Maja Šiprak: Sreća ili ludost

Noćas
ostajem zarobljena
tvojim očekivanjima
neiskorištenim kartama
za put u nepoznato
zatomljenom strašću
u neshvaćenom liku
lude bez gospodara
carevine bez posjeda
vojske bez oružja
još samo noćas
kada zauvijek
ostajem urezana u tvojem osmjehu

osim sjene i slike
potrudi se da ne izblijedi
boja mojeg glasa
i šum
kojeg osluškuješ
odmarajući se na mojim grudima

još samo večeras tvoja sreća i ludost
imaju cijenu u mojim očima

Foto: www.pexels.com

Željko Maurović: Mali oblak

Dok je sjedio za svojim stolom u uredu (prvi ulaz zdesna u velikoj općinskoj zgradi odakle su se kroz prozor vidjeli ljudi u žurbi otvarajući kišobrane), osjetio je kako ga obuzima tuga. Došla je, nezvana, ali lagana, sjela na njegove misli i učinila ih melankoličnima. Osjećao je da sve to i nije bilo tako važno i vrijedno truda. Moglo je biti drugačije pa bi, svejedno, bilo isto. Uskoro će mu isteći „rok trajanja“ kako su se, nehotično okrutno, znale šaliti s njim kolege, misleći na njegovo skorašnje umirovljenje. Sad nije mislio o tomu nego o Malom Juriću, koji je, u Americi, promijenio ime i prezime kao i mnogi, pa je iz nadimka nastalo prezime, a Jure je postao George. George Little, koji se sad vratio iz Amerike da tu i ostane, bio je njegov stariji prijatelj i zaštitnik u djetinjstvu, sudrug kad bi, za vrijeme praznika, dolazio noni i nonetu na selo. Zajedno su krali kruške Toniju marangunu iako bi im on dao da su pitali, zajedno su čuvali ovce koje su im se, prestrašene od nečega, razbježale, a oni ih tražili do mraka, bojeći se da će ih kod kuće prebiti. Zajedno su, s drugim dečkima, starijim i mlađim, gonili ovce na „kupanje“ u Valu, daleko dolje ispod sela gdje je tekao potok, praveći prirodne bazene u vapnencu. Mali Jurić ga je izvukao polumrtvog iz potoka u kojem su se kupali a on nikom nije rekao da ne zna plivati i propao je u jednom viru, Mali Jurić je jedini shvatio da se on ne zafrkava kad je izranjao iz vode, zagrcnut i vikao upomoć. Zajedno su pušili na sjeniku, riskirajući da zapale i sjenik i štalu, sve dok ih nije otkrio barba Tone i, za kaznu, poslao da na Pilošćak, na brdo, odnesu užinu koscima, pet kilometara tamo s punim i pet nazad s praznim boršama i pjatima što su zveckali cijelim putem, po najvećoj žezi. Zajedno su bježali od spuštene glave Boškarina, lijepog, ali zlog vola koji je jednom, rogom ga zahvativši iza pojasa hlača, dignuo u zrak i bacio na zemlju Malog Jurića koji više i nije bio tako mali i zajedno su gledali pod suknju teti Ameliji kad se penjala na trešnju, a ona ih gađala praznom košarom, mulci jedni, i fulala, košara se otkotrljala daleko dolje po livadi, u rubidu, nisu je našli. Na samanj, kad mu je majka doputovala da ga odvede doma, ferije su bile gotove, i dala mu novac za sladoled, Mali Jurić, sad već u bijeloj platnenoj košulji, buli mladić, za cure i vojsku, nagovorio ga je da novac stavi na jednu kartu, dečki su igrali bankuc, najveća karta bere sav novac. Izgubili su a Mali Jurić je rekao jebešga, takva je sudbina, nimaš sriće i molio ga da ne kaže mami da su se kockali. Zatim je došla jesen, škola, Mali Jurić je trebao služiti vojni rok, a on to nije želio, pa je pobjegao preko granice, kao i mnogi drugi koji su pokušavali, ali nisu uspjeli. A drugi jesu. Uvijek su postojale granice koje su nekima branile a nekima dozvoljavale prijelaz, a uvijek su se uz granicu nalazili i krijumčari što su zarađivali na svemu onomu što je preko granice bilo zabranjeno, na što je samo država, koja god, imala monopol; na alkohol, duhan, sol, mladiće za vojsku… Mali Jurić i ne samo on, cijelu je godinu radio u kamenolomu da bi uštedio novac za kontrabandijere. Sve su im uzeli, do zadnjeg novčića, ali su ih preveli, proveli kroz koridore samo njima poznate; kako su neki generacijama bili vinogradari i stočari, tako su i krijumčari bili generacijama u tom poslu. I berba i rasplod i bijeg preko granice, katkad ne uspijevaju. Mali Jurić i još neki, puno njih, uspjeli su. U Trstu, lutajući po obali, tražili su bilo kakav posao, za komad kruha, čekajući vize za Ameriku, Australiju, Kanadu. Više nije bilo potrebe za emigrantima koji, silazeći s brodova u lukama postaju Amerikancima, Kanađanima, Argentincima, Novozelanđanima. Više gotovo da nije. Ali on i oni koji su se deklarirali kao politički, dolazili iz novonastalog komunističkog logora, tako su ih napućivali da treba reći dok su se spremali bježati, svi su govorili o strahotama života tamo, pa i Mali Jurić, još su se mogli ukrcati u brodove za Ameriku, preko mora ili ostati tu, u Italiji, Francuskoj… u Demokraciji. Bili su „Politički“, to je još pomoglo ishoditi vize za preko mora. Ali se dugo, jako dugo moralo čekati u drugačijim, onim ulaznim logorima, onom u Trstu, na primjer, a Tršćani ih nisu voljeli, a zašto i bi, tko još voli odrpane skitnice. Tako su teta Neda i njezin muž, bivši milicionar, postali Talijanima, ostali u Trstu. Mali Jurić ne, on je dobio vizu za Kanadu. Marko, tatin nećak, za Australiju, Edo, mamin brat za Novi Zeland, neki su ostajali u Evropi, Francuska i Švedska su trebale pravu radnu snagu, kršne momke koji će delat za malu plaću a ne se bavit politikon i frajat. I Njemačka, nešto kasnije, doduše, kad su se već širom otvorila vrata državne granice pa su i Nijemci mogli reći; Dođite k nama, vi maleni, imamo posla, teškog posla, al tko želi raditi… samo da se zna – Dienst ist Dienst, Schnapps ist Schnapps! – nema zabušavanja. Tada su već i puno mlađi, kao ing. Jadran koji je tada studirao građevinu, na primjer, mogli zaraditi kopajući kanale. A nas koji nismo baš… roditelji su upozoravali – ‘ko nećeš učit, tamo ti je fabrika, hodi delat, ili ćeš poć kopat kanale u Njemačku! – prisjećao se, mislio je dok je zatvarao ladice, spremajući dokumente, jer, još je jednom došao kraj radnog vremena.
Nakon što je, kod mesara Benčića, kupio, za sebe kotlet, a za mačka jetrica, bez žurbe se otputio doma. Stanovao je u jednoj od onih ružnih „socijalističkih“ zgrada (Oni su radili ružne, a Ovi nikakve – riječ je nepouzdanog pijanca s pozicije promatrača). Pozdravljao je i odzdravljao, putem se pitajući koliko on poznaje te ljude što ih godinama pozdravlja i koliko oni poznaju njega. Shvatio je da ga nije napustila gospođa Melankolija samo se pritajila da opet proviri iza ugla njegove svakodnevice. Skidajući kaput u predsoblju korio je mačka koji mu se umiljavao oko nogu – Dadada, sad kad nosim svježu hranu, sad sam ti dobar. Pitanje je što bi bilo da ti je, jednom, uskratim na koji dan. Valjda bi, prvom prigodom, izjurio iz stana u potrazi za nečim jestivim pa bi se vratio i mjaukao da te pustim unutra. A možda i ne bi. Možda bi se snašao u divljoj slobodi bez pravila, ne piški po sagu, ne kaki u kut već u posudu s pijeskom, dosta si naočit, krupan mačak, možda bi postao onim alfa mužjakom, tipom što ga i mačke i žene obožavaju. Da, ja nisam od tih. Nisam nikad ni bio. A nisam ni od sljedbenika, ne grizem, ali ni ne ližem ruku koja me hrani, kao ni ti, Mucu jedan – davao mu je svježa jetrica s kojih je još kapala krv, a mačak je halapljivo gutao dok mu je s brka visila kap krvi, a gubica bila umrljana krvlju koju je oblizivao.
Kasnije, nakon što je ručao pečeni kotlet i salatu, pospremio tanjure i pribor u sudoper, uključio perilicu, sjeo je za svoj radni stol i uključio računalo. Htio je nastaviti pisati priču koju je zamislio u uredu i jučer otpočeo, priču o nečemu. Otpočeo, to je prekrupna riječ, za sad je imao samo naslov koji je ionako već nekoliko puta izbrisao pa je to učinio i sad, prateći kako svjetlucavi mravci elektronskih impulsa gutaju crne mrave, slova. Pio je kavu što se već ohladila i prisjećao se. Opet.
Prvi puta nakon što je pobjegao i otišao u Ameriku, Mali Jurić se javio tek nakon nekoliko godina. Pisao je on i ranije, ali samo svojima na selo i to uglavnom razglednice ili snimljene fotografije njega i nekolicine njih iz staroga kraja, svi ili svatko pojedinačno, ovisno koju se fotografiju držalo u ruci, bili su u istoj pozi, nalakćeni na haubu crnog automobila što je već i s ove strane „Bare“ izašao iz mode. Svi su, u pismima rodbini i prijateljima koji su ostali, pisali da je auto na slici baš njihovo vlasništvo, ovisno čija ste pisma čitali. Njihovim obiteljima doma nije to bio problem, svatko je zaradio za automobil, a slikaju se samo s jednim od njih, zbog štednje, što ćeš sve aute stavljati na kup, nije to cirkus ili sajam automobila na Preluku! Njemu je teklo zadnje ljeto prije polaska u gimnaziju, ljeto koje je provodio kod noneta i none, onih siromašnih noneta i none, što su spavali na „paljarici“, umjesto madraca imali su sašivene vreće sa slamom u njima na krevetima a kad bi on zaželio sladoled, nona ga je slala u trgovinu da s jednim jajem koje mu je dala, od prodavačice dobije sladoled, ili je odlazio u posjete svim tim susjedima, i jeo cukerančiće dok su mu pokazivali slike svojih sinova i kćeri, unuka i rođaka što su u Americi uspjeli, zarađuju, imaju aute i televizore, dobili su djecu, dobro im je. Te mu slike što ih je gledao svaki put iznova kad bi došao na ferije u selo, nisu bile baš uvjerljive. Možda zato jer je počeo sumnjati da je sve tako kao što odrasli kažu. Sve su imale jedan te isti pečat i datum na poleđini, sve su snimljene u istom studiju, čak se, iza tog crnog automobila i njihovih ozbiljnih lica, u pozadini, vidio isti crtež palme i suncobrana iako su Mali Jurić i drugovi, obarali sekvoje na kanadsko-američkoj granici, gdje palme i suncobrana nije bilo ni nacrtanih! Tako je rekao Marijo, koji se vratio bolestan i alkoholiziran jer nije imao snage obarati drva dvanaest sati na dan i to na normu koja je za svakog bila ista: šest drva za dvanaest sati sam! Ili koliko ti još vrimena treba, do mraka. Je, imali su i motorne pile, ali je sekvoja tvrdo drvo pa bi im se iskrivile i, nije bilo druge nego udarati sjekirom koju je, svakih pola sata trebalo oštriti dok ne postane k’o britva, pričao je Marijo ako mu je tko htio platiti piće i slušati „štorije z Amerike“. I zauzimao mjesto za oskudnim stolom none Marije. On je bio mamin brat. Nono je, doduše imao lovačku pušku i psa ptičara Rexa, pa bi, ponekad, donio iz šume zeca, ali nije imao dozvolu za lov pa su mu pušku oduzeli, a psa je morao prodati. No, s djedom je bilo zanimljivo jer je znao njemački koji su oni u školi počeli učiti pa su ih zvali „švabe“ a on nije htio učiti taj omraženi jezik sve dok mu djed nije počeo govoriti i s njim razgovarati na štrbeckavom jeziku bivših okupatora, a on otkrio kako je zanimljivo govoriti strane riječi i pogađati im značenje, slagati ih u nizove i izgovarati dok je, s djedom, u vinogradu, učio rezati loze – Ich weiss nicht was soll es bedeuten dass ich so traurig bin – o tuzi. Ili Regen, regen troepfchen, es regnet auf mein koepfchen – dječju pjesmicu o kiši, dok bi, pod stablom oraha, čekali da prođe ljetni pljusak, a djed je pušio smrdljivu „Dravu“ koju mu je on, njegov unuk, donio iz grada.
Kad je krenuo u gimnaziju, druge su mu stvari bile u glavi pa je pismo, što ga je Mali Jurić poslao njegovoj mami, potpuno zaboravio sve dok mu mama nije rekla – Sutra dolazi k nama na ručak onaj tvoj nekadašnji kompanjon s kojim si haračio po selu, koji te je svačemu lošem naučio. Prišal je z Amerike. Sad je pravi gospodin, udebljao se i ojačao od teška posla, došao je da si nađe ženu. Sad ima američko državljanstvo i niko mu ništa više ne može, uostalom davno je proglašena amnestija za nekadašnje vojne bjegunce, a čak i da nije, sad smo s Amerikom dobri iako – tu se mama nasmijala – izgleda da ni Amerika ni Engleska, neće biti nikad zemlja proleterska! Otac je samo nešto progunđao na račun nezahvalnosti i zaborava društvenog bitka, ali njega, odavno, nitko nije uzimao za ozbiljno.
I došao je Mali Jurić, samo se sad više nije tako zvao. Georg Little, pisalo je u tamnoplavoj putovnici koju su nekad nazivali pasošom oni što nisu dobro naučili svoj jezik pa su im ga morali ispirati, uključivši i njegovo sjedište, mozak. Dobro, to je bilo kasnije ali ne smeta, ono što je kasnije nije uvijek i jasnije, sapienti sat – mislio je, sanjao je pa se iznenada probudio ispred ekrana koji je, sveudilj prazan, svjetlucao. Podigao se da natoči mlijeka u mačkovu zdjelicu i premjestio se pred drugi ekran, onaj televizora koji je radio ala muta, potpuno utišanog tona. To ga je zabavljalo, pripisivati rečenice likovima koji su defilirali ekranom, što blesavije to zabavnije. Samo je još nogometne utakmice i to isključivo one kupa evropskih prvaka, gledao s uključenim tonom, za ozbiljno. Tu se netko mora dobro oznojiti da zaradi milijune. No, sad je na ekranu bila neka dosadna konferencija za tisak-i-vrisak, kako je to zvao, pa se on opet prepusti razmišljanju o svemu i koječemu a naročito je, iz razumljivih razloga, pred njim sve vrijeme izranjao lik Malog Jurića AkA Georga Littlea. Nakon ručka kod njegovih roditelja, gdje je Georg-Jure izrazio čuđenje, činilo se da je malo razočaran, da imamo frižider, mašinu za pranje i televizor iako crno-bijeli – to mu je malo podiglo raspoloženje i raspričao se o svom velikom kolor televizoru „dolje kod nas va ‘Merike“. No, kad ga je moja majka zapitala je li kod kuće, u selu od kuda je pošao u svit, pronašao nevjestu, opet mu se raspoloženje pokvarilo. Ne, nije našao, cure danas ne žele poći samo tako u svijet i možda više ne vrijedi ona stara poslovica „žena i padela iz tvojega sela“, morat će potražiti ženu tamo. Svejedno je, ove tu se sad piturivaju kako i one va ‘Merike, fumaju i delaju u fabriki pa in ni do teškega dela ni do mladići koje ne poznaju – priznao je. Kad se opraštao, pozvao me na večeru u motel Lovac, iznad grada, a majka je začudo to odobrila, napominjući da se do devet uvečer moram vratiti jer sam maloljetan i ne smijem, izričito ne smijem piti alkohol! na što mi je Jurić-George namignuo, a majci rekao da to garantira svojom čašću. Vidjelo se da nije baš bila uvjerena da je to neka valjana garancija, ali nije porekla ono što je dozvolila. Predvečer je, sjećanje ga ne vara, obukao plavo odijelo na dvoredno kopčanje, odijelo svog oca koje mu je pristajalo, obojica su bila manjeg rasta, ali vitki, mršavi i bijelu, najlon košulju a kravata mu je bila crvena, izgledao je deset godina stariji od svojih jedva šesnaest. U motelu je bila gužva, ples je privlačio mnoge i iz udaljenijih krajeva, sad su već imali automobile, većinom fiće i stojadine. George je rezervirao stol samo za njih dvojicu a konobarice su ih neprestalno oblijetale jer je on, očigledno, bio široke ruke u napojnicama inače, u nas jedva poznatim, načinom razmetanja. Tjerao ga je da piju samo viski, a njemu se, od dva ili tri mala, već zavrtjelo u glavi dok mu je jezik mlatio sve u šesnaest. Little Jurić ga je ispitivao kako se ovdje živi i tko je ona koja ga je pozdravila, bi li tu mogao naći ženu i hoće li on se ženiti, već mu brkovi izbijaju, na što je on, crveneći se, priznao da je zaljubljen u jednu iz razreda ali za ženidbu… Kasnije mu je sve bilo u magli i sjeća se samo da ga je Mali Jurić nosio u naručju do vrata njihova stana, da je majka otvorila vrata i ljutito ih gledala, a Mali Jurić je skrušeno govorio – Škužajte šinjora, malo mu je slabo ali samo neka se naspi sve će biti olrajt, škužajte, ja sad moran poć, taksi me čeka do Trsta pa oniput na vapor za ‘Meriku, škužajte, boh s vami! – i ostavio ga naslonjenog čelom na dovratak. Majka je zatvorila vrata i otpratila ga do kreveta onako pijanog. Tjedan dana s njim nije govorila.
Kasnije je stigla vijest, a poslije je i njihova rodica donijela slike s vjenčanja, Mali Jurić se oženio ali ne za curu iz svog sela već za neku Gretu Gustavson, pipničarku u gradiću na rubu šume koju su sjekli i sjekli, pa s njom otvorio motel na kraju tog grada. Ako je o gradu moglo biti riječ jer, bilo je to naselje drvenih kuća kao u onim kaubojskim filmovima koji su stizali na filmske ekrane i to, onim pravim kaubojskim, s Audie Murphyem, Jamesom Stewartom, Spencerom Tracyjem, ne onim sprdačinama od Serđeta Leoneta! Naselje koje na karti niste mogli pronaći. Ni kad su se pojavile pa potom još usavršile, internetske tražilice, Google i ostale. Probao je, i – ništa!
Mačak je prevrnuo praznu zdjelicu i to ga je trgnulo iz sna. Opet je zaspao, sad pred TV ekranom. Ništa za to, ne žuri mu se nikamo, nitko ga ne čeka, nit tko njega nit on koga, samo gomila neriješenih predmeta sutra u uredu i prijekori šefa zbog sporosti. Nije se nikad ženio, nije se ni posebno trudio a, s godinama je zavolio svoju samoću u kojoj je mogao sanjariti i snatriti o vremenu prošlom i, onomu što mu je upravo prolazilo pred nosom, ne poklanjati preveliku pažnju. Bilo pa prošlo. Sutra, sutra je drugi dan i on će, popodne, otići na pokop Georga Littlea na koji neće doći mnogo njih, njegovi su ili poumirali ili se rasuli po svijetu. Žena i djeca njegova, odlučili su da bi njihov put previše koštao pa su poslali samo Georga Littlea, Malog Jurića, velikog gotovo dva metra i teškog preko stodvadeset kila, bio je on jedan od najboljih foremana, drvosječa što su mogli učas srušiti sekvojino stablo, just like that! nakon što su, za okladu, popili bocu viskija, koji mu je bio omiljeno piće pa, mu, na koncu, razorio jetru. A od nečeg čovjek mora umrit, ča ne?! Lijes je morao biti posebno ojačan za tu prigodu i za dalek put avionom, prvo kamionom do Vankuvera pa avionom do Frankfurta pa, opet avion, do Zagreba pa pogrebnim kolima u Istru, gdje je George rođen, tu, u malom selu blizu P****, gdje će biti i pokop, na groblju ispod koga su se, nekad, na drvenim ljestvama, spuštali travom, glumeći „ljetno sanjkanje“ on i Mali Jurić, koji će sad i ostati tamo na vrhu, iza grobljanskog zida. Tempi passati, gremo spat! I on isključi ekran kompjutora na kojem više nije bilo ni imena buduće priče ali ga je on imao u glavi – Priča o Malom Oblaku i Georgu Littleu – Mali Oblak, to si je ime nadjenuo još dok su urlajući poput Indijanaca, jurili parkom i mlatili po tulipanima i ružama sve dok ih gradski čuvar parka nije prijavio roditeljima. A kasnije ga je i Mali Jurić tako zvao dok su krali jaja iz lastavičjih gnijezda pa i dok su pili onaj odvratni viski, u motelu Lovac, iznad Jame. Nikad ga poslije nitko nije tako zvao. Bili su drugi zrmani, on i Mali Jurić kog će sutra pokopati pod njegovim starim imenom. Daleki rođaci i prijatelji. Prije nego ga je uzela Amerika. Tempi passati. Kad je ugasio svjetlo, Melankolija se ispružila do njega na ležaju, njegova doživotna družica. Mačak je skočio na krevet i sklupčao se do nogu usnulog. Priča se skutrila u glavi spavača. Spavati. Sanjati.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Ranjena duša uterusa

Sam u svojoj sobi, dok se svijet prelijeva preko mene.

Charles Bukowski

Od našeg posljednjeg susreta
na tvom imanju u Rodmellu*
ja samo još ležim i spavam
u bunilu,
a kada ne spavam,
mislim samo na tebe,
draga moja, Virginia!**
Bivam sama u svojoj sobi
ranjenog uterusa***
koji je ženina duša
kao što ti to znaš i sama.
Iz mog, sada već neko vrijeme
kaplju kao vino crvene kapi
slatkaste krvi
i rišu mi ispod tijela
velike neravnomjerne krugove
na bijeloj lanenoj plahti.
Sati, **** ti sati
tako sporo prolaze
praćeni bolom,
dok se svijet prelijeva
preko mene.
Sada beskrajno žalim,
Virginia draga,
što sam onoga dana
na rijeci Ouse*****
pustila tvoj dlan
u trenutku kada si me htjela
povući sa sobom
u hladne dubine,
u namjeri da potonemo zajedno,
da me poštediš svega
što me snašlo.

Ali nikada nije kasno,
osjećam svoj kraj,
sigurna sam da ćemo
se uskoro ponovo sresti
na pragu vječnosti
ti i ja,
dvije žene povrijeđene duše.
Ne brini, dolazim,
brzo će to.
A ti, mila…
Ti me samo čekaj,
čekaj me strpljivo.
Kada konačno dođem,
držat ćemo se za ruke,
ljubiti se u obraze
i više nikada
nećemo biti same.

Čekaj me,
samo me čekaj,
najdraža moja Virginia!

_________________

* imanje pokraj Sussexa
** Virginia Woolf
*** maternica
**** naslov filma iz 2002. godine povezan s romanom Virginie Woolf Mrs. Dalloway
***** rijeka Ouse nalazi se pokraj imanja u Rodmellu, Sussex

foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Dobro jutro, džezeri

Upalilo se zeleno svjetlo na rubu mjesečine lažnih drhtaja, pa su pohitali svi nadobudni klinci u zagrljaj lažno moralnih dama bez pravog imena. E moji klinci, još imate vremena za učenja… Nek’ vas ne ukalja šminka premazanih lica ispod kojih je sama paučina. Brutalne istine sustići će i ono malo šake jada posljednjih budala što naivno upijaju svaku laž usmrđenog podzemlja. Ponos ulice je neka posve druga priča, u koju ni da žele ne mogu zaći jadnici samo napuhani izvana. Nemaju oni pojma što je ponos, a ni ulica. Nose ih tri zrna soli u glavi, odavno obljutavljena, a za leđima ruganje onih za kojima se povode. Strašna kombinacija. Za prasnuti u smijeh, ali bez aplauza.
Odjurilo je u nepovrat još jedno slovo prekriženih ideala. Inicijale zlatne slave htjeli su ukaljati sa svojim nabrzinu osmišljenim spačkama, a onda im se trostruko svaka zloba vratila k’o bumerang u lice. Smijali su se imenu “ljubav”, pa tješili ostale klaunove svoga cirkusa da nitko ionako ne zna tko je Ona. Zajebalo ih je to primitvno pretpostavljanje, jer za nju mnogi još itekako mare, samo s druge strane obale. Rečeno nam je da Sunce jednako sjaji i pravednima i nepravednima… Da, možda u isti dan, ali doslovnost je ipak zapela u metaforama. Samo zato da bi je iščitali oni vrijedni čitanja. Onima drugima je pak cijela abeceda odavno pobrkana. Za njih ne mare ni ponosi ni ulice, iako se međusobno tješe da nije tako. Sve u svoje vrijeme… Ne drhte košute od straha, već od dobrote. Ali i vukovi i galebovi znaju osjetiti razliku, bez riječi, samo po instinktu. Isto je sa svim beštijama. Jednom će biti jasno i klincima. Jednom će slava pravih imena zasjati u inat svim prljavštinama bačenim na ime “ljubav”.
Ne boji se Sunce za pravednost iščitanih metafora. Ne kroje se stope ponosa po plaćenim kamuflažama. Zasluge vremena pokazat će se uvijek u pravi čas. Blago naivnima. Blago budalama.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Kronologija nemanja

Sada, kada ga više nema, redom ugledah: cijelu mrkvu; žensku crnu, pletenu, lijevu rukavicu; zgužvanu kutiju cigareta; čepove različitih pivskih boca i osvježavajućih napitaka; potrgani upaljač; koru od banane; nepoznatom emocijom usitnjeni list papira s razlivenim nečitkim rukopisom; jabuku sa zagrizom; omote od čokoladnih slatkiša; istrošene žnirance; poništenu autobusnu kartu; raznovrsne opuške; do neprepoznatljivosti raskvašen promidžbeni letak nekog trgovačkog lanca; iskorištene maramice za nos; jogurt, pored prazne plastične čaše; upotrijebljene štapiće za uši; neotvorenu lizaljku; ostatke bureka od sira i novčanicu od deset kuna.

Potom uđoh u autobus za čije su se vjetrobransko staklo već počele hvatati nove pahulje.

Sada, kada me više nema, poput otopljenog snijega, ugledah nikad jasnije otiske na novom tijelu moje sadašnje duše.

Potom ga navukoh, odjenuvši tako sve tvoje nade, zagrljaje, poljupce, uzdahe, jecaje, osmjehe i tuge. Duša, kao ni ljubav, nikada nije pratila nove modne trendove.

Sada, kada te više nema, poput vremena koje me je zauvijek napustilo, ugledah svjetlo Beskrajnoga što sjenama neprestano ispisuje ljudske žudnje i zemaljske dane.

Potom te nanovo zažudjeh.

Sada, kada nas više nema, poput riječi koja je prethodila početku, ugledah tvoje ime kako se čeka izgovoriti s mojih usana.

Potom te iznova zazvah.

Na opatijskoj šetnici, točno povrh restorana „Vongola“, držeći se za ruke silueta visokog muškarca i plavokose žene, okrenula se djevojčica sasma nalik tebi, pogledavši prvo negdje iza, a odmah zatim iznad sebe.

Potom sam se probudio.

U novom snu.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Širenje područja borbe

Naslovnica romana u izdanju Litterisa

Recenzija M. HOUELLEBECQ – ŠIRENJE PODRUČJA BORBE

Teško da netko do znanstvenika poput sociologa, filozofa, povjesničara ili političara može definirati i tako jasno opisati stvarnost odnosno ambis banalnosti u koji propada društvo kao M. Houellebecq. Roman „Širenje područja borbe“ dugo je očekivani osvrt na problematiku mentaliteta zajednice koja propada. Progovaranje o stvarnom problemu je vrlo bolno i vrlo često se „problem“ društva podmeće pod tepih. No uvijek postoje oni kojima ta nagomilana prljavština pod tepihom zadaje velike muke. Uvijek postoje oni koji će progovoriti kada dođe „žuta minuta“.

Roman ponajprije propituje i oslikava aktualnosti mentaliteta ljudske zajednice 21. stoljeća koji najedanput s ljestvice visoke moralne uzoritosti, spada na demoralitet nižeg primata. Surovi kult snage, trivijalnosti,banalnosti, rudimentarnosti, pretjerani liberalizam, ruši temelje nad kojima je sazidana košnica ljudskog života i suživota. Stanje pomne meditacije i višestoljetne kontemplacije, zamijenjeno je ovčjom delegacijom okupljenom iz jednog jedinog razloga: seksa. Spolnost je postala sustav koji održava društvenu hijerarhiju. Seksualnost je postala glavna karika u lancu sustava socijalne hijerarhije. Roman prati informatičara koji zarađuje dva i pol puta više od prosječne plaće. Očekivalo bi se da je moneta sustav zadobivanja pažnje i naklonosti drugih. No trendovi su promijenjeni. Novac je „nekad“ bio surogat lišenih ljepote i šarma. Kupovna moć novca ne privlači žene. Društveni trendovi oljušteni su do razine tržišta seksa ili narcističkog zadovoljenja. „Širenje područja borbe“ kao promatrač opisuje „moderni život“ u grčevitoj potrazi za andrenalinom i za što više užitaka, malo ljubavi i dovoljno novaca. Glavni junak kao „diskvalificiran“ igrač bori se u nadi da će konačno uspjeti probiti se u sferu „liberalnog“ modela života. Ova razorna i provokativna ispovijest, ispisuje istinu kojoj sve više okrećemo leđa. Nije ugodno kada netko ispisuje „naše“ grijehe. Kako i ne bi kada Houellebecq koristi dosta grub rječnik: „…Drugi su se, naprotiv, poput parazita koji se hrane truleži, valjali u kaljuži cinizma…“

Preokrenuta paradigma odnosa i vrijednosti, dokaz je društvene narcisoidnosti i težnje krajnjem individualizmu. Paradigme žudnje, ljubomore, frustracije, nastaranosti, lagano su fermentirale u rasplamsali svjetionik „modernog društva“. Moral, pravda, društvene norme, sve su to samo ne izgrađen sustav suživota. Moderno društvo; što li je to? „…povratak brutalnom kultu snage, odbijanje sustava svjetovnih pravila izgrađenog dugotrajnim procesom u ime morala i prava.“ Roman jednostavno budi emocije nekih davno zaboravljenih društvenih „licemjerja“ poput morala, osjećajnosti, pravde i milosrđa. Roman se ne preporučuje duševno nestabilnima [SIC].

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara