Arhiva kategorije: Esej

Krunoslav Mrkoci: Malena subotnja introspekcija uz dašak svježeg zraka i pun mjesec, dana 22. 12. 2018. cca. 18.15 sati

Noć je ovladala obzorjem. Mjesec je poput neumoljivog punog kotača, od jednog komada, gotovo nalik na sir (ili na lazanje), zasjeo na svoj tron. Prijeteći je stražario iznad krovova susjednih kuća. Kao svjedočanstvo. Na zelenim matiranim pločicama kupaonice mrtvo i spljošteno ležalo je tijelo crnog pauka.
Kao da ga je već prije nekoliko dana netko pregazio pa ga nenamjerno i usput sakrio i ostavio tako da leži ispod krpe za brisanje poda, sa strane.
Osjetio se obdarenim i blagoslovljenim usred svoje sudbine, pa je zahvalio Bogu Svemogućem i Kozmičkom na svemu dobrom i na svim darovima što mu ih je dao. Može biti da sam te darove i blagoslov nekako zaslužio tijekom prethodnih života jer ih u protivnom sada ne bih imao. Bog me voli jer sam bio dobar. Svemir me voli jer sam ga slušao; jer sam se trudio, i jer sam se borio da ne podlegnem liniji manjeg otpora.
Moja sudbina je u skladu s mojim karakterom, i u skladu s onim što treba biti. Ništa nije slučajno. Sve u Svemiru kad-tad ostvari svoju ravnotežu. Ne opstoji Nešto bez ravnoteže. Hvala Bogu, i svim borcima koji se bore u svojoj unutrašnjosti.
Osjećao se slobodnim; da je Bog s njim, i da je budućnost njegova. Ništa ne stoji na putu kao prepreka željama duše. Budućnost je Sloboda; tako sigurno je osjećao u sebi.
Prisjetio se kako u njegovom želucu sada plivaju u blagoslovljenoj mješavini tekućine od instant-kave, šećera, tople vode, mlijeka, komadići žarbo kolača, mađarske pite, kiflica od oraha i lješnjaka, prženi u ulju i samljeveni komadići papalinica usred tekućine od decilitra Laškog rizlinga, 1 dcl mineralne gazirane vode Kiseljak; 2 dcl Merlot 2016 Istra vino Laguna; 3 dcl-a domaćeg crvenog vina autohtone sorte Izabela. I sve to je lijepo plivalo i kupalo se u njegovom želucu i u ostalim rukavcima i prispojcima oko želuca, naravno, s dodatkom ketchupa i zelene salate Kristal, s usitnjenim komadićcima češnjaka i tamnog kruha od raženog brašna.
Sve je to sada bilo dopunjeno predivnim svježim zrakom što je u taj čas nahrupio kroz otvoreno okno plastičnog okvira kupaoničko-zahodskog prozora. Nakon obavljene nužde i pražnjenja, i navedenih introspektivnih razmatranja, osjećao se mnogo bolje. Pun Mjesec je i dalje sjao na nebu kao svjedočanstvo i potvrda ove i ovakve Stvarnosti.

Foto: www.pexels.com

Vanda Franičević: Zapis o komiškom govoru i jeziku

Komiška čakavska riječ pojavljuje se isključivo u svom konkretnom obliku, govoru, sve do 1981. godine kada Joško Božanić Pepe prvi put objavljuje komiške besjede u obliku pisanih riječi. Tim činom, komiški govor valoriziran je i opisan – odlike su njegove ovjekovječene, jer jezični je zapis jedini spas od zaborava.

„Kû cô mî / kû cô jô / ca bȉś tîl / dȉ śi bîl“ –  stihovani su upiti koji će nas obratiti na cakavizam drugog tipa pošto je izraz za upitno-odnosnu zamjenicu co ili ca, a glasovi /č/, /ļ/ [lj], /Ʒ́/ [đ] i /Ǯ/ [dž] ne postoje kao ni /s/, /z/, /š/ i /ž/ mjesto kojih imamo foneme /ś/ i /ź/. Imamo ih, međutim, kako se trenutno ovi glasovi izgovaraju, izgubit ćemo ih vrlo skoro. Njihova pojava već zvuči zastarjelo, odiše arhaičnošću, i odlika je govora Komižana zrele i starije životne dobi. No, postoje snimke, magnetofonski zapisi koji će omogućiti budućim naraštajima doživljaj jednog minulog izgovora kao što će to činiti ova zbirka pjesama – Śinjȏl vrȉmena kalafȏta iź Komȉźe.

Uz izgovor određenih glasova, arhaična je i akcentuacija u dosadašnjim zapisima komiškoga govora koji se znatno izmijenio pod utjecajem štokavskih idioma i norme hrvatskoga standarda, pogotovo u posljednja dva desetljeća. Upravo u tom periodu, od 1997. do 2016. godine nastajali su ovi pjesnički kolaži, scenski prikazi poetike Tonkota Božanića Pepeta. Slikovito pjesništvo njegovo koje pripada vernakularnoj književnosti ima recitativne odlike i obilježja usmenog pripovijedanja, stoga je posebna pažnja pri kreiranju ove zbirke posvećena vrednotama izgovora. Zapisi Kalafotovih akustičkih slika akcentuirani su trima naglascima iz klasičnog čakavskog inventara – kratkosilaznim (ȁ), dugosilaznim (ȃ) i pjevnim arhaičnim akutom (ã). Zanaglasne dužine zavičajnog mu govora nisu izrazite te su uvijek predakcenatske, a pojava dvostrukog naglaska na dvosložnim riječima te oksitoneza, naglašavanje riječi kratkosilaznim akcentom na posljednjem slogu, odlike su izvornog komiškog kao i česte zamjene od kojih su najčešći prijelazi /a/ u /o/ (npr. kraj – kroj, jedan – jedon, stari – śtori, mladi – mlodi, Ante – Onte, drag – drog) te zamjena /o/ ˃ /u/ (npr. ja – jo, moj – muj, tvoj – tvuj, vol – vul, kokoš – kokuś, kost – kuśt): jarbol – jorbul.  Promotrimo li glagole, uočit ćemo ispadanje dočetnog /-i/ kod infinitiva, što upućuje na tzv. krnje infinitive (npr. piśat, miślit, volit, bit, mucat – šutiti, govorit, reć, uteć – pobjeći, duć – doći, puć – otići, tit – htjeti).

U suvremenom komiškom govoru uočljive su brojne redukcije suglasnika imenskih i glagolskih riječi. Pošto je organski idiom uzet kao jezik ove zbirke pjesama, mlađi komiški govornik protumačit će prvotne oblike tih riječi kao zastarjele. Naime, komiški govor gubi dočetno /-l/ u 3. l. jd. m. r. glagolskog pridjeva radnog: duśa(l), bi(l), porti(l), kuśo(l), śeto(l), loko(l), ji(l), osto(l), doźivi(l), spo(l), napiso(l), trati(l), do(l), a izniman primjer je izraz bi bil/bil bi gdje se čuva nevokalizirano krajnje /-l/ kao fonem razlikovanja. Podliježe i redukcijama dočetnog /-h/ imenica u genitivu množine (npr. źenski(h), muśki(h), ribi(h), sinjoli(h), mriźi(h), puti(h), vorsti(h), beśtiji(h), minuti(h), uri(h), miseci(h) friźi(h), corvi(h), likori(h), pisniki(h), ti(h), oni(h), ovi(h), pusti(h)…), a uz ispadanje krajnjih suglasnika možemo primjetiti njihovo gubljenje i na početku riječi (npr. redukcija fonema /j-/ u (j)uśi, (j)oci, (j)opet, (j)imo i zadržavanje u riječi justa) ili pak zamjene drugim konsonantima. Bitno je naposlijetku naglasiti pojavu glasa /Ʒ́/ – [đ] u suglasničkom inventaru. Za primjer navest ćemo transformaciju riječi jir u đir, a kao prijelazni oblik imamo izraz gvoźdene (metalne, od gvožđa) nad kojim se vrši primarna jotacija – gvožjene i zatim gvožđene. Prozodijska sredstva su uvelike očuvana, komiški govor i dalje udara svoj ritam, ne mijenja tempo, a starojezični akut se čuje i njegova oznaka opravdano se može postaviti kao ornament iznad jezičnoga znaka.

Promjene poput redukcije i zamjene glasova u konačnici mogu rezultirati drugačijom akcentuacijom što je slučaj nastao uslijed ispadanja vokala /-a-/  u N jd. m. r. imenica i atributa: ornamȅnat – ornamȇnt, kuntȅnat – kuntȇnt (zadovoljan), aźvȅlat – aźvȇlt (brz), śrȅbarni – srebrȅni – srebȑni – (srèbrni), tãnak – tȏnk (zamjena i redukcija). Kratki akcent prešao je u dugosilazni na istome slogu, a kod primjera za obje promjene iščezao je akut prešavši također u dugosilazni. U određenim slučajevima svjedočimo regresivnom pomaku naglaska, npr. u G jd. m. r. imenice śkȗj (otok, čak. škoj) – śkōjȁ>śkȍja, N mn. śkōjȉ>śkȍji, prīśtãva>prȋśtava (zamjena akuta uz pomak), i gubitku alijetetnih odlika čakavštine: prvenstveno adrijatizma –  śvin>svim (I jd. čitavim, D mn. svima), von>vom (vama),  źelin>želim; zatim rotacizma – moremo>možemo i nepreventivne vokalizacije (vãvik>ȕvik, vaześt/vazet>uzest/uzet). Dakle, svjedočimo ubrzanom približavanju hrvatskom standardu, čemu ipak najviše svjedoči osiromašenje vokabulara.

Govor kao konkretan oblik komunikacije i jezik kao njegov apstraktni zapis u obliku glasovnih simbola, žive su tvorevine sklone promjenama, poput društva. Zaista, prikaz sinergije govora i njegova zapisa u konačnici djeluje kao slika društvene zajednice u određenim vremenskim i prostornim okolnostima. Naoko beznačajna promjena u jednom dijelu sistema može utjecati na čitav prizor. Uzmimo jedan ritual. Neka to bude objed. Za eliptičnim stolom sjedi šesteročlana obitelj. Stilizirani tanjur pred svakom je individuom, predstavlja njen pojedinačni značaj u kompoziciji. Redukcije i zamjene tih personoficiranih figuracija, bitno utječu na sklad i cjelokupni prikaz. Uklonimo li jedan tanjur, nastaje praznina i gubi se kružna cjelovitost. Vrhu stola prazna ostaje katrida poput izraza bez sadržaja, a predmet potreban svakidašnjici izgubi ambiciju. Ukoliko su ti predmeti simboli za besjede, kompozicija tada predstavlja govor a obitelj organsku zajednicu koja tim govorom komunicira. Svaki član primjer je vlastite generacije koja djeluje u određenom kontekstu vremena i prostora. Uslijed modernizacije i procesa globalizacije, stvara se univerzalna kultura koja otklanja raznolikosti na svim razinama pa tako i na onoj govornoj i jezičnoj. Organske materijale zamjenjuju umjetni, tradicionalni alati gube funkciju, zanati iščezavaju. Tako se mijenjaju čitavi društveni ambijenti, impresije kolektiva.

Očuvanje organskih govora nemoguće je bez njihove jezične dokumentacije, a zvukovne ili audiovizualne snimke nužno nastaju tijekom prikupljanja podataka. Ova zbirka pjesama sadrži zapis na vernakularnom idiomu, leksikografski popis riječi i snimljene recitacije autora. Neke pojave koje pripadaju govoru ipak je nemoguće obilježiti jezikom i zvukovnim zapisom, a to su mimika i gestikulacija. Njih ćemo prepustit kalafatu-performeru.

Foto: fotografija preuzeta s https://www.tz-komiza.hr/activity/crkva-sv-nikole-muster/

Ivan Molek: Pripovijest komoštre Damira Šegote

U pripovijesti komoštre priča i povijest polaze jedna ususret drugoj. Povijest je ona ukućana okupljenih uz objed iz vremena – ponegdje niti toliko davnih – dok je električna struja bila teško dostižan luksuz i dok je povijest u pisanom obliku bila ništa dosežnije dobro. A priča neispričana, lišena komoštre koja bi nizove slika sjećanja što povremeno naviru povezala u jedinstven uređeni slijed. Neispričana iako joj na raspolaganju stoje već gotovi i nabrojeno puta ponavljani obrasci za njezino uobličenje. Pripovijest komoštre Damira Šegote pripovijest je o (dis)kontinuitetu povijesti, čas tiše čas glasnije, čas sporije čas ubrzanije destrukcije nekadašnjeg svijeta i nekadašnjeg načina života. Tradiciji koju drugi – mlađi i živi – nasljeđuju u okrajcima, ravnodušnoj prema osjećaju olakšanja ili opterećenja nasljednika pred njihovim teretom. Kulturi obilježenoj u većoj mjeri dokumentima negoli monumentima. I imenima što iz dana u dan neumorno kruže pričama u obitelji i među sumještanima. Pričama što malo vode računa o razlici između zavičaja i zavičajnosti, onome na što dospjeli na svijet ne mogu po svojoj volji izabirati i onome što oni ovako ili onako ipak izabiru i potom nastavljaju čuvati kao kakvo blago, nerijetko neopipljivo. A jednako tako o razlici između žalovanja i melankolije.

Šegotino Ognjišće smješteno je na takvom položaju, čistini i uzvisini (Vidikovac – Sv. Kuzam, ponad Bakarskog zaljeva), da iz daljine nalikuje ne-prirodnom i ljudskom rukom podignutom orijentiru. Da bi ono to doista i postalo, ili barem se približilo tome idealu, pogled golim okom nije dovoljan. Potrebno je zanemariti ostale orijentire što su, također ljudskom rukom, posijani po prirodnom krajoliku i, zatim, prepoznati u njemu sposobnost što se pripisuje priči. Priča, naime, ponekad pripovijeda i o svojem čitatelju ili slušatelju, a ne samo svojim glavnim i sporednim likovima: de te fabula narratur. U jednoj od Priča iz davnine I. Brlić Mažuranić, u prvom izdanju (1916) na početnim stranicama zbirke, spominje se oganj što gori na šumskoj krčevini starca Vjesta i trojice njegovih unuka: Ljutiše, Maruna i Potjeha. Pored ljudskih bića, u njoj se pripovijeda također o šumskim demonima bjesovima i božiću Svarožiću. “Već odavno bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima”. Vatra što gori na tome ognjištu veličanje je (staro)sjedilačkog oblika života pošteđeno od pompoznih tonova i prilagođeno onima koje odrasli poučavaju kako vrijedi – i zbog sebe i zbog drugih – ostatak svojeg tek započetog života, svoj vijek, ipak provesti na ovome svijetu: “Marun i Ljutiša poživješe na krčevini. Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše čestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se njemu prilaže po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio”. Ukratko, da bi Ognjišće postalo orijentir – povijest koja hoće biti učiteljica života – potrebno je vidjeti i fabulirati ono što u pogledu golim okom uporno ostaje nevidljivo: komoštru.

Praznina što dijeli vrh Šegotina Ognjišća od njegova podnožja dopušta, međutim, i nešto drukčiju interpretaciju. Ona uspostavlja drukčiji odnos između priče i povijesti: izazov očuvanju vatre na ognjištu ne leži jedino u ne-ljudskim demonima bjesovima. Umjesto pouzdane zaštite od vanjskih napasti, okućenje se ovdje bremeni ili teretom duhovne skučenosti ili prisilom ukućanima da svoju malu i skromnu parcelu života održavaju čistom od prljavština zahvaljujući upravo pepelu s ognjišta. A možda i jednim i drugim. Jedino čega u tome pripitomljenom kutku ima u izobilju jesu, izgleda, one cjepanice što ih ukućani iz dana u dan prilažu neugašenoj vatri. Komoštru što je stajala ponad ognjišta ponijeli su sa sobom “sinovi i unuci”, kćeri i unuke, negdje daleko. “Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz ove šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce: Moj božiću Svarožiću/ Zlatno sunce, bijeli svijet!/ Moj božiću Svarožiću/ Lunajlije, lunej le”. Bijeli svijet! Prostor neispisan domaćim pričama i domaćim povijestima, gdje treba moći uopće prepoznavati orijentire i potom razumijevati taj tuđi jezik kojim oni govore. Takav da i sami dojučerašnji domaći postaju u njemu stranci, a njihove priče i njihove povijesti sadašnjim domaćima – sada već podijeljenima na (staro)sjedioce i (moderne) nomade koji će možda (staro)sjediocima postati jednoga dana – govore malo ili ništa. I to u povoljnijim slučajevima – one kao da posjeduju zazornu moć povlačenja unazad, prema ostavljenom za leđima. Ili ništa manje zazornu moć obmane. Pa ipak obećavajući svijet, unatoč svojoj “bjelini”.

Ako Šegotino Ognjišće s udaljenosti navodi na pomisao kako je ono bilo postavljeno kako bi poslužilo kao svijetli (čak i za noćnih sati) orijentir u vremenu zaoštrenog izbora morati ostati – morati otići, iz njegove se blizine, kako na njegovom kamenom tako i na metalnom dijelu, pogledu otvaraju simboli nekog nepoznatog i posve privatnog jezika. Njegovim kodovima jedino autor vlada pa njih valja dio po dio prevoditi bez one mogućnosti usporedbe na koju su moderni devetnaestostoljetni gonetaoci šifriranih pisama mogli računati. Do autorova dolaska pred zainteresiranog slušatelja – jer na njegovim je simbolima sada red – svega nekoliko napomena. Ako još i danas nalazimo vrijednima pozornosti riječi I. Brlić Mažuranić iz Potjeha onda je to, vjerojatno, iz razloga što između duha zajedništva i duha individualizma ona ne gradi dubok ponor što bi se bez ikakve iznimke imao doticati svakoga pojedinačno i to na posve istovjetan način. “’Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam činiti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana – i nikako da se dosjetim istini.’ Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. ‘Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi”. Neki su od “sinova i unuka” stekli neprijeporan dojam da je u jednome trenutku ognjište njih ostavilo te potom da tamo gdje je ognjište iz djetinjstva daleko ni zajedništva nema, a ta “priča iz davnine” bila je zapisana – zapravo: napisana – u vremenu kada je više nego jedno ognjište ostalo pusto i na mjestu dalekom od šumske krčevine. Uz to, u tome su se vremenu (staro)sjedioci zatekli u položaju usporedivom onome djece, na rubu globalnih društvenih i ekonomskih kretanja. Prije ili kasnije njihova učiteljica života započela je prihvaćati da se zbivanje odvija “onako kako bi se prema našem osjećaju u svijetu moralo zbivati” (A. Jolles, Jednostavni oblici). Komoštra je pri tome morala biti od pomoći; nije zavičaj tek mjesto dolaska na svijet – u nekom pripitomljenom kutku ipak valja upoznati jezik, dovesti ga k sebi i naučiti se služiti njegovim znakovima i njegovim formama, od razlikovanja priče i povijesti nadalje. Ali i cijele lepeze sprega što ih one, s mijenama koje ne moraju biti isprva prepoznate, međusobno uspostavljaju. Šegotino Ognjišće prepoznalo je mijenu u odsutnosti komoštre. Na simbolima je s metalnog i s kamenog dijela Ognjišća sada red.

Foto: Deni Šesnić

 

Krunoslav Mrkoci: Stvara – laštvo i psihologija. Dva sloja književnog fikcijskog teksta

Naravno, bilo bi krajnje naivno misliti da bilo koji literarni, fikcijski tekst, ima samo jedan sloj,tj. jednu jasnu, nedvosmislenu, jednosmjernu poruku koju je autor, eto, htio prenesti čitatelju.
Svaki književni tekst fikcijske proze, naročito suvremene, otkriva kao cjelina, pored onog hotimičnog, namjeravanog i ciljanog sloja poruke, i drugi sloj, prisutan, ali nenamjerno (nehotice), što ga se kroz pažljivo analitičko i kritičko čitanje može otkriti.
Naročito je kod suvremenog romana prisutan ovaj drugi sloj. Taj se očituje između ostalog:
1) u psihološkom odnosu što ga pripovjedač većinom zauzima svojim tonom, koji može biti, npr. pretežno ironičan, duhovit, ciničan, sarkastičan; hinjeno naivan, hinjeno auto-refleksivan (autor se u tekstu pita, sam sebi postavljajući pitanje, npr. je li nešto tako ili možda ipak onako, navodeći čitatelja tobože na promišljanje i sugerirajući mu tako, po logici stvari, odgovor).
2) otvarajući određene teme i motive u okvirima proznog teksta, autor zapravo progovara o temama kojima je on osobno zaintrigiran. Otvaranjem ovakvih tema unutar, npr. romana, ne može se poreći određena dokumentaristička i povijesna vrijednost, u smislu ukazivanja na pitanja i ideje određenog vremena.
3) Tzv. “materijal za zabavu i popunjavanje tkiva” romana, mada često mišljen kao mjesta zabave i duhovitosti u romanu, najčešće skup raznih, često i međusobno nepovezanih, neovisnih detalja, otkriva mnogo toga o mentalnom svijetu autora, ali i o vanjskim krugovima njegovih znanja, informacija, spoznaja, interesa, zapažanja.
Međutim, neki suvremeni autori koriste ovaj usputni materijal sasvim hotimično i ciljano; tobože, opuštene i usputne komentare koriste kako bi kroz njih izrekli neke krucijalne i temeljne zaključke.
Upravo ovaj “materijal za popunjavanje” često daje ton tekstu i djelu u cjelini. Stvari koje se čine naoko “usputnim zapažanjima i komentarima” postaju glavno oružje suvremenih autora, sasvim na uelbekovskom tragu.
U konačnici, zanimljivo bi bilo vidjeti kakve profile autora bi psiholozi mogli sastaviti na temelju čitanja npr. 2-3 romana pojedinog autora. Baš me zanima koliko bi takvi profili bili točni i realistični.
S druge strane, zanimljivo bi bilo vidjeti koliko pojedini autor, baveći se određenim temama, zapravo uspijeva pobjeći od samoga sebe, hineći pritom impersonalnu profesionalnost?
To je kao ono vječno pitanje koje muči mnoge muškarce diljem svijeta: porno-glumice koje glume u filmovima za odrasle, odrađuju li one te svoje “uloge” profesionalno korektno, tek glumeći užitak, ili i doista uživaju tijekom izvođenja istih?
Pa, istini za volju, pomalo razočaravajuć, ali po svoj prilici najbliže istini bio bi odgovor: kao i u svakom poslu i profesiji, ponekad, u pojedinim slučajevima samo odrađuju, a ponekad doista, više ili manje, uživaju. Na kraju krajeva, nitko dobrovoljno ne ostaje u poslu kojeg na duži rok ne može podnijeti.
Navodno, neki psiholozi sastavili su psihološki profil ličnosti Isusa Krista, na temelju analize njegovog nauka i postupaka, kako su prikazani u četiri evanđelja Novog zavjeta. Mada ja nisam, sam, osobno čitao te analize, po onome što sam načuo, psiholozi nisu iznijeli naročito ohrabrujuće pozitivne zaključke o Isusovoj ličnosti. Tko zna, možda su bili unaprijed pristrani? Tko zna kakvim su se kriterijima služili pri procjeni i izradi profila? Trebalo bi pitati nekog psihologa. U svakom slučaju, psihologija je osjetljiv posao.
Često možemo čuti kako glumci kažu da im je “trebalo dosta vremena da izađu iz uloge” u koju su se, navodno, naročito uživjeli. Htio bih pitati glumca Anthonyja Hopkinsa kako se on uživljavao u ulogu čuvenog Hannibala Lectera? Zapravo, teško je naći neki od “njegovih” recentnih filmova kojemu on svojom glumom ne bi dao poseban pečat.
Kako rekoh, psihologija je zamršena stvar, i škakljiv posao. A za pisca, bavljenje pojedinim aspektima psihologizacije u okvirima svojeg djela, predstavlja svojevrsnu jezgru i okosnicu njegovog/njezinog rada.
I na kraju krajeva, u slučaju kada analiziramo različite likove koji defiliraju kroz djelo nekog pisca; analiziramo li mi doista likove, ili pak, analiziramo različite aspekte samog pisca?

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Kako prepoznati umjetnost danas? Umjetnost koja ne postoji bez društvenog odjeka

1.
Kao prvo, da bismo nešto mogli smatrati umjetnošću, tj. umjetničkim djelom, ono mora nužno zadovoljavati jedan preduvjet, a to je autonomnost. To znači da nešto mora biti prepoznato kao samostalan, izdvojen umjetnički artefakt ili čin umjetnosti.

Nekada, još prije samo sto godina, izmet (bilo životinjski, bilo ljudski) nikada i ni u kakvim okolnostima nije mogao postati ili biti smatran umjetničkim djelom. Međutim, danas smo u situaciji kada možemo svjedočiti izmetu, javno izloženom i predstavljenom javnosti, u specijalnom okružju kazališta ili umjetničke galerije, kao autonomnom umjetničkom djelu.
Kako i zašto je došlo do toga, i kakvi i koji kriteriji su na djelu?

Nekada je izmet na cesti bio i ostao samo izmet; danas izmet uzet s mjesta svog nastanka, i smješten u nekakvu staklenu kutiju, ili naprosto samo na postolje kao eksponat ili čak, unutar starog drvenog okvira u kakvima su nekada, a i još danas, tradicionalno smještane slike; taj i takav izmet unutar okvira ili staklene kutije, javno izložen postaje autonomno umjetničko djelo. Također, bilo kakva banalna kutija ili konzerva graha smještena na zasebno, istaknuto postolje u javnom prostoru, postaje autonomno umjetničko djelo. Bilo koji proizvod i produkt svakodnevnog života u današnjim umjetničkim praksama postaje eksponat, tj. autonomno umjetničko djelo. Neki bi mogli primijetiti kako je riječ o općoj demokratizaciji ukusa u umjetnosti.
S druge strane, današnji prosječan građanin, nositelj demokracije, užasnut je i pomalo šokiran takvim umjetničkim praksama. I opet se pitamo: kako i zašto?

Iz već gore navedenog možemo zaključiti sljedeće: glavni kriterij današnje umjetnosti prema kojem se određuje i prosuđuje je li nešto umjetnost ili nije, (bilo u književnosti ili u likovnosti) jest kriterij aktualnosti i društvene aktivnosti, tj. kriterij društvene intrigantnosti. Drugim riječima: samo ono što je živo može danas biti i postati umjetničko djelo. A da bi nešto moglo biti “živo”, aktualno, djelatno i aktivno, mora biti intrigantno, tj. zanimljivo. A društvena intrigantnost nekog djela ili čina ostvaruje se, kao što je poznato, kroz: provokaciju, kontroverziju; kroz paradoks i kontradikciju.

Paradoks i kontradikcija danas su najpoželjnije karakteristike umjetničkog djela. Umjetničko djelo suvremenog doba uvijek nastoji biti društveno aktivno, aktualno i relevantno, u smislu komunikacije s društvom. Taj oblik angažmana najčešće se postiže kroz smislenu provokaciju koja udara na uobičajene i podrazumijevane društvene vrijednosti; npr. slika koja biva napola strojno izrezana; ili instalacija od balona koja se prodaje za više od desetak milijuna dolara ili eura …

Prosječan građanin takve primjere doživljava kao izraze krajnje ekstravagancije i rasipništva; kao uvrnute i krajnje dekadentne. U krajnjem slučaju, kao nemoralne. Naravno, izraz dekadencije u navedenim primjerima nisu toliko sami baloni i instalacija sastavljena od njih, niti napola izrezana slika, nego dekadencija i provokacija danas je više povezana s novčanim iznosima izdvojenim za takve instalacije.

I u književnosti možemo vidjeti takve primjere, kada npr. Houellebecqovi likovi u romanima iznose rasističke, ksenofobne komentare, na račun drugih religija, itd. Na taj način je i on provokativan, tj. usuđuje se testirati demokraciju u Francuskoj i u Europi i stabilnost njezinih sekularnih tekovina (npr. umjetničku slobodu i autonomnost umjetničkog djela, jer djelo iznosi više društveni komentar i propituje društvo i čitatelja, nego što možda iznosi osobne stavove samog autora).

2.
U današnje vrijeme pojam ljepote u umjetnosti je nadasve anakron; ljepota, npr. ženskih aktova što su ih slikali umjetnici 19. stoljeća, posebno akademski slikari, danas je doživljena kao nešto umjetno, artificijelno, namješteno. Takva djela danas su nam krajnje dosadna i nezanimljiva. Moramo se složiti: takva smirena i statična ljepota je dekadentna i krajnje nerealna. Ona nije živa; i to iz jednostavnog razloga: nije intrigantna. Gola, ležeća žena danas u našem društvenom kontekstu ne predstavlja nikakvu provokaciju, paradoks niti kontradikciju. Lijepe dijelove ženske anatomije uzimamo zdravo za gotovo na golemim plakatima različitih marki donjeg ženskog rublja, npr. Calzedonia, itd…
Tko danas može zastati pred nekakvom Olimpijom ispruženom na krevetu i diviti joj se, kada je danas internet prepun lijepih ženskih aktova? Dovoljno je otići na erotic art, nude, itd… pa da zadovoljite sve svoje estetske nagone.

Dakle, čak se i pojam dekadencije promijenio: izmet u staklenoj kutiji nije dekadencija, nego živa i djelatna umjetnost, društveno aktualna (jer izaziva reakcije), dok je slikarska estetika 19. stoljetnog slikarstva dosadna, anakrona, nezanimljiva i krajnje dekadentna u svojoj artificijelnosti.

Među elemente koji sačinjavaju kriterij društvene i ljudske intrigantnosti, (a time i životnosti) spada i kontroverznost. Teško je ikome danas u svijetu umjetnosti biti zamijećen, ako barem imalo nije kontroverzan u svojim radovima.

Pa u čemu je danas kontroverznost takvih konceptualnih umjetnika s instalacijama? Rekao bih da je sva njihova kontroverzija ne u tome što prodaju i javno izlažu nešto umotano u wc – papir; ne, to nije kontroverzno …
Bit kontroverzije je upravo u tome što su takve njihove radnje poduprte, ponekad od strane galerija, muzeja, Ministarstva kulture, medijski popraćene … itd. Izlaganje izmeta i wc papira danas je na cijeni, a plaća se novcem građana, poreznih obveznika. Dakle, prešutno i građani sudjeluju u tome, prešutno podupiru izlaganje wc-papira. Kontroverzija je, dakle, slično kao i sestra joj Provokacija, velikim dijelom povezana i opet s novcem, financijama, tj. jednim sasvim izvanumjetničkim segmentom. Čini se da su tokovi i ulaganje novca, bilo javnog bilo privatnog, najkontroverzniji dio priče o današnjoj umjetnosti; oni su dio njenog društvenog angažmana koji, valjda, šalje i nekakvu poruku.

Pa kako definirati umjetnost danas? Je li to djelatnost čije su vrijednosti i kvalitete sadržane kao trajno i nepromjenjivo dostignuće unutar elemenata samog umjetničkog djela? Pa možemo otvoreno kazati jedno veliko: NE. Suvremena umjetnost više se ne ostvaruje kroz kvalitete i elemente sadržane u samom umjetničkom djelu, nego isključivo kroz efekte odjeka umjetničkog artefakta ili čina u društvenom kontekstu.
Društvo i pojedinci u njemu, kao živo tkivo, sa svojim reakcijama i komentarima, postali su akter umjetničkog čina ili djela. Na taj način interakcija umjetnosti i društva je sveobuhvatna, a da pritom svi oni koji se u društvu osvrću ili komentiraju određenu umjetničku intervenciju, nisu niti svjesni da takvi oblici umjetnosti bez njihovih komentara i sudioništva ne predstavljaju sami za sebe ništa – osim gomile upotrebljenog materijala.

3.
Nekada su spaljivali vještice: tijekom 17. st., i sve do potkraj 18. stoljeća. Tada je odjednom postalo jasno većini da je to glupost i barbarski čin. No, prije toga, nisu se građani gradova gdje su te žene spaljivane okupili i protestirali protiv nečovječnog i bezumnog čina. Ne, nisu. A tih spaljivanja nije bilo malo, nego prema opisima i zapisima suvremenika, vještice u 17. stoljeću spaljivane su na trgovima, a s obližnjih zgrada sve se mast cijedila … i to u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj … I katolici i protestanti spaljivali su vještice, nastojeći iskorijeniti to zlo. (Naravno, prije toga su ih svojski mučili na razne načine, ne bi li priznale …) Nitko se nije usudio; čak su možda u sebi mnogi mislili da možda nečega u tome i ima … Možda se žena doista sparivala i spolno općila s vragom? Pa tako možda i danas građani bez pobune prolaze pored Ministarstva kulture i raznih Suvremenih galerija, misleći kako možda nešto u tome ima; u toj instalaciji od cijevi ili žice omotanoj kilogramima i kilogramima wc- papira … Možda to ipak jest umjetnost? Pa koga uostalom za to i briga, i za te novce poreznih obveznika? … Tzv. umjetnost je ionako marginalna djelatnost koja u društvu mora postojati “reda radi”, kao civilizacijski doseg.

Došli smo do toga da likovni teoretičari negiraju da je priroda sa svojim detaljima umjetnost. Samo ono što oni kažu da jest, jest umjetnost. (Oni = Ministarstvo kulture, kustosi, galerije, itd…) To jest, projekti za koje je odobren novac, definitivno su umjetnost. Jer da to nije umjetnost, ne bi stručnjaci odobrili sredstva … Dolazimo do kriterija po kojem nešto postaje umjetnost, tek kada je odobreno od MK ili neke druge institucije. A što je najzanimljivije, velik dio, tzv. umjetnika izvan kruga priznatih, teže tome da dobiju sredstva od Ministarstva, i samim time da, po društvenom odobrenju, postanu umjetnici, i uđu i sami u institucije … To je paradoks po kojem država i društvo i svijet umjetnika žive. I opet se društvena priznatost i verificiranje umjetnosti većinom vrši kroz izvanumjetnički element, tj. kroz novac.

Pa ako strane zemlje, poput velike Francuske, Engleske, Njemačke, imaju svoje umjetnike koji izlažu izmet i wc-papir kao eksponat, zašto bismo mi, kao mala Hrvatska, zaostajali za tim? Nekada smo, kao i oni, spaljivali vještice, a danas, kao i oni, izlažemo izmet i wc-papir … Sve što dolazi iz Europe je dobro; zar ne?

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: O destruktivnoj naravi čovjeka [esej]

Odakle proistječe ljudska destruktivnost? Što je to što čovjeka navodi da bude destruktivan, tiranin da muči druge i uživa u svom tom mučenju i okrutnosti? Kroz povijest ljudskog roda, vidljivo je u kojoj mjeri je čovjekova okrutnost oblikovala njega samoga i društvo u kojem živi; koliko je ljudi poginulo i stradalo upravo zbog destruktivne naravi čovjeka; koliko je čovječanstvo propatilo zbog uzajamnog nanošenja boli i oduzimanja života. A zbog čega? Tko je krivac? Stvoritelj!? Otuđenost čovjeka je najveći krivac za njegovu narav, otuđenost koja proizlazi iz raznih zidova ograničenja na koje je čovjek (većim dijelom životinja) naletio i sudario se. Čovjek je bačen u vatru, u kruti svijet izvrnutih vrijednosti i vrlo strogih i krutih prirodnih zakona opstanka (samo najjači preživljavaju), njemu neprirodnih karakteristika, neprijateljski svijet koji je na njega vrebao kao predator. Čovjek je bio lovina, nemoćan i ograničen. Dijelom uplašena životinja, on se bojao, strepio pred nepoznatim. Nepoznavanje tog okrutnog okoliša gotovo neprilagođenog i nesavršenog svijeta, čovjeku donosi osjetilne i emocionalne nepogodnosti koje su produkt njegovog bolnog odnosa s prirodom. Taj bolan odnos je suma svih čovjekovih strepnji, strahova i nemoći da se suprotstavi prirodnim nepogodnostima. Užasno isfrustriran nemoći da se suprotstavi svijetu, da prevlada sve te granice njemu „nemogućeg“, čovjek u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je nije u stanju objektivno prevladati, stvara sve veću potrebu za vlastitu mogućnost realizacije. Jedini odgovor na mogućnost vlastite realizacije je bila destrukcija, izjednačavanje snaga kopljem i očnjakom. Čovjek se pokušavao osloboditi svih tih nepogodnosti u granicama vlastitih mogućnosti. Pod nepogodnostima podrazumijevaju se svi neprihvatljivi oblici prirodne okrutnosti koji su prijetili golom životu ranog čovjeka i egzistenciji vrste. Poučen iskustvom straha i primjerom hladnokrvnog funkcioniranja mehanizama maćehe prirode i njenih zakona, njezinom okrutnošću, čovjek postaje grabežljiva životinja i sve kasnije civilizacije duguju svoje postojanje prilagođenoj grabežljivosti koju je razvio prvi čovjek, krvoločni Australopithecus na prostorima južne Afrike. Čovjek kao grabežljiva životinja, posjeduje psihologiju zvijeri, psihologiju koja glasi: ubij ili ćeš biti ubijen! To ga je poučila maćeha priroda. Potpuna predanost nagonima i animalnoj strani čovjeka, dala je čovjeku mogućnost da preživi, da se suprotstavi zakonima prirode, da lakše prevlada sva objektivna ograničenja stvarnog svijeta, da lakše prevlada sav taj pritisak osobne nemoći i frustraciju.

Destruktivna narav, neprijateljski (defenzivni) stav, ubijanje, mučenje i okrutnosti, čovjeku su jačali samopouzdanje i njegovu subjektivnu moć, sigurnost u ionako nesigurnim uvjetima svijeta, čija je nesavršenost rezultat nespretnih ruku Stvoritelja. Destrukcija je izravna posljedica brojnih frustracija i depresija izazvanih bivanjem u neprilagođenoj i nemilosrdnoj okolini gdje je čovjeka stoljećima ranjavala krutost, ravnodušnost i nesavršenost zemaljske kugle prema kojoj je čovjek razvio strah i divljačku želju za osvetom. U tom je trenutku čovjek ostvario puni potencijal kainističkih težnji da razvije poseban arsenal tehnika i oblika oružja i oruđa koji će mu dati mogućnost da se suprotstavi i osveti mračnoj viziji svijeta i svoj morbidnosti koju donosi ta vizija. Čovjek je stoga primoran prihvatiti negativan dio svoje ličnosti (svoje Kainske ličnosti) i postati neurotičan i psihotičan u stalnom konfliktu sa svijetom i sa samim sobom. Svoju tisućljetnu borbu s frustracijama i očajem koji mu nanosi ravnodušnost prirode i okruženja, sveo je na ugrožavanje i ranjavanje vlastite vrste i destruktivnu narav koja je puni izraz dobila osobito u politici i diplomaciji gdje se „Kain“ najčešće predstavlja pod maskom prijateljstva i zabrinutosti za mir u svijetu.

Čovjek pod pritiskom nepogodnosti uzrokovanih vlastitom nemoći i potrebom da je prevlada, formira subjektivnu ideju o prirodi i zakonitosti kretanja u njoj u obličju koji mu najviše pogoduje. No ukoliko takva subjektivna određenja preskoče prepreke u odnosu s prirodom, čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i prihvaća takva određenja kao stvarna. Subjektivna vizija čovjeku daje privid moći u prirodi što brzo i lako donosi pogodnosti koje su po svom intenzitetu identične pogodnostima proizašlim stvarnim prevladavanjem čovjekove nemoći u prirodi. Tako je čovjek svojom subjektivnom vizijom prilagodio prirodu određenjima koja mu najviše pogoduju, međutim takva određenja su otuđena od svoje objektivne biti.
Čovjek je zapao u bunilo, u groznicu; zbog straha od nepoznatog, zbog postnatalne traume, počeo je intenzivno se koristiti prirodnim mehanizmom obrane: maštom, koja je smanjivala njegovo nervno opterećenje i unutarnju napetost. I u trenutku kada je prestao prihvaćati objektivnu stvarnost koja je za njega bila premoćna i neobuhvatna njegovom nesavršenom umu, definirao je iluziju, otuđenu formaciju koja mu je davala isto takvu otuđenu predodžbu o pogodnostima i nepogodnostima i pritom stvorila otuđen odnos prema prirodi, prema moćima prirode, otuđeno emotivno stanje, otuđene potrebe, otuđeno djelovanje. Čovjek je zbog straha i životinjskog osjećaja nesigurnosti postao tiranin. Pokušavao je na neki način opravdati svoju moć i snagu, svoju veličinu.

No frustriran i pobijeđen spoznajom koliko je svijet oko njega velik, opasan, krut i nemilosrdan, kako nije u mogućnosti prihvatiti ograničenja vlastite prirode, odao se otuđenosti i formirao subjektivnu svijest koja je razvila subjektivno otuđeno znanje te formu subjektivnog načina življenja. Čovjek, malen i neznatan u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je objektivno ne može prevladati u većoj mjeri se otuđuje od objektivne stvarnosti. Strah i nemoć, natjerali su čovjeka da uzme u ruke koplje i potvrdi svoju moć, svoju veličinu. On nije bio u stanju povezati i stvoriti pravilan i balansiran odnos objektivnosti i subjektivnosti (prihvatiti vlastitu nemoć i slabost te naučiti živjeti s tim, prilagođavajući svoju subjektivnu utjehu i iluziju življenja u objektivnoj stvarnosti). On je bio previše frustriran da bi mogao uopće racionalno djelovati i mučen spoznajom kako je malen i neznatan u svijetu gdje je sve limitirano. Čovjek je djelovao nagonski, nagonom za održanjem vrste, za preživljavanjem za stvaranjem sigurnosti. Iz tog živinskog straha, pribjegao je brzopoteznom rješenju: destrukciji i devastiranju. One su ga rješavale pritiska i napetosti, imponirale njegovoj moći i akreditirale ga kao grabežljivca, a ne lovinu. Postnatalna trauma izazvana boravkom u nesavršenom svijetu, natjerala ga je da odgovore traži silovito i žestoko, gnjevom i pesnicom. Zašto je čovjek devastirao prirodu i vlastitu vrstu? Zato što je generacijama bio frustriran i mučen strahom od neprijatelja. Naravno ovakva reakcija je prirodna nakon proživljene trauma i frustracije. Poznato je da visoki stupanj frustracije tjera čovjeka u otuđenje i očaj, oblikuje razinu gnjeva, mržnje i bijesa te da se takav čovjek želi osvetiti i potvrditi svoju moć. Čovjek se nalazio zavezan u vreći bez svijetla i morao je pronaći put prema van. Budući da nije uspio razvezati čvor konopca objektivnosti s kojim je bila zavezana vreća (budući da je bio toliko frustriran da nije uspio shvatiti i razumjeti svoju nemoć te je prihvatiti kao takvu i naučiti živjeti s tim ), on ju je rasparao kamenim nožem otuđenja i vlastite subjektivne formacije. Njegov zaštitni mehanizam (mašta), davao mu je snage da se suprotstavi i osveti. Osveta ne bi mogla biti dovoljno jaka da se u dlakavom tijelu majmuna s dušom nije krio gnjev, bijes, mržnja i agresija. Čovjek se želio osvetiti maćehi prirodi i pokazati joj očnjake.

Čovjek je gajio nagone zvijeri, psihologiju ubijanja, lova i okrutnosti. On je smatrao kako će tako jedino moći egzistirati i ostvariti svoju moć nasuprot prirodnim ograničenjima. On je mislio da se s rogatima može bosti, da se vraća oko za oko , zub za zub. On se već tisućama godina želi osvetiti ovom svijetu i onome koji ga je ostavio da pati i čami u mraku nesavršenstva tako da je njegova destruktivnost postala navika koja se jednostavno podrazumijeva kao zdrava formacija koju prihvaća svaki novorođeni član zajednice. Čovjek je razvio princip i metodu djelovanja koja je pandan prirodnim hladnokrvnim i beskrupuloznim zakonima opstanka i preživljavanja.
Čovjek je razvio destruktivnu narav koja mu je obećavala sigurnost i opstanak. Jedino u njoj, vidio je pravdu i obećanu slobodu. On je žudio da pobijedi sva ograničenja svijeta; on je žudio za osvetom. Destruktivna narav je očekivana reakcija na frustraciju koja je čovjeka zadesila u nesavršenom i neprilagođenom svijetu. Nusprodukt svake frustracije je gnjev, mržnja, agresija i želja za osvetom.

Ako čovjekova otuđena svijest uspije naći prividnu potvrdu svoje otuđene moći tada čovjek razvija viši stupanj subjektivizma koji formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidnost značajno potiskuje i podcjenjuje objektivnu, nepoznatu, neprihvatljivu stvarnost a veliča otuđenu viziju vlastite moći u prirodi što stvara veliku iluziju životnih pogodnosti. Kada čovjek svojom subjektivnom vizijom definira vlastitu moć daleko veću nego što je objektivno može imati, lako nailazi na proturječnost u realnom životu što donosi velike napetosti i nepogodnosti. Takav čovjek ulaže veliku energiju u borbi za otuđeni opstanak. Bilo je i za očekivati takvu reakciju frustriranog čovjeka koji se našao u neprilagođenom i nesavršenom svijetu. Kada je čovjek frustriran, njegova priroda nije u stanju podnijeti trajnu napetost i nepogodnost i stoga njegov organizam nalazi izlaz u izopačenju vlastite osjetilnosti i emocionalnosti. Otuđeni čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i nalazi prividno opuštanje i pogodnosti u izopačenju vlastite prirode. Isto kao što prirodan čovjek nalazi opuštanje i pogodnosti u ljubavi, u konstruktivnom odnosu prema prirodi, tako otuđeni čovjek nalazi prividne pogodnosti i opuštanje u mržnji i destruktivnom odnosu prema prirodi. Takvom čovjeku destrukcija postaje potreba. Destruktivna napetost koja se tada javlja može u potpunosti onemogućiti čovjekovu sposobnost da uoči objektivne uzroke nepogodnosti. Svijet je iskrivio čovjeka neprilagođen i nesavršen svijet, stvoren drhtavom i nespretnom rukom Stvoritelja koja je izravno iskrivila čovjekovu narav i učinila ga destruktivnim. No ta destruktivnost nije stala. Čovjek je postao i autodestruktivan, uništavač vlastite vrste, tiranin i despot. Generalno gledano čovjek ne teži samouništenju zbog objektivne nemoći kao što je siromaštvo ili glad, već samo ako izgubi otuđeni oblik moći u prirodi. Čovjek nije mogao pronaći svoje mjesto u prirodi, kutak u kojem bi se osjećao sigurno i moćno. Malen majmun s dušom pod pritiskom frustracija koje mu je nanio sam Stvoritelj nesavršenog svijeta, nije znao da li je njegovo mjesto na grani ili tlu. I dok se koprcao po mraku zavezane vreće, smišljao je osvetu, rashuktao bijes, agresiju, mržnju i gnjev. I takav se jednog dana usudio izaći iz vreće i devastirati svijet oko sebe i vlastitu vrstu. Čovjek nikada nije toliko destruktivan kao u trenutku kada je povrijeđena njegova ljudska veličina, uzdrmano njegovo mjesto u svijetu, poljuljana njegova sigurnost.

A na sve je to naišao u trenutku kada je kročio preko praga nesavršenog svijeta u kojem spoznaje samo bol, strah i nemoć. Destruktivnost je stoga čovjekovo prirođeno stanje jer je u njemu godinama, stoljećima, tisućama godina živio, djelovao i borio se za egzistenciju. Da bi preživio, morao je razviti destruktivnost i grabežljivost.

Ergo: Strepeći pred opasnostima svijeta u kojem se našao, čovjek je djelovao kao uplašena životinja; on je napao i razarao, bojeći se za živu egzistenciju, strahujući za sigurnost, za mjesto u predatorskoj okolini. Čovjek je po prirodi postao despot, destruktivan za vlastitu vrstu i svijet oko sebe. Za takvu njegovu reakciju zaslužna je postnatalna trauma izazvana grubim i nesavršenim svijetom koji se obrušio na njega kao jastreb. Čovjek nije imao tutora koji bi ga usmjeravao i vodio; on je sam pod pritiskom brojnih frustracija morao živjeti i djelovati, životariti i egzistirati. Destruktivan narav čovjeka izazvana je postnatalnom traumom i kao takva postaje sastavni dio njegove svakodnevice, svakodnevne borbe s osvetoljubivom i grubom maćehom prirodom.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Paradigma (ne)bitnog

Čovjek je zagonetka samom sebi. Zašto tražimo? Tražimo da bismo se osjećali živima; da bismo živjeli. Što tražimo? Tražimo mogućnost, oblik postojanja, što ga najčešće nazivamo slobodom. Gdje ju nalazimo; tu slobodu? Nalazimo ju u promjeni.

Premda je život, sve u svemu, polagan proces (sazrijevanja), radost i zadovoljstvo životom ovise o mogućnosti intelekta/inteligencije da dovoljno brzo provodi kreativne promjene, da donosi lucidne i utemeljene u stvarnosti, konkretne i praktične zaključke koji osiguravaju, opet, dinamiku života. I opet je riječ o subjektivnom osjećaju dinamike. Slično je kod pisanja. Pisac koji zbog umora, ili rastrzanosti drugim, tekućim preokupacijama i problemima, nije dovoljno lucidan, odmoran i pribran – ne može osigurati dovoljnu dinamiku svom tekstu jer uslijed umora gubi sposobnost sažimanja.

Dinamika smjene odlomaka ili prijelaza na drugu temu; skok iz situacije u situaciju, povezan je s fokusom i održavanjem koncentracije. Onaj tko osigurava dinamiku svom tekstu, osigurava mu i zanimljivost. A dinamika teksta ili života, je opet u vezi s idejama, rješenjima, načinom mišljenja. Bezidejnost je najgori neprijatelj dinamike. Također, mnogo je drugih stvari koje ubijaju dinamiku; nedovoljna discipliniranost; neracionalnost; nedostatak osjećaja za minimalizam riječi i izraza. Međutim, kako bi se ostvarila dinamika, nije dovoljno samo biti discipliniran, fokusiran i dovoljno racionalan u prosudbama i sklon minimalizmu i redukciji (što će zasigurno naglasiti brojni urednici). Nužno je biti i dovoljno opušten, vjerovati u mogućnost igre, dopustiti sebi, prema potrebi, mogućnost preokreta. Pisac koji nije u stanju iznenaditi sebe, teško da će moći iznenaditi čitatelja. U svakom slučaju, predvidljivost teksta, kao i života, ubija … Neizvjesnost je neophodna.

Ne znam zašto sam uopće sve ovo pisao … Život je igra koja nalazi zadovoljstvo u sebi samoj, za vrijeme svojeg trajanja; slično kao i književnost. Sve ostalo je: paradigma nebitnog.

Foto: www.pexels.com