Maša Zbunjak: I radit ćemo

I radit ćemo.

Ne radi toga da nam drugi kaže „Bravo“,
niti radi toga da nam poveća plaću,
niti radi toga da nas unaprijede,
cijene
ili vrednuju.

To sve moramo učiniti prvo sami unutar sebe.

Radit ćemo radi ljepote rada,
radi stvaralaštva,
radi kreiranja,
radi spoznavanja,
radi znanja,
radi učenja,
radi mudrosti.

I naposljetku…

radi ljubavi.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Dva miliona tri puta

Sunce je izašlo na zapadu
ja sam dva miliona tri puta ponovio volim te
krevet je ležao na meni pokriven krilima Ikara
sanjao sam unatraške oduševljeno
srećno si trčala meni u raširene za zagrljaj ruke
ljubila si me duboko u usta dugo uzimajući mi vazduh iz srca
mazila trepavicu
vlat kose
rekla suzama oko vrata
bez mene si nula
svaka stopa mene islikava
granitni mi portret nosiš u stomaku
bradavice usahle ko jesenje ruže
grudi bolno moje ruke traže
međunože
vlažnim
biserima
rajski mišić
draži
košmar u glavi ni skalpelom ne možeš da odkloniš
Raj ne osećaš
ni na zemlji
ni u nebu
i
Ad ti je stalno boravište sada
odakle te đavo samo minut pušta kontrolisano na uzici motri
istok zalazi
U ušima mi na veliko zvono crkve sa crvenim tornjem besomučno moj vaskrsli hristos zvoni…
Da li me ti budiš
ili
mi
je
vreme
odzvonilo?

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Nas dvije, nas tri

Svako jutro se najprije se budimo nas dvije, a onda sve tri bauljamo po mraku do kuhinje. Palimo svjetlo samo iznad sudopera, jer mami smeta svjetlo. Snalazimo se nekako, jer su nam oči navikle na mrak. Zveckamo šalicama i žličicama. Otvaramo prozore.
Zapravo uobičajena jutarnja rutina. Pijemo kavu polako. Mama teško diše jer kaže da joj smeta čisti zrak, tlak joj raste.
Ne vidimo dobro što se događa vani. Iz ove ptičje perspektive vidimo samo nebo, sivo s plavim pukotinama. Ne znamo ima li više sivih ili bijelih oblaka. Trebala bi biti rana jesen, bablje ljeto. Samo po načinu kihanja ili kašljanja, naslućujemo promjene u prirodi.
Izgleda da još cvate ambrozija.
Mama sve zna o Svemiru, o zvijezdama. Kaže kad ode, bit će na jednoj. Ona zna promijeniti žarulju popraviti vodokotlić, uokviriti sliku i zabiti čavlić u zid. Često joj je igla u rukama, govori da bez igle, škara i odvijača ne može živjeti. Razgovara sa cvijećem, cvijeće je voli.
Ovih dana sve duže spava, sve manje jede. Ponekad zaboravi jesti, ponekad zaboravi tabletu za tlak. Hrana za nju ima neprijateljske oči. Raste joj tlak od malo mesa, od kolača zub zaboli, smeta joj mlijeko, juha, varivo. Ne smije piti puno vode jer joj je mjehur slab. Slabije čuje i sve češće je odsutna. Alergična je na procvale trave, ona koja je bosa trčala u školu kroz nepokošene livade. Daleko joj je kiša, ne čuje vjetar, ne vidi kišobrane, niti crvenkaste krošnje u parka. Ne zna što se događa dolje, ne zna kako ljudi žive dolje.
Gasi se sjaj koji je uvijek imala u očima, samo joj je još kosa čvrsta i sjajna.
Suviše često otvara taj ormar i pokazuje vješalice, najčešće ujutro kad pijemo kavu. Zatim nam objašnjava što je sve na njima, a mi znamo što nakon vješalica slijedi. Na redu je platnena, bijela vrećicu s novim, crnim cipelama. Tu su i nove čarape. Vješalica svaki dan mijenja svoje mjesto. Čas je nevidljiva u najudaljenijem kutku ormara, a čas nas zapljusne svojim crnilom, čim otvorim vrata.
Jučer sam bila ljuta na nju, zašto se stalno pakira, zašto želi otići? Kao da nas želi ostaviti. Nesiguran je taj put kojim ide, uski zid, a ispod provalija. Neće imati ključeve, niti bilo kakvo rasvjetno tijelo. Samo mrak.
Kamo će ona, koju cestu ona vidi, a ja ne vidim?
Tražim njezin glas od ranije, smijeh, galamu, prijekor.
– Svijet je došao svome kraju, govori moja mama i uzima jaknu s vješalice i bocu s vodom.
Umirim se i grizem nokte. Čekam.
Mama silazi s desetoga kata i sadi dvije koštice višnje ispred zgrade.
Netko će reći nije tako bilo, ne tim redom, zaboravila si. Svejedno, dvije višnje još uvijek rastu ispred zgrade.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Centriranje života

ja sam 80%
centar tvog života
ti nisi centar mog života
imam ih barem tri
iz toga proizlaze
svi naši nesporazumi
rekla si mi

a nekoliko sati potom
napisala da me voliš

neka zimska jutra
umisle
da je jesen
pa sukladno tome
tako i zajutre

isto je
i s onim ljudima
koji umisle
da ih netko
iskreno voli
u ovom svijetu
u kojem je
čak i ljubav
samo jedan
od ublaživača boli

Foto: www.pexels.com

Branimir Čakić i Nikola Šimić Tonin: Svemirska bajka

Ne postavljajte previše pitanja

“Ono što olakšava gledanje ovoga zamornoga filma je dekor; specijalni efekti Briana Johnsona i Richarda Edlunda, uz bezrezervnu podršku Normana Reynoldsa kao produkcijskoga dizajnera, stvorili su neprekinuti niz vizualnih divota koje nam pomažu odvući misli od hrpe nelogičnosti i besmislene tupaste akcije dobrih i loših likova u njihovu krajnje dosadnome sukobu” – Eric Shorter – Daily Tellegraph

Ne, niste pročitali izvadak iz kritičarskoga osvrta za aktualni Johnsonov film, već, umjetničke robije vrijedan osvrt jednoga, dotada uvaženoga kritičara za, vjerovali ili ne, globalno najobožavaniji film iz serijala i jedan od najhvaljenijih filmova svih vremena – Imperij uzvraća udarac. Objavljen je netom nakon premijere, te davne, Lennonovim ubojstvom zamračene 1980.
Dotični je kritičar nakon dovoljno vremenskoga odmaka postao predmetom sprdnje globalnih razmjera; no svojedobno nije bio osamljen u svojim razmišljanjima; štoviše, mnogi su, naime, tvrdili kako Kershnerov film ne posjeduje šarm, bajkovitost i uzbuđenje originala; zamjerali su mu (ne)dovršenost, suvišne scene i manjak priče, toga tako precijenjenoga koncepta u filmskoj umjetnosti; sličnih se razmišljanja i ovih dana posvuda može naći na račun osme SW epizode, dok osvrti kojima vrve čak i pouzdani fanovski forumi samo potvrđuju otprije poznato i toliko puta dokazano – SW jednostavno nisu filmovi za svakoga. Nikada nisu ni bili.

Parafrazirati ću Lawrenca Kasdana, koscenarista sedmice i scenarista filmova ”Imperij uzvraća udarac” i ”Otimači izgubljenoga kovčega” – ”Star Warsi su staromodno pustolovini filmovi utemeljeni na mitologiji koliko i na i pop kulturi, i uživat ćete u njima ukoliko ne analizirate i ne postavljate previše pitanja. Prepustite se dakle zabavi i ne očekujte nikakvo Novo otkrivenje!”
Od slavnoga originala prošla su duga četiri desetljeća i otada se nije pojavio niti jedan približno snažan fenomen. Da su bili dovoljne nadahnute prvoklasne filmske ekipe, nanizalo bi se otad srodnih fenomena; nije ovdje riječ o bezvremenskoj vrijednosti hit filmova, kakvih naravno imamo, već o filmovima koji su postali više od filma, a čije priče i likove doslovno žive generacije, svih rasa i nacija, a koji su oplodili čak i službeno priznatu religiju Jedi vitezova. Mnoge su knjige i studije uzaludno pokušale dešifrirati nedodirljivost prva dva snimljena SW filma; i vrijeme je da, nakon neočekivano mitskoga raskola kakav je među obožavateljima u samo nekoliko dana izazvala osma SW epizoda, da napokon prihvatimo kako nikada neće osvanuti nastavak po guštu većine okorjelih sljedbenika; dakle film takve umjetničke i ugođajne vrijednosti, s toliko nužne umjerenosti i uvjerljivosti unutar fantazije, kakvima obiluje legendarna peta epizoda; riječ je, naime, o svojevrsnoj nemogućoj misiji, obzirom na aktualne filmske i globalne trendove, te autorske pretenzije unutar visokobudžetnih okvira.

Vremenom, fanovska se baza obilato namnožila i mnogi su odrasli obožavatelji počeli postavljati pitanja, tražeći logiku i realizam na poljima dvodimenzionalne svemirske fantazije za djecu i veliku djecu, zaboravljajući valjda kako je upravo Lucasovo odgovaranje na neka ”važna” pitanja poput porijekla Sile dobrano naškodila prequelima i misteriji čitave sage.

U modi je pljuvati

Postoje izvrsni, svih mogućih priznanja vrijedni filmovi nakon kojih živiš jednako kao i prije nego što si ih pogledao; postoje zatim filmovi koje rado pamtiš i rado dijeliš; najrijeđi su, pak, filmovi koje živiš

Još u ta davna romantična doba vladavine originalne trilogije, sjećam se pitanja odraslih filmofila: ”Kojim je čudom Luke Skywalker, nakon svega par dana obuke kod meštra Yode, a koja uopće nije sadržavala vještine mačevanja, uspio ovladati svjetlosnim mačem u tolikoj mjeri da se onako efektno odupre moćnome Vaderu u finalu filma? Iznosile su se i tada čitave studije o nepraktičnosti AT-AT hodača. Izrugivalo se sada već legendarnoj nepreciznosti i smotanosti stormtroopera koji nisu kadri djelovati čak ni protiv lutkastih Ewoksa. Pojedinci su ismijavali ”sapunsku” završnicu Imperije gdje opaki Vader izgovara čuvenu: ”Ja sam tvoj otac!” Pojedinci kao da nikada nisu čitali Shakespearea, niti znaju dovoljno o mitologiji, Homeru i Campbellovim studijama. Tu je još na stotine pitanja i analiza kojima iz godine u godinu cinični realisti bezuspješno pokušavaju urušiti čaroliju originalne trilogije. Ne možete, dragi moji, umnim analizama i cinizmom protiv svemirske BAJKE. To spada u domenu filmskih troglodita koji bezvremenskome Čarobnjaku iz Oza prigovaraju nedostatak karakterne studije i CGI efekata. Posredstvom interneta, sve je otišlo predaleko i mnogi zorno uživaju u pronalaženju nelogičnosti kao da je riječ o skrivenome blagu; u modi je dakle pljuvati i mrziti; s druge, pak strane, koliko fanova toliko i teorija; pa sada prigovaraju osmici zbog odmaka od prokušane formule, isti oni koji su sedmicu popljuvali kao besramnu kopiju originala; i opet sve vrvi pitanjima poput bizarnoga: ”Kako je Kylo Ren s onakvom frizurom mogao umigoljiti glavu pod onakav šljem?” ”Kako je Rey brže-bolje ovladala Silom?” pita se jedan tvrdeći da su Imperij i original jedini SW filmovi vrijedni fanomena. Takvome je netko trijezno odgovorio: Kako je Luke usred napada na Zvijezdu smrti ovladao Silom i pilotirao X-wingom bolje od svih pobunjeničkih pilota, unatoč bjelodanoj činjenici da pilotira prvi puta? Mnogi su, zamislite, zaključili kako bi Hans Zimmer skladao bolju glazbu od maestra Williamsa, što je otprilike isto kao da umjesto Brucea Springsteena u svrhu globalne rock fešte angažirate Marka Perkovića Thompsona. Mnogi poznavatelji klasične glazbe slažu se kako nam je ”Mozart današnjega doba”, kako maestru Williamsu mnogi poklonici simfonisjke glazbe odavno tepaju, opet poklonio remek djelo, svojevrsnu Osmu simfoniju. Istrenirate li dušu bezvremenskim djelima Holsta i Dvoraka, spoznati ćete kojoj ligi Williams pripada.

Postoje izvrsni, svih mogućih priznanja vrijedni filmovi nakon kojih živiš jednako kao i prije nego što si ih pogledao; postoje zatim filmovi koje rado pamtiš i rado dijeliš; najrijeđi su, pak, filmovi koje živiš. Među takvim draguljima, ne postoji film kojega živi veći broj ljudi od originalnih Star Warsa – Lucasovog remek djela iz davne 1977. U nas je izvorno pogrešno naslovljen kao ”Rat zvijezda”, što je kasnije ispravljeno u manje zvučno ”Zvijezdani ratovi”. Podnaslov ”Nova nada”, dodan je u redistribuciji, tek nakon što je trijumf originala zagarantirao nastavke. Nebrojene su studije, knjige i rasprave o fenomenu najpopularnijeg filma ikada snimljenog; filma u kojemu je baš svaka scena klasična, valjda jedinoga filma čiji kompletan dijalog i svaki detalj, kako kadra, tako i soundtracka, poznaju milijuni obožavatelja diljem kugle zemaljske.

Gledište velikoga djeteta

Lako je objasniti zbog čega velika većina odraslih obožavatelja Lucasove fantazije petu epizodu izdvaja kao uvjerljivo najbolji od šest dosad prikazanih filmova. Riječ je o filmskome remek djelu najvišega ranga uz koje je najlakše odrasti iz razloga što je najozbiljnije, najumjerenije, najljudskije i najmanje djetinjasto.

Svoju ću kratku analizu ponuditi iz dva gledišta; prvo (i ispravnije) kao veliko dijete koje kino platno doživljava prozorom u istinu pustolovnijeg svijeta, zatim kao brzopoteznu studiju dugogodišnjega obožavatelja i poznavatelja žanra otpornoga na klice intelektualnoga snobizma. Gledište velikoga djeteta: Nakon Ben-Hura, bio je to prvi film koji je nadmašio moja očekivanja utemeljena na višesatnom zurenju u filmski plakat. Uvodna tema genijalnog maestra Williamsa zagrmila je simfonijskim blagozvučjem koje je u meni odjeknulo poznatim oduševljenjem starijim od sjećanja. Imperijina krstarica i pojava strašnoga Vadera dodale su osjećaj velike opasnosti i neodoljive vizualne privlačnosti. S druge, pak strane, princeza Leia i legendarni duo simpatičnih droida odmah su me privukli u svoje redove. Ugođaj tatooinskih dina nužno usporava ritam otkrivanja, a neodoljivi misterij budi se u trenutku kada R2D2 prezentira skraćenu princezinu poruku Obi Wan Kenobiju. Navještaj velike pustolovine doseže svoj vrhunac Lukeovim sudbinskim gledanjem u daljinu dva zalazeća sunca. Pojave Kenobija, a posebice Hana Sola i Chewbacce pojačavaju krug herojskih prijatelja, a uzlijetanjem Falcona napokon počinje velika avantura, neodoljiva u svakoj svojoj sceni, prepuna smijeha, akcije, mitološke drame i romantike. Napad na Zvijezdu smrti razinu moje dječačke uživljenosti podigao je na razinu vrijednu življenja. Brzopotezna analiza obožavatelja: na papiru priča ne nudi ništa više od mnoštva dvodimenzionalnih stripova. U scenariju jedna od scena ide ovako: EXT. Tatooine – dan; Luke sjetno motri zalazeća sunca. Tako ispisana, ne zadržava dulju pozornost, no na filmu, uz veličanstvenu temu Joha Williamsa, Hamilovu izvedbu te vizualnu divotu i nužnu duljinu, scena postaje besmrtna. Tako je i s cijelim filmom; stvar je u izvedbi, miješanju mitoloških motiva s onima iz stripovske kulture; stvar je u ritmu koji dopušta da scene dišu i da s njima dišeš (što, nažalost, nije slučaj s prequel trilogijom), posebice bi istaknuo vrhunske klasike vrijednu glazbu, prvoklasni dizajn svega u kadru, dok je napad na Zvijezdu smrti u svim segmentima zasluženo najcitiranija i najslavnija akcijska scena u povijesti filma, kojoj konkurira i po čuvenju je nadmašuje tek utrka četveroprega iz Wylerovoga Ben Hura. Besprijekorna montaža, preglednost kadrova, dizajn letjelica i dinamika istih, te zvučna kulisa, posebice gradiranje i slojevi Williamsove simfonije spomenutoj su sceni podarili i status učiteljice redateljima poput Jamesa Camerona, Petera Jacksona i Christophera Nolana.

Lako je objasniti zbog čega velika većina odraslih obožavatelja Lucasove fantazije petu epizodu izdvaja kao uvjerljivo najbolji od šest dosad prikazanih filmova. Riječ je o filmskome remek djelu najvišega ranga uz koje je najlakše odrasti iz razloga što je najozbiljnije, najumjerenije, najljudskije i najmanje djetinjasto. Ni u jednome trenutku ovaj film ne izgleda kao videoigrica ili crtani film; proslavljeni momenti bitke na Hothu ili Falconova bijega kroz polje astereoida taman su dozirani, dobrim dijelom zahvaljujući ograničenjima tadašnje tehnologije, zbog čega se veći naglasak morao staviti na ljudsku dramu. Priča ovdje ne počinje, niti završava; nema je previše i svodi se na bjegove i okršaje; središnji čin bavi se najviše likovima, od kojih se produbljuju svi vodeći likovi iz originalnoga filma, te im se dodaje legendarni meštar Yoda, čiju duhovnu poduku Lukeu, od riječi do riječi napamet znaju milijuni koji naprosto žive ovaj film. Ritam filma dopušta scenama da dišu, a gledateljima da upijaju njegovo neodoljivo ozračje, dok Shakespeareanska završnica s Vaderom i Lukeom zasluženo spada među najsnažnije i najcitiranije momente u filmskoj povijesti.
”Johnny, spasi mi film”, rečenica koju je Lucas uputio maestru Williamsu drugi put, na što je ovaj genijalni skladatelj odvratio vrhunske klasike vrijednim soundtrackom, premijerno predstavivši svijetu dva središnja glazbena motiva: Vaderov (Imperial march) i Yodin.

Nakon ovog filma, odgegao sam omamljen iz mraka neprežaljenog zadarskog kina ”Pobjeda”, gledajući zvjezdano nebo kao nikad prije. Imao sam nepunih sedam i bilo je to moje krštenje sa Star Warsima.
Otada, pogledao sam stotine vrhunskih filmova. ”Kum”; ”Pakleni šund”; ”Let iznad kukavičjeg gnjezda” i ”Iskupljenje u Shawshankeu”. Naveo sam namjerno ove naslove koji su neupitna remek djela i žanrovski klasici i koji krase gornje domove najpopularnijih globalnih ljestvica najboljih filmova ikad snimljenih, gurajući se s Lucasova tri naslova: originalni ”Star Wars”; ”Imperij uzvraća udarac” & ”Otimači izgubljenog kovčega”.

Ono si što gledaš, slušaš i čitaš

Milijuni mogu, no ja ne mogu, niti sam ikada pripadao svijetu kojeg nude mafijaške sage, crnohumorni trileri i psihološke i zatvorske drame. Pripadam svijetu fantazije koji mi pruža veću pustolovinu i nadu, opasnije neprijatelje S LICEM, veću romantiku, ljepše svjetove, bolju glazbu, bolje prijatelje i pouzdanije junake. Od desetorice obožavatelja Coppoline sage koje osobno poznajem i koji mi prvi padaju na pamet, čak osmorica imaju nekakve veze s kriminalom, dok prva desetorica koji mi padaju na pamet iz kruga mojih poznanika i prijatelja koji žive fantazije Lucasa i Tolkiena doprinose društvu kao profesori, humanisti i umjetnici. Slučajno? Slučajnost ne postoji niti u slučajnosti. Postoji izreka stara gotovo koliko i ljudski rod: ono si što gledaš, slušaš i čitaš. Isprike filmofilima koji nisu shvatili o čemu pišem. Ne pišem o standardnim filmofilima, već o velikoj i maloj djeci koja se uživljavaju u dobre i loše likove i ovakve i onakve priče. Povratak Jedija.

Doživljaj je bio već i sam pogled na zvijezdama osut plakat i ta iznenadna, gromovita spoznaja kako se radi o nastavku Imperije – filma koji me obogatio svemirom prepunim pustolovina, prijateljskih junaka, neodoljivih, oku ugodnih opasnosti i glazbe kojoj ne želim kraja. Bilo je to doba kada sam kino platno doživljavao isključivo kao prozor u drugi svijet. Tada još nisam znao za pojmove filmskoga glumca i redatelja, a potpisao bih i ovjerio dokument da to nikada nisam ni saznao i da sam do dana današnjega nastavio gledati filmove očima dječaka vazda gladnoga avanture veće od života. Tada mi nisu smetali djetinjasti Ewoksi, a još manje Jabbaini bizarni i odveć lutkasti poslušnici. No, ruku na srce, s Ewoksima ipak nisam mogao odrasti u veliko dijete kao s udarnom trojkom likova i sad već klasičnim scenama koje ovi nose – neiscrpnim momentima zbog kojih ovaj film traži ponovna gledanja i mami oduševljenje više od trideset godina nakon premijernoga prikazivanja. Film je to s desetak legendarnih minusa i barem stotinu legendarnijih pluseva od kojih najveći zasjenjuju mnoge gotovo savršene filmove koji ipak ne mijenjaju ni svijet ni život. Moram li birati scene za svakodnevno gledanje, odabrao bih mitski finalni obračun Lukea i Vadera, te Vaderovo iskupljenje i, naravno, besprijekorno režiran napad na drugu Zvijezdu smrti, i sve to osnaženo simfonijskim remek djelom genijalnoga maestra Williamsa. Fantomska prijetnja Riječ je o uvjerljivo najvećem prvoligaškom filmskom razočaranju ikada. Da mogu potpisati dokument koji će mi jamčiti trajno brisanje gorčine i razočaranja koje sam osjetio prilikom i nakon premijere ”Prijetnje” u mraku legendarnog i neprežaljenoga zadarskoga kina Pobijeda ne bih dvojio ni trenutka.

Uvodni tekst koji uz nepotrošni glavni glazbeni motiv otvara Prijetnju još ni danas ne mogu probaviti. Ukratko: previše politike, premalo mitologije. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju. Pojavom blejavoga Jar Jar Binksa progutao sam pljuvačku, pitajući se gledam li pravi film.

Početkom te davne 1999. sve je upućivalo na ”Novi Zavjet” obožavane sage. Foršpan je naviještao čaroliju veću od života, službene promotivne fotke odisale su poznatim šarmom i motivima, čak ni sinopsisu nitko nije našao zamjerke, dok je Williamsov soundtrack s veličanstvenom novom temom ”Duel of the fates” osvanuo trijumfalno, ponudivši još jedno remek djelo simfonijske glazbe. No, već i taj soundtrack odisao je drugačijom, lepršavijom atmosferom koja, izuzevši varijacije na ranije lajt motive, ni po čemu nije prizivao glazbene doživljaje iz Williamsovoga zlatnoga doba započetoga kultnim Raljama (1975.) i okončanoga Indiana Jonesom i Ukletim hramom (1984.). U tom razdoblju, genijalni maestro Williams isporučio je nezapamćenu nisku glazbeno srodnih remek djela klasične glazbe koja uključuje sljedeće naslove: Star Wars & Bliski susreti treće vrste (1977.), Superman the movie (1978.), Imperija uzvraća udarac (1980.), Otimači izgubljenog kovčega (1981.), E.T. (1982.) i Povratak Jedija (1983.).

Uvodni tekst koji uz nepotrošni glavni glazbeni motiv otvara Prijetnju još ni danas ne mogu probaviti. Ukratko: previše politike, premalo mitologije. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju. Pojavom blejavoga Jar Jar Binksa progutao sam pljuvačku, pitajući se gledam li pravi film. Razočaranja se ubrzano nižu do druge trećine filma koja se odvija na Tatooinu, planeti koju poznajemo iz ere Lukea Skywalkera. Trgovac i robovlasnik Watto tek donekle osvježava film. Riječ je o iznimno zanimljivom karakteru i pravome malome remek djelu iz Lucasove radionice. No ni on ne ublažava dojam kako gledam crtić. Dijalozi i gluma nalik su onima iz meksičkih sapunica, s časnim iznimkom Liama Neesona i Iana McDiarmida. Utrka lebdjelica, nadahnuta svjetlosnu godinu boljom utrkom četveroprega iz mitskoga Ben Hura (1959.) također izgleda kao video igrica. Politički dio u Coruscantu zamalo me uspavao svojom monotonijom, a završni obračun na tri razine tek ritmom podsjeća na finale Povratka Jedija. Najzanimljiviji lik filma, opaki Darth Maul pogiba prerano, nakon izvrsno koreografiranoga, no dramaturški tankoga dvoboja i uvjerljivo najbolje scene u filmu kojem nisu pomogli ni nadahnute scenografije; nisu mu pomogli ni dizajni koji su sami po sebi umjetnička djela; nije mu pomogao čak ni maestro Williams. Ironija je da je i takav promašaj originalniji i bolji od 90 % visokobudžetnih filmova žanra. No, za Star Warse, naravno, vrijede neka druga pravila i počesto nerealni kriteriji. Fantomskoj prijetnji i dalje najviše prijete obožavatelji originalne trilogije, kadri mjesecima mrmljati zbog detalja na kacigi stormtroopera. Ipak pripadam blažoj struji obožavatelja; veliko sam dijete koje od filma želi prozor u pustolovniji i čarobniji svijet od ovoga gdje su glavne zvijezde karikature političke scene. Fantomska prijetnja nije u tome uspjela, maestro Williams je. A možda je ipak problem u tome što sam odrastao, jer pitanje je kako bi na film reagirao da sam ga gledao kao sedmogodišnjak.

Manje djetinjarije, više sapunjave

Klonovi napadaju Druga epizoda nudi manje djetinjarije, više sapunjave od prve. Uvodni tekst koji uz nepotrošni glavni glazbeni motiv otvara Prijetnju još ni danas ne mogu probaviti. Ukratko: previše politike, premalo mitologije. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju.

Ljubavni trenuci između Anakina i Padme glumom i dijalogom u razini su meksičkih, a ispod razine turskih sapunica. Nimalo ne pomažu digitalni interijeri i eksterijeri čiji je plastično hladan izgled, čini se, ucrtao smjer polufilmovima tipa ”Igre gladi”

Iz kreativnoga posrnuća prve epizode tvrdoglavi genijalac Lucas nije naučio puno te je ispravio tek jednu grešku: blejavom Jar Jar Binksu smanjio je minutažu na nužni minimum, učinivši ga tek usputnim likom, nimalo važnijim od bizarnoga ugostitelja Dexa – znatno simpatičnijega Kenobijevoga prijatelja. Najnižom točkom serijala doživio sam trenutak u kojemu R2D2 – moj omiljeni droid – poleti usred scene koja izgleda poput manje zahtjevnoga i vizualno prenatrpanoga nivoa neke odveć ambiciozne video igrice za predškolski uzrast. Ljubavni trenuci između Anakina i Padme glumom i dijalogom u razini su meksičkih, a ispod razine turskih sapunica. Nimalo ne pomažu digitalni interijeri i eksterijeri čiji je plastično hladan izgled, čini se, ucrtao smjer polufilmovima tipa ”Igre gladi”. Šteta što se, valjda uštede radi, pribjeglo obilatoj uporabi digitalnih efekata, jer je riječ o doista vrhunskim dizajnima baš svakoga detalja. Unatoč svim navedenim nedostacima, riječ je o znatno boljem filmu od ”Fantomske prijetnje”. Scenarij nudi veći misterij i opasnosti od prethodnika, te cijeli niz referenci na originalnu trilogiju i navještaj Anakinove tragedije. Genijalni maestro Williams isporučio je još jedno remek djelo simfonijske glazbe; borba Jango Fetta i Kenobija nudi prvoklasnu koreografiju; dojmljiva je i čitava ta atmosferično mistična epizoda na vodenome planetu Kamino, gdje se nalazi grandiozna tvornica klonova. No na svaku izvrsnu scenu naveže se jedna loša, poput kakvog balansa koji teži više razočaranju nego oduševljenju. Nije problem u glumcima, već Lucasovome pristupu. No i Lucasu unatoč, Ewan McGregor je izvrstan u ulozi legendarnoga Obi Wan Kenobija, pokazavši se kao dostojan nasljednik velikoga Aleca Guinnessa. Isto vrijedi i za Iana McDiarmida i nedovoljno iskorištenoga Christophera Leea. Digitalni Yoda ostavio je najbolji dojam od svih digitalnih likova i uz ostarjeloga Wattoa nosi najbolje trenutke filma. Za jedan trenutak još uvijek se ne mogu odlučiti ide li u korist ili na štetu sage: obračun Yode i Count Dukua na dane mi se čini pretjeranim, na dane pravom poslasticom, ovisi gledam li ga očima maloga ili velikoga djeteta.

Osveta Sitha

Naslovna Williamsova tema s legendarnim prologom očekivano otvara i završni film prequel trilogije, nakon čega slijedi čista umjetnost od uvodnoga kadra koji prati Anakinovu i Obi-Wanovu letjelicu u žaru veličanstvene bitke nad Coruscantom. Da je kojim slučajem riječ o kakvome europskom filmu ovoga ili onoga umjetničkoga vala, kitili bi ga rijetkim hvalospjevima; ovako neznalice i snobovi svojski mrmljaju kako je riječ o ”tamo nekim kompjuterskim efektima”

Osveta Sitha, treća SW epizoda jedna je od najoriginalnijih i uvjerljivo najboljih visokobudžetnih nezavisnih autorskih filmova u posljednjih četvrt stoljeća; pa ipak, u mnogočemu ne pripada atmosferi i ”realnostima” originalne Lucasove trilogije.
Naslovna Williamsova tema s legendarnim prologom očekivano otvara i završni film prequel trilogije, nakon čega slijedi čista umjetnost od uvodnoga kadra koji prati Anakinovu i Obi-Wanovu letjelicu u žaru veličanstvene bitke nad Coruscantom. Da je kojim slučajem riječ o kakvome europskom filmu ovoga ili onoga umjetničkoga vala, kitili bi ga rijetkim hvalospjevima; ovako neznalice i snobovi svojski mrmljaju kako je riječ o ”tamo nekim kompjuterskim efektima”. I oni su oruđe u rukama filmaša, dragi moji, kao što su nekada bile lutke i makete; i njima je dakle potrebna ljudska mašta da ih pokrene. Izvrsna kompozicija i iznimni dizajn svega u kadru, dinamika slike, tona i očekivano simfonijsko remek djelo meštra Williamsa doprinose njegovoj divoti. No, nažalost, nedugo nakon uvodnoga kadra zasuti smo pretjerivanjem koje dobrano nagrđuje scenu i dramaturgiju, pretvarajući je u videoigricu s mnoštvom bezopasnih i blejavih droida za zabavu predškolske djece. Još su odbojniji dijalozi glumaca, što znači da je Lucas opet zakazao tamo gdje je najslabiji – u dijalozima i radu s glumcima. Za razliku od originalne trilogije, gdje je bio okružen kreativcima koji su imali hrabrosti kritizirati ga i ponekada mu se čak i izravno narugati, ovdje se okružio kreativcima s manje petlje, koji su potvrdno klimali na svaku njegovu odluku. Svemu tome možete posvjedočiti gledajući making-off dokumentarce koji su na trenutke zanimljiviji od samih filmova; prava su škola filmske umjetnosti, a otkrivaju i koliko je ego jednoga čovjeka poguban po kolektivni umjetnički rad poput stvaranja filma.

Nakon neuravnotežene prve trećine filma, druga ostavlja puno bolji dojam, a tu su i dva glumca koja su se, Lucasu unatoč, pokazala odličnima u svojim ulogama: Ewan McGregor i Ian McDiarmid. Hayden Chistensen i Natalie Portman bolji su nego u prethodnome nastavku, ponajviše zahvaljujući boljem scenariju. Pa ipak i opet, njihove romantične scene podsjećaju na meksičke sapunice, a dojam ne popravljaju čak ni iznimno nadahnuti eksterijeri i interijeri iza kojih stoje vrhunski umjetnički timovi. Najtužnije je da je katastrofalnom dijalogu podloga klasike vrijedan Williamsov soundtrack. U oprečnosti s glazbom je i pretjerano čista digitalizirana slika koja ostavlja dojam PLASTIČNOSTI. Scena Anakinova posrnuća i mukle tišine koja joj prethodi potvrđuje da je riječ o dobrome glumcu u krivim rukama. Order 66 scena je koja prikazuje egzekucije Jedija diljem galaksije. Izvrsnošću na svim razinama, konkurira za najbolju scenu ne samo ovog filma, već čitave sage. Upravo nakon spomenute scene film pronalazi zavidan ritam, koji je ozbiljnije narušen u najiščekivanijoj sceni filma – mitskom obračunu Anakina i Obi-Wan Kenobija. Ta, četvrt stoljeća očekivana, scena OPET ostavlja dojam videoigrice. Znatno je zanimljiviji obračun Yode i budućeg Imperatora, te Vaderovo uskrsnuće na samome kraju filma. NEUMJERENOST je najveća mana ovoga filma, i upravo ga ona udaljava od obožavane stvarnosti originalne trilogije.

Sila se budi

Hanova smrt najveći je šok otkako živimo u Lucasovom svemiru. U službi je priče i razvoja karaktera. Ubiše nam junaka s kojim smo odrastali desetljećima, jednoga od najmitskijih junaka u povijesti filma. Jasno je da Hanu ne priliči smrt u postelji. No za kraj, očekivali smo veliki manevar Falconom gdje, herojskim zabijanjem u reaktor nekakve nove zvijezde smrti, on i moćni Chewbacca žrtvujući svoje živote donose slobodu galaksiji

Ne, dragi moji, nije riječ o Disneyjevoj karti na sigurno, kako bi se zadovoljila milijunska fanovska baza i potakla masovna prodaja igračaka. Imati hrabrosti i drskosti ubiti Han Sola i epizodu Lukea Skywalkera svesti na nekoliko sekundi u kontri je željama većine fanova serijala i nema nikakve veze s originalom. Pune dvije godine prije premijere, na svim jačim fanovskim stranicama poput Force neta ili Star Wars undergrounda forumi su vrvjeli bujicama protesta i čak pozivanjem na masovni bojkot ukoliko film odredi kraj ikoga od velike trojke (Han, Luke & Leia) i ako ne prikažu Lukea u akciji dostojnoj posljednjega Jedija. Niti jedan komercijalni meštar iz Disneyjeva pogona takve odluke ne bi blagoslovio, no očito je koscenarist Kasdan bio dovoljno mudar i nadahnut da ih uvjeri u suprotno. Hanova smrt najveći je šok otkako živimo u Lucasovom svemiru. U službi je priče i razvoja karaktera. Ubiše nam junaka s kojim smo odrastali desetljećima, jednoga od najmitskijih junaka u povijesti filma. Jasno je da Hanu ne priliči smrt u postelji. No za kraj, očekivali smo veliki manevar Falconom gdje, herojskim zabijanjem u reaktor nekakve nove zvijezde smrti, on i moćni Chewbacca žrtvujući svoje živote donose slobodu galaksiji. Tako je, naime, po scenaristu Kasdanu i uz Fordov blagoslov, trebalo biti u Povratku Jedija. Lucas nije dozvolio da mu ubiju Hana, pa je to došlo na red ovdje, no na puno šokantniji način. U ovome filmu imamo umornijega i mudrijega Hana, a spomenuta scena u kojoj se suočava s Kylom Renom jedna je od najboljih u serijalu i time ulazi među besmrtne filmske momente. Riječ je o možda najemotivnijem glumačkom trenutku u Fordovoj bogatoj karijeri; najdramatičnijem i najtužnijem trenutku sage svakako.

Toliki istaknuše: Opet Zvijezda smrti? Kako neoriginalno. Sasvim je logično razvijati i unaprijediti najmoćnije galaktičko oružje. Ovaj su argument u više navrata istaknuli i Abrams i Kasdan. Isto vrijedi za svu silu letjelica i oružja, koji uz to osnažuju vizualni identitet Lucasovih svjetova. Luke Skywalker spao je na svega nekoliko sekundi, ali kakvih i u kakvome okružju! Opet u službi priče, okrunio je film pojavom i licem na kojemu je ispisana sudbinska, razdiruća patnja, duboke tajne i suzdržana golema moć posljednjega Jedija. Odjavna špica okrunila je prvi dio trilogije, namjerno ostavljajući mnoga pitanja neodgovorena.

BB8 – najmiliji droid u galaksiji svojim premijernim nastupom dokotrljao se do trona gdje je dosada nedodirljivo stajao naš obožavani R2D2. Stalo nam je do obojice, naravno, i to je tek dio jedne od najvećih privlačnosti SW sage: broj likova koji se trajno uvuče pod kožu ovim filmom je dobrano zadebljan.
Kylo Ren – najslojevitiji lik sage. Negativac kakvog filmski SW svijet još nije upoznao. Na momente strašan i moćan neprijatelj, na momente kukavan i jadan. Ne treba biti psiholog da bi dokučio svaku njegovu radnju i sva njegova emotivna previranja. Ovom ulogom Adam Driver dao je neočekivanu dubinu liku i nadmašio sva očekivanja. Mnogi, naravno, nisu prihvatili cmizdravoga nasljednika moćnoga Vadera.

Rey – dovoljno karizmatična da bi bila dostojna glavnoga lik trilogije. Momenat njene sudbinske vizije u Mazinom dvoru nije ništa manje snažan i značajan od Lukove vizije u pećini Yodine močvare. Sama Maz je ostavila dovoljno traga, prodornošću i porukama lica i očiju. Njene riječi već citiraju fanovi diljem kugle zemaljske. Humor i drama u sedmici prirodno dolaze iz karaktera. Nema preglumljavanja, ni ukočenosti. Finn i Poe (primjerice) već vam svojim prvim trenucima uđu pod kožu. Prirodnost njihova ponašanja i dijaloga usred drame i uz adrenalin kakav prati takve situacije neodoljiva je. Prigovor mogu uputiti samo oni koji nikada ni od koga nisu bježali. Isto vrijedi za kemiju između Rey i Finna.
Kao najbolji moment biram urlik i akciju omiljenoga mi Chewbaccce nakon Hanove smrti.

Kadrovi su besprijekorni i uvijek pregledni. Kamera nikad nije bila ovako pokretna u originalima. Svaki zvuk je poznat. Maštovitost i nadahnutost izbijaju baš iz svake scene; vizualna i zvukovna. Film ima savršeni ritam, dopuštajući scenama disanje i ugođaju širenje; okružje je realno, praktični efekti osnažili su opipljivost, a završni kadar s Lukeom i Ray favorit je za najbolji završni trenutak čitave sage. Što se tiče 3D tehnike, reći ću samo ovo: da je uistinu bolja, zar bi hollywoodskoj eliti na svjetskoj pretpremijeri ponudili stari dobri 2D?

Osjećam dužnost upozoriti kako film obiluje sadržajem koji uvjetuje verbalni proljev intelektualnih snobova, nerazgovijetno roktanje zatucanih ljudskih jedinki i prekomjerno blejanje prerano odrasle djece cijepljene protiv svega fantastičnog. Preporučamo maloj i velikoj djeci, bajkoljupcima svih rasa i nacija. Bajkoljupcima, jer ovdje je riječ o SVEMIRSKOJ BAJCI, dragi moji, ne o znanstvenoj fantastici koja zahtijeva studije i dubokoumne analize.

Dopustit ću si malo bezobrazluka i u svrhu edukacije predložiti vazda nezadovoljnim kritičarima da ne podrede stečenu mudrost svojoj taštini i frustracijama, pretvarajući subjektivnost u opće činjenice. Prije nego što se izjasnite, sjetite se čuvene izreke velikog Johna Hustona: ”O filmu možemo suditi tek nakon trećega gledanja.”
Unatoč svemu tome, od 274 vodeća svjetska kritičara, 260 su mu dali visoku ocjenu, većina, pak najvišu moguću. Među fanovima i publikom 93 % je filmom oduševljeno. Jasno je da je riječ o komercijalnom i kreativnom trijumfu koji je vratio sagi sjaj iz doba originala.

Polja djetinjih pustolovina

Gomile Oscarom nagrađenih komornih drama i nezavisnih filmova sa socijalnom tematikom mijenjao bi  samo za završnu scenu ovog filma. U slučaju Star Wars sage priča je precijenjena kao koncept

Na poljima djetinjih pustolovina nema mjesta odraslima. Ja se, primjerice, nisam pronašao u svjetovima Narnije i Harryja Pottera. No ne pada mi na pamet verbalno ih popljuvati. Moj je problem što sam po pitanju tog tipa fantazije odrastao. To ne znači da ću reći da ne valjaju. Naprotiv, čarobni su to svjetovi koji su milijunima pružaju bolje od života i siguran sam da bi uživao da sam ih gledao kao dječak. Kao veliki dječak tamo ipak ne pripadam. Reći da nešto ne valja, okrutno je i nepošteno. Reći kako nije tvoj film, mudro je i pošteno. Ne mogu pisati i suditi o nečemu čemu ne pripadam. Ja, primjerice, nikada neću pisati o gangsterskim filmovima, erotskim trilerima i socijalnim dramama. Ne pripadam tamo, Tarantinu najmanje. Znači li to da ne prepoznajem njihovu umjetničku vrijednost. Prepoznajem, naravno; ne treba previše mozga i filmske načitanosti da bi se dokučilo koliki je Tarantino meštar dijaloga i kulerštine. No ne pripadam njegovim svjetovima. Klasični filmofil nisam. Bez filma mogu, bez glazbe ne mogu, Star Warse, pak, živim otkako znam za sebe. Svoja umjetnička djela nikada branio nisam; svojih knjiga me je sram jer sam ih objavio nespreman i činim sve da to ispravim. Star Warse branim svim srcem, svjestan svih njihovih nedostataka koliko i vrlina. Dugujem tim filmovima. Toliko su mi zadovoljstva priuštili i dalje to neumoljivo čine.

Ugasim li prekidač imenom Nostalgija i zamislim li se nad činjenicom kako sam besmrtne originale gledao kao dječak, a sedmicu kao veliko i umorno dijete, spreman sam pred svim umjetničkim sudovima kugle zemaljske argumentirati kako je Abramsov film dostojan barem Povratka Jedija, što je izjava koju će mnogi zadrti obožavatelji originala proglasiti svetogrđem. Sedma epizoda Zvjezdanih ratova remek djelo je žanra fantastike, ne one znanstvene, gdje ga trpaju neupućeni. Nije riječ o savršenome filmu i škodi mu tek površno oslanjanje na original. Gomile Oscarom nagrađenih komornih drama i nezavisnih filmova sa socijalnom tematikom mijenjao bi  samo za završnu scenu ovog filma. U slučaju Star Wars sage priča je precijenjena kao koncept. Scenarij originala na papiru izgleda banalno i površno poput stotina trećerazrednih stripova. Vizualno, kompilacija je Kurosawinih i Fordovih momenata. Likovi su dvodimenzionalni, no imaju karizme, šarma, energije i potrebitu dozu uvjerljivosti. Slavna Imperija gotovo nema priču i sve se svodi na to da Vader progoni pobunjenike galaksijom. Jedi je neujednačen, užurbani finale, tanke priče mjestimice popločane momentima koji, unatoč niski nedostataka, čine velik film. I sedmi dio je jednostavna, ni po čemu originalna priča popločana momentima; momenti su sazdani od izvedbi glumaca, scenografije i glazbe. Iskustvo gledanja me dobrano iscrpilo, jer sam bio unutra, u tom svijetu, zajedno s Hanom i Chewyjem – meni najdražem liku serijala. Film sam odgledao na jedini ispravan način, zamišljajući kino platno prozorom koji gleda na istinu omiljene mi galaksije, ozvučene simfonijskim blagozvučjem maestra Williamsa. Ne sjećam se da sam ikada bio toliko proganjan momentima koji su nakon trećega gledanja postali neraskidivi dio moga svemira.

Pozivam se na sud priprostog puka i zadrtih obožavatelja originalne trilogije koji prozivaju sedmicu zbog nedostataka kojima, istini na volju, obiluju i originali. Ne vjerujem da je gore navedeni kritičar filmski neznalica. Siguran sam da se razumije u određenu vrstu filma, no protiv fantazije je cijepljen valjda još u pubertetu. Riječ je, po svemu sudeći, o odrasloj ljudskoj jedinki sklonoj ”ozbiljnijim filmovima”. U prvome redu, greška je urednika odrediti takvoga da piše o svijetu kojemu ne pripada i kojega ne razumije. Problem je što su u međuvremenu i mnogi obožavatelji ”prerasli” fantazije iz davnina daleke galaksije, te svoje”obožavanje” duguju isključivo nostalgiji; velik dio njih izrastao je u intelektualne snobove sklone verbalnim proljevima; kako stvari stoje, po pitanju sedmice i osmice djeluju obilatije no inače. Priprost puk, kao i obično, na sve odmahuje rukom, pokatkad rigajući psovke na tamo neke glupe robote i beštije. U iščekivanju Tarantinovoga uratka, kulerima je smiješna čitava euforija oko ove ”komercijalne djetinjarije” za blejave njurgavce poput karikaturalnih protagonista Teorije velikog praska, dok mudraci i lokalni jebivjetri uporno pokušavaju dokučiti mozgom nešto što se grabi srcem.

Toliki su zamrzili sedmicu što je toliko srodna originalima; jednak broj njih žali što nije dovoljno srodna originalima. Mnogi će isticati da je previše pitanja ostalo bez odgovora, drugi uzvratiti da smo prerano dobili odgovore na neka pitanja. Toliko je nerealnih očekivanja i toliko obožavatelja koji su odavno postali najveći problem svega snimljenoga nakon originalne trilogije. Prvih deset obožavatelja kojima se obratite ponudit će vam deset najboljih priča za sedmicu, i svaka će biti drugačija. A što je s milijunima drugih koji, što je bizarnost Star wars fenomena, polažu pravo na priču i znaju najbolje što je za priču najbolje. Stoga je, slažete se, nemoguće ispuniti sva očekivanja. Pravo je čudo što je Abrams uspio povezati staro i novo, humor i dramu povezati u cjelinu koja je proširila toliko obožavanu (i omraženu) Lucasovu galaksiju.

Toliki površno zaključiše kako je riječ o kopiranju i svojevrsnoj kompilaciji momenata iz originalne trilogije. Umjetnici i obožavatelji cijepljeni protiv predrasuda, nametnutih snobovskih i ciničnih sudova i priučenih mitova, prepoznat će pomno skrojen koncept, osnažen tek na mjestima srodnom narativnom strukturom. Ja je prepoznajem poetičnom rimom unutar istoga, poznatoga svemira, ugođajem, osnaženim simfonijskim blagozvučjem maestra Williamsa, vizualnim divotama utemeljenima na konceptualnim radovima Ralpha McQuarriea, antropološkim studijama Josepha Campbela, stripovskom dimenzijom Raymondovog Flasha Gordona i filmskim utjecajima Kurosawe i Forda.

Nisam advokat, niti kreativac Lucasfilma da bi baš svakoga Božjega dana morao pismeno ili verbalno braniti bajku iz davnina Lucasove daleke galaksije. Tek sam osrednji obožavatelj, obično veliko dijete, umorno od mudrovanja koja hrane taštinu potkopavajući filmsku čaroliju. Ovih dana prilaze mi čak i snobovi koji su se onomada, dok je to bilo u modi, sprdali i s originalima, čak i s kultnom završnicom Imperije, pa sada obilato negoduju o umjetničkim nedostacima sedmice i osmice koju su u nepunih deset dana odgledali tri puta, valjda da se uvjere koliko je loša. Pristupite li jednakom studioznošću, bilo kojem drugom filmu, bio taj i Građanin Kane, naći ćete nepregledne hrpe nelogičnosti. Nisu li nelogičnosti pogubnije po biografske drame, nezavisne art filmove i kultne gangsterske sage nego po jednu bajku namijenjenu maloj i velikoj djeci? U knjižnici, gotovo svakoga dana imam situaciju gdje mi korisnik uredno vraća dvd, tvrdeći da mu je film odličan i da je zaboravio kako ga je ranije posudio. Odličan film koji si zaboravio nakon nekoliko dana? Riječ je o nagrađivanim filmovima koji ne mijenjaju živote. Čak ni naslovnica, sažetak, pa ni imena glumaca ne signaliziraju da si ga možda već gledao? To ja zovem promašenim odličnim filmovima. Da je Star Wars tako lagano napraviti imali bi takvih tisuće. No takav se fenomen u filmu još nije ponovio. Istina, Avatar je komercijalno u ligi, no samo komercijalno. Kulturološki, utjecajem i globalnim artističko emotivnim utjecajem nitko im nije blizu. Danas je objavljena lista bazirana na mišljenjima tisuća okorjelih obožavatelja i globalno priznatih kritičara KOJI RAZUMIJU OVU VRSTU FILMOVA; sedmicu, dakle, izjednačavaju s originalom iz davne ’77., stavljajući je tek iza nedodirljive Imperije. Isključim li nostalgiju, taj varljivi okidač, slažem se s listom. Sedmica je, dakle, vratila puni sjaj Lucasovom svemiru, iako je, nakon dovoljno gledanja, ne smatram jakom poput originala, niti blizu. Rogue one. Riječima jednoga moga prijatelja, staroga fana najboljega rock benda i najslavnijega filma, za SW univerzum, ovaj je spin-off značajan otprilike onoliko koliko i ”Free as a bird” za opus nedodirljive liverpoolske četvorke. Riječ je dakle o značajnoj gozbi za stare fanove, nedovoljno slasnoj, obzirom da joj nedostaje faktor kojim obiluju čak i prequeli: likovi za pamćenje. Narativno i scenografski sve je na svome mjestu i u poznatome nam je svemiru, no nedostatak maestra Williamsa, zatim manjak momenata za ponovna gledanja učinila su ga gotovo nepotrebnim, unatoč činjenici da je u mnogim segmentima, posebice faktorom uvjerljivosti unutar fantazije, bolji od svih prequela i da su mu svemirska bitka koja se umnogome oslanja na Battle of Endor iz Povratka Jedija i (posebno) završna epizoda s gnjevnim Vaderom dostojni SW fenomena. Posljednji Jedi – Riječ je o divljoj vožnji nadahnutoga autora, dovoljno originalnoga i drskoga da uzdrma i same temelje Jedijevske filozofije, povodeći se za Yodinom čuvenom: ”You must unlearn what you have learned!” Prvim činom filma, kao i svim akcijskim scenama, redatelj i scenarist Johnson poziva se na čuvenu Lucasovu uputu”Faster and more intense”, počesto je gurajući na nečastan teren Marvelovskoga humora i suvišnoga brbljanja; scene spašava iznimnim, oku ugodnim dinamičkim rješenjima, u kojima dominira suludo smioni Poe. U kontru tih odista galopirajućih scena, umirujuće su, metafiktivne i nužno emotivne scene između staroga Lukea i Ray, ovjenčane besprijekornim vizualnim riješenjima, i posebiice simfonijskim divotama maestra Williamsa; svi likovi iz prethodnoga filma dodatno su razrađeni, posebice Kylo i Rey; kemija između njih vrijedi gotovo Oscarovskih nominacija; no iznad svih je jedan i jedini Luke Skywalker, posljednji Jedi. Mark Hamil savršeno je utjelovio legendarnoga junaka, s bolnim tragovima na svome istrošenome licu. Od njegovih scena, istaknuo bih čak pet za pamćenje; prva je učenje kojim jadikujući ruši temelje vlastitoga reda i svih ranijih vjerovanja, zatim njegov zadnji susret s Yodom, koji je svojevrsna nadogradnja lekcije koju mu je mitski Jedi dao još u doba Imperije. Susret s najomiljenijim galaktičkim droidom na Falconu priča je za sebe, nabijena emocijama po guštu starih obožavatelja, i na koncu njegov mitski sukob s Kylom. Leia i Chewy ponudili su epizode dostojne legendi koje ih prate, Chewy svojim upadom u završnu bitku, gdje je u najbržoj galaktičkoj krntiji, izazvao sve Tie fightere za sobom, i uz podršku neodoljivoga porga i Rey za laserskim topom, zavrijedio momenat vrijedan SW fenomena (i meni osobno najbolju scenu u filmu). Film tek detaljima reflektira dijelove iz originalne trilogije, nužno ih smještajući u isti univerzum. Sporedni likovi poput DJ-a i Rose nisu dekor, već u službi priče, dovoljno uvjerljivi i karizmatični da ih poželimo vidjeti i u završnome činu. Leia kao Superman, priznajem, premda jasna koncepta, svrstava se među baline poput onoga s frižiderom iz četvrtoga Indiane Jonesa.

Za ljubitelje Wagenerovskih simfonijskih ciklusa, maestro Williams razradio je divno kompleksan koncept s lajtmotivima, temama koje prianjaju uz likove i motive, osvježivši ga ovoga puta temom za Rose, koju, sudeći prema melodiji, kao da je skladao u svoje zlatno doba; kontekstom i teksturama legendarne teme uslojio je s novim narativnim pejzažima, dajući im novi i zadržavajući stari, poznati nam i toliko neodoljiv ugođaj. Nije dakle riječ o recikliranju postojećega, već naprotiv; maestralnoj nadogradnji i proširivanju u svojevrsnu Osmu simfoniju.

Sasvim je u redu ne voljeti i čak prezirati ovaj film, ili bilo koji drugi, i sasvim razumijem obožavatelje koji su njime razočarani; i ja sam, nakon prvoga gledanja, osjetio sam nešto što nisam nikada prije; istovremeno oduševljenje i razočarenje; i kao da sam se podijelio na dvojicu; nakon trećega gledanja trijumfirao je oduševljeni, djetinjasti Branimir.

S druge pak strane, upravo su mnoštva fanova razočaranih prequel trilogijom do te mjere popljuvali tvorca Lucasa, da je ovaj upravo zbog pritiska i kritika isfrustrirano, brzopleto i pomalo inatljivo prepustio svoje dijete Disneyu, pa sada isti mrzitelji Lucasa sve Disneyeve uratke proglašavaju fanovskom fikcijom, napadajući sedmicu zbog kopiranja originala, osmicu pak zbog odmaka od originala. Barem je Rogue one zadovoljio većinu, ili su ga već zaboravili.

Foto: Wookieepedia The Star Wars Wikipedia

Kristina Plavšić: Kurjaci

Sa ledenim pogledom plemkinje, čije
imanje su odavno ogolile godine,
naučila sam na prekratke rđave lance
predaje, kao sićušne pse vezivati svoje
vlastite nesreće.
Ukroćene tuge su mirne, ako se redovno
hrane ravnodušnošću.

Ponekad naiđeš kao misao, kao neobičan
oblak koji se pojavi na nebu iznad moga
zatvorenog prozora, ovakvih sipljivih,
zimskih dana, kada proljetni vjetar budi
uspavano sjeme melanholije u nama.

Uspavani psi mojih pokopanih ličnih
nesreća, nakratko se uznemire i zareže
glasovima kurjaka…
Zatalasa se sve u meni, kao nebo u ovo
sipljivo zimsko predvečerje, koje u sebi nosi
tragove nekih umrlih proljeća.
Da li sam i ja umrla s njima?

Iza mog zatvorenog prozora, ovog sumornog
predvečerja, kao oronula starica
prolazi zima…
Moje lice, sa balzamovanom ljepotom sirote
kraljice, uramljeno u okvire navike, još onoga
septembra kada si zauvijek otišao,
smiješi se lucidnim osmijehom prezira sa
zidova prekrivenih paučinom i starih
porodičnih vitrina.
Ponekad naiđeš kao misao, kao sjećanje
na nešto što jedino bilo je samo
moje… Preteški su olovni oblaci iznad ove
ledene sobe.
Da probude vezane kurjake,
zime izgleda jedino i postoje…

Sa ledenim pogledom plemkinje, u blatu ću
i noćas sahraniti sve ono što nekad je
bilo moje i po navici, ponovo ukrotiću sve svoje
skrivene tuge.
I plemkinje, kao ostanu same sa
sobom, nježne su, krhke i gole
i one su iza plašta
hladnoće ipak nečije sluge…

I opet kad nepozvani doplove u moj dan
izdaleka, neki oblaci, nemirni i ćudljivi
kao nebesko more, prepozaću u svom
pogledu, skrivenu nijansu tvog prisustva,
ko daleki odraz usnule tmine.

Zimski su dani kao nezreli plodovi prepuni
gorčine, a tuge tek akvareli, koje i ovog
predvečerja, nošeni olujnim vjetrom,
oblaci iza mog prozora, svojim sivilom boje.

Foto: www.pexels.com

Bože Bilobrk: Brazilka Rosa, II. dio

Podvodni grad

“Božeee! Bože, probudi se!” Otvorio sam oči i ispred sebe, možda cijelu minutu, vidio samo bjelilo prošarano crnim točkama, kao kada se na televiziji pojave smetnje, a, u ušima sam čuo pištanje. Kada mi se vid u potpunosti razbistrio, opazio sam da ležim na velikom krevetu u nepoznatoj sobi. Iako u njoj nije bilo prozora, a vrata su bila zatvorena, soba je bila osvijetljena. Rosa je lebdjela iznad mene i smiješila mi se. Da, dobro sam rekao, lebdjela! Na gornjem dijelu imala je isti onaj kupaći kostimić, a umjesto nogu, imala je riblji rep!
“Majko moja, sirena!”, urliknuo sam.
“Pssst, tiše malo, probudit ćeš susjede”, znakovito je prislonila kažiprst na nosić i tek tada sam opazio da umjesto nogu i ja kao i ona, imam riblji rep…
“Ššš.. Što se to događa?! Gdje sam ja to?!”, proderao sam sav šokiran.
“Tiše malo”, ponovno je prislonila svoj lijepi kažiprst na nos. “Još je rano. Ne bih htjela da mi ona babetina šta živi preko puta lupa na vrata zbog buke. Dođi za mnom u kuhinju, popit ćemo kavu i sve ću ti objasniti.”
“Da li se mi ovo nalazimo pod vodom i plivamo?”
“Da”, odvratila je i izašla iz sobe, a ja sam krenuo za njom. Iznenadio sam se kojom sam se lakoćom snalazio pod vodom, kao da sam uvijek bio tu. Ušli smo u kuhinju koja je ujedno bila i dnevni boravak. Bili su skladno namješteni; sa TV-om, velikim staklenim stolom bez stolica, aparatom za kavu i mikrovalnom pećnicom. Rosa je uključila aparat i već za manje od minute na stolu su se našle dvije šalice iz kojih se pušila kava. Nije baš da mi se pila i više sam samo stajao prekriženih ruku, čekajući dodatno objašnjenje. Rosa se nakašljala i započela: “Dobrodošao u Atmaniju, državu pod vodom gdje žive samo mužjaci i ženke sirena. Ona se nalazi točno na sredini, u najdubljem dijelu Tihog oceana i postoji od kada postoji čovječanstvo. Atmanija broji svega dva milijuna stanovnika. Naši poglavari su kralj Ethanus i njegova žena Alfonsija. Žive u prekrasnom dvorcu na snježnoj planini Jonsered. Dvorac se može vidjeti čim izađeš van. U našem svijetu sve je isto kao i u tvome, samo što mi, eto, živimo pod vodom. Kada pogledaš gore i vidiš nebo, to zapravo vidiš kraj morske površine. Možeš plivati prema gore koliko god hoćeš, ali ne možeš je doseći bez kraljeve posebne dozvole. Kao što ni ljudi iz tvoga svijeta ne mogu ući bez da ih netko od nas ne uvede.” Rosa je zastala, iščekujući što ću ja reći.
“Ovo je san, ne može nikako biti stvarnost”, rekao sam. Kako bi me uvjerila u suprotno, repom mi je zalijepila zvučnu pljusketinu!
“Vidiš da nije”, rekla je sa smiješkom, pokazujući istovremeno svoje biserne zube: “Stvari ti zapravo ovako stoje. Potomci sirena i njihovih muževa, mogu biti samo žene. Kada one dosegnu zrelu dob za udaju, prema tradiciji bivaju poslane u tvoj svijet da si nađu muževe. Imaju rok od mjesec dana, i ako im to ne uspije, dobivaju najgoru moguću kaznu – bivaju pretvorene u morsku pjenu, i nikada se više ne mogu povratiti.” Ovu zadnju rečenicu izgovorila je s dozom drhtavice u glasu. Kao da se bojala da bi i nju mogla zateći ista, zla sudbina.
“Znači, ona priča o tvom zaručniku je bila laž? Sve si to izmislila kako bi me dovukla ovamo?”
“Sve sirene lažu svoje odabranike dok ih ne dovuku u Atmaniju. Jer da neka od naših djevojaka koja dođe u tvoj svijet svojemu odabraniku odmah kaže istinu, on bi sigurno pomislio kako je ona skrenula. Zar ti ne misliš tako? A, meni je rok već bio istekao i nisam smjela riskirati.”
“A, što se događa s muškarcima koji ne žele ostati ovdje?”
“To se vrlo rijetko događa, mada nije nemoguće. U tom slučaju on mora otići do kralja i tražiti dozvolu za odlazak. A, ta ti dozvola sliči tvojoj bankovnoj kartici, samo što je naša od zlata i optočena biserima. Na kraju morske površine mora je pokazati Ethanusovom mlađem bratu Flojru koji ima ključeve od izlaznih vrata, a odbačenu sirenu čeka ista sudbina, kao i onu koja nije na vrijeme našla svog odabranika. Ako misliš da te lažem, slobodno odi do kralja i provjeri.” Gledala je u mene onim predivnim zelenim očima u kojima su se miješale strepnja i molba i kao da je željela reći; ‘A, ti… Ti nećeš otići od mene, jel tako?’ Možda sam trebao biti ljut što me je na prevaru odvukla u svoj svijet, ali, ja to jednostavno nisam mogao. Previše sam bio očaran njome, a sama pomisao na ono što bi je zadesilo ako je ostavim, ispunjala me je jezom. Istog trena zaboravio sam na svoje roditelje, braću, sestru i prijatelje. Možda mi je ipak sudbina odredila da ostanem sa njom i jedino što sam u tom trenutku osjećao, zapravo je – bila sreća i samo sreća.
“Naravno da neću otići od tebe”, rekao sam spremno, na što me je nježno zagrlila pritiskujući me svojim toplim i bujnim poprsjem.
“Hvala ti. Znala sam da si ti pravi muškarac za mene, moj divni i veliki dječače. I još ti nešto moram priznati.” Pogledao sam je upitno dok mi se tijelom razlijevala toplina.
“Znala sam da si me tražio po Hvaru, hajde, ne srami se priznati. Pa viđala sam te kako šetaš u blizini mjesta za koje sam ti rekla da sam iznajmila apartman, samo, morala sam se kratko pritajiti da budem što uvjerljivija. Moj apartman zapravo je cijelo vrijeme bio u Ivan dolcu. Kada sa svojim prijateljima išao sa večere, sračunato sam ti pošla u susret. No, sad ću te pozdraviti jer moram na posao. Vraćam se oko tri sata, a, nakon toga ću ti pokazati grad i upoznati te sa svojim roditeljima. Oni će biti presretni kada te upoznaju.”
“A, gdje radiš? Jel’ stvarno u nakladničkoj kući?”
“Ne, već u jednom frizerskom salonu. I tamo mogu zaraditi za jedan dan, koliko ti na baušteli za šest mjeseci. Jadničak moj, koliko si se namučio, a, imaš na karticama svega 30.000 kuna ušteđevine. I namjesto da radiš ono za što si stvoren, da pišeš romane, ti uludo tratiš svoj talent, a, to nikako nije u redu. Sreća pa si na kartice napisao i pinove, pa sam to doznala! I znaš što još? Raduj se, jer za nekoliko te dana vodim na Karibe gdje ćeš po cijele dane ležati pod palmama i uživati, jer si ti to zaslužio. Odoh sada, a ti možeš pisati dok se ne vratim. Pripremila sam ti i radnu sobu tamo”, pokazala je rukom prema jednim vratima. Ako ti nešto bude trebalo, ostavila sam ti novac u najgornjoj ladici radnoga stola. Dućan ti se nalazi odmah preko puta zgrade.” Iz ormara u hodniku uzela je košulju i odjenula je. Potom mi je u usne utisnula jedan vreli poljubac i kroz vrata odlelujala vani.
Neko sam vrijeme samo stajao tu kako bih složio dojmove, ali mozak mi je jednostavno bio blokiran. Razumio sam jedino da me je Rosa poznavala bolje nego sam ja samoga sebe.
Ušao sam u radnu sobu. Na sredini se bijelio radni stol sa ladicama, računalo marke IBM, šalica sa olovkama i nekoliko bilježnica. Sa lijeve strane uza zid, bila je polica sa knjigama a na gornjem zidu nalazio se veliki prozor. Pogledao sam vani i uočio nekoliko kamenih kućica, koje su bile replika starih kuća u Gojavi. Ovješene po prozorima, njihale su se školjke i morski konjici, a cvijeće svih boja cvjetalo ispred svakog ulaza.
Počeo sam razgledavati knjige. Bilo je tu raznih naslova koje sam volio čitati u djetinjstvu, od meni dragih Zane Greya i Karla Maya, krimići od Agathe Christie, Andersenove i Grimmove bajke i tako dalje. Njima ću se posvetiti kasnije, pomislio sam i uključio računalo. Otvorio sam Word program, kako bih nastavio pisati priču o djevojci Isabeli.
U međuvremenu sam shvatio da sirenama, budući da plivaju, nisu uopće potrebne stolice u stanovima, pa mi ni samo takvo stajanje sve vrijeme dok sam pisao, nije uopće predstavljalo napor. Ispisao sam jedno tri stranice, nakon čega sam odlučio napraviti kratku pauzu, spremio dokument u novu mapu pod nazivom Priče, ugasio računalo i otišao u dnevni boravak. Uključio sam televiziju i prelistao programe, ali na njima nisam pronašao ništa zanimljivo. Na svakom crtić o sirenama. Znao sam da će mi biti strašno dosadno ako ostanem u stanu do Rosinog povratka, pa sam se vratio u radnu sobu i u ladici pisaćeg stola, za koju mi je Rosa rekla da se u njoj nalazi novac, pronašao jednu novčanicu. Bila je relativno nova i smeđe boje. Na poleđini se nalazila slika kamenog dvorca s mnogo tornjića i prozora, koji me je podsjetio na dvorce iz Andersenovih i Grimmovih bajki, a s druge strane slika starijeg muškarca. Imao je dugu sijedu kosu, bijelu bradu i mišićavo tijelo. U rukama je držao trozubo koplje i sličio je na Neptuna. Ispod je crnim masnim slovima pisalo 50 tuna. Znači, tuna je naziv na novčanu valutu u Atmaniji. Na vješalici u hodniku sam pronašao crvenu majicu bez rukava s malenim džepićem u koji sam spremio novčanicu i izašao iz stana u potrazi za kafićem. Na visokoj snježnoj planini, vrlo nalik alpskom vrhuncu u Švicarskoj, uzdizao se dvorac, identičan onome na novčanici. Shvatio sam da je to dvorac kralja Ethanusa. Morao sam priznati da je u živo izgledao jako impresivno.
“Pazi kuda hodaš idiote!”, povikao je jedan starac kroz prozor žutog Spačeka, jer sam zagledan u dvorac, neoprezno zakoračio na cestu. Automobili nakrcani ribarskim štapovima i ostima, neprestano su prolazili i trubili. Ulice i vreva malo su me podsjetili na New York. Nije mi trebalo dugo da pronađem jedan kafić. Nalazio se samo nekoliko blokova dalje od Rosine zgrade. Svi stolovi bili su zauzeti, pa sam stao uz šank.
“Izvolite, što mogu učiniti za vas?”, upitala me je mlada prpošna konobarica, duge crvene kose koja joj se ovijala oko tijela, nakon što je sa tacnom u ruci došla do mene. Budući da sam već bio popio kavu, naručio sam cedevitu od limuna.
“Vi ste sigurno Rosin zaručnik?”, upitala me je pjevuckavim glasićem, nakon što je stavila čašu ispred mene.
“Da”, rekao sam. “A kako znate?”
“Vidjela sam vas sinoć kada ste došli, jer stanujem u istoj zgradi. Rosu inače poznajem cijeli život. Išle smo zajedno u školu.” Pružila mi je ruku gledajući me pravo u oči.
“Marilyn, a za prijatelje samo Melody.” Prihvatio sam je i lagano stisnuo.
“Znate li da sam pročitala onaj vaš roman i to tri puta? Ma, predivan je. Voljela bih pročitati još nešto vaše.” A kako vi imate jake mišiće na rukama, baš je Rosa sretnica, ma, mogu li ih samo malo opipat?“ i ne sačekavši dozvolu, opipala mi je mišiće i udaljila se, dok sam ja gledao za njom, prepun ushićenja. Konačno da i to doživim da se nekome svidi moj roman. Inače su sve sirene u kafiću bile prekrasne. Svaka je imala dugu kosu, a, od odjeće, samo prsluk na cvjetiće.
Ostavio sam novčanicu na šanku i izašao. Odlučio sam još malo razgledati grad, a nakon toga se vratiti u stan i nastaviti sa pisanjem. Ušao sam u jednu ulicu posve nalik na onu u kojoj je stanovala moja Rosa. Tu nije bilo nikoga. Ne znam više koliko sam tako plivao, možda nekih pola sata. Upravo kada sam se htio vratiti, začuo sam iza sebe prijeteći muški glas: “Stoj, ili pucam!” Okrenuo sam se i ugledao mladića od nekih dvadesetak godina u otrcanom zelenom kaputu. Lice mu je bilo prekriveno šarenim šalom, tako da su mu se mogle vidjeti samo oči, a, na glavi je imao smeđi kaubojski šešir.
U ruci je držao revolver. Instinktivno sam podigao ruke u vis, iako ni malo nisam bio uplašen. Tip mi je skroz bio smiješan.
“Tko ste vi? Što želite od mene?”, upitao sam radoznalo.
“Ne postavljaj glupa pitanja, nego vadi novac i sve što imaš!” U glasu mu se mogao nazrijeti očaj.
“Ali, ja nemam ništa.” Umjesto odgovora, tip me je zgrabio za majicu i pritisnuo uza zid.
“Samo mrdni i prosvirat ću ti glavu!” Počeo me je pretraživati što me je strašno škakljalo. Ipak sam znao sam da je najbolje da ostanem ozbiljan, pa sam ga i poslušao. Kako nije pronašao ništa, okrenuo me je prema sebi i zagledao u oči. U njima sam mogao pročitati srdžbu.
“Vi došljaci ste stvarno beskorisni!”, zarežao je. Nekoliko trenutaka samo je tako stajao, a zatim je snažno zamahnuo revolverom i opalio me njime po glavi. Bol je bila oštra. Pred očima mi se zamutilo i polako sam počeo tonuti u nesvijest.

Ponovno u Hvaru

“Budi se”, začuo sam glas našeg vozača Zdravka. Prošla je možda cijela minuta dok mi se vid nije u potpunosti razbistrio. Opazio sam da ležim u krevetu u bolničkoj sobi. Iznad kreveta, na metalnom stalku, visjela je boca sa prozirnom tekućinom koja je preko tanke gumene cjevčice i igle bila spojena u venu na mojoj ruci. Pokraj mene sjedili su naš vozač Zdravko, liječnik i još jedan muškarac. Liječnik je bio mlad, mršav, kratke crne kose i svijetlih očiju.
“Nemojte ga puno umarati”, rekao je tom drugom muškarcu. “Zovite me ako bude kakvih promjena.” Potom je izašao. Taj drugi bio je visok i koščat tip od nekih pedesetak godina. Imao je kratku sijedu kosu i zelene oči, lice mu je bilo usko i naborano. Bio je odjeven u plave traperice i majicu kratkih rukava boje bijele kave. U ruci je držao veliku knjigu crnih kožnatih korica. Nikad ga prije nisam vidio. Pogledao sam prema svojim nogama. Nisam uopće imao riblji rep! Sad sam bio još zbunjeniji. Ali, kako sam do vraga uopće dospio u bolnicu?
“Š… Što se događa i kako sam dospio ovamo?”, na jedvite sam jade uspio propištati.
“Drago mi je da si dobro prijatelju”, reče Zdravko. “Nego, da ti predstavim inspektora Marka Kirigina. On će ti sve objasniti.” Tip je kimnuo glavom i pružio mi ruku. Prihvatio sam je i mlako stisnuo. Potom je, da bi dokazao svoj identitet izvadio iz džepa službenu iskaznicu. Ovlaš sam je pogledao. Glava me je užasno boljela.
“Kako sam dospio ovamo i gdje sam izgubio svoj rep”, ponovio sam pitanje. Inspektor je preuzeo riječ: “Sve ću vam objasniti, ali dajte da vam prije toga postavim par pitanja. Prije dva dana otišli ste sa večere sa ovom djevojkom?” Iz knjige koju je držao u ruci, izvadio je list papira formata A4 i pružio mi ga. Bio je to crtež žene. Naježio sam se, nakon što sam prepoznao Rosu.
“Rosa, sirena”, rekao sam samo.
“Tako vam se predstavila?”, upitao je inspektor.
“Da. Pa, zar ona nije bila sirena?”
“Već više od tri godine tragamo za tom misterioznom djevojkom”, uzdahnuo je inspektor. “Ne znamo o njoj apsolutno ništa. Niti odakle, koliko ima godina ni kako se zove. Već je počinila niz pljački na otocima Braču, Šolti, Krku i Hvaru, na način što je zavodila muškarce. Prije nego što bi završili s njom u krevetu, ona bi ih preko hrane i pića drogirala. Potom bi im pokupila sav novac, bankovne kartice i, nestala. Tako je učinila i s vama. Vlasnica apartmana u Ivan Dolcu našla vas je kako ležite na krevetu neodjeveni, nakon što je drugo jutro ušla pospremiti apartman. Bili ste blijedi bez ikakvih znakova života. Prestrašila se i nazvala hitnu pomoć. Imali ste vrašku sreću. Količina LSD-a koju ste imali u krvi bila je dovoljna da obori konja. Vaš kolega Zdravko mi je rekao da ste Rosu sreli prije dva dana i otišli sa njom, a njemu ste rekli da ste je već ranije poznavali preko Facebooka. Što mi možete reći o tome?” Duboko sam uzdahnuo i zatvorio oči. Isuse, zar je to moguće?! Pa bio sam drogiran i opljačkan, a, opljačkala me je zgodna strankinja! A možda usput i još štogod! Ako je uopće bila riječ o strankinji… Ipak, njezin je engleski bio savršen. Napeo sam sve svoje moždane vijuge i sliku po sliku, uspio ispričati sve, počev od prvog susretu s Rosom na trajektu, pa do ponovnog susreta kada sam se sa svojim kolegama vraćao sa večere. Sve vrijeme dok sam se mučio slažući mozaik u glavi, inspektor je vrijedno zapisivao u knjigu. Tek kada sam završio, držeći se za glavu koja me nakon svega počela još jače boljeti, on je nastavio: “Osim za Rosom, tragamo za još jednim muškarcem”, rekao je i iz svoje knjige izvadio crtež. “Jeste li ga možda negdje vidjeli ili sreli?” Uzeo sam papir i pogledao ga. Tip me je jako podsjetio na mladog Briana Krausa iz filma Povratak u plavu lagunu. Pokušao sam se prisjetiti jesam li ga već negdje vidio i onda mi je sinulo!
“Pa ovakav šešir je imao i onaj tip iz Atmanije, tamo gdje Rosa živi! Što s njim?”
“Na isti način on zavodi i pljačka žene. Još nemamo nikakvih dokaza da njih dvoje surađuju, ali to je lako moguće, jer su se njihova nedjela uvijek odvijala na istom otoku. Prvi zločin za koji znamo, njih dvoje su počinili na Braču. Ona na Sutivanu, a on na Supetru. Ona je na plaži upoznala jednog dečka koji je tu iz Kaštela. Tada je imala plavu kosu, a njemu se predstavila kao Laura Giardinelli. Ispričala mu je da je tu došla sa roditeljima iz Pariza, ali da se s njima posvađala i molila ga je da je primi u sobu. Usput mu je obećala nezaboravnu noć. Bila je zgodna, a njemu je bilo žao da propusti priliku, pa je pristao. Prvo su na njen nagovor otišli na piće. Kada se slijedeće jutro probudio, nije bilo njegovog novčanika. Bio je poprilično mamuran, iako se kleo da nije pio alkohol. Drugi osumnjičeni je pak zaveo i opljačkao jednu stariju gospođu iz Splita koja je u Supetar došla na godišnji. Osim gotovine, ispraznio joj je i kartice. Lopovi danas imaju razne metode krađe pina i mu tu ne možemo ništa.
“Znači, sve mi je odnijela?”
“Ne znam koliko ste gotovine imali u novčaniku, ali, sa kartica vam je podignuto ukupno 30.000 kuna. Zadnjih 5.000.kuna vam je počistila na bankomatu u luci. Baša tada vozio je trajekt prema Splitu, pa pretpostavljamo da joj je to zadnja lokacija. Ali, neće još dugo ovako. Uhvatit ćemo mi nju već.” Ustao je i pružio mi ruku. Nakon što je izašao, prekrio sam lice rukama pokušavajući se otresti Rosine slike koja mi je titrala ispred očiju. Dugo sam tako ležao. Znači, ostao sam dekintiran i ništa od mojih planova, počev od uređenja vlastitog stana u potkrovlju naše obiteljske kuće, do popravka automobila, ali, to mi je bilo potpuno svejedno. Nego, zašto Rosa nije pitala, pa ja bih joj ionako sve dao, samo da je rekla da joj treba novac…
“Doktori kažu da će te već za dva dana pustiti, a gazda ti je dao dodatnih pet dana slobodnog”, Zdravko me je prekinuo iz razmišljanja. Polako je ustao. U zadnje vrijeme počeo se žaliti na bolna leđa i koljena. “Želiš li da ti nešto donesem?” Iako nisam bio raspoložen za ništa i jedino sam želio ostati sam, zamolio sam ga da mi za čitanje donese sportske novosti, a za piće sok od jabuke, mada nikada prije te novine nisam čitao, niti sam volio sok od jabuke. Nakon što je Zdravko izašao, preplavio me je jaki osjećaj umora i dok sam polako tonuo u san, Rosa je držeći me nježno za ruku, stajala pokraj mog uzglavlja.

Epilog

Peti dan sam se vratio na posao. Možda sam bolovanje mogao produžiti još koji dan, ali ja sam želio što prije početi raditi, kako bih zaboravio na bizarnu pljačku koja me je zadesila, a, i trebao mi je novac. Moje su kolege znali da mi je to bila mrska tema, pa mi sve što se zbilo, srećom uopće nisu spominjali. Čak su bili jako obzirni i priskakali bi mi u pomoć kada bi me zadesio kakav teži posao.
Nekih mjesec dana poslije, dok smo u restoranu pili pivo čekajući da večera dođe na stol, počeo sam listati novine, koje mi je Petar uz značajan smiješak dodao. U crnoj kronici naišao sam na vijest zbog koje sam na stolici skočio kao oparen.

Policija uhvatila brata i sestru pljačkaše

Žena na fotografiji bila je upravo moja Rosa, jednako lijepa kao i prije. Da sada ne duljim i citiram cijeli članak, samo ću kazati da je bila riječ o dvadesetšestogodišnjem Dinu Čoviću i njegovoj godinu dana mlađoj sestri Sabini. Njih dvoje su bili rođeni i živjeli u Njemačkoj, kamo su njihovi roditelji iz Bihaća otišli još za vrijeme rata, ali su prije četiri godine od tamo protjerani jer su zajedno sa nekim prijateljima iz Turske, radili prevare s bankovnim karticama. Policija ih je uhvatila na poluotoku Pelješcu, gdje je Sabina u jednom kafiću prišla mlađem muškarcu, pretvarajući se da je Njemica koju je muž nakon svađe izbacio iz stana bez novca, moleći ga da joj da neki smještaj. Nije znala da je taj tip zapravo bio policajac, koji ju je odmah prepoznao. Ipak je inspektor Kirigin bio u pravu kada je rekao “Uhvatit ćemo mi nju već. Neće još dugo ovako.” Kada sam to pročitao, nikakvo olakšanje nisam osjetio. Samo tugu. Ponovno sam otišao do one plaže na kojoj sam jednom bio sa njom. I na kojoj sam barem jedne večeri, bio sretan i voljen… Novine sa njezinom slikom bacio sam u more, na isto ono mjesto gdje je ona tada zaronila… Ali, ni nakon toga, nisam osjetio nikakvo olakšanje. Samo još veću prazninu…

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara