Miro Škugor: U ambulanti

Stajao je sred omanjeg prostora s nizovima crvenih plastičnih sjedalica uz sva četiri zida sa zatvorenim vratima na jednom od njih. Ono što ga je pomalo zbunjivalo bili su zidovi sačinjeni od bezbrojnih globusa koji su se vrtjeli različitim brzinama.
Iako se nije mogao sjetiti kako se našao na ovom mjestu, Dominik je nekako znao da se nalazi u čekaonici ambulante. Očekivao je veliku gužvu kao i pri svakom drugom specijalističkom pregledu. Sjedajući na prvu sjedalicu do vrata osjećao je kako mu početnu nelagodu zbog odsutnosti drugih pacijenata nadjačava nemoć da se prisjeti kada je, zašto i kod kojeg specijalista dogovorio pregled. „Mora da sam doista ozbiljno bolestan“, skrušeno je pomislio nadajući se kako nije došao prekasno.
Baš kad je dovršio misao, vrata ambulante bešumno su se otvorila. Zapravo, sve se odigralo tolikom brzinom da je Dominik bio posve siguran kako se vrata nisu otvorila već – nestala. Na njihovom mjestu pojavio se liječnik glave nagnute duboko prema prsima tako da mu Dominik nije mogao vidjeti lice.
Umjesto da ga prozove i pozove u ambulantu, liječnik se neobjašnjivo stvorio na stolici pored Dominika. Gledajući i nadalje negdje u pod, obratio se Dominiku blagim glasom. „Bože, ništa ga ne razumijem“, prestravi se Dominik. U istom trenutku liječnik zgrabi njegovu lijevu ruku prisilivši ga posve otvoriti dlan.
Dominik je u nevjerici promatrao dlan svoje lijeve ruke po kojemu su počeli izbijati ljubičasti znakovi slični hebrejskom alfabetu. Na donjem desnom dijelu dlana naglo se otvorio mali ekran. Odozdo prema gore redala su se imena, prezimena i adrese nepoznatih muškaraca i žena iz Nizozemske, Španjolske, Francuske, Portugala, Velike Britanije, Irske, Švedske, Norveške, Turske, Izraela i Iraka. Dok se lista još ispisivala, liječnik je naglo podigao glavu. „Zapamti i spasi“, zapovjedio je liječnik svakom neuronu Dominikova mozga. I stanici njegova tijela.
Dominik nije stizao pozornije pratiti listu. Zapamtio je tek nekoliko imena i adresa. Potpuno ga je blokirala kristalna frekvencija liječnikova glasa. A do kraja prenerazila praznina na mjestu liječnikova lica. Potom se probudio.

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Neki novi materijali

Oduvijek mislim da se poezija gradi riječima. Da je to njezin osnovni materijal. Da su to različita geometrijska tijela, a osjećaji i misli vezivno tkivo koje građevini daje kompaktnost.
Također mislim da mora postojati neki nacrt, barem skica, te da uloga završnih radova ima značajnu ulogu da mi to što (g)radim ne bi sličilo kućicama iz priče “Tri praščića”.
U postupku gradnje, štednja je također nešto čemu dajem pozornost. Materijal je dragocjen i ima ga u mnogo varijanta pa treba biti pažljiv pri odabiru. Da se s najmanje – napravi najviše. Kvalitetnog, dakako. Ali – ne lezi vraže – sve ovo je krivo!
Poezija danas nije ista kao jučer, kao što se i kuće danas rade od drugačijeg materijala nego prije. Treba se pomiriti (čini se) s time da se sve mijenja. Ono promišljanje modernosti o miješanju književnih rodova i vrsta, Ich i Er forma i odbacivanje rečeničnih znakova, naravno da to bolje razumiju mlađi pjesnici. Iako bi moglo biti i obrnuto: to što oni pišu, ne uklapa se ni u jedan dosad poznat lonac pa definicija suvremenosti zapravo samo opravdava nemoć proučavatelja, odnosno njegovo nesnalaženje u modernome. Zašto? Jer su mu premise zastarjele, nisu primjenjive na ovo danas.
Proteklih dana pada mi na pamet da je sve ono što sam pročitala i što znam, suvišno. I neupotrebljivo. Danas pišu oni koji ne poznaju jezik, a što ne smeta ni njima, ni onima koji ih čitaju. Pjesnici danas ne čitaju gotovo ništa pa im je rječnik oskudan, no možda je to i dobro, možda je baš to kvaliteta koja se danas traži. Nema uzora, fond riječi odgovara tekstovima pjesama za rap, hip-hop i heavy metal grupe.
Neki pjesnici valjda otkrivaju izvorna značenja riječi, upotrebljavaju lekseme lišene bilo kakve konotacije. Zato koriste i stereotipne metafore koje u njihovoj uporabi imaju značenje fraze (“stope u snijegu”, “trag u pijesku”) i ustaljene motive (da ne kažem otrcane – nebo, sunce, ptice, vlak, voda, more, noć, vjetar). Kakve li zablude što mišljah da to djeluje jeftino!
Današnja poezija i njezini autori očito su sve prevrednovali. Često se može čuti ili pročitati na književnim portalima u komentaru kako je “divna ta poema”. Čitam, tražim – kakva poema? Gdje je? Onda shvatim da danas to znači drugo nego prije. Za mene je poema uvijek bila lirsko-epska vrsta izrazitog emocionalnog naboja i zna se što ima od lirike, a što od epike, i kako mora izgledati. No, i to je očito bilo pogrešno. Opet moja greška!
Ne-čitanje mladih je “ne” književnim autoritetima i uopće autoritetu. Taj osjećaj nadmoći samom biološkom činjenicom kasnijeg rođenja je frapantan. Možda upravo to ne-čitanje i rezultira tom sigurnošću u kvalitetu onog što mladi danas pišu. Jer “valjda ja znam što želim reći! I kako. A za to mi ne treba nitko i ništa sa strane. Fond riječi? Imam dovoljno riječi za ovo što želim reći!” I u pravu je. Samo što središta gradova građena davnih godina još stoje i plijene svojom ljepotom, a u stanovima najnovije izgrađenih zgrada ruši se zid ako postavljate viseću kuhinju.
Iako, ako je sve “u oku promatrača” – onda je glupo bušiti zid za viseću kuhinju ako se zna da on to ne može podnijeti. Da nije građen čvrstim, trajnim materijalom.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Neobični i obični ljudi

Neobični ljudi trče u zoru po nasipu,
čiste morske vale od smeća,
a ne moraju,
po snijegu hodaju planinom,
a ne moraju,
obraduju ti se kad te vide,
i žele čuti kako si,
a ne moraju,
srdačni su,
ustupe ti mjesto u tramvaju,
a ne moraju,
vole plavu boju,
uzgajaju cvijeće,
sade stabla noću,
a ne moraju

Spašavaju tuđu djecu,
dijele zimske jakne,
i tenisice broj četrdeset i pet,
nose hranu i deke izbjeglicama,
pruže ti ruku u nevolji,
spašavaju brodolomce,
a ne moraju

Neobični ljudi biraju obične ljude,
a ne moraju,
daju im moć,
domovinu,
povjerenje,
a ne moraju

Obični ljudi imaju državu,
ograđena dvorišta,
pse čuvare,
crne automobile,
brojače novca,
sustave,
resurse

Smišljaju zakone,
za neobične ljude,
i govore,
mi sve možemo,
nama je sve dozvoljeno,
jer bez nas se ne može,
mi stvaramo poredak,
mi krvarimo za vaše dobro

Majstore, ne gasi svijeću,
samo promiješaj karte
i zamijeni profile prije nego dođu
ozbiljna vremena

Foto: www.pexels.com

Nikola Leskovar: Džoukər

pri posljednjim susretima
nisi bio mahnito drag
kao Heath Ledger u ulozi Jokera
nisi se grohotao da bi nas zbunio.
sprao si maskaru i boju jer ne podnosiš ljude
koji ne čitaju knjige i ne pišu pjesme poput tebe
nego mantraju u mraku i kaosu:
tražim poso, tražim poso, tražim poso
volio bih da si rekao:
lakše je razvući osmijeh nego da objašnjavam
što me ubija iznutra
umjesto da ubijaš one koji traže posao
neka traže, svi se tražimo
zadnji put nisam ni otvorio usta
pitao si: tražiš poso?
izvio sam usne kažiprstima i odgovorio:
lakše je razvući osmijeh nego da objašnjavam
što me ubija iznutra
kad me sljedeći put pitaš što radim
reći ću: tražim poso
premda pišem pjesmu

Foto: Heath Ledger’s Joker by TovMauzer (www.deviantart.com)

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara