Mirela Ilić: Vodootporna maskara

Eyes

Još na početku školske godine prvog razreda Nikola se nameračio na mene. Povlačenje moje duge, uredno počešljanje kose, skrivanje pernice i torbe, smišljanje nadimaka…. Moj kolega iz klupe bio je pravi, mali, nepodnošljivi provokator. Jednog dana, odlučila sam se potužiti tati. Sjećam se kako smo se u našoj maslinasto zelenoj Zastavi 128 vozili prema školi. Kao i obično, sjedila sam na odostraga i gurala glavu između dva prednja sjedala pokušavajući vidjeti sve što se tijekom vožnje događa.
– Tata, Nikola me stalno zeza. Ne da mi se više ni ići u školu zbog njega.
– Nikola? Onaj koji sjedi s tobom?
– Da.
– Pa, jesi li rekla učiteljici?
– Ma rekla sam ali on ne prestaje!
– Nema veze, popričat ću ja s njom – zaključio je tata ozbiljno.
Razgovarajući, nisam ni bila svjesna da smo već parkirali ispred škole i da je vrijeme da izađem. Pogledala sam ga u retrovizor i izašla bez pozdrava. Zastala sam pred ulazom u školu, okrenula se i nevoljko mu mahnula. Nakon nastave radosno sam izašla na školsko dvorište i neugodno se iznenadila kad sam vidjela da tate nema na uobičajenom mjestu. Tražeći ga pogledom u jednom trenutku sam ga ugledala kako naganja Nikolu. Bila sam zbunjena, čak i malo posramljena pred prijateljima iz razreda. Ali osjetila sam i radost jer sam znala da nakon bliskog susreta s mojim tatom Nikoli više nikad neće pasti na pamet zezati me. Osjetila sam sigurnost. Nikad nisam saznala što je točno tata rekao Nikoli, ali nakon tog susreta više me nije gnjavio.
Sjeli smo u auto i krenuli kući. Opet sam gurnula glavu između sjedala i u trenutku u retrovizoru uhvatila tatin pogled. Gledao me ravno u oči:
– Sada sam bio tu, a možda me slijedeći put ne bude. Moraš se znati sama obraniti.
– Zašto te ne bi bilo? – upitala sam začuđeno.
– Pa mogu možda negdje otići – odvratio je. – Na put recimo. Bitno je da se moraš znati sama snaći.
Nakon zadnje rečenice vratio je pogled na cestu i time je razgovor bio završen. Sjećam se da sam odjednom osjetila tugu. Pogledala sam nazad u retrovizor i vidjela kako se moje velike smeđe oči pune suzama. Tiho i bez glasa suze su mi padale niz obraze. Ni danas ne znam što me više zabolilo, pomisao da bi tata mogao negdje otići i ostaviti me ili da se ne želi zauzeti za mene. Tog dana više nisam bila raspoložena za razgovor. Zatvorila sam se u sobu i zamišljeno gledala kišne kapi kako se kotrljaju niz prozor.

Neki dan sam isto tako gledala kroz prozor. Crni oblaci prekrili su nebo. Zaokupljena mislima čekala sam kišu, kada me trgnula zvonjava telefona.
– Ej mama. Što to pričaš? Pa šta sad još i bubrezi?! Znala sam! Govorim vam cijeli život da su to prejaki ljekovi i evo sad! Da, da… naravno, daj mi sve datume da zapišem.
Prekinula sam razgovor i gledala u popis koji sam upravo sastavila.
srijeda
08h – holter
11h – nefrolog
četvrtak
10h – internist
12h – fizijatar

Ovo je za mene već bila rutina jer s njim obilazim bolnicu još od tinejdžerskih dana. Mama je uglavnom bila zauzeta poslom. Ali s obzirom da je ona veliki paničar, ovako je bolje. Netko mora biti jak. Svaki put prije nego s tatom odem kod doktora, na izlazu iz kuće duboko udahnem. To je moj ritual kojim zamrzavam emocije kako bi mogla odraditi sve što je potrebno kako bi mu bilo lakše proći kroz još jedan pregled. Svakim novim receptom i svakom novom uputnicom, u pogledu mu čitam pitanje: Hoću li ozdraviti i koliko ću još ovako?
Unatoč mom ritualu, nakon ulaska u bolnicu svakim novim korakom osjetim slabost. Odjednom, kao da opet sjedim u Zastavi 128 i gledam u retrovizor kako mi se velike smeđe oči pune suzama. I uvijek isto. Kada tatu dopratim do vrata gdje čeka da ga prozovu, slažem da moram malo na zrak. Probijam se kroz ljude prema izlazu, pa naglo skrenem u toalet i tamo se isplačem. Pazim da me ne bi netko čuo, jer netko mora biti jak. Potom izađem i pogledam se u ogledalo. Na brzinu se obrišem i dovedem u red. Opet duboko udahnem i vratim se u čekaonicu. Približim se tati, uhvatim ga za ruku i kažem:
– Tu sam.
A usput pomislim:
„I uvijek ću biti“
On me pogleda i upita:
– Šta si tako crna ispod očiju? Ajde obriši se. – I pruža mi maramice.
Naučila sam se braniti sama. Godinama to činim… uglavnom uspješno. Uvjerila sam se da je to onaj isti ugodni osjećaj kojeg sam nekad davno osjetila na školskom dvorištu. Ali nikad se nisam znala obraniti od slabosti na njega. Jedino njega nisam uvjerila da sam ja jaka, a on je jedini kojeg sam u to željela uvjeriti. Kada bih barem pronašla maskaru koja bi bila vodootporna i na moje suze namjenjene njemu.

Andrijana Kos Lajtman: Iz putopisa “U raspuklinama slova”

More

7. kolovoza 2008.
6:30, rano jutro. Sunce prelijeva sobu iscijeđenom dušom naranče. Sna više nema, kao da ga nikad i nije bilo: samo jug, jug. Jug. Tražim ručnik, kremu za sunčanje, sunčane naočale (i osjećam se kao da upravo ispisujem odgovor na neizbježno pitanje svakog osnovnoškolskog leksikona: Što biste ponijeli na pusti otok?). I “Neparne ljubavi”, ipak. Ulazak u potpuno čisto more ekvivalent je zaronu u svanuće. Zapisujem ove trenutke tek toliko da im tijelo ne iščezne u nepovrat, esencija trenutka ionako se ne može uhvatiti riječima. Radi se o onim trenucima kada smo apsolutno i nemjerljivo, svakom molekulom svijesti, uronjeni u sadašnjost. Trenuci kada ne postoji ništa, samo neodređen, globalan osjećaj sreće. Otkrivam: na Lastovu on ima lice naranče i dodir plave, mokre leptirice. Zaklopatica – uvala odmaknuta od svijeta. Lijepa, svrhovita, dovoljna sebi. Pobuđuje neku neotrovnu zavist, na crti gdje svjesno prepušta klopotanje (zaklopotanje) nesvjesnom.
„pokušala sam ti pisati, ne jednom,
ne mehaničkom kretnjom. u tamnom rukopisu,
u svijetloj košulji, svijetlim očima.
niti kretnjom izazova, niti kretnjom
pravog izričaja. r je drhtavo; vidim, piše:
vibrant. mrzim te, drhtavo. vibrant, dakle.“
Blisko mi je drhtavo, Andrea. Volim r. R je protok, kretanje, trk. Drhtaj. Prodor i dodir. R je preklapanje i prepoznavanje. Podudaranje i privlačnost. Dar, prozor, miris, srce, ruka… R je trzaj u srcu pjesnika. R je i Parun, i Žagar, i Zlatar, i Vrkljan. Marinković, Krleža i Lorca.
Kasno popodne. Uvala Sv. Mihovila, pitoma i neobična. Dvije brodice, kameni lukobran, jedna jedina kuća s terasom i duga bijela građevina, niska, s ostacima krova. U uvali stoji Škoj od Mihajla, a nasuprot otočiću, pod Donjim Pjevorom, crkvica sv. Mihovila (Mihajla) iz 14. stoljeća, sačuvana kakva je i bila. Nekada su se oko nje pokapali stranci, umrli pomorci i utopljenici te domaći ljudi umrli od kakve zarazne bolesti. Često je služila i kao privremeno skladište žita i sočiva. Sama lučica Mihajla izgrađena je 1905. godine. Prvi put sam u ovom krajoliku; neobičan je, tuđ, različit od svega što nosim u svom životnom/ putničkom/ čitateljskom iskustvu. Unatoč tome, dohvatljiva mi je njegova ljepota i nestvarnost (doima se prostorom bez imena, bez mjesta, bez države, bez vremena…). Sv. Mihovil: prostor bez suvišnih pitanja, bez dvojbi, bez sumnji i nedorečenosti. Čini se da svaka stvar i biće koje mogu obuhvatiti pogledom, upravo sada, u ovom trenutku, izriče svoju istinu (Sv. Mihovil, otok Lastovo, 7. 8. 2008., 18 sati) – svoju kristalnu sjemenku sebe. More prelazi iz tirkizne u plavu nijansu, astralne lastavice klize po površini (upravo mi postade jasno da će za mene Lastovo uvijek značiti upravo to: ples sunca na površini vode, intenzivan, staklast i razigran, strukturiran od lebdećih lastavica svjetla koje skakuću iz mora u oko, neprestano upućene jedna na drugu).
Jedno znam: ljepota i radost ne trpe predvidljivost. I drugo znam: zavodljiva omnipotencija svijeta nikad se neće iscrpsti u tolikoj mjeri da bi prestala biti inspirativna.
Puštam olovku, okrećem se na ručniku položenom niz blagu padinu (glavu tamo gdje su dosad bile noge, noge na mjesto glave). Tako je udobnije. Iznad mene: plavo. Plavo, i ništa.

Putopis u cjelini objavljen u časopisu “Ako”, br. 27/28, 2009, str. 78-90.

sky-space-moon-outdoors

Miro Škugor: Ljubav na čekanju

ljeska se ljeto
u oznojenom neonu

hladi se noć među konopima jarbola
poput spuštenog jedra

u plitkoj zdjeli šljapka jezik psa
kao nesmotrena ajkula u pličini atola

osamljuje se početak ljeta
u kojem si me ostavila čekati
tvoj povratak
iz zemlje leda

hoćeš li mi ikada razjasniti
kako ljubav uopće može biti na čekanju

crveni se Mjesec
umjesto tebe

Foto: www.pexels.com

pexels-photo

Olivera Olja Petrović: Sad je sutra

Bojiš se?
Čega?
Godina? Vremena? Svojih stopala koja stoje u mestu?Ljubavi koju još uvek čuvaš kao dečiju igračku ne dozvoljavajući joj da se izlije u oba oka…
Bojiš se?
Tame?
Samoće?
Viška prostora?
Bojiš se? Čega se bojiš?
Svojih jezivih poroka? Grehova? Groznih misli? Zavisti?
Svojih postupaka ili svojih nečinjenja, ili tuguješ zbog bledih dragosti i starih patika koje bacaš juče zaboravljajući tamo neke odlaske u bioskop i scene…
Molim te otvori ruke, ispruži prste, rastegni snagu između svega šta vidiš oko svojih prstiju. Šta si stvorio,vidiš li trag? Ima li traga?
Nemoj da plačeš, nemoj toliko plakati, ne, neću govoriti šta da radiš, plači koliko god hoćeš.
Plači, jauči, vrišti, polomi tanjir, ili polomi čašu, napravi rez, ostavi trag, zagrizi u porok još dublje pa ispljuni sve ugljene đavolje namere i oslobodi se kako želiš, kako tebi prija!
Radi šta hoćeš,
možeš da otvoriš vrata, možeš da povećaš ulog, možeš da kupiš novi automobil ili neke stare knjige, ili bocu retko dobrog vina ili pak ploče. Ti možeš sve!
Da li veruješ sebi?
Ti možeš postati ceo svet!
Radi šta želiš!
Otkrivaj se, hodaj bos, lutaj, otputuj negde sam, pogledaj, prepoznaj…
Ljubav!
Da li je vidiš?
Ona je tu.
I nema straha.
Lako je otvoriti vrata životu i pustiti sebe da uđe unutar tvoje duše zar ne?

Foto: www.pexels.com

balloon-hot-air-balloon-balloon-glow-drive-87658

Vladimir Papić: Negdje prema obzoru

„Pa, dobro, gdje je više? Ima sat vremena otkad smo ga poslali u šupu?“ Sanja je nervozno koračala kuhinjom. „Kažem ti. Nešto se čudno događa s njim“. Uputila je zabrinuti pogled Nikoli. On je sjedio za kuhinjskim stolom gledajući ravnodušno kroz prozor. Negdje prema obzoru. Otrgnula mu je cigaretu iz ruke. „Slušaš li ti mene?“ pitala ga je. Nikola, shvativši ozbiljnost situacije, okrene glavu prema njoj i kimnu poslušno dva puta glavom. „Da, da. Ne brini. Ulovio ga je pubertet“ odgovorio je mehanički. Sanja je prinijela cigaretu ustima, uvukla duboko dim i potom ga polako ispuhala prema stropu. „Pubertet!“ zakolutala je očima. „Pubertet je kad dobiješ prištiće i počneš mazati kosu gelom, a ne ovo što on radi. Povučen je. Susjeda mi je rekla kako ga je vidjela da šeta potpuno sam noseći praznu plastičnu vrećicu“. Bacila je cigaretu kroz prozor, a on razočarano slegnuo ramenima. Ustao je kako bi obuo cipele i zaputio se u dućan. „Konačno!“ rekla je Sanja. „Mislila sam se nikad nećeš pokrenuti“. Pogledao ju je upitno. „Idemo vidjeti gdje je“ izjurila je kroz ulazna vrata prije nego je uspio bilo što reći.
„Znala sam“ viknula je Sanja promatrajući onesviještenog sina kraj šupe. Muž mu je pritrčao i krenuo ga blago šamarati. „Nema šanse da se probudi. Zar ne shvaćaš što se događa?“ pitala je žena glave poluzavučene u plastičnu vrećicu koju je našla pokraj sina. „Što?“ pitao je. U tom trenutku, Damijan je snažno zakašljao. „Sine, što se dogodilo?“ pitao ga je obazrivo Nikola. Damijan je, ošamućen, odgovorio „Malo nam je falilo“ „Za što?“ „Da uspijemo“.
Sanja se, kasnije te večeri prisjetila priča svojeg brata. Njegova ekipa iz ulice znala je lagati roditeljima da im treba lijepilo za plakate iz povijesti. Jednog od njih našli su ispruženog na klupici autobusnog kolodvora nosnica čvrsto priljepljenih jednu za drugu. Hrkao je toliko jako da je jedan od vozača autobusa pomislio kako mu se pokvario motor. „Što radiš to?“ upitao ju je Nikola. „Čuješ li hrkanje?“ upitala je Sanja držeći uho prislonjenim na vrata Damijanove sobe. Nikola je zavrtio glavom.
Damijan je sutradan završio u doktorovom uredu. Pitao ga je svakakva pitanja. Počevši od toga voli li svoje roditelje sve do pitanja tko je prvak u pokemonima. Damijan nikad nije bio dobar u ispitima pa je odlučio šutjeti. Doktor je na kraju, umoran od ispitivanja, pozvao roditelje u ordinaciju i saopćio im kako je to samo faza i da će ga navjerojatnije proći.
Sanja je i dalje bila uvjerena kako nešto nije u redu. Odlučila je uzeti godišnji odmor kako bi provodila što više vremena s Damijanom. Točnije, kako bi provodila što više vremena prateći ga. Skrivala se iza ugla dok je išao u školu ili virila iz grmlja kad je išao na trening. Nije uočila ništa neobično, osim tih praznih plastičnih vrećica kojima je stalno mahao po zraku. Zapazila je kako ih je znao vezati u čvor toliko čvrsto da bi na kraju eksplodirale. „Možda je to neki umjetnički preformans“ zaključila je.
Odlučila ga je upisati u glazbenu školu. Kad već voli toliko napuhavati te vrećice možda će mu biti interesantno puhati u frulu ili trombon. Međutim, Damijan je nastavio hodati okolo s tom praznom vrećicom bez interesa za bilo što drugo. Kad bi ga po povratku kući pitala kakav mu je bio dan, očekivala bi da će je barem lagati. Da će reći kako mu je bilo OK na treningu, ili dosadno u školi ili superzabavno dok je puhao u flautu. To bi razumjela. Barem bi znala da ga je sram i da joj pokušava nekako udovoljiti. Na njena pitanja, Damijan bi izvukao puknutu vrećicu iz džepa i odgovarao uvijek isto „Skoro smo uspjeli mama!“. Kao da joj je to nešto trebalo značiti.
Mislila je da joj je sin šizofreničar. Svaki stručnjak kod kojeg ga je odvela nije imao odgovor na njegovo „stanje“. Nikola se nije obazirao na njene primjedbe. Tješio je kako će sve biti u redu. Jednog dana vratila se uplakana kući i rekla kako je Damijana skoro pregazio automobil jer je skakao sa vrećicom po cesti. Auto se zaustavio u zadnji čas. Vozač je psovao, a Damijan je samo rekao „Skoro“. Nikola joj je obrisao suze i rekao kako će se on pobrinuti za sve.
Kad je ustala, na stolu je našla novac. Na njemu je bio papirić na kojem je pisalo: „Za vrećice“. Promatrala je novac u nevjerici nekoliko munuta, a onda otišla u dućan i kupila najotpornije plastične vrećice koje je našla. Vratila se doma i položila ih Damijanu na krevet s porukom „Voli te mama“. Nacrtala je i srce na papiriću.
Odlučila se sakriti u automobilu prije nego se Damijan vrati kući. Sagnula se kad ga je vidjela kako ulazi u zgradu. Izišao je brzo s velikim osmijehom na licu. Pratila ga je u automobilu veoma pažljivo kako je ne bi vidio. Mahao je vrećicom. Nije je vezao u čvor ovaj put, nego je pustio da se puni zrakom. Činilo joj se da je vrećica sve veća i veća, a da mu se noge odvajaju od tla. Bili su već blizu grada i upala je u gužvu. Nije ga više mogla pratiti. Zamaknuo je iza neke zgrade. Počela se psovati. Izišla je iz auta i potrčala prema zgradi gdje ga je zadnji put vidjela. Tamo nije bilo nikoga. Čula je kako joj trube iz drugih automobila jer je parkirala nasred ceste. Vratila se u auto suznih očiju. Iako se maknula drugim vozačima, oni su i dalje trubili. Okrenula se prema njima spremna na svađu, ali svi su gledali negdje prema obzoru.
Po nebu je plovio ogroman zeleni balon.

Foto: www.pexels.com

poppy

Zdravka Prnić: Zatočena

Nismo mi bili skupa, mi smo se samo mimoilazili tiho, pazeći da ne probudimo ptice na grani vinike pod prozorom. U rane zore, dok sam na prstima izlazila noseći cipelice u ruci, kako ti ne bih prekinula zlatnu nit tek osvojenog sna, sudarala sam se s maglama, odbijajući ih rastjerati.
Ne, nismo mi bili skupa, samo smo paralelno na susjednim kolosjecima putovali, neko vrijeme, striktno pazeći da skretničar na vrijeme presloži naše puteve, kako se baš nikad ne bi ukrstili. Jedan sinjal je uporno svijetlio žarko crvenom bojom, upozoravajući me, ali ja sam bosim nogama, na prstima, poput djeteta vidjela samo makove kako se svijaju prije sutona.
Nismo mi bili skupa, ni dok je kiša obilazila grad, a ja bez daha trčala preskačući i po nekoliko stepenica. Ni dok si me brisao grubim frotirom, presporo u hodniku, pored otvorenog prozora, dopuštajući otežalom stablu vinike da se posrami.
Ne, nismo mi bili skupa, ni kad je proljeće donijelo cvjetni pokrov oko grada, jer tebi su sva godišnja doba ista, gruba, porozna, nebitna. Otišla sam ostavljajući neoprano posuđe, nezaliveno cvijeće, neopranu posteljinu…
– Doista se ne misliš vratiti? – pitao si zatečen, gurajući u lulu aromatični duhan, mršteći se poput dječaka kad si konačno shvatio da nešto nedostaje u tvom životnom prostoru.
– Ionako nismo bili skupa. Htio si živjeti sam. Imati određenu slobodu, pa evo ti je… – odgovaram u slušalicu u gluho doba noći.
Šutiš. Čujem kako povlačiš dim. Mogla bih se zakleti i da osjećam titraj stare drvene stolice u kojoj se njišeš.
– Vratit ćeš se s prvom kišom – oporo odgovaraš.
Sklapam slušalicu. Nema se tu što reći. Mi ionako nismo bili zajedno. Samo smo putovali neko vrijeme u istom smjeru, švercajući se bez karte, kao slijepi putnici u ekspresnom vlaku bez reda vožnje.
Kiša obilazi grad. Čujem kapi kako udaraju o krovne prozore. Puštam ih da natoče dehidrirano tijelo i onu biljčicu šćućurenu na dnu kralježnice, što odbija rasti već neko vrijeme. Ne grana se, ne lista, ne pupa… Samo sklupčana spava, zatočena u tijelu.

U galeriji, pod snopom zraka iz malog reflektora, skulptura na malom pijedestalu spava. Mogla je to biti neka sretna žena, neka muza što bosa po jutarnjoj rosi kroči, razmičući pamučne oblake i prkoseći vjetru.
Ne, neću čitati kritike, ništa o pozitivnoj formi i inim stvarčicama koje me uopće ne zanimaju; znam da je ta žena zatočena u kamenu i da je kamen zatočen u njoj. Uvjeren si kako si je svojim vještim rukama oslobodio, odstranjujući sloj po sloj, pa sad skulptura blista pod reflektorom, naga na boku, dok joj kovrča pada niz vrat i prekriva lijevu bradavicu.
– Što misliš, mašta li ili sanja? – čujem jedan ženski glas.
– Ne znam, pokušavam dokučiti taj izraz lica… – čujem odgovor muškarca do nje.
Baš kad sam mislila otići, zatekao me poznati glas, tik iza leđa.
– Mislim da čeka kišu.
Ono dvoje sad su tek postali zaintrigirani, ona je nakrivila glavu, a on je voajerski virio iznad malih četvrtastih naočala.
Nisam se okrenula. Samo sam izašla u zvjezdanu noć.

foto: pixabay.com

13734976_1662162927438235_7480511137768222540_o

Željko Maurović: Gola i sama (Josè di Pepe Maccinato)

MAURO’S CAFFE MAURONETTI

Neki dan je, veli usmeno prepričavana legenda, projahala Korzom, na bijelom lipicancu, točno u podne, tik što je prestala prva ljetna nevera, ma ke nevera, diluvij!
Za njom se, poput paunova repa, širio miris ozona, zaostale kapljice u zraku, prelamale su se čudesnim bojama zahvaljujući ponovnom pojavljivanju Sunca. Samo je miris čestica prašine i obližnje pečenjare naziva “Svakom svoje”, kvario inače potpuno nezemaljski ugođaj. Doduše, samo nagađamo jer, onih koji su se udaljili od zemaljskog, nema puno u našem gradu. Možda čak nijedan. Po tomu se, doduše, ne razlikujemo od većine gradova na toj, nevelikoj, kozmičkoj lopti. No, ponekad se i u nas desi nešto… nešto onako, malo vjerojatno.
Najprije se, kako je rečeno, ogromna oluja spustila i namočila sve koji su sjedili diljem Korza, s odličnim pogledom jedni na druge, podijeljeni u dvije suprotstavljene stranke, Makijatističku i Kapučinsku, uz tek pokojeg Kafelatista i Mineralista, za pivo je bilo malo prerano. Doduše, i tu je bilo disidenata. Učas ih je kiša namočila do, hm, gaća. Skupljali su halje svoje promočene i bježali u sigurnu unutrašnjost kafea. Oni hrabriji ili ljeniji, a takvih je bilo malo, sklanjali su se ispod Mussolezijeva balkona Radio Rijeke, ili u, zgodno uvučene, ulaze robnih kuća Korzo i RI. Neki čak između Gethaldusa i kafića La Guardija, poput, recimo, Pere Pankera, čija je kuća i dom oduvijek bilo Korzo, koji je još u ruci držao polupraznu riglu piva. Samo su, na sad praznom, zalivenom i pljaskavom Korzu, negdje ispred Pošte, ostali Ibro i Mate, dva radnika-poljevača čiji je zadatak bio zalijevanje gredica cvijeća što su se spuštale s kandelabara zapičenih u Korzo, cvijeća posloženog u zelene, drvene, križ-kraž posude, onakve kakve ste nekad mogli vidjeti na provincijskim željezničkim stanicama preminule, premile nam Austrougarske, živjela, viva, es lebe, eljen. No, oni nisu kisnuli jer su bili u specijalnom, Steyr-Puch vozilu, namijenjenom multitask zadacima, vehiklu sličnom malo većem mažininu. Zelenom. I, dok je većina onih pokislih što su ostali izvan sigurnosti kafea, kao i oni unutar sigurnosne zone, žmikala svoje gornje i donje odjevne predmete, kako je tko već imao autonomiju volje, kad je gola djevojka na konju, koja se, prema nepouzdanim svjedocima, pojavila niotkud, neš’ ti pojma!, projahala pored Ibrinog i Matinog specijalnog vozila, njih su je dvojica vidjeli. Da vidjeli! Ibro je razjapio čeljusti tako da mu je nešto škljocnulo, a Mate se udario šakom u glavu, prilično jako, ne bi li došao k sebi ili bar k razumu. No, djevojka je, sveudilj jahala pored njih, gola k’o od majke rođena, ako su majke u stanju rađati tako velike djevojke od 20-tak, tako, možda 25 godina. Bilo je točno podne jer u podne se, ponekad događaju one nevjerojatne stvari koje se inače događaju u gluho doba noći, u, recimo, ponoć kad nikog nema vani jer pijanci već spavaju, a adolescenti se tek spremaju na dubokoumne deračine i konzumaciju velikih količina onoga što su pijanci, od ranog popodneva pa do ponoći, tek načeli, Nj. V. Alkohola.
No, dvojica inokosnih poljevača, Ibro i Mate, u doba susreta s golom ljepoticom na konju, nisu bili konzumirali ni čašice; Ibro, jer mu nije još završila smjena, a Mate jer mu nije dopuštao doktor, zbog jetre.
– Si vidio, majketi, gola, potpuno gola, pa još na kljusetu jaše! Ma ‘ko će mi to povjerovat!?
– Pa negošta da je gola, kakva bi Sloboda mogla bit nego gola, štas’ čudiš? – odvrati drugi, kad je došao k sebi i prestao buljiti u riđe stidne dlačice prolazeće žene.
– Pa kakva Sloboda, otkud ti sad to da je to sloboda, ma štas’ pio već prije posla?! – veli prvi buljeći u rajske plodove prolaznice.
– Pa vidio bi i ti da ne buljiš u sise nego i između, vidiš da nosi lentu s natpisom ‘SLOBODA’ , vidiš, lijepim krasopisom je ispisana!?
– Ma vidim vidim, al’ šta je to lenta? Ma da mi je nek’o reko da ću za života još vidjeti tu Slobodu, pa još golu… a šta je to krasopis, majketi?!
I, dok su se oni nastavili prijateljski razgovarati, rabeći ponekad neke glagole koje su vezivali uz članove obitelji, ne nužno svoje, Sloboda, jer to je bila ona, pa pisalo je, ne?, je već odmakla i ušla u kadar Pere Pankera koji je još uvijek stajao, promočen s kriglom piva koju je dopunio pljusak. I on je razjapio gubicu, pokazujući da je nužna hitna rekonstrukcija mostova i osamljenih zubi u vilici, ali kao svaki anarhist, para za to nije im’o, pa, dok je gola ljepotica na konju klizila mimo da se, učas, izgubi tamo negdje na kraju Korza, tamo kod Zagrebačke d.d., neuobičajeno tiho, onako sam za sebe, Pero je rekao: – Pazi, pazi, Sloboda! I izgleda kao na onoj slici s malim Gavrošom, onom od kakosezove Delakroa. Samo ona je bila tek golih grudi a ova je sva gola. I nekako ljepša, crvenokosa. Crveno što volim crveno, bandierarossa… – i zagnjuri gubicu u kriglu već mlake polupive.
Kasnije, kad su već na Korzo istrčali znani i neznani, kad se priča počela širiti i, poput nedavnog pljuska, preplavljivati stolove i šetnu stazu, na Korzo je sišao i novinar lokalnog lista, nakon što je u zgradi Županije, u čistopis prepisao Riječ županovu s jutrošnje pras… presice, i stao prikupljati informacije. No uskoro je odustao jer, svi su je vidjeli a nitko je nije vidio, bila je onakva i ovakva, u sadomazo koži i u seljačkom lajbeku, samo lajbeku, imala je utetoviran natpis, preko dojki!, a bila je i u prozirnim tajicama, i nije bila tako lijepa već je bila onako kao Nicole Kidman, malo mršava a gospođi Pepici je izgledala kao Ava Gardner. Ava Who? pitala ju je unuka koja ju je dopratila na Korzo. Novinar shvati da tu nema objektivne informacije pa sjedne za komp i na internetu pronađe sve informacije pa i više od toga. Već za koji sat je OnlinePortal objavio a tiskano izdanje sutradan objavilo proširenu verziju: Građani su bili “žrtve” jedne, doista uspjele PR kampanje za promociju novog proizvoda jedne poznate tvornice slatkiša, promocije keksa SLOBODA. Oluja nije bila planirana, ali se savršeno uklopila u spot s golom djevojkom na konju i lentom, što je bila snimana, cijelo vrijeme, skrivenim kamerama. I kampanja i spot su savršeno uspjeli, ali ih, izgleda, bar oficijelni mediji neće objavljivati jer su grupe za zaštitu morala, obitelji i ostalih moralnih vertikala te HBK oštro upozorile na srozavanje morala i pornografske sadržaje koji se prezentiraju u javnim medijima.
To je bila oficijelna verzija, ne ovaj dio o cenzuri, to je cenzurirano, već to što je novinar objavio, a prenijeli HR i HTV i mnogi, više ili manje zavisni portali.
Urbana legenda koja se, međutim, nezadrživo širila i koju su, među ostalima, svatko na svoj način, i gospođa Pepica sa svojim prijateljicama iz Doma na Kantridi i Pero Panker sa svojom “Mokrom braćom”, postpopstpost punk sastavom koji je, iz dana u dan, postajao sve popularniji, širili, usmenom i pivskom predajom tipa “nedaj se i ispričaj još jednom” , može se sažeti u sljedeći stav koje je Pero prepjevao na pidgin engleski – Sloboda je bila tu ali je prošla mimo nas i nestala u pravcu Zagrebačke banke!
Pero nije spominjao banke u svom motivu. Njegov je slogan koji je, do ludila, ponavljao, bio – Freedom was here but left early – što je, gledano gramatički ako već ne semantički, bilo prilično točno. Gospođa Pepica je, s nekoliko svojih vršnjakinja, predvečer, na klupama ispred doma, ispod glasa, pjevušila onu revolucionarnu – …hajd’ u borbu s nama jer sloboda draga je i vama, heyho, heyhoo.

Foto: via Željko Maurović

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara