Miro Škugor: Zrcalo

Svjetlost se jedva probijala kroz prebojeno staklo prozora oskudno namještenog studija u potkrovlju potresom oštećene zgrade Gornjeg grada. 

Miroslav je jutros na prozor nanio još jedan sloj bijele boje. Nadao se kako će tako izbjeći znatiželjne poglede slučajnih prolaznika koji su se čak i nakon ponoći povremeno znali ušetati duž trankviliziranih pročelja okolnih kuća.

Konačno je bio spreman. Dao je otkaz na poslu, a svu ušteđevinu uložio u eksperiment u kojemu je bio voditelj  projekta i dragovoljni sudionik. Više od tri godine radio je na konstrukciji uz pomoć novostečenih, pretežno ruskih internetskih istomišljenika.

Večeras je mirno sjedio na stolici unutar dvometarskog ogledala od visokopoliranog aluminijskog lima zavrnuta na poseban način u obliku spirale, na pola zavrtaja u smjeru kazaljki sata. Na glavu je stavio šljem sličan metalnoj zdjeli sa senzorima, dok je u rukama držao specijalni uređaj na koji su bile prikopčane raznobojne žice i pri čijem vrhu su se nalazila dva velika gumba – zeleni i crveni. Potres i korona usporili su ga u realizaciji eksperimenta za koji je prvi put čuo još 1997. godine, kada je dokazana djelotvornost Kozirjevih zrcala.

Zapravo, korona se pokazala većom preprekom. Obližnja zvjezdarnica u Opatičkoj 22 radila je zbog korone u izvanrednom režimu. Tijekom epidemioloških mjera bila je otvorena samo jednom tjedno, od 19.30 do 22.00, a što je ovisilo o povoljnoj vremenskoj prognozi. Budući da nije mogao unaprijed znati u kojemu će danu biti moguće promatranje neba, bio je zahvalan Petru na redovitoj pravodobnoj obavijesti.

Petar je bio dugogodišnji zaposlenik Zvjezdarnice Zagreb te izniman astrofizičar, k tomu otvoren svim stručnim izazovima. Poslije zatvaranja zvjezdarnice uvodio bi u njene prostorije svog srednjoškolskog prijatelja s kojim je dijelio istu strast prema životu i znanstvenom djelu Nikolaja Aleksandroviča Kozirjeva, sovjetskog astronoma i astrofizčara. Ta strast bila je toliko obuzimajuća da je Petar dopuštao Miroslavu rad s najnovijim instrumentima koje je zvjezdarnica dobila donacijom od američke zvjezdarnice s Havaja. Miroslav je pak na taj način mogao višekratno provjeriti Kozirjeve teorije.

To se, prije svega, odnosilo na teoriju da vrijeme nije ništa drugo doli energija. Energija i vrijeme su dvije strane jedne cjeline. Pače, prošlost, sadašnjost i budućnost događaju se istodobno. Ako ovladamo vremenom, dobit ćemo beskonačni izvor energije. Putovanja u realnom vremenu su moguća, kako u budućnost, tako i u prošlost. Vrijeme je za Kozirjeva imalo različitu gustoću, a razlikovalo se i po kvaliteti, uz mogućnost širenja i skupljanja.

Miroslava je odavno fascinirala činjenica da zbog brzine rasprostiranja svjetlosti promatrač bilo koju zvijezdu vidi samo u prošlosti. Dok svjetlost dođe od nje do Zemlje, zvijezda promijeni svoj položaj. No, ako se teleskop usmjeri na tu, za nas još uvijek nevidljivu, ali matematički lako odredivu točku u kojoj bi se zvijezda trebala sada nalaziti, mjerni uređaji reagiraju na nepoznatu vrstu energije. Ona se očito rasprostirala trenutno, odnosno brže od brzine svjetlosti. Isto će se dogoditi ako uređaje usmjerimo na položaj zvijezde na kojemu će se ona zateći tek za sto godina. Ta energija je vrijeme, tj. protok vremena. Materijalni objekti prema teoriji relativnosti ne mogu se kretati takvom brzinom. Kozirjev je slutio kako ta energija nije materijalna i kao da s našim svijetom nije imala nikakve veze.

Dobro je znao kako se prema drugom zakonu termodinamike zagrijana tijela hlade te predaju dio topline hladnijima dok se temperatura svih tijela postupno izjednačava. Dakle, neizbježna je toplotna smrt svemira. Naše sunce trebalo je odavno sagorjeti, ali ono i nadalje svijetli. Kozirjev je zaključio da, kao i ostale zvijezde, prima neku energiju izvana. Izvor te energije je vrijeme. A kretanje kroz vrijeme moguće je putem konstrukcije zrcala koju je osmislio.

Miroslav je prije točno 1125 dana od nepoznatog pošiljatelja primio e-mail s rezultatima eksperimenata u Novosibirsku i Stonhengeu. Dragovoljci unutar zrcala mogli su slati i primati telepatske poruke, a mnogi su opisali da su se našli usred poznatih povijesnih događaja, kao i onih koji će se tek dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti.

Mogućnost putovanja u prošlost silno ga je uzbudila. Pri tomu nije mislio nazočiti npr. Cezarevu ubojstvu ili biti svjedokom Hitlerova samoubojstva. Želio je isprobati mogućnost da opet sretne preminule članove svoje obitelji, roditelje i sestru. Život samca sve više ga je gurao u neizdrživi stisak posvemašnjeg žaljenja za mnogobrojnim propuštenim prigodama u kojima im nije rekao koliko ih je volio, koliko su mu značili i koliko mu nedostaju. A sada bi svima njima mogao objasniti vlastite nepromišljene postupke, ispade sebičnosti i izboje ljutnje. Ili barem pokušati porazgovarati s njima. O bilo čemu. Slike njihovih lica blijedile su iz njegova sjećanja zajedno s njihovim glasovima.

Sjedeći na stolici unutar zrcala, Miroslav je osjećao mješavinu olakšanja i nade. “Uskoro ću zagrliti svoje”, drhtavim glasom obavijestio je o svojoj nakani ostatak svijeta. Potom je stisnuo zeleni gumb.

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Dlan

dva galebova pera,
stopala u toplom pijesku,
zapljuskuje mali val,
zaustavljam disanje,
i otpuštam teret s dlanova,
uranjam, lebdim,
na nepcu slani mjehurići

zatvaram oči i molim se,
za ove ovdje i za one tamo,
tamo je mračno i hladno,
a tu je još sve moguće,
i kamenje je lagano,
podižem najveći,
pa još jedan,
jedan na drugi,
jedan na drugi,
gradim svoj otok,
spušta se sunce na moj dlan,
nježno ga pokrivam pjenom,
bdijem

svjedok sam samo,
činim što mogu,
čuvam malo svjetla
ove noći za još jedan dan,
za ove ovdje i one tamo

Foto: pixabay.com

Boris Jovanović Kastel: Marko Aurelije u Stolivu

Usidrio sam se pred Stolivom,
iskrcao na pontu
u teget odijelu, mokasinama,
bijeloj košulji i papirusom
smotanim pod pazuhom –
ja, rimski car i filozof,
Marko Aurelije.
U vrata crkve Imena Marijinog
rezbarim misli –
zaboravi na sve
i sve će zaboraviti na tebe.

Čuvši zvona, lepet kormorana
i operetu mora,
skinuo sam odijelo,
obukao carsku togu i sandale,
pa ribarima naredio
da mi od skinutih vrata
naprave splav do prijestolja.
Okružen sazviježđem ptica,
od opere pučine pijan,
na obelisk ugraviraću misli –
Ne mogu zaboraviti plavet
pred Stolivom
i kako me iko,
dok je partiture dubina,
može zaboraviti?

Miro Škugor: Jamal

Četvrta klupa u nizu, uz desni rub Trga kralja Tomislava, bez njega se činila posve beskorisnom i bespotrebnom.
Prolaznici različite životne dobi, spola i zanimanja, češće putnici u prolazu i stranci nego Zagrepčani i oni koji su se zbog bilo kojeg razloga Zagrepčanima čutili, sami ili s društvom, redovito su sjedali na treću i petu klupu. Kao da su znali da četvrta klupa ima neku drugu svrhu, važniju od kratkotrajnog predaha.

Za njega je to pak bio primjereni poslovni prostor. Pretvorivši klupu u izložbeno-prodajni štand s primjercima “Uličnog Fenjera”, časopisa istoimene udruge koja je pružala pomoć beskućnicima, socijalno ugroženima i samohranim roditeljima, plaho bi i bez riječi iskoračio prema potencijalnom kupcu. Potom bi poput oživjelog kraka samostojeće vješalice naglo ispružio ruku držeći časopis u razini lica. Tako se na naslovnici bolje vidjela otisnuta cijena od 15 kuna. Da li zbog tog iznenadnog pokreta ili njegove naglašene mišolike fizionomije – sitne plave oči, rijetke obrve, bradica i razmaknuti prednji zubi, prolaznici su ga uglavnom zaobilazili.

Tako je i Dorian postupio u tri navrata.
Prvi puta mu se prodavač časopisa hitrim iskorakom ispriječio na putu do posla izbacivši ga pritom iz hipohondrijskih misli o raznovrsnim boleštinama u jednako bolnu stvarnost još jednog radnog dana. Drugi puta bio je uvjeren kako je riječ o dobro kamufliranom prosjaku, a Dorian se još nije smirio od šoka kada se nedavno na njega izderala starija gospođa zapuštena izgleda. U njezinu ruku položio je 5 kuna, a ona mu je odbrusila kako je to malo i neka medeka sačuva za vlastitu majku.
Treći puta presreo ga je te od upornog prodavača na drugu stranu ulice odvukao kolega s faksa. Čvrstina njegovog zagrljaja bila je razmjerna vremenu koje je proteklo od njihova zadnjeg susreta. Jedva došavši do daha uspio je preko ramena vidjeti i zapamtiti naziv časopisa. Bilo je to dovoljno za guglanje na netu i odluku da prvom sljedećom prigodom od mišolikog prodavača kupi barem jedan primjerak. Zapečatio ju je osjećajem iskrene posramljenosti.

Nakon tjedan dana konačno ponovno ugleda prodavača na njegovu “štandu”. Žurno mu je prišao. “Dobro jutro! Što to prodajete? Mogu li prelistati?”, dobrohotno priupita zatomivši nabujalo olakšanje. Kao da čita Dorianove misli, prodavač preko svoga lica razvuče ohrabrujući osmijeh. Za njih obojicu. A zatim mu uz naglašeni naklon glavom uruči časopis.

Zalijepljen na četvrtoj stranici Doriana dočeka papirić na kojemu je pisalo: “Stvaranje je počelo zvukom. Svemir je nastao iz pjevanja. Glas stvara dok govorimo. Zvuk stvara oblike. Zvuk stvara svjetlost. I brži je od nje. Sve što izgovorimo putuje brže od svjetlosti. Što je medij kojim se zvuk rasprostire gušći, zvuk sve više ubrzava. Beskonačno gusti medij je vakuum. Zvuk ne putuje pravocrtno već spiralno. Najniža službeno izmjerena frekvencija zvuka je ona u crnoj rupi sazvježđa Perzej. Zvuk zraka kojeg udišemo daje energiju tijelu. Zvuk liječi i najteže bolesti.”

Dorian nije mogao skrenuti pogled s teksta na papiriću. Nije mogao ništa. Ničim.
“Znate, više nitko ne pjeva pjesmu stvaranja”, izvijesti ga prodavač ravnodušnim glasom.
A onda još hladnije dometne: “Jamal.”
Ta riječ poput naglog pritiska divovskog dlana opet oživi Dorianovo nakratko zastalo srce istodobno mu upumpavajući zrak u pluća.

Negdje kroz neuronsku mrežu njegova mozga iznova je propuštena jučerašnja informacija da se na otoku Jamalu, koji se nalazi u sastavu Jamalskonenečkog autonomnog okruga u sjeverozapadnoj Rusiji, u tlu otvorila misteriozna rupa široka 79 metara. I da riječ “Jamal” na nenečkom jeziku znači “kraj svijeta”.

Foto: pixaby.com

Nada Vukašinović: Čitateljica i pisac

Uguram se na prvo slobodno mjesto i izgubim među koricama knjige iz koje viri označivač stranica. Provirujem i ja iza korica, pogledam uokolo, a pored mene Matvejević. Sjedi sam, miran i tih u najudaljenijem kutu knjižnice. Daleko je od bljeskalica, mikrofona i novinara. Sitan je i sav se uvukao u fotelju kao da ne želi nikome smetati. Nasmiješim mu se, ne mogu se pretvarati da ga ne znam, ali ne mičem se.

Učim o veličinama, biografijama, skromnosti. Nitko se iz prvih redova ne okreće k njemu, niti jedan pogled nije zalutao u zadnji red, a on šuti.
Širi se miris tople kave koju će kasnije dijeliti.

Na promociji sam najnovije zbirke priča gosta iz Kanade. U krugovima smo, kratkopričaškim. Jednostavna priča, konkretan događaj, metafore, obrati, dobri i loši momci mijenjaju uloge.

Slušam prve rečenice, fabule, dijaloge, citate. Red spontanih dijaloga, anegdotskih priča, red čitanja. Malo širenja, duže digresije, čudo stvarnoga, ključna mjesta, mrvice u sjećanju, duga pitanja i kratki odgovori.

Voditelj je dobro raspoložen, sunce sa zapada nam još uvijek grije leđa kroz stakla, nitko nikamo ne žuri.

Probijamo se kroz priču i putujemo od nepoznatog poznatom, od važnog, nevažnom. Na sve pristajemo. Hodamo po groblju, gladimo bijelog prerijskog mačka u krilu, vraćamo se u djetinjstvo.

U jednom trenutku sve se posloži i svatko svakoga razumije.

Pisac, cupka bosom nogom po parketu, smiješi se kada govori o čitanju prostora. U potrazi je, stalno na početku i svaki puta novo istraživanje domovine.

Voli neobične likove koji se rode na neobičan datum, voli obrate u priči, čini se da je sve stvarno, da su likovi stvarni.

Tražimo čudo, jer u priči je sve moguće i ona je više od života i samo napisano postoji. Vrijedimo onoliko koliko vrijedi naša priča. Pravi život je u riječima, a fikcija je na pješačkom prijelazu, na oštećenom kolniku, na pustim kolodvorima u nepouzdanom sjećanju.

Živimo svoje stereotipne uloge u običnom životu i pišemo čudesne živote.
Prije kave još jednom, bljeskalice kamera, široki osmijeh i spontani pljesak gostu. Stala sam u red s kupljenim knjigama da bih dobila potpis pisca.

– Vi se znate, čujem iza sebe.

– Ne, ja sam samo čitateljica, a možda jednom postanem i lik u priči.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Vrt

“Pogodi gdje smo”, pisalo je ispod fotografije upravo prispjele Whats App-om. Nisam žurio s odgovorom.

U starom dijelu grada, iznad katedrale sv. Jakova, a na pola puta prema novouređenoj tvrđavi sv. Mihovila, stisnuo se među samostanskim zidinama mediteranski vrt sv. Lovre. Dvije križne staze s malom fontanom u središu razdijelile su ga na četiri polja začinskog i ljekovitog bilja, obrubljenog niskim šimširom. Gusterna prikladne veličine te nekoliko drvenih stolova i stolaca skladno su dobrusili ovaj neveliki gradski dragulj u neočekivanu oazu mira veličinom srazmjernu istinskom udahu za svaku veličinu praznih pluća.

Uvijek sam ga doživljavao i smatrao visećim vrtom. Samo zbog četiri vitka i vižljasta čempresa u svakom njegovom kutu, koji su se nevidljivim prstima čvrsto držali za okolne zidove i krovove, još uvijek se nije sunovratio u more. Bilo mi je drago vidjeti da ga ni nakon toliko godina nisu ispustili iz ruku.

A onda me je prenula mobitelska zvonjava. Prijatelj je bio nestrpljiv, jer mu nisam odmah odgovorio.

“Na izletu smo u Šibeniku. More je prehladno za kupanje. Kupujemo brodske karte za obilazak tvrđave sv. Nikole. Koliko se toga ovdje ima za vidjeti! Trebali smo i prije doći. Ana jedva nadzire dečke. Rekli smo im da si se ti u ovom gradu rodio i živio. Sada žele obići svaku uličicu. Zaviruju u svako dvorište i haustor. Nadaju se da će te sresti”, nezaustavljivo mi je prenosio dojmove.

Nisam ga mogao niti želio prekidati. Dok sam slušao kako zvuče slike mog rodnog grada shvatih da u njega prerijetko svraćam. Čak i ako me dečki upravo sada tamo sretnu.

Foto: www.pexells.com

Nada Vukašinović: Kako spasiti grad

Kako spasiti adrese grada,
mjesta u biografiji,
Kako spasiti potresen i rastresen grad,
uvezan, umotan, šutljiv,
grad, kojemu se vraćam,
kojemu sam blizu i kada sam daleko

Kako spasiti odrezani i izrezani grad,
šarenim trakama oblijepljen,
kao isluženi klaun,
na koljenima, ponižen
bez suđenja optužen,
kriv je, kažu jer je napušten,
kriv je, jer je strpljiv,
zbog plastičnog cvijeća u prozorima,
kriv je, neka pati,
kriv je, neka plati

Hodat ću polako da ga ne ozlijedim,
pokupit ću rasuti grad iz fragmenata,
iz fusnota, s margina,
pokupit ću mrvice, šapat i suzu
izrezat ću ga iz starih fotografija,
zapamtit ću razgovore,
priče, legende,
spasit ću svoj nevidljivi grad

Slažem po modrom nebu iznad Zagreba,
zelenu potkovu grada,
jednu magnoliju, da se ne zaboravi
plavu dvojku od Žitnjaka do Črnomerca
konduktera, koji mi je pisao ispričnice za školu,
koji je govorio, sredina, molim naprijed,
slažem tramvajske stanice do Vodovodne ulice,
Spasit ću radničke sirene u šest ujutro,
umornu treću smjenu i noćne perače ulice,
mali plac i fotografa,
svoj prvi pokaz, cipele od postolara,
kino Slobodu,
Tuškanac i kafić na Dubravkinom putu,
staru kestenjaru na Frankopanskoj,
miris cvijeća na Cvjetnom,
Ilicu ravnu kao kralježnicu,
prve knjige iz antikvarijata,
godišnjice mature u Pivovari,
prve trešnje na Dolcu,
izlog s bižuterijom u Bakačevom prolazu
Miškeca i kino Balkan,
matineje u kinu Mosor i preprodavače karata,
trgovinu tete Perke u Branimirovoj,
Spasit će svoj nevidljivi grad,
u tajnoj kutiji za vrijeme

Foto: www.pixabay.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara