Nino Perić: Oko mene

Oko mene tuga sve jače raste
Kasno dolazi mi san
Znam da nikad vratiti neće mi se laste
Svaki isti postaje mi dan

To se događa meni i nikome više
Vjetar mi puše s krive strane
Pjesme moje sve su tiše
Ipak sunce čekam možda jednom svane

Uzalud postaje trud moj
Sad mi postaje sve jasno
Oblijeva me hladan znoj
a umrijeti mlad sad je kasno

Foto: www.pexels.com

Foto:

Miro Škugor: Levandijera

Nedaleko od otočića brod se opasno ljuljao pod udarom orkanskog juga.
Svaki njegov dio na svoj način se naginjao lijevo-desno sve teže se vraćajući u normalni plovni položaj. Među trideset i jednim putnikom u potpalublju je sjedila Marta. Još od svoje četrnaeste godine zarađivala je za svoj i život svoje obitelji pranjem rublja gradskoj gospodi. Po rublje bi odlazila ponedjeljkom, a opranu i izglačanu robu vraćala subotom šjor Jakovu, kapetanu duge plovidbe prerano umirovljenom u studenom 1889. godine.

*

„Lipo li vonja… Nema ništa lipše od mirisa čiste robe. Nigdi na svitu nisam vidija tako čistu robu. Čoviku je teško povirovat ča sve može učinit šaka ili dvi pepela, komad domaćeg sapuna i ražentavanje izvorskon vodon, kojom je Bog darova obalu tvog otoka“, govorio bi naočiti kapetan zarumenjeloj djevojci, putujući pogledom arhipelagom njezina jedrog tijela. „Eh, da mi se na njemu nasukat“, potom bi dodao u mislima.

*

„Bože mili, daj da arivamo živi! Ako ništa drugo, daj da se barenko nasučemo na prvi škoj“, molila se poluglasno Marta, ne skidajući pogled s donje strane zatvorenog palubskog poklopca, koji je štitio putnike i rublje od nevremena.
Strah od mogućeg utapanja nadjačavao je onaj koji bi osjetila pri pomisli kako će roditeljima večeras reći da šjor Jakovu više neće prati robu.

*

Taman je košaru s prljavim rubljem digla na glavu kada ju je šjor Jakov zamolio da mu opere dvije košulje, jer već sutra jutrom mora poći na sastanak u lučku kapetaniju. „Ajde, Marta, prispit ćeš na brod. Grubo je vidit kapetana u novoj časničkoj odori sa šporkon košujon“, uspio ju je nagovoriti.
Nije mu to bio prvi put. Već ju je u par navrata zamolio za istu uslugu. Unatoč dodatnoj plaći, Marti se nije ostajalo u vlažnom i mračnom podrumu njegove kuće, koji ju je podsjećao na potpalublje broda pred neizbježnim brodolomom.

*

Silazeći niz stepenice primijetila je maštil dupke pun vodom, nasred kamenog podrumskog poda. Uz maštil, na naslonu drvene stolice visjele su muške košulje, a na sjedalu u limenoj posudici bili su odloženi ostaci sapuna.
Marta nije mogla uočiti šjor Jakova kako je promatra kroz pukotinu bočnih vrata na ulazu u malu ostavu za postojanje koje je znao samo on. Čekao je da Marta zasuče rukave, otpuca dva gornja puca na svojoj košulji, zadigne donje rubove suknje te ih zatakne za platneni remen oko struka.
Kada bi se nagnula nad maštilo počevši s pranjem, šjor Jakov je redovito osjetio nadolazeću slatkoću sličnu morskoj bolesti od vrste koju nije susreo na nijednom od svojih mnogobrojnih đita po gotovo svim svjetskim morima.

*

Pljuskanje vode izmjenjivalo se s Martinim pjevušenjem. Voljela je pjevati. Večeras je to radila ne samo zbog osobnog zadovoljstva kada bi ritam pjevanja uskladila s ritmom pranja, nego i zbog mjesta na kojemu se nalazila. Nije voljela silaziti u šjor Jakovljev podrum, a strasi uzrokovani ženskim slutnjama najbolje su se odaginjali pjesmom.
Odjednom odozgo nešto padne u maštil. „Kamenčić ili komadić žbuke“, procijeni Marta. Odmah ga je pokušala pronaći, lijevom rukom pretražujući dno maštila.
„Buć! Buć! Buć!“, mreškala se sapunica. Marta zagrabi nekoliko komadića te izvuče ruku iz sapunice. Otvorivši šaku zaprepašteno je zurila u svoj dlan duž čijih linija su se posložila četiri mokra ljudska zuba.

*

Instinktivno je pogledala uvis. Na stropnoj gredi sjedio je čovječuljak u crnom fraku s cilindrom iste boje na glavi. Poput djeteta na ljuljački nehajno je lamatao kratkim i tankim nožicama. Cereći se čupao je zube iz svojih razjapljenih usta te ih teatralnim pokretima brižnog vlasnika egzotičnog ribnjaka bacao nevidljivim zlatnim ribicama u maštil.

*

Martin krik stopio se s tupim zvukom kojeg je proizvelo tijelo šjor Jakova pri rušenju niz unutarnju stranu vrata skrivene ostave.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Tek toliko o ljubavi

Sjedile smo jedne noći
nakon dugo vremena
zajedno,
ona kuja što zove se Ljubav
i ja.
Prekrižila je ruke
i samo me sa smiješkom na licu
promatrala kako se
gušim u
soli vlastitih suza.
U jednom trenutku
sam vrisnula:
“Kog’ si vraga opet svratila?
Zar se ne sjećaš
da ti je to već davno zabranjeno?”
Ona se i dalje smješkala.
“Odjebi odavde, kujo pokvarena!
Svaki put kad se pojaviš,
napraviš mi totalno sranje!
Hoćeš li,
hoćeš mi uzeti još ono
malo pameti
koja mi je nakon svega
što si mi servirala
ostala u glavi, ha?”
I dalje je samo mirno sjedila.
“Ili si došla samo vidjeti
jesi li mi uspjela slomiti srce, što
kažeš na to, kujo, a?”
Sjedila je i smiješila se i dalje bez riječi.
Kada sam isplakala
sve suze koje sam imala,
tad sam se sjetila!!!
Rekla sam samo još
jasno i glasno
što je jednom napisao Bukowski:

“Nisi mi slomila srce,
al’ živcima si jebala mater.”

Odjednom je,
ostavši bez
smiješka na licu,
pobjegla kroz zatvorena vrata,
glavom bez obzira.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Dan nedeljni, bez Csokija, na Pisarou

/ 6 nastavak. /

Dobrokondicionalna žena u godinama, Apolonija, koja je, zbog nervnog straha i mentalne istrošenosti, svo vreme stomački ležala nepomično, na asfaltu očekujući ishod događaja na vijaduktu, naglo se okrenula čuvši uzdahohukojaučki vrisak, pritisak glasova, energije, prisutnih u ozonu, sela, na šakama kojima je lice pokrivala, odmakla je kažiprste od srednjih i uočila da golišavobradatog sa tetoviranom ružom više nema na ogradi vijadukta. Spustila je ruke i njma pokušala da se podupre, ustane, uspravi. Nije joj pošlo za rukama, nogama, telom, jer su joj se noge tresle u kolenima, butinama, pete u cipelama su joj cvokotale udarajući po betonu poput veštačkih zubala deda Sergeja na velikoj hladnoći za vreme Ruske revolucije devet stotina sedamnaeste, kada je car Nikolaj Aleksandrovič Romanov sa četvoro slugu porodično streljan. Okrenula se polukružno, nakolenila, stražnjicom sela na pete, ispravila leđa, polako ustala, crnolukasto, slojevito, raznobojno, višedužinski odevena izrazito se izdvajala iz skoro sive mase, ne izazivajući nikakvu pažnju prisutnih, podsećala je na Rasmiju iz Velike zemlje, iz perioda kada su ispod Avale počeli da se skupljaju, da skupljaju, rezerviste za kotu od Triglava do Đevđelije. Rasmija Iljazović se dičila svojom ciganskošću, bila je loknastodugocrnokosa velikotamnookata oblotelna belokafeputna rasna žena, odrasla je u Ciganskoj Mahali ispod Bežanije. Kao devetogodišnja devojčica, igrajući se pipe u zalazećesunce letnjim, izazivajućim, toplim dovečerjima sa trinaestogodišnjim prvobubuljičastim dečacima dozvolila je penetriranja iz nepoznanosti, znatiželje, želje za doosećanjima, na nedokučena, neodgovorena, osećajnouzbuđujuća unutrašnjoduševna pitanja koja je postavljala sve češće sebi, u sebi, u nesanim noćima, u ivericaplehanodaskastim, nevelikim, jednoprostornim, zašrafljenim, ušrafljenim, mešavinom blata i suve trave ulepljenim, dokucanim, podupretim jedno na drugo, naslonjenim, ravnokrovnim, sa vratima od kartonskih ambalaža ili isečenih, ispravljenih, praznih, raznih, plehanih buradi nađenih na smetlištima, bačenih prilikom utrpavanja ogromnih rupa, bara, kanala Novoga Velegrada, sklepanim, stanujućeboravišnim šupama. Ponekad oka sklopila nije jer sa početcima mraka, prvo jedva razgovetno, zatim, kako je noć više odmicala, šumovi, glasovi su postajali unosnozaneseniji, sasvim razumljivi, razgovetno su se čule reči, delovi rečenica, mešali, što glasnije grublji pa nežnije tiši, raznoliki, raznotoni, ženski, muški, tonovi jauka, vriska, uzdaha, ritmičkog sudaranja delova polunagih, nagih tela, u samoj prostoriji gde je spavala sa još šestoro dece, majkom, ocem, njegovim bratom, ženom njegovom i neposredno u dozidnoparavanskim komšijskim šupama gde je sve bilo slično ili gore, svaki put je pokušala da brzo zaspi, da misli na igru, đubrište kod bare aerodroma, da tu nađe iskopa toliko starog gvožđa, bakra, aluminijuma, da može da kupi onu lutkicu koju je imala Nazira. Misli su joj letele sa jedne na drugu temu, sa škole na drugarice, sitnu braću, sestre, sve dotle dok nije čula majku i oca kako se prigušenim glasovima prepiru, “nemoj još, budni su”, očev glas, “spavaju, ajde, pusti, drži ga, uzmi” pa ponovo isto, sada glasnije i grublje…

/nastavlja se/

Ilustracija: Florian Hajdu

Krunoslav Mrkoci: Kriza individualca u razvijenim društvima

Čovjek bez svojstava: Izgubljen s osjećajem besmisla i praznine

Tek čovjek kojem ne manjka ništa izvana, uviđa svoju ispraznost i prazninu kao manjkavost iznutra. To ga sili na određene korake i poteze.
Jedna od najvećih zasluga razvoja i procvata tehničke civilizacije jest ta da je čovjeku pokazala da problem njegove sreće leži u njemu samom; u njegovoj unutarnjoj ispraznosti i praznini, koja je nastala jer se previše brinuo i bavio vanjskim stvarima tehničkog preživljavanja, a premalo samim sobom i svojom nutrinom.
Upravo društva sigurnosti i materijalne dostatnosti i društva samostalnih pojedinaca, postala su društva najveće samoće, usamljenosti i izolacije tih istih pojedinaca.
Na kraju krajeva: ispraznost, praznina, beznađe i besmisao posljedice su pogrešnih odluka i usmjerenja koja biramo mi svi, često; posljedica su zabluda; zabluda da su vanjske, materijalne stvari najvažnije, ključne i presudne za sreću pojedinca i društva. To je najdublja zabluda i pogreška modernih društava, nošenih na krilima vjere u napredak. Naglašeni razvoj pojedinog društva u jednom smjeru dovodi do krajnosti, a ne do harmoničnog funkcioniranja. Stoga se suvremeni čovjek, naročito u razvijenijim društvima, otkriva kao usamljen i izgubljen u besmislu, sa snažnim osjećajem praznine u sebi; praznine koja žudi da bude ispunjena, ali ne zna kako jer su joj tradicionalni mehanizmi povezanosti i bliskosti s obitelji i zajednicom oduzeti, kako bi se stvorilo društvo materijalne sigurnosti po mjeri samostalnog i uspješnog pojedinca.
Takva stanja, situacije i odnosi vidljivi su danas najviše u najrazvijenijim društvima Europe i svijeta, gdje su društveni odnosi i socijalna infrastruktura, umjesto spontanošću viška vremena i neobaveznosti, u najvećoj mjeri regulirani provođenjem zakona i propisa prvenstveno s ciljem zaštite i osiguravanja prava pojedinca.
Posebice je takva kriza danas vidljiva u zemljama germanskog svijeta, naročito u Skandinaviji.
Takvi odnosi i pojave nisu niti daleko od nas; usmjereni isključivo prema funkciji rada i preživljavanja, s naglaskom na individualnosti i materijalnoj neovisnosti pojedinaca i muških i ženskih, sve smo bliže krizi individualaca, gdje se javlja tzv. “čovjek bez svojstava” kojem je odlazak na posao i rad jedini način da prida smisao svom životu i vremenu. I tu se vraćamo onoj Marxovoj i Engelsovoj zabludi: “Rad je stvorio čovjeka”. Rad nije stvorio čovjeka, nego mu je dao priliku da bude istinski nesretan, i da usput, nakon nekog vremena, postane svjestan svoje nesreće. U razvijenim i uređenim društvima, opasnost i nesreća ne dolaze izvana, iz okoline, već iz samog čovjeka; iz njegove nutrine.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Informacija

U blaženom sam
spokoju,
u svemiru gdje mogu brojat beskonačno puno zvijezda
i još pokoju,
radi što hoćeš, boli me
ona stvar,
ja znam da postoji konstanta
koja je uvijek bila
i
nadmašit će svaku tvar,
i kad nema ničega
ona i to uporno opisuje,
kao znanstvenik, novinar, osoba,
pjesnik koji je svjesno
ili nesvjesno udisuje,
a kroz misao, činjenicu, umjetnost,
vijest i teorije,
u svijest se drugih komunikacijom
utiskuje,
čak i kad propadne svaka
nacija,
vječno će opstat informacija,
uporno kao buntovnik
koji se dere za sebe ne
nastojeći ikoga dirat,
boli je briga hoće
li je itko percipirat,
ništa povijest i budućnost,
zanima je samo sadašnjost,
nju će za nikog i svakog
opisivat i kad više
ne bude postojao
ni dan ni noć.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara