Oliana Ruta: Kad nema tebe…

kad nema
tebe
vrijeme reže
mene
ravnima komadima suza
kad nema
tebe
kiša zagrli
mene
oštrima
poljupcima tuge
kad nema
tebe
tišina
puca u mojim sljepoočnicama
jaukom
obrezanih krila

///

коли немає
тебе
час відтинає
мене
рівними скибками сліз
коли немає
тебе
дощ обіймає
мене
гостролезими
поцілунками суму
коли немає
тебе
тиша
гупає у моїх скронях
лементом
обтятих крил

preveo s ukrajinskog: Volodymyr Krynytsky

Foto: Tamara Modrić Zagorac

 

Grozdana Poljak: Ako

U ovo sjetno jesensko doba
Mrtvo lišće treperi u zagrljaju vjetra
Noć još baca sjene spavača
Po orošenim jutrima
Mene nema
Gazim kamenje bosim nogama
Sjedim u vrtači uz vrećicu smokija
Čuvana u zjenici bakinog oka
Promatram dim iz vrućeg šipkovog čaja
Ruke materine
Smijeh odzvanja dok se spuštam skalinama
Bore tatine
Ako podignem trepavice do ruba obrva
Hoću li opet biti sama
Mrtvo lišće
Zglobove mi bolno stišće
Ako dovoljno brzo podignem vjeđe
Hoću li stići
Hoću li moći
U tragovima rosnim dušu zaustaviti
Što ću
Ako i ona mi ode
Sama
U ovo sjetno doba odlazaka
U trenu ovom
Sve što želim je da me nema
Da budem izgubljena

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: I onda dišem jesen

Vrijeme
zauvijek stoji na križanju s prostorom
i sumraci kapaju poput boje
na krošnje drveća
i jednu osamljenu vrbu.
Utapam se u sumraku
čekajući da joj ispere kosu na kiši
gledajući kako sjene šire krila
pletući stihove svilenih tuga
na tkalačkom stanu oblaka.
Vrijeme je samo glasina
neki prodavač laži
duhovnih metafora
blagoslova i prokletstva.
Ponekad kad zatvorim oči
sjećam se kiše u tim slikama
teških kapi u boji tuge
koje premazuju moju odjeću
poput mjesečine u noćnim satima.
I sam sam ovdje
kao ključ
za vrata koja mogu otvoriti tajnu
koja nosi svoju agoniju u noći
i gledam mrvicama sna
te hijeroglife
tu dvosmislenu rječitost.
I onda dišem jesen
i ja sam emocija
ili možda val
noćno more
usamljena zvijezda.

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Oprezna pjesma

Ne brini, nitko ne zna koja si vrata zatvorila,
nitko ne vidi da sada cupkaš u mraku,
da ne oduzimaš, već zbrajaš,
jer malo se lagati mora,
nitko nije primijetio da si otišla,
i da nema obrata u biografiji,
polako guli taj luk, sloj po sloj,
oslobodi suze, oslobodi krik,
a onda budi umjerena i odmjerena,
i ne gužvaj svoj odraz u zrcalu,
drugi nemaš, on te drži na okupu,
hladan je prosinac, i nitko neće doći,
nastavi igru sama, ulovi događaj,
napuni džepove slatkim mrvicama,
o svemu pomalo, o ničemu dovoljno,
budi lakomislena,
ne žuri se, ćaskaj,
pogladi bijelog mačka,
vjeruj u igru, ti imaš čaroliju,
koga dotakneš, bit će prijatelj,
i uvijek si na dobitku,
jer samo napisano ostaje,
a kad padne mrak, u
krugovima su istim,
razmrvljeni i nevidljivi
i cvijeće i drač i buka i bijes,
i java i san

Foto: pixabay.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara