Marijana Janjić: Pokaz za autobus (pjesma u prozi)

Čini se kao sitnica. Odeš kod fotografa, on stisne čaroban gumb i za pet minuta možeš vidjeti minijaturno svoje lice kako te gleda dok ga gledaš kako te gleda a ti mu uzvraćaš pogled. Čini se kao sitnica. Pet minuta. I onda još deset minuta stajanja u redu. Pa te tvoje lice gleda iz nove neizlizane plastike. Svjetlost se odbija od njezinih rubova, tvoje oči sijevaju. Pet i deset je petnaest. Ali pokaz košta mnogo više od petnaest minuta tvoga vremena. Nekad tri sata rada tvoje majke. Nekad dva sata rada tvoga brata. Nekad je pak za njega potreban cijeli radni vijek tvoje bake u nazivniku razlomka. Nekad ga donese u svojoj torbi poštar s pozajmicom ujaka ili tete iz Njemačke.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Autentična slika odrastanja i promjene

Sonja Smolec, Marama s bubamarama, naklada Semafora, 2017.

Roman Sonje Smolec, već afirmirane književnice, napose za djecu i mlade, naslova Marama s bubamarama prati jednu običnu-neobičnu obitelj iz Zagreba koja biva prisiljena preseliti iz jednog dijela Zagreba (stare Trešnjevke, s kućom i vrtom) u stan u Novi Zagreb. Naravno, to preseljenje je bez obzira na to što je „samo“ preseljenje iz jednog dijela Zagreba u onaj drugi, ipak za troje djece (gimnazijalac Borna od 15 godina, dječak Damir od 7 godina i djevojčica Katarina od 6 godina), velika promjena puna novih izazova s kojima se moraju nositi kako svi zajedno kao obitelj, tako i sama djeca ponaosob. Mala Katarina, inače djevojčica s govornom manom, sprijateljuje se s Anjom, vršnjakinjom koja je uslijed komplikacija vezanih uz jednu neurološku operaciju, ostala oštećena vida, a za koju se kao jedina mogućnost izlječenja nudi skupa operacija u Francuskoj. Na temelju te međusobne simpatije dviju djevojčica s „manom“, nastaje prijateljstvo koje prerasta u zajedničko nošenje s problemima, a koji na neki način odražavaju ukupnu traumatičnost-izazovnost odrastanja, podjednako kao i samo preseljenje koje postaje inicijalna točka same promjene djece: njihovo je odrastanje, sazrijevanje i upoznavanje s vanjskim svijetom povezano s tom točkom promjene koje će autorica poput Sonje Smolec vješto povezati u radnju s kojom će se mlađi čitatelji lako identificirati, a odrasli će svakako dobiti vrlo lucidan uvid u kompleksan svijet suvremenog urbanog odrastanja.

Sonja Smolec radnju smješta u vrlo prepoznatljiv ambijent suvremene svakodnevice koja je sve samo ne lagodna: tata radi potkvalificiran posao, mama radi na aerodromu kao dizajnerica reklama, a djeca žive u maštovito-bajkovitom svijetu složenih odnosa (naravno, različitih potreba, shodno dobi) u kojima je obitelj središnje vezivno tkivo, organ sam za sebe koji mora odgovarati složenim situacijama u kojima se nalaze. Preseljenje je nužan motiv koji proizlazi iz egzistencijalnih situacija koje su, lančano, povezane opet s nedovoljno riješenim odnosima iz prijašnje generacije, a upućuje na prelijevajuće i prevladavajuće osjećaje zajedničkog integriteta i identiteta koji, barem iz dječje perspektive, predstavlja uvjet bez kojega se ne može. Bajkovita roditeljska kuća s vrtom mjesto je na koje se mentalno vraćaju, a oštro je kontrapunktirana novozagrebačkom naselju velikih zgrada u kojima zelenilo jedva održava privid veze s prirodom.

Pisana u formi brojnih dijaloga i neopterećena naracijom, ova je priča autentična slika odrastanja i promjene koja je nužna i koja predstavlja samo prvu točku u ukupnim promjenama kojima će glavni likovi (u ovom slučaju djeca) biti dalje izloženi. Radnja se sada premješta s obiteljskog gnijezda na stvaranje dubinske emocionalno-ljudske veze i potrebe za pomaganjem onome u potrebi, u ovom slučaju Anji, četvrtom glavnom dječjem liku i njezinoj potrebi za trajnim izlječenjem, a koje nas, ne i nužno, ali svakako navodi na to da će rasplet ujedno biti ljekovit kako za samu Anju, tako i za Katarinu, ali i za ostalu djecu – ona će asimilirati i ove vrlo složene sadržaje i nekako ih prilagoditi samima sebi, postat će otpornija, jača, spremnija za suočavanje sa životom, ma kakav bio.

Roman ispisan jezikom koji odiše svježinom i koji mladom čitatelju odašilje poruke o odrastanju koje nije nimalo lako (adolescentski problemi, obiteljski odnosi, odnosi braće i sestara, odnosi s prijateljicama) tako postaje još jedna točka domaće književnosti namijenjene mlađim čitateljima koji ima potencijal oblikotvorne literature bez zapadanja u patetiku i bez izbjegavanja tzv. odraslih i teških tema na način razumljiv i čitateljima koji tek po prvi put ulaze u svijet književnosti, ali i jedna vrsta literature koja će svakako pomoći samim roditeljima da se nose sa složenošću obiteljskih odnosa. Sonja Smolec je autorica koja jamči upravo to: pravo književno iskustvo uz zanatsku vještinu pisanja još su jedan važan aspekt domaće književnosti za djecu i mlade, a za koju bez imalo ustručavanja možemo u ovome trenutku reći da predstavlja zacijelo i ponajbolji, a moguće i najčitaniji žanr domaće književnosti u nas uopće.

Autorica će ovu priču, koja ponekad nalijeće i na složene životne situacije, poentirati na način da mladom čitatelju ostavi nadu i vjeru u život, pravdu i ljubav nepoljuljanima. Štoviše, Sonja Smolec će svim ovim životnim temama pristupiti na način da je to neophodan dio odrastanja, a bez zapadanja u patetiku i nedovoljno razrađene didaktičke epizode.

U tom smislu Marama s bubamarama predstavlja izvrstan roman za izborni lektirni naslov u osnovnim školama (od 5. do 8. razreda), a u određenom je smislu koristan vodič i roditeljima koji se odjednom, suočavaju sa stresovima odrastanja vlastite djece, a koja će, nužno, stvarati vlastite životne puteve, unatoč roditeljskim naumima.

Boris Jovanović Kastel: Došaptavanje sa Kirkom

U vodenoj palati
okruženoj pripitomljenim zvijerima
gdje miriše ambra,
čarobnica,
kći boga i okeanide
spravlja napitke od rijetkih trava
i pretvara ljude u svinje.
Zašto si svinje, moje progonioce,
pretvorila u ljude
i zaljubila se u ove sijede obrve,
slomljen nos i dušu slovenskog risa
kad te ne mogu opčiniti
niti će me tvoje mape spasiti
da uplovim u luku Podgorica
jer moje pristaniše kovitlac je
nepoznat kompasima.
Kada odem, ne šalji mi pisma
u bocama od Don Perinjona,
zaboravi tulume pod baldahinom
gdje su nam vile bile konobarice
i, molim te, vrati mi satensku maramicu
jer buđ na kormilu već buja.
Nijesi me začarala
zbog stručka kantariona
ali ako u ovoj godini presuši i izgubim moć,
znam da ćeš se smilovati
jer mit o tebi vječan je
a moja vesla od suza za tobom trule.
I kada ih ne bude, ruke što su te grlile
pretvoriće se u drvo
da imam čime doveslati
do pepela vremena…

Ilustracija: Bogumil Car, Kirka, 1927.

Blago Vukadin: Utješna priča u dva dijela

Prvi dio

Cijeloga tjedna spremam se za dvoboj i radujem se utakmici Hrvatske s Grčkom..

Jučer je konačno stigao taj dan.

Posao sam završio u šest, sjeo na kućni bicikl, odvrtio kilometre, istuširao se, oprao zube i pravac u kafić. Robert iz Slavonskog Broda je gazda, doći će njegov otac Anđelko i Albanac Niki, naš pekar, sa curom koja živi u Varaždinu. Zauzet ću dobro mjesto, da se ne uvale pijanci koje nogomet ne zanima, pa ću uživati dok Vrsaljko s jedne, a Kramarić s druge strane navaljuju prema grčkom vrataru. Možda zaigra i naš Duvnjak Pašalić? Ako bude tako davit ću Anđelka do kraja utakmice pitajući ga više puta gdje je onaj njegov Slavonac Mandžukić.

Razradio sam dakle taktiku, ali nisam računao na Silviju, prodavačicu cipela koja mi se naporno nabacuje otkad je čula da sam udovac. Došla je u tri sata, zna da ću i ja banuti, već je pijana ko trijeska, jedva izgovara narudžbu za sebe i još nekoliko žena u zrelim godinama, dok jedna drugu tješe da ipak postoji prava ljubav. Valjda misle na nogomet?

Prije prvoga sučeva zvižduka ispunio sam sudoku, raširio se na klupi, nabio cvikere na nos, naručio pivo i kikiriki i položio jaknu pored sebe, za Anđelka.

Još prije Modrićeva penala Silvija se raširila pred ekranom i ljulja se kao Marinko kad smo ga Ante Baćkušin i ja prvi put napili.

„Gledaj mene, šta će ti utakmica!“ – uspjela je završiti za njeno stanje duha neobično dugačku rečenicu.

Ustao sam na noge, da vidim tko će pucati s bijjele toče, pa se žena smirila, a u međuvremenu je umjesto Anđelka – veli Robert da je jućer previše popio pa ga boli slavonska tikva – stigao Alfred, trgovac krpicama i dugmadi, u pedesetima, koji je ranije vrhunski dućan naslijedio od oca i već trideset godina dobiva potporu za mlade poduzetnike, inače ne bi mogao platiti ni kiriju, a kamoli konjak kojega pored Silvije obožava.

„Silvija je najljepša žena koju poznajem“ – povjerio mi se zadnji put kad sam ga trijezna vidio, za Uskrs prije desetak godina.

„Probaj jednom, nisi ni ti jako ružan“ – savjetovao sam mu tada i obradovao se sinoć kad je smušeni Alfred zamijenio bolesnog Anđelka, moleći Boga da ga Silvija primjeti i izgubi se s njim u bliskom parku.

Alfred je nažalost stidljiv i glumi filozofa, računa da će, ako već nije lijep poput mene, pametnim izgledom privući pozornost obožavane gradske ljepotice , pa čim se malo zagrije počne brundati ponavljajući Pitagorin teorem:

„Kateta, hipotenuza, kvadrat“.

Sinoć je, nakon što je Hrvatska povela dva nula, baš stigao do hipotenuze kad je Silvija krenula na zahod i ostala tamo dobrih desetak minuta. Odahnuo sam skupa s Nikijem koji je u međuvremenu sam izbio, cura mu tek za vikend dolazi u Austriju.

Uskoro je i Alfred otišao kamo i carevi pješice idu, ponudio sam odmah Nikiju slobodno mjesto i raširili smo se.

Što su Alfred i Silvija radili na zahodu nikada neće biti rekonstruirano, no Robert je, ljutit poput risa, u poluvremenu počeo vikati:

„Ne može nitko na zahod. Moram sve oprati. Netko je gadno isprljao i mušku, i žensku školjku, i umivaonik, i pločice“ – gledajući pritom u Alfreda koji je, mrmljajući u bradu prstima brojao kvadrate, da ne pogriješi, dok je Silvija glavom klonula na susjedni stol i zaputila se u carstvo snova. Sredinom drugoga poluvremena konobarica ju je uspjela probuditi i naručiti taksi, a Robert je još ribao pločice.

Dok smo svi napeto iščekivali kad će Hrvatska konačno zabiti peti gol, za vrijeme sudačke nadoknade izbio je i znojni vlasnik kafića:

„Blago, kakav je rezultat?“

„Grci izjednačili!“ – uspio sam ga stresti još više nego kad je na zahodu ugledao grozni prizor i počeo prvom od desetak potrošenih krpa praviti red u podrumu, ogradivši stepenice policijskom, crveno-bijelom trakom koju mu je jedne prilike donio inspektor Rudi, a na kojoj piše „Zabranjen prolaz! Mjesto zločina.“

Robert je Alfreda ščepao za nadlakticu vukući ga u pravcu spomenutih stepenica, a pijani matemičari i filozof branio se ubacujući između katete i kvadrata bolne uzvike:

„Nisam ja bio, kunem se!“

„Nema tko drugi biti. Uvijek kad se napiješ sve ispovraćaš i popišaš. Drugi put idi vani, iza drveta! Ako još jednom ovo napraviš dobit ćeš doživotnu zabranu ulaska u lokal.“

Sivlija je vjerojatno već bila ili u krevetu, ili na podu svoga stana, to nitko nikada neće saznati, ni ona, a ja se nadam da se do nedjelje, kad se igra uzvratna utakmica u Ateni, neće otrijezniti. Mogla bi mi se molitva i uslišiti.

Utješio sam Roberta rekavši mu pravi rezultat, no ne znam je li me čuo.

Drugi dio

Dobro raspoložen zaputio sam se kući. Već odavno nisam ovako dugo ostao budan, obično u deset hrčem i sanjam, a sinoć sam do kasno u noć po glavi prebirao propuštene prilike, najviše žaleći za Kalinićevom:

„Kako može samo odande promašiti cijeli gol!? Pet jedan je puno bolje nego četiri jedan“ – filozofirao sam, udarajući nogama ispod deke i uskoro utonuo u sladak, duboki san.

Odjednom sam se našao na sudu.

Uhvatili policajci trojicu muškaraca, jednoga boli koljeno, drugoga leđa, a trećega zubna proteza. Odmah mi je nešto bilo sumnjivo, a kad sam saznao o kome se radi, postalo mi je jasno i zašto.

„To su Milan Seserov, Zdravko Rezin i Branko Banov, moji prijatelji iz Mandina Sela“ – upozorio sam strogu sutkinju na to da nisam neutralan, kako kasnije ne bi ona i ja ispaštali zbog trojice kriminalnih Mandoseljana.

Odmah moram upozoriti njihovu rodbinu da dečki ništa nisu ukrali, niti nekome nešto nažao učinili, radili su na crno i počeli bježati kad je policija stigla na gradilište. Zbog navedenih tjelesnih nedostataka bili su međutim sporiji od Todorića i završili u marici, da bi me istražna sutkinja odmah nazvala, te smo se svi skupa obreli o mome snu.

Čim su me, dragi mi Mandoseljani, prepoznali laknulo im je, ali nisam htio izgubiti posao, pa sam zauzeo distanciran stav prema okrivljenima i počeo strogim tonom prevoditi. Utom je izbio i njihov branitelj, određen po službenoj dužnosti.

„Budite tihi, slušajte što se priča, branite se kako god hoćete, smijete i lagati kao obično, ali sve što kažete može biti iskorišteno i kao dokaz protiv vas“ – upozorio sam preplašenu trojku.

„Možemo li nazvati žene, da se ne sekiraju ili da ne pomisle, ne daj Bože, kako smo u skitnji, a mi samo u zatvoru?“ – pitali su skrušeno gledajući sutkinju i mene žalosnim, srninim očima.

„Telefoniranje i posjete za vrijeme istrage strogo su zabranjeni, zbog opasnosti od skrivanja dokaza“ – hladno sam im odbrusio.

„Koliku kaznu možemo dobiti?“ – upitali su svoga branitelja skoro plačući.

„Ostat ćete u istražnom zatvoru dok policija ne napiše završni izvještaj. Maksimalno četrnaest dana, onda ćete biti pušteni, ali vam ništa ne mogu obećati.“

Ja sam svojim prijateljima i suseljanima sve lijepo preveo:

„Maksimalna kazna koju možete dobiti iznosi četrnaest godina, a kad ćete biti pušteni to samo dragi Bog zna. Postrožili su Austrijanci zakone, zbog takvih kao što ste vi.“

Nikome u sudnici, osim mene, nije bilo jasno zašto su sva trojica počeli plakati istovremeno, te sam se osjetio ponukan sutkinji objasniti mandoseljske karaktere:

„U našem selu je običaj da jedni drugima pomažemo. Moji prijatelji su stvarno neodgovorni i sad su opravdano u zatvoru, no njihove mlade supruge brinu se sigurno što se dogodilo. Ako ih nazovemo telefonom bojim se da će se još više preplašiti, ne mogu nikako snositi odgovornost za to. Najbolje bi stoga bilo da ja, kao osoba od povjerenja i istovremeno prijatelj zatočenih, odmah ujutro krenem u Mandino Selo i informiram njihove supruge o tome gdje se nalaze i kako su ova trojica kriminalaca, za čiju stranputicu pak nijedna od jadnih žena nije nimalo kriva. Ja bih se mogao žrtvovati, utješiti mandoseljske mlade i istovremeno pomoći i vama i našoj državi.“

„Vi ne samo da ste pouzdan prevoditelj, nego ste i veliki humanist“ – pogledala me je zadivljeno mlada žena, a trojica Mandoseljana blenula su u mene. Da su znali o čemu zborim opet bi proplakali, ali to je druga priča.

Prije nego su otpušteni u ćelije zamolio sam sutkinju da me ostavi nasamo s njima nekoliko minuta, da prijateljima dadnem korisne savjete:

„Gadno vas je zakačilo, dečki! Valjda ćete se izvući samo s nekoliko godina, ne mora uvijek biti maksimalna kazna. Ali nikad se ne zna! Najvažnija olakotna okolnost je vaše ponašanje u zatvoru, zato odmah danas budite aktivni, metite hodnik, perite pločice, gulite krumpire, slušajte čuvare i ne kukajte nimalo. Sud sve vidi i sve zna!“

„Možeš li ikako informirati naše žene, da se ne sekiraju?“ – dragovoljno su mi dali odobrenje da svoje planove provedem u djelo.

„Mogu, kako ne, učinit ću sve za vas! Utješit ću ih, ne brinite ništa.“

Dok sam izlazio kroz teška zatvorska vrata začuo sam viku i lupanje iza sebe, okrenuo se i vidio Branka, Milana i Zdravka kako se čupaju i guraju za metle, krpe za brisanje poda i šerpu za gulaš.

„Poslušali su me, bit će nešto od njih“ – razmišljao sam radujući se skorom putu u naše rodno selo.

Kombinirao sam kako najbolje u djelo provesti sudski nalog za tješenje mandoseljskih mlada, odlučivši da ću tom prilikom svakako obući uske biciklističke hlače u kojima se jasno raspoznaje svaki mišić moga atletskog tijela, te obuti patike s potpeticama da ne budem najmanji i tek potom, okolo-kole, zabrinutim ženama približiti ozbiljnost situacije, ukratko im opisujući da su dečki živi i manje-više zdravi, te da se zatvor ponekada dugoročno i negativno odražava na muškost, ali da postoje i suprotni slučajevi zabilježeni iz doba cara Dioklecijana.

Dok sam zamišljao što i kako će se sve odigrati, pristavio sam čorbu od povrća – nije da nemam dovoljno energije, ali nikad se ne zna, čeka me daleki put i tri mandoseljske mlade – te sam, ne htijući gubiti dragocjeno vrijeme, ščepao najteže utege i počeo ih dizati nogama i rukama, kad je opet zazvonio telefon:

„Gospodine Vukadine, pomagajte?“ – preklinjala me sutkinja od koje sam se malo ranije oprostio.

„Što je bilo? Jesu li ona trojica provalili?“

„Ma jok, oni su najbolji zatvorenici koje smo ikada imali. Zatvor kao nikada ranije blista, cijela zgrada je čista. Blago njihovim ženama! Ali uhvatila policija još trojicu Mandoseljana. Dolazite ako ikako možete!“

„Što ih boli?“

“Jednoga podlaktica, drugoga nadlaktica, a trećega je gipserska letva zviznula posred čela pa ga sve boli, najviše glava.”

„To mogu biti samo Jakiša, Markiša i Zdravko Božin“ – sinulo mi je – “A rekao sam im ljetos da je letva ženskoga roda i da kod nje koriste tehniku, a ne sirovu snagu.”

„Ne mogu. Nema šanse! Pristavio sam čorbu i sve će mi pokipjeti. Zovite moju kolegicu iz Gradišća“ – savjetovao sam sutkinji dok su mi koljena klecala.

„Dvije Ružice i jedna Vinka bi se sigurno obradovale da me vide i čuju, ali jadan ti sam ja ako izbiju još dvije Jele i jedna Mara. To je i meni previše!“ – zaključio sam spoznajući da ni ja nisam više jako mlad.

No, tko će sve znati!

Do ljeta ću trenirati svakoga dana, pa kad dođem u selo možda se mlade i ja uspijemo nekako dogovoriti i napraviti raspored.

Dotle neka ih tješe njihovi muževi. Bogu hvala pa će ih uskoro pustiti iz zatvora.

Ali samo ako budu marljivo prali i ribali.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Zakrivljenost Zemlje

Saldokonto

Problem je samo u tome
što je moguće
podvući crtu
znate, onu,
uspjeha ili brodoloma života
tek u inifinitezimalnom času
prije pada
u potpuni mrak

sve ostalo je puko nagađanje
tko je, dakle, dobitnik ili gubitnik

s obzirom na neodredivost iskaza
svaki je rezultat besmislen

Zakrivljenost Zemlje

sestra i ja klečimo
na natkabini velike barke
i gledamo u daljini
tik na rubu horizonta
do pola potopljene brodove

Smrt je kič majstor iz Đakova

Baka iz Đakova je uzgajala
i prodavala
Goleme krizanteme
Kugle za Sisvete
One koje svi vole
Imala je svoj plastenik, tezgicu, kupce, konkurentice, lojalne i nelojalne
I računicu.
Nakon prodaje otišli bismo u Drenje
Tamo nakon Bijele vile prema Mandićevcu
Nešto promrmljali na potonulom seoskom groblju i vratili se kući objedu.
Danas Meteor Đakovo caruje trgovačkim lancima
Srca tako bijela
Crveni lampioni
Mali srednji veliki
Prema mogućnostima i posmrtnim zaslugama
Smrt je kič majstor iz Đakova.

Prisutnost

Bezbroj puta umrijeh
ne bih li se bezbroj puta rodio.
Ne naučih ništa.
Tumaram i čudim se.
Hodam
preko vode
jednako glup.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara