Maja Šiprak: Nebo moje ljubavi

Nasukan na strme obale svoje Itake*
upitnim pogledom
uznemiriš utrobu
odrediš postupke mojih misli
i traženje tvoje prisutnosti

gladnih očiju
upijaš nemir s mojeg lica
svjestan mogućnosti
uzimanja onog
što ti je potrebno
jer sam ti voljna dati sve
u neimanju želje biti nešto svoje

ja sam ogledalo tvojeg postojanja
prostrta ispod tvojih koraka
kao meki travnjak
radosna zbog uspona
širim ruke kako bih ublažila
tvoje padove

slutim tvoje tamne odaje
dok svoj nemir pogledom
izlijevaš po meni
u samotnim noćima
punim sablasnih sjena
koje ti usamljenošću prijete

niti jedna koprena
neće prikriti spoznaju
ritma spirale strasti
tankih niti trenutnog predavanja

dok se moja vjera u tebe
miješa sa željom
a zanosom me uvijek iznova
zavodi i ljubi
izmiče tlo pod nogama
u želji za potpunim predavanjem
i pripadanjem

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Freudovski oproštaj s očevim autoritetom

Svakoj mojoj ubranoj djetelini s četiri lista, otkidao je po jedan i cerio se kao budala. Pljuvao mi je u lice kada bih kući donosio petice, a za jedinice bi me nazivao bitangom, marvom predviđajući budućnost u čišćenju štale. „Jedino za što si podoban jest čišćenje štale“, zlim mi je pogledom tepao dok me silio jesti trule šljive prije izlaska s Monikom. Želio je da se us****m pred mladom damom kao grlica, jer po njegovom stručnom mišljenju i procjeni ja nisam bio sposoban po**je curu.
Natjerao me da nalakiram nokte u crveno. To je bila boja pičkice kao što sam ja. A onda sam trebao poput prave muškarčine velikim šnajderskim škarama strugati lak s noktiju. Smijao se kao kreten i komentirao moje pokrete sa škarama. „Pedantni su to pokreti male kuje“. Živio sam s njime jako dugo, sam ulovljen u mrežu životinje koja je imala pik na mene. Ja sam bio kriv za sve. Ja sam ubio majku, njegovu ženu na porodu. Uglavnom u meni je gledao neprijatelja. Znao je da ću ga se teško otarasiti. Zbog čega je sve to radio? Ne znam je li bilo zbog zabave ili te otrovne ljudske potrebe da napakosti drugom ljudskom biću ili je to prijezir prema samome sebi. Podsjećao sam ga da je i on jednom bio mlad i mogao uspjeti u životu, ali nije uspio poradi mene. Znao sam sa sigurnošću da kobre ponekad požderu vlastitu djecu. To sam naučio na dokumentarcu o životinjskim vrstama s pet godina dok je on u ludilu ispucavao olovo iz zračnice u mačke i susjedove pse.
Znam kako peče olovo iz zračnice. Guzica mi je puno puta bila krvava. Nije mi dao jesti. U dvorištu smo imali staru jabuku. Penjao sam se na nju i grabio jabuke poput bijesnog risa. Pucao mi je u guzicu smijuljeći se mojoj boli. Smijao se držeći upaljenu cigaretu na rubu usana u potkošulji. Nije mogao podnijeti da ijedan dio njega živi izvan njega. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je star, propao i oronuo jarac. Došlo je vrijeme progona.
Tog dana mi je rekao da je učinio svoje, da mogu ići. Rekao mi je nešto u stilu: „Moglo je biti drugačije. Mogao sam te jednostavno utopiti kad si kmečao. Ali nisam. Bio sam dobar otac i ostavio te na životu.“
Oprostio sam se s njim zadavši mu šamar za svaki trenutak ogavnog života koji mi je priredio. Ona je poludio. Komadom neobrađenog drva onesvijestio me. Kada sam se probudio, bio sam mokar. Nisam isprva osjetio čudan miris. Mirisalo je na…. mirisalo je na… benzin. To sam shvatio tek kada je zapalio cigaretu i bacio je…
Uvijek se toga sjetim danas kada u zbornici ispravljam testove i gnječim cigaretu u pepeljari.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: magArac 145

Brojim do deset.
Tko se nije skrio…
nije dostojan skrivanja.
Nije ništa i nikada neće biti.
Baš ću zato
spaliti sva mjesta
na kojima jesam,
na kojima ću tek biti.
Umišljen, ponosan
prazno ću u daljinu buljiti.
Brojim do devet.
Čujete me.
Kažem brojim devet.
Svi koji nisu
neka što prije odu
u krevet.
Svi koji nisu i neće,
nikad više,
nikad manje
sklopit oka neće.
Kažem nikad više.
Zato od sada brojim do osam.
Odvratno.
Nos ti je opet posran.
Brojim do sedam
i ništa ti ne dam.
Šest. Brojeve brojim sve u šest.
Što čekaju. Nek’ svi odu,
nek’ svi padnu u nesvijest.
Brojim pet.
Tko može neka odleti,
jer kroz ovaj dan i noć,
kroz ovaj san besplatan je prelet.
Četiri,
tri,
dva…
Još samo jedan i gotovo je sve.
Brojim do deset.
Tko se nije skrio mrtav čovjek je… bio.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Zrcalo

Krvnikom mi zrcalo postade, dobro koje užitkom tijelo će mi sahraniti. Drugi nitko vidjeti me neće, zapamtiti, boraviti na pogrebu mi neće. Odraz će se uvijek sjećati unakaženog, zamagljen ili razlomljen, upijati će, razumjeti, i neće odati viđeno. Ono što mu isprva pokazah nije imalo smisla, sazrijevalo je rastaljeno u kritično grubim nitima. Konopci moje duše visjeli su poput žila pred istrošenom oštricom sječiva od tame, konačnim raspletom tek porođene svijesti, koje iskreno nema. Kraj se odrazio, u zrcalu, trljao je dlanove, razasuo svu svoju hrapavu kožu po tlu na kojemu sam oduvijek čuvao mrtve, one koje umoran poželjeh sustići. Okrajcima tijela koračao sam prema naprijed, očekujući da udahnem spokoj, molio, kažnjavao um vlastitim mislima, što još uvijek postoje tako nesretne, da žive. Vodio sam trup, daleko, ostavljen od smrti, označen kao vječni patnik. Život me osudio na život, učinio me svojim ruglom, lutkom za igru. Prokleo sam ga, odlučio se na neposluh, na zakapanje njegove časti. Ogledao sam se ponovno. Očaran novim stadijem raspadanja, prisegnuo sam. Tami u službu. Osjetih svoje tkivo kako se stapa sa zrcalom. Boljelo je sve dok se jasno njime prožeo nisam, a onda.. kada ugledah sebe s druge strane, toplije i grešne…
Sječivo je poljubilo moje mlohave plave žile i sve sam ih napokon odstranio iz svojih ruku.

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Glineno nebo

Ona sam koja želi tvoju pjesmu
poeziju o očima boje šumskog meda
koja se voli ljubiti u pospana jutra
gledati u nebo od pečene gline

ona sam koja traži sebi sličnog
koji sluša i čuje
bez želje da me mijenja

ona sam koja ljubav iz romana živi
koja ljubavne pjesme odašilje na nepoznate adrese
živi u oblaku užarene tišine
i u ponoć pleše na kiši

ona sam kojoj sreća ne dolazi često
kad dođe ne otvaram joj vrata
njoj u inat oblačim tvoju majicu
i udišem mirise noći

danas je dobar dan
za herojski život običnog tempa
na stolu origami spremljen za tebe
nosi ga golub pismonoša
veteran tajnih ljubavnih poruka

ona sam u čijim očima miruju vulkani
osjeti njihov pepeo na usnama – ako se usudiš
i kistom na mom glinenom nebu
iscrtaj minijature ljubavi

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Tipfeler

Dvjesto i sedam. U tri dana. Što pisama, što razglednica.

Već tri uzastopna jutra prvo bi začuo poštareve cipele pri prebrojavanju stepenica. Kao da se taj ritmički zvuk pretvarao u melodiju svojstvenu baš tom paru nogu. Noge susjede Vesne, djeda Jurice ili sestara blizanki s drugog kata pjevušile su neke posve drugačije melodije.

Potom bi se čulo otvaranje poštareve prevelike torbe tijekom kojeg je uz prigušeni odjek nešto uvijek padalo na pod hodnika. Najčešće novine, smotane u tuljac. Dovoljan razlog za prvu psovku. Zatim bi započela borba s prorezom za poštu skrivenim iza metalnog poklopca na ulaznim vratima. Poštar je poput krotitelja lavova pokušao smiriti opasnu zvijer koja je uporno odbijala redovni pregled grla i ždrijela. Nakon više od minute uspijevao je ubaciti poštu. Njegova druga psovka bila je pouzdan znak da je uspješno obavio svoj loše plaćen posao.

Bruno se upravo uspravljao pri podizanju nekoliko kuverti progutanih halapljivim ustima ulaznih vrata koja su se hranila isključivo poštanskim pošiljkama. Sada je već mogao pretpostaviti kakav će biti tekst i ovih pisma. Stojeći iza unutarnje strane vrata, ovog puta u pidžami, pažljivo je otvorio jednu od kuverti. Nije podnosio kada netko otvarajući kuvertu podere i na bilo koji način ošteti sadržaj pisma.

Drugarice Bruna! Tvoja pjesma u listu ***** istinski me je oduševila. Ukoliko želiš da zamijeniš pjesme s pjesmama istomišljenika onda požuri da odgovoriš jednom vojniku koji uskoro završava svoj vojnički život i vraća se u svoj rodni kraj. Ako ništa drugo onda barem razglednica grada (pošto ih skupljam) s negativnim odgovorom. Drugarski pozdrav! *** *** , VP 2860, 91002 Skopje“ stajalo je u prvootvorenom pismu.

Bilo je nešto oskudnije od sljedećeg.

Zdravo nepoznata kolegice! Upravo sam prelistavao list ***** koji je izdan ***** i u njemu sam pročitao tvoju pjesmu koja me navela da ti napišem ovo pismo. (…) Mislim da bi trebao prvo da se predstavim a onda nastavim s daljnjim pisanjem. Zovem se *** ***, rodom sam s otoka Brača ,a sad se momentalno nalazim u Tuzli na odsluženju vojnog roka. Za početak je dovoljno da znaš toliko, a nadam se i vjerujem da ćemo se upoznat i bolje jer sam osjetio preko ove tvoje pjesme da imamo nešto zajedničko što nas navodi na pisanje pjesama. Tvoja pjesma mi se sviđa iz više razloga. U njoj sam osjetio ono pravo i istinsko osjećanje kad se piše pjesma. U stvari pjesma je dobra tek onda kad u njoj osjetiš i prepoznaš onog tko je napisao, jer to znači da je on uspio pomoću riječi dočarati ono što osjeća i što mu je na srcu, a to je vrlo teško baš u pjesmama. (…) Zato bi te zamolio da mi odgovoriš na ovo pismo kako bi saznao za još koju tvoju pjesmu jer imam osjećaj da su upravo onakve kakve meni odgovaraju. Evo šaljem ti ovu pjesmu koju sam napisao prije 6 mjeseci tj. neposredno pred odlazak u vojsku. (…) Mnogo sam vezan uz more i ono mi je jedno od glavnih motiva za pisanje pjesama. Evo ti još par riječi o meni. Završio sam višu ugostiteljsku školu i radim u hotelu kao konobar mada nisam zadovoljan s tim radnim mjestom. Za sada toliko. Očekujem odgovor. Uz prijateljski pozdrav *** *** , VP Tuzla.“

Bruno se nadao kako će se baš danas, prije odlaska na posao u popodnevnu smjenu, definitivno uspjeti osloboditi osjećaja višednevne zbunjenosti. Pače, svojevrsne nelagode.

Znao je kolika može biti snaga izgovorene ili napisane riječi, ali do sad nije mogao ni slutiti kolika je snaga jednog tipfelera. Zbog njega je dvjesto i sedam muškaraca, mahom vojnika, podastrlo svoju dušu nepoznatoj „ženi“.

Nije mu bio toliko važan pravi razlog zbog kojeg su to učinili. Bio je uvjeren kako ih je osim tipfelera na takvo reagiranje ponukala ne toliko sama pjesma koliko potreba za ljudskim dodirom – bilo duhovnim, bilo tjelesnim.

Prije nego li se okrenuo te uputio u dnevnu sobu bio je siguran kako mora svima odgovoriti.

Svako će pismo imati isti kratki tekst, a započinjat će s: „Dragi ***, ja nisam Bruna nego Bruno. Dogodio se tipfeler…“

Želio je vjerovati kako će kroz nekoliko dana primiti barem jedno pismo. Ili barem razglednicu.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara