Tino Prusac: Još jedna jesenja noć

Kroz ljubičasti prolaz mirisa
pošao sam u noćnu šetnju svijesti
i naišao na ravnodušnost oblaka
u purpurnoj auri grada.

Izlijevaju se boje po pločnicima
dok hodam šarenim ulicama
u svjetlu bljeskovi potiskuju moj zrak
unutar linija razbijenih boja.

Dodir rijetkog neba osjećam
i tamne prostore između zvijezda
u svjetlosti nebo nosi masku sive
i čuva oblake u svjetlu praznine.

I moja je osamljenost potpuno samostalna
i produbljuje tamu vlastitog sutra
u ovom plutajućem svijetu
ostaje korak ispred sebe.

Znam da koračam u stopama
koje nose ovu stazu poput tepiha lišća
i sve što znam su zvijezde
koje šarmiraju još jednu jesenju noć.

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Reset

“Volim te! Volim te! Volim te!” ushićeno je vikao u mobitelski mikrofon nepoznatoj ženi. “Napokon jedna pametna, pismena, elokventna, visprena, kulturna, intuitivna, zaposlena i brzomisleća cura“, radovalo se dijete u muškarcu zrelih godina.

Više od dva mjeseca “Badoo” ga je držao u neizvjesnosti. A sada, nakon stotinjak brzopoteznih poruka ovo – bingo!

Dogovorili su dejt naslijepo već za sutra navečer. Sjedio je na naslonu klupe pred kvartovskim vrtićem dok mu je prilazila. “Nešto u njezinu hodu… i sjaju iza njezinih koraka. Ona! Zar je to doista mogla biti ona?!? Ištar…” istrčavale su misli iz sjenki njegova mozga pod kojima se godinama skrivahu sjećanja na dvadeset i dva resetiranja pravremena.

Polako se uspravljao. “Kako su ti velika krila!” izletjelo joj je gledajući ga odozdo dok je istodobno rukama prekrivala usta ni sama ne znajući otkuda su joj navrle te riječi.

Stupovi gradske rasvjete pretvorili su se u reflektore na pozornici. Bilo je prekasno. Znao je kako će njihov susret pokrenuti lanac noćnih šapata te lepet svega što ima krila. Ili izazvati iznenadni svrbež na mjestima gdje su ih neki nekad davno imali. Nenadanim poljupcem uspio joj je zadržati pozornost u zaboravu zemaljske stvarnosti.

Uslijedilo je ispijanje čaja u obližnjem kafiću uz poneku biografsku fusnotu. Sada je bila udovica, s dvoje djece, menadžerica, bivša pripadnica Hare Krišne. “Dobra krinka”, prokementirao je u sebi.

Za dva dana završili su u njegovu krevetu. Sljedeći dan ga je iznenadila nenajavljenim dolaskom i cvijećem. Krevet se opet pokazao logičnim nastavkom večeri. I tako nekoliko sljedećih tjedana.

“Seks nije potreba nego zdravlje”, uvjeravala ga je. Pa dodala: “Zar misliš da ne znam što radimo? Pravimo dijete.” Bio je posve siguran kako nije bila svjesna ičega što je izgovarala.

Jednog ponedjeljka otišli su u kino. Bezglasna zavjetovanja srodnih duša uz “Posve Novi zavjet“. Nakon izlaska iz kina “Europa” svratli su do usputnog kioska. “Što vam se čini, kakav smo par? Hoćemo li dugo ostati zajedno?” upitala je prodavačicu kupujući žvakaće gume. “Simpatičan ste par”, smireno odgovori prodavačica i brzo pospremi novac u blagajnu. Kad joj se izgubiše iz vidokruga, prodavačica žurno zgrabi mobitel. Uskoro je nekome podnosila kratko izvješće na španjolskom jeziku.

Poslije kina ona je htjela k njemu na piće i potvrdu zavjeta srodnih tijela. No, upozoravajuća iskra u pleksusu prerasla je u žeravicu kojom je Prometej ljudima zapalio prvu vatru, a ova pak’ u plamen koji ga je sve više pržio svukud pod kožom. “Nisi je očekivao u ovom životu. Nisi spreman na novi pokušaj prepoznavanja. Došla ti je prerano. Ovo se mora prekinuti, sada i ovdje”, nagovarao ga je poput unutarnje jeke ženski sopran majčinskom autoritarnošću darovateljice prvog mu od njegovih stotinu i osam dosadašnjih života.

Odlučio ju je preventivno preplašiti neočekivanim oponašanjem režanja vuka. “Budalo!” vrisnula je. “Vozi me kući”, zapovjedila je.
“Sjeti se! Sjeti me se, Ištar! Ako me se sjetiš, nazovi me”, povikao je za njom dok je izlazila iz auta. Nije ga čula. “Ludače! Blokirat ću ti broj!” odbrusila mu je.

Javila se u petak. Razmišljala je. Bila je brzopleta. Rado bi nastavila biti dijelom te njihove čudne priče. Pristao je, iako im je podsvjesno davao još najviše tri mjeseca. Poslije osamdeset i tri dana njihova druženja, rekla mu je: “Eto, bio si u krivu. Proslavimo nadolazeće tromjesječje! Bit će ih još!” uskliknula je uručujući mu na dar knjigu Danijela Dragojevića “Izmišljotine”. Uz posvetu: “2 mjeseca, 22. dan, 22 života, 22 srca, 22 inkarnacije, 108 univerzuma, samo reci riječ, jer ja jesam i tu sam.”

A onda mu je jednog četvrtka, poput kakve voditeljice odjela za upravljanje ljudskim resursima, uručila izvanredni “otkaz”. Naravno, iz potpuno opravdanih i službenih razloga.

“Moram brinuti o djeci još najmanje četiri godine. One nisu nikada do sada bile izložene muškoj energiji. Osim toga, imam sve više posla. Putovanja, konferencije, radionice, sastanci, službene večere. To sam ja. Previše sam s tobom. Nedostajem curama i svojim prijateljima. I svom timu”, pokušala mu je objasniti odluku koju je, u stvari, donijela odmah nakon njihove prve svađe. “Eto, po peti put nisam uspjela živjeti s nekim. Ne znam hoćeš li i nadalje biti dio moga života. Dvije godine bačene u vjetar”, prozborila je glasom razočarane atletičarke koja ponovo nije uspjela oboriti svjetski rekord. On je nato zapuhao te nestao u krošnji pod kojom su stajali.

“Reset!” prosikće Semjaza neposredno prije njezina zadnjeg monologa, pritisnuvši tipku na akaškoj tastaturi.

Davorka Črnčec: Zadnji je dan kolovoza

ako se pitaš
zadnji je dan kolovoza
nimalo zabrinut za suncokrete
posoljen ambrozijom u cvatu
ne obazire se na aritmiju

ne izlazim ovih dana
čekam da se sve posloži
ne zaboravljam bilježnice
plešem tango s mirisom žene
po mostovima u okrugu još uvijek kiši

zujim pripremajući za zimu previše riječi
manje ih izgovaram i brižno biram
doručkujem istu glazbu
večeram ritam noćne smjene
ponekad se uhvatim kako ti govorim pjesmu

još uvijek sanjam kako
u točke susreta donosiš
zagrljaje otežale od čežnje
dukat žute

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Protagonistica

Još jedan pogled preko ramena,
i ne vidim te više,
al slutim da si u toj bjelini,
da ti treba praznina i mir,
rastavljen,
i ponovo sastavljen od raznih dijelova,
prekriven zarezima i malim slovima

Ne možeš mi više ništa,
jer ja sam tvoja fikcija,
protagonistica kojoj je tijesno,
koja se buni i želi van,
grebe noktima po praznoj stranici,
jer treba joj svjetla i treba joj zraka

Ne možeš mi više zabraniti
da pokupim tvoj odraz u staklu,
da stisnem sličicu u šaku,
da ti otmem miris,
sakrijem upitnike,
i uhvatim pogled ispred ponora

Odavno si pristao na sve,
na vrelu kožu i ledeni znoj,
na iskakanje duhova,
na tvrde puteve, izgubljene kofere,
na puste kolodvore

Znam da se sada vrtložiš
i u tišini prevrćeš neke riječi,
guraš ih pod hladne plahte,
prikupljaš mrvice od jučer,
uzimaš žličicom lijek,
i brišeš kaplju meda s usnice

Odbacuješ sve mekane i tople riječi,
jer ne poznaš ženske likove,
i ne voliš melodramu,
i opet se pakiraš,
kupuješ jednu kartu u jednom smjeru
ne trebaš sugovornika,
ne želiš suputnika
Tebi su samo prve rečenice važne,
i vrijede jedino obrati u priči

Foto: www.pexels,com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara