Jim Shinebird: Ljubav je trajala šest godina

Dojmila se kao nešto pročitano, svakako intimni iskaz čuđenja. Ljubav je trajala šest godina. Gledajući u tu nedavnu plavičastu prošlost, zahvalan da se to iskustvo razočaranja primirilo i u ovim godinama. Uzdahnem punim plućima na širokom balkonu. Kroz krošnje oblaci sapinju nebo u mračno odijelo, komadić keksa balansira na malom prstu… Šapnem nebu – Nije se ništa dogodilo, osim onoga što sam proživio! – Bili smo nemoguć par u nemogućoj situaciji; boli naših duša često su kozmičke katastrofe. Moja, doduše, slabo zatvorena u tegli za krastavce pa kad je protresem, stiže rasap nebesa u Trećoj čakri. Ok, ne znam za veće zadovoljstvo od mogućnosti spavanja (oktan za ljubav, spoznaju, umjetnost). Kad bih jedne iznenadno bljutave zime uspio zakurit’ kamin izražavanja… našvrljao bih apoteozu šamanskom snu!

Foto: www.pexcels.com

Sanja Bužimkić: Kralj kičmenjaka (kiša)

Kiši kiša kišnim kapima,
kapa kao kišnica,
kisne kukac kosnut kišom,
klizi kiša kišno,
klizavo, konačno,
kroz konačnost kletvu
klizavu kišnu kaže
konačnome kukcu koji
korača kafkijanskom koračnicom.
(Krajnje komična kovanica
koja kazuje kroniku krotkosti
konačnoga kralježnjaka. –
kao komadić komadića Krleže
koraknuo ka krokiju kišnome
koji krotko kazah
kad kiša kapima klizila kućom.)

@ Sanja Bužimkić 2019.

Foto: @ Asja Bužimkić 2019.

Link na video

 

Lovro Katana: Lepet u stepi

Sitnim paperjem vrebam u zamahu
daljinu stepe… Gušim kucaj bila…
Kljunom pred opnom. No, trzni ta krila
legendo sada! Naprijed svom udahu!…
 
Nešto pika me… Sunašce u dahu…
To ciljam kandžom! Beskrajnost bacila
te sa žaokom…! Stepom se odvila
gdje u plavome lepećeš izdahu…!
 
– U smiraj dana, rub mliječnog dok spruda
obzorja crtom pozdravljam da granem
stadu oblaka, ornjava nek luda
 
rog dahne Jutru!… Pupom kad se vinem
jedra u polju, zelen-vela-svuda
prostrem si nebu i pojati stanem.

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Umirovljenik

– Baka, znaš ti da ima puno zanimanja? Ali to ti nije ono kao kad si zanimljiv, to ti je kad nešto radiš. I Ima ih puno! Znala si to?
– A otkud tebi to? To si gledao na televiziji?
– Ne, pričali smo o tome u vrtiću. I što želimo biti kad budemo veliki.
– I? Što bi ti volio biti, što bi volio raditi kad odrasteš?
– Znam što ne bih volio biti.
– Hajde, da čujem, što to ti ne bi volio raditi i zašto?
– Ne bih htio biti vatrogasac. Jer je to opasno. A i jako je vruće.
– I još?
– Ne bih htio biti profesor. Jer su djeca zločesta. I izgubiš živce. Kao ti. Ne bih htio biti policajac. Jer njih ljudi ne vole. Makar su dobri i čuvaju nas. Neću biti ni novinar. Jer oni stalno lažu. I nepismeni su. A ja već sad znam pisati.
– Tko ti je to rekao?
– Čuo sam tatu kad je to rekao mami kad je čitao vijesti na kompjutoru.
– Pa dobro, što bi ti htio biti onda?!
– Umirovljenik!
– Molim?! Pa najprije trebaš raditi više od 40 godina da dobiješ penziju. Moraš je najprije zaraditi!
– Ma, baka, ne takav umirovljenik kao ti, nego kao baka Kata! Ona nije radila. Pa se udala. Pa je onda ona dobila penziju. I sad ima veću od tebe! Takav penzioner ja hoću biti! Samo se moram najprije udati!

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Bipolarna

Ljubavi, želim da znaš
kako sam jutros obrisala
kišne kapi s prozora
i nacrtala veliko
zeleno sunce,
travu sam obojila ljubičasto,
zgrade oko mene više nisu bile kockaste,
danas su bile za promjenu okrugle.
Obukla sam kratku šarenu suknjicu,
obula visoke potpetice,
stavila ružičaste naočale
i s nekom neobjašnjivom snagom
krenula obavljati poslove.
Sredila sam ured,
završila sve zaostale poslove,
ljudi su se pitali
što se dogodilo,
a ja sam se
samo ljubazno smiješila.
Popodne sam popila
kavu s prijateljicom.
I ona me pitala
zašto sam danas
tako vesela i razigrana.
Nisam joj odgovorila.
Nakon kave svratila sam
u samoposlugu i kupila
deset kutija zobenih pahuljica,
nekoliko litara mlijeka,
veliku čokoladu s lješnjacima
i veliko pakiranje suhih kolačića
za mog psa Blekija.
Na putu prema kući upijala
sam punim plućima
dah prvog dana proljeća,
i dok sam uz Blekija sjedila
ispred televizijskog ekrana,
načela sam drugu kutiju pahuljica
osjećajući se nakon dugo vremena
neopisivo sretnom i živom.
Prije počinka,
obojila sam mjesec u crveno
da mi bude toplije.
Ljubavi, danas sam te voljela najviše
što mogu i znam.
Dan je bio poseban.
Bila sam euforična nakon dugo vremena.
Bioplarna sam godinama.

Foto: www.pexels.com

Daniel Radočaj: Djevojka 194

I kad ne želiš da znam gdje si, odaš se neminovnim zvukom sirene kojim svakodnevno pratiš nesreće. Njime me neprestano obavijestiš, svaki put, kad se spuštaš niz Zagrebačku i kada se njome vraćaš. Jesi li na sjevernoj strani grada ili si na južnoj? Smijem li se radovati nesrećama, tuđima? One nas još jedine spajaju.
Jednog ćeš dana, u gradskom parku, uzaludno oživljavati smrznutog pijanca na klupi. Jednom smo, zajedno, ondje maštali o sreći. Možda ću taj čovjek biti baš ja.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara