Predrag Kisa Kisić: Filigranski Kisa

Da sam se ranije rodio, možda
Negdje u nekoj ulici u Parizu,
Recimo negdje kod René Le Gall-a,
Sad bih vjerovatno pio café au lait,
Ili bih sjedio ispred Šekspirove knjižare,
Šetao pored Sene, jeo Tarte,
Ili Chausson aux Pommes,
I možda bih slušao ludog Serge Gainsbourg-a.
Da sam ranije rođen,
Možda bih svjedočio Napoleonovim bitkama,
Možda bih gledao strijeljanje Dostojevskog,
Koji je, na našu sreću, pomilovan,
I čime je, vjerujem, spašen svijet.
Da sam ranije rođen,
Možda bih jurišao u bitkama
Od obala Normandije
Preko Cera i Albanije, sve do Kosova,
Ili bih bio zvonar nekog manastira na Svetoj Gori,
Možda neki Pavićev monah iz Predjela slikanih čajem
Ili vrtlar kraljice Jelene Anžujske,
Ili konjušar kralja Stefana Vladislava.
A možda bih bio i nesrećni Servantes.
Da sam se ovaj ja ranije rodio,
Ko zna, možda bih pisao o patriotizmu umjesto Gogolja,
Ili bih bio Modiljanijev pijani drug,
Ili bih se svađao sa Hemingvejom,
Ili bih, možda, pak, bio zvečarka iz kamenovitog jarka
Gladni orao što nadlijeće iznad Velebita.
Možda bih stigao da pišem o revolucijama,
Družeći se sa Čeom, pušio kubanku
Ili bih ’65te slušao Hasta siempre, comandante.
Da sam ranije rođen,
Možda bih se šepurio po aristokratskim balovima
Ukrućen u frak sa cilindrom na glavi i bijelim rukavicama.
Da sam se nekad ranije rodio,
Možda bih pričao svojim unucima
Kako je nastalo filigransko Sarajevo,
Kako je nastao filigranski Kisa.
Možda bih bio konobar koji sipa piće Miki Antiću,
Možda bih preživio tragediju na Titaniku,
Možda bih pobjegao iz Aušvica,
Da sam se ranije rodio,
Možda bih bio paor i živio u salašu,
Ili bih bio novosadski berberin,
Ili, možda bih bio mornar, pomorac, kapetan,
Možda bih i ja pucao na Ferdinanda deve’sto četrn’este,
A možda bih samo radio na plantažama negdje u Brazilu,
Ili bih skupljao pamuk, ili brao pirinač negdje u Kini.
Da sam ranije rođen, možda bih
Jurišao u bitkama zajedno sa Vilijamom Volasom,
Ili bih sjedio negdje ispod nadstrešnice,
Daleko od Beograda, daleko od ove Bijeljine,
Nakrivio šešir, pio kajsijevaču i slušao Indexe,
Možda bih živio negdje na Trumeji, ili Kristijansandu
Ili bilo gdje u Norveškoj, lovio krabe i čitao stripove o Vikinzima
Ovako, taj sam koji jesam, to sam što sam,
I dalje sin moga oca, i dalje bijedno piskaralo
I dalje sam filigranski Kisa, nevješto pišem,
Još manje o pisanju znam, ovako
Ovakav kakav sam, ne bih ni volio da
Da sam se ranije rodio, jer da jesam,
Ko zna šta bi sa mnom bilo…
Ipak sam ja balkanski izdanak,
Pa, neka me ovdje…..
Među genijima i ludacima…

Foto: www.pexels.com

Vesna Milosavljević: Lagum

U lagumima moje duše
beloglavi supovi svijali su svoja gnezda
u koja su im kukavice podmetale mućkove
te ostadoše bez poroda
da odzvanjaju nemuštim kricima kroz noć
koju obasjava mesec oblika svastike
i vizije svastike behu u mojim očima
i bejah metresa izgubljenog kraljevića
i rodih mu sina prvenca
jednog svanuća na raskršću vasione
dojila sam dete bez usana mlekom od kokosa
skrivena ispod divljih palmi
nisam se plašila buke i besa
nisam se plašila nikada
ja sam jaka i hrabra
ja sam žena koja je poljubila prosjaka i u princa ga pretvorila
ja sam predatora pripitomila
u njemu i u sabi
i nastao je muk
i san se ostvario
on je plovio preko sedam mora
jedno je bilo slano a sva ostala mrtva
lagumi su nas čekali
naš se sin izgubio u njima
naša se ljubav ponovo rodila
neoskrnavljena, strasna, neumitna
sad je tražim pepelom i prahom zatrpanu
po podzemnim lavirintima
probuđenu a zatočenu
u lagumima moje duše
Uzeću je tako devičanski deflorisanu
da je iz pepela nanovo vaskrsnem
i držaću je na grudima nežno
i kap će se kokosovog mleka slivati iz moje dojke
jer ja sam žena
a moje su ruke obeskriljene ptice.

Foto: www.pexels.com

Dmytro Čerednyčenko: Naraštaji (I)

Sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo poeziju vrhunskih ukrajinskih književnika u prijevodu našeg suradnika iz Kijeva Volodimira Krinickog. Ciklus objavljujemo pod skupnim naslovom Naraštaji. Kao i inače u slučaju kada imamo ovakvu lijepu međunarodnu suradnju, posebno smo ponosni i s velikim vas zadovoljstvom pozivamo na čitanje.

Samoironija

A oblak je takav
da je Dnjepar pocrnio.
Prozori su čamaca zasvijetlili.
Oči auta su zablistale.
I planine su progovorile.
A ja sȃm se na mostu
nad autima
pa čamcima
divim
kako u moju kuću
udara grom.

Bratstvo

Čovječanstvo se čini kao drvo:
Svaka grana
Ima svoju pticu,
Svaka ptica
Ima svoj jezik.
I zajedno su stablo,
Zajedno su zbor.

* * *

Za vas
Od kuće  –
I u službi.
Od posla –
I već kod kuće.
Ne morate se tresti
U autobusima
Tri stotine i šezdeset
Minuta
Nema potrebe hodati
pješke
I mušice u košulju
Ne lete…
Vrijeme
je vaše.
Sva vječnost je vaša.
Ali
Je li trenutak vaš?
Hoćete li biti u mogućnosti
Ikada znati
Kako on boli?!

* * *

Hej, topole,
Topole…
Doletjeli su
Sokoli
I pitaju:
– Zašto ne letite?
– Ako ćemo leteti,
Kako ćete znati,
Gdje je rodna zemlja
Što vam je dala krila.

Preveo s ukrajinskog Volodimir Krinickij

Dmytro Čerednyčenko je rođen 30. studenoga 1935. godine u selu Mežirič oko Kaniva. Ukrajinski je pisac, pjesnik, književni urednik, učitelj i umjetnički kritičar. Član Nacionalnog saveza pisaca Ukrajine od 1979. Prevodi s bjeloruskog, latvijskog, mongolskog, slovačkog i češkog jezika. Najveći prevoditelj litavske književnosti u Ukrajini. Laureat brojnih književnih natjecanja i nagrada.

Patrik Weiss: Podrealno i nadrealno

Ima li tople vode u tušu?

Ne, nisam tvoj mali poni

Ni vlat trave nisam
Pa da me se savija na vjetru

Radije stavi zlatne
Znaš da olovna zubala tonu

Kako gdje tonu!?

Nisam bezobrazan
Samo mi je teško povjerovati
Da još uvijek nisi naslutila
Kako sve može potonuti samo bilo gdje

Sve je relativno

Naravno da je moja pjesma jedina stvarna
Ne diskutabilna

U redu
Ako mi ne vjeruješ
Onda odgovori

Što je to ljubav?

Zasigurno tautologija!

Ne misliš li da je to bivanje i bezgrešnost?

Ne.
Nije ljubav bezgrešno začeće.

Tko je spomenuo začeće?

Radije šuti.

Neću, jer uvijek mi je draže reći

Ono o čemu se ne može misliti,
Naravno da treba govoriti!

Foto: www.pexels.com

Neven Lukačević: Danas

Mene su danas ubili.
Mene! Samo mene!
Dvostruka četvorica presvučena u slike, 
iskušenja, trpljenja i očaja
Hladno je tad bilo, znam
hladno meni, njima još hladnije
I danas, a što je danas?
Danas, kruži, trči vrijeme
gdje jedan tren važan ko i drugi
Prošlost nam kaže velike trenutke
Prošlost nam kaže: to bijaše dan
Al, nije li svaki tren samo trenutak čuda
ovdje…
ondje…
SAD!
Sad svud oko nas
Sad odsudna stvar
Sad, beskonašnost u našoj svijesti
Ubili zbog grijeha?
Grijeha što raste dok se dobrim čini?
A, opet, što je danas?
Neki drugi dan,
godina što prolazi…
odlazi

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Propalica

Sanjao sam svet dostojanstvenih ljudi, kojima nije trebao novac, jer su verovali sopstvenoj reči.
Proplanci pod suncem bili su isti kao i vazda, ljudi su bili drugačiji, osmehivali su se nedoglednim plavetnilima i danima pred sobom, znajući da su deo svega, i po podrumima se ne skrivahu osakaćena deca, beskućnici i robijaši.
Očevi i majke negovali su roditeljstvo, bez potpisanih ugovora, u dobrovoljnoj privrženosti i samosvojnoj ljubavi, gde se san duše produbljuje sa onime koji nam je blizak.
Poznavali su radost rose na travi i poštovali životinje koje su jeli, i u susretu sa sobom i među sobom pozdravljali su se otvorenih srca, s veseljem ustajući jutrom – zbunjivala ih je samo ideja Napretka: iza njih je bila besramna prošlost sujetnih uobraženosti i verskih cepidlačenja i „odbrambenih“ ratova i pljačke, gde je onaj ko više podjarmi drugoga više i poštovan bio, a bez sveobuhvatnog smisla Svih i Uvek, znali su, ostaju samo smrt i Ništa, i besmisao bajke o Bogu i raju.
Vrata na nekom spratu su škripnula – pa sve učestalije otvarala – „Dobro jutro, komšija!“ – mirisala je kafa – „Obuci bundu: izgleda da je zaledilo napolju“ – čuo se ključ u bravi – „Ova skitnica se opet ušunjala pred podrume“ – nekako se podigoh sa kartona na odmaralištu pred podrumima i uspravih leđima uza zid – bolela me je glava i mamuran sam bio – otpih iz flaše nekoliko zaostalih gutljaja votke i pogledah naviše u vrtoglavi niz stepenica – dobro je što se odozgo niko nije popišao na mene – „Pao si na niske grane, Miloše Petronijeviću“, navukoh kabanicu – majka na ulaznim vratima podiže mališana u naručje dok sam izlazio – iza solitera se beše na zaostaloj barici uhvatila providna korica leda i gledah kako je pišajući razbijam – bar to mogu, a nekad sam prskajući znao mušicu u letu da ošamutim – sa ćoškova se smešiše video nadzor u funkciji odbrane privatne svojine – koka-kola, blenda-fleš, grand-kafa: blistale su reklame – i biznismeni i političari sa postera gledali su u daljine pred zadivljenim narodom: malo se koja zemlja ovakvim kuronjama može podičiti – prođoh kraj trolejbuske stanice: „Svašta majka rađa i svačeg u ovom Beogradu ima“, čuh za sobom – „Treba ih pohapsiti: gledaj kako mu sramotinja viri“, beše mi kako sam pišao van šlica ostala patka – uvukoh kurčić unutra da bi javni moral i poredak bili u redu – „Pivo je 162 dinara, gospodine, a vi imate 158“, smilova se na propalicu nekako kasirka više zbog reda iza mene – popravljali su brave i elektroniku na ulazu solitera: „Od sutra ćeš morati da pronađeš drugo sklonište“, kaza mi čovek dobroćudno – „Sutra je danas i juče“, sedoh pred podrume i naslonih leđa na radijatorske cevi – „Bolje da sam nešto kupio i pojeo“, pogledah flašu – „Devojčica vodu gazi“, počeh da pevušim – „Jebô ne jebô, kurcu vreme prolazi“ – nivo u „2 l“ je opadao i zvezdice su opet svetlucale i bilo mi je sve svejedno – „Koliko li gladnih sada lipsava u ovoj dolini suza?“ – „Neka Bog čuva slobodu i Ameriku i one koji imaju!“ – to se samo oči zatvaraju – i setio sam se jednog sna, gde sam jednu drugaricu držao za ruku, na proplancima slobodnim od bankara, popova, političara, otadžbine i mržnje.

Foto: https://www.panoramio.com/m/photo/4266127

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara