Arhiva kategorije: Esej

Krunoslav Mrkoci: Moj ujak i ja

Jezične kompetencije

I ove nas je godine posjetio naš ujak iz Kanade. On je dobar čovjek; dobronamjeran. Visok, naočit. U mladosti je nosio crne, mačo brkove. Bavio se aktivno hrvanjem. Osvajao je medalje, svojom snagom i vještinom. Svojim stasom i šarmom osvajao je žene. I sada nosi brkove. Ali više nisu crni. Još uvijek je u svijetu hrvanja, nad kojim bdije najčešće putem interneta, kao svojevrsni Nestor hrvačke udruge “Commonwealth Wrestling Association”. Često putuje. Naputovao se svijetom, i u posljednjih pedeset godina posjetio više zemalja nego Josip Broz Tito i Stjepan Mesić zajedno.
Uvijek spreman pročavrljati sa svakim koga sretne. Društveno biće. Kontakt s nepoznatim ljudima u pravilu uspostavlja nekom izravnom, najčešće duhovitom, brzinskom upadicom, koja najčešće poantira situacijskim humorom i smijehom. Iz njega zrači dobrodušnost, jednostavna ljudska pristupačnost i druželjubivost. Uvijek košulja, obavezna kravata i tamnoplavi džemper (pull-over) bez rukava. Pravi, civilizirani Kanađanin. Sports-man i biznis-man. I sijedi mustači.
Ne boji se ljudi. Uvijek pokušava uspostaviti neki novi kontakt. Obilazi sve postojeće hrvačke šampionate na svijetu. Od Škotske do Indije i Južnoafričke Republike.
I nakon pola stoljeća boravka u Kanadi, gdje govori gotovo isključivo engleski, i dalje se smatra svojevrsnim ekspertom za hrvatski.
Baš neku večer gledali smo neki američki film na televiziji. Glavna junakinja, u određenom trenutku, izjavila je svom filmskom partneru: “Don’t you love me anymore?” Naravno, lik je šutio, i nije joj odgovorio. Ujak je u tom trenutku iznenada prekinuo šutnju i prokomentirao: “Nisu to dobro preveli. Kako to: Ne voliš me više? Trebao je kazati: Ne ljubiš me više?”
Naravno, taj i takav komentar privukao je moju pažnju. Rekoh mu kako se u suvremenom hrvatskom jeziku izrazi poput: ljubim te, ljubiš me, ne upotrebljavaju u značenju engleskog love you, love me, itd., nego da se na hrvatski danas to ispravno prevodi kao: volim te, voliš me, itd. Ujak nije popuštao. Ostajao je pri svom stavu. Tvrdio je kako se npr. za hranu može kazati voljeti, da voliš, ali da je između ljudi to drukčije i da je tu potrebno više osjećaja (koje ja, vjerojatno, ne razumijem), i kako se to (po njegovom mišljenju) kaže: ljubim, ljubiš.
Uzalud sam mu pokušavao objasniti kako je to arhaizam, govoriti: ljubim te, ljubiš me, i da su se tako izražavali ljudi u pismima prije sto, dvjesto i više godina. Potom mu pokušah objasniti kako izraz ljubiti danas znači tek: fizički, usnama nekoga doticati. Uzalud. Nije odustajao od svog stava. Zaprijetio sam potom, u nedostatku drugih mogućnosti, kako ću mu pokazati riječ u Englesko – hrvatskom rječniku. Na to je odgovorio kako ja to možda znam po knjigama, i da sam vjerojatno u pravu, ali da on zna kako je to u stvarnosti.
Uslijedila je potom tarapana s još jednim primjerom: pitao me kako bih ja preveo Good-bye? Odgovorio sam da se taj izraz najčešće prevodi na hrvatski kao Zbogom!, ali da se u određenim prilikama može prevesti i kao Doviđenja. – Kako to – uskliknuo je – u Good-bye – nigdje nema Boga! Morao sam posegnuti za komparativnim primjerom španjolskog Adios!, kao primjerom jednog Zbogom u kojem ipak ima Boga.
Uglavnom, jezične navike, uvjerenja i prijepori nastavljaju se, nerazriješeni. Odustao sam od takvih daljnjih rasprava, jer je očito da nikamo ne vode, osim u gubitak energije.
Ujak i danas često, kada završi s jelom, na naše uporno nutkanje da uzme još, rezolutno uzvrati: “Ja sam svršio!” Novajliji u njegovom hrvatskom društvu taj izraz ponekad razvuče usne u osmijeh što ga njegov vlasnik, svjestan situacije, pokušava ubrzano potisnuti.
I kakvog bi smisla, sada, imalo objašnjavati oldtajmeru najčešće značenje i upotrebu izraza “svršiti” i “svršio sam” u suvremenom hrvatskom jeziku? Odustao sam. Ionako bi bilo uzaludno.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Baudelaireova sjenica

Osvrt na knjigu Baudelaireova sjenica, autora Roberta Calassa, s talijanskoga preveo Mate Maras, Vuković & Runjić, Zagreb, 2016., 331 stranica; u dodatku: Izvori za citate, slike i fotografije; Indeks imena, mjesta i djela (str. 333 – 402)

Baudelaireova sjenica, zaista, djelo vrhunskog intelektualca. Djelo na preko 300 stranica, pisano u formatu i opsegu romana, hibridna je vrsta koju bismo najbolje možda mogli opisati kao prošireni esej. Ovo nije tek knjiga o Baudelaireu, kao što bi naslov dao naslutiti, već i o drugim ličnostima tog prijelomnog vremena nastanka moderne umjetnosti. Tu susrećemo poglavlja o slikaru Manetu, Baudelaireovom znancu, s kojim se dopisivao, o Degasu, o Rimbaudu, ponešto i o Valeryju i njegovom uzoru i učitelju, Mallarmeu. Knjiga ulazi u neke skrovite predjele Baudelaireova života i ličnosti; kao što je npr. njegov odnos s majkom. Također, razotkriva karaktere i osobnosti pojedinih istaknutih ljudi tadašnjeg javnog života, kao što je bio književni kritičar Sainte – Beuve.

“Sainte- Beuve je bdio nad pariškim književnim životom kao ugledan i zlovoljan stric. “Stric Beuve”: tako su ga nazivali Baudelaire i neki drugi. (…) Sainte-Beuve se uznemirivao i postajao neuhvatljiv čim bi naslutio apsolutnu izvrsnost nekih svojih suvremenika. Događalo se redovito: sa Stendhalom, s Balzacom, s Baudelaireom, sa Flaubertom. Spominjao ih je samo da bi ih umanjio. A katkada ih je jedva spomenuo (Baudelaireov je slučaj najokrutniji) ili ih je posvema izbjegao (kako se dogodilo s Nervalom). U istim godinama pokazivao je popustljivost i obazrivost prema mnogim osrednjim piscima. (…) Još jednom je Baudelaire pisao Sainte- Beuveu i usudio se zatražiti recenziju. Kao uvijek, uzalud.”

Calasso nije tek sakupio mnoštvo detaljnih informacija kako bi njima zatrpao čitatelja i dokazao svoju erudiciju, nego ih je kao pravi i samosvojan intelektualac – probavio (dubinski promislio) te ih tako probavljene servira čitatelju. Djelo vješto spaja i balansira elemente biografija, povijesti književnosti i filozofije umjetnosti.
Dok čitate ovo djelo, ponekad će vam se činiti kao da autor piše esejističkom lakoćom “oca eseja” de Montaignea, a potom kao da ste se zatekli usred Proustove rečenice. Međutim, unatoč vještom stilističkom balansiranju, ovo nije knjiga za početnike, nego zrelo djelo. Na svakom koraku čitanja postaje jasno kako to nije djelo napisano “po narudžbi izdavača”, već je vidljiva istinska motivacija autora u zaokupljenosti i dubinskom promišljanju tema.
Počevši laganim, informativnim pripovjednim tonom, Calasso svoje odlomke završava izvodeći zaključke. Oslanja se pri tom često na kontradiktorna mjesta, ili naizgled kontradiktorne izjave, Baudelairea, Flauberta, Rimbauda i drugih protagonista; ta mjesta postaju početno mjesto i ključ razumijevanja drugog uma, usudimo li ih se pokušati razumjeti.
Ova knjiga je prozor za razumijevanje misaonog i duhovnog svijeta velikih umjetnika koji su iznijeli duhovni prevrat i revoluciju u umjetnosti, otvorivši vrata modernitetu na čijim periferijama i mi danas životarimo.
Premda je autor Talijan, knjiga ima u izvorniku francuski naslov: ” La folie Baudelaire”. Riječ folie danas znači: ludost, ludilo; budalaština, ludorija, šala; pretjerivanje; ali je prije značila također: ladanjski dvorac; vrtna sjenica, paviljon.
Tko se u svijetu književnosti, kulture i umjetnosti osjeća kao kod kuće, u ovoj knjizi naći će još jedno novo, dodatno utočište.

Foto: www.pexels.com

Sonja Krivokapić: Ideologija i domaća književnost

Prije nego što „zakoraknem“ u tekst, valjalo bi pobliže definirati pojmove iz naslova. Pod ideologijom u ovom tekstu smatram skup ideja koje imaju svoju unutrašnju logiku i cjelinu, a koje su detektirane kao cjeline koje izrastaju iz određenog društvenog, a to znači političkog, ekonomskog i kulturološkog konteksta. Pod domaćom književnosti podrazumijevam književnost nekih zemalja bivše Jugoslavije u kontekstu 90-ih i suvremenog doba, s naglaskom na hrvatsku književnost.
Stvarnosna proza je nešto što je zauzelo bitan prostor književnog stvaralaštva u Hrvatskoj posebno od 90-godina naovamo (s dijelom 80-ih), a takva je proza prisutna i u Srbiji i Sloveniji. Ono što im je zajedničko je „neuzvišen“ jezik, plošan, banalan, pun slenga, svakodnevan i jednostavan. Kao što sama riječ „stvarnosna proza“ kaže, to je proza koja za cilj ima problematiziranje odnosa književnosti i stvarnosti, pri čemu je posljedica tog problematiziranja mimetičko prikazivanje fragmenata stvarnosti. U kontekstu političke ideologije tranzicijskih zemalja koja nam se „prišuljala“ pridruživanjem svjetskom tržištu i punim sudjelovanjem u takozvanom neoliberalizmu u smislu izmjene svojih ekonomsko-političkih struktura, poetika stvarnosne proze je logična posljedica novog društvenog poretka. Jedan od ključnih elemenata stvarnosne proze je mišljenje da se književnim isječkom iz stvarnog života može dati dobra slika društva u cjelini. To se poklapa s teorijom poststrukturalizma, prema kojem cjelovita stvarnost više nije dostupna i lako opipljiva, nego je složen i diskurzivno oblikovan kontrukt. Jedan mali fragment, koji kombinira subjektivnost s često reporterskim prikazom dijela stvarnosti, smatran je jednako vrijednim u smislu tumača cjelokupne stvarnosti. To je sve skupa povezano s postmodernističkom sumnjom prema konceptu istina i činjenica, prema kojem su one više diskurs nego provjerljiva stvarnost. Da bi pak ti književni fragmenti dobili na vjerodostojnosti kao prikazivači realnosti, pisci se ne služe, na primjer, nekim tehnikama avangarde, recimo ekspresionističkom strujom svijesti, nego nastojanjem doslovnog preslikavanja najčešće aktualne stvarnosti, tehnikom koja se doima vjerodostojnijom i manje subjektivnom od tehnike struje svijesti. Tako fragmentarno tumačenje stvarnosti zamjenjuje bavljenje širim ideološkim pričama da bi se bolje opisala stvarnost, jer poimanje stvarnosti više nije lako dostupno bavljenjem tim širim ideološkim pričama.
Subjektivnost i fragmentarnost je, dakle, stvarnost. Nema više totalnih ideologija koje mogu bolje objasniti stvarnost. To se uklapa u Fukuyaminu tvrdnju da je trijumf zapadnih ideja i kapitalizma uklonio potrebu za velikim ideološkim sukobima. Kapitalizam je, defakto, pobijedio ideološke priče, i sada nam ostaju samo male individualne istine koje su najbolje sredstvo opisivanja realnosti. Paradoks, međutim, nastaje u slučaju kada se te male istine prikazuju kao socijalno relevantne, odnosno one koje se odnose na cjelokupnu stvarnost. Ako se radi o fragmentima čija je instinosna vrijednost ograničena na njih same i ako njihova istinitost vrijedi samo za njih same, što je implicirano navodnom nemogućnosti da se zahvati totalitet stvarnosti, onda ti fragmenti ne mogu zastupati stvarnost u cjelini. Prikazivanje relevantnosti tih književnih isječaka za društvo u cjelini nije samo karakteristika hrvatske stvarnosne proze, nego i političkih, medijskih i ostalih diskursa s kojima se susrećemo kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu.
U hrvatskoj stvarnosnoj prozi, a dijelom srpskoj i slovenskoj, i teme su u službi zadovoljavanja tržišta i liberalnog građanstva. Poimanje i tumačenje novonastale stvarnosti u kontekstu bavljenja njenom aktuelnom svakodnevnicom, na primjer kroz teme izlazaka, partyjanja, „uličnog“ života na tragu proze u trapericama, tema rata i ratnih trauma, obiteljskih priča i svakodnevnih situacija itd. na početku 90-ih i 2000-ih je proze bila uglavnom „vanjska“, društvena, ali kasnije se pojavio i naglasak na privatno kroz tendenciju k intimističkim romanima koji se bave privatnim životima, pojedinčevim strahovima, traumama, itd., pa tako danas imamo i introspektivne romane. Hrvatska stvarnosna proza je daleko od jednoličnosti i homogenosti. Dapače, vrlo je heterogena u specifičnim temama i stilu. Neki su prozni uratci čak i odmaknuti od ovih temeljnih poetičkih načela, kombinirajući fantastiku s ovim neorealističkim zahvatima. S druge strane, prisutnost književnog tržišta s književnim nagradama, natjecanjima, promocijama itd. osnažuje fragmentarnost i jednostavan jezik u proznim tekstovima, kao što to rade i književni eksperimenti s intermedijalnim elementima pod utjecajem virtualnih medija – blogova, društvenih mreža, itd.
Ideologije, međutim, ima slabo, u smislu nastojanja da se zahvate velike ili veće ideološke priče jer tih, navodno, više nema. S tim ima veze i takozvana feminizacija političkog diskursa koja se „prelila“ na književnost i rezultirala sve rjeđim posezanjem za, na primjer, stručnom literaturom koja barata činjenicama (jer se ovo smatra muškim prosvjetiteljskim nasljeđem), pa je tako iskustvo pisanja sastavljeno uglavnom od korištenja osobnih i tuđih neposrednih iskustava, a to se se iskustvo pisanja redovito prikazuje kao univerzalno i prirodno, baš kao što je to, navodno, i kapitalizam.
Ideologija koja nam se podastire jest da ideologije više nema, pa prema tome, ostaje nam baviti se stvarnošću i prošlošću kakva nam se naizgled nadaje. Rat je, na primjer, valjda najočitija riznica za prepoznavanje ideoloških, ekonomskih i političkih priča kao njegove pozadine, međutim u književnim proizvodima stvarnosne proze rat se ne zahvaća zajedno s njegovom društvenom pozadinom u smislu njegove obrade u sklopu neke ideološke cjeline koju se onda slavi ili podvrgava kritici. Kritike rata i općenito društvene stvarnosti u tekstovima stvarnosne proze ima napretek, ali te kritike pogađaju samo posljedice društvene strukture, a ne pogađaju strukturu samu, odnosno, lišene su „velikih priča“. Korupcija, nemoral, zloba, itd. su samo negativne posljedice inače neutralnog sistema, neideološkog, „prirodnog“, zadanog, a sve te negativne stvari ne dolaze iz strukture, jer ona nije negativna nego neutralna, nego dolaze od ljudi koji su zbog svojih iskvarenosti počeli ratove, postali korumpirani, pohlepni, nepošteni i zlobni. Međutim, Marx je već odavno razotkrio iluziju o neutralnosti i „prirodnosti“ kapitalističkog društva, razotrkivši „velike priče“ mnogo bolje i točnije od svih nacionalističkih i kasnijih fašističkih velikih priča (i dakle, stvarnije, apropo stvarnosne proze) zbog kojih je postmodernizam, jednim dijelom, odustao i od velike Marxove priče. Marx je naglasio činjenicu da je kapitalizam historijski uvjetovan a ne nastao prirodnim putem, i kao historijski uvjetovano klasno društvo, sa svojom ekonomijom i državnim aparatom, ne može biti ideološki neutralno, kao što to ne mogu biti ni druga klasna društva koja su mu prethodila. Iako nacionalizam kao politička tendencija ujedinjenja nekog društva po liniji nacionalnog identiteta i nacionalnih interesa može postojati kao zasebna i od svega drugog odcijepljena ideologija u glavama nekih, kao što to mogu i njegove šovinističke varijante, nacionalizam je vezan za priču o naciji, priču o kapitalističkoj ekonomiji, uz koju je, počevši s merkantilističkim začecima kapitalizma, i izrastao i stasao. Sama politička ekonomija, kako je Marx rekao, bazirana je na otuđenju, eksploataciji i profitu, opisavši kapitalizam, između ostalog, kao sistem u su kojem privatno vlasništvo, robna proizvodnja, robna razmjena itd. društveni odnosi u čijoj je srži upravljanje stvari ljudima umjesto da je obrnuto. Mnogo bi se toga još moglo ispričati na ovu temu, ali i ovo je dovoljno da se vidi da međusobna povezanost raznih društvenih faktora i njihova kompleksnost ne vodi u neutralnost i nemogućnost zahvaćanja stvarnosti po liniji „velikih priča“. Velik dio svoje teorije je Marx temeljio na državnim statistikama, zapisima buržoaskih zapisničara i tako dalje, a ne na lažnim ideološkim pričama. Iako je postmodernistička struja u pravu kada detektira kompleksnost stvarnosti, za razliku od vulgarnih društvenih tumačenja koje napada, ipak nije u pravu što se tiče ideološke neutralnosti. Svaka politička struktura je bazirana na klasnom sistemu, i svaka politička struktura ima svoju dominantnu ideologiju, koja jest fleksbilna i nije svuda ista, ali određene zajedničke točke ipak postoje.
Rat 90-ih je, recimo, jedna stvar koja se nije zbila u zapadnim zemljama, a koja je itekako oblikovala hrvatsku stvarnost pa tako i književnu. Samo prema tome, ako ni po čem drugom, ideologija koja nam se podastire ne može biti identična kao kod drugih zemalja. Međutim onaj „osnovni“ sloj ideologije, koji izrasta iz političke i ekonomske strukture, jest nešto što Hrvatska dijeli s ostatkom zapadnih zemalja. I što, uistinu, dijeli i što se tiče književnih trendova, kao što već rekoh na početku.
„Rupa“ Ivane Bodrožić i „Jugoslavija, moja domovina“ Gorana Vojnovića su jedni od primjera suzdržavanja od radikalnog (a to znači, korijenskog, a ne ekstremnog) bavljenja ratom. Mnogo je tu društvene kritike; kritike korumpiranosti političara, ratnih profitera, nacionalne mržnje i tako dalje. Ali kao što Bodrožić ne ide u „velike priče“, tako ne ide ni Vojnović u svom romanu. Kod Vojnovića, na primjer, nacionalna mržnja je nešto što ne valja, ali nacionalni identiteti se ne podvrću kritici. Je li taj književni isječak stvarnosti koja govori, između ostalog, o lošim posljedicama i apsurdnosti nacionalne mržnje validan isječak istine koji tumači „bolesti“ cijelog slovenskog posttranzicijskog društva, ako imamo na umu da je postojanje nacionalnih identiteta povezano s postojanjem nacionalne mržnje (što ne znači da gdje god ima nacionalnih identiteta da svugdje ima mržnje, nego to da bez postojanja nacionalnih identiteta nacionalna mržnja ne bi mogla postojati), a Vojnović nacionalne identitete uopće ne dovodi u pitanje, slijedeći liberalnu tendenciju poštivanja prava na nacionalnu opredjeljenost?
Ne mislim ovdje reći da bi se svi prozni tekstovi u hrvatskoj trebali pretvoriti u nekakve marksizmom inspirirane književne uratke. Raznolikost je uvijek poželjna, i ne moraju svi tekstovi u centar svoje priče staviti ideologiju. Iako bi se i obiteljskoj priči koja je vrlo individualizirana mogla naći politička i ideološka pozadina, ne moraju i ne trebaju svugdje političke i ideološke priče biti u prvom planu. Nešto je stvar drugačija kad se radi o koketiranju s ideologijama i pojavama kao što su nacionalizam i rat, bez ikakve želje da se uđe u te priče uđe dublje, a to je nešto što mislim da je upravo posljedica društva, njegove političke ideologije i umjetničkih trendova. Poanta je samo to da je pogrešna pretpostavka da ideologija više nema i da bi toj raznolikosti svakako doprinijelo i bavljenje velikim pričama u književnosti. S obzirom na protok vremena, materijala sigurno ne bi nedostajalo, a s malo igre, kombiniranjem žanrova i naratološkim igrama, stvari bi potencijalno mogle biti zanimljivije i šarolikije.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Na putu prema siru

Svojevremeno je David Beckham, nakon što je završio svoju nogometnu karijeru, postao UN-ov ambasador dobre volje te je obilazio daleke, zabačene i zaboravljene predjele svijeta, poput amazonske prašume, dijelova Afrike, Himalaje, itd. Zapravo, upravo ga gledam u jednom od njegovih pothvata, zabilježenim kamerom, gdje David kao veliki bijeli posjetitelj, prividno ugodnog, nenametljivog i skromnog nastupa posjećuje domorodačko selo na Papui Novoj Gvineji. O, da; riječ je o Papui! Navodno, jednoj od posljednjih utvrdi sporadičnog ritualnog kanibalizma.
I dok David Beckham, praćen kamerom na svakom koraku, ulazi u selo, jasno je da je u cijeloj toj priči o domorocima i o siromaštvu i gladi u svijetu, upravo on glavni lik u dokumentarcu u kojem je on još, uz sve navedeno, zapravo i narator filma.
I dok Beckham ulazi u selo, crni domoroci okupljeni u svojevrsni krug dočekuju ga obojenih lica, u živopisnim suknjicama od “slame”, s ukrasima na glavama i s kosti provučenom kroz hrskavicu pri završetku nosa. Oni najvjerojatnije uopće nemaju pojma tko je taj tip, taj bijelac; rečeno im je tek da ga trebaju dočekati spremljeni za svoj tradicionalni ples. I tako plešu oni svoj ples, i baš njih briga i boli ih džon za tog bijelca iz vanjskog, dalekog svijeta. Ne znaju oni niti tko je on, niti čime se bavi niti čemu sve to. Ti ljudi nemaju niti radio niti televiziju niti struju. Vjerojatno nemaju pojma niti što je nogomet. Beckham postavlja dvije grane drveta okomito te treću veže horizontalno. Potom napucava improviziranu loptu od bananinog zelenog lišća. Potom sjeda pored jednog domorodačkog djeteta te postavlja tamnoputom prevoditelju pitanje o konzumiranju slatkih gaziranih pića kao najnovijoj ovisnosti među siromašnima kojom oni zapravo pomoću šećera, iz npr. Coca Cole, zatomljuju glad.
Međutim, svatko tko nastoji barem pratiti problematiku vezanu uz način života ljudi u današnjem “trećem svijetu”, zna da je problem prekomjerne konzumacije tzv. “soft drinks” vezan prvenstveno uz siromašna agrarna društva dijelova Latinske Amerike gdje postoji robno-novčana razmjena i trgovine u blizini sela. Naime, Indiosi uzgajaju krumpir te ga prodaju lokalnim trgovcima za sitniš. Tim novcem počeli su kupovati Coca Colu, jedan od rijetkih proizvoda zapadne civilizacije kojeg si i oni mogu priuštiti. I tako su se navukli. Coca Cola je postala popularna. Majke i djeca svaki dan popiju po jednu (a možda i više) Coca Cola, nesvjesni rizika unošenja goleme količine šećera inače stranog njihovoj prehrani što je rezultiralo učestalijom pojavom debljine i dijabetesa. Međutim, David koji je čuo za tu pošast u zemljama “trećeg svijeta”, nekako je to povezao s izoliranim plemenom tamnoputih plesača u srcu Papue Nove Gvineje, koji niti nemaju trgovine u svojoj blizini niti sudjeluju u robno-novčanoj privredi. Oni, naime, žive na stupnju pred-poljodjelskih kultura, zasnovanih pretežno na sakupljanju i lovu.
Još se jedna pogreška potkrala Davidu Beckhamu tijekom njegovih “humanitarnih” lutanja bespućima “trećega svijeta” u potrazi za gladnima i siromašnima, što je došlo do izražaja baš na Papui Novoj Gvineji, jednako kao i za vrijeme posjeta izoliranom plemenu Indijanaca u brazilskoj Amazoniji. Kao što je poznato svakom tko se imalo zanimao za antropološke i sociološke teme: ljudi koji žive u primitivnim, izoliranim zajednicama, jednako kao i njihovi pretci, zasnivajući svoju prehranu najvećim dijelom na sakupljanju i lovu u tropskoj prašumi, bez značajnijih dodira s vanjskim civilizacijama, ti i takvi ljudi uglavnom nisu gladni i ne pate od pothranjenosti. Zašto? Pa zato što za njih, kao i za njihove roditelje, i djedove i bake, prašuma predstavlja prehrambenu samoposlugu i ljekarnu. Od brojnih ličinki, preko raznih kukaca i skakavaca s vrlo visokim postotkom nutritivnih vrijednosti, pa preko šumskog korjenja i plodova, do ptica, riba i drugih životinja, njihov jelovnik ne oskudijeva i mnogo je raznovrsniji od prosječnog zapadnjačkog jelovnika.
Glad je počela s prelaskom na poljoprivredu, i prisutna je i danas, u izrazito agrarnim (poljodjelskim) društvima i područjima koja zasnivaju svoju prehranu na dvije do tri dominantne poljokulture, a pritom za obradu zemlje koriste se još uvijek jednostavnim manualnim metodama, bez široke primjene mehanizacije, gnojidbe i natapanja.
Dakle, predagrarna, sakupljačka i lovačka izolirana društva, nisu društva gladi.
A jesu li ti ljudi u prašumama Papue i Amazonije siromašni? S njihovog vlastitog stajališta oni nisu siromašni jer im ništa ne manjka: sve što im treba pruža im njihova okolina, prašuma. Kako čovjek koji ima što jesti, piti i krov nad glavom, kako takav čovjek može biti siromašan?
Naravno, sa stajališta suvremenih najrazvijenijih civilizacija ti ljudi mogu se doimati krajnje siromašno: ne žive na 14. katu u zgradi, nemaju lift, đakuzi, niti mobitel, telefon, struju, tv, kompjutor, automobil!
I eto, da ne dužimo o humanitarcu Davidu Beckhamu dalje, priča o njegovim dokumentiranim posjetama zaostalim područjima svijeta dobila je neočekivani epilog. Naime, jednom prigodom, dok je mislio da ga nitko više ne snima i ne čuje, D. Beckham je puknuo. Od bijesa i razočaranja. Rekao je nešto u smislu (sada parafraziram prema sjećanju pošto mi doslovan citat nije pri ruci): Koliko sam se naputovao i napatio po svim tim zaostalim vuko.ebinama, a Kraljica me nije niti uzela u razmatranje za dodjelu titule sira!
E, pa moj Davide, podrijetlom iz skromne radničke obitelji: “Za mene ćeš ti uvijek biti sir!” Sir Ementaler David Beckham.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Budućnost zadovoljnih i realiziranih pojedinaca?

Mi danas samo životarimo na rubovima velikog duhovnog i idejnog prevrata koji je izvršen u književnosti i umjetnosti u drugoj polovici 19. stoljeća, primarno u Francuskoj. Ali ne treba zanemariti niti Schopenhauera, njegov pesimizam i stav prema čovjeku, kao niti Nietzschea i njegovo viđenje čovjeka budućnosti. Dodamo li tome velike Ruse, Dostojevskog i Tolstoja, slika je savršena, krug je zatvoren.

Doista, u čemu je tolika razlika između Lautreamontovih proznih Maldororovih pjevanja (dostupnih u prijevodu i u hrvatskim knjižnicama), u kojima mladi pisac Isidore Ducasse (umro 1870. u 25. godini života) izražava gađenje nad čovjekom, ljudskim bićem i njegovom egzistencijom; u čemu je razlika toga djela u duhu i u poruci u odnosu na, primjerice, junaka Houellebecqova romana “Širenje područja borbe” iz 1994. godine?

Neke bitne duhovne razlike i nema: oba djela izražavaju odbojnost i gađenje prema čovjeku, ljudskom biću, prema drugima, te prezir i želju za zatiranjem samoga sebe. Ta dva djela, “Maldororova pjevanja” i “Širenje područja borbe” su duhovni blizanci, unatoč tome što ih dijeli 120 godina. I jedno i drugo djelo koriste preuveličavanje i pretjerivanje kao komponentu psihološkog pristupa čitatelju, primatelju poruke, kako bi upozorili na ono što je trulo, loše i što ne valja.

Nemojmo se zavaravati: revolucija je započeta i provedena tada, prije 140 godina (u vrijeme Ducasseove smrti, 1870., svoj nastup započinje Rimbaud; Baudelaire je umro 1867.).

Mi danas živimo u kasnijoj fazi istog duhovnog i idejnog balona od sapunice. No, kada će puknuti i rasplinuti se taj balon, taj mjehur? Što je potrebno?

Moguće je da ga čeka duga i postupna transformacija, metamorfoza u društvo individualaca u kojem je pojedinac najviša kolektivna vrijednost. Društvo postoji radi pojedinca kojemu ujedno služi kao servis. Društvo nije kolektiv, već skup svjesnih pojedinaca na putu autorealizacije. Takvo društvo, kojemu je najviša vrijednost pojedinac, a ne nekakve imaginarne kolektivne nacionalne vrijednosti što ih lansiraju vladajuće političke elite, takvo društvo bilo bi ujedno i antiratno, pacifističko društvo koje osuđuje svaki oblik nasilja.

Jednu od najvažnijih uloga u takvim društvima imali bi psihoanalitičari, psiholozi i savjetnici raznih usmjerenja koji bi pojedincima pomagali da kroz promjenu duhovne perspektive i nazora dosegnu vlastitu životnu realizaciju.

Možda idemo prema takvom društvu, društvu prosvijetljenih, zadovoljnih i autorealiziranih pojedinaca? A možda sam ja sasvim u krivu.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Održavanje površina. Apstrakcija budućnosti i konkretna ljepota sadašnjosti.

1.
Jutro. Negdje oko 8.30 sati.
Otkrio sam sapun izvanrednog mirisa i ljepote. Sva njegova ljepota upravo je u mirisu. Još je svježe vani, ali zrak se polako zagrijava. Kupaonica ima bijeli plastični prozor s dvostrukim staklom na istočnu stranu. Nalazimo se na prvom katu. Otvaram prozor. Sapunam se tim predivnim sapunom. Uzimam britvicu za brijanje; plavu, jednokratnu. Kako je divno obrijati lice, vrat, nakon gotovo dva tjedna! Sunce ulazi kroz prozor.

2.
Na licu ostavljam standardno: tanke brkove koji pod određenim kutom neprekinutom linijom prelaze u dlake brade. Ispod donje usne ostavljam trokut dlaka. Između tog trokuta ispod donje usne i glavnog tijela brade, nalaze se trokuti ogoljelog, obrijanog prostora. Premda zvuči kubistički, sve djeluje vrlo simetrično, i rekao bih, lijepo.
Brijanje ispod pazuha potrebno je obaviti. Ispiranje lica, vrata i pazuha sapunom onog predivnog mirisa i mlakom vodom.
Osjećaj svježine na tijelu. Zrak se vani zagrijava. Osjećam to.

3.
Razmišljanje: koliko god mogu biti poticajne, uznemirujuće ili napete, misli i razmišljanja o nadolazećoj budućnosti ili prošlosti, ipak je najljepši ovaj trenutak sadašnjosti. Osjećaj ljepote postojanja. Svježine.
Nije li to zapravo sukus svih naših nastojanja: sadašnji trenutak, vrijeme koje prolazi, ispuniti ljepotom života; svakodnevice?
Život, vrijeme prolazi, i nikada ne mogu znati koji trenutak, koji dan ili tjedan, može mi biti posljednji.

4.
Kako li je lijepo i predivno živjeti sada! Opušten. Upijen u sadašnji trenutak.
Priroda je preda mnom: predivna slika zelenoga, u varijacijama raznih tonova i oblika.
Prozor prema jugu. Balkon. Tamnozeleni oblici kupolastih brda obraslih šumom. Plavetnilo vedrog ljetnog neba iznad. Udaljenost: oko 2 kilometra od točke promatrača.
Predivni oblici razigranih tamnozelenih kupola. Kupole završavaju. Spuštaju se. Ispod njih prostire se ravnica sastavljena od zelenih livada košenih dva puta godišnje: na početku i po završetku ljeta.
Livade su ispresijecane mjestimice tamnozelenim žbunjem i grmljem, ostavljenim ondje namjerno ili iz nehaja pojedinih vlasnika. Tu i tamo parcele zasijane kukuruzom, što se također svojim mladim, još tamnozelenim, bujnim listovima ljeska na suncu, odudarajući od svjetlijih boja okolnih površina. Kroz splet zelenila vijuga svijetla linija ceste. Skreće u daljinu, i nestaje među kupolastim brdima.

5.
Neki ljudi pažljivo održavaju svoja polja i zelene površine. Neki ne. Tamo gdje se divljina vratila, vratila se još divlja i neobuzdanija nego prije. Uvijek je tako. Nakon što čovjek napusti određenu površinu, i otiđe, priroda se vrati. Divlja, gadna, snažna, odlučna; da zauzme, da živi i preživi. Priroda djeluje instinktivno, izvorno, istinski; bez premišljanja. Ona jest, i ide dalje. Kada se priroda ponovno vrati na površinu napuštenu od čovjeka, treba joj duže vrijeme da ponovno uspostavi autoregulaciju narušene ravnoteže; kao što požari održavaju ravnotežu afričke savane.

6.
Što smo bliže kućama, površine su uređenije. Neke prilično minuciozno; pažljivo i detaljistički održavane. Japanski tradicionalni način pristupa održavanju vrta i zelenih površina pokazuje se kao najbolji, i najispravniji.
Vrt, brižljivo uređen i brižno održavan i nadziran; svakodnevni angažman u trajanju od oko po 2 sata dnevno.
Zaokupljen brojnim detaljima; visinom svakog žbuna, grma, drveta, travke; točno određena i prilagođena visina košnje trave na površini. Sve izgleda lijepo, predivno; pa ipak, dašak prirodnosti i nehajnosti u tom raju je uvijek prisutan. Predivna stabla mladih oraha, lješnjaka i drugih voćaka bujaju mladim lišćem i životom.
Zen pristup: kontroliraj ga i nadziri maksimalno. Budi maksimalno brižan i savjestan prema njemu, ali uvijek tako da sve djeluje sasvim prirodno. Ne prijeđi osjećaj mjere.
Shvati što je (tebi) lijepo u prirodi (od onoga što vidiš), i onda to ostavi da raste, i održavaj. Ostalo odreži, skreši, ili iščupaj. Zen vrt je kao antologija najljepših pjesama: sve je kontrolirano, nadzirano, određeno, uređeno, ali ipak čovjek ima dojam ljepote i prirodnosti.

7.
Ljepota prave prirode je drukčija (i gledana pretežno iz daljine) od uređene i nadzirane prirode okućnica i vrtova što ih stvara čovjek. Okućnice i vrtovi su čovjekova ideja prirode kakvu bi čovjek volio, i kakvu želi. Odnos čovjeka prema prirodi je donekle kao odnos muškaraca prema ženi.
Kako li je lijepo taj čovjek oblikovao svoju okućnicu i vrt! Tako bi zasigurno, brižno uredio, oblikovao i stvorio idealnu ženu za sebe, kada bi to samo mogao; kada bi mu se to dopustilo!

8.
Kakvo bi to bilo zanimljivo društvo, i kako bi to bio unosan posao budućnosti! Kada bi na krilima genetike, rođeni “pravi” ljudi, muškarci i žene, mogli od neke firme, kompanije, naručiti stvorenog i uzgojenog svog idealnog partnera! Koji bi svim svojim fizičkim i mentalno-intelektualnim predispozicijama odgovarao pravim “rođenim” ljudima! Uzgojen u laboratoriju.
Kada potajno “uzgoje” neke, i puste ih u svijet, tajna se neće dugo moći kriti! Saznat će se za proizvedena biološka bića iz ljudskog tkiva. Njihove osobine, fizičke i mentalne, bit će krajnje izmanipulirane laboratorijskim inženjeringom.
Jednom kada se pojave na tržištu, morat će im priznati pravo građanstva, i zavesti ih kao ljudska bića; ali s određenim pravnim ogradama, barem u početku, dok se ne vidi kako zapravo dugoročno reagiraju i funkcioniraju.

9.
No, vratimo se u današnjicu. Sadašnji trenutak je lijep, i vrijedan pažnje. On je jedini stvaran. Sve ostalo je: ideja, prošlost, slutnja, plan ili želja.
I sve, što god tko kaže ili učini, podložno je logičkoj analizi i humoru. Jer, ništa nije važnije od sadašnjice u kojoj želimo sačuvati osjećaj ljepote života. Naša svakodnevica.
– Razumijem vas. Priznajem da je tako: samo onaj kome je lijepo u sadašnjosti, želi zadržati taj trenutak da traje i dalje; zauvijek. Osoba koja je nezadovoljna, i kojoj je teško u sadašnjici, ona često razmišlja i mislima bježi u budućnost koja bi trebala biti bolja. Ali – uvijek je SADA. Sve ostalo su iluzije.

Foto: www.pexels.com

Dragica Užareva: Tvorac Mediterana

Naslovnica knjige

Boris Jovanović Kastel, More u naručju (poezija), Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2017. godine

Mediteran je bio inspiracija mnogim autorima, među kojima su i oni ponikli daleko od sredozemnog tla. Istorijska istraživanja Fernana Brodela, Darelovi putopisi, zapažanja Žorža Dibija, Kamijevi romani, stihovi Bodlera, Malarmea, Valerija, Sent-Džon Persa, Kavafija i Seferisa samo su deo mediteranskog putovanja na kom smo mogli sresti i Jovana Dučića, kao i Jovana Hristića, Ivana V. Lalića i Borislava Radovića. Na isti način, ako ne i intenzivnije, Mediteran je tema i nadahnuće pesnika i esejiste Borisa Jovanovića Kastela još od ranih njegovih stihova i prvih objavljenih knjiga. Koliko su neki od pomenutih poklonika Mediterana značajni za Kastelovo stvaralaštvo nagovestio je i sam pesnik kroz razne reminiscencije, ali i otvoreno ih imenujući u svojim pesmama. Pesma „Biblioteka u plamenu“ omaž je pesnicima i piscima koji su Kastelu najznačajniji. Polica koja je u snu bila ugrožena plamenom puna je onih koji su pisali o Mediteranu ili, kao i Kastel, pevali Mediteran. Pesnik nas upućuje na svoje prethodnike na najočigledniji način, ali uz to želi da i deo sopstvenih zasluga pripiše njima.
Međutim, prethodnici pomenuti u toj ili drugim pesmama samo su deo kulture i tradicije koja je ovom pesniku odškrinula mediteransko obzorje. Njegov Mediteran je stvaran kroz vreme i literaturu, a ponajviše kroz pesničku imaginaciju od knjige do knjige, da bi u najnovijoj, koja je pred nama, dobio svoj konačan, iako neuhvatljiv lik. Kastel oseća potrebu da se distancira i od onih koje najviše poštuje. U pesmi „Miris knjiga“, na primer, daje otvoren osvrt na svoje stvaralaštvo, istovremeno odajući počast prošlosti. Iako upitan da li je sličnost moguća, pesnik jasno definiše odričan odgovor: njegovi rukopisi teško da bi mogli imati miris bilja ili „buđi“. Iako je mediteranska flora, od agava preko rogača do šipka, prodefilovala Kastelovom poezijom, ne samo onom koja je omeđana koricama ove knjige, jasno je da se on od kopna odvojio i potpuno predao pučini, tako da burama provetrene njegove knjige bez obzira na vrstu štampe, šivenja ili lepljenja korica mogu mirisati samo na more, odnosno na so.
„More u naručju“ je knjiga koja se u odnosu na prethodne zbirke pesama Borisa Jovanovića Kastela izdvaja u nekoliko segmenata. Nijedna do sada nije bila u tolikoj meri kompaktna i homogena, tako brižljivo satkana, kao, hajde da se poslužimo metaforom, skulptura koja nije klesana, koju je morska voda svojim talasima i strujama, zajedno sa sredozemnim bićem samog pesnika, strpljivo vajala i oblikovala, tako da izgleda da je izlivena iz jednog komada, a da pri tom taj efekat nije postignut nekim komplikovanim versifikacijskim zavrzlamama, jer sve pesme su, kako smo na to već navikli kod Kastela, pisane slobodnim stihom. Njihov raspored je takav da se jedna na drugu nadovezuju, jedna drugu dopunjuju, pesma pesmu priziva, da nam se, dok pratimo osnovnu nit ovih stihova, bez obzira na to što je svaka pesma zasebno naslovljena i ima svoju pojedinačnu umetničku egzistenciju, može učiniti kako čitamo obimnu, ali uzbudljivu poemu. Upravo zbog toga autor ovu zbirku nije ni želeo da deli u cikluse, jer je u svojoj biti ona nedeljiva. Odustaje pesnik od svojih ironičnih opservacija na račun savremene stvarnosti, odustaje pomalo i od Mediterana onakvog kakvog smo ga poneli u sećanjima na drevnu i nešto skoriju prošlost, a još pre od Mediterana koji pruža nemilu sliku svakodnevice ispunjene zlom. Otuda njegova potreba da objasni pripadnost Mediteranu. Kosmopolitizam na zapadnjački način, koji vodi zapravo amerikanizovanoj civilizaciji, ono je što stvara otpor prema svetu oličenom u kopnu i okreće pesnika ka Velikom moru, kako je Herodot nazivao Sredozemlje. Pesma „Ples i potop“ nam upravo otkriva zašto se Kastel odvojio od stvarnog Mediterana, koji je u njegovim ranim knjigama bio očito prisutan. On je polazišna tačka bez koje se ne bi moglo dospeti u ovaj kastelovski, imaginarni Mediteran satkan od tragova prošlosti i čežnje za budućnošću koja je moguća, ali nije i izvesna. Budućnost je, kako čitamo u istoimenoj pesmi, maćeha koja nas je napustila pre nego smo postali svesni nužnosti da budemo potpuno sami, izdvojeni od svega, kako bismo iznova stvorili svet po meri svoje slobode. A stvarni Mediteran zahvaćen maestralom haosa, sa svojim migrantima, krizama i stvaranjem geta, nije ono za čim je pesnik čeznuo, što je godinama slavio. Otuda se Mediteran izmešta u pesničku viziju i postaje simbol slobode i bezmerja. On je neophodan u trenutku kada se propast sveta već sluti. Najavljena je suptilno u pesmi „Ciklus“, bez prisustva ozloglašenih jahača apokalipse, bez truba, kuknjave i paničnog straha. A kada se taj strah u nekoj od narednih pesama i pojavi, on ne zahvata sve. Prestravljenosti svih onih koji u sebi ne nose sliku novostvorenog Mediterana, pred uništenjem što preti evropskoj civilizaciji i to sasvim realno, a ne u nekakvim košmarnim snovima, suprotstavljen je spokoj onoga koji zna da rušenje donosi novo stvaranje. Za Kastela tanatos nikada nije konačno stanje, već jedna od metamorfoza. U reči, u grumenu soli posejanom u svom potomstvu, iza nekog budućeg potopa, vratiće se život, baš iz mora. Ciklusi se broje od jednog do drugog potopa. I sve kreće iznova: more, pa život u njemu začet i tako preko vodozemaca do onih koji će iznova moći da stvore reč, ali ne i sećanje na prethodna postojanja. I sve tako dok se svet iznova ne pretvori u groteskni karneval, u kopno koje za vodu zna samo preko akvarijuma u džungli, daleko od lepote i kulture Sredozemlja. Mada nam se može učiniti da, kad već dođe do poređenja prošlosti i sadašnjosti, prošlost ima prednost, kako iščitavamo iz pesama „Prije groteski“ i „Valeri među zvanicama“, treba imati na umu da se Boris Jovanović Kastel kroz svoje stihove zalaže za ponovno stvaranje Mediterana. Valeri se među zvanicama pojavljuje kako bi umetnost uspostavila vertikalu, kako bi se spojile različitosti: stara rimska umetnost sa dobom simbolizma i konačno sa sadašnjim trenutkom. Pijanstvo omogućava da perspektive budu sasvim izmenjene i da se Valeri pojavi kao duh budućnosti, dok se sadašnjost ne vidi. Možemo je tek naslutiti u pitanju: „Plivati ili ne?“
Opozicije prošlost–sadašnjost–budućnost su nešto što treba da bude prevaziđeno, kao i samo poimanje vremena mereno na uobičajen način. I kao satovi na Dalijevim platnima, peščanici se u poeziji Borisa Jovanovića Kastela krive, pesak iz njih otiče i oni postaju neupotrebljivi. A kada nema načina da bude izmereno, vreme prestaje da postoji. Gubimo i busole, jer više nije važno na kojoj smo strani sveta – svuda je Mediteran i ogromno Sredozemno more, čije obale bivaju sve beznačajnije, kao što više nisu značajni odlazak ni povratak. Sve je podređeno putovanju, plovidbi u kojoj se  čovek i more stapaju u jedno. Nema toga što ne može biti obezvređeno, čak i sunce može da oponaša „zarđali zlatnik“, samo voda i njena so nasušna ostaju. Ostaje i sloboda, koja se obračunala sa svim vidovima granica: ljudskim, ovozemaljskim i ovomorskim. Oslobađamo se „iz papirnatih rešetaka istorije“ („Epopeja oslobađanja talasa“). Prestaje robovanje prošlosti kao zapisu pobednika i okrećemo se slobodi koju nudi pučina, naravno, bez odbacivanja vrednosti civilizacijskih tekovina. Prezrena su sva ograničenja. Zato je potrebna smrt narandžastih bova (pesma „Bove“), zato je potrebna smrt obala. Zato nisu neophodna ni zvona da tu smrt obznane. Sve vreme se govori o jasnoj opredeljenosti, o pripadanju moru, vodi, soli, Mediteranu, onome što je prošlo, onome što je izmaštano, ali i o neprihvatanju ograničenja ma koje vrste, pa i vremenskih. Dok pesnikove „otkopčane riječi rone“ umirujućom ritmikom stihova, postaje nam jasno zbog čega sloboda oličena u novostvorenom Mediteranu, sloboda kojoj se teži, ponekad može biti izjednačena sa smrću. Budući da smrt nije shvaćena kao kraj, niti ništavilo, već kao jedan od vidova postojanja čija je suština put ka novom stvaranju, umesto da se okrenemo kopnu ili bezbednoj ali ponekad dosadnoj površini pučine, uronjeni smo u suštinu, porinuti u more i njegove milenijumske tajne. Ima u toj smrti nešto što nas nagoni da u sećanje prizovemo bezbroj puta citiran Miljkovićev stih „isto je pevati i umirati“ (iz pesme „Balada“ posvećene ohridskim trubadurima) i uđemo u koloplet Kastelovih autopoetičkih iskaza, kojih je u knjizi More u naručju mnogo više nego u njegovim prethodnim zbirkama poezije. Iako ne tako eksplicitno kao Miljković, i ovaj autor nam predočava da se sloboda reči, „otkopčane riječi“, i sama pesma oslobođena stega, ostvaruju tek kroz pesnikovu smrt. Reč je  o tome da se pesma odvaja od pesnika, živeći sopstveni život, nezavisno od njega i njegovih namera. U pesmi „Demostenova besjeda na skalinama u Podgorici“ Kastel koristi poznatu biografsku priču o Demostenovoj govornoj mani i načinu na koji ju je prevazišao, kako bi na posredan način napravio paralelu sa pesnikom koji oblikuje svoj govor uvek iznova savladavajući prepreke kamenčića stavljenog pod jezik. Da jeste reč o paraleli govori nam i to što ovaj Demosten svoje retorske veštine iskazuje baš na podgoričkim skalinama, dakle kraj reke, a ne negde pokraj mora, bez obzira na to što je i Podgorica, iako joj more zaklanjaju brda, mediteranski grad.
Tajne „majstorske radionice“, odnosno, uvid u svoja poetička načela Boris Jovanović Kastel najviše nam otkriva pesmama koje ne samo da u knjizi stoje jedna do druge, već i naslovima korespondiraju. Reč je o dve pesme visokog umetničkog dometa: „Kako se domovinom soli postaje“ i „Kako se domovinom voda postaje“. Prava reč, pesnikova reč, zapretana je u pradubinama iz kojih mora da je iskopa ili prizove. Ono što pesnik štedrom rukom ne raspe, ono što u njemu zakonači tokom više polarnih noći, i opet se vrati jugu, tu kapljicu, tu reč on istisne iz sebe, ali tako da i ona sama ne zna ko joj je tvorac. Toliko je svoja da joj se čini kako je samonikla. Odlazi reč, ali zahvaljujući njoj neke se daljine otvaraju, promrzle katarke se postavljaju na svoje mesto, a umesto istisnute kapljice, odnosno, izgovorene reči, pregršt slanih kapi u pesnika se nastanjuje. Iz njih mora naviru, i snova nastaju pesme.
Druga od pomenute dve pesme više je okrenuta recipijentu. On ne samo da se nalazi u lavirintu, već je i u mraku, vezan uz to. Nije mu nimalo lako i čini se kako je svako kretanje kroz život, kao i kroz pesmu, nemoguće. Samim tim i razumevanje. Ali titravo, nejasno svetlucanje blagoslov je koji ga izbavlja iz mraka. Taj odsjaj, to treperenje voda, svetlost je umetnosti. Ona mu omogućava da se snađe u lavirintu pesme, iz kog nije cilj izaći, već što više kutova istražiti, što više koraka po novim hodnicima napraviti. Premda su pesme u ovoj knjizi mnogo manje hermetične nego što nas je na to Kastel navikao, time što nam je odvezao noge i ruke i razagnao pomračinu do razaznatljivog, on nam je samo pomogao da se kroz njegove stihove lakše krećemo i da manje uboja zadobijemo od sudaranja sa zidovima, ali nam nije olakšao tumačenje. Svaka njegova pesma lavirint je koji ima više izlaza, a svaki od njih može biti pravi, pitanje je samo na koju će nas stranu asocijativnost njegovih metafora i simbola okrenuti. A gde god stigli, na pravom smo mestu!
Zbirka pesama „More u naručju“ je i potraga za identitetom. Da li je stvarnije ono što želimo biti od onoga što jesmo? Gde nas više ima: u telu koje je usamljeno, uprkos tome što je smešteno u istorijski trenutak i okruženo drugima sa kojima nema adekvatnu komunikaciju, ili u duhu koji uživa u svojoj samoći? Sve su to pitanja koja pesnik postavlja sebi, ali i svojim čitaocima. Pesma „Brod pobratim“ nam otkriva dualitet lirskog ja, koje se u jednom trenutku identifikuje sa svojim pobratimom. Sve postaje komplikovanije, budući da za pobratima nije izabrano biće, već stvar: brod znan još od detinjstva. Brod ovde nije samo simbol, naprotiv, lirsko ja sebe određuje (pominjući jedra, zastave i sl.) kao brod, pa tek onda neki drugi brod naziva pobratimom. Jedra napravljena od listova spaljenih rukopisa objašnjavaju nam o kakvim brodovima je reč. Hijeroglifi, mramorne knjige, „helenizam postmoderne“ govore nam da je odnos dva broda, dva pobratima, odnos umetnika i njegove umetnosti od koje traži samo jedno: da nikada ne pristane na „svejednost“, bez obzira na to kakva ih budućnost čekala, makar ih oboje pretvorila u olupine. Da bismo shvatili simboliku broda pobratima, neophodno je najpre dokučiti ko je taj koji peva.

Svojim pesmama autor nedavnih „Beskopnika“ i „Pozivnog pisma suncu“ u sećanje nam priziva Mediteran minulih vremena, različitih civilizacijskih ali i umetničkih razdoblja, nagoni nas da se prisetimo nekih njegovih pesama objavljivanih tokom proteklih dvadesetak godina, pa čak i naslova pojedinih knjiga (izbor iz njegove poezije objavljen 2008. godine pod nazivom Mediteranski indigo leluja nam pred očima dok čitamo pesmu „Ime sa papirusa“). To nije samo potraga za pesničkim identitetom, već i za Mediteranom onakvim kakav je nekada bio, i kakav iznova treba da bude stvoren.
Ne napuštajući svoj suptilni erotizam, razvejan u „dekolteima dubokog gaza“ i haljinama sinestezijski šivenim od narandžinih kora, Boris Jovanović Kastel se u knjizi „More u naručju“ bavi prvenstveno egzistencijalno-poetičkim pitanjima. Koliko je potrebno hrabrosti za odlazak? Koliko snage da se odbaci povratak? Šta čeka onoga ko se vraća? Šta čeka onoga ko ostane dosledan sebi odnosno moru? Da li se smestiti u antologije i pretvoriti u vodu iz koje se stiglo ili ostati veran moru i iz njegove soli biti ponovo rođen? Uprkos dramatici pitanja na koja pesnik pokušava da ponudi odgovore, bure na pomolu nema, čitalac ne oseća uznemirenost, već omamljujuće pijanstvo, kao kad se od nestašnog mora blago zatalasa u glavi. Brodeći Kastelovim stihovima on može stići do beskraja, mada nije isključeno da na toj plovidbi susretne i samog sebe.