Arhiva kategorije: Esej

Krunoslav Mrkoci: Umjetnost danas. Holistički pristup i POST-doba.

1. UVOD

Ruše se granice između žanrova. Žanr sam po sebi više nije dovoljan za suvremeno stvaranje i izražavanje. Žanr – određen i definiran, stvar je prošlosti i povijesti književnosti.
Današnje stvaralaštvo da bi udovoljilo “novim vremenima” i uvjetima koja ova vremena donose sa sobom, zahtijeva kombiniranje različitih diskursa i onoga što se naziva “funkcionalni stilovi” u književnom tekstu.
Razina informacija i obrazovanosti današnjih ljudi, širina i količina dostupnih informacija; klasifikacija svega u ladice i etiketiranost svega, svakoga i svačega, dovodi do dosade, do zasićenosti, itd., itd.
Podizanje napetosti i stvaranje strasti u skučenom, već viđenom i predvidljivom prostoru javnog života (kao što su financije, ekonomija i dnevna politika na koje mi ne možemo aktivno utjecati) isprva stvaraju nervozu, potom osjećaj bezizlaznosti i uhvaćenosti u zamku ponavljanja istoga, da bi na kraju, u konačnici rezultiralo gubitkom interesa i ravnodušnošću te povratku praznini vlastitog života; praznini koja se javlja često u čovjeku nakon odustajanja od izvanjskih stimulacija i preokupacija. To je ono kada se kaže da se čovjek bavi raznim izvanjskim stvarima kako se ne bi morao suočiti s prazninom u sebi, i s pitanjima koja ta praznina posljedično sa sobom nosi.

2. LAŽNA STVARNOST, ŽIVOT U MATRIXU i KULTOVI SPASENJA

I suvremenom čovjeku koji živi u ovom dobu POST – nečega, u dobu što ga prepoznajemo kao “lažno” doba; vrijeme kada velikom (sve većem) broju ljudi postaje jasno da ova naša “izvanjska” stvarnost u kojoj živimo je zapravo vrlo daleko od “istinite i iskrene” stvarnosti u kojoj bismo trebali živjeti, i u kakvoj bi bilo normalno da ljudska bića žive. Vanjska stvarnost svijeta oko nas sve više se otkriva kao jedna velika laž, umjetno iskonstruirana tvorevina (očito po volji nekome ili nekima) koja u svom lancu zarobljava sve veći broj pojedinaca, kao u kakvom “Matrixu”, ne dopuštajući im da izađu.

Ovdje se nameće jedna civilizacijska usporednica; zacijelo su i u starom Rimu, kada je već ušao u ugaženu kolotečinu života velikog Carstva, iz sličnih osjećaja i dojmova kao i danas (da su svijet i društvo lažni, patvoreni i kao takvi nisu “prava stvarnost”); zacijelo je i zbog takvih dojmova velik broj stanovništva bio sklon potražiti utočište, izlaz i bijeg u raznim misterijskim kultovima “spasenja, oslobođenja i ponovnog rođenja” – kao što su (kako nam svjedoči rimski pisac Apulej u “Zlatnom magarcu – knjizi pretvorbi”) – Izidin kult, kult Mitre ili pak u – kršćanstvu – misterijskoj sljedbi koja je propovijedala vjeru u uskrsnuće tijela i u život vječni nakon ovoga života, a sve po primjeru jednog Židova, nekog Isusa iz Galileje u Palestini, koji je u vrijeme cara Tiberija prihvatio mučeničku smrt na križu da bi potom, zahvaljujući svojoj vjeri u “nebeskoga Oca” uskrsnuo tijelom iz groba. Odbacujući ovaj “lažni život”, da bi stekli pravi “vječni život”, mnogi su među ranim sljedbenicima Isusa postali mučenici.

3. TEŠKA KRIZA U POST-doba. (NEMOGUĆNOST VJERE U BOGA, RELIGIJU, ČOVJEKA I ZNANOST)

U današnje vrijeme, u ovo doba POST – nečega, mnogi su ljudi, naročito na Zapadu, ponovno u teškoj duhovnoj krizi. Mnogi ne mogu više prihvatiti kršćansku religiju, niti vjerovati, jer ne postoje “pravi znanstveni dokazi” za bilo što od onoga o čemu govori Crkva/e: niti za život poslije života, niti za vječni život, a još manje za uskrsnuće tijela. A sam Isusov nauk doživljava se djetinjastim i naivnim te je podvrgnut ismijavanju cinika: ljubi bližnjeg svoga – pomogni sirotu na svoju sramotu; nijedno dobro djelo ne ostaje nekažnjeno; ako te udarim po jednom, ti okreni drugi obraz – pa pogodi tko te udario; tko tebe kruhom – ti njega kamenom. Otpuštanje i brisanje dugova malim ljudima čini se kao fikcija.
I na kraju, ljubav prema bližnjem kontaminirana je, i čini se kao nemoguća misija zbog pomanjkanja i nemogućnosti ljubavi prema samome sebi kao cjelovitom biću; nedostatak samopoštovanja, pristajanje na to da život diktiraju uvjeti egzistencijalnog straha, nedovoljna svijest o vlastitoj vrijednosti; osjećaj zarobljenosti u vlastitom životu, sklonost porocima i suicidu kao oblicima bijega.

No, nije uzdrmana danas samo mogućnost vjere u Boga i čovjeka i u kozmički poredak zasnovan na pravdi (jer i piliće voze na klanje, zar ne?); danas je u širokim narodnim krugovima zapadnog svijeta poljuljana i vjera u znanost; u njezine dosege, u njezine mogućnosti, i naposljetku, uzdrmana je vjera u smisao i ciljeve znanosti.
Znanost se ne doživljava više s prosvjetiteljskog stajališta kao osloboditeljica od okova neznanja, zabluda i predrasuda; kao istraživanje s ciljem otkrivanja Istine o čovjeku, svemiru, postojanju; kao plemenita djelatnost s ciljem poboljšanja uvjeta ljudskog života.
O, ne! Znanost danas napustila je sve ideale i prodala se kapitalu; postala je još jedno sredstvo, alat u rukama bogatih i moćnih za povećanje njihovog bogatstva i dobiti. Najbolji primjeri angažirane i primijenjene znanosti danas kemijska su i farmaceutska industrija te proizvodnja hrane u kojoj pojedine korporacije pokušavaju zadobiti položaj nadzora i moći genetičkim inženjeringom sjemena. Sigurno je jedno: ne plaćaju skupe zahvate i eksperimentiranja u skupo opremljenim laboratorijima samo radi humanosti i s ciljem (kako sami često opravdavaju genetičko mijenjanje sjemena) “iskorjenjivanja gladi u svijetu”. Pa ako je baš tako, onda neka to sjeme “daruju” potrebitim poljoprivrednicima, bez traženja ikakve kompenzacije zauzvrat. Kako kaže američka izreka: “Pišaš mi za vrat, i kažeš da pada kiša.”
Toliki farmaceutski proizvodi na tržištu, tolike reklame! Industrija zdravlja se zahuktala! A ljudima je pomalo već dosta svega toga, i uviđaju polako kamo to vodi. Znanost – oruđe u rukama bogatih i moćnih; svrha – povećanje njihovog bogatstva.
Učiniti što veći broj stanovnika ovisnim o njihovim proizvodima; smanjenje “slobodno dostupnih” prirodnih resursa: što ih je manje, bit će to rjeđi i to skuplji.
Kolika je skepsa prema znanosti u razvijenom svijetu, pokazuje možda i činjenica o broju roditelja u Europi koji odbijaju cijepiti svoju djecu, mada je njihov strah od nuspojava cijepljenja zapravo statistički neutemeljen, kažu upućeni.

4. MOGUĆNOST BIJEGA

Kada se čovjek nađe razočaran svime izvan i oko sebe, i bez ikakvih više iluzija o svijetu i ljudima oko sebe, ipak mu preostaje još nešto, još jedan izlaz: a to je on sam. Razočarani površnim i dosadnim svijetom oko sebe, koji im osim zamora i beskorisne buke ne može ponuditi ništa dovoljno kreativno što bi ih moglo trajno ispuniti i donijeti im osjećaj sreće i zadovoljstva, neki se ljudi okreću sebi i svom unutarnjem životu.
Jedna od djelatnosti u kojoj pojedini ljudi nalaze izlaz, i to ne tek mogućnost bijega, nego svoju svrhu i ispunjenje, jest kultura i umjetnost, a za neke književnost posebice.

 

5. PROPALI EKSPERIMENTI i HOLISTIČKI PRISTUP.

Svi ti propali eksperimenti: i društveni, i državno – politički, i ekonomsko – financijski, i globalni i lokalni, i religijski i znanstveni, pa i naši osobni eksperimenti. Možda su svi oni zajedno ostavili gorak okus u našim dušama, ali donijeli su i nekakav dašak mudrosti i slobode.
Propast vjere u znanost, i dokaz da ona nije svemoćna, i da sama po sebi, unatoč čak materijalnom obilju, ne može donijeti sreću pojedincima i kolektivima; sve to dovelo je do toga da pojedinci danas u umjetnosti mogu naći nekakvo zadovoljstvo i ispunjenje kroz re-kreiranje svijeta prema holističkom pristupu.

Kakav je to holistički pristup u književnosti? Već smo kazali da razne površne, ali za našu razinu civilizacije nužne klasifikacije, etikete i ladice, prisutne u našim svakodnevnim životima, često dovode do osjećaja unutarnje praznine, i kao kontraučinak bude u nama želju i potrebu za brisanjem granica, za svijetom kao jedinstvenom i povezanom cjelinom. To je potreba prema kojoj osjećamo postojanje žanrova kao nešto što sputava, nešto zastarjelo.
U romanu holističkog pristupa, javlja se niz pristupa koje tamo ranije ne bismo mogli zateći, poput miješanja raznih funkcionalnih stilova; npr. u tkivo romana integrirani odlomak u kurzivu iz enciklopedije ili leksikona. Odlomak vijesti s radija “doslovno citiran” ili dijelovi teksta iz pojedinih dnevnih novina kao dio aktivnog i živog tkiva teksta, vezano uz radnju i zbivanje. Već je Umberto Eco unosio takve dijelove u svoj roman “Ime ruže”. Miješanje visokog, “klasičnog” pripovjednog stila sa svakodnevnim govorom i žargonom u dijalozima; ubacivanje mini-eseja u tkivo romana, kao što imamo slučaj kod Houellebecqa s njegovim kratkim sociološkim mini-esejima (Širenje područja borbe). I sve to neusiljeno, sasvim prirodno i spontano, tekst i stilovi primjenjeni u romanu prate psihološku dinamiku i raznovrsnost svakodnevice, bez očitog pritiska radnje; da se nešto događa i da se mora dogoditi, nego više kroz niz laganih i međusobno labavo povezanih poglavlja -epizoda vodi glavnog junaka kroz njegovu priču. Možda tu i tamo kulminira, ali uglavnom – to je to.

Današnjeg čitatelja možda (mada govorim uglavnom iz vlastitog iskustva i ukusa) više zanima niz zanimljivih ekskursa i epizodnih zapažanja, nego odveć napeta radnja, kvaliteta koju nam danas nude bezbrojni filmovi. I eto, dragi moji – to je to – dođosmo do kraja. Laku noć. I – sretno!

Foto: https://www.reddit.com/r/Incels/comments/5s1fzr/french_author_michel_houellebecq_predicted_the/

Tomislav Brajnović: Vraćanje vjere u vjeru u Boga

dilema nad vrlo ozbiljnim tekstom…

Nedavno je na FB objavljen link na intervju s Borisom Budenom u kojem je, između ostalog, izvrsno dijagnosticirao odnos ‘ateizma’ i ‘vjere’ u današnjem ‘postsekularnom društvu’ kako ga on naziva, misleći prvenstveno na Hrvatsku, iako se ono može iščitati i globalno (Žižek: religija nije ušla u politiku nego je zamijenila politiku).
Shvatio je da posao ljevice nije da se ‘crkva potjera nazad u privatnu sferu’ i time oslobodi sekularni prostor, nego ‘da se omogući politička interakcija s vjernicima na temelju lijevih društvenih interesa, interesa emancipacije koje potencijalno dijeli s njima’. Izvrsno zaključuje da je ateizacija zahvatila samu vjeru iznutra i da ‘vjera u katoličkog boga ne implicira nikakav više odnos čovjeka prema bogu kao transcendentnom biću, nego prema nacionalnoj zajednici.’
Na kraju dolazi do paradoksalnog zaključka kako je upravo ateistička ljevica ta koja ‘vjernike’ treba vraćati Bogu i kršćanskim vrijednostima. Zaziva vrijeme kada su vjernici vjerovali u Boga u kojeg on ne vjeruje, vrijeme kad je taj odnos ‘njega’ i ‘njih’ bio čist i jasan.
Pitam kolegu Borisa Budena da li se može sjetiti trenutka u kojem je taj odnos bio jasan, kad je on kao ‘nevjernik’ vjerovao da ‘vjernici’ vjeruju i koji su bili znakovi te vjere, kako ju je prepoznao?
Iz onoga što je napisao proizlazi da ‘ateistička ljevica’ bolje od ‘ateističkih vjernika’ zna (ili bi trebala znati) koja su to obilježja vjere na koje se potonji pozivaju.
Kad je Crkva živjela ta obilježja?
Da li je taj odnos bio jasan 1941., za vrijeme francuske revolucije, u srednjem vijeku, u trenutku proglašavanja kršćanstva državnom religijom Rimskog Carstva ili bi u potrazi za trenutkom tog jasnog sučeljavanja trebalo ići još dublje u povijest? U kojem je trenutku došlo do spoja Crkve i Nacije, kada je Crkva postala Država?
Ono što bih želio reći jest da ateistička ljevica u tom svom plemenitom pokušaju ukazivanja ‘vjernicima’ na Boga mora vrlo dobro i temeljito proučiti koja su to obilježja prave vjere (u ovom kontekstu misleći na onu kršćansku) i u kojem trenutku dolazi do odstupanja od tih obilježja do konačne dijagnoze ‘Smrti Boga’ i ateizacije same Crkve iznutra.
Problem ateističke ljevice u takvoj analizi je utvrđivanje točnog trenutka kada Crkva napušta čiste konceptualne ideje kršćanstva i u prepoznavanju dodanih crkvenih dogmi, tj. onoga što je Crkva dodala na čisto kršćanstvo, jer iz tih dogmi ateistička ljevica često donosi logične zaključke, koji su točni, ali su izvedeni iz krivih premisa (crkvenih dogmi).
Daljnja opasnost (ili dobrobit) za ateističku ljevicu je da istraživanjem ‘prave vjere’ i izvorne kršćanske ideje može dovesti u pitanje vlastiti ateizam, zapravo izgubiti uporište u sučeljavanju i sukobu s idejom Boga, jer bi mogla shvatiti da do takvog sučeljavanja zapravo nikad nije došlo. Mogla bi shvatiti da je već Francuska revolucija bila sukob s ateističkom Crkvom i da tada već nije bilo vjere u Boga na način na koji je trebalo biti (jer da je bilo ne bi bilo ni sukoba ni revolucije). Takvih povijesnih trenutaka u kojima se činilo da se sukobe ideje ‘vjere u Boga’ i ‘ateističke ljevice’ je bilo mnogo, a radilo se zapravo o sukobu na periferiji, o sukobu lažnih premisa i zaključaka koji su iz njih proizašli.
Radilo se o sukobu na krivom frontu.
Što ako ateistička ljevica shvati da je njezin ateizam zapravo reakcija na ateizam druge vrste, na ateizam nekoga tko se poziva na kršćanske ideale, ali ih ne živi, sudi po njima, ali ih se ne drži, poziva se na vjeru u Boga, ali to djelima poriče? Što ako shvati da je prevarena i da joj ateizam nije čist jer se nikad nije susrela s čistom idejom Boga u odnosu na koju bi se mogla čisto i postaviti?
Povijesna činjenica jest da se ateistička ljevica suprotstavila ‘ateističkoj vjeri’ preuzimajući njezine postulate u obrani jednakosti, bratstva i slobode, vrijednosti na koje se Crkva deklarativno pozivala, ali ih se nije držala jer je sama postala Imperij, Država, Nacija. U tom preuzimanju ateistička ljevica odbacila je ideju Boga, logikom da ga, ako je Bog takav kakvim ga prikazuju, onda ni nema.
U želji da pomognem ateističkoj ljevici u pronalaženju prave vjere u Boga kako bi mogli ‘zazivati Boga kojeg su vjernici zaboravili’, uputit ću je na trenutak do kojeg se mora vratiti kako bi shvatila kada i kako je nastao povijesni otklon od vjere koji je generirao dramatičnu situaciju koju živimo.
Ključ za razumijevanje je hvatanje Isusa Krista i njegovo privođenje velikom svećeniku Kajfi i nakon toga rimskom upravitelju Pilatu. Kajfa predstavlja tada dominantnu židovsku vjeru – Crkvu, a Pilat svjetovnu rimsku vlast, Rimski imperij. Odnos Krista i Kajfe je sučeljavanje čiste kršćanske ideje i religije, crkve koju je iznutra već tada izjeo ‘ateizam’, tj. neprepoznavanje Isusa Krista kao mesije i Kralja nebeskog kraljevstva koje tek treba zauzeti vlast nad zemljom. Isus Krist na direktno Pilatovo pitanje da li je on Židovski kralj odgovara: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.” Židovi nisu prepoznali tu ideju iako su je naviještali u knjigama koje su čitali i sve je na nju upućivalo, nisu je prepoznali jer su i oni tada bili zaslijepljeni nacionalnim identitetom, vlašću i moći, očekivali su zemaljskog Kralja, državnika koji će ih izbaviti iz Rimskog imperija i uspostaviti snažnu Naciju, Državu Izrael. Očekivali su nekoga kome će oni biti duhovni autoritet i koga će oni krunisati, biti mu duhovno nadređeni, isključili su Boga kao vrhovni autoritet i njegovo ‘duhovito’ zaobilaženje ljudskih prizemnih očekivanja.
To je ta početna točka suočavanja religije, Krista i politike, fokus u kojem čekam kolegu Budena i ateističku ljevicu, mjesta do kojeg će morati doći ako žele ateističkim vjernicima ukazati na pravu vjeru i Boga. To je to jasno mjesto pozicioniranja u odnosu na ideju Boga. U toj točki kolega Buden ima priliku vratiti vjeru u vjeru. Zanima me koju će on poziciju zauzeti u tom susretu ateističke religije, svjetovne vlasti (politike) i Krista. Gdje se u tim odnosima nalazi ateistička ljevica, s kime se može poistovjetiti?
Da li može artikulirati svoj ateizam u tom jasno definiranom trenutku?
Da li je to Židovstvo izjedeno unutrašnjim ateizmom i željom za jakom nacijom, rimska vlast kao izraz politike, imperija i svjetovnog, Isus Krist koji govori o dolasku nebeskog kraljevstva kojem je on kralj i ljubavi kao univerzalnom zakonu ili možda nešto četvrto?
Recentni se razvoj naprednih lijevih ideja, barem prema mojem uvidu, kreće upravo u smjeru kršćanstva, zaziva Ljubaznog diktatora (Žižek), Radikalnost ljubavi (Srećko Horvat) i ‘zagubljenog Boga’ (Boris Buden). Ljevica ide toliko daleko da se Slavoj Žižek definira ‘kršćaninom ateistom’, vrlo slično ‘ateiziranom katoliku’ kojeg spominje Živko Kustić, a citira Boris Buden (kršćanin ateist u smislu ‘bazične ljubavi prema čovjeku, ili ideje da su pred bogom svi ljudi jednaki, u smislu kritike nasilja’ – iz intervjua B.B., ali bez vjere u postojanje Boga).
To spominjem zato što nakon cijele ove potrage za pravom vjerom dolazimo do čiste platforme susreta dva ‘kršćanina’: kršćanina ateiste i kršćanina koji vjeruje u Boga.
Skoro sam zaboravio da je glavna tema ovog eseja ‘vjernik ateist’, o njegovom upučivanju na povratak pravoj vjeri, transcedentalnom Bogu i otklonu od Nacije je kolega Buden i govorio u intervjuu, tako da i njega pozivamo u ovaj ranokršćanski fokus, žižu geneze povijesnog skretanja od Boga k Naciji. Možda i on u usporedbi svojeg sadašnjeg stanja duha s Kristovim vrlo jasno postavljenim idejama pronađe ponovno razloge za pravu vjeru.
Analiza distinkcije između deklariranog vjernika kojem se uvukao ateizam i deklariranog ateiste koji se poziva na kršćanske vrijednosti tema je za jedno novo poglavlje, ali ironiju situacije vidim u tome da će se kolega Boris Buden nakon iskrene potrage za pravom vjerom vrlo vjerojatno naći u poziciji ‘kršćanina ateiste’, u oksimoronu iz kojeg pokušava izvući ateističke vjernike ukazujući na Boga, pravu vjeru i kršćanske vrijednosti.
Pozicija ‘kršćanina ateiste’ je nemoguća, nemoguća je zato što kršćanski pacifizam kojeg uspostavlja Krist u razgovoru s Pilatom proizlazi iz prepuštanja osvete i upotrebe sile Bogu. Bogu je prepuštena uspostava novog sistema stvari, Kraljevstva temeljenog na ljubavi i poštivanju univerzalnih zakona, jednakosti, bratstva i slobode.
Bogu je prepuštena revolucija.
Pozivanje na ‘kršćanstvo bez Boga’ je slabo i jalovo jer osvetu i silu u tom slučaju provodi nesavršeni čovjek kroz neselektivne i korumpirane krvave revolucije, religijske i političke ratove.
Zato se ne treba čuditi današnjoj bezizlaznoj situaciji, srljanju u propast i izostanku velike ideje koja bi vodila u promjenu paradigme, jer kao što kolega Boris Buden kaže, rješenje je u vraćanju vjere u vjeru u Boga.

Foto: privatna zbirka Tomislava Brajnovića

Dunja Matić: Pogovor. Pisanje pjesme nevidljivom gradu.

Naslovnica romana

Uz roman Skarleta_p Sad se napokon mogu popeti stepenicama

Skarlet_p objavio je već tri zbirke poezije i ovo je njegov prvi roman. Ipak, ovo nije pri put da nam skarlet pripovijeda. Stari likovi su ovdje, oni koje smo već sretali: Julien, Jonas i Jan, Gemma, Edith i Bella. Dos_toyevski i ne_mirovsky i dalje pišu čudne glazbene recenzije za Kazalište lutaka. Priča je ovaj put promijenila ponajprije svoj oblik, iako pjesnik nije nestao. On je jednom nogom u vrlo konkretnom vremenu i prostoru, s drugom nogom u budućnosti. Ta budućnost, kao i naša sadašnjost, pleše oko koncepata prijateljstava, životnih poziva i opraštanja, ali se događa u jednom posve nevidljivom gradu. Kakav je to grad? Mikroprostoran i melodičan, pun pokislih stepenica i glavobolje Leonarda Cohena, gdje Jamesu Blakeu ubacuju novčiće u vunenu kapu i gitara Robina Pecknolda ostaje bez inspiracije na viškoj plaži. Tamo se prijavnice za posao zanimaju za ljude, glazbu i ideje koje su obilježile drugu godinu našeg studija. S tog je grada jedne noći netko postupno i nježno svukao krovove, a djevojčice u kutijama šibica poklanjaju svoju poeziju i lokalni bendovi dolaze iz budućnosti. Primamo najljepša oproštajna pisma i otkrivamo skrivene melodije. Ovim gradom, ujedinjeni, postajemo Petar Pan. To je grad koji je u nama i među nama i kroz nas i bez nas, grad koji se ne ukazuje, ali se očituje, mikrokoreografijama na rubovima stvarnosti gdje se ponekad događaju čuda. U njemu se skrivaju nezamjetno neobični ljudi. Postoje scenariji čiji soundtrack čine singlice, knjige koje pišu samo velikim hitovima. Postoje, s druge strane, zbirke pjesama kojima nitko nije snimio spotove. Riječ je o pjesmama koje nakupljamo u svojim smočnicama, spremištima, rezervoarima. Svatko od nas čuva neki spremnik vremena, zar ne? Da, radi se o istim onim pjesmama koje nas kasnije iznenade iza nekog ugla života, kad najmanje očekujemo. To su oni skriveni gemovi koje pronalazimo sa zakašnjenjem, nakon novog preslušavanja nekog albuma na koji smo odavno zaboravili. Kao kada naši protagonisti naknadno shvate da je “Kid A” grupe Radiohead zapravo jedan fantastičan album. Takvi su i stanovnici ovog grada, tajni dragulji koji žive u svom skromnom, samozatajnom svemiru, mračni i matirani. Ali ta nekolicina još uvijek mladih ljudi koja se pokušava nositi s gubitkom voljene osobe – samo su službeno glavni likovi ove priče. Priče? Svakako priče, ali možda, prije svega, jedne jako duge pjesme. Ovo je pjesma o jednom nevidljivom gradu. No, ovo je, kao i Cohenova “Hallelujah”, istovremeno i priča-pjesma o glazbi. Naši likovi, hodači subsoničnim, oni su izlošci riječkog Muzeja nevidljivih gradova .
Glazba je esencijalan motiv njihovih života i nit oko koje se njihovi odnosi pletu u mrežu prijateljstva.
No prije svega, poslije svega i između svega, ovo je bajka. Jedna bez prinčeva i princeza, zlih žena, mudrih starčeva i raspričanih životinja. Ovo je bajka puna kaseta, cd-ova i ploča, lakih i ugodnih romantičnih odnosa, gubljenja i otkrivanja smisla i prekrasne poezije. Bajka koju bi svaki popkulturni fanatik volio nastaniti i drijemati među njenim mekim rubovima. Do te bajke, skarletove riječi ne olakšavaju nam put, one su bremenite u detaljnosti svoje slikovitosti, kao da vas žele uroniti u svaki kamenčić na cesti. Kao da želi da zastanete, osluškujete, promatrate i svakim dijelom svog bića budete tamo, s njima. Nerijetko, pomišljala sam, ovo je knjiga koja pati od viška kvalitete, jer vam ni u jednom trenutku ne dopušta da se odmorite od ljepote njezine poetike. Zato se uzima u malim dozama, ali se u nju uranja u potpunosti. Iako niste bili njezin dio, prepoznat ćete se u njoj .
Nadam se da nikad neću prestati tražiti svoje mjesto u svijetu. Je li o tome ova priča?

Ilustracije: Borjana Katić

Krunoslav Mrkoci: Kvintesencija civilizacije

Pitamo se: tko ima najdugotrajniji utjecaj na ljude, na ljudsku vrstu; jesu li to političari, državnici, zakonodavci i vojskovođe, poput Napoleona i Aleksandra Velikog ili Gaja Julija Cezara?

Činjenica je da su pojedinci poput spomenutih vojskovođa imali velik utjecaj svojim odlukama na velik broj ljudi za vrijeme svoje vladavine. No, nakon njihove smrti ili završetka vladavine, sustav kojeg su izgradili počeo se raspadati ili pak mijenjati na neki drugi način.
Ostvarenja vojskovođa i osvajača su kratkotrajna, ali ipak njihovi u krvi izvedeni pothvati, mogu imati dugoročno korisne i plodonosne posljedice po razvoj svjetske kulture i civilizacije. Tako se npr. smatra da je upravo Aleksandrov prodor do Indije 20-ih godina 4. st. pr. Kr., i vladavina njegovih generala nakon njegove smrti u Baktriji, dijelovima današnjeg Afganistana, bila presudna za utjecaj grčke skulpture na daljni razvoj kiparske tradicije u Indiji.
Napoleon je pak pronio napredne ideje Francuske revolucije i napredne zakone širom Europe (sjetimo se njegovih Zakonika i utjecaja francuske vlasti na život Dalmacije za vrijeme od ukinuća Mletačke republike 1797. pa sve do uspostave austrijske uprave 1815. godine).

Međutim, ukupno djela političara, zakonodavaca i osvajača, sva imaju kratak vijek trajanja, premda često s dugoročnim indirektnim posljedicama. Što su individue neke vrste na višoj razini razvoja intelektualnih mogućnosti, to je moguć veći utjecaj pojedinaca (individua) na razvoj svog kolektiva. Drugim riječima: u vrsti i kolektivu sačinjenoj od inteligentnih i svjesnih pojedinaca, pojedinac ima veću vrijednost i značenje za vrstu jer može snažnije i više utjecati svojim doprinosom na njezin razvoj, oblikovanje i mijenjanje, nego što je to npr. slučaj kod kolektiva mrava ili pčela.

Čini se da ipak, unatoč svim bedastoćama i glupostima kojima obiluje ljudska vrsta u raznim oblicima svojih svakodnevnih pojavnosti, čini se da ipak najdugotrajniji utjecaj na ljudsku vrstu imaju njezini mislioci; ljudi poput Budhe, Sokrata, Isusa … pa ako hoćete, i Einsteina.
Njihova razmišljanja, napomene, upute, proučavaju i o njima razmišljaju svakodnevno tisuće i tisuće ljudi, uvijek nove i nove generacije … i što je najzanimljivije njihov utjecaj na pojedince (a pojedinci, ne zaboravimo, čine i grade društvo) traje već preko dvije tisuće godina. Spomenuti mislioci (i mnogi drugi koje nismo spomenuli) djeluju kao svojevrsni korektiv svijesti ljudskih kolektiva, djelujući upravo kroz pojedince (ali moguće i kroz institucije poput npr. televizije) u društvu.

Pa ako se onda netko i pita, hoće li njegova smrt i njegova osobna patnja pretvoriti njega samog u nekakav univerzalni simbol ili čak u božansku osobu … ?
Svatko ima svoju sudbinu i ulogu u kolektivu koja često niti njemu samom niti drugima oko njega nije jasna. I može umrijeti koliko god hoće Baraba, ispunjavajući svoju (dodijeljenu mu) misiju, cilj i zadatak na ovome svijetu, oni ipak nikada neće biti poput Krista jer nismo svi niti jednaki niti isti na ovome svijetu niti smo stvoreni da takvi budemo … Pa ipak, svaki Baraba koji je pušten, a ne raspet, važan je kotačić u razvoju i budućnosti ovoga svijeta.
Jer, kada se radi kolač, važno je imati ne samo tijesto, sol, šećer i začine, nego i nadjev … Bez nadjeva ništa ne bi bilo isto.

Ilustracija: Jean Auguste Dominique Ingres, Napoleon I. na svojem carskom tronu, 1806.

Branimir Čakić / Nikola Šimić Tonin: SW fenomen

SW fenomen, kultni serijal podignut na razinu religije. Tolike su ljudske jedinke, limitirane duhovnosti, intelekta… uporne u traženju tuđih mana kao da je riječ o skrivenome blagu. U čarobnome svijetu filma, od čarolije cijepljeni tragači najrevnije kopaju po davninama Lucasove daleke galaksije. A on sam po sebi uistinu za njih je i jeste daleka galaksija. To je sasvim razumljivo, jer će se njihov trud i njihova (ne)pamet naširoko prepoznati, obzirom da je riječ o jedinstvenome globalnome fenomenu. Lucasov klasično-moderni original iz davne ’77. od prve do posljednje sekunde napamet znaju milijuni filmski upućene velike i male djece; ne da znaju svaku riječ dijaloga, već i pozadinu svake scene i kompoziciju svakoga kadra, uhom raspoznaju svaki šušanj u pozadini bogatih Burttovih zvučnih kulisa, a kamoli detalje Williamsovih simfonija; isto vrijedi i za ostala dva nastavka originalne trilogije, posebice za kultni ”Imperij uzvraća udarac”, što u toliko masivnoj mjeri nije slučaj ni s jednim drugim filmskim fenomenom. SW su odavno nadišli okvire filmske umjetnosti, umiješavši se u svakodnevicu civiliziranoga svijeta, podignut na razinu religije ništa manje ozbiljnu od ostalih. Stoga je, očekivano, pod povećalom svaki pomak u galaksiji, svima vidljivoj na beskonačnim frontovima interneta, gdje se iz godine u godinu vode prljave i jednako besmislene borbe unutar goleme fanovske baze, dodatno zamračene gerilskim napadima mrzitelja i trolova koji, zadojeni zavišću, nekulturom i neznanjem, tvrdoglavo odbijaju prihvatiti da njihovi filmski favoriti nikada neće dosegnuti popularnost SW fenomena. Kritičari su tu najmanji problem; većina ih nastoji biti objektivna, profesionalna… bazirajući se na svome filmskome znanju, na predočenim dokazima i ponajviše na osobnome ukusu. Tu naravno ne ubrajam ove naše „prepametne“ kritičare balkanskoga smjera, prerano odrasle ljudske jedinke i snobove koji se s visoka sprdaju sa SILOM, a na SILU obožavaju mađarski novi val socijalno urbanog nezavisnog Art filma. Takvi su ionako zalutali u svijet umjetnosti, jer se, naprosto, ne znaju ili odbijaju oduševiti; to im je valjda ispod časti i u kontru ega, a poznato je od davnina kako bez djetinjega oduševljenja nema niti stvaranja, niti doživljaja umjetnosti. Udaraju fantaziju zato što je fantastična, tražeći nedostatke na realnim razinama kao da je riječ o kakvome sudskome procesu. Takvima uvijek savjetujem da se ograniče na gledanje Županijske panorame; jer savršenoga filma nema: čak i jedan Građanin Kane ima golemu i odavno opjevanu scenarističku rupu. Naime, kada Charles Foster Kane na posmrtnoj postelji izgovori riječ: ”Pupoljak”, nikoga nema u blizini da ga čuje. Njegova sluškinja uđe u sobu nakon što je on već izdahnuo. Stoga se gubi smisao reportera koji istražuju Kaneovu priču na osnovi njegove zadnje riječi. Mnogi mudraci će to zanemariti, ali će zato senzacionalistički ukazati na logični propust da orlovi u Gospodaru prstenova Froda i dičnu mu družbu ponesu ravno u Mordor te im tako olakšaju sudbinsku misiju uništavanja moćnoga prstena. Isti će podsmješljivo prigovoriti kako je Ray, ničim izazvana, u trenutku ovladala Silom, zanemarujući fantazije o preživljavanju Di Capriova lika u Povratniku – filmu snimljenome po istinitome događaju! Takvima ću, dakle, opet uzaludno savjetovati da se ograniče na dokumentarce o krumpirovim zlaticama; uz to, savjetovat ću ih da uštede svoj teško stečeni novac. 50 kn je puno čak i za film koji je u modi mrziti i preko koga se skupljaju jeftini mentalni bodovi. No, umjesto dostojanstvenog povlačenja iz tuđega svijeta kojeg nije nužno voljeti, oni će se radije pozvati na mišljenja mnoge NEKADAŠNJE djece, ističući kako ovi novi SW ne nude šarm i čaroliju kakvom je obilovala originalna trilogija. Isti su valjda zaboravili ili se možda nisu ni rodili da bi posvjedočili kakve su bile reakcije obožavatelja, ali i djela kritičara nakon premijere Imperije (danas uvjerljivo najobožavanijeg i najcjenjenijeg SW filma); već tada fanovska se baza uslijed neumoljivoga globalnoga širenja stala raspadati, jer su mnogi razočarano zaključili kako Imperija nema bajkovitost, privlačnost i uzbudljivost originala; ništa u Imperiji, čak ni ta znamenita, zbog Lukeovog urlikanja smiješna Shakespearijanska zavšnica, ne nudi napetost kakvu je pružio kultni napad na Zvijezdu smrti koji se obično smatra drugom najboljom akcijskom scenom u povijesti filma, odmah nakon utrke četveroprega iz Wylerovog Ben – Hura. U Imperiji, tvrdili su cinici, nema priče, nema ni završnice, karakteri nisu razvijeni, gluma je OPET drvena, Stormtrooperi su OPET sramotno neprecizni, a sve se OPET svodi na prezentaciju specijalnih efekatra kroz neprestanu i prebučnu nerealnu akciju, jeftinu dramu i jednaku jeftinu Yodinu filozofiju; s trećim nastavkom, podsmijeh cinika je osnažio, a podjele među fanovima još su više došle do izražaja, ponajviše zbog marketinški ubačenih Ewoksa i Jabbinog Muppet Showa. Vremenom, SW je prepoznat i prihvaćen kao globalni fenomen bez premca, sa svim svojim opjevanim vrlinama i manama, i postalo je jasno da se u skorijoj budućnosti neće pojaviti filmski fenomen koji će dati TOLIKO SCENA KOJE TRAŽE STOTINE GLEDANJA, kao ni TOLIKO OBOŽAVANIH LIKOVA; u svim krajevima civilizacije i među svim naraštajima, teško je pronaći ljudsku jedinku koja neće prepoznati strašnoga Dartha Vadera – uvjerljivo najslavnijega negativca u filmskoj povijesti. Dječaci se i dalje, gotovo 40 godina nakon originala, i još u većem broju uživljavaju u Lukea Skywalkera i Hana Sola, djevojčice u princezu Leiau, a od lani i u Ray, među cinicima prekrštenu u još jednu filmsku Mary Sue. Među najpopularnijim igračkama, uz figure najslavnijih galaktičkih droida (R2-D2 & C-3PO) nameće se odnedavno i dražesna BB8 jedinica. Svi ovi spomenuti likovi i mnogi drugi osmišljeni su da nam se svide, dok prljavi otpadnici iz Rogue Onea to nisu; Rogue one pružio je najbolje glumačke izvedbe u Lucasovoj galaksiji, ali i najmanje zanimljive karaktere. Dvoje glavnih protagonista, Jyn Erso i Cassian Andor, ni po čemu nisu originalni i kao takvi zasigurno neće zaživjeti na majicama, plakatima, samoljepljivim sličicama, a posebice ne kao igračke. Čak će se i legendarno omraženi Jar Jar Binks naći među favoritima najmlađih poklonika serijala. Sudbina rabljene igračke smiješi se možda tek ciničnoj junačini, droidu K2SO, dok će Sile žudni fanovi djelomično prigrliti možda tek Donnie Yenova Chirruta – slijepoga borca koji osjeća Silu, dopuštajući joj da ga vodi. Zaplet filma je jednostavan, tvoreći svojevrstan prolog originalnome filmu; radi se, naime, o grupi posve klišeiziranih dvodimenzionalnih likova kakve smo vidjeli u stotinama važnih i manje važnih filmova, a koji se pokušavaju domoći tajnih planova najrazornijega galaktičkog oružja. Da bi stvar bila gora, za sloj koji se u svim dosadašnjim SW filmovima, pokazao umjetnički najsnažniji, nije bio odgovoran genijalni maestro Williams, već njegov sljedbenik Michael Giacchino za kojega zlobnici vele kako je Williamsova blijeda kopija nesposobna skladati iole pamtljivu temu. Uz sve to, ovo je prvi SW bez gromovite naslovne teme i bez teksta koji u ritmu Williamsove simfonije klizi među zvijezde. Posve je lišen mitoloških dimenzija; tek Chirrut priziva Silu, a od Jedija na sceni je tek zloglasni izdajnik reda, sveden na svega nekoliko minuta. Sve ovo jasno kazuje kako je riječ o kolosalnom SW promašaju, čega su se milijuni obožavatelja pribojavali otkako je ovaj film službeno najavljen. No sve ove kritike napisane su prije negoli je itko pogledao film! Na imdb-u su mu stali lupati ocjenu jedan čak i prije premijere, stvarajući teren za jedan od najvećih Disneyjevih promašaja. ”Tako im i treba”, zaključili su mnogi, ”pohlepnim grdobama, cijepljenima protiv umjetnosti, kojima je stalo jedino do novca!”
A onda i unatoč svemu gore navedenome, nakon premijere osvanule su prve kritike i to mahom pozitivne, a riječ je o globalno najsnažnijim imenima poput Petera Travisa (Rolling Stone), Henryja Fitzherberta (Daily Express) i mnogih drugih. Zlobnici su i to, kao i lani u slučaju sedme epizode, protumačili kao Disneyevo potplačivanje svih jačih ovozemaljskih kritičara. Nakon toga, na svim najjačim fanovskim stranicama (Force net; Star Wars net; Making Star Wars; Star Wars underworld) osvanuli su oduševljeni osvrti najstrožih kritičara među fanovima, uključujući čak i one koji su okrutno popljucali sedmicu kao besramnu kopiju originala. Na imdbu ocjena se popela na 8.2, utemeljenih na 118 416 kritika, dok je na Rottenu na visokih 85 %, na osnovi 305 prikupljenih službenih kritika te čak 90 % kod 54 416 korisnika stranice. Ekipa znalaca s Aint’it cool newsa na čelu sa Harry Knowelsom proglasila ga je remek djelom i najboljim SW filmom nakon originala i Imperije. I evo, nakon prvoga tjedna distribucije i na temeljima fanovskih glasanja nesretni Rogue one, zasjeo je na spomenuto sretno treće mjesto, kao uvjerljivo najbolji SW film nakon nedodirljiva prva dva snimljena filma. Pored svih gore navedenih nedostataka, kako je to moguće?
Iz edukativno umjetničkih razloga više sam puta istaknuo kako nemam obraza suditi o filmu ukoliko ga, po prokušanome savjetu velikoga Johna Forda, ne odgledam najmanje tri puta; isto tako nemam obraza suditi o filmovima čijem svijetu ne osjećam pripadnost.
Rogue one ostavlja dojam rijetke slikovnice bogatije od knjige, što je već tipično za punokrvni SW film. Nekima ću ovdje otkriti temeljnu SW tajnu! SW su još od originala svemirska pustolovno ratna sapunica, tek dijelom space fantasy, i nikada nije zamišljena kao studija karaktera. Da li su se Luke Sywalker, Princeza Leia, Han Solo ili Darth Vader razvili kao karakteri u originalnome filmu i da li su Mark Hamill i Cerrie Fisher bolje odglumili svoje role od Diega Lune i Felicity Jones? Odstranite li nostalgiju i efekt karakterne privlačnosti, odgovor bi vas mogao poprilično razočarati. Svi SW filmovi po pitanju teme, scenarija, glume i dijaloga pripadaju nečasnoj sferi B filmova; efekti ih izdvajaju iz druge lige i ”ONO NEŠTO” zbog čega nitko drugi nije uspio ponoviti njihov fenomen s tolikim globalnim efektom. Upravo ”ono nešto”, taj neodoljivi balans fikcije, zabave, mitologije, osnažen vrhunske klasike vrijednom simfonijskom glazbom, originalna dva filma svrstava među najbolja filmska ostvarenja; a taj neodoljivi balans zasnovan je na pradavnim subotnjim DVODIMENZIONALNIM serijalima iz ’40-ih (Flash Gordon; Buck Rodgers); koliko i na MITOLOŠKIM STUDIJAMA Josefa Capmpbella, autora ”Moći mita”.
Rogue one prvi je film iz serijala Zvjezdanih RATOVA u kojemu je mitologija posve u sjeni RATOVA koji su ovdje prikazani poput onih iz WW2, s ruhom SW. Likovi su u službi priče, ništa manje ni više razvijeni od onih u Spielbergovom, Saving private Ryanu, s kojime imaju nekih narativnih poveznica. Jyn Erso je nihilist. Površno gledajući, lako ju je opisati drvenom, jer je riječ o karakteru koji je, zbog traumatične prošlosti naznačene u uvodnoj sceni filma, zatvoren za svijet oko sebe. No kada napokon ugleda hologram svoga oca na lice joj izbiju emocije, drugačije od onih kojima se prepušta u dirljivo epskome finalu, čekajući smrt u zagrljaju s odabranikom svoga srca.
Pomalo klišeiziran Chirrutov karakter plemenitoga redovnika – viteza usvojimo već nakon prve njegove scene, i prema reakcijama, riječ je o novome miljeniku obožavatelja originalne trilogije; još i veću popularnost stekao je K2SO, cinični droid lišen balinanja za najmlađe. Dakle, priče o zaboravljivim likovima već su pale u vodu; mozaik likova nadahnuto su i u službi priče uredno popunili i svi ostali likovi. Cassian Andor je, ratovima izmožden, vojnik koji je u odanosti svome redu pomalo izgubio moralni kompas; Chirrutova replika savršeno ga karakterizira: ”Mnogi mijenjaju zatvore, ti svoj nosiš sa sobom.”
Velika razlika u odnosu na ostale SW filmove je ta što ovaj ne nudi karaktere kakvi želimo biti. Veliki i mali dječaci lako će se uživjeti u Lukea i Hana, djevojčice u princezu Leiau; no nitko ne želi biti u vlastitim zatvorima kao Cassian ili Jyn. Ovdje su likovi prizemljeniji, stvarniji i upravo to filmu daje realizam kakvome su žudjeli mnogi odrasli fanovi još od vremena Epizode V, SW filma s kojim je najlakše odrasti. Sporedni glumci potvrdili su svoje reputacije izvrsnih karakternih glumaca, a tu prednjače Forest Whitaker kao ekscentrični Saw Gerrera, Ben Mendelson kao ambiciozni imperijin general Orson Krennic i Mads Mikkelsen kao znanstvenik koji se trudi djelovati po savjesti; motivi njihovih likova su kristalno jasni kao i uvjerljivost izvedbe. Za istaknuti su i doprinosi Riza Ahmeda (Bodhi Rook), Wen Jianga (Baze Malbus) i Genevieve O’Reilly (Mon Mothma).
Napadi na karaktere promašeni su ovdje jednako kao i oni lanjski na veličanstveni Millerov Fury Road. Usporedite li loše kritike (istih kritičara) zadnjega Mad Maxa s onima Rogue onea otkrit ćete kako su gotovo identične. Valjda je moderno zanemariti činjenicu da i tamo neka akcijska koreografija zahtjeva nečije ideje; ne čine to kompjuteri; akciju podignuti na umjetničku razinu, trajanjem, ritmom, manevrima, izgledom mnogima je, poput rasipnoga Michael Baya, nemoguća misija; svemirska bitka u finalu Rogue onea punokrvna je SW scena koja se svojim konceptom i dinamikom podosta oslanja na legendarnu bitku nad Endorom iz Povratka Jedija; u međuvremenu sve su svemirske SW bitke zakazale; ona iz Epizode i odveć je neozbiljna, nedostaje joj uzbuđenja te ostavlja dojam bolje video igrice; ona uvodna iz Epizode III ima svačijega divljenja vrijedan uvodni kadar i na tome ostaje, jer dočim se pojave buzz droidi sve opet ide u pretjerivanja i djetinjarije nerealne čak i za Lucasovu galaksiju. U Epizodi VII svemirsku bitku ciljano su sveli na nužni minimum iz dva razloga; prvi je fokus na srceparajući dramski moment između Kylo Rena i Han Sola; drugi je izbjegavanje prevelike narativno stilske sličnosti s originalnim filmom (koju ionako nisu izbjegli).
Na prvi pogled, Rogue one ne nudi ništa novo u svijetu filma, ništa revolucionarno, pa ni jedinstveno…pa ipak, ta neodoljiva atmosfera koja je poznati nam svemir učinila stvarnijim, Imperiju realno strašnijom; tek u ovome filmu na primjeru okupirane Jedhe – nekadašnjega spiritualnoga središta Jedija, dobijemo fascinantan koncept opipljivoga grada s prenapućenim ulicama kojima vlada dvostruki teror (Imperije i Saw Gerrerinih gerilaca), no zbog te opipljivosti nije riječ o ništa manje fantastičnom kutku galaksije, a njegova mitološka pozadina podržava sve što otprije znamo. Isto vrijedi za sve OPIPLJIVE lokacije i momente, kao i za besprijekorne dizajne svih letjelica, kostime…tek CGI izvedbe dva itekako nam poznata lika nije na 100 već na kojih 98% uvjerljivosti. Kod letjelica, starih i novih, Lucasovi čarobnjaci iz Industrial Light & Magica opet nam prezentiraju pamtljive oblike; svi znamo kako izgledaju Imperijini razarači, Tie figteri i X-Wingovi, a ovdje smo dobili par letjelica koje neodoljivo podsjećaju na legendarni shuttle Tydirium iz Povratka Jedija; i tek s iznimnom legendarnoga Enterprisea iz galaksije Gennea Roddenberryja, većina SF filmova ponudili su letjelice za zaborav. Malo tko pamti dizajne letjelica iz, primjerice, Avatara, Aliensa ili Blade runnera; a ta vizualna privlačnost jedan je od najjačih aduta SW sage; ukoliko je raspoređena u ritmu dovoljnome da scene dišu, da likove shvatimo i prihvatimo i da atmosferu upijemo, što je u Rouge one učinjeno besprijekorno, uspješnost je gotovo zajamčena. Prva polovica filma je, prema današnjim blockbuster standardima, pomalo razvučena; no upravo tijekom te razvučenosti dobijemo više od spomenute atmosfere, i bolji zalet za sad već legendarnu završnicu – finale za anale. Dodamo li uz to nadahnuta i mudra rješenja skladatelja Michaela Giachhina koji je varijacijama na opće poznate Williamsove teme upotpunio svoju simfoniju, koja iako kvalitetom udaljena od Williamsovih remek djela, nudi i više nego dovoljno da bi galaksiju osjetili domaćom. Ne zaboravimo, u vremenu kada simfonijska filmska glazba teži ritmovima i nabrijanim zvukovima umjesto temama (lajt motivima), Giachhino je dobio svega četiri tjedna da se pripoji najslavnijem, tematski bogatom, filmskom soundtracku od kojega nema boljega, možda tek dvadesetak jednako savršenih. Njegov je zadatak teži i od redateljskog, jer dosada su i drugi redatelji manje i više uspješno snalazili u SW univerzumu, dok je maestro Williams baš za svaki SW film, čak i za ismijavane episode I & II ponudio simfonijska remek djela. Giachhino se dokazao dostojnim Williamsovim nasljednikom ponajviše s temom Jyn Erso koju je pomalo oslonio na slavni motiv iz Schindlerove liste, dajući joj klasičnu dramatičnost i nužnu ranjivost.
Zamjerke s posve nepotrebnim cameo pojavama omiljene dvojice droida i još nekoliko ustupaka za tvrdokorne fanove ne smanjuju vrijednost filma jer se svode na sekunde. Previše je ovdje neusiljenih istinskih SW momenata, što se ponajviše odnosi na spomenutu svemirsku bitku i, slažu se većina, magiju svih scena kojima gospodari zloglasni lord Vader. Njegova završna scena nešto je dosad viđeno tek u najboljim SW stripovima i milijuni su obožavatelja takvo što priželjkivali vidjeti na filmu. Rogue one vrvi značajnim scenama koje doprinose bogatsvu Lucasove galaksije: jedan obožavatelj iznosi mudri zaključak kako je Vaderov dvorac, prema nalogu opakoga Imperatora Palpatinea, smješten usred paklenih prostranstava Mustafara, s ciljem razvijanja Vaderove mržnje.
Rogue one definitivno nije SW za svakoga, tek za milijunske horde odraslih fanova koji si dopuštaju djetinju uživljenost, oslobođenih cinizma i nužno svjesnih ”fantastičnih realnosti i mogućnosti” u davninama Lucasove daleke galaksije. Staroj ljubavi prema originalnoj trilogiji dao je jednu sasvim novu dimenziju, na priquele bacio sjenu prezentirajući pristup dostojan SW fenomena; sedmicu malčice oslabio na ionako slabim joj mjestima. Lordu Vaderu udijelio pravdu spomenutom završnom scenom koja je ušla u legendu dočim se odigrala, u svega par minuta osnaživši mu status najslavnijega negativca u filmskoj povijesti. Obožavanim droidima, nakon medene BB8 jedinice pridodao ciničnu junačinu imenom K-2SO; pobunjenicima, pak, protiv Imperije, nezaboravnu družbu junaka pomalo u duhu Sedmorice veličanstvenih.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Janko Polić Kamov – Jetki zadah patnje kao poziv na križarski pohod u slavu individualiteta

Stvaralaštvo. Poezija, riječ i jecaj. Poezija je jedina izravna emocija ranjene duše, pjev nesretne ptice visina koja šiljkom bodljikave stvarnosti probada sebi srce kako bi svetom krvlju poškropila i posvetila svijet. Pitamo se odakle dolazi potreba za pjevanjem, jecanjem, naricanjem? Odakle dolazi ranjena duša, odakle dolazi patnja?
„misao moja nije očaj – o nije okrutna vasiona.
Pjevao bih psalme i tužio ljude;
optužba bi moja bila tužba prirode, a krivci bi bili ljudi;“
(Dan mrtvih)
Patnja… patnja rađa poeziju; patnja… nadražava srce u povojima, srce u koje tuga ne smije ući. Kamovljev opus proteže se kroz patnju sve do okrutne psovke. Ni jedna poezija nije krštena s toliko brodoloma, krvi, ponoći i spleena kao Kamovljeva. Rječitost i bogatstvo jezika pjevaju izravnu patnju umjetnika, koji golo srce probada na trnu mnoštva.
„Gle, pomrčilo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pjev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi – u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;“
(Ledeni blud)
Toliko ledenih brijegova i smrznutih doli po kojima plovi moreplovna duša, nikada shvaćena, nikada prihvaćena u mnoštvu, nikada dobrodošla. Ona pati u sumračnim i opskurnim zakutcima svemira, bazdeći na jetki zadah boli i trpljenja. U Kamovljevoj poeziji „patnje“ ima toliko jakih riječi koje se jedino rađaju kada je čovjeku najteže, kada ostane sam u bolnom propinjanju. A riječi, a stihovi!? Tako su moćne i izravne; ubadaju kao odapete strijele. Kamov je medij ljudske patnje, ektoplazma uobličavanja glasnog krika ranjenog čovjeka i tužba okrutne i nezadovoljne maćehe prirode.
„Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;“
(Intermezzo)
Zašto čovjek mora patiti da bi ispjevao najljepše stihove svijeta? Mora li jedan lizati rane cijeloga svijeta? Je li moguće da samo jedan moćan zlatar jezika može ispjevati svu patnju svijeta uobličenu u riječi ratnika koji ne posustaje? Mržnja!? „Smiješan si, Mojsije, i bijes je tvoj bestijalan (Mojsije)“ Ne! Nema tu mržnje ni želje za osvetom, samo potisnuta bol koja mora biti ispričana svijetu teškim naricanjem i formom izravnih misli, obavijenih velom bogatstva koje ocrtava pravu bit patnje.
„Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf;
klicat ćeš, turobna dušo, i klicaj će tvoj biti ko prva ljubav;
ogromna će postati nada tvoja ko sjeme ljudsko,
ko tople usne moje, što pjevaju pjesmu suncu.“
(Pjesma o suncu)
Toliko iskrenih i izravnih stihova čovjekove patnje, toliko riječi oplakivanog prokletstva sudbe. Predaja? Ne dolazi u obzir! Ne predajemo se. I kad sunce varljive obmane iscrtava ljepotu ovog svijeta, obmanjujući slabe, ne predajemo se jer znamo istinu o maćehi zemlji i inkvizitoru sudbine. Obmana trenutnim užitkom i strasti, ne može oprati gorčinu života. Na trenutak varljiva obmana biva slatka, a sve ostalo je gorčina.
„Glad ti je prvi rekao: lažeš!
strast se je ozvala krvavim krikom: lažeš!
a misao je brujala tvrdo: lažeš!
to je grmio čovjek i himnus je njegov bio: lažeš!“
(Mojsije)
I samo jedan stih govori više nego tisuću ljepuškastih i ukrašenih ispraznih rečenica nekog velikog pismoznanca i estete. Kamov, to je čisti estet, izravan i melodramatičan estet u stihovima. Patnja očito mora biti glavni impuls stvaralaštva. Jedino tako čovjeke može izraziti sebe, svoje ja, ono što jest u gorčini stvarnosti kontinuuma.
Ni u jednom stihu Kamov se ne da zavaravati; ogoljen od svake obmane, on pjeva istinu, naprosto istinu o sebi, svijetu, patnji postojanja i održanja svojeg neprikosnovenog ja na pomolu ove provincije bez horizonta što tone u crno platno svemira.
„Strpljivi Jobe,
gledali smo golotinju tvoju i crvljive rane tvoje i izrovano tijelo tvoje;
gledali smo prste vječnosti i nokte velikoga boga što su šarali zakonike na koži tvojoj.
Veliki zakoni, odurni ko religija Moloha i Bala, sveti ko grobišta, tvrdi ko zub Jehove.
Gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika;
gle, zuji smrad ko glazba raspada;“
(Job)
To nije bilo kakva poezija; to je poezija gnjeva koji čovjeka održava živim, jer bi inače pod jarmom patnje potonuo i iščezao. Stihovima se bori za svoj komadić neba i zemlje, za svoju egzistenciju astralnoga. Gnjevno u riječima srdžbe, brani se od svijeta, od obmana i lakomislenih užitaka. Jer gnjev je nužan za preživljavanje, on je jedro broda koji tone i tone rastvarajući se u kiselom dahu patnje.
„Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju – moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.“
(Preludij)
Nema predaje. Ovdje smo da bi pod iskrivljenom kapom neba spoznali vječito ja koliko bolno bilo. Patnja nas lišava svake obmane, svake lijene pobožnosti nekim niskim idealima, prašnjavim ostacima mrtvih bogova stida bez lica i naličja „prazna je duša njihova ko bog“(Pjesma nad pjesmama).
„Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.“
(Preludij)
Naricati bijedan i ostavljen na Elbi svojeg početka i kraja, čovjeku ostaje da se srčano bori i trag svoje sveživotne pojave umoči u „upijajuću hartiju“. U patnji se spoznaju junaci; u patnji se čovjek zagleda u sebe i jasno iscrtava granice svojeg individualiteta. Kroz poveći broj pjesama poetskog stvaralaštva, Kamov iscrtava predominaciju individualiteta. On pjeva i nariče: „Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;“, „čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša“, „Iz kaosa će se izviti dijete“, „Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf“. I da. On stvarno želi postići individualitet ličnosti koji je zagubljen ili gotovo izgubljen. Patnja svijeta, posljednji zov dubine svemira, gmiže na pola puta kroz poeziju obilatu patnjom i gnjevom koji liječi, koji daje i oživljava. Jer narod ovaj bez lica i naličja:
„mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;“
(Pjesma nad pjesmama)
I zato patnja neće zadesiti svakoga, već križara čistog srca koji obilno krvari i krvlju svetom zacjeljuje rane pohabanog svijeta, iscrpljenog globalnim deficitom osobnog individualiteta. Treba nam sunce, treba nam krvi, tužaljke i pobjedničke himne.
„O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči –
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!“
(Finale)

Foto: https://www.red-sparrow.net/2-articles/67-janko-polic-kamov

Krunoslav Mrkoci: Satirična poezija ismijavanja i izrugivanja. Prikaz tradicije

Društvo i njegove aktere treba ismijavati u javnim djelima i u djelima koja teže tome da budu umjetnička, jer to je jedan (jedini) način da se kroz humor i ismijavanje te pojave dokumentiraju kroz umjetnost, kao i samo vrijeme, a s druge strane, takve pojave se kroz taj humorno-satirički pristup razotkrivaju; razotkriva se istina o njima i kroz umjetničko djelo postaju arhetipski primjer satiričkog pristupa stvarnosti.
No, ne ismijavaju se tek društvene konvencije i norme, već i anonimni pojedinci koji su pjesniku na neki način “stali na žulj”. Primjeri takvog pjesništva ismijavanja, podrugivanja, pa čak i vrijeđanja na osobnoj razini, možda nisu lijepi i sasvim etički, ali su ljudski i kao takvi dio života.
Najpoznatiji predstavnici takve humorno-satiričke poezije ruganja i ismijavanja su pjesnici poput Katula, Villona, potom Rimbaud, a od naših zasigurno Janko Polić Kamov. U djelima tih pjesnika susrećemo ponekad (često) neke opscene riječi i izraze ili u svakom slučaju jasne aluzije na njih, ili spominjanje tradicionalno ne-pjesničkih dijelova ljudske anatomije. U svakom slučaju navedeni pjesnici upotrebljavali su izraze, riječi, aluzije koje nisu spadale u rječnik dobrog odgoja građanskog društva niti jednog vremena. Upravo zbog toga su ti pjesnici i zanimljivi nama danas, i autentični: krenemo li od Rimljanina Katula iz 1. st. pr. Krista koji je upotrijebio izraz: “nabijem vas sprijeda i straga”, preko Villona, majstora balade i velikog francuskog pjesnika iz 15. vijeka, do Rimbauda iz druge polovice 19. st. koji pjesnički bujno opisuje u pjesmi “Čučanje” pražnjenje crijeva nekog biskupa ili činovničića, notara koji visi o lancu svog sata, limenu glazbu i paradu u gradu, itd.
Naš Janko Polić Kamov, na prijelazu 19. u 20. st. bio je, u smislu društvene malograđanštine i društvenih konvencija, izrazito buntovan i revolucionaran pjesnik što govore nazivi njegovih djela poput Psovka, Isušena kaljuža, Ištipana hartija, itd. Pjesnik Kamov koristeći himnički stil i imena biblijskih likova staroga zavjeta, naturalistički ogoljeno iskazuje porive probuđene seksualnosti, tako jasno izražene u biblijskom motivu prvoga, iskonskog grijeha kao sasvim normalnog i prirodnog čina.
Ne znamo je li Kamov (koji se tako nazvao prema starozavjetnom Hamu ili Kamu, sinu Noinom, kojega je otac prokleo jer ga je zatekao gologa i ismijavao njegovu golotinju dok je spavao) čitao Rimbauda, ali obojica kao ideju bijega, slobobode i društvenoga prekršaja spominju u svojim pjesmama kao motiv Ciganku, i bijeg s Cigankom, da izrode djecu strasti, senzualnosti i preljuba – dakle: slobode.
Matoš je Kamovljeve pjesme posprdno nazvao poezijom “pljuckanja i lizanja”, ali u kasnijim zapisima, ipak je priznavao važnost Kamovljevu postupku društvene pobune u književnosti.

Foto: http://hrvatskijezikzagamovce.blogspot.hr/2014/05/janko-polic-kamov-polic-kamovljev_31.html