Arhiva kategorije: Esej

Krunoslav Mrkoci: Mračno doba interneta i duh baroka

Popunjavajući tamna mjesta i udubine naših površnih života; pokušavajući pridati smisao danima u nizu. S osjećajem nekakve duboke praznine, tko će priznati svoju vlastitu tugu?
Kao što svi već dugo vremena znaju, internet je mnogo bolje mjesto od realnosti. Imaš prostor vlastite privatnosti, sa svima si, ako to želiš, dobar (s nikim preblizak); prostora za uzmak ima napretek. Dobro jutro želiš, ponekad se veseliš; virtualne poljupce šalješ. Dakle, družiš se dobrano, a još nisi izašao iz kućnog ogrtača. Ponekad si na poslu, pa surfaš; ali koga briga, sjest će plaća. Ponekad, da vrijeme upotpuniš, da se opustiš ili za razbibrigu, čitaš pjesnike. No, nakon nekog vremena ti dosade; naročito ako upotrebljavaju stare forme, ali na način isprazan i dosadan, pa ti život zgade. Zalutali su u prošlosti, i tamo ostali. Navlače na se stara odijela, danas već kazališnog štiha: i Dantea i Šekspira i Ujevića… pa se grade velikim pjesnicima, uz pompe i parade, u sebi likujući nad svojom veličinom. Ne uviđajući tih poetskih formi i ljuštura prazninu; uzdaju se u broj, u točnost metara i zvučnost rime. Ali ta je ljuštura, dok gaze slavnim stazama prošlosti, tek sjena i praznina lišena autentičnosti i vibracija suvremenog života koji je za njih iz raznih razloga, a najviše onih razloga što se tiču protoka vremena, ipak nedosezljiv.
Da ne bi ispalo kako je sve i svi tako sivi i bezlični, treba spomenuti kako naše vrijeme ipak nosi na internetu i neka iznenađenja, neke “dobre” pjesnike. A zašto su dobri pjesnici “dobri”, postavlja se pitanje? Pa vjerojatno postoji više razloga i faktora, no najvažniji je taj da nas uspiju iznenaditi; uspiju donijeti iznenađenje, i koncizni su, pretežno.
Iznenađenje je danas poželjno i prijeko potrebno; makar u obliku hladnog tuša za našu svakodnevnu, izmučenu psihu. Nas je danas potrebno uvijek nekako iznenaditi, šokirati; prenuti nas iz stanja uobičajene plošnosti i ravnodušnosti. A uz nužnost iznenađenja, iskreno, imamo čak i nekakve kriterije i određeno “umjetničko iskustvo” u čitanju poezije. Tako da, definitivno, nismo klijenti koje je lako zadovoljiti. Poezija mora biti kratka; ali ubojito ubodno koncentrirana, i uvijek pomalo zgusnuta; poput one juhe od brašna što se kuha, kuha dok se voda ne pokuha i ispari. Motivi mogu biti crni, tamni, svijetli; kakvi god, bitno da su pomalo zgusnuti u svojoj slikovnoj izražajnosti.
Naše doba i vrijeme sve više podsjeća u duhu svog izričaja na barok; na zgusnutost njegovih tamnih, dubokih premaza u slikarstvu koji iznenada skaču od najdublje tame i sjene do izrazitog svjetla, i na zgusnutost slikovitosti u baroknom pjesništvu: zgusnutost koja ponekad izaziva hedonistički užitak pri čitanju nekih soneta Gongorinih, de Veginih, de Quevedovih, Shakespeareovih; pa čak i Gundulić ima takvih slatkih, tamnih dijelova o prolaznosti … Kada kažemo barok pomislimo (barem ja pomislim) na: Rembrandta (1606 – 1669), El Greca (1541 – 1614), Caravaggia (1571 – 1610), de la Toura (1593 – 1652); na jedrenjake, gusare i kolonije … na postšekspirijanske pjesnike 17. vijeka; na Bacha, Vivaldija, na Haendla i njegovu glazbu za kraljevske vatromete …
Budimo iskreni: stari majstori soneta uspijevali su postići gustoću i zbijenost pjesničkog premaza upotrebom riječi kao slika i boja, kroz to, oni ponajbolji ostvarivali su i vezivali atmosferu na takvom malom, skučenom prostoru jednog soneta. Današnji autori i pjesnici soneta to ne mogu, ma koliko se trudili, i treba priznati: najbolje bi im bilo da odustanu; jer ništa nije gore i praznije od sasvim pravilnog i metrički i rimovano ispravnog, ali beznadno praznog soneta. Mi danas nismo u stanju pisati sonete, iz psihičkih čisto razloga našega vremena. Današnje vrijeme nije pogodno za pisanje soneta. Ono ne ostavlja dovoljno vremena za zgusnutost; dovoljno vremena za tišinu; za kontemplaciju; dovoljno vremena za proučavanje sjena u dvorištu, na balkonu, terasi tijekom ljetnog popodneva.
Pisanje soneta je minuciozan posao, i ukoliko mu se ne pristupi s dovoljno ozbiljnosti i odgovornosti, s dovoljno vremena i uvjeta za koncentraciju i fokusiranje …
Današnji ljudi, pa čak i pjesnici, obično misle kako je bit soneta i ono na što se on svodi – njegova forma; ali ništa nije dalje od istine … Forma soneta je tek njegovo ruho, od metra i rime, u koje ga se odijeva. Pa ukoliko gledamo i prijevode, čak i naših viđenijih prevoditelja soneta, vidimo kako su često zahvaćeni i zaglavili u teoriji metra; pitanje koji i kakav metar je primjereno upotrijebiti u hrvatskoj sonetologiji (da je tako nazovem)? Pa su posuđivali francuski aleksandrinac, metar od 11 slogova, pa dvanaesterac rjeđe (koristio ga je naš Marulić u Juditi, i Mate Maras kod prijevoda Šekspirovih soneta). Međutim, treba uzeti u obzir i duh vremena, i duh pojedinog jezika, a ponajviše duh teksta pojedinog autora.
Moj skroman je zaključak da prevođenje, npr. Šekspirovih soneta jedanaestercem u hrvatski jezik nosi sa sobom niz prisila i nakaradnosti u kojima svoju priliku dobivaju izvještačenosti. Normalan prijevod Šekspirovih soneta koji su, usput rečeno, u engleskom izvorniku sročeni u desetercu, zbog razlike u strukturi dvaju jezika (višesložne riječi kojih hrvatski ima više, dok engleski ima više jedno- i dvosložnih riječi) na hrvatski je moguće opušteno prevoditi tek sa 12 ili 14 slogova; ukoliko želimo zaista dobiti prijevod sadržaja i smisla te duha izvornika, a ne tek nešto otprilike približno, kako bi ga se utrpalo u neku zamišljenu i zadanu formu, poput jedanaesterca.
Šekspirovi soneti u izvorniku djeluju više poput široke rijeke koja mirno i opušteno teče uz fino uravnoteženu i iznijansiranu dinamiku. Prepjevi vrlo često daju jedan sasvim različit doživljaj. Prevođenje, a naročito soneta, je mukotrpan posao, i ne bih više na ovom mjestu govorio o tome.
Zaključit ću jasno: pisanje soneta nije za djecu našeg vremena; previše je u nama nervoze i žudnje da se zadovoljenje postigne odmah, i sa što intenzivnijim doživljajem. Naše vrijeme je buntovno; buni se protiv sebe samog; takvi su i ljudi. Doduše, kao što već ranije napomenuh, današnje doba posjeduje određenih duhovnih sličnosti s baroknim razdobljem; ali one se više očituju u obilježjima poput: zgusnutosti, određene tamnoće, prihvaćanju dekadentnog nemira; u postojanju kao igri koja vodi do hedonističkih naslada (bilo kojeg tipa; čak su i barokni anđečići bili goli i bucmasti, posve nevini u svojem uživanju).
To je sasvim različito od vremena jedne prozračnosti, kada i fizička forma, i red i pravila u pjesmi i u slikarstvu postoje kao dio koji je u službi, i sam svojim tijelom sačinjava nekakav viši, gotovo nadzemaljski ideal.
Živimo u vremenu dekadentne težine svega i svačega, kada su samo određene namjerne pretjeranosti (poput ogoljivanja i pokušaja govorenja izravne istine) u stanju ostaviti dojam i izazvati pažnju. Sve ono što bi nekada, zbog svoje prevelike iskrenosti i otvorenosti, bilo nepoćudno, neprimjereno, na rubu ekscesa i skandala, danas sačinjava glavnu, jezgrenu matricu suvremene umjetnosti.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Povijest ljudske spolnosti

Kada bi čovjek mogao u seksualnom smislu biti nevin i neutralan na različite vrste podražaja, ne bi dio svećenika bili homoseksualci, drugi dio ne bi dirao djecu, a treći ne bi imali jednu ili više ljubavnica … Pitam se što čini četvrta skupina svećenika …? Oni vjerojatno samo onaniraju u osami sobice, a poslije vrše pokoru. (Danas sve rjeđi koriste autoflagelaciju.) Pitam se, postoje li i oni, uistinu predani i sveti, koji su se uspjeli oduprijeti mislima na neku svoju slatku župljanku. (Zna da je sladak miris iz njenih usta zapravo zadah Sotone koji ga kuša skrenuti s pravog puta.)

Nedavno sam saznao da su kastrati, koji su u Italiji, naročito tijekom 18. stoljeća bili česta pojava (kastrirani kako bi se spriječio razvoj njihovih glasnica), zapravo bili dobri ljubavnici, i da su ih neke žene obožavale jer je spolni odnos s njima, navodno, bio siguran po pitanju začeća … Međutim, jedan kastrat je čak imao i djecu jer je, navodno, posjedovao i treći, skriveni testis. Tako se barem priča …

Inače, zanimljiva je povijest ljudske spolnosti. Vrhovni bogovi Sumerana u pravilu su ženili svoje polusestre po ocu, kako bi se održala čistoća krvne loze. Egipatski faraon također je u pravilu ženio svoju polusestru po ocu. (Otac je u pravilu imao čitav harem žena iz raznih dijelova tadašnjeg Bliskog istoka; međutim, glavnom ženom bila mu je rođena polusestra.)
Pa čak je i biblijski praotac modernih bliskoistočnih nacija (kako Hebreja, tako i Arapa), Abraham, za ženu dobio svoju polusestru po ocu, Saru.

Jedna od najzanimljivijih epizoda iz Starog zavjeta je ona o uništenju Sodome i Gomore. U toj priči, Abrahama su posjetila tri tajanstvena posjetitelja koji ga obavještavaju da je donijeta odluka o uništenju ta dva grada jer je velika vika na njih zbog njihovih prijestupa. Koliko znamo, dva su anđela poslana u taj grad da izvedu Abrahamovog nećaka Lota i njegovu obitelj. Što znamo o prirodi prijestupa počinjenih u tim gradovima? Znamo tek da su stanovnici Sodome primijetili da je Lot dobio dva posjetitelja, pa lupaju na vrata izražavajući želju: Predaj nam ih da ih se namilujemo … Lot im odgovara da su oni njegovi gosti, i da će im radije predati svoje dvije nevine kćeri. Međutim, dva posjetitelja tada interveniraju, otvaraju vrata i trenutno osljepljuju podivljalu gomilu …potom izvode Lota i njegovu obitelj iz grada. Opominju ih da se nipošto ne osvrću. Znamo što se dogodilo Lotovoj ženi.

Kada su bili izbjegli daleko od grada, sklonjeni u nekakvim spiljama u brdima, Lotove kćeri zavapiše: Gdje ćemo sada naći sebi muževe, kada gradovi su uništeni?
Napile su oca Lota vinom te su tada stupile u spolni odnos s njim. Tako su, zapisao je starozavjetni hebrejski pisac, od Lota i njegovih kćeri nastali određeni narodi u okolici, kojima je Lot praotac.
Dakle, gradovi Sodoma i Gomora uništeni su zbog prijestupa (grijeha) njihovih stanovnika, zbog njihove opačine koja je, po svemu sudeći, između ostalog uključivala i zlodjela vezana uz spolnost. Lot i njegova obitelj tretirani su kao pravedni te su spašeni i pošteđeni uništenja, da bi potom, kasnije, Lotove kćeri obljubile vlastitog oca s ciljem da steknu sebi potomstvo … To je valjda i prema starozavjetnim kriterijima (koji su podrazumijevali brakove i razmnožavanje srodnika) moralo biti neobično.

Određena društvena segregacija koja je postojala među spolovima u staroj Grčkoj, dovodila je do toga da su, bez naročite mogućnosti otvorene komunikacije sa suprotnim spolom, ljudi se više okretali vlastitom spolu, s kojim su i najčešće bili u kontaktu. Poznate su nam priče o pjesnikinji Sapfo, za koju se tvrdilo da je vodila školu za odgoj ženske čeljadi na svom rodnom otoku Lezbosu. Pošto je bilo uobičajeno da se mladići kreću u muškom društvu, razvio se u civiliziranim gradovima Helade običaj da mladići pohađaju gimnasion, vježbalište (koje je steklo ime od gymnos=goli pošto su takvi vježbali) te da tamo upoznaju starije muškarce zrele dobi (u 30-im i 40-im i 50-im godinama svojih života). Razvio se, dakle, običaj da su mladići tražeći uzore, društvo i poduku stjecali među zrelim muškarcima prijatelje i zaštitnike. Valja napomenuti kako je za punoljetne, slobodne Grke bilo nužno vježbati u gimnazijima, pošto su svi bili vojni obveznici, a česti ratovi i teška oprema u kombinaciji s dugim marševima zahtijevali su fizičku snagu, spremnost i kondiciju. Vježbališta su za muškarce postala uobičajena mjesta društvene interakcije. Slijedom okolnosti razvio se i običaj prijateljstva između “efeba” (nepunoljetnih mladića) i punoljetnih muških.

U objašnjenjima što ih nalazimo kod starih autora, suvremenika tog doba, nalazimo kako su takva druženja nastojali prikazati kao plemenitu aktivnost kojom se razvija i njeguje vrlina u mladih ljudi.
Komediograf Aristofan (početak 4. st. pr. Kr.) u jednom dijalogu kaže kako je regrutacija mladića u Ateni, u svrhu utvrđivanja sposobnosti za vojnu službu, zapravo samo bila izlika članovima vijeća da bi im mogli razgledati “kitice”. Naravno da u tom komentaru ima određene zlobe komediografa.
Silovanje je, koliko znamo, u starim grčkim društvima važilo kao zločin i počinitelji su bivali strogo kažnjeni. Međutim, na druženje mladića i zrelih muškaraca gledalo se blagonaklono i kao na pozitivnu pojavu. Poznata je tzv. “tebanska sveta četa” kao poseban odred kojeg su većinom sačinjavali parovi ljubavnika, sredinom 4. st. pr. Krista.
Herodot (sredina 5. st. pr. Kr.) na jednom mjestu piše kako su i neki u Aziji preuzeli običaj vođenja ljubavi s dječacima od Grka, međutim, oni su to, kao barbari, činili na surov, barbarski način, ne razumijevajući pravu prirodu takvih odnosa.

Izvoran tekst poznate “Hipokratove zakletve” koji je današnjim studentima medicine poznat uglavnom u latinskom prijevodu kao “Hippocratis Coi Iusiurandum”, i na koji liječnici i danas tradicionalno prisežu, kažu da je sadržavao u izvornom grčkom tekstu, između ostalog, odredbe prema kojima su učenici bili dužni pružati seksualne usluge svojim učiteljima. Današnji studenti i studentice medicine ne moraju strahovati od tih “dodatnih” obveza, pošto je taj dio teksta kasnije uklonjen.

Foto: www.pexels.com

Milica Marinković: Plava oaza naslednika Mediterana

Boris Jovanović Kastel, Zevs u budvanskom kazinu, JU Narodna biblioteka Budve, Budva 2017.

Čitaocima poezije Borisa Jovanovića Kastela poznato je koje je njegovo prevashodno nadahnuće. Mediteran. Međutim, iako ova reč krasi brojne naslove pesnikovih dela, najnovija zbirka pesama se u tome razlikuje. Naime, u njenom naslovu se ne spominju ni Jadran ni morsko plavetnilo, već njihov apsolutni antonim – pustinja. Upravo kroz opasnost koju uliva misao na pustinju, Kastel izražava veličinu i snagu mora, njegovu neraskidivu vezu s čovekom i prirodom. Čekaju li nas nekuda brodovi i hoćemo li ikada uploviti njima u srž mora i istinu njegovog plavetnila? Još jednom putujemo kroz beskraj stihovima Borisa Jovanovića Kastela, pesnika i, možemo slobodno reći, deteta i naslednika Jadrana, a, samim tim, i Mediterana.

U naslovima pesama čita se Mediteran jer se sve reči njemu vraćaju. On je polazna tačka i pristanište Kastelovog opusa. Ipak, teme tekstova su mnogobrojne. Kao što se u talasima morske vode neprekidno menjaju prividi i slike svega onoga što se u njima ogleda, tako se i pesnik služi iskonskim vezama između sadašnjosti i prošlosti, poezije-umetnosti i svega onoga što se lepoti protivi. Svi ti kontrasti ujedinjeni su u moru i njime preplavljeni. Razlike su nekada nevidljive i čovek može lako da upadne u zamku, naročito onu kojoj je priroda mora strana. Snažan kontrast dominira u odnosu između prošlosti, gde se uviđa određena pesnikova nostalgija za davnim vremenima kada je more vladalo svetom, i sadašnjosti gde se najveća važnost pridaje smešnoj i tužnoj politici. Samim tim se oseća gnusnost prema političkoj sadašnjosti na čijoj sceni igraju osobe sposobne da i od vode načine pustinju, a od bogatstva pustoš. Pesnik nas upozorava na to, podsećajući da ipak, posle svega, nada ostaje ako se u nju veruje. To su more i njegova poezija, a poezija je ljubav.Dakle, ta slika današnjice je naša pustinja. More je iznad svega toga i ne da se okrnjiti ni granicama ni  nacijama. I upravo u tome se krije njegova jačina. Dok se tlo da prekrajati i menjati, more ne podleže ni najmoćnijim vladarima. Moćnici ga ne mogu pokolebati. Neuništivo je pred njima jer se ne pokorava vlasti, a, s druge strane, nudi se bespomoćnima i nejakima. Lako se da preplivati. Nije im ni granica ni smetnja.

Kako se izvući iz pustinje i gde pronaći plavu oazu? Kastel je pronalazi u nadahuću koje deli s mnogim pesnicima koje spominje, sanja, zamišlja, s njima razgovara, citira ih, poziva. Jedan od njih je i veliki Kavafis. Vraćamo se moru kao što se i sve čiste duše vraćaju dubinama jer površina ostaje površnima. Poezija se ne piše sama, već ima ulogu spone, prijateljice. Ona je i boca koju pesnik spominje. Boca koja sadrži more, a more sadrži nju samu. Postati boca i upustiti se u plavetnilo. Postati simbol i živeti u čaroliji onoga što se ne da ni imenovati jer je ono večnost i ništa drugo nego večnost. U toj večnosti čeka brod, onaj koji vodi do Itake, daleko od pustinje.

Krunoslav Mrkoci: Kakve romane volim čitati?

“Jednog dana će i čitava Zemlja nestati, a život je igra koja sadrži smisao jedino unutar sebe same. Baš kao i književnost. Smisao se uvijek nalazi tek na rubu besmisla.”

Pun mi je kufer već romana s fabulom. Oni po samoj svojoj prirodi tjeraju prvo čitatelja da dođe do kraja, a potom, pošto je završio, sama ta činjenica daje mu alibi da ih što prije zaboravi. Pisci nisu niti svjesni u kakvu kolotečinu tu upadaju, niti kolika su im konkurencija filmovi. A srcedrapateljne priče bome su već ofucane i imaju vrijednost jednokratne upotrebe.

Ono što me zanima kod romana je mozaik raznolikih opažanja i ideja koje potiču na razmišljanje, a glavno oruđe takvog romana je elegancija izraza, duhovitost koja proistječe iz stvarnosti i ističe njezinu kontradiktornost i grotesknost života. Govorenje istine koje razotkriva čovjeka i društvo. Tko je i što je? Eto, to me privlači, i zato čitam Houellebecqa. Taj pisac zapravo i nije radio ništa drugo, nego je samo poslušao Baudelaireov i Lautreamontov zahtjev o potrebi da se suvremenog čovjeka-građanina suoči s njegovom vlastitom gnjusobom.

Istina da i kod H. postoji fabula, ali ona djeluje više kao izlika za pisanje. Sviđa mi se to kod njega što fabula koja postoji nije neka akcijska, posebno kriminalistička, nije fantastična, nego je uzeta neka posve normalna situacija iz prosječnog života; npr. odlazak uredskog zaposlenika na odmor u neku od turističkih destinacija … Uglavnom, sviđa mi se to seciranje normalnog, prosječnog, muškog samca, i duhovitost, zajedljivost i humor vezan uz to.

U njegovim romanima nisu napeti događaji, nego zapažanja i misli glavnog lika, vezano uz vanjske pojave. Njegov glavni lik je komentator i narator, što u velikoj mjeri odražava i samog pisca, naravno … A sve je prožeto dubokom ironijom, a mjestimice i izvrsnim humorom. Da nije duhovit, ne bih ga čitao. A i sviđa mi se sloboda koju si uzima kao pisac, i dopušta; razmišljanja glavnog lika (kakva uostalom i svi imamo povremeno) zapravo su smišljena često kao društveno angažirana provokacija, npr. kad njegov lik zaposlenici u turističkoj agenciji kaže: “Ne volim arapske zemlje” … “Zapravo ….Ono što mi se ne sviđa nisu arapske zemlje, nego muslimanske zemlje” … ili … “Naposljetku, arapske bi zemlje možda i vrijedile truda kad ne bi bilo te njihove usrane religije.” (M. H.; Lanzarote i drugi tekstovi; Litteris, Zg., 2007; izvornik: Librio, Paris, 2002.) Ili kad usred društveno angažirane provokacije (koja je dio razmišljanja njegovog lika) umetne, sasvim lagano, stranicu – dvije čisto pornografskog sadržaja.

Osim toga, ne baš sasvim određen i dorečen završetak romana, uvijek oduševi: u Braći Karamazovima, Dostojevskog, Aljoša na kraju poziva sve na palačinke, a junak Širenja područja borbe biciklira planinskom stazom kroz borovu šumu prema vrhu.

Jedini tragični kraj koji mi se usjekao u pamćenje jest kada su Josefu K., nakon mučnog procesa, zabili nož u srce. I on je umro, sam k’o pas. Činjenica smrti možda i izaziva nekakve emocije, ali ih, zapravo, čini sasvim beskorisnima i nepotrebnima.
Jednog dana će i čitava Zemlja nestati, a život je igra koja sadrži smisao jedino unutar sebe same, za vrijeme svog trajanja. Baš kao i književnost. Smisao se uvijek nalazi tek na rubu besmisla.

Foto: www.pexels.com

Tomislav Brajnović: Gledanje u prošlost kao u budućnost (esej)

Les Demoiselles d’Avignon

Nedavno sam na nastavi iz kolegija Teorija prostora studentima pokazao sliku Les Demoiselles d’Avignon Pabla Picassa iz 1917., kao primjer uvođenja 4. dimenzije, vremena, u klasični trodimenzionalni ‘Euklidski prostor’. Istovremeni pogled iz više rakursa, pokret, relativnost…

Pitao sam ih u jednom trenutku kako vide sebe u odnosu na tu sliku, da li je vide u budućnosti ili u prošlosti. Pogledali su me u čudu i rekli ‘pa u budućnosti, profesore’, misleći vjerojatno na neki formalni doseg kroz vještinu i zanat koji akademskim obrazovanjem trebaju dobiti.

Tada sam shvatio koliko je bitna orijentacija koju sam slikovito objašnjavao okrenutošću umjetnika povijesnom zidu, budućnosti i pokušaju proboja te barijere. Povijest umjetnosti sam vidio kao leđima okrenutoj zidu, s umjetnošću koja nastaje u trenutku gledanja u mrtvom kutu i s jasnijom slikom što je udaljenost veća. Zagledanost u povijest nije problem samo formalnog izraza nego propuštanja sadašnjosti i budućnosti, odsustvu uvida u zbivanja koja prolaze mimo našeg pogleda, realnosti koju ne prepoznajemo. Velik dio umjetničke kritike, a pogotovo akademska zajednica, zagledana je u tom povijesnom pravcu očekujući formalni proboj, dok se on dešava u području poruke.

Pogled unazad je opća paradigma, stanje stvari, umjetnost je tu metafora. On proizlazi iz neprepoznavanja trenutka, nesposobnosti čitanja i prepoznavanja fokusa zbivanja, dogmatizma, neprepoznavanja fronte na kojoj se bije glavna bitka.

O tome se danas radi, o orijentaciji i prepoznavanju. Nakon potrošenog prosvjetiteljstva, revolucije, modernizma i suvremenosti vratili smo se u eru religije koju potvrđuje Trump spuštanjem ‘Novog Jeruzalema’ u onaj stari. Religija je zamijenila politiku. Suvremena misao se ne okreće s prevelikom pažnjom tom tektonskom potresu, jer ga vidi u prošlosti, u vremenu starog Izraela, kralja Salomona, kamenog hrama i ne prepoznaje duboke implikacije koje takav obrat (ili povrat) ima, vidi ga kao ludost alternativne činjenice vrijedne našeg prezira i ismijavanja. Na reakciju UN-a treba gledati samo kao na početni otpor i nepriznavanje duhovnog obrata koji je učinjen.

S druge strane, paralelno s ‘morfološkim’ zbivanjima koja su u ovom kontekstu ‘decoy’, odvraćanje pozornosti, odvija se presudna revolucija u ljudskoj povijesti, na rubu smo proboja granice koja čvrsto odvaja čovječje unutrašnje Ja od vanjskog prostora.

Kroz povijest je zao čovjek u službi ‘nevidljivog Zloga’ pokušavao izvući ‘istinu’ iz Čovjeka koristeći razne metode. Zanimala ge je unutrašnja misao, želio je dijagnosticirati i iščitati otpor, pobunu i revoluciju, otkriti izdajicu i špijuna, ‘spavaća’ ili bombaša prije nego li se raznese. Želio je uči u ‘teroristički um’ svojeg neprijatelja.

Čupao je crijeva, rezao, žario, palio, vješao, utapao, prijetio, ucjenjivao, prisluškivao, opijao, koristio serum istine, elektrošokove, detektore laži, u konačnici ‘inteligence’, analitiku, praćenje, kamere, dronove i satelite, sve s ciljem otkrivanja protivnika ‘mira i sigurnosti’ kako ih je on zamislio, vlastite sigurnosti i sistema po njegovoj mjeri.

Taj proces ulazi u terminalnu fazu s krajnjim ciljem probijanja granice unutrašnjeg Ja, uspostavljanja ‘direktnog linka’ s digitalnim prostorom, čitanja čovjekove misli i otpora koji iz nje proizlazi.

Dalje od toga nema. Radi se o ukidanju mogućnosti pobune, ukidanju slobodne volje, unutarnjeg otpora i individualnosti kao platforme za moguću promjenu i revoluciju, a sve u cilju zadržavanja postojećeg stanja stvari i učvršćivanja vladara.

Diktatura ljubavi

Tome je suprotstavljen kvantni Bog, inteligentna ljubav, koji od samih početaka ima pristup mentalnoj aktivnosti čovjeka koju jasno i dubinski čita, no, ni na kraj pameti mu nije dirati u tu slobodu nekom intervencijom, lobotomijom, resetiranjem ili ‘switch-om,’, pretvaranjem u zombija, isključivanjem mogućnosti izbora i pobune, uvjetovanjem njegove naklonosti, prisilom. U to ne dira jer je slobodna volja jedan od temelja univerzalnog zakona držanja stvari na okupu, duhovne gravitacije, ljubavi.

U trenutku ‘singularnosti’, ruba propadanja u crnu rupu, neposredno pred probijanje čovječjeg ‘duha’ morat će intervenirati u obrani čvrstih zakona koje je postavio, morat će intervenirati i uvesti ‘diktaturu ljubavi’ radi obrane onih koji su izabrali živjeti u skladu s optimalnim univerzalnim zakonima, bez želje za njihovim probijanjem i rušenjem.

To je taj ključni trenutak manifestacije Boga i drugog dolaska Logosa, Krista, kao Kralja Nebeskog Kraljevstva, silaska Novog Jeruzalema, trenutak u kojem Bog prekida tehnološki pad ukidanja čovjeka kakvim ga je stvorio.

Bez tog prekida nitko ne bi opstao iz jednostavnog razloga ukidanja duha kao mjesta otpora.

Matej 24:22: ‘I kad se ne bi skratili ti dani, nitko se ne bi spasio. Ali zbog izabranih skratit će se ti dani.

Sloboda izbora će ponovno biti između života i smrti, prihvaćanju univerzalnog kozmičkog principa i života u skladu s njime ili pobune s pokušajem uspostavljanja tehnološkog sintetskog života i ljubavi, simulakruma ispražnjenog životnih vrijednosti s perspektivom smrti.

Diktatura ljubavi radi sprječavanja ukidanja unutarnjeg prostora slobodne volje, jer bi tim ukidanjem nestao otpor i zazivanje promjene, ne bi se imao tko buniti. U tome Bog ovog svijeta, pali anđeo, Sotona, vidi jedinu šansu svog opstanka, u ukidanju ljubavi i uspostavi lažnog mira i sigurnosti nad ljudima bez duha.

Drvo spoznaje

Radi potpunog razumijevanja vremena nužno je pogledati u žižu nastanka čovjeka kakvog poznajemo.

Krenut ću od riječi zapisanih u knjizi Postanka 2:15:17: ‘Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!’

Iz ovog izvještaja proizlazi zaključak: čovjekova perspektiva vječnog života na zemlji, u Edenskom vrtu kojeg obrađuje i čuva, uvjetovana je time da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla.

Ispravnim čitanjem šireg konteksta jasno je da se radi o poslušnosti Božjim zakonima, o priznavanju autoriteta ‘prirode stvari’ kakvom ju je Bog stvorio na dobrobit čovjeka i univerzuma. Radi se o poštivanju granica slobode, zakonu gravitacije koji uz fizikalnu dimenziju ima i onu duhovnu, ljubavi kao regulatoru odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode.

Čovjek je bio pozvan na etičku suzdržanost.

Nije se suzdržao, iskoristio je potencijal pobune i slobodu izbora, poslušao je Zloga čije je obećanje zapisano u knjizi Postanka 3:4,5: ‘Nato će zmija ženi: Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.’

Čovjeku se to obećanje učinilo primamljivim, poželio je božansku spoznaju i posegnuo za plodom. Uslijedila je spoznaja (ogoljenosti), sram, skrivanje i istjerivanje iz Edena uz promjenu perspektive, opisane u knjizi Postanka 3:19: ‘tȁ iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.’

Uzimanjem s drva spoznaje dobra i zla čovjek se odrekao Božje djelujuće sile kojom je ispunjen univerzum, kvantne (ili neke druge) energije koja je bila kreativni impuls stvaranja univerzuma (prethodeći Big Bangu) i života u njemu i koja drži stvari na okupu silom privlačenja – ljubavi koja u sebi sadrži sve zakone, pa i zakon gravitacije. ‘Spojenost’ na božju aktivnu silu, sveti duh, eter ili ljubav, bila je garancija vječnog života, ispunjenje obećanja kako nikad neće umrijeti.

To odricanje, isključenje i prekid, značilo je samostalni nastavak množenja na zemlji uz samostalno tumačenje fenomena ili pojavnosti, izmišljanja religioznih značenja i dogmi, razvijanja filozofije i znanosti u otkrivanju odnosa između prirode i ljudi. Čovjek je ljubav, slobodu i istinu sveo na konvenciju i dogovor, konstantnu mijenu, eksperiment i pokušaj, s namjerom da SAM uspostavi i dostigne ono što mu je Bog dao, ali je ispustio, zapravo stara Zmija želi kroz (znanstvenog, tehnološkog) čovjeka realizirati laž kako neće umrijeti ako jede s drva spoznaje dobra i zla, ako on bude mjera stvari.

O tome se radi, o pokušaju čovjeka da mimo božjeg plana i energije genetski poboljša smrtno tijelo kako bi ukinuo ili usporio starenje (kao posljedice grijeha, odricanja prava Bogu na određivanje granice dobra i zla) ili proizveo stroj s ciljem stvaranja vječnog, snažnijeg i pametnijeg kiborga, alternativu organskom, savršeno stvorenom čovjeku i prirodi, čovjeku kojem je ono što nedostaje ljubav, unutrašnje prepoznavanje granica slobode i etička suzdržanost.

Inzistiram na etičkoj suzdržanosti jer upravo je ona faktor koji nedostaje u znanstveno-tehnološko-informatičkoj eksploziji koja je u tijeku i predstoji i ono čega je čovjek postao svjestan, pitanja ‘tko će to kontrolirati’, kako spriječiti zloupotrebu, kako nešto ne učiniti kad cjelokupno ljudsko iskustvo i povijest guraju upravo u smjeru nezaustavljivog pada (rasta) i činjenja svega što je znanstveno moguće bez ikakvog suzdržavanja. Kapitalistička je to logika utrke i primata, činiti stvari prije drugih, zauzeti pozicije i monopol, kontrolirati ekonomije i resurse.

U toj utrci nitko ne odustaje jer ima previše onih koji to neće učiniti.

Bog Čovjek u nevidljivom oblaku

Razvoj bez Boga je kroz povijest pokazao svu svoju monstruoznost i zločin jer su uspostavljeni mehanizmi tlačenja, prisile, moći, prevlasti, osvajanja i otimanja, zakona jačega i svi ti mehanizmi su utkani u kapitalistički sistem koji se u konačnici pokušava sakriti u nevidljivom ‘cloudu’ (oblaku).

Paralelno s tehnološkim razvojem čovjek je razvijao suptilne mehanizme vladanja stvaranjem privida blagostanja, ispunjavanja površnih želja tijela, sintetske ljubavi, forme bez sadržaja, sve je sveo na privid vrijednosti, emocionalnu ucjenu i emotikon, laž koja oslabljuje oštricu otpora jer nudi šarena stakalca i umjetne perle u zamjenu za potpuno prepuštanje.

Čovjek pristaje na zadane uvjete jer mu se nudi ‘dar’, ispraznu vrijednost koju on ne prepoznaje kao takvu nego pada na perfidnu prijevaru uporno stišćući ‘I accept’ i ‘I agree’ želeći doći do softwarea, mrkve, igrice, iPhone-a ili auta, zagledan je u materiju ispuštajući mogućnost pobune i promjene nametnute zadatosti. Sistem to čini perverznom manipulacijom od rođenja, oslabljujući i ukidajući kritički duh ideologijama serviranim uz kolače i coca-colu, šarena svjetla i sladunjavu glazbu.

Kao odrastao ne vjeruje u Svetog Nikolu, ali njegovu ideologiju ubrizgava vlastitom djetetu jer misli kako je ipak ‘darivanje’ koje je u njemu sadržano vrijedno vjerovanja. Proširen vjeronauk i politička propaganda. Dijete neselektivno prihvaća poklone predatora, naivno je, vjeruje, guta otrov jer mu ga najdraži, roditelj, daje.

Tako odgojena djeca postaju nacionalna, revolucionarna ili demokratska masa, ljudi deprivirani sadržaja i slobodne volje, bez kritičkog duha i otpora, bez svijesti o mehanizmima manipulacije, bez svijesti o Zmiji koja se skrila u nevidljivom oblaku glumeći da je nema. Spremni su, na emocijama i djetinjstvu izgrađene vrijednosti, braniti silom odazivajući se pozivu vladara.

U takvoj konstelaciji dolazi do obrata u kojem se više ne očekuje revolucionarna ideja, vođa i revolucija, ne očekuje se jer se borba, fronta, pomakla u nevidljivi oblak, u drugi, duhovni prostor.

Efežanima 6:12: Jer ne borimo se protiv krvi i tijela, nego protiv vrhovništava, protiv vlasti, protiv svjetskih vladara ove tame, protiv zlih duhovnih sila na nebesima.’

Skoro nezamislivo je pitanje koje postavlja Slavoj Žižek: ‘ Da li je istina da samo progresivni milijarderi mogu spasiti čovječanstvo?’, misleći na gospodare Microsofta, Facebooka, Googlea, Tesle, milijardera proizašlih iz kapitalizma kojima je upućena zadnja mesijanska nada da će se oni iz ljubavi prema čovjeku odreći mehanizama kojima su stvorili to bogatstvo, de će ukinuti sami sebe i spasiti svijet. https://www.rt.com/op-edge/412495-zizek-gates-capitalism-planet-socialism/

Na pragu ranije spomenutog kvantnog informatičkog ubrzanja, upravo su oni ti koji mogu pratiti i manipulirati tehnologijom jer je oni i razvijaju, oni će biti predvodnici nove kiborg klase s ugrađenim memorijskim i radnim ekstenzijama radi efikasnog praćenja brzine na tim tehnološkim visinama. Sve svoje znanje i utjecaj prebacuju u nevidljivi oblak, u ‘inteligenciju’ kojom anticipiraju i manipuliraju svjetskim ekonomijama, kupujući i prodajući, generirajući sukobe i ratove, prepoznajući i otimajući resurse i potencijale ostvarujući nedostižnu prednost, prije nego li oni okrenuti prošlosti i materiji uopće shvate što se zbiva, ne pružajući im otpor jer su nevidljivi, ne vjerujući da oni uopće postoje.

Artificial inteligence (umjetna inteligencija)

Tehnološko ubrzanje pretpostavlja i mogućnost razvijanja umjetne inteligencije koja će učiniti u kratkom vremenu ogroman skok i nadići sve ono što je čovjek do sada mislio da zna, apsorbirajući generalno znanje, sva iskustva i mogućnosti, anticipirajući stvari na svim razinama, pomičući ne samo šahovske figure nego i ploču, rotirajući je sa svih strana, ulazeći u njezinu bit, strukturu materije, iščitavajući igrača i njegovu nervozu kroz adrenalin i toplinu znoja, anticipirajući svaki blef i namjeru.

No, nije problem u tome hoće li AI (umjetna inteligencija) učiniti kvalitativan skok i ostvariti ‘pravu’ inteligenciju, imati uvid u sebe samu, spoznati sebe, razviti intuiciju i ljubav (mržnju?), nego u čovjeku koji koristi (zloupotrebljava) tehnološku mogućnost za prodor u područje čovjekove misli, ukidanje Ja, ukidanje prostora slobodne volje, totalne kontrole, anticipacije otpora i potencijalnog napada na ustroj, sistem. O tome se radi, a ne o strahu od razgoropađene Sophi-je.

On je to kroz povijest činio brutalnim napadom na slabo tijelo od krvi i mesa, njime lomeći duh, svjestan da je duh jak, da u njemu čuči neprijatelj. Istovremeno je razvijao perfidne mehanizme prikupljanja podataka i analitike kroz koju u konačnici, mekim strategijama, društvenim platformama, komunikacijom i praćenjem ponašanja, izvlači informacije koje prodaje prvenstveno službama održavanja ‘mira i sigurnosti’ i kapitalističkom sistemu koristeći informacije o intimnim slabostima potrošača. Ni ta metoda ga ne zadovoljava jer mu ispod radara prolaze oni koji su prozreli njegove namjere, ide korak dalje s namjerom konačnog prodora u unutrašnju misao i njezino direktno čitanje. To je odredište tehnološkog čovjeka. Tim prodorom ukida humanost, ono što nas čini ljudima, granicu između nas i vanjskog prostora. (‘To be human means to have this minimal sense of separation between me in my mind and reality out there’, Slavoj Žižek)

Fantastičan obrat u razumijevanju ovog procesa je da to on (čovjek) ne čini samo s namjerom uspostavljanja morfološkog (prividnog, simulakruma) mira i sigurnosti, nego primarni mu je cilj ukidanje mogućnosti otpora i pobune protiv Zloga koji se skriva u nama morfološki nevidljivom ‘oblaku’. Cilj mu je ukinuti bit Univerzuma – slobodu izbora, neuvjetovanu ljubav u kojoj je sadržan i zakon gravitacije o kojem govori Stephen Hawking.

Ono što razlikuje bogove u kvantnom oblaku je to što je živi Bog izvor sile ljubavi koja drži stvari na okupu, duhovne gravitacije, a drugi njegova apsolutna suprotnost, odsutnost ljubavi, mrtav pojam, prijevara i laž, okrenutost u drugom smjeru, udaljavanje, a ne približavanje, sila odvajanja, bijeg, otpor prirodi stvari – podržavajući lažnu ideju da je svemu prethodio neživi, mrtvi zakon gravitacije.

Stephen Hawking je dobro postavio pitanje definiravši dvije opcije onoga što je prethodilo ‘Big Bang-u’ ili stvaranju univerzuma: svemu je prethodio živi Bog, nama nevidljivi vanzemaljac ogromnih biotehnoloških mogućnosti ili goli, neživi software, zakon gravitacije izražen matematičkom formulom. http://fullyawaremind.com/according-to-stephen-hawking-god-didnt-create-the-universe/

Matematičkom formulom za koju ne zna odakle dolazi, gdje je sadržana, tko ju je napisao, gdje je bila prije nastanka materijalnog svemira i u kojoj bi trebao biti zapisan sav potencijal, pa i potencijal života. Kategorički tvrdi da Boga nema i da je svemu prethodio neživi zakon gravitacije unatoč tome što na to pitanje odgovara bazična znanost činjenicom da zakon ne stvara odnose, nije kreativan, on ih opisuje i ako nema tijela i prostora nema ni zakona koji bi ih definirao.

Upravo je ta Hawkingova tvrdnja sukus pokušaja tehnološkog čovjeka da iz nežive matematičke formule kreira život i ljubav i da konačno skoči u kvantni oblak u kojem je nevidljivi Bog – živa ljubav. Čovjek želi zamijeniti živog Boga, tvrdeći da ga je ubio, želi postaviti sebe na njegovo mjesto i konačno realizirati prvu laž, istinu zamijeniti lažju.

Novi Jeruzalem

Paralelno s ubrzanjem i tehnološkom eksplozijom, svijet se okreće ‘provjerenim vrijednostima’, naciji, tradiciji, vjeri. Religija je zamijenila politiku, želi ponovno postati škola, ukinuti francusku revoluciju i modernizam, u nevjerojatnom procesu (prividnog) obrata, (prividnog) duhovnog zastoja.

Kameni hram u Jeruzalemu kojeg ponovno pokušavaju izgraditi unatoč tome što je od Boga bio uništen (želeći ga prikazati kao znak božje prisutnosti u izabranom narodu) i tehnološki digitalni hram su istog usmjerenja, istovjetni su, koliko god se činilo da između njih postoji nepremostiv prostorno-vremenski jaz, oni su istovremeni jer radi se o istoj materijalističkoj prevari, onda i sada (Židovi su pali na neprepoznavanju božje duhovne prisutnosti i pouzdanju u njega, a ne u nasljeđe, državu i kameno zdanje). Razlika je u tome što je prvi morfološki hram izgrađen od kamena, a drugi je mehanizam sačinjen od digitalnog, nevidljivog, smještenog u oblaku koji lebdi nad čovjekom zagledanim u drugom smjeru, ne vjerujući da taj tehnološki Bog predstoji i postoji.

Čovjek je u rascjepu između ateizirane religiozne vjere, mrtve, bez djela i istine i tehnološkog pada (napretka) kao izraza znanosti bez etičke suzdržanosti, bez ljubavi. Te dvije pozicije su naizgled u sukobu i na toj razini možemo razumjeti sukob ljevice i desnice, ateizma i ‘ateizirane vjere u Boga’, no, radi se o međusobnom sukobu dva ateizma, povijesno tempiranoj prijevari visokog intenziteta, generiranju antagonizama i odbijanja ideja na razini njihove zloupotrebljene pojavnosti, generalizacije i slike, ikone, kao sjenila koje zaklanja morfološki nevidljivu istinu.

Vladar ovog svijeta zna da predstoji silazak Novog Jeruzalema i želi ga anticipirati, postaviti se na njegovo mjesto, spriječiti novo nebo i novu zemlju, predstaviti se kao mesija i spasitelj.

Učiniti će sve da ostane na vlasti, ne želi otići bez otpora, želi povući sve za sobom.

Drugi dolazak

I jedan i drugi hram, onaj kameni i ovaj digitalni, zapravo njihovi svećenici, nisu prepoznali i ne prepoznaju Krista koji je pred drugim dolaskom. Ponovno su uspostavljeni svi uvjeti za njegovo neprepoznavanje jer se očekuje ili u prostoru nacionalne emancipacije i jakog vođe ili u prostoru umjetne inteligencije, znanstvenog čovjeka kiborga, progresivnog bogataša – mesije. Antropocentrični i egocentrični čovjek isključuje prisustvo Boga u nevidljivom kvantnom oblaku dok istovremeno u njega ulazi. Zbog neprepoznavanja Isusa Krista u vremenu njegovog prvog dolaska palo je Židovstvo i srušen je hram, a stanovnici Jeruzalema su pobijeni i rasuti po svijetu. Neprepoznavanje i opiranje njegovom drugom dolasku imat će puno teže posljedice po čovječanstvo, ali biti i blagoslovom onima koji mu se podlože.

Budućnost je u prepoznavanju njegovog drugog dolaska, u anticipaciji i razumijevanju stvari, a ne u okretanju prošlosti, materijalnom, kamenu, naciji, svećenstvu, tradiciji i zakonu. Čovjek ga ponovno ne prepoznaje i ne želi prepoznati jer pristaje na naslijeđenu i kultiviranu pobunu, želi sam odrediti granice slobode. Isusa Krista bi ponovno pribili na stup kad bi to on dopustio.

Kad i spominje Krista vidi ga kao mrtvog Boga, pribijenog na stup, ne vidi ga kao živog, u budućnosti, ne vidi njegov stvarni dolazak i uspostavu onoga čemu se tisućljećima formalno moli, dolasku Božjeg kraljevstva na zemlju.

S jedne strane postavlja mrtvog Krista, a s druge strane smrt kao odredište i portal ulaska u obećani Raj. Životom čovjeka između te dvije točke, tjelesnim, gospodari on, perverzno trgujući stvarima i ljudima, žderući i pijući jer će sutra umrijeti.

Gleda u suprotnom smjeru i druge prisiljava na to, ne ulazi i druge sprječava da uđu, laže, a za okretanje ima sve manje vremena jer je ono ubrzano, time i skraćeno.

Usmjerenost prema mrtvoj prošlosti nema perspektive, nema vizije, ne nudi odgovor. Ateističkoj ljevici izmiče revolucionarno gorivo, ne uspijeva smisliti suvislu ideju oko koje bi okupili (onesviješten) narod, poput religije okreće se starim mitovima, kultu ličnosti, provjerenim vrijednostima, tradiciji, običajima, nasljeđu, naciji, identitetu izgrađenom na okrenutosti smrti.

U konačnici pred nama stoji mogućnost izbora između dva nevidljiva Boga, pred početnom smo dilemom, drvom spoznaje. Hoćemo li povjerovati živom Bogu stvoritelju univerzuma koji nudi život, ljubavi kao duhovnoj gravitaciji i inteligenciji koju prepoznajemo u sebi i u kojoj su sadržani svi zakoni, onome za kojeg Stephen Hawking kategorički tvrdi da ga nema ili ćemo povjerovati nevidljivom tehnološkom Bogu Čovjeku izgrađenom na laži i apsolutnom odsustvu ljubavi, udruženog sa starom Zmijom Sotonom u uvjeravanju čovjeka da ih nema.

Ilustracija: Pablo Picasso, Les Demoiselles d’Avignon

Krunoslav Mrkoci: Moj ujak i ja

Jezične kompetencije

I ove nas je godine posjetio naš ujak iz Kanade. On je dobar čovjek; dobronamjeran. Visok, naočit. U mladosti je nosio crne, mačo brkove. Bavio se aktivno hrvanjem. Osvajao je medalje, svojom snagom i vještinom. Svojim stasom i šarmom osvajao je žene. I sada nosi brkove. Ali više nisu crni. Još uvijek je u svijetu hrvanja, nad kojim bdije najčešće putem interneta, kao svojevrsni Nestor hrvačke udruge “Commonwealth Wrestling Association”. Često putuje. Naputovao se svijetom, i u posljednjih pedeset godina posjetio više zemalja nego Josip Broz Tito i Stjepan Mesić zajedno.
Uvijek spreman pročavrljati sa svakim koga sretne. Društveno biće. Kontakt s nepoznatim ljudima u pravilu uspostavlja nekom izravnom, najčešće duhovitom, brzinskom upadicom, koja najčešće poantira situacijskim humorom i smijehom. Iz njega zrači dobrodušnost, jednostavna ljudska pristupačnost i druželjubivost. Uvijek košulja, obavezna kravata i tamnoplavi džemper (pull-over) bez rukava. Pravi, civilizirani Kanađanin. Sports-man i biznis-man. I sijedi mustači.
Ne boji se ljudi. Uvijek pokušava uspostaviti neki novi kontakt. Obilazi sve postojeće hrvačke šampionate na svijetu. Od Škotske do Indije i Južnoafričke Republike.
I nakon pola stoljeća boravka u Kanadi, gdje govori gotovo isključivo engleski, i dalje se smatra svojevrsnim ekspertom za hrvatski.
Baš neku večer gledali smo neki američki film na televiziji. Glavna junakinja, u određenom trenutku, izjavila je svom filmskom partneru: “Don’t you love me anymore?” Naravno, lik je šutio, i nije joj odgovorio. Ujak je u tom trenutku iznenada prekinuo šutnju i prokomentirao: “Nisu to dobro preveli. Kako to: Ne voliš me više? Trebao je kazati: Ne ljubiš me više?”
Naravno, taj i takav komentar privukao je moju pažnju. Rekoh mu kako se u suvremenom hrvatskom jeziku izrazi poput: ljubim te, ljubiš me, ne upotrebljavaju u značenju engleskog love you, love me, itd., nego da se na hrvatski danas to ispravno prevodi kao: volim te, voliš me, itd. Ujak nije popuštao. Ostajao je pri svom stavu. Tvrdio je kako se npr. za hranu može kazati voljeti, da voliš, ali da je između ljudi to drukčije i da je tu potrebno više osjećaja (koje ja, vjerojatno, ne razumijem), i kako se to (po njegovom mišljenju) kaže: ljubim, ljubiš.
Uzalud sam mu pokušavao objasniti kako je to arhaizam, govoriti: ljubim te, ljubiš me, i da su se tako izražavali ljudi u pismima prije sto, dvjesto i više godina. Potom mu pokušah objasniti kako izraz ljubiti danas znači tek: fizički, usnama nekoga doticati. Uzalud. Nije odustajao od svog stava. Zaprijetio sam potom, u nedostatku drugih mogućnosti, kako ću mu pokazati riječ u Englesko – hrvatskom rječniku. Na to je odgovorio kako ja to možda znam po knjigama, i da sam vjerojatno u pravu, ali da on zna kako je to u stvarnosti.
Uslijedila je potom tarapana s još jednim primjerom: pitao me kako bih ja preveo Good-bye? Odgovorio sam da se taj izraz najčešće prevodi na hrvatski kao Zbogom!, ali da se u određenim prilikama može prevesti i kao Doviđenja. – Kako to – uskliknuo je – u Good-bye – nigdje nema Boga! Morao sam posegnuti za komparativnim primjerom španjolskog Adios!, kao primjerom jednog Zbogom u kojem ipak ima Boga.
Uglavnom, jezične navike, uvjerenja i prijepori nastavljaju se, nerazriješeni. Odustao sam od takvih daljnjih rasprava, jer je očito da nikamo ne vode, osim u gubitak energije.
Ujak i danas često, kada završi s jelom, na naše uporno nutkanje da uzme još, rezolutno uzvrati: “Ja sam svršio!” Novajliji u njegovom hrvatskom društvu taj izraz ponekad razvuče usne u osmijeh što ga njegov vlasnik, svjestan situacije, pokušava ubrzano potisnuti.
I kakvog bi smisla, sada, imalo objašnjavati oldtajmeru najčešće značenje i upotrebu izraza “svršiti” i “svršio sam” u suvremenom hrvatskom jeziku? Odustao sam. Ionako bi bilo uzaludno.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Baudelaireova sjenica

Osvrt na knjigu Baudelaireova sjenica, autora Roberta Calassa, s talijanskoga preveo Mate Maras, Vuković & Runjić, Zagreb, 2016., 331 stranica; u dodatku: Izvori za citate, slike i fotografije; Indeks imena, mjesta i djela (str. 333 – 402)

Baudelaireova sjenica, zaista, djelo vrhunskog intelektualca. Djelo na preko 300 stranica, pisano u formatu i opsegu romana, hibridna je vrsta koju bismo najbolje možda mogli opisati kao prošireni esej. Ovo nije tek knjiga o Baudelaireu, kao što bi naslov dao naslutiti, već i o drugim ličnostima tog prijelomnog vremena nastanka moderne umjetnosti. Tu susrećemo poglavlja o slikaru Manetu, Baudelaireovom znancu, s kojim se dopisivao, o Degasu, o Rimbaudu, ponešto i o Valeryju i njegovom uzoru i učitelju, Mallarmeu. Knjiga ulazi u neke skrovite predjele Baudelaireova života i ličnosti; kao što je npr. njegov odnos s majkom. Također, razotkriva karaktere i osobnosti pojedinih istaknutih ljudi tadašnjeg javnog života, kao što je bio književni kritičar Sainte – Beuve.

“Sainte- Beuve je bdio nad pariškim književnim životom kao ugledan i zlovoljan stric. “Stric Beuve”: tako su ga nazivali Baudelaire i neki drugi. (…) Sainte-Beuve se uznemirivao i postajao neuhvatljiv čim bi naslutio apsolutnu izvrsnost nekih svojih suvremenika. Događalo se redovito: sa Stendhalom, s Balzacom, s Baudelaireom, sa Flaubertom. Spominjao ih je samo da bi ih umanjio. A katkada ih je jedva spomenuo (Baudelaireov je slučaj najokrutniji) ili ih je posvema izbjegao (kako se dogodilo s Nervalom). U istim godinama pokazivao je popustljivost i obazrivost prema mnogim osrednjim piscima. (…) Još jednom je Baudelaire pisao Sainte- Beuveu i usudio se zatražiti recenziju. Kao uvijek, uzalud.”

Calasso nije tek sakupio mnoštvo detaljnih informacija kako bi njima zatrpao čitatelja i dokazao svoju erudiciju, nego ih je kao pravi i samosvojan intelektualac – probavio (dubinski promislio) te ih tako probavljene servira čitatelju. Djelo vješto spaja i balansira elemente biografija, povijesti književnosti i filozofije umjetnosti.
Dok čitate ovo djelo, ponekad će vam se činiti kao da autor piše esejističkom lakoćom “oca eseja” de Montaignea, a potom kao da ste se zatekli usred Proustove rečenice. Međutim, unatoč vještom stilističkom balansiranju, ovo nije knjiga za početnike, nego zrelo djelo. Na svakom koraku čitanja postaje jasno kako to nije djelo napisano “po narudžbi izdavača”, već je vidljiva istinska motivacija autora u zaokupljenosti i dubinskom promišljanju tema.
Počevši laganim, informativnim pripovjednim tonom, Calasso svoje odlomke završava izvodeći zaključke. Oslanja se pri tom često na kontradiktorna mjesta, ili naizgled kontradiktorne izjave, Baudelairea, Flauberta, Rimbauda i drugih protagonista; ta mjesta postaju početno mjesto i ključ razumijevanja drugog uma, usudimo li ih se pokušati razumjeti.
Ova knjiga je prozor za razumijevanje misaonog i duhovnog svijeta velikih umjetnika koji su iznijeli duhovni prevrat i revoluciju u umjetnosti, otvorivši vrata modernitetu na čijim periferijama i mi danas životarimo.
Premda je autor Talijan, knjiga ima u izvorniku francuski naslov: ” La folie Baudelaire”. Riječ folie danas znači: ludost, ludilo; budalaština, ludorija, šala; pretjerivanje; ali je prije značila također: ladanjski dvorac; vrtna sjenica, paviljon.
Tko se u svijetu književnosti, kulture i umjetnosti osjeća kao kod kuće, u ovoj knjizi naći će još jedno novo, dodatno utočište.

Foto: www.pexels.com