Nada Vukašinović: Jednom sam bila ti

Vidiš da sam poput tebe,
prazne mi ruke, a glava u mraku
jednom sam bila ti pod plavim nebom,
a ti ćeš uskoro biti ja,
već su počele promjene,
oči ti mutne, nad tobom mjesečev srp,
kuća hladna, a sjene sve kraće,

trčim bosa do bunara, skidam zavoje,
noge mi ranjave,
pijem iz šake hladnu vodu,
oči mi pune dima,

ne boj se,
vidiš da sam poput tebe,
uspravna sam i koračam,
pripremam se za još jednu zimu na putu,
a želim urediti kuću,
i grijati noge na peći,
pjevati djetetu,
držati i dijete i zemlju u rukama,
i misliti o biljkama koje ću posaditi
kad odu snjegovi

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Sve / jedno

s prvim udahom i vriskom plača
izgubih moć lakoće življenja
da iz života sve tužno izbrišem
da lakim hodom lude
prehodam sive hladne gudure samoće
sa sretnim osmjehom tvoje prisutnosti

moje su dubine moje tuge, radosti i istine
na bijelo platno duše prolivene su dugine boje
da ne zaboravim da sam čovjek
da ne zaboravim da ljubav i boli

moje sve /jedno je pokriveno uspomenama
mudrost mi je obojana tugom sućuti
i razdraganom radosti djeteta
ne nosim srce na dlanu
još uvijek je krvavo i ranjivo
ne zborim o ljubavi osim u pjesmama
bojim se : povjerovat će mi

ali mogu postati vjetar koji se rađa
na horizontu u tvojim jedrima
vidjeti očima duše istinu o tebi
pokloniti ti snagu svog ufanja
i poneki otkucaj srca…

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Ostajem nemi prijatelj iz daljine

Ostajem nemi prijatelj iz daljine
Maradok nèma baràt a tàvolban

…nemo srce
dok ljubi oštricu sekire brusi
đavo crni
u
blagim nemim lepim
zlim
kestenbojnim očima
mačeve vitla
gađa srce na dlanu poklonjeno
nemi dvolični
lažljivi jezik
ljubi
usne
nepca
telo
ljigavim smrtonosnim otrovima
volim te
kaže
morzeovim milovanjima
lizanjima
sisanjima
uzmi me
moli plače preklinje
nemo telo
grč rajski imitira
udova pretvara
svršavanje
avetinjskim smehom
u kovčeg blindira
nema duša
umesto raja
jezivim ognjem mi telo
parče po parče nesnosnim bolovima
sagoreva…

Maradok nèma baràt a tàvolban
Ostajem nemi prijatelj iz daljine

Foto: Florian Hajdu

Miloš Petronijević: Cigančica

… vetar je opet pomerio karton i pritka je pala, i poslala sam batu da iz potoka donese malo veći kamen, ali on je doneo još manji nego što je tu već bio i sišla sam sama, bilo je klizavo i pogledala sam u nebo i pomislila na jutrošnji pljusak, pokisli smo do gole kože, bati su cvokotali zubi i stavila sam mu ispod moje majice glavu da ga trbuhom malo zagrejem, takvi smo mi Cigančići, uvek vezani jedno uz drugo, teta iz koska nas je pitala zašto smo se baš tu sklonili, ali nas nije oterala, posle se drala što sam pokisli hleb istresla pod drvo, ponovo sam morala batu da ubacujem u kontejnere, svašta se tu može naći, zavisi šta kome treba i na šta je osuđen, tako je bata zimus izneo veliku lutku, tek malo manju od njega, samo joj je oko falilo, odenula sam je u lepe haljine i spavam sa njom, malo smo otpadaka doneli i moraćemo ponovo da idemo, prasci sad dosta jedu, mama kaže kada se ugoje i kada ih prodamo da će nas upicaniti kao anđelčiće, doteraće se i ona, i kada čika Milutin dođe svi ćemo otići u Italiju i postati gospoda, namestila sam karton da se smrad ne bi širio i smetao onima poviše nas, oni se uvek deru da smo sve živo zagadili, ćelavi je jednom došao žvaćući pljeskavicu i pokazivao nam kako to nema smisla, mama mu je skuvala kafu, dokotrljala sam trupac i pogledala kroz prozorče, bio je sav dlakav po leđima, mama je uživala u životu i vežbala za čika Milutina, kesa i kantica su prazni a prasci su još gladni, možda je dosad i ona teta što nam uvek stari hleb i još svašta u kanticu sipa skupila štogod, zimus je bati obukla rukavice i pojeli smo po veliko parče gibanice i uvek nam kad dođemo ponešto da, ona je tužna, kaže da bez tuge ni dan smisao ne bi imao, mene je jednom deka vodio u crkvu, on tamo ponekad sa ikona uzme po koji dinar da bi imao za cigare, unutra je bilo prostrano, svetlelo je kao ljubav, kao ono na televiziji kada je jedna devojčica našla tatu, meni se u srcu svidelo, svi su se razdvajali da deka i ja prođemo i odnekud s visina kao da su anđeli pevali, deda mi je rekao da je to hor i da nam se uklanjaju jer im smrdimo, posle sam srknula vino i pojela kao kocka šećera parče hleba i ukrala jedno za batu, i pitala sam dedu šta je to, i saznala da je to Božja krv i telo Isusa Hrista našega, koji je, jadničko, za nas postradao, kišica ponovo pada, teta nije imala ništa samo nam je po jedan keks dala, setila sam se kafane u blizini gde u Savu niz padinu izručuju svašta, rekla sam bati da se dobro drži za vrežu i već smo bili napunili i kanticu i kesu, vraćali smo se naviše, bata se okliznuo i otkotrljao u Savu, dobro je što je tu plitko, iz kafane su izašla dvojica i jedan od njih počeo je da silazi stepenicama, drugi je rekao „Ma ko im jebe mater cigansku; vi’š da su se nakotili i sve živo preplavili“, onaj se vratio, nikoga nije bilo, bata je plakao i zvao me, klizila sam niz strminu, pružila s obale bati ruku, pustio je busen s travom i ponovo se okliznuo, reka ga je ponela, nije znao da pliva, pošla sam za njim, talas me preplavio, i bol, voda je u dušu nadolazila…

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 6. dio

Sve u svemu, sa stajališta donekle iskusnog i donekle samoostvarenog ljudskog bića, koje je isprobalo raznovrsne aktivnosti dostupne donekle normalnom i donekle prosječnom ljudskom biću; seks je precijenjen. Seks je animalna potreba; potreba tijela. Spolni čin je način da se dođe u doticaj s drugim ljudskim bićem, način koji je našem umu do određene mjere neprihvatljiv i dugoročno nepodnošljiv.
Čovjekov život je ništa drugo nego sukob triju faktora: uma, hormonalnog nagona i emocija. Sve u svemu, um, okružen s ova dva manijaka, još se dobro i nosi. Moglo bi biti i gore; puno gore. Nekima i jest gore.

Kada čovjek ima mogućnost seksa, recimo s jednom određenom osobom, gotovo stalno na raspolaganju, ta mogućnost, opetovanje i opetovanje seksualnog čina, i mogućnost njegovog ponovnog opetovanja, čini čovjeka još gladnijim i još željnim seksa, dok s druge strane istodobno, upravo dostupnost općenja s tom jednom te istom osobom, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, čini seks pomalo zamornim, neinteresantnim i napornim.
Seks je, priznajmo, najzanimljiviji dok o njemu razmišljamo i maštamo; dok se pripremamo za njega. Dakle, da rezimiramo: s jedne strane: što se osoba više seksa, ima potrebu za još više seksa. A s druge strane: što se osoba više seksa s jednom te istom osobom, rutina se sve više povećava, umanjujući užitak i zadovoljstvo u seksu.
Izglednima se čine dva scenarija: ili, odustati od seksa, te prijeći na održavanje hladnog pogona tvornice, što će reći: zadovoljiti se autoerotskim radnjama kao neizbježnom nužnošću. Ili, ukoliko se ne želimo odreći veselih, sretnih i ispunjenih spolnih odnosa s drugim ljudskim bićem, moramo biti svjesni da je sve prolazno i da je sve lijepo samo u početku. Nakon nekog vremena, rutina je neizbježna. Postoje ljudi koji su dobri u odrađivanju rutine. No, seks nikako nije stvar koju želimo tek odraditi; zar ne?

Seks je doista precijenjen; i što je najgore, s vremenom pokazuje sve simptome ovisnosti. Proces hranjenja, postupak jedenja, uživanja u jelu, mnogo je osobnije i individualnije iskustvo od te čiste mehanike parova tjeranih hormonima.

Za muškarca potencijalno najpogubnije su dugotrajne veze. One opasno djeluju na njegove emocije, i mogu ozbiljno povrijediti njegov ego. Za muškarca, spolni odnosi s jednom te istom ženom kroz dulji period, nisu samo lijepo provedeni trenutci, užitak, zadovoljstvo, prisnost; na kraju krajeva: stanje tjelesne i psihičke ugode i opuštanja. O, ne! Za muškarca dulji period života posvećen i usmjeren na jednu određenu žensku osobu, taj angažman, dokaz je njegove vrijednosti, sposobnosti, muškosti, moći, snage; u krajnjoj liniji: veza je posjedovanje. Mužjak ima snažne nagone i mehanizme koji govore u prilog tome.

Muškarac, čak i kada pronađe i susretne novu, uzbudljivu, zavodljiviju ljubavnicu, neće htjeti napustiti svoju ženu; reći će da je voli. No, ono što on zapravo voli je osjećaj posjedovanja, “imanja” žene. Ne znamo u kolikoj mjeri žene to doista razumiju. Kod muškarca ljubav je često povezana s posjedovanjem: moja kuća, moja žena, moj auto. Čovjek se jako loše i slomljeno osjeća kada ga želi napustiti netko ili nešto što ili tko je dio njegovog posjedovanja. Eto, možda je to u konačnici razlika u razumijevanju romantičnih odnosa kod muškaraca i žena: za žene, tzv. ljubav i veza, možda je mogućnost davanja i primanja, razmjene, u tom određenom razdoblju i vremenu. Za muškarce, to je odnos i vrijeme posjedovanja, i kakvog-takvog vladanja nad nekim. Ali, drage žene, nisu muškarci krivi za to; oni su jednostavno takvi.

Primjer postojanja ženskog harema u određenim kulturama i zemljama, govori u prilog tezi o muškom doživljaju žene i ženskoga. Sličnosti između postojanja institucije harema u ljudskim društvima, i sličnosti takvog tipa odnosa s onim odnosima što ih viđamo u prirodi kod određenih sisavaca, gdje mužjak okuplja svoje krdo ženki, tako da tjera, ranjava ili čak ubija druge mužjake koji se približe njegovom krdu, govori u prilog biološkom utemeljenju takvih odnosa. Muškarac je krvožedni mužjak uvijek željan novih pobjeda i dokazivanja, a one dvije lagano dlakave loptice ispod njegove kite, nisu tamo slučajno. Čovjek je kreacija prirode koja je u sukobu sa samim, unutarnjim, sobom. I to je fascinantno.

Žena je muškarčev najdragocjeniji posjed; premda ne uvijek i financijski najisplativiji. Nekada, i na ovim našim prostorima, u tradicionalnijim vremenima, brak su većinom ugovarali roditelji: siromašni su se ženili sa siromašnima, bogati s bogatima. Uz ženu, dobivao se i miraz. Danas se dobije ženu, i ništa više. Rijetki sretnici se bogato prižene, pa preuzmu tastov posao; ima i takvih primjera.

***

Žene nisu ovdje, sada, s nama, da bismo mi znali svu istinu o njima; one su ovdje da bi nam bilo lijepo u onim trenutcima koje provodimo s njima. Velika je greška što je čine muškarci koji ispituju svoje djevojke, supruge, o njihovim bivšim, o njihovim vezama, o načinima i stupnju užitka prilikom općenja s bivšim partnerima. Ili to: koliko ih je bilo prije? Želja muškaraca da znaju, ili posjeduju istinu, o prošlim iskustvima svojih sadašnjih partnerica, je opasna. Žena kada bi rekla svoju potpunu istinu o tome, kada bi priznala sve svoje intimne tajne sadašnjem partneru, time kao da bi se zaista razodjenula, i više joj nikakvo žensko oružje ne bi preostalo. Muškarci svoju slavu i reputaciju stječu hvaleći se svojim podvizima, a žene, šuteći o njima.

Jedine koje mogu otvoreno reći da nisu imale nikoga prije tebe, a da pritom ne lažu, su naravno, djevice; kojih je danas sve manje. Donekle se još može naići na djevice prije braka, u određenim strožim kršćanskim sljedbama. Uglavnom, što god žena rekla muškarcu, on nikada ne može niti neće moći znati što je od toga zapravo istina. Jedino što muškarcu preostaje je prihvatiti ženu ovakvu, kakva mu se nudi sada, i uživati s njom, ili: je ne prihvatiti. Bilo kakva ispitivanja, i pokušaji da se dozna nešto o njezinim seksualnim aktivnostima u prošlosti izravnim ispitivanjem, je pogreška. Žena će uvijek, ionako, reći samo ono što ona želi.

***

Kako je vrijeme prolazilo, Brunin odnos s mladom Antonijom, sve je više ulazio u nekakve obrasce rutine. I seks je postajao sve više rutina. Pa ipak, Bruno je sam sebi, a i drugima, mogao reći i priznati kako ima lijepu i mladu djevojku; prekrasno ljudsko biće koje živi s njim u njegovom stanu. Odnos, ljubavno-romantični i seksualni, s drugim ljudskim bićem, čini nas ovisnim o njemu: postajemo ovisni o seksualnom užitku što proistječe iz spolnog općenja, ali i ovisni o navici zajedničkog provođenja vremena. Nije se nimalo lako niti ugodno zateći u poziciji u kojoj otkrijemo da smo ovisni o nekome. Lakše je čak biti ovisan o npr. duhanu ili alkoholu, i priznati to, nego ovisnost o drugoj osobi. Taj trenutak, kada otkrivamo da smo se navikli na nekoga, i da ne možemo život zamisliti bez te osobe, trenutak je valjda kada počinjemo u sebi ujedno razvijati i dvostruke osjećaje prema toj osobi. Od svakog, tko nas na neki način zarobljava (pa čak i u naizgled pozitivnom smislu riječi), osjećamo instinktivnu potrebu za bijegom. Od trenutka kada shvatimo da nam je netko možda i vjerojatno suđen, počinjemo mu, čak i nesvjesno, tražiti mane.

Istovremeno, nemoguće se oteti procesu instrumentalizacije druge osobe, posebno ukoliko nam ta osoba svakodnevno služi kao objekt za postizanje seksualnog zadovoljenja. Koliko god druga osoba bila u našoj razumskoj svijesti osoba, sa svim svojim ljudskim manama i vrlinama, ipak tijekom seksualnog odnosa uloge i ciljevi su jasno postavljeni: jedno drugom postajemo sredstvo za postizanje sasvim određenog užitka.

Prva žena

Bruno je bio poučen iskustvom svoje prve žene; brak je trajao niti dvije godine. Njegova prva bivša bila je oštrokondža i rospija. Kratak brak bio im je obilježen njezinim ispadima histerične i manijakalne ljubomore; optuživala je Brunu da se potajno nalazi i ševi sa studenticama. Pod ozbiljnom sumnjom bile su čak i Brunine kolegice i asistentice. Bruno je smatrao kako je takvo stanje privremeno i da će se ona umiriti kada joj dokaže suprotno i uvjeri ju u svoju ljubav i odanost. Nakon deset mjeseci veze, vjenčali su se. Njezini ispadi i navale ljubomore, optužbe i optuživanja, sada su istina, postali mnogi rjeđi. Nastupio je čak i period od nekoliko mjeseci apsolutnog mira i sklada. Bruni se činilo da su stvari napokon normalne, kakve bi i trebale biti. Sve je ušlo u svoju rutinu. No, nekako te jeseni, stvari su se počele drastično mijenjati. Osjetio je kao da je između njega i nje nestalo onog starog žara. Više se nisu niti svađali. Ona nije više optuživala. Seks je postao prilično rutinski. Bruno je osjetio kao da se udaljuju. Mislio je da je to samo faza. Nikolina, tako se zvala Brunina prva žena, radila je u školi. Događalo se da je sve kasnije dolazila s posla kući. Kada bi je Bruno pitao kako to da se tako dugo zadržala, obično bi odgovarala da je otišla s prijateljicama na kavu. Međutim, ta njezina zadržavanja na kavama s prijateljicama postajala su sve češća: dva-tri puta tjedno. Ponekad bi vikendom popodne, subotom ili nedjeljom, izjavila da ide kod svoje mame. Bruno se zabrinuo. Tko zna što se događa s njom? Jednom prilikom, nedjeljom navečer, kako je nije bilo cijelo poslijepodne, a noć je već pala, prošlo je već i 20.00 sati, pa je Bruno odlučio nazvati njezinu majku i pitao da li je Nikolina još uvijek tamo, jer je bila otišla iz stana još prije 16.00 sati. Zvao ju je na mobitel, i nije se javljala. Njezina majka je odgovorila da je bila, i da se zadržala vrlo kratko; niti sat vremena. Sada je Brunu počela hvatati panika: da joj se nije možda nešto dogodilo? Da ga možda ne vara? Da, prvi puta mu se ozbiljno javila ta misao. Već je bilo prošlo i 21.00 kada je Nikolina ušla u stan.
– Pa gdje si tako dugo? Već sam se zabrinuo da ti se nije nešto dogodilo. Zvao sam čak i tvoju mamu.
– Nisi je trebao zvati. Dogovorila sam se s prijateljicom, s Petrom R., znaš ju, za kavu i kolače. Bile smo u slastičarnici.
– Nisi se javljala na mobitel, pa mi je već svašta palo na pamet.
– Previše brineš, ljubavi – rekla je, i poljubila ga u obraz.
No, sve to, kao i njezine reakcije, činile su mu se čudnima i sumnjivima. Kao da mu je nešto u njemu govorilo da nešto nije u redu.

Nije spavao dobro. U noći bi se iznenada budio, i izbezumljeno gledao oko sebe. Tada bi vidio Nikolinu kako mirno spava na boku, na svojoj polovici kreveta, okrenuta mu leđima, lagano savijenog trupa. Između njihovih pokrivača postojao je određen prostor praznine, bez dodira. Nekoliko puta mu se dogodilo da je sanjao kako u njegovom krevetu, pored njega, pužu i gmižu zmije; odvratne zmijetine: sive, bijelo-crne. Kako gmižu i izvijaju se. San je bio toliko stvaran da se probudio, i činilo mu se da ih vidi među dekama. Rukom je opipavao pokrivače, i postalo je jasno da na krevetu, u stvarnosti, nema zmija. Sve je bio samo san.

Jedini način da provjeri njezine iskaze i verziju priče bio je da provjeri njezin mobitel. Primijetio je da ona ponekad nosi mobitel sa sobom na wc. Tog dana ujutro, iskoristio je priliku: izašla je iz wc-a, i očito, ostavila mobitel unutra. Ubrzo je kliznuo u wc, zaključao vrata, i počeo s pregledom njezinog uređaja. Stavka: sms poruke. I … imao je što vidjeti! U dolaznoj poruci je pisalo: “Vidimo se večeras. Na starom mjestu.”I emotikon poljupca. Skrolao je dalje: druge poruke bile su još eksplicitnije.
Njegovo istraživanje prekinulo je drmanje kvake s druge strane, i kucanje na vrata.
– Zaboravila sam mobitel … Možeš mi ga dodati?
Bruno je otključao vrata, i izašao van s mobitelom u ruci.
– Možeš mi objasniti ovo? – pitao ju je, pokazujući joj poruke na mobitelu.
– Pa ja ne mogu vjerovati! Nevjerojatno – vrištala je – kopaš mi po mobitelu, i čitaš poruke! Pokušavala mu je oteti mobitel iz ruke. Nije joj ga dao.
– Vrati mi mobitel!
– Ti mene varaš, i jebeš se naokolo, tko zna s kim, a sad hoćeš da ti vratim mobitel!? Jel!?
– Što si vidio?! Sigurno Perine poruke … Pa on je samo prijatelj … ništa više! Nastavljala je dalje …
– I još se usuđuješ lagati! Ti mene smatraš da sam budala! – povikao je.
– Kurvo! – kriknuo je, i ruka je sama poletjela. Ošamario ju je. Nije to bio udarac, nego pljuska; ona koja više peče, nego boli.
Odmah se osjetio loše.
– Vidiš na što si me navela!? Do čega si me dovela?! Nikada u životu nisam udario ženu!

Bruno je bio zgrožen vlastitim postupkom.
– Oprosti! – rekao je. Oprosti! Ona je stajala pomalo zatečena. Čini se da to nije očekivala od njega. Otrčala je u kupaonicu pred ogledalo. Stajao je na vratima kupaonice, i promatrao ju kako provjerava vidi li se što; ima li kakvih tragova pljuske na licu. Izašla je šuteći iz kupaonice. Istina, lice joj je bilo samo blago crveno na toj strani; zapravo neprimjetno. Ništa se nije vidjelo. Odahnuo je. Krenula je po svoju torbicu, i uzela ju u ruke. Uputila se prema vratima. Šutjela je.
– Oprosti mi, stvarno mi je žao – rekao je. Pružio joj je mobitel. Prihvatila ga je šutke. Djelovala je uvrijeđeno.
Potom je dodao: – Mislim da bi bilo najbolje da si večeras dođeš po stvari koje ti trebaju i da odeš kod mame … ili kod koga već … Trebali bismo neko vrijeme biti razdvojeni. Očito nismo jedno za drugo.

Bilo mu je jasno da je to neka vrsta kraja; završetka … Koliko god je na trenutak osjetio određenu tugu zbog toga, ipak, kada je izašla kroz vrata, onako bez riječi, osjetio je i određeno olakšanje. Očito nisu bili jedno za drugo. Muškarcu ne treba žena koja će ga isprovocirati i izbezumiti do te mjere, i na taj način, da izgubi kontrolu nad sobom. Žena koja će ga poštovati toliko malo.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: U izlogu

„Srknuti ili ne?“, dvoumio se sada već punu minutu. Doduše, nije se samo jedanput opekao, ali može li ikada ovisnik o vrućoj čokoladi procijeniti koliko joj vremena treba da se ohladi na jeziku i nepcu ugodnu temperaturu? Baš kad mu je ruka sama krenula prema čaši, ne mogavši više čekati njegovu odluku, prene ga Metro-Goldwyn-Mayerski lavlji zijev mlađeg muškarca, rijetke kose i brade, s druge strane stakla. Cijela ulici okrenuta ostakljena ploha kafića, uz koju je sjeo, pružala je Draženu zanimljiv pogled.
Subotnja večer sve čvršće je prikivala sjedače na štekate preko puta istodobno raspoređujući šetače između njih. „Kamo ide, na primjer, stariji gospodin korpulentnije fizionomije, s kapom za zaštitu od sunca na glavi, safari odjevnom kombinacijom i najmodernijom generacijom mini-laptopa pod miškom? Kuda tako poletno korača nestvarno vitka, crvenokosa krasotica, tridesetih godina, ispod čijeg dugog balonera ritmično bljeska koža njezinih bedara poput kakvog erotskog svjetionika? O čemu li razdragano gestikulira tinejdžerski par sjedeći za stolom prepunim praznih boca, tanjurića i šalica dok ih ljutito promatra njegova ili njezina prijateljica na nazočnost koje kao da su zaboravili?“ pokušavao je odgonetati.
„Ovo je bolje nego u kinu!“ zaiskri mu misao. „A što bi se dogodilo kada bih počeo mahanjem rukom pozdravljati nepoznate mi prolaznike?“ upitao se i sam iznenađen vlastitom smjelošću. Nije ni pokušao odgoditi odgovor. Uostalom, imat će o čemu pričati Alenu, koji je uobičajeno kasnio na godišnju razmjenu rođendanskih poklona dviju Vaga.
Srećom, prvo su ispred njega prošle dvije simpatične djevojke. Nabacivši svoj najšmekerskiji osmijeh, entuzijastički im je mahnuo. One su načas zastale, prasnule u smijeh, otpozdravile mu mahanjem, pa produžile dalje ne prestajući se smijati. To ga je posvema okuražilo.
Nakon njih naišle su tri žene, različite životne dobi. One su također zastale, ali puno ga pozornije promotrivši. Izgledalo mu je da su se upirale prisjetiti odakle ga poznaju. Sudeći po pomicanju njihovih usana zaključio je kako su pri tomu međusobno izgovorile svega par kratkih rečenica uz pripadajući broj izmijenjenih upitnih pogleda. Netom što su nestale iz njegova vidokruga, najmlađa od njih se vratila priljubivši svoje namrgođeno lice tik uz dvadesetmilimetarsko staklo krhkost kojega ih je, činilo mu se, samo privremeno dijelila. Oštro mu priprijetivši kažiprstom lijeve ruke, otrčala je iz „kadra“.
Refleksno trzanje unatrag istreslo je iz njegova tijela i zadnji trag prvotne euforije. „Možda je ideja skroz fora, ali kako bi tek na mahanje reagirali muškarci? Indiferentno? Čuđenjem? Nimalo lijepim gestama? Ili riječima? Ulaskom u kafić? Možda i fizičkim nasrtajem?“, nastavljao je redati dijelove crnog scenarija, kojeg je njegov mozak počeo nesmiljeno razmještati po trenutno dostupnim stupnjevima rastuće nelagode. Naglo ju je zaustavilo ispočetka sramežljivo, a onda sve jače kuckanje.
Grupa veselih kineskih turista mahala mu je s vanjske strane stakla! Neki od njih svesrdno su nastojali kamerama mobitela zabilježiti njegovu posvemašnju zbunjenost. Jedva se sabravši odmahivao im je, instinktivno se braneći svim vrstama osmijeha kojih se njegovo lice u tom trenu moglo sjetiti. Podižući ruke još više uvis kako bi im dodatno otpozdravio i naglasio za ovakve prigode urođenu domaćinsku srdačnost, slučajno je dotaknuo čašu s čokoladom.
Posve se ohladila.

Foto: www.pexelew.com

Zdravka Prnić: Film

Ponekad nas iznenadi
Anatomija osjećaja
Fluidnost misli
Tankoćutnost dodira
Nepregledne ceste otisaka
Vreli friži utisnuti
U pore epidermisa
Na celuloidnoj vrpci
Neizgovorene rečenice
Vape za uskličnicima
Otkucaji rišu započete mandale
Potmuli gong najavljuje
Kišni period bez prestanka
Jesen se sneno igra kistom
Zaigranog slikara
Ronim na dah.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara