public-transportation-tram-bus-seats

Andrea Žic Paskuči: Za susjednim stolom (3)

Iako se često spominje
za tim stolom nema ništa
što bi se moglo nazvati
ljubav
 
Muškarac
kojeg je nekoć voljela
izgovara riječi s gnušanjem
da zamijeni udarce
 
kao mnogo puta prije
 
njene se oči pune suzama
sjaje
poput broša kupljenog na odjelu
ukrasi – za nesretne žene
 
A nesretna je već odavno
krivnju preuzima lakoćom
 
kad bi tatu netko naljutio na poslu
počešljala bi kosu najdražoj lutki
nakon toga bi joj otkinula glavu
da bi dobila što je i zaslužila
nije mogla prihvatiti
da to radi mami – ona s njim ne radi
 
Muškarac
koji je mogao biti bilo koji drugi
prisjeća se vožnje autobusom
trenutka kad je zadrijemao
(o čemu li je dovraga sanjao?)
i propustio stanicu
na kojoj je morao izići
 
Svatko od njih troje
u ovom trenutku želio bi sjediti
za nekim drugim stolom
na nekoj drugoj stolici
ili ako je ikako moguće
u nekom drugom životu
 
Foto: www.pexels.com

018-cleopatra-and-caesar-theredlist

Ana Družeta: Pobuna u carstvu

Nekada davno, velikim carstvom vladao je jedan pomalo čudan i nespretan car. Njegovo ime bilo je Julije Cezar. On je bio sve, samo ne ozbiljan car. Nakon smrti njegova oca, netko je morao naslijediti prijestolnicu, a kako je Julije bio njegov jedini sin, on ga je naslijedio. Julije je vodio jako lagodan život. Imao je sluga koliko mu srce poželi. Ništa nije morao raditi. On i nije bio baš idealna osoba za voditi carstvo. Njemu je bilo samo do zabave što su ljudi i primijetili.
Jednoga dana ljudi su se pobunili, više nisu mogli izdržati s takvim carem. On se oglušio na njihove pobune i carstvo je tonulo sve više i više u propast. Ljudi su bili ljuti, nije bilo posla, živjeli su kao sirotinja. Počeli su se udruživati u zajednice i prosvjedovati. Neki su čak i pokušali ubiti cara, samo da bi na vlast došao netko sposobniji.
Julije više nije znao što bi. Bio je na rubu ludila. Ljudi su ga pokušavali ubiti, ponestajalo je hrane te se on najednom odlučio objesiti. To mu se tada činilo najboljim rješenjem. Počeo je vezati čvor. Sve je bilo spremno, prebacio je konop preko glave i baš kad se mislio pustiti, netko pokuca na vrata. Razmišljao je tko bi to mogao biti. Sluge su tada uvele u salu jednog čovjeka. Bio je stranac, ali je neodoljivo podsjećao na nekoga. Julije ga pogleda malo bolje i shvatio da je taj čovjek potpuno isti kao on. Makne konop s glave, dođe do njega i začuđeno ga pogleda, a čovjek mu reče: „Brate, o brate moj!“ Juliju nije ništa bilo jasno.
Zajedno sjednu na fotelje i ovaj počne: „Moje ime je Milah Mrg“. Julije odvrati: „Ali tko si ti?“ Milah počne pričati: „Davno još prije puno godina, dok smo još bili djeca, ovo je carstvo zadesio veliki potres. Mnogo je ljudi nastradalo. Ti i ja smo se igrali na poljani pored jedne napuštene zgrade. Kada je počeo potres, trčali smo glavom bez obzira, a kako smo bili djeca skrili smo se u napuštenu zgradu misleći da je dovoljno čvrsta i da se neće urušiti. Zgrada je počela urušavati, a ti si uspio pobjeći. Ja sam ostao zarobljen. Naši su roditelji u nadi da spase barem jednog sina otišli iz carstva, a mene su nakon par dana našli seljaci i odgojili me kao svojeg sina. Kad sam odrastao, rekli su mi pravu istinu. Tada sam osjetio nešto posebno što me je natjeralo da idem pronaći svojeg brata. Dugo sam te tražio. Prošao sam kroz puno zemalja radeći kao plaćeni vojnik. Tako sam i upoznao svoju ženu.“
Julije je ostao ganut. Čak mu je jedna suza potekla niz obraz. Zagrlio je brata. Bio je sretan kao nitko do sada. Kad se prisjetio u kakvoj situaciji se nalazi, upitao je brata za pomoć.
Milah je predložio da on bude car neko vrijeme, a Julije je odmah pristao. Kao car, Milah je unio puno promjena u carstvo: kupio je zemljišta od lokalnih feudalaca, kupio je životinje za uzgajanje, otvarao nove trgovine, sajmove itd. Ljudi su se čudili da se netko može tako promijeniti u jako kratkom vremenskom periodu, ali su bili jako zadovoljni. Vladao je tako mjesecima. Upitao je Julija smije li pozvati svoju ženu ovdje. Julije je to naravno prihvatio. Nakon par dana je došla ona, famozna Milahova žena, kraljica Egipta Kleopatra. Ona je živjela s njima u palači. Ali nju nisu pokazivali u javnosti. Braći je bilo dosta, htjeli su se pokazati pred narodom.
Za njihov 30. rođendan, braća su izašla iz palače prošetati gradom. Kada su ih ljudi vidjeli, ostali su u šoku. Pomislili su da se braća bave magijom što je u to vrijeme bilo protuzakonito. Zatražili su savjet drugih careva. Svi su jednoglasno zaključili da ih treba pogubiti. Čuvši takvu odluku, braću su odlučila pobjeći, no pred palačom su ih već čekali građani. Nisu imali kuda pobjeći. Građani i vijeće su ih osudili na smrtnu kaznu odrubljivanjem glave. Odveli su šume pred veli panj i naložili da na njega polože glave. Tada se niotkuda pojavila Kleopatra. Nizom karate poteza uspjela je onesposobiti stražare. Braća i ona su pobjegli na konjima u nepoznatom smjeru. Kad su došli do obale, ukrcali su se na brod i krenuli za Egipat. Otišli su se odmoriti nakon noćne more koju su proživjeli. Odmor ipak nije dugo trajao. Probudilo ih je komešanje broda po uzburkanom moru. Shvatili su da brod tone i odlučili odmah skočiti u vodu. Plivali su satima dok nisu naišli na pusti otok. Tamo su se najeli egzotičnog voća dok su od njegovih grana napravili splav. Veslajući su shvatili prema položaju Sunca da Egipat nije daleko. Milah je umočio noge u vodu kako bi se rashladio i iznenada ga je nešto počelo vući prema dnu. Julije i Kleopatra su opazili peraje morskog psa i pokušali zadržati Milaha na brodu. Kleopatra je umočila nogu u vodu na drugoj strani splavi i odvukla morskom psu pažnju. Julije je otkinuo dio Kleopatrine haljine kako bi previo Milahovu ranu. Nažalost, rana je bila preduboka i Milah je iskrvario. Kleopatrine oči su bile pune suza. Ubrzo su stigli u Kairo. Tamo ih je dočekala njezina obitelj, sluge i zaštitari. Naredna tri dana su oplakivali Milaha. Pokopali su ga u najljepšu piramidu koja je građena punih četerdeset godina u kovčeg od zlata s unutrašnjom svilenom presvlakom. Život se nastavio i Kleopatra i Julije su se zaljubili jedno u drugo nakon dugog niza godina. Ubrzo su se vjenčali i dobili dijete kojemu su u nadjenuli ime Milah.

Foto: Warren William kao Cezar i Claudette Colbert kao Kleopatra u filmu Kleopatra Cecila B. DeMillea iz 1934
.

fire-orange-emergency-burning

Paola Račić: Požar

„Dolaziš danas?“ začujem ljupki glas iza sebe. Osvrnem se i ugledam Maju, moju… prijateljicu iz razreda. Veselu i nasmiješenu kao i uvijek. Njen osmijeh kao da tjera ljude da joj vjeruju jer uvijek ostavlja iznenađujuće dobar prvi dojam. Tako se i meni, kad sam je upoznala, odmah svidjela. Ali ne zadugo, kad sam je bolje upoznala shvatila sam da bi bilo bolje da se nikad nisam, pa, sprijateljila s njom. Ako se to može nazvati prijateljstvom. Nevjerojatno je što sve radi prvi dojam.
„Ha?“ upitam, praveći se da nisam čula.
„Pitala sam dolaziš li danas, ludice.“ Podrugljivo se nacerila i otpuhnula odlutali uvojak crvene kovrčave kose s lica.
„Dolazim li gdje?“
„Ne pravi se glupa, znaš dobro gdje.“ Imala je pravo, znala sam i više nego dobro gdje, ali imala sam osjećaj da će me to takozvano neznanje spasiti od odlaska tamo.
Premjestim težinu s noge na nogu i namrštim se. „Šuma?“
„Naravno!“ usklikne i spusti glavu prema crnoj torbi koju je skinula s ramena pretražujući je pogledom. Nakon nekoliko trenutaka iz nje izvuče sunčane naočale i natakne ih na nos.
„Što ćemo tamo? Zar vam nije dosadilo odlaziti tamo svaki petak? Pogotovo nakon onog.“
„Uklonili smo sve šprice, ono se slučajno dogodilo. Jednom i nikad više.“ Namrgodila se, ako se to može nazvati mrgođenjem, tek je malo približila obrve kako joj se, ne daj Bože, ne bi pojavile ni najmanje bore. Iako ne vjerujem da će se od tolikog pudera moći i primijetiti ako nastanu.
„To si rekla i prvi put kad smo došli tamo, rekla si da je čisto! I vidi sad, Erik je u bolnici!“ u glasu mi je počeo nicati bijes.
„Zašto se toliko uzrujavaš? Erik će biti sasvim dobro, a uostalom…“ gurne ruku u torbu i iz nje izvuče maleno zrcalo te se počne promatrati u njemu. „Nisi bila već dva tjedna, gdje ti je nestao smisao za zabavu?“
„Nestalo je čim je ta zabava prerasla u nešto gore. Nešto što nije ni blizu zabave. Zaboga, Maja!“ prosiktam zarivši nokte u dlanove tako jako da su probili kožu. Kad sam ugledala kapljicu krvi tiho sam opsovala. „A uostalom, i da želim, ne mogu doći. Imam trening, žalim.“
„Obično ti trening nije predstavljao neki veliki problem.“
„Ovaj put imam probu prije nastupa, ne mogu je propustiti.“
„Ne laži!“ iznervirano kaže još uvijek ne pomičući pogled sa zrcala. „Provjerila sam, sljedeći nastup imate tek za dva mjeseca.“
„Goni se!“ bijesno lupim nogom u pod i prijezirno je pogledam.
„Znači dolaziš?“ veselo usklikne i nastavi ne očekujući moj odgovor. „Super! U pet na stazici. Ciao-ciao!“ napući usne zrcalu te ga spremi u torbu. Popravi crnu, usku majicu i crvenu mini suknju te mi namigne i odleprša dalje u pustu uličicu. Poželim se proderati za njom, ali nešto me zaustavi. Nikad to ne uspijem, jednostavno nemam hrabrosti suprotstaviti joj se. Svaki put kad poželim sjetim se za što je sve sposobna. A to znači samo jedno; opet moram tamo, kako divno, idem se ispovraćati’.

***

Ne mogu vjerovati u što smo se pretvorili. Imamo trinaest a ponašamo se kao pet godina starije. I pod tome ne mislim na ono da smo postali odgovorniji i razumniji, nego na sve loše stvari. Previše šminke, alkohol, cigare, droga. Ja ne mogu vjerovati kako se možemo tako ponašati. I bilo bi još dobro da smo počeli s tim ovako, sa trinaest, ali ne. Nekolicina nas je počela sa jedanaest. JEDANAEST! Za ne vjerovati. Ali pod ovim ni ne uključujem sebe. Unatoč tome što se oduvijek družim s tim lošim društvom nisam postala jedna od njih. Ja samo puno psujem. Nikad nisam probala cigaru niti ne namjeravam. Od alkohola sam jednom popila pola limenke piva, ali to je to. Iskreno, imam dojam da bi se oni dokrajčili bez mene. Ja obično jedina ostajem trijezna tamo, pa ih spašavam od nevolja. Tako će očito biti i danas.
„Eni! Trening ti počinje za petnaest minuta, a ti nisi niti ruksak spremila, a kamoli da si se obukla! Kaniš li ti ići danas ili ne? Jer ako ideš bolje se požuri!“ poviče moja mama. Glasno lupajući štiklama o pod upala mi je u sobu bez kucanja pritom me prilično uplašivši.
„Maaaa… idem, idem.“ nisam joj voljela lagati, štoviše, mrzila sam joj lagati ali ponekad je bolje tako. Znate, za njezino dobro. S mukom podignem glavu s jastuka tek kako bi vidjela kojim me pogledom danas gleda.
„I pogledaj na što ti soba liči! A jesi li učila, ne trebam ni pitati! Trebala sam ti zabraniti odlazak na treninge, možda bi se onda opametila ali onda bi po cijele dane bila tužna pa bi se ja osjećala krivom! Oh, Bože, što sam skrivila da se ovako ponašaš!, Jao, jao…“još uvijek prigovarajući izišla je iz moje sobe i treskom zatvorila vrata. A-ha, danas je bio u funkciji ah ta današnja djeca pogled. Kao i prethodni dan, i onaj prije tog. Pa, svaki dan ima taj pogled, osim kad dobijem dobru ocjenu ili pospremim sobu. Tad je tu naš tako sam ponosna na nju pogled kojeg nisam vidjela već duže vrijeme.
Ustala sam iz kreveta i počela besciljno tumarati po sobi zaboravivši što trebam napraviti.
„ENI!“ ljutito poviče moja mama iz smjera kuhinje, podsjetivši me. Uzmem crni ruksak iz ormara i u njega utrpam vodu, novčanik i neke grickalice. Zatim na sebe stavim kratke crne hlačice za trening i široku plavu Superman majicu, a na noge crne skejterice.
„Idem ja!“ proderem se trčeći prema vratima pokušavajući izbjeći mamino sljedeće pitanje.
„Kad se vraćaš?“
„Oko dvadeset dva i pol, dvadeset tri sata.“ Otvorim vrata i šmugnem van ali njen odgovor je bio brži od puštanja kvake.
„Zašto tako kasno?!“ njezina je glava provirila kroz kuhinjska vrata. Upitno me gledajući mahala je kuhačom.
„Ovaj…“ugrizem se za usnicu i svim se silama trudim ne gledati je u oči dok sam pokušavala smisliti odgovor. „Ovaj, idem kasnije kod… Line da mi pokaže jedan dio koreografije koji su radili dok me nije bilo pa ću malo i ostati tamo.“
„No dobro. Nemoj kasniti!“ reče i vrati se svojim poslovima u kuhinji.
„Dobro. Bok!“ pozdravim je i zalupim vratima. Udahnem malo sparnog, ljetnog zraka i uputim se prema šumici.

***

„Enice! Stigla si!“ cikne Maja grleći me. Bila je okružena gomilom ljudi koji su radili sve da privuku njezinu pozornost, iako je većima njih već bila prilično napušena i pijana pa je sve što su radili izgledalo kao geganje i mlataranje rukama u prazno. Mlitavo joj uzvratim zagrljaj znajući da je takva prema meni samo kad su drugi oko nas.
„Da.“
„Idi ostaviti torbu u bunker pa se vrati, moram ti nešto ispričati.“ zlokobno se naceri pa mi rukom pokaže da odem.
Krenula sam prema oronulom, sivom, mračnom i vrlo starom skloništu (bunkeru) koje se nalazilo dobro sakriveno u dubini šume. Tako zakriven gustim grmljem i granama bio je gotovo neprimjetan. Odmaknem veliku hrastovu granu sa koje tada otpadne par listova i provučem se ispod golemog nadzemnog korijena te se nađem ispred ulaza u bunker. Na početku užasno zaudara na mokraću i uginule životinje pa namreškam nos te uđem. Smrad je gotovo nestao dok sam užurbano koračala prema prvoj, ujedno i jedinoj relativno čistoj i prostoriji koja je, začudo, bila prazna. Uputila sam se prema najmračnijem kutu pritom osluškujući jeku vlastitih koraka. Ostavim ruksak u kutu te iz njega izvučem jedno veliko pakiranje čipsa. Otvorim ga te krenem prema izlazu grickajući.
Kad sam izašla zaslijepilo me vruće i sjajno lipanjsko sunce koje je pržilo kao da je podne makar je već bilo šesnaest sati. Pokrijem rukom oči te se provučem ispod korijena i pomaknem granu, a zatim shvatim da je cjela ona rulja, koja je bila tu kad sam stigla, nestala. Zbunjeno se osvrnem i zastanem kad začujem buku.
„Fajta! Fatja! Fajta!“ veselo se derala skupina. Potrčim prema izvoru zvuka.
A-ha, mogla sam si i misliti. Ponovno su se napili, posvađali i eto. Jednom curi krv iz nosa drugom iz usta.
„Len! Petar! Prestanite, Isuse!“ povičem prema njima ali bez učinka. Pravili su se da me nisu čuli. Ostali nisu ništa niti pokušavali, bilo im je zabavno gledati ih takve. Ispustim glasan zvuk negodovanja i bijesno krenem prema njima te stanem između, pokušavajući ih razdvojiti rukama. Samo su me zaobišli i nastavili se tuči. Najednom Len Petru svom snagom nabije šaku u nos i začuje se glasan zvuk krckanja. Svi utihnu. Petar složi bolnu grimasu te je, položivši ruke na nos dok mu je između prstiju kapala krv, otrčao prema izlazu iz šumice.
„Kukavica!“ trijumfalno uzvikne Petar.
Gledali smo za njim dok nam nije nestao iz vidokruga a tada je nastao pravi žamor. Nisam niti slušala što govore, znala sam da će se ponovno netko ozlijediti. Uznemireno se okrenem na peti i krenem prema bunkeru. Odlazim odavde. Možda ako se požurim još stignem na zadnju polovicu treninga. Napravim otprilike dva koraka kad do mojih nosnica dopre miris dima kojeg nakon nekoliko trenutaka i ugledam. Širio se sve više i više, uskoro smo bili u dimu i mučno kašljali. Svi su počeli vrištati i derati se „Požar! POŽAR!“ te ubrzanim hodom krenuli prema izlazu iz šumice. Potrčala sam mimo njih i stigla do nadzemnog korijena ispod kojeg više nije bilo šanse da se provučem, još samo par trenutaka i njega će zahvatiti vatra. Tada je zapuhao blagi povjetarac i ona se nevjerojatnom brzinom počela širiti. Vreli narančasti plamenovi sve su mi se više približavali. Trgnula sam se i ustuknula nekoliko koraka. K vragu! Sigurno su svi potrčali kad su se Len i Petar počeli udarati i ispustili još zapaljene cigare. Kako su glupi, zar nisu shvatili što rade.
Vatra je sad bila samo nekoliko centimetara od mene, već sam počela osjećati njezinu toplinu na golim potkoljenicama . Posegnula sam u stražnji džep u potrazi za mobitelom da pozovem pomoć, ali nisam ga pronašla. Tada sam se sjetila! Ostao je u ruksaku! A ruksak je u bunkeru! A ulaz od bunkera je zapaljen. Tada sam shvatila da mi ne preostaje ništa drugo nego učiniti isto što i ostali: pobjeći. Potrčala sam prema izlazu te kad sam bila na samom kraju malenog zemljanog puteljka osvrnula sam se još jednom na požar koji je proždirao sve oko sebe, i otišla na jedino mjesto za koje nisam lagala mami : kod Line.

***

Ali prije nego što sam krenula Lini svratila sam svojoj kući. Nisam htjela ući kroz ulazna vrata jer bi me mama vidjela pa me ne bi više puštala vani. Zato sam krenula prema prozoru od svoje sobe moleći se da je otvoren. Bingo! Pošto je prozor bio jako malo udaljen od tla bez problema sam ušla u sobu, uzela novu, ovaj put plavu, torbu. Nakon toga sam iz ladice iskopala svoj stari mobitel koji je još uvijek dosta dobro radio te ga stavila u torbu. Nakon toga sam izašla kroz prozor i uputila se Lini.

Nakon nekoliko minuta Lina i ja sjedile smo na tirkiznim jastucima pored prozora u njezinoj sobi i razgovarale. Ako se to može nazvati razgovorom. Bolji bi bio ja-pričam-dok-ona-bulji-u-mene naziv.
„Čekaj malo, ponovi mi sve to“, kaže ona razrogačenih očiju konačno se oglasivši.
„Što se tu ima ponavljati? Zapalili su šumicu“, smireno kažem, pokušavajući održati moju titulu odgovorne i smirene osobe, ali u sebi sam izgarala od želje za vrištanjem.
„Da, da. Sigurno. Bolje provjeri datum, danas nije prvi april“, sarkastično reče i nesigurno se zabulji kroz prozor, pa u mene. U pogledu joj se vidjelo da joj nije svejedno.
„Ja sam mrtva ozbiljna, Lina!“ uzviknem.
Nekoliko je trenutaka samo zurila u mene sa nelagodom na licu. „U redu“, rekla je nataknuvši uvojak svoje duge, plave kose iza uha. „Vjerujem ti.“
„I bolje ti je.“
„Nj-nj“, nakesi mi se te isplazi jezik.
„Tako si djetinjasta.“
„A ti kao imaš pedeset godina da mi to govoriš“, pogleda me poprijeko.
Uzdahnem. „I što kažeš?“
„ Što ako policija iz bunkera izvadi tvoj ruksak i u njemu pronađe mobitel ili kartu za bus i onda te privedu pa ćeš morati nabaviti odvjetnika i onda…“ očarano je pričala.
„Ah da, zaboravila sam na tvoju opsesiju kriminalističkim serijama“, isplazim joj jezik.
„Tko je sad djetinjast?“ pobjednički uzvikne.
„Oh. Ma daj, šuti!“ nacerim se te je bubnem šakom u rame a zatim se obije odvalimo smijati.
Falilo mi je ovo. Toliko sam se u zadnjih nekoliko mjeseci družila sa Majinim društvom da sam potpuno zaboravila na prijatelje kojima je zapravo i stalo do mene.
„Lina!“ Linina mama uleti u sobu brzinom vjetra. Zausti nešto reći ali stane, shvativši da sam i ja tu. „Oh. Bok Eni“, pomalo hladno kaže. Nikada me nije baš voljela, nisam baš shvatila zašto ali pretpostavljam zato jer me jednom u gradu vidjela s Majom koja je, naravno, imala zapaljenu cigaru u ruci.
„Bok, teta Sanja“, nasmiješim se.
„Izbio je gadan požar u šumici“, zadihano kaže.
„Zn…“ započne Lina. Prostrijelim je pogledom pa se brzo ispravi. „Ovaj, molim? Kako?“
„Izgleda da nije nastao sam od sebe. Vjerojatno su se ponovno oni huligani motali onuda sa cigarama. Ne uspijevaju ga ugasiti, neprestano se širi.“
Tiho opsujem. Gore je nego što sam mislila. U misli mi se uvuku Maja i ostali. Što oni misle,da li uopće mare za sve to? Protresem glavom. Jedino za što oni mare su oni.
Podignem pogled i zateknem Lininu mamu kako zuri u mene. Cijelo vrijeme nisam ispustila nikakav zvuk, vjerojatno izgledam prilično sumnjivo.
„Ja, ovaj, u šoku sam!“ kažem, izvlačeći se, ali njezin sumnjičav pogled još uvijek nije nestajao. „Zaista ne mogu…“ stanem. Spasila me zvonjava mojeg mobitela.
„Oprostite, vjerojatno je moja mama“, Lina i njezina mama kimnu te nastave s razgovorom, isključujući me. Kada sam izvukla mobitel iz torbe shvatila sam da to nije bila moja mama, nego Maja. Javila sam se.
„Enice, jesi li čula?“ veselo zaskviči.
„Jesam li čula, što? Morat ćeš biti malo preciznija.“
„Požar! Uzrokovali smo požar, zar to nije sjajno?“ najprije sam pomislila da se šali, ali sam ubrzo shvatila da je sreća u njezinom glasu stvarna.
„Mora da se šališ? Shvaćaš li ti koliko je to ozbiljno postalo?“ upitam s nevjericom u glasu.
„Naravno da shvaćam, zato i jest super!“ cikne.
„Ti nisi normalna.“
Pravila se da to nije čula. „I? Dolaziš li sutra na obalu? Sad kad smo izgubili šumicu preostaje nam samo to.“
Ona mora da je luda. Zar stvarno misli da ću se nastaviti družiti s njima nakon svega što se dogodilo?
„Ne“, hladno kažem.
„Ha?“
Zaustila sam promijeniti mišljenje, ali me nešto zaustavilo. Maja je manipulirana samnom otkad sam je upoznala, vrtjela me oko malenoga prsta k’o dijete zvečku. E pa neće više.
„Rekla sam ne“, i poklopila. To je to, to je kraj ovog poglavlja mog života, dovoljno je dugo trajalo. Ne želim više biti upetljana u njihove spačke. Maja me još nekoliko puta nazvala pa sam, na koncu, isključila mobitel. Neka odsada sami paze na sebe, jer meni je prekipjelo.
Glasno lupanje vratima prenijelo me iz mojih misli. Okrenem se prema Lini i nasmiješim joj se, uvijek je bila tu za mene, pomagala mi, slušala me i pokrivala me kad sam išla vani s društvom.
„Hvala ti“, kažem.
„Ovaj, nema na čemu? Ali za što?“ raspita se.
„Za više toga nego što misliš.“

Foto: www.pexels.com

pexels-photo-69212

Robert Janeš: Bradom do slobode

Kad sam izašao iz zgrade, vani je već puhao snažan vjetar. Sjeo sam u prvi kafić koji mi se našao na putu i razmišljao kako bih pojeo nešto slatko baš kad se pojavio konobar. Naručio sam veliko točeno pivo. Bilo koje imaju. Malo me čudno pogledao kad sam prozborio da to ne moram žvakati. Dok je odlazio, prebirao sam po umu imam li dovoljno keša u novčaniku za platiti veliko, izvadio duhan i krenuo motati cigaretu. Nije mi se vadio novčanik da provjerim, već ću se nekako snaći, mislio sam.
Još maloprije sam kroz prozor na petom katu gledao tamne oblake kako pokrivaju ljetno-plavo nebo. Govorila mi je o tome kako su stijenke zuba pri vrhu tanke i kako će morati puniti u dvije faze, mora tako oprezno jer postoji mogućnost loma korijena s obzirom da su naprezanja pri ugrizu velika. Mislio sam kako je moram pitati kada ću smjeti nešto pojesti jer mi se jelo nešto slatko, a ona je rekla koliko će to koštati i još kako će na kraju nadograditi, a onda će jednog dana doći protetika i još je nešto govorila, ali ja nisam baš razumio što jer sam zbrajao i oduzimao. Na kraju sam joj rekao kako ću paziti da ne zagrizem u tvrdu hranu s tom stranom.
Preko puta kafića, na uglu se plavila tabla s nazivom ulice. Tko je do vraga taj Francesco Tenchini? Mora da je neki talijanski kompozitor barokne glazbe! Ne ljubim tu vrstu kićene glazbe sa svim onim njenim uresima i predvidljivim kontrastima. Pokojni Zvonac mi je snimio hrpu cdova s Pachelbelovim kanonima koje do dana današnjeg nisam uspio sve preslušati. Svaki put kad bih pustio glazbu s nekog od njih, pred očima mi se pojavio par kako pleše menuet i počeo bih kao sumanut sitnim koracima skakutati po stanu urličući ‘ornament je zločin!’. Onda bih počeo psovati ljudski rod i sve što je smislio… “Valjda me ne čuje tamo gdje je sad…” Zvonac. Ne Adolf Loos.
“Ma tko li je taj Francesco…?” Konobar je spustio ispred mene kriglu i račun koji me razveselio. Istočasno sam osjetio kako se stolu približava neki lik. Namjerno ne dižući glavu pomislih: “Sad će me žicati nekaj sitnoga”, kadli on progovori umornim, ali bistrim glasom: “Vidio sam te s balkona i odmah prepoznao. Sto godina se nismo vidjeli!”
Oprezno sam podizao pogled grčevito se boreći s mišlju kako nikako ne smijem naručiti još jedno piće jer vjerojatno nemam dovoljno para. U uskom kadru ukazala mi se poduža srebrnobijela kosa i još sjedija brada na tamnosivoj podlozi već prilično namrčalog neba. Nisam imao blagog pojma o kome se radi, kopao sam po najdubljem dijelu umnog džepa histerično se nadajući da ću naći nešto sitnoga.
“Da, znam, promijenio sam se drastično, teško me za prepoznati.” rekao je s tugom u glasu sjedajući na stolac nasuprot. “Prvo rat, pa rastava, pa par uzaludnih propalih veza. A i klinci su rasli bez mene…”
Doktor Peh! Petar Peh! Ajme, zar je to onaj Pero kojeg smo zajebavali da bi i crkva propala da je sagrađena na njemu? PP! Poslije potopa…
“Daj sjedni!” provalih čovjeku koji je već sjedio. “Oprosti, malo sam se izgubio u nekim proračunima, a ni mozak mi danas baš ne šljaka najbolje. Jebu me ove nagle promjene vremena!”, nastavih sipati gluposti samo da dobijem na vremenu. “Pa kaj delaš ovdje, kaj nisi ti na Ksaveru?”
“Ma nisam već 15 godina« procijedi gorko, “prodali smo sve ono tamo pa sam kupio stančić tu u Tenchinijevoj…” Htio sam ga pitati tko je dovraga taj Francesco, ali on je nastavio: “Kupila je čizme s visokom petom. Konačno!”
“Mmmolim?!?” zamucah u nedoumici.
“Bivša. Dok smo bili zajedno pitao sam u nekoliko navrata zašto nikada ne kupuje cipele s visokom petom. Rekla je da ih ne voli nositi. Meni se činilo da bi baš dobro izgledala u njima. Onda sam jednog dana čuo od kćerke da mama neće hodati u visokim petama jer bi tada izgledala viša od tate.”
Nije bio visok i uopće nije bilo problem biti viši od njega…
“Nisam visok i nije problem biti viši od mene, ali to me je zadnji put smetalo u srednjoj školi, u pubertetu, koliko je čovječe samo godina prošlo odonda, a? A i prije sam bio u vezi sa ženom koja je i bez cipela bila viša od mene. Neki ljudi to ne vole, nekima je baš to onako – šik, a nekima je svejedno.”
“Ma to su glupe predrasude!” krknuh floskulu samo da pokažem kako sam na njegovoj strani.
On je nastavljao dalje kao da me uopće nije čuo: “Pitao sam je da li uistinu ne želi nositi visoke pete zbog mene. Zanijekala je, a ja sam dodao da mene to stvarno ne smeta.”
Stao je i zagledao se gore, u mrko nebo s kojeg je visio ljetni pljusak.
“Izgleda da će kiša…” promrmljah.
“Sad hoda u čizmama s visokom petom. To je kao neki znak slobode. Kao neko probijanje granica unutar kojih se morala stiskati tolike godine. Kao neko podizanje s razine na kojoj joj je život postao ono što nije željela da postane.
Zaustih pitati ga što se dogodilo, ali on je bez stanke nastavio: “Puno smo godina proveli zajedno. Puno smo toga dijelili jedno s drugim, ali i još više toga skrivali jedno od drugog.”
“Da to je prilično zajeb…” pokušah aktivno sudjelovati u razgovoru.
“Ja sam kupio sušilo za kosu. Na akciji u Konzumu, s 30% popusta. Konačno! Trebalo mi je. Već se dugo ne šišam. Istina i prije sam znao puštati dužu kosu, ali taj izgled nije bio baš najbolje prihvaćen s njene strane. Zato sam se češće šišao. No, kad mi je narasla, više se nije sušila dovoljno brzo pa sam morao birati vrijeme kad ću je oprati. Ovako, s fenom imam puno više slobode birati vrijeme pranja kose. A i bradu sam pustio. Kao što vidiš, ovu kratku, na pola centimetra.”
Pogladio se zadovoljno desnom rukom po istoj dok je lijevom mahnuo konobaru. “Dajte nam još jednu rundu istog!” glasno je izgovorio prije nego se ovaj približio našem stolu. Ja sam nervozno mahao glavom mrmljajući kako ne mogu više a i žuri mi se, on je rekao da nema problema, samo neka ja idem svojim putem, on će sve platiti, ionako me je zasmetao u mojem samovanju.
Bilo mi je neugodno. “Zar sam tako proziran?” posramljeno sam mislio što sam tiše mogao. “Čuj, ponudio bih te cigaretom, ali ja motam, pa ako hoćeš…?”, započeh…
“Ne, ne hvala, ne pušim više, imao sam infarkt prije par godina…”
“Ma daj! I kako si sad?”
“Žalim što su me izvukli. Bar se ne bih jebao sa svim tim sranjima. Ali… klinci… nekako ih se nisam mogao odreći samo tako… A kako ti? Koliki su tvoji?” iznenadio me pitanjem.
“A moji… moji su ti već… ma ja sam ti se već davno rastao, znaš. Mi smo to dobro odradili, nismo se zakrvili, ma klinci su tu bili najvažniji… Sad ti radim u Samoboru, mala firma, posao bez veze, nije neka lova, ali zaradi se za platiti alimentaciju i račune, i ostane nekaj… Ma i nije neka sloboda, ali opet…” valjao sam i valjao bez puno pameti samo da nešto govorim.
“Znaš, pojam slobode je u filozofiji prežvakan nemali broj puta. I nakon svega – ne znamo što je uopće ta sloboda? I što s njom kad je imaš? Kad je nemaš boriš se za nju, kad je dobiješ ne znaš što bi s njom. Netko slobodu vidi u mogućnosti iskazivanja da kaže što želi, netko da radi što želi, netko je vidi u pravu da si je sam oduzme bilo kako i bilo kad, netko je osvaja u visokim potpeticama, a netko čuva u dugoj kosi i kratkoj bradi.
“Sloboda je uvijek sloboda drugačije mislećih (Freiheit ist immer Freiheit der Andersdenkenden) – rekla je Rosa Luxemburg” začuh glas koji nije dolazio od njega.
Buljio sam zblenuto u njega držeći kriglu piva pred ustima, a on je pak zamišljeno zurio u nogostup po kojem su bubnjale kapi sad već zrelog ljetnog pljuska, gladeći polako i nježno svoj kratki čekinjavi izvor slobode.
“Nisam ga pitao tko je taj Francesco!” sjetih se gledajući u njegova leđa na kojima su se širile mrlje od kiše koja ga je nemilice tukla dok se udaljavao u nekom, samo njemu poznatom smjeru. Otišao je bez pozdrava ostavivši na stolu pedeset kuna.
“Je l’ imate nešto slatko?” upitah konobara kad je došao naplatiti.
“Ne!” kratko je odgovorio i pokupio novac i prazne krigle.
Dok sam motao još jednu cigaretu primijetio sam da sjedim sam za stolom u praznom kafiću. I terasa ispred isto je bila prazna. Prazna i mokra. Morao bih krenuti…
“Pričekaj da stane kiša!” niotkuda začuh glas Pripovjedača koji mi svako malo krene ispričati neku priču o vlastitom životu.

Foto: www.pexels.com

pexels-photo-48672

Grozdana Poljak: Ožiljak

Svako ljeto ranog djetinjstva u mome sjećanju je vruće i užareno, sa puno muha. Razvlači se kao žvakaća guma, u hladovini na skalinama uz igranje briškule, trlje ili ubacivanja franja u male rupice iskopane u pjeskovitu tlu.
No zabava „numero uno“ tog ljeta je bio ples uz tek izašlu singlicu Bijelog dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac/ Ne spavaj mala moja muzika dok svira“.
Vrtjela se na smeđem radio gramofonu u strininoj kući mnoga poslijepodneva, dok su predvečerja bila rezervirana za odrasle. Slušalo se humorističko „Veselo veče“, popularna emisija Radio Beograda ili emisija za pomorce, „Pomorska večer“, Hrvatskoga radija.
Tog poslijepodneva nije bilo zvuka, ni muha, niti vrelih zraka koje smo pokušavali sprati polijevanjem vode.
Valovi vrućine su se slagali po tijelu u ugodnu težinu tek pojedenog graha dok sam držeći se rukama prebacivala jednu po jednu nogu preko ograde na teraci.
Osjećaj ljubavi za grah u trbuhu je trajao korak, možda dva i onda je nastupio mrak. Ništa. Bezdan.
Bila sam mrtva. Koliko dugo, ne znam.
Svijet je dolazio k meni u sjenama stričevih uplakanih očiju. Bila sam samo maleno ispruženo tijelo u njegovim rukama.
Zašto plače, ne znam, žao mi bi što je tužan.
Sjene su se zgušnjavale u kuglice i prekrile nebo, lice je izgubilo konture, razlilo se, utonula sam u njegove ruke, lagano treskanje i ja više nisam bila tu.
Povratak je bio miran i nepomičan, bijel.
Gledao me, nikad neću zaboraviti njegov izraz lica, nikada!
– Zašto ne plačeš? – pitao je.
– Ti si tako hrabra.
Zašto sam hrabra? I zašto on plače?
– Ti si tako hrabra – ponavljao je.
Rastužila me njegova bol, možda sam i htjela nešto reći ali nisam se pomakla.
– Ti si tako hrabra, hrabra – stalno je ponavljao.
Pasivno sjedenje bez posebnog objekta fokusa. Meditacija na ništa.
Samo sjedenje i ništa osim sjedenja, napuštanje mentalnih i tjelesnih želja, potreba i aktivnosti.
Šikantazi, zen, moj bijeli povratak. Bez tjelesnog bola.
Možda bi taj opis odgovarao nečemu što je obujmilo cijelu mene.
Kamenčići su polagano nestajali iz moje brade, i sad je doktor koncem sastavljao dva razdvojena dijela.
Mirnoće je ležala u svemu što sam vidjela.
Vrat mi je sad imobiliziran ovratnikom. Dugo je slamčica bila jedini predmet putem kojeg sam se hranila.
U vrijeme moga ranog djetinjstva ljudi su se često družili u večernjim satima, pričajući priče. Uglavnom su to bile priče koje su me plašile. Bojala sam se vila sa magarećim nogama koje plešu kad izađe Mjesec, bojala sam se duše umrlog čovjeka koja se nastanila baš u stablu kruške pored koje sam morala proći, bojala sam se zvona zvončara koja su se čula u daljini.
(Da li su odrasli razmišljali što takve priče čine djeci? Čudno je to vrijeme bilo!)
Sad su imali priču za neko vrijeme, do sljedeće dogodovštine.
Stric je pričao priču o mojoj „smrti“.
– Pribirali smo kumpire, ja i strina, u podrumu. Čujemo, nešto je palo. A onda tišina. Da je koje od dice plakalo bi. Ajde ti ipak vidi – rekla mi je strina. Kad san izaša vanka vidin ja tebe di ležiš sa licem na kamenu, ma kud si baš pala na kamen! (Ka da je teško bilo past nakamen – smijeh). Podignen ja tebe, i vidin, dite se ne miče, mrtvo je, ajme meni! Tresen ja tebe a ti ništa, pa opet tresen, a ti malo otvorila oči, ja plačen ka kišna godina, samo da dite neumre! Pa brzo kod doktora, ma nisi uopće plakala kad ti je vadio ono kamenje, nit kad je to zašio. A bogami, ja nisan moga izdržat!
Strica već dugo nema, godine razvlače crtu spojenih dijelova prema rubu čeljusti.
Ponekad pređem prstima po malenom podbratku koji je nastao rascjepljivanjem, kao muškarac po svojoj puštenoj bradi, i sjetim se priče iz davnine.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara