Nikola Šimić Tonin: Hommage Sarajevu

Pod motom “Grad u teatru, teatar u gradu”, od 16. do 24. studenog u Brčkom će se održati 34. susreti kazališta na kojim će, u natjecateljskome dijelu, biti izvedeno osam predstava iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Festival je 16. studenog otvorila predstava “Sve se nekako preživi, osim smrti”, redatelja Dine Mustafića, u izvedbi Narodnog pozorišta Sarajevo. Selektor ovogodišnjih susreta Almir Bašović u Izvještaju selektora, između ostalog, naveo je: “’Sve se nekako preživi, osim smrti’ jeste jedna vrsta hommagea gradu Sarajevu. Porodica kao egzistencijalni osnov u ovoj se predstavi tretira upravo preko različitih vremenskih perspektiva likova koje se upisuju u sliku grada, a dramska napetost se suptilno gradi na odnosu među generacijama, ali i na odnosu ‘Sarajevo nekada – Sarajevo sada’”.

Rasute krhotine života kupe se u jednu sliku – Sarajevo, i pamti se jedan jedini lik predstave, pamti se Sarajevo – glavni lik predstave – Sarajevo. Glumci ne glume, glumci daju govor, dušu glavnom liku – Sarajevu. Govore njegovu tugu, stradanja, radosti, bezizlaze, patnje, zapitanosti, tragedije… ekavica daje potpunost donesene slike. Upotpunjuje je.

Suvremena predstava, vrvi vizualnim i glazbenim efektima, aktualna i dnevna, sarkastična i bolna, tragikomična… a neupitno bosanska, sa onim neupitnim bosanskim humorom, crnim humorom da crniji biti ne može, na momente se doima poemom, angažiranom poezijom, poezija se pretvara u dramski tekst i obratno.

Behar izgorjelog papira izgorjele Vječnice.

Bijes unutarnjeg gorenja. Akumulirani bijes. Bezizlaz. U djelu se kroji djelo, sublimira se priča, glumačkom uvjerljivošću na momente se doima kako glumci glume sami sebe unose u tu priču svoje životne priče.

Isključen u svijet knjiga. Život na dozama sapunica. Zahvaćena valom iseljavanja. Razočarani branitelj. Pravednica… samo su neki od likova s kojima se i sami možemo poistovjetiti.

U kovitlacu života likovi su lišće zahvaćeno tim kovitlacem, nadopunjuje crnilo slike kaplje vode, od suza satkano Sarajevo, kao odnekuda da čujemo Crnjanskog: „Kada bi suze imale moć koju novac ima!“

Kava – nadsimbol Bosne. Flinđan kafe. Melem na životnu ranu. Liječenje riječima. Seanse proricanja sudbine gledanjem u flinđan.

Crni se oblaci nadnijeli nad sve flinđane – Rat. Nestalo komšija. Kafenisanja. Nestalo Bosne kakvu znamo.

Avlije prijeteći gledaju jedna na drugu. Ne bliže ih ni mirisi kava. Zašutjelo se. U Bosni više ni golubovi ne znaju letjeti. Prostori bez doma – prostori bez domovine. Konac koji kida život. Gubljenjem komšiluka pogubila se Bosna. U kući u kojoj i zidovi smrde. Snijeg TV ekrana. Izgubila se slika.

Sjebano Sarajevo – Sjebana Bosna! Upališ Dnevnik, da umreš od tuge… Grad razvaljenih biografija…

Pitanje tko je ovdje živ, kako izaći iz tog nečega, a i da izađeš gdje bi? TV kamere su otišle na druga ratišta. S klasom u zubima leševi zijevaju u oblake. Zrakoplovni zvuk odlaska, realnost ovih prostora. Da ne izađu van, izašli bi na ulice.

Negdje iz prikrajka prikradaju se Šantićevi stihovi: Ostajte ovdje…

“Sve se nekako preživi, osim smrti”

Foto: Wikipedija

Igor Petrić: Jutarnji espresso

„Dobro jutro. Noć je bila nekako teška. Sparna. Stvarno se nisam naspavao.“ Rekao je Albert konobaru, koji je upravo sekundu prije došao do njegovog stola.

„Dobro jutro. Izvolite“ promrmljao je konobar jedva držeći oči otvorene.

„Ne znam jesam li u pravu, ali čini mi se da se niste baš naspavali“, izustio je Albert pritom zijevnuvši iz petnih žila.

„Čudno! Stvarno je nešto čudno u zraku. Pogledajte onog starog tamo na klupi. Spava s djetetom, koji mu je očito unuk. Vidio sam ih prije dvadesetak minuta kako izlaze iz zgrade i odlaze do pekare kupiti svježe pecivo. Stvarno čudno, a i vi ste nekako umorni. Pogledajte! Pogledajte one građevinske radnike. Spavaju na radilištu.“ Konobar nije ni uspio reći sve što je mislio, što je u tom trenutku uspio vidjeti, kad primijeti da ga Albert uopće ne sluša. Razočaran, malo je zateturao i strovalio se između dva susjedna stola. Zaspao je i on.

„E baš super. Tko će mi sada skuhati kavu, donijeti novine…“ promrmljao je razočarano Albert, ne pridajući preveliki značaj nesvakidašnjem događaju. Možda je mislio da je sve to samo san i da se još uvijek nije probudio. Ponovno je zijevnuo. Valjda mu se počelo zijevati zbog svih drugih koji su oko njega zaspali.

„Čudno“, rekao je povišenim glasom. „ČUDNO?“ ali nitko nije reagirao.

Ustao je, otišao do aparata za kavu, jer više nema smisla čekati. Zakasnit će na posao.  Sam će je skuhati. Prvo ga je dobro proučio, te iz memorije pokušao dozvati što jasniju sliku spravljanja kave. Iako sam, jer svi su nevjerojatnom lakoćom zaspali, počeo je pričati sa svojim odrazom u svježe ulaštenom inoks sudoperu.

„Da vidimo. prvo ću je samljeti. Nekoliko ću puta udariti ručkom filtra po spremniku za iskorišteni talog“, to je smatrao potrebnim i neizostavnim dijelom ceremonijala, jer tako to profesionalci rade, a on je uživao u zvuku koji je nastajao udarcem ručke filtra po spremniku. TOING – TOING … „bit će dovoljno“, promrmljao je onako bez veze. Ispražnjenu posudu za filtriranje napunio je do kraja, sve to spojio s aparatom i pritisnuo crveni gumb ili zeleni. Možda crveni. „Zašto su dovraga dva gumba.“ Svejedno, bilo kako bilo odlučio je pritisnuti zeleni.

„Odlično!“ zadovoljno je trljao ruke i nekoliko si puta, nesvjesno, oblizao usne. Crna tekućina, nektar kofeinskog pripravka počeo je kapati nepravilnim ritmom. Kap po kap. Kap po kap ispunjavajući šalicu crnom tekućinom jutarnje gorčine, jutarnjeg zadovoljstva.

„Curi, curi. Upsss! zaboravio sam postaviti šalicu. Baš sam blesav. Nema veze ako se koja kap prolije. Ima još kave, vode i aparat radi. Hvala nebesima.“

Nakon nekoliko sekundi šalica je bila ispunjena crnom tekućinom na čijoj se površini caklila smećkasta kremozna nakupina koju neki zovu vrhnje. Srk, dva i … „Fuj. Ovo je kiselo. Odvratno! Odvratno! Gorko-kiselo i uopće nije fino. Bljak, bljak, bljak. Zašto je konobar baš sad morao zaspati.“

Ljutito je Albert škrgutao zubima. Gledao nervozno oko sebe i ugledao neotvorenu bocu Hennessyja. Klik-klik! Ideja, svjetlo u mraku. Svjetlo u tunelu. „U tunelu, usred mraka, sja flaša od konjak“ Koja glupa pjesma iz vremena omladinskih radnih akcija. Iako glupa, uvijek je se sjeti u posebnim, prigodnim trenucima poput ovog. Znate ono: jedan sasvim mračan tunel, dugačak i vlažan. Sam si. Voda kapa, cijedi se niz sige. Prolaze te žmarci, do trenutku kad u daljini ugledaš svjetlo. Svjetlo na kraju tunela. Nije izlaz, nije zvijezda, nego flaša od konjaka. Puna flaša, neotvorena, sjaji kao zvijezda nebeska. Putokaz do izlaza. Putokaz do raja, samo što ga u „ono vrijeme“ nije bilo pametno spominjati.

„Neka, neka. I pjesme i raja, tunela, svjetla i kraja. Samo ti spavaj. Milo moje. Hoćeš li dekicu. Sad će tatica. Šuš! Šuš! Spavaj mi spavaj konobarčiću.“

Nije bitno što je jutro. Hennessy je Hennessy, a Albert nije mogao odoljeti dobroj čašici. Prvom čašom isprao je gorkasto-kiseli okus neuspjelog espressa. Drugom je odao počast Richardu Hennessyju. Trećom i četvrtom, počast svim spavalicama, kojih je bilo zabrinjavajuće puno za ovo doba dana. Petom je nazdravio sebi. Šeste se više i ne sjeća.

Nakon nekoliko sati Albert je jedva otvorio oči. Zaspao je i on. Ali za razliku od drugih, zaspao je zbog onih nekoliko gutljaja gorko-kisele kave. Nikako zbog Hennessyja. Nikako! Protrljao je oči i primijetio da konobar i dalje spava. Onaj starac i ono dijete također. Ljudi koji su to jutro izašli iz svojih stanova zaspali su na ulici. Radnici na gradilištu i gospođa u crvenom kompletiću. Posvuda ljudi koji spavaju. Posvuda. Gradske ulice i parkovi postali su velika spavaonica. „Čudno“, po tko zna koji put promrmljao je Albert, osluškujući ima li možda budnih oko njega.

„Ne razumijem. Ne razumijem. Što se to događa? Zašto svi spavaju? Zašto sam ja budan. Zašto?“

Na to pitanje nikada nije dobio odgovor. Njegov se svijet urušio u san onog trenutku kad je pokušao ustati iz kreveta. Hitna je brzo došla. Pokušali su ga i reanimirati, ali srce nije izdržalo.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Disanje

Udah. Izdah. Zrak propara plač. Dobro je. I nakon toga više ne razmišljamo o tome. Samo dišemo. Kad nam je teško, zastanemo. Udah. Izdah. Uzdah. Jurimo dalje. U prirodi dišemo svjesnije. Zrak je čist. Nakon kiše miriše na zemlju. Udišemo svježe pokošenu travu koja nas vraća u djetinjstvo. Jabuke. Najêdamo se mirisa. Udah. Izdah. Budi nas miris srpanjskog sunca. Ružmarin. Smilje. Liježemo.
Udah. Izdah. Kao znak raspoznavanja udišemo jedni druge. Miris kože prožima nosnice. Pronosi se tijelom. Udah. Izdah.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Sizife, prijatelju moj

Ne bi li bilo krasno živjeti,
No koju nam pak utjehu pruža smrt?
Draga razumiješ li ti ovaj svijet kleti
U kojem ne postoji edenski vrt.

Uvijek bez doma, mila,
Uvijek bez doma – život rijetko osim amaterizam.
I ti nekoć sretna si bila,
Ali ipak svoju nevolju čovjek kroji sam.

Svak’ dolazak bez radosti,
Krupnim suzama nagovješten.
A odlazak prepun gadosti,
Svak’ jedino bez pozdrava dopušten.

Utjehe nit u piću, nit u Suncu;
Utjehe za nas, prokletnike, nema.
Radosti nit u smrti, nit na života vrhuncu;
Prijatelju moj, Sizife, čovjek je uvijek podanik ekstrema.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Zaklopatica

Žerave žarkih zraka zvjezdana, žare zgarište dana žarom klonuća. Zaklopatica biser u školjci škoja skrita onkraj ogrnuta razrijeđenim granjem nebitka. Glazbalima obzorja gude gladi galeba.

Na probranome smaragdu Jadrana, rep laste Lastova, palacaji gmaza svjetlucave ognjen-zmije pješčana spruda, uranja u beskraj vodene plaveti, za sobom u naletu valova ne poravnava trag u vali razvaline.

Neboderinama se ćute neutažene sreće. Potamnuće čempresa s one strane ruba dana. Povratak noći.

Zaklopatica, otok Lastovo.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Naši pseudonimi pod sumracima

Dodavali su se proljećima dok su mogli, nije bilo važno jeli trinaesti ili tko zna koji treći, i je li decembar ili prosinac, jer je dakako i samom proljeću pravopis nebitan. Mala anarhija prirode poput mješavine u njihovim očima, distance zaborava i koja kapljica suvišnih oprosta. Oni su postajali Mi, da bismo mi jednom opet postali oni. U malim i velikim slovima naših pseudonima pod sumracima smo zapetljali sve množine nebitnih oluja što bi prohujale k’o od šale u zvonkom odjeku naših budućih osmijeha. Pa sve tako redom…

Mješavine suptilnosti i bogom danih ludila obilježit će datume uzvišenosti naših traženja. Ritam odabran, ples na prvi znak. Poput bonace umjesto valova u trenu kad se lađe usidre za novi početak radosnih svitanja. Crn pogled noći punog mjeseca još budi vragolaste mirise svih uzbrkano raspoređenih stranica dnevnika, davno spaljenih ljeta i godišta nekih tromo zaboravljenih godina. “Hajde da budemo sve mlađi i mlađi…” kroz san mi šapuće obećavajuća brojka na zadnjem mjestu besmrtnih snova; na posljednjem tronu nagrađenosti mojih točaka. U zenu su odbrojali korake brzina bezopasne zanesenosti još jednog leta. “Poletimo… Poludimo zajedno.” Odgovorila sam svome snu pred uzmak još jedne zore bez nadimka. U sjeni između onog sad i tog nadolazećeg tad ostao je razapet svaki spomen na nedovršena kajanja. Dodavat ćemo se proljećima dok ne kucne smrtni čas za svaki uzavreli dah nesebično dan u svrhu apsolutnosti voljenja. Spojeni sa jesenima svih izbrisanih sumraka između redova, bit ćemo Mi kao nijedni oni do sad. Mantra punog mjeseca. Mir i ludila istog blaženstva i kaosa. Kao pokvarena ploča s misterijskom svrhom svog ponavljanja upirala sam priču o balansima. “Isplatilo se.” Tješe me brojke mojih ustreptalih snova. “Znam.” Kroz smiren ponos i u čast  tišini punog mjeseca spokojno odgovaram.

Foto: www.pexels.com

Davorka Črnčec: Naša klupica

Danas je vjetar čudan
donio miris poljubaca patinastih
na klupicu u parku
i pitam se
je li dom tamo gdje
pod jezikom zemlju osjetim
kušajući prve jagode s proljeća,
gdje me trn kupine krišom ubrane
u djetinjstvo vraća
ili klupa u parku nekog malog grada
kojoj si obećao nadjenuti ime
nakon dugog poljupca
zakriljenog toplim zagrljajem
da ga još dugo
u kutu usana kao osmjeh nosim.

Vjetar je danas na tren začuđen stao.

(iz zbirke Boja meda)

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara