daisoko

Vid Sagadin Žigon: Admiral

(Hvala, Zlatko, za Admirala!)

Admiral će doći opet
u tu zemlju bez zemlje
na stolu u vrtu neke
krčme će glumiti svoje
pjesme koje ga vole
umjesto njega samoga,
admiral će doći, to je
sigurno, to je, zapravo,
jedino što je sigurno,
pošto je smrt otkazala
poslušnost samoj sebi.

Nisam te znao, ali sam
znao od početka da negdje
postojiš, još uvijek čuvam
mjesto za tebe kad tučem
rakije jednu za drugom, da
mi bude pakao ugodniji,
tako ti je to, moj admirale,
ajmo sad na frontu, pošto
sad napokon znamo da
ničega nema, osim našeg
duplog ja u dječjoj igri naše
djece, sve ostalo je samo
grozan san, a ti si jedini
znao da izvučeš sablju
trenutka i zabiješ je u
šupljinu života, znao si se
predati životu i riječima.

U usporedbi s tobom ja sam
samo običan paor bez zemlje
koji luta po svojim rovovima
kao male krtice, a ima još puno
toga što mi naređuješ iz
pozadine, ima još puno toga
za učiniti da budem dostojan
nepostojećega sjećanja na
tebe, Admirale, koji vodiš bitku
s Nemogućim i Neizrecivim,
kad stojiš na stolu jedne krčme
i pjevaš, a čitava Mancha se
trese pred tvojim čistim bolom,
kao jedinom identitetu tvome,
o, Admirale, ništavilu moje biti.

Danas je srijeda i Vid Žigon
je već davno odjebao bonton
i priča još samo s onima koji
su ludi u srcu kao on, a na toj
lađi luđaka Admiral je taj koji
nas vodi k vodi apsolutnom
nepomirenju s budućnošću
koja, kao što znamo, ne postoji pa
ipak on će biti prvi koji će biti
strijeljan pred zidovima logosa,
koji nas ismijava svojom
kompletnom ignorancijom i
posthumnim priznanjima za
životno djelo, jebeš njihove
paklene kandže, gadovi
vlastite iznakaženosti koji
nikako da pronađu svoju
dušu, da bi je prodali,
visokoplaćene pjesničke kurvetine,
ali sve skupa nije više vrijedno
spomena, zar ne, Admirale moj,
i budi pozdravljen s onu stranu
dodira gdje se dodiruju misli
da bi poletjele u beskrajnost.

Foto: Jan Porcellis, Brodovi u oluje kod stjenovite obale, 1614.-1618.

pexels-photo-31081

Jasminka Vejmelka: Svila

Kratko predstavljanje zadarskih autora na Književnosti uživo, nazovimo to Zapisovci u Rijeci…

Prepoznajete li trenutak,
kada mački lutalici,
– onoj koja je najčvršće
vezana za vaš dom,
i koja dolazi svako jutro
kao u prolazu –
tanjur sa hranom ostavite
u dogovorenom kutu vrta,

I nikom to ne kažete,
nigdje se to ne prepričava.

Trebate oprati posuđe
kroz neko vrijeme,
i pogledate iza kuće:
Tanjur je oblizan i čist.

Poznajete li zahvalnost
koja se tada
smjesti u vaše grudi
i grije vas cijeli dan,
do sutra.
Tada se ponovno
preseli u oči mačke
koja čeka,
i pogleda vas duboko
kada slučajno
izađete pred kuću
u njeno vrijeme.

Mjesto u vašim grudima
oblaže se tada
Svilom.
Foto: www.pexels.com

maxresdefault-1

Davor Vuković: Dan kada sam gledao slet u boji (ulomak)

Teta Zlata je stanovala blizu izlaza sa stepeništa, malo prije “Graničara“. Otvorismo visoka starinska ulazna vrata i uđosmo u veliki hodnik (jest vraga bio velik, ali ja sam bio mali). Sve je bilo otključano jer nekada se kapije i vrata nisu ni zaključavale. Nije bilo potrebno. I uđosmo u dnevnu sobu, gdje nas je dočekala teta Zlata.
A na stolu, krofne s makom, i tanjur s kiflicama. U jednoj zdjelici maline i ogrozd, svježe ubrani. I čuje se Zlata: “Hajte, hajte za stol, komodajte se kako Vam odgovara. Eto, Stojanka mi reče još prije da ćete kod kuće večerati, pa ja nisam ništa specijalno spremala, ali kasnije ćemo sigurno ogladniti pa sam napravila i koju kiflicu sa kobasicom i sirom… A trokuti bundeve se vec peku u rerni“.
“Joj, bože, Zlata, pa niste trebali…“ kuka moja mama, a ja je čitam ko’ bukvar.
Opet folira moja keva, sve joj se brk smije, pogotovo kad je čula za pečenu bundevu.
A na staroj fotelji u ćošku, mirno spava i prede crni mačak.
Jooj, još samo desetak minta nas dijeli od početka sleta. Zauzmem stolicu koja mi je bila ponuđena od strane teta Zlate vrlo ljubazno, možda čak i preljubazno, jer ponekad mi je i smetalo njeno afektiranje, ali ona je bila takva, i danas kad nešto bolje razmislim, vjerojatno nije folirala. Bila je dobra, draga, sa svojim posebnim stilom, ali u svakom slučaju, nije bila zločesta.
Posjedasmo mi oko stola, iako je iza bio kauč, ali onda nitko ne bi vidio TV (RIZ Grand Color 777, bože sačuvaj, ako je netko, ne daj bože, zaboravio), kad eto ti teta Zlate, istrčava iz kujne i nosi tanjur i prije nego ga spusti, pita moju mamu, tiho, ispod glasa, gotovo uplašeno: “Jel, kako je Josip?”
Interesantno je to što svi mi, kad trebamo pitati neku stvar na koju očekujemo samo jedan odgovor, pitamo s sniženim tonom, tiho, kao kad pitamo prijatelja čija kći već šesti put polaze ispit “Jel… jel prošla?”
Ili, kad nam komšija sumnja da mu žena ima tumor, mi pitamo “Jel… jesu l’ rekli šta doktori?”
Ili kad ti je nećak nezaposlen, a trudi se, jadnik, naći posao, pa ti pitaš njegovog komšiju “Jel, jel reko šta moj blento, oćel’ bit štogod?”
Ako postavimo pitanje tiho, s uvučenim ramenima, neprimjetni, kao da mislimo da s našim pitanjem nećemo pogoršati situaciju, da nam neće zmjeriti što uopće pitamo, da nećemo nikoga povrijediti, a u stvari je tako nebitno… U svakom slučaju, Zlata je pitala i mama joj odgovori: “Dobro je, fala bogu, oporavlja se… Uskoro će i van iz bolnice…”
Samo da na brzak objasnim.
Naime, mjesec-dva prije, mi klinci iz Samca smo se igrali pred našom kućom. Nas destak. Moj brat Darko, najstariji među nama. Da ne dužim, taj isti Josip, iz drugog reda gore, donio je iz svoje kuće pištolj plašljivac i dao ga mom bratu u ruke. Taj pištolj je bio pištolj, ali ni u kom slučaju nije bio plašljivac, nego prava Beretta 76. Iz koje je moj brat, ne znajući što ima u ruci, slučajno ispalio metak pravo Josipu u grudi. I to 2 cm iznad srčane arterije. Sva sreća da Josip nije imao nikad veze s modom, pa nije ni nosio u ono doba popularne šimike s petom od samo dva centimetra. Da je tjerao modu, danas bi ovaj tekst vjerojatno drugačije zavrsio. U svakom slučaju, da sad ne idem u detalje, hitna je vrlo brzo stigla, Josip je dospio u novine kao slučaj najteže operacije (uspješne) u Hrvatskoj te godine i sve je na kraju ipak dobro završilo.
I stavlja Zlata na stol tanjur, a na tanjuru kulen! Nasječen na koso. Doduše, bilo je tu još nečega, ali ja to nisam primjećivao. Vidio sam samo kulen!
Moram opisati sada ovo što slijedi,.nazovimo je “CEREMONIJU”.
Uzimam ja prvu šnitu kulena, lukavo čekajući da prvo prođe minuta-dvije. Ma briga mene što javljaju na vijestima na TV-u. Što je tih dana bila pustena u rad pruga Beograd-Bar, što je Idi Amin bio na Brionima, što je bio potres u Italiji i što su “Ambasadori” osvojili 17. mjesto na “Evroviziji”.
Meni kulen bitan…
Skinem ja kožicu s kulena i stavljam prvi komad u usta, ali sve u stilu “ma briga mene”. Žvačem ga polako, trudeći se osjetiti svaki njegov komadic. Prevrćem ga jezikom i polako dolazim do mjesta kad osjećam i ljutinu. Polako gutam taj prvi komad, s poluzatvorenim očima (ako ste ikad vidjeli narkomana kad si ubrizga štogod, recite, da ne objašnjavam dalje moja stanja…). Zatim uzimam među prste ostatak šnite kulena, s namjerom da ga prepolovim i onda zastanem.
To je sve naravno moja igra. Prepolovim ga polako, ali ne žurim, nego se zaustavljam jer, tobože gledam TV i pratim nešto što me straaaaašno zanima. Moš’ misliti. Božo Sušec govori o zimskoj olimpijadi u Innsbrucku i o nadolazećoj, ljetnoj u Montrealu… I još nešto o golmanu Mariću i, nije ni bitno, jer ionako slušam, a ne čujem, nego uživam u kulenu.
Pojedoh poslije i treći komadić kulena, i onda pauza. Dugih minutu i po. Lopov ja, čekam da dođe teta Zlata opet u dnevnu i onda pružim ruku prema tanjuru i prema kulenu. I tada se događa ono što sam već unaprijed isprogramirao.
Mama viče: “Davore,dosta!”
Zlata odmah reagira (zato što je tu, jer sam ja to isplanirao): “Ma Davorčiću, samo ti uzmi… Pa ima kulena koliko hoćeš…”
Mama kaže: “Pa maloprije smo večerali….Dosta mu je…”
I onda ja, laganim pokretom vraćajući kulen na tanjur, gledam teta Zlatu pogledom na kome bi mi pozavidjeli svi gladni Etiopije.
I veli Zlata: “Ma, ihhh… ma pusti mamu… samo ti papaj… i treba da se udebljaš, jer te neće cure voliti”.
Stoječki trpim i slušam te glupe fraze, ali za kulen vrijedi podnijeti žrtvu. Ali da sam se trebao udebljati, trebao sam jer ja sam kao klinac bio medicinski fenomen, bio sam kost i koža. Sjećam se jednom, mamin i tatin kućni prijatelj, Dragoš Kokić, vodio me kod doktora u Dom zdravlja na snimanje pluća. Preko reda, naravno.
Reče mi doktor da se skinem do pasa, pogleda me i zastane. Prvo se pitao da li da pali rendgen ili da pali upaljac iza mojih leđa i da vidi što mi je. I pita doktor Kokića: “Pa jel ovo dijete ima što jesti?”
I odgovori mu: “On? Pa to je Vuković, a kod Vukovića se ne jede, nego se ždere!”
Sjećam se nekom drugom prilikom kad sam se pentrao po našem čardaku. Potepo sam se i pao s njega. I dok sam padao, izađe mama, vidi me da padam, nahrani kere s ostacima od ručka, provjeri veš jel’ suh, pogleda svoj lak na noktima i namrgodi se i dobaci mi, ulazeći u kujnu: “De, kad stigneš dole, donesi masti iz podruma i otiđi do Slavije da kupiš štaub šećera. Pravila bi jabuke u šlafroku!“
Eto, toliko sam bio mršav.
Grickam drugu šnitu kulena. Onaj užitak okusa kulena u ustima, gotovo da nije moglo ništa poremetiti, ali na ekranu se pojaviše drvene bojice, poslagane jedna pored druge, jedna viša, druga niža, a ispod njih piše “BOJA”!
Što bi značilo da će program koji slijedi biti emitiran u koloru… u boji… E, zbog tako nečeg sam čak prestao žvakati. Ushićeno pogledam mamu, pa baku pa teta Zlatu, ne ispuštajući ni glasa iz sebe. Pa ponovo pogledam u TV. Veličina mojih dječjih očiju je u tom trenutku nadmašila veličinu apetita za kulenom. Srce ubrzava ritam. Slika s drvenim olovkama nestaje i zamjenjuje je kratak natpis: “Izravno sa stadiona JNA”. Ja ni ne dišem više. Jer počinje Slet… u boji!
I poceo je, i sve je u boji, sve je šareno, i mladići i djevojke koji skaču, preskaču, plesu, igraju i svi su složni kao jedan, i mi im se divimo.
I oglasi se komentator koji je, doduše, stalno nešto dobacivao, ali sad mu se glas promijenio. Postao je važniji, svečaniji, pa kaže: “Kako nam javljaju iz režije, svaki čas očekujemo u svečanoj loži, dolazak predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije… dolazk druga Tita…”
I htio-ne htio, prođu te neki žmarci. Nitko u sobi ništa ne komentira… čekamo!
I, eno, u loži se vidi neko komešanje. U pozadini se čuje neka pjesma od Čolića, ali nitko je ni ne slusa (ali bi nedostajala da je nema), i onda…
Evo ga!
Došao je Tito!
A stadion: “TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO!”
Ja se sav naježih. Ori se stadion dobrih 3-4 minute, a da im nitko nije dao novac da viču ili da ih je netko prisilio… Voljeli smo ga i gotovo!
I maše on svojom desnom, punđa je pored njega… i ona maše… pudlice su ostale kući!
Kamera prikaže Tita u gro-planu… Oči mu pune suza!
I mama, i baka, i teta Zlata, i Melita (Zlatina kći) i mačak koji i dalje prede… svi nijemo promatraju ono što se odigrava na ekranu… I ja…
E, dragi moj druže Tito… Oprosti mi, molim te, jer sam Te stvarno uvijek poštovao, a i poštovat ću Te, ali dok su svi gledali Tebe i punđu pored Tebe, ja sam se divio cvjetnom aranžmanu ispod Tebe!
Pa u boji je bio! I bijela i crvena i roza i žuta i sve boje su bile tu…
I uživao sam. Pogledaše moji s vremena na vrijeme na mene i pomisliše kako uživam u sletu, a ja sam uživao u bojama… i bio sam sretan…
Bio sam sretan zato što sam imao 10 godina i zato što mi je bilo malo potrebno da budem sretan. Bio sam sretan i kad se preda mnom pojavio trokut pečene bundeve… I kad sam je počeo bušiti žličicom i vaditi njeno vrelo, slatko srce… Bio sam sretan zbog toga što sam mogao otići na pecanje i kad bih se provozao Ponykom…
Bio sam sretan kad čujem zvuk gurača na Dunavu i kad se popnem na trešnju…
Bio sam sretan kad završi škola i kad odem na matineju u Veliko kino…
Bio sam sretan kad pojedem sladoled kod Casteka i kad igram klikera s prijateljima iz ulice…
Bio sam sretan kad me zapuhne miris Dunava i kad nosim torbu s voćem na plažu na Vučedolu…
Bio sam sretan…
Bio sam sretan što ću se vratiti kući kad završi slet…
Što ću se vratiti kući… U svoj dom… U krevet što miriše po svježe opranoj posteljini… Gdje mi nitko ništa ne može! Gdje zaspim mirno… sretan. S osmijehom na licu… jer bio sam sretan!
…jer sam imao deset godina…

20160228_1120451

Miro Škugor: Seks u praznom gradu

„Izvana Dubrovnik, iznutra đubrovnik“,
rekla si mi onomad s gađenjem
iznenadivši me potrebom
da na taj način karakteriziraš
nekog sebi bliskog
unatoč svakodnevnoj prilici
kada si joj to mogla
(i još uvijek možeš)
kazati u lice
kao što si meni baš sve govorila
bez ikakvog ustručavanja.

Zbog čega i kada u ljudima niču takvi gradovi?
Kako je moguće da si i ti
u međuvremenu
dopustila u sebi
nicanje još jednog „đubrovnika“?

K vragu, zašto pravodobno nisam čuo buku s tvog gradilišta?
Možda zato što me je zauvijek zarobila slika
tvog prvog dolaska k meni
kada si se iznenadno pojavila na vratima
s cvijećem u rukama
a zatim kriomice napisala „volim te“
ružem na zrcalu u kupaonici.

Sada, dok se učestalo ne javljaš,
najavljujući da je tvoja novogradnja posve završena,
prisjetih se kako si mi čak dvaput
nehajno pripomenula:
„Život je manje-više ‘Seks i grad’.“

Premda ništa ne može opravdati
moju ulogu aktivnog sudionika,
žao mi je što ti već tada nisam otkrio
da je svaki tvoj grad prazan.
A tvoj seks odavno isprazan.

(Poput uzaludne čežnje
mnogorupog ambisa u tebi
da se bilo kime ili čime
ispuni i zatvori.)

Jer, u vrtu tvoga srca raste samo jedna biljka.
Uspješno si nakalemila oholost na egotrip.
A oni svaku ljubav svode na onu malu,
prigodnu i kratkotrajnu,
za po kući,
poslije povratka sa svakog novog putovanja.

Zato ti neću,
čak ni reda radi,
zaželjeti svako dobro.
Niti sretan put.

Ne želim ti ništa.

Foto: Miro Škugor

pexels-photo-59677

Jan Bolić: Sretan

Sreću nalazim
u malim stvarima,
napisanim riječima,
lijepim trenutcima,
dobrim ljudima.

Nalazim je u danima,
na osunčanim plažama
ispod morskih površina,
laganim povjetarcima,
zvukovima valova

Sreću nalazim u noćima,
ispod velikog blještavila,
u zvijezdama,
poniznim osjećajima,
zvukovima tišine.

Nalazim je u bijelim oblacima,
prelijepom cvijeću,
čak i u kišnim vremenima,
šarenim dugama,
mokrim laticama.

Sreću nalazim u šetnjama,
nasmijanim ljudima,
iskrenim poljupcima,
beskonačnim zagrljajima,
i lijepim gestama.

Nalazim je u ljubavi,
nalazim je u udisajima,
srčanom ritmu,
u treptajevima,
u pokretima.

Foto: www.pexels.com

pexels-photo-126407

Mirjana Mrkela: Mačkar

Kratko predstavljanje zadarskih autora na Književnosti uživo, nazovimo to Zapisovci u Rijeci…

Susjed Mile je pravi gospodin. Tako je fin kao da se preslikao s neke starinske fotke. Ili je izišao iz romana o uglednoj gospodi. Uredan je, uškrobljen, izglačan i ulašten. Sav uglađen, dezodoriran, parfimiran. Odijela su mu skrojena po mjeri. Košulje bjelje od snijega. Kosa i brkovi pažljivo počešljani i podrezani. A tek nokti! Svaka bi učiteljica poželjela par takvih ruku u svome razredu.
Uopće, Mile je sladak kao bombon u celofanu Drops. Gospodin Mile nikad ne podiže glas. Ženama se klanja. Muškarce uljudno pozdravlja. Kad ga sretnem, i sam se profinim. Skrivam nokte kao dresirana maca. I koljena mi se i usta stisnu od pristojnosti. Vladanje gospodina Mile je vrlo primjerno. Taj se ne gura čak ni na utakmici. Ne puši, ne pljuje i ne psuje. Svaki papirić baca u koš. Mislim da ni na obući ne nosi prašinu. Ugodno je imati takvog susjeda.
Eh, ali najugodnije je mačkama! A vjerujem da njih ima više nego nas. Kad vide gospodina Milu, izbezume se od sreće! Trče odasvud. Guraju se, prevrću, preskaču i grebu jedna drugu. Jer Milu treba pozdraviti! On je taj koji im često donosi ukusne komade. Kobasice, ribe, kruh s paštetom i, najdraži im, parizer.
Znate već kako i gdje žive ulične mačke. Ne znam kako i čime su zaslužile tako besprijekornog gospodina. Možda su njihovi preci bili čisti i mirisavi. No one nisu baš gospodstvene. O mirisu ne treba ni govoriti!
Vidite, to je i smiješno i žalosno! Nailazi blistavi, zalizani gospodin Mile, zvan Mačkar. Odmah se oko njega stvara čopor prljavih, smrdljivih, drekenjavih obožavateljica. Prate ga u stopu sve do ceste ili do ulaza. Klanjaju mu se i pjevaju. Mačja pjesma, mačja ćud, mačji dobrotvor. Ali možda on i nije tako veliki gospodin kao što izgleda!

Foto: www.pexels.com

pexels-photo-136422

Borna Tićak: Apsurdistan kao kolateralna dobit

Što mi onda želimo postići tim „konzervativnijim obiteljskim zakonom“? Je li to možda perverzan način rješavanja problema depopulacije: što više otežati posvajanje kako bi parovi imali vlastitu djecu? Želimo li uvođenjem „predbračnog savjetovanja“ što više parova primorati da se žene u crkvi? Ne znam tko bi nam mogao odgovoriti na ta pitanja, ali znam jednu stvar: Hrvatsku njezino vodstvo pretvara u državu apsurda.

Žao mi je što se mojim prvim tekstom (koji imam namjeru objaviti na portalu) proteže politička tematika, no galopirajući idiotizam na našoj društvenoj sceni predstavlja mi naprosto nepresušan izvor inspiracije i materijala. Ako skupim dovoljno hrabrosti, vremena i energije za drugi, obećajem, udaljit ću se od već spomenute tematike i pozabaviti se drugim problemima uz svoje skromno viđenje date situacije. Mogu se, primjerice, osvrnuti na javni gradski prijevoz. Bezobrazluk i nonšalantnost njegovih korisnika također me navode na preispitivanje vrijednosnog sustava naše nacije. U tom mikrosvijetu onu staru tko prvi, njegova djevojka možemo smatrati lajtmotivom, no, o tom, potom. O tome ćemo, kao što sam već napomenuo, nekom drugom prilikom.

Gledam dosadne objave još dosadnijih ljudi i čemu se pitam

Scrollam ja pred neki dan po Fejsu, gledam dosadne objave još dosadnijih ljudi i mislim si na što ja trošim vrijeme. I onda, kao mana s neba, ošine me naslov novog članka Jutarnjeg lista: „KORAK UNAZAD: PRIPREMA SE NOVI, ZNATNO KONZERVATIVNIJI OBITELJSKI ZAKON“. Pročitam ga, naravno, u cijelosti i krenem se naivno (kao da ja pripadam onom poznatom pokretu hrvatskog slikarstva, a ne Generalić) iščuđavati nad našom zbiljom.
Asocijativno se vratim u razdoblje posljednje, nadasve uspješne vlade i osobe čija je najznačajnija kvalifikacija za ministarsku fotelju bio poziv časne sestre. Zar je stvarno bitno je li osoba bila ili nije bila crkveni vjerodostojnik, je li vjernik ili nije vjernik, je li muško ili je žensko? Zar će ijedan od tih podataka sretnika učiniti boljim kadrom za ministra? Cijela ta pasija oko sastavljanja vlade i glorificiranja svakog budućeg ministra poimence bila je pogubna za moje psihičko zdravlje. Je li bilo neophodno konstantno napominjati kako imamo bivšu časnu sestru na Markovu trgu? Kako bismo se, recimo, ponašali da je u Vladi sjedila bivša prostituka ili porno glumica? Bismo li mi na isti način svugdje napominjali njezino bivše zanimanje u pozitivnom kontekstu, bismo li uopće omogućili takvoj osobi da zaposjedne funkciju političkog dužnosnika? Ne bi bilo prvi put da se osoba s takvom biografijom nađe na mjestu saborskog zastupnika, niti bi se to moglo smatrati presedanom u povijesti ljudskoga roda. Najbolji primjer je Ilona Staller (popularno znana kao Cicciolina). Činjenica jest kako je njezin ulazak u talijanski parlament bio popraćen medijskom bujicom, no ona je u tome i uspjela: dobila dovoljan broj glasova birača i osigurala si mjesto. Sada ću ja postaviti jednostavno pitanje: bi li tako nešto bilo moguće u Lijepoj našoj ili je ipak bivša časna bolji izbor za ovaj napaćeni narod?

Osobno znam, kod meni bliskih ljudi, bezbroj primjera gdje se djevojka i mladić ne žele vjenčati, nego žive u izvanbračnoj zajednici. Ako njih dvoje nekim slučajem ne žele (ili ne mogu, nemojmo zanemariti ni tu ne tako rijetku opciju) imati djecu, ali žele posvojiti, u čemu je problem? Htjeli bi učiniti dobro djelo, jednoj mladoj osobi pružiti sigurnost, privrženost, ostvarenje svih prava, jednake startne pozicije kao što ih imaju njegovi vršnjaci, no država im to naprosto ne želi omogućiti. Umjesto da obiteljski zakon ide u smjeru opće liberalizacije, što bi omogućilo i lakše posvajanje, a samim time izvuklo djecu iz domova i pružio im se dostojanstveni život, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru: uskogrudnijem, konzervativnijem i, dakako, diskriminirajućem. Koje su onda opcije tom paru? Dvije: odlučiti se na svadbu (uz popraćeno okretanje janjca s obzirom da je to dio našega nacionalnoga folklora) ili pak odustati od ideje posvajanja. Još kad bi morali proći ono famozno „predbračno savjetovanje“, prošla bi ih volja za zajedničkim životom, a o posvajanju da i ne govorim.

Novi obiteljski zakon: “predmračno” savjetovanje

No, vraćam se na temu ovoga teksta: novi obiteljski zakon. U članku doznajem kako će svaki par koji sklopi brak samo pred matičarom morati proći takozvano „predbračno savjetovanje“ i to kod vjerskih zajednica (gle čuda, tko bi samo mogao pomisliti da će crkva i ovu inicijativu uvući svoje pipke), udruga civilnog društva, odvjetnika i obiteljskih centara. U cijeloj toj suludoj nakani meni nije jasna jedna stvar: čemu podučavati dvije osobe zajedničkom životu uz pretpostavku da su jednim prirodnim tijekom iz veze zakoračili u brak i čemu ih se uopće može podučiti? Kako voljeti? Kako su onda samo uspjeli moji starci, starci mojih staraca i ostali članovi uže i šire obitelji dogurati do tog stadija zajedničkog života tako neobrazovani? Kako to da njima nisu trebala „predbračna savjetovanja“? Ako dvije osobe ne mogu funkcionirati zajedno, neće ni pomisliti na sklapanje braka, a ukoliko nekim slučajem do te spoznaje dođu nakon međusobnog uzimanja pred oltarom, postoje mehanizmi koji omogućavaju razrješenje takve situacije. Nadalje, zašto je „predbračno savjetovanje“ rezervirano samo za parove koji sklapaju brak pred matičarom, a ne i za parove koji se žene u crkvi? Očito se svećenikovo predbračno propovijedanje smatra kamenom temeljcem uspješnosti buduće bračne zajednice.

Oženili ste se. Krasno. A kad će djeca?

Uvijek kad krenemo raspravljati o braku, nekim logičkim slijedom prijeđemo i na djecu, posebice na postupak njihova posvajanja. Novi obiteljski zakon će, vjerovali ili ne, još više otežati taj postupak. Mislili ste da je to nemoguće u Lijepoj našoj? E pa je, watch and learn. Trust mozgova koji je odgovoran za krojenje novog obiteljskog zakona, došao je do sumanute ideje da je nedopustivo da djecu posvajaju nevjenčani parovi. Ne, ovdje ne govorimo o homoseksualnim parovima, ovdje govorimo o slobodomislećim heteroseksualnim parovima koji su se odlučili ne vjenčati. Problem? Očito je. Osobno znam, kod meni bliskih ljudi, bezbroj primjera gdje se djevojka i mladić ne žele vjenčati, nego žive u izvanbračnoj zajednici. Ako njih dvoje nekim slučajem ne žele (ili ne mogu, nemojmo zanemariti ni tu ne tako rijetku opciju) imati djecu, ali žele posvojiti, u čemu je problem? Htjeli bi učiniti dobro djelo, jednoj mladoj osobi pružiti sigurnost, privrženost, ostvarenje svih prava, jednake startne pozicije kao što ih imaju njegovi vršnjaci, no država im to naprosto ne želi omogućiti. Umjesto da obiteljski zakon ide u smjeru opće liberalizacije, što bi omogućilo i lakše posvajanje, a samim time izvuklo djecu iz domova i pružio im se dostojanstveni život, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru: uskogrudnijem, konzervativnijem i, dakako, diskriminirajućem. Koje su onda opcije tom paru? Dvije: odlučiti se na svadbu (uz popraćeno okretanje janjca s obzirom da je to dio našega nacionalnoga folklora) ili pak odustati od ideje posvajanja. Još kad bi morali proći ono famozno „predbračno savjetovanje“, prošla bi ih volja za zajedničkim životom, a o posvajanju da i ne govorim.
Što mi onda želimo postići tim „konzervativnijim obiteljskim zakonom“? Je li to možda perverzan način rješavanja problema depopulacije: što više otežati posvajanje kako bi parovi imali vlastitu djecu? Želimo li uvođenjem „predbračnog savjetovanja“ što više parova primorati da se žene u crkvi? Ne znam tko bi nam mogao odgovoriti na ta pitanja, ali znam jednu stvar: Hrvatsku njezino vodstvo pretvara u državu apsurda.
Sada bih komotno mogao nastaviti i o položaju homoseksualnih parova u našem društvu, kao i njihovoj (ne)mogućnosti posvajanja, smislu roditeljstva, crkvi u Hrvata, političkom establišmentu, no taj bi osvrt imao ne 900 riječi, nego 900 stranica. Kao što sam i napomenuo u uvodu, galopirajući idiotizam na ovim prostorima je vrelo materijala, a apsurdi su samo kolateralna dobit.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara