Nada Vukašinović: Crvena

Vidjela sam oblak crvene kose i svileni šal koraljne boje u klupku, koje se brzo kotrljalo prema meni. Izdaleka sam prepoznala Anu i pomislila kako nije najbolji trenutak za susret. Ali tko bi mogao izbjeći Anu! Sporo sam se kretala, jer sam se još oporavljala nakon operacije kralježnice. Bila sam u sivoj košulji i crnim hlačama, stopljena s umornim ljudima koji se vraćaju s posla.

U to vrijeme mi nije odjeća puno značila. Kupovala sam uglavnom crne cipele bez pete, a hlače sam nosila iz praktičnih razloga. Sjetila sam se kako sam jednom kupila crvene štikle, upravo zbog Ane.

Dakle, uzmak nije bio moguć jer mi se Ana približavala, dajući mi znakove da me je vidjela. Tijelom je energično micala sve što joj se našlo na putu i evo je, pokušava me zagrliti ruku punih šarenih vrećica.

– Tko bi rekao ! U ovakvoj gužvi! Da smo se dogovorile ne bismo se našle? A koliko se dugo nismo vidjele! Ha! Desetka?

Kao da mi je netko pljusnuo u lice crvenu boju, sve je na njoj vrištalo, moraš me vidjeti. Ana nikako nije mogla ostati nezamijećena. Glasno se smijala, širila ruke, grlila me s tim vrećicama pa nas je nekoliko ljudi strogo odmjerilo od glave do pete. Malo sam se odmaknula, spustila glavu i stavila sunčane naočale, iako smo bile na umjetnom svjetlu.

Sjetila sam se kako smo se upoznale. Bila je gužva u uskom hodniku pred vratima sobe u kojoj je profesor pedagogije ispitivao na kraju prvoga semestra. Bila sam jedna od neispavanih brucošica s nosom u bilješkama i čekala svoj prvi ispit.

Došla je bučno i s olakšanjem se bacila na prazan stolac. Zapravo, ugurala se na mjesto koje je bilo najbliže vratima! Više puta je ustala i hodala gore-dolje, šuštala i zveckala narukvicama i svilenim šalom.

Lice joj se ozarilo i bila je pomalo teatralna s crvenim šeširom i jarko crvenim usnicama, u trenutku kada je rekla: „Ja sam Ana, Dubrovkinja, a vi meni ne morate reći kako se zovete, jer ja ću to ionako zaboraviti, a i nemam vremena za upoznavanje!“

Pogledale smo se i zakolutale značajno očima. Njoj je trebala pozornica i kada je znala reći da je upravo stigla iz Grada, svima je bilo jasno da ne govori o našem gradu. S vremenom su nam njezine priče postale zanimljive. Ana nas je privlačila svojim samopouzdanjem poput magneta, čak i kada je s južnjačkim temperamentom govorila o svojoj novoj dijeti. Nije njoj smetalo što je imala desetak kilograma previše, a mi nismo niti pomišljale da joj to kažemo.

Ubrzo je ušla u elitni krug najboljih studenata na fakultetu i već u drugom semestru postala asistentica profesoru od čijeg smo ispita strepili. I kada bi se koja od nas usudila pitati o ispitu i o tome što profesor voli čuti, a što ne, znala je odrezati:

– Kolegice, ako ne znate nešto pametno pitati, ja vam na gluposti ne znam odgovoriti.

Prva je u našoj generaciji diplomirala i dobila posao u osnovnoj školi u centru grada.

I sad je njoj drago što me vidi, grli me, šali se, brblja. Očekivala sam da će me ispitivati uobičajene stvari, da će s visoka proučavati moj izgled i procjenjivati trenutni status.

– Jesi li čula, nedavno sam se udala, a vidi me, samo mi na leđima ruksak fali! Ostali smo u Zagrebu, tu imamo puno više mogućnosti za napredovanje. Znaš, sad žurim, nemam vremena! Dogovorit ćemo se za kavu. Stalno imam pune ruke, posao, stan, kuće, a sve moram sama. Razumiješ što ti želim reći? Umorna sam i trebala bih malo misliti i o sebi. Ne mogu ja to sve održavati, tolike kuće, majstori, a sve to košta. Ti ćeš još pomisliti kako je meni lijepo, kako se razbacujem novcima, ali težak je moj život, draga moja! Slabo spavam, noću zbrajam i oduzimam, procjenjujem, mijenjam. Smislila sam kako ću urediti vikendicu. Ništa morsko, sve će biti u boji zrelih trešanja. Moraš to vidjeti! Doći ćeš jednom k meni! Žurim, žurim, a kava drugi put!

Htjela sam još pitati Anu gdje joj je vikendica, ali odustala sam, jer je ona već podigla pogled prema prvom katu. Još jednom je mahnula rukom i odjurila, zapravo odvezla se pokretnim stepenicama na prvi kat. Još sam vidjela kako iz crvene torbe vadi kroasan i trpa ga u usta. Nije me pitala gdje radim i radim li uopće, nismo razmijenile brojeve mobitela, a nisam baš niti sigurna da je znala moje ime. Naime, nikada joj nisam stigla reći kako se zovem, jer nikada nije imala vremena, baš kao i danas.

Jučer sam nakon puno godina ponovo vidjela Anu na Cvjetnom trgu. Valentinovo je i prodavačici nude crvene ruže. U plavičastom, treperavom zraku širi se slatkasti miris cvijeća i nagovještava proljeće.

U podne sam u knjižnici imala promociju nove zbirke poezije i bila sam zadovoljna kako je sve prošlo. Razgledavala sam izloge putem, ogledala se u izlogu jednog frizerskog salona i prstima popravila crveni pramen kose. Vidjela sam i svoj novi crveni kaput. Polako sam hodala prema tramvaju, a prema meni je dolazila Ana.

Gledala je oko sebe, kao netko tko je sišao na pogrešnoj tramvajskoj stanici. Bila je u trapericama i sivoj jakni, a na nogama je imala smeđe čizme. Ruke je strpala u džepove.

Ana u trapericama, pomislila sam, a onda vidim kako se istopila i smanjila, da joj se kosa opasno prorijedila na tjemenu, lice kao od kamena, a oči prazne. Nije joj se pomaknuo niti jedan mišić kad mi se približila, nije me vidjela. Nasmiješila sam joj se, a ona je i dalje zurila negdje preko moje glave i produžila nesigurnim korakom.

Zastala sam i gledala za njom, sve dok nije skrenula iza ugla u Teslinu ulicu.

Foto: www.pexels.com

Tino Prusac: Poruka u boci

Istina je da je život često poruka u boci
koju je netko bacio u davna vremena
za pomoć
samo da potvrdi svoje pravo na postojanje.

U svijetu koji je odbacio cijeli svemir
svi smo mi tema snova
neki sa životnim vijekom zvijezda
neki poput munje
neki u sjeni
poput mene
koji sanjaju snove
kao nastanjive planete.

Svi smo mi razapeti po svijetu
naopako
i čujemo jedino dugi vrisak tišine
poruke u boci
u crvenom odsjaju svjetla
na površini mora.

Foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Utočište

Kad se u tijelo sklonim
Jednim potezom kista
Izbrišem auru
Ostavim samo bijelu boju
I miris jasmina
Pulsiram usnulom rijekom
Razlijevam se u grudima
Šaptom dozivam
U glas se pretvaram
Pa titram nježno
Dok levant nadire s istoka
I nanosi vlagu u zjenicama
Ispire tvoje tragove
Osipaju se
U zrno
Pa udišem miris citrusa
Okrnjim tjedan
Nek počne od utorka
Slušam u daljini
Zvona sv. Antuna
Pretačem se
U theta valovima
Od tijela ostane
Tek zračna iskrica
U beskrajnoj soli oceana
Okupana
U svemirskoj kolijevci
Uspavana.

Foto: pexels.com

Sanja Bužimkić: Rublje na mjesečini

Nestvarno sunce
prozračujemo prostorije
odlazimo u šetnje
po dvorištu
pletemo košare
od sjećanja
pletemo pulovere
od maštanja.

Nestvarno sunce
na nestvarnom planetu
sve je zasjenjeno
imperativom optimizma
smijte se i
svijet će zasjati
ružičaste naočale su
na popustu.

Psi laju
u dvorištima
mjesec je visoko
pa i nadahnuće dolazi
spokojni smo
jer se njime hranimo
žlica za hrabrost
žlica za ljubav
žlica za zaborav.

Iskoračujem iz svoje sjene
prelazim preko nje
kao preko zmijske kože
mijenjanja
ostavljam se
u dvorištu
kako vješam rublje
rublje je bijelo
vijori na mjesecu.

Još noćas odlazim odavde
kaže duša, jadna,
ranjena.

Foto: pexels.com

Igor Petrić: Doviđenja pameti

(ponekad želim, ponekad pričam previše)

Između jave i sna tanka je linija koja dijeli čovjeka napola i čini ga sretno-nesretnim, ovisno o kontekstu i situaciji u kojoj će se naći ili se već našao. Upravo zato ispričat ću vam san koji želim sanjati ponovno i ponovno, ma bezbroj puta ako treba. O kojem razmišljam, koji sanjam i o njemu razmišljam i ponovno ga sanjam i on je uvijek i uvijek drugačiji, iako je isti. Nedosanjani san o snu. Naravno da to nije nikad u potpunosti isti san.

Detalji se razlikuju, ali u osnovi osnove, u samoj biti, samom predlošku priče kontekst je isti, isti zaplet i kraj. Ja kao glavni akter. Ja kao netko drugi, Ja kao netko treći i četvrti. Ja kao svi ljudi koje srećem. Lokacije su ponekad iste, ponekad drugačije. Izmjenjuju se brzinom svjetlosti i nisu baš uvijek pamtljive. O bojama bi se dalo dugo razgovarati, jer neke nikada nisam uživo vidio. Toliko nijansi, preljeva i raspršenog pigmenta, da se sve čini isto. Slika, sliku prekriva, u nju se preljeva i dio iste slike postaje. Sve je naravno snimljeno u najboljoj rezoluciji i obrađeno najnovijim softverom za obradu digitaliziranih podataka. Nije da ja ne vjerujem svojim memorijskim sposobnostima konzerviranja iskustvenih činjenica u vremenu, ali uz današnju tehnologiju. Mislim da znate o čemu govorim. Prije razotkrivanja samog sadržaja, same srži i biti sna, odnosno radnje, za koju nisam siguran postoji li uopće, moram razjasniti iskustvenu različitost koju sam osjetio kao dijete, mladić i koju osjećam sada.

Opće je poznato da su dječji snovi isprepleteni neobičnostima koje ponekad graniče sa znanstvenom fantastikom uz obvezne elemente slučajno ili namjerno ispričanih horor priča. Barem su kod mene graničili. Ma što graničili. Prelazili su granicu svako malo, čim bi se malo više opustio. Prelasci su ponekad bili zastrašujuće bolni. Zamisli samo klinca, još ni u školu ne ide, kako stoji na samom rubu zamišljene granične crte. Sjeti se sebe. U svakom trenutku gubitak ravnoteže može te odvesti dublje no što si mislio, dublje od najdubljeg ambisa neistraženog crnila i ludila u koje, nespreman, možeš upasti. Bojiš se, da bojiš se, no što možeš, znatiželja i neiskustvo tjera te dalje. Dalje od razuma, zdrave pameti i narodnih vjerovanja u koja više i ne vjeruješ slijepo. Vjerovao si, kao svako drugo dijete, iskreno i bez pitanja. Vjerovao sam i ja dok nisam shvatio da me varaju, lažu mi, oni najbliskiji, oni u koje nikada dotad nisam sumnjao. Vjerovao sam i mislio kako mogu sve. Super! I onda odjednom, kao iz vedra neba, otrežnjenje. Buđenje! Taj obični život nje uvijek onakav kakvog ga zamišljamo i stvarno, malo prebrzo prolazi. Shvatiš kako ga ponekad i možeš kontrolirati, samo što ćeš zato potrošiti previše energije. Isplatili li se toliko ulagati? Možda je najbolje sve pustiti neka ide svojim prirodnim tijekom. Neka ide, ako treba, u tri, četiri… (ma znate već gdje). Kažu najbolje se prepustiti prirodnim zakonitostima. Ne razmišljati previše. Živjeti ovdje i sada i raditi sve i svašta bez grižnje savjesti, onako nagonski, primitivno, čisto, jer nitko ne zna što donosi sutra. Sutra, ma već danas, već za tren sve može pasti u vodu i dovesti svakog od nas do ruba one iste zamišljene granične crte razuma, koja odjednom može postati stvarana. Ako ikad postane stvarna, tad nema povratka na staro. Zato sklopiti oči na vrijeme i reci naglas „doviđenja pameti“, ovo su samo snovi. Dobro se sjećam tih dana kada mogao sam sve. U jednom trenutku hodam, pa lebdim, malo letim, ronim i letim istovremeno najdubljim morima i nebeskim visinama bez pomoćnih naprava i udisaja svježe doze kisika. Često sam varao i koristio nešto od dodatne opreme poput maske, peraja i pojasa za spašavanje. Mogao sam tada sve što zamislio. Preskakivao sam planine i brže se od ostalih penjao na drvo i strme litice. Sve sam mogao što u stvarnom životu nisam mogao. Vozio sam čudnovata vozila, jahao konje i lavove, izumrle životinje, zmajeve i plastične dinosaure. Kad bi se našao s one strane granice sanjao sam i čudovišta: iznimno velike i dlakave vukove, vampire, vukodlake, debelu, proždrljivu vješticu i Krampusa, samo zato što su mi stariji pričali o njima. Nikad ih u stvarnosti nisam vidio, ali sam ih dobro, čak predobro znao. Navodno su sve te priče bile poučne. Znaš ono o dobroti, snalažljivosti i vječnoj borbi dobra i zla u kojem dobro pobjeđuje, a zlo umire u najgorim mukama. Super. Stvarno super. Kao dijete obožavao sam slušati kako, tamo neki roditelj odvodi svoje dvoje, najdraže djece u šumu, gdje će ih ostaviti jer, eto… nema više novca. Nema ih s čime hraniti, pa neka crknu daleko od njegovih očiju, sami, od gladi, u mračnoj vlažnoj šumetini. Stvarno super. Sve pet. Nakon takve priče, legneš u krevet i čudiš se tim divnim roditeljima, čudiš se i pitaš istovremeno: „Hoće li i mene tako odvesti u šumu“. Skoro zaboravih one perverzno dlakave napaljene vukove koji proždiru stare babe i nevinu dječicu. Odvratno. U jednoj čak pošalju lovca kako bi djevojku ubio i mrtvoj joj srce izvadio. Sva sreća pa krvnik to nije napravio, nego ju poštedio, zaklao svinju i njoj mrtvoj srce izvadio. Od-vrat-no. Fuj, fuj, fuj. I ti sad nakon takvih priča budi normalan. „Joj mama žuljaju me cipele. Upsss! Ništa, ništa. Zaboravi. Šalim se! Stvarno su super.“

Poučno do bola. Sjećam se kad su neke dvije probavale cipelicu koja im je bila premala. Uzele su nož i odsjekle jedna prste, druga petu. I sad ti starcima reci da te žuljaju cipele. Super, nema veze. Sve pet, jer na kraju uvijek pravda pobjeđuje. Vještice će spaliti i to javno. Nema veze što imaju ljudski oblik. Super gore u malim skučenim pećima ili na velikim lomačama. To što cvile i jauču, što im cvrči koža na plamenu, mast se topi, a oči, oči kao oči napuhane ispadaju iz duplji kao ping-pong loptice… nema veze, baš nikakve veze sa zbiljskim zvjerinjanjem nad ljudima, jer to ustvari i nisu neki ljudi. Nisu to neke bezvezne babetine, krumpirastog bradavičastog nosa ili šumske ljepotice od kojih dah zastane. To su vještice, zvjerad i ostali luđaci koji otimaju, ubijaju i jedu djecu, zločestu djecu i… „zato budi dobar“. Sjećam se kako su mi govorili „Ako budeš zločesti i tebe će pojesti. Krampus će te u vreću staviti“ Aaaaaaaaa… Dosta! Dooosta!

Pokušavao sam im reći, ali nisu slušali. Dapače, uživali su u svojoj sposobnosti prepričavanja i dodavanja još odvratnijih detalja od onih napisanih, ako su kojim slučajem u ruke uzeli nadopunjeno i izmijenjeno izdanje po preporuci UNICEF-a ili su neki dijelovi jednostavno ispušteni zbog odluke izdavačke kuće o cenzuriranju previše brutalnih i agresivnih opisa pradavnih događaja. Dakle, u svakom slučaju, kao dijete koje vjeruje starijima, naročito roditeljima, prepušten si njihovim hirovima i tu pomoći uglavnom nema. Pratimo ih slijepo na putu prema odraslosti. Jer oni su zakon. Zakon svih zakona i zato ne kvarite im roditeljstvo bezveznim napucima i eksperimentalnim odgojnim metodama. Svi će jednom odrasti i sve zaboraviti. E pa ja nisam. Nisam zaboravio i zato sada ovo pišem. Još ih i sad čujem kako na kraju govore. Sve će biti u redu. Ne boj se. Zvjerad ćemo zaklati, rasporiti im utrobu i iz utrobe izvaditi malene, divne slatke glavne likove, koji su eto greškom pojedeni. Nije bitno što sada smrde na želučanu kiselinu i ostatke neprobavljene hrane. Što očito smrde na govna, na krv i friške iznutrice. Nije bitno – govorili bi stariji. Oprat će se. Zvjeradi uvijek zašiju trbuhe, da ne pate. Prije šivanja ispune im trbušinu teškim kamenjem, da se, onako žedni od težine u bunaru utope. Vidiš, vidiš. Od tuda ustvari potječe ona narodna o prežderavanju. Hrana ti kao kamenje padne na želudac, iako nisi zvijer i ne proždireš malu djecu, stare babe i ostale glavne bajkolikove. Zanimljivo. Stvarno o tome na ovaj i ovakav način nikad nisam promišljao.

Kao mladiću, snovi su razrijeđeni erotskim sadržajem u kojem stvarnost koju sam tada želio, sada živim, a tad je naravno nisam imao. Čudovišta su polako ostarjela i u svojoj izopačenosti izumrla. Vukovi su postali kućni ljubimci i predmet kultnog obožavanja. Vampiri loše maskirani likovi iz filmova, a Krampus je umro sa spoznajom da poklone ipak ne donosi djed Mraz, Božićnjak ili Sv. Nikola. Uz sve to ne smijem zaboraviti na vrijeme. Vrijeme za snove koje je svedeno na minimum minimuma, trošilo se na tada pametnije i korisnije stvari: noćne izlaske, opijanje s frendovima, tulume ili jednostavno kruženje gradskim ulicama. Da, neprestano smo radili krugove, ustvari hodali smo po pravilnim pravokutnim linijama, prateći što se sve to oko nas događa. Tko je normalan u to vrijeme trošio vrijeme na spavanje. Noćni provodi i život prije svega. Prijatelji. Da prijatelji. Oni dnevni, tjedni. Prijatelji iz djetinjstva. Prijatelji suprotnog spola, s kojima ustvari i nisam želio biti samo prijatelj, ali … A one vječne spavalice, jednostavno su prespavale najbolje godine i sad misle kako će nadoknaditi izgubljeno vrijeme. E pa neće. Ne mogu. Jednostavno nemaju vremena. Vrijeme ih je pregazilo. Nakon svih tih godina jednostavno izgledaju blesavo.

Nakon svega, svih tih godina, odrastanja, traganja, pronalazaka sebe, iznova i iznova, jednostavno shvatiš da više nisi ni dijete ni mlada osoba. Sada opet možeš normalno sanjati, ali ne. Ne! Ne možeš… Sad te more druge brige. Vukovi više nisu vukovi nego bijesni, napuhati političari, crveni, plavi, žuti i zeleni, imigranti, domaći i strani neprijatelji. Klimatski poremećaji, zarazne bolesti. E baš zato odlučio sam opet sanjati onaj isti san, o kojem vam, od samog početka, želim nešto suvislo reći. San kao nekad. San u kojeg sam znao pobjeći kao dijete, kao mladić. Veliki bijeli san u kojem ničega i nikoga nema. Potpuna tišina. Sve prozirno, čisto i sve bijelo. Jedno veliko prazno ništa, jer… kome trebaju ti napuhani stvorovi. Kome trebaju čudovišta i natprirodne sposobnosti, umišljeni gadovi, zvona i glineni golubovi. Bang-bang. Još jedan uspješan trap. Trap (?) više nije u modi. Ili se varam. Ili … opet samo sanjam i mislim na gluposti.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: On postoji

Imam 58 godina, uglavnom sam ono, prosječan čovjek osim što nisam oženjen…

Živim s majkom, razumijete, starica je to, ima 86 godina… a kamo da je smjestim…

Ne, nikad nisam ni bio u duljoj vezi, mislim jesam, negdje krajem osamdesetih, ali davno je to… Mislim, nije išlo…

Fakultetski sam obrazovan, humanistika… ali to je tako poniženo područje… razumijete, ali imam bogato iskustvo rada s ljudima…

Da, radim u javnom sektoru, ono, službeničko radno vrijeme, od 8 do 4 od ponedjeljka do petka… Uglavnom, u slobodno vrijeme čitam, da, to je navika u izumiranju, ali, što ćete, stare navike, ja sam malo rob tih staromodnih navika, ponekad pročitam nešto na internetu, ali, hm, eto, nema ni tamo nešto posebno… sve mi je to dosadno, ne zanimaju mene ni te afere, ma ne, ništa to mene ne zanima, apolitičan sam čovjek… osim toga nikad ne znate tko vas tamo gleda, da, prelijepio sam kameru na laptopu… I na mobitelu…

Dosta čitam, filozofiju, Schopenhauera obožavam, da, bio je to genije, pad u nirvanu, besmisao života, mene zabavlja to razmišljanje, dubina, oštrina uvida… Povremeno napišem koji stih, da, zgodno je to, onako za dušu… ali rijetko… ne baš svaki dan…

Ne, ne bavim se sportom… Nisam jedan od tih, čak ga ni ne pratim…

Ma ne, ne pušim previše, prosječno kad se uzme kutiju na dan, kada izađem van, znam dvije-tri… kutije… ali uglavnom ne više od kutije…

Na poslu uglavnom popunjavam obrasce vezane za štete iz djelatnosti, reklo bi se dosadan posao, ali radim izravno i sa strankama… poslije toga radim još par stvari vezanih uz ovjere, pripremu odlazne pošte, znate, ono, kažu naši ljudi, prebacivanje papira s lijeva na desno, ali nađe se i nešto kreativno u tome, bitan je to posao, ljudi ne razumiju… da, povremeno bacim pogled na solitaire, ponekad tetris, stara igra, ali jako bitna, da, svakako, ponekad i mahjong, e to je ozbiljna igra strategije… mislim, pomaže mi i u poslu… čak sam par puta bio i najbolji…

Ne pijem, ne, ne, nikako… osim kave, ne pijem ništa, dobro, ponekad mi se zalomi koje piće s društvom poslijepodne ili predvečer, ne više od pet ili šest votki, ponekad i pet-šest piva, ali, kažem, rijetko kada, povremeno, tri-četiri puta tjedno, najčešće od srijede do subote… ali nije to tako svaki tjedan, samo povremeno… I da, u neke od onih dana kada uzmem slobodno na poslu… Znate, anoniman činovnički posao, nitko ni ne pita za mene… Uglavnom, rijetki su to petki kada ja izađem van i nešto popijem, ali povremeno se čovjek treba opustiti…

Društvo? Ma to je par prijatelja, uvijek istih, sretnem ih u kafiću… Ma ne, ne družim se s njima osim kad izađem… Ne čujemo se nikada, zapravo, tamo se slučajno zateknemo… znate…

S ljudima s posla? Ne, nismo na istoj valnoj duljini, znate, to su sve uglavnom obiteljski ljudi, a meni to baš ne odgovara… Ono, znate, oni pričaju o djeci i unucima… Mislim, ne pričam ni s ljudima u kafiću nešto pametno, premetnemo nešto o politici, ali uglavnom je to ono uobičajeno, znate o tome kako je dosta toga u kurcu, mislim, teško je izbjeći to da je sve u kurcu, pogledajte oko sebe, bit će vam sve jasno do kuda je ovo dovelo… Pogledajte na što nam sliči zemlja…

Ne, ne, ne koristim neku veću količinu lijekova… Antibiotike nikada… Znate, ljudi mojih godina uzimaju i za srce i za šećer, ne, ma, ja uzimam nešto normabela, ne previše, one od 10 mg, ali uzimam polovice, da, to mi je terapija za neke moje strahove, ono, bolje se nosim sa svakodnevicom… Živimo u jako zbunjujućem vremenu… Da, uzimam i cipralex… znate, selektivne inhibitore pohrane serotonina, ali oni ne stvaraju ovisnost… jednom sam bio na liječenju na Rabu, ali bilo je to davno, početkom devedesetih, dobro, na neki način me spasilo… da, teška su to vremena… svakih deset godina neki kaos… Košmar u glavi…

Rekao sam vam već, nisam previše na internetu, dobro, ponekad, znate, ponekad, stvarno kada je neka važna situacija, onda napišem, ne nešto posebno, desetak, dvadesetak komentara na dan, neke dan, a čujte, kad me tema povuče… povuku me za jezik… mislim, gledajte, ovo s izbjeglicama, čujte, tko zna tko se sve tu krije… mislim, što ti ljudi uopće tu rade… ali, ne, ne koristim previše te stvari, kažem dvadesetak-tridesetak komentara na dan… ne više od toga…

Uglavnom nisam na društvenim mrežama, ali imam profile na fejsu, instagramu, imam i tinder i grindr… nikad ne znate… da, a čujte, muškarac sam u godinama, imam svoje potrebe… mislim, razumijete…  a osim toga, mislim, zdravlje muškarca može biti ugroženo ako, razumijete me što želim reći… nisam u vezi… zaključite sami… da…

Uglavnom sam tolerantan… Osim kad me iziritiraju svi ti balavci, mislim da, ta opća anomija, da, društvo koje propada, te gay parade, da, mislim, to je nepotrebno eksternaliziranje… da… razumijete…

Kako mogu pomoći organizaciji? Pa gledajte, iza mene je ogromno iskustvo rada s ljudima… svakodnevno, ono, baš sam svakodnevno s ljudima, cijenjen sam u svom radu, a čujte, i godine i obrazovanje mi ide u prilog… Moje su namjere vrlo pozitivne, svakako mogu pomoći…

Mislite da se pridružim grupi? Kako to mislite?

Kako mislite da sam i sam u potrebi? Mislim, ovo je nesporazum… razumijete što želim reći, ja sam posve normalan, običan čovjek… s velikim iskustvom… rekao sam vam, ovdje sam da bih pomogao… Mogu voditi grupu, pomoći u terapiji…

Ali, mislim, ovo je već vrijeđanje… Stvarno, ovo je već vrijeđanje…

Foto: www.pexels.com

Iznad vode

Upravo je objavljen novi multimedijalni projekt naslova “Iznad vode”

Radi se o multimedijalnom projektu s ukupno 14 pjesama. Pjesme će se objavljivati na YouTube kanalu petkom u 18.00 h, a po objavi svake pojedine pjesme slijedi integralna verzija audiozbirke.

Stihove je napisao te interpretativno pročitao Miro Škugor koji je i autor fotografija, a glazbu je skladao, izveo i producirao Toni Eterović. Videoklipove je izradio i uredio kanal Kruno Galjar.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara