Krunoslav Mrkoci: Nosila je prelijepu košulju

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Što sam stariji
sve mi je manje stalo
do određenih društvenih događaja
zbivanja i ugleda
Gade mi se sve te
tričarije

Guram si prst
u grlo
da povratim uspješnije
Ne znam je li to zasićenje
ili sam u nečem
pogriješio

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Lijep je ljetni dan
Gledam je kako se njiše u hodu
u povišenim sandalama
u kratkoj traper mini suknji
Retro stil je in
Vitko mlado tijelo
Noge k’o u priči
Plava kosa pada joj
niz ramena
Prava nijansa ruža
na usnama

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Što sam stariji
sve mi je manji
interes za društvena događanja
Uživam u sitnim svakodnevnim detaljima
Pogled u daljinu
panorama grada, priroda, zelenilo
Zgodne mlade djevojke
Mala zadovoljstva
estetskog karaktera

Foto: pixabay.com

Luka različitosti, razgovor s Giacomom Scottijem

Giacomo Scotti rođen je 1. prosinca 1928. u Savianu (Napulj). Završio je gimnaziju u Napulju. Novinar, književni prevoditelj, publicist, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, povjesničar, kritičar i esejist. Godine 1948. počeo je objavljivati pripovijetke i pjesme na talijanskom jeziku, u riječkim publikacijama “La Voce del Popolo” i “Pioniere”. Objavio je osamdesetak knjiga na hrvatskom i talijanskom jeziku, a neke od njih su prevedene i objavljene na albanskom, makedonskom, slovenskom, turskom, malteškom, španjolskom, njemačkom, srpskom, rusinskom, slovačkom, mađarskom i drugim jezicima. Početkom pedesetih bio je jedan od osnivača Riječkog književnog kruga, kasnije Riječkog književnog i naučnog društva. Sastavio je brojne zbornike i antologije. Objavio je niz važnih prijevoda s talijanskog jezika. Živi i radi u Rijeci od 1947.

Poštovani, ne znam koliko Vam je poznato, u Zadru smo pokrenuli književnu nagradu “Goran Bujić – Književnici novinari” i nemalo sam se iznenadio koliko je Goran o Vama pisao. Iskreno sam sretan što sam Vas upoznao i družio se ova dva dana u Rijeci i Opatiji i s našim zajedničkim prijateljem Ernijem Giganteom Deškovićem. Što tek reći koliko sam počašćen ovim intervjuom. Treba li što dodati u uvodu o Vama? Vaša životna, stvaralačka i ljudska putanja uistinu je impozantna.

Poštovani Nikola, moram se odmah ispričati: duboka starost onemogućava mi dati precizne i dokumentirane odgovore. Pokušat ću počevši od prvoga pitanja.

Kada se danas osvrnete na svoj životni put, što Vam prvo zaiskri pred očima, čega se najradije sjećate? A čega ne?

Iz moga dugog života najradije pamtim i najdublje su mi ostale u sjećanju godine mladosti i prvih ljubavi. Mislim na dane kada sam počeo raditi kao novinar dnevnika “La Voce del Popolo”, koji i danas izlazi u Rijeci, a istovremeno sam napisao prve pripovijetke i stihove. Rado bih izbrisao kasnije godine zrelosti, dane provedene u istražnom zatvoru kao “narodni neprijatelj”, dane u kojima sam izbačen iz redakcije i morao sam tražiti posao u riječkoj luci, godine, ne dane, kada sam bio pod nadzorom tajne policije. Usprkos svemu, međutim, ostao sam ljevičar, na strani skromnih i ubogih, potlačenih ljudi. Ne volim ideologije, partijske evangelije, ali imam ideale humanosti. Danas vidim neke bivše “crvene”, ali i moje progonitelje koji su postali desničari i sačuvali vodeća mjesta.

Surađivali ste i imali doticaj s neupitnim hrvatskim klasicima. Tko Vam se od njih najdublje usjekao u pamćenje?

Upoznao sam gotovo sve klasike hrvatske književnosti moje generacije, prijateljevao sam i surađivao s većinom njih. U talijanskim antologijama i časopisima, pa i u posebnim zbirkama, objavljivao sam svoje prijevode pjesama i proza četrdesetak hrvatskih velikana dvadesetog stoljeća, među kojima su Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Drago Ivanišević, Marin Franičević, Mak Dizdar, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Zvonimir Golob, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Miroslav S. Mađer, Milivoj Slaviček, Zlatko Tomičić, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac i drugi. Bio sam čest gost u njihovim domovima i mnogi od njih bili su moji gosti u Rijeci. Kada bih mogao skupiti sve tekstove koje sam objavio na hrvatskom i talijanskom jeziku o tim susretima i sve moje članke o hrvatskoj literaturi objavljene u Italiji tijekom sedamdeset godina, sastavio bih nekoliko opsežnih svezaka. Od svih pisaca i pjesnika najdublje mi se usjekla u pamćenje i srce velika, draga i ponosna Dalmatinka Vesna Parun. Dana 6. srpnja 1964., u Zagrebu, poklonila mi je svoju zbirku pjesama “Crna maslina”. Na prvoj stranici napisala je: “Giacomu, simpatičnom i srdačnom, ovaj komadićak Mediterana u mom crnom srcu. Vesna.”

Pokretač ste Riječkog književnog kruga. Tko je sve obilježio i dalje obilježava Riječki književni krug? Na koga biste ukazali prije, a na koga danas?

Što se tiče Riječkog književnog kruga, malo se o njemu pisalo. Nitko nije sačuvao dokumentaciju o onome što smo radili, organizirali i stvarali. Da su živi, o toj organizaciji mogli bi najviše i najljepše pisati nezaboravni historičar Vinko Antić, pjesnik, romanopisac i dramaturg Nedjeljko Fabrio, čakavski pjesnik Ljubo Pavešić i drugi koji su – osim spomenutih – bili suosnivači Kruga, a to su: Vjekoslav Bratulić, Vladimir Pavlinić, Daša Kabalin, Zoran Kompanjet, Ivo Žic-Kalačić…

Iz svoga bogatoga stvaralačkog iskustva koji biste savjet dali mladim književnicima?

Mladim stvaraocima savjetujem da pišu svaki dan, makar samo jedan stih. I neka stalno čitaju djela velikih pjesnika i romanopisaca, bar dvije-tri stranice dnevno, čak i na putovanju. To je gimnastika mentis, a pomaže i da se produži život. Kada pišu pjesmu ili prozu, neka misle na čitatelje i neka crpe iz vlastitoga života.

Kakav je položaj književnika bio prije, a kakav je danas?

I prije i danas položaj književnika ostaje isti. Bilo je teških dana, ali i rijetkih trenutaka sreće; ima ih i dobrih i loših i danas. Ono što je uvijek loše u Hrvatskoj, to je vrlo niska postotna stopa čitatelja. Osim toga, kao posljedica ratnih užasa od prije tri desetljeća, naša zemlja ne komunicira dovoljno sa susjednim slavenskim zemljama. Više nam ne dolaze novine ili časopisi, filmovi i knjige iz Ljubljane, Sarajeva, Beograda, Skopja, Podgorice… To me boli. Treba rušiti te nevidljive, ali konkretne berlinske zidove. Rijeka ih je odavno srušila.

Hrvatski i talijanski narod imaju burnu prošlost. Niste bježali od tih tema u svom stvaralaštvu. Na koje probleme biste ukazali danas?

Neki su historičari sa Zapada pisali da je tijekom dvije tisuće godina tek petnaest posto vremena bilo obilježeno ratovima na Jadranu. Pa čak u vrijeme ratova jadranski mornari i ribari prelazili su bez teškoća s jedne na drugu obalu zajedničkog mora. Epoha razdvajanja, koja je počela polovicom devetnaestog stoljeća, pogoršala se tijekom dvadesetog, od Prvog do Drugog svjetskog rata, naročito u ovom drugom, za vrijeme invazije i okupacije bivše Jugoslavije od strane njemačkih, talijanskih, bugarskih i rumunjskih fašističkih i nacističkih trupa. O tome sam napisao desetak knjiga u kojima nisam štedio svoju rodnu zemlju i zločine Mussolinijevih fašista. Danas se nameću drugi problemi, a prvi je kako graditi – a potrebno je graditi – stalne i čvrste mostove kulture, trgovinske i političke suradnje između Hrvatske i Italije, gledati prema budućnosti i djelovati u korist bolje budućnosti naših sinova i unuka. Hrvatska je njihova domovina, ali i Europa je zajednica koja obuhvaća sve nas. Ne treba zaboraviti prošlost, ali ostavimo neka o njoj pišu historičari; i nipošto ne iskorištavati prošlost za širenje mržnje među narodima.

Grad Rijeka knjiga je za sebe u tim odnosima. Što Vas toliko veže za Rijeku? Što Rijeku krasi, što ona to ima, a što drugi gradovi nemaju?

Grad Rijeka, kao i čitava susjedna Istra, je “luka različitosti” u kojoj su te različitosti – nacionalne, jezične, kulturne – služile našim djedovima i služe nama danas da živimo zajedno, bratski. U Rijeci intenzivno surađuju zajednice Talijana, Srba, Slovenaca, Albanaca, Mađara, Slovaka, Crnogoraca, Bošnjaka i Bosanaca, Ukrajinaca i Roma. Prijateljstvo se stvara na radnim mjestima, u kavanama, na festivalima, pa i kod kuće. Ne zaboravimo činjenicu da u Rijeci i Istri imamo najveći postotak mješovitih brakova u Hrvatskoj. Talijanske škole i dječje vrtiće ovdje pohađaju i hrvatska djeca. Bilo da su Talijani ili Hrvati, svi se osjećaju građanima Hrvatske, uče hrvatsku povijest, hrvatsku literaturu, geografiju Hrvatske… i šire ljubav. Te vrline, takva atmosfera, eto sve to veže me za Rijeku čiji sam stanovnik već više od sedamdeset godina. Neki drugi hrvatski gradovi, nažalost, nemaju kvalitete ove naše “luke različitosti” koja je postala Europska prijestolnica kulture 2020. godine.

Nezaobilazno pitanje – talijanski ezuli. Zatvara li se krug mržnje i neprijateljstva koji je kulminirao pokoljem u fojbama i Titovom represijom?

Talijanski ezuli iz Rijeke, Istre i Zadra bili su žrtve Mussolinijeve imperijalističke politike, agresije i masakra koji su trajali od 6. travnja 1941. do 8. rujna 1943. Poražena u ratu, Italija je izgubila sve teritorije koje je dobila nakon Prvog svjetskog rata, dok je Titova Jugoslavija učinila sve da taj isti teritorij – Istra, lošinjski arhipelag, Rijeka i Zadar – što je više moguće “očisti” od talijanskog autohtonog stanovništva. Morali su napustiti svoje domove i nekoliko tisuća komunista i bivših partizana. Napuštene domove u Rijeci i Istri zauzeli su “migranti” iz svih područja bivše Jugoslavije. Mnogi od njih nisu poznavali povijest ovih krajeva pa su Istrijane i Fijumane nazivali “fašistima”, kao da su ovdje došli tek za vrijeme Mussolinijeve epohe. A već prije, odmah nakon kapitulacije Italije, pa i u prvim danima poslije oslobođenja ovih krajeva, više stotina Talijana bačeno je u fojbe. Takve represije su pridonijele masovnom egzodusu Talijana iz krajeva u kojima su – i pod Venecijom i pod Austrijom – živjeli bez velikih problema i “miješali krv” tijekom četrnaest stoljeća s Hrvatima i Slovencima.

Svjedoci smo i novih incidenata posezanja za hrvatskim teritorijem. Nemalo sam se iznenadio, boraveći u Italiji, kada sam ugledao grad Zadar u mozaiku talijanskih pošta. Kako gledate na to?

Znam o kome se radi. Takvi incidenti bili su česti u godini u kojoj ekstremna talijanska desnica slavi stogodišnjicu D’Annunzijeve okupacije Rijeke. I bit će ih još. Desnica je ojačala i u drugim zemljama, pa i u našoj Hrvatskoj. Ipak, takve i slične “puste riječi” neoiredentista imale su i pozitivne efekte, naročito u sjeveroistočnim krajevima Italije. Iz Udina i Trsta, iz Gorizije i Monfalconea upravo ove godine došlo je u Rijeku autobusima i drugim prijevoznim sredstvima na tisuće ljudi. Došli su posjetiti grad i izložbu “Rijeka – D’Annunzijeva mučenica”. Takvom izložbom i drugim manifestacijama Pomorskog i povijesnog muzeja, Državnog arhiva i drugih ustanova Rijeka se prisjeća tog negativnog, ali važnog trenutka svoje povijesti u okviru projekta koji spaja europske građane i promovira vrijednosti ujedinjene Europe, u zajedništvu u kojem vlada uključivost, tolerancija i solidarnost bez diskriminacije. Eto, ja se s time potpuno slažem.

Za nedavne provokacije izjavili ste: “Ti samozvani talijanski ‘domoljubi’, u stvari obični neofašisti, ne razumiju ili ne žele razumjeti da svakom sličnom provokacijom udaraju na autohtono talijansko stanovništvo Rijeke i Istre i njihov suživot sa svim ostalim narodima u Hrvatskoj.” Želite li još nešto dodati toj izjavi?

Potvrđujem sve što sam rekao te i dalje osuđujem svaki pokušaj – s bilo koje strane granice – koji bi mogao širiti mržnju, štetiti dobrim odnosima među dvjema obalama Jadrana i suživotu riječko-kvarnerskih i istarskih Talijana s hrvatskim sugrađanima ove lijepe zemlje.

Živim u Zadru. Zadar je posebna i nezaobilazna tema u tim posezanjima i svojatanjima. Kako Vi gledate na Zadar u tom povijesnom kontekstu?

Zadar je jedan od najljepših gradova na Jadranu, čuvar prošlosti koja – naročito na području umjetnosti i kulture općenito – objedinjuje Hrvate i Talijane stoljećima. Kalelarga, brojne crkve, muzeji, zidine, kaštel, fortifikacije i ostale povijesne građevine ovoga bisera još uvijek mogu ujediniti, a ne razdvojiti istočnu i zapadnu obalu plavog Mare Nostruma.

Srdačne pozdrave, Giacomo Scotti!

Razgovarao: Nikola Šimić Tonin

Miro Škugor: Jedino što je napisao moj otac

Ako bi me danas netko upitao zašto pišem, odgovorio bih mu kao i onda kada sam počeo pisati – zato što moram.

Još uvijek nemam boljeg odgovora. Pače, nisam siguran želim li ga uopće ikada dobiti, imati, dati i znati.

Doista ne znam što to točno i zbog čega neprestano bilježim pa sastavljam po papiru ili čemu drugom. Moje čuđenje je tim veće jer sam se tijekom puno prigoda uvjerio u svu nedostatnost riječi. U nekim situacijama, pred nekim pojavama, bićima i granicama mogao sam tek šutjeti. Njih riječ nije mogla ni dohvatiti ni prekoračiti.

Zapravo, možda je pravo vrijeme da priznam samome sebi kako sam u duši i srcu čistokrvni Aboridžin iz plemena Nari Nari. Umjesto krvi, mojim krvotokom teče Bolong, Dugina Zmija. Mi nemamo pismo. Ali, imamo crteže, pjesme, usmene predaje i snove. Vidimo i sanjamo vječne stvari. I tako već desecima tisuća godina.

Kako bih volio da vam mogu nacrtati i otpjevati sve riječi koje sam ikada napisao. Oprostite mi, jer to i nadalje ne umijem, prijatelji moji.

Ipak, ponekad s nekim mogu podijeliti barem nepar svojih snova. Oprostite mi i na tom raskoraku, ljubavi moje.

A pred vama, pak, čitatelji moji, opet sam voljan sastaviti sjećanje na dan kada sam shvatio da je pisanje nasljedna bolest.

Za stolom u kuhinji moj otac je pedantno prelistavao tjednik u kojemu su mi objavili nekoliko tekstova. Njegovo lice odavalo je zabrinutost i iskreno razočaranje. “Zar samo osam stranica u cijelom broju?!? Slabo je to”, prokomentirao je nezadovoljno, bacivši časopis na drugi kraj stola. “Ja bih o tome mogao napisati cijeli roman! Ma, što roman!? Romantizam!” uzviknuo je slavodobitno. I prijekorno.

Pet godina nakon njegove tipično pušačke smrti, pregledavao sam i preslagivao fotografije iz naših obiteljskih fotoalbuma. Među prvima koje su mi privukle pozornost bila je fotografija mog oca iz njegovih momačkih dana.

Sjedio je na betonskoj ogradi terase, navrh zgrade koja se, ukoliko me sjećanje opet ne obmanjuje, trzala svaki put kada bi kljun jednog od brojnih kranova kljucnuo zrno iz teretnih vagona paralelno nanizanih sve do lukobrana obližnje pretovarne luke. Iza leđa mu se razvuklo kameno pročelje šibenske Opće gimnazije, baš kao njegovi bijeli zubi pod precizno fazoniranim crnim brkovima.

Kosa mu je bila također crna, sjajna, zalizana šećernom vodicom i začešljana unatrag. Uz tu frizuru pasale su tamne sunčane naočale, bijela košulja dugih rukava, crna pletena kravata, duge hlače, te svježe nalaštene cipele u istom tonu. A među prstovljem desne ruke, naravno, dimila se upravo pripaljena cigareta.

Meni je oduvijek izgledao kao “tata od formata”, a lokalnim djevojkama i ljetnim curama s kontinenta, vjerojatno, kao “faca” iz nekog tadašnjeg srednjotiražnog modnog žurnala.

Gledajući tu džejmsbondovsku preteču s iznenađujućom knedlom sućuti u grlu, istodobno sam negdje ispod nje nanovo otkrio ožiljak odavno zaraslog dječačkog ponosa, a koji se, evo, čak i danas opirao njenom bržem skliznuću niz stegnuto mi ždrijelo.

Manirom kakvog iskusnog filatelista, što detaljno ispituje sve presudne kvalitete vrlo rijetke i nadasve vrijedne poštanske marke, oprezno sam okrenuo fotografiju.

Na poleđini je pisalo: “Elma! Ova fotografija neka Vam je dar za Vašu nemarnost i ujedno prepreka na putu zaborava. Drago. U Šibeniku, 30.XI.1958.god.”

Foto: www.pexels.com

Tino Prusac: Pedesetak godina kasnije

U životu postoje
vlažni zimski dani
koji dolaze poput tišine u mekim cipelama
kroz jedan kvadrat svjetla
i duhovi suza koji se vraćaju
kroz ulice mračne baštine
kao muza u prostranoj sadašnjosti

naučio sam zadirati
u neobičnost ponora
u kojem sjene prolaznosti tonu u vrijeme
dok sam promatrao zračni balet lastavica

stajao sam na mjestu predugo
i mislio sam da će se jednoga dana sve preokrenuti
dopustite mi da se ponovno rodim
iz te vatre koja gori u meni
u kojoj gorim od tjeskobe
svoje dječačke bespomoćnosti
pedesetak godina kasnije

Foto: pixabay.com

Krunoslav Mrkoci: Doba nostalgije

Ja sam u to doba, krajem 80-ih, od 1985. do 1989., išao u niže razrede osnovne, i to je zapravo sve koliko se sjećam tog vremena: iz škole, iz obiteljskog okruženja. Možda je onda bilo sve u svemu nekakvo “romantičnije” doba nego danas… A ne treba smetnuti s uma niti to da kod određenog broja ljudi prošlost će uvijek činiti se boljom, jednostavno iz razloga jer su ljudi tada bili mlađi. Možda ste i vi više nostalgični prema svojem djetinjstvu i mladosti nego prema Titu? Nekima mladost ostane u sjećanju kao najljepše doba života.
Meni je u najljepšem nostalgičnom sjećanju ostalo obiteljsko okruženje ranog djetinjstva koje sam proveo ponajviše u društvu djeda i bake. Miris bora za Božić, njegovo kićenje na Badnjak i tvrdi bombon koji mi je pobjegao u dušnik i kojim sam se skoro ugušio; i već sam mislio da sam mrtav, dok nitko oko mene nije ništa u te dvije-tri sekunde primijetio, a ja nikome nisam mogao signalizirati ništa… Uglavnom, Bog me spasio, kao i mnogo puta kasnije, od očite smrti. To djetinjstvo je bilo lijepo. Stvari su postale mnogo manje lijepe od kad sam stupio u pubertet. A tada je počeo i rat, sa svakodnevnim izvješćima s bojišnice i snimkama na tv-u…
Mladost mi je bila košmarno doba, osim perioda kada sam intenzivno izlazio i bario djevojke. Uglavnom, mogu reći da nakon djetinjstva meni je upravo ovo sadašnje vrijeme nekako najugodnije i najljepše. Nemam žene, nemam djece, stalnog zaposlenja ni automobila. Osjećam se slobodno i sretno. Jedino što me povremene naznake tjelesnih tegoba podsjete da više nemam 25 ni 28, pa čak ni 30 ni 35.

Foto: pixabay.com

Oliana Ruta: Pjesma indigo boje

riječi skidaju ugodnu odjeću
sigurnosne savane;
riječi – od opreznog do očajnog –
razodjevaju dušu,
kao što lišće pada u jesen.
i gola kraljica nakon svega razumije
da je nova haljina izrađena od bodljikave žice,
a omča ne ubija tako nježno,
kao čovjek kome je nošnja od riječi pala pred noge.
i opet ona misli na rusalku
i čuje nečije riječi:
koliko je važno imati glas i biti sposoban govoriti o ljubavi.
je li to stvarno istina?
glas se tako lako čuje,
teže je čuti srce
koje šuti sa svim krikovima boli.
zbog toga vrijedi izgubiti glas,
da se ne razgovara o ljubavi.
ali isto tada bez glasa
postaješ
nečuveni
glas.

* * *

слова знімають затишні строї,
савани безпеки;
слова – від обачного до відчайдушного –
роздягають душу,
як опадає восени листя.
й оголена королева розуміє зрештою,
що сукня нова – з колючого дроту,
а зашморг не так пестливо вбиває,
як чоловік, котрому до ніг упали шати слів.
і знову ж вона думає про русалку
і чує чиїсь слова:
як важливо мати голос і вміти сказати про кохання.
та ж чи й справді це так?
голос так легко почути,
важче почути серце,
яке мовчить усіма криками болю.
для того ж то й варто втратити голос,
щоб не могти говорити про кохання.
але саме тоді безголосо
стаєш його
непочутим
голосом.

/prijevod: Volodymyr Krynytsky/

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara