Maja Šiprak: Sanjam pod pokrivačem mojih želja

želiš li znati kako mi prolazi dan
dok posljednjim izduženim sjenama utječe u noć
mislim na tebe
pa sklapam oči
ne bih li utonula u san
jer najljepše te snivam
ispod pokrivačem mojih želja
u kojima si tako stvaran
tako moj
možda nikad nećeš saznati
kako se osjećam
dok otpuštam misao na tebe
tu bol tijela za tobom
blizinom tvojom
u takvim trenucima
osjećam dah tvoj na svojim usnama
i moji snovi postaju stvarnost
dok mislima razmazujem tvoje dodire
po svakom djeliću sebe
gladna sam te i žedna istovremeno
sanjam pod pokrivačem mojih želja
koliko mogu oči držati zatvorene
onoliko
koliko vjerujem da je stvarno

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Kako prepoznati umjetnost danas? Umjetnost koja ne postoji bez društvenog odjeka

1.
Kao prvo, da bismo nešto mogli smatrati umjetnošću, tj. umjetničkim djelom, ono mora nužno zadovoljavati jedan preduvjet, a to je autonomnost. To znači da nešto mora biti prepoznato kao samostalan, izdvojen umjetnički artefakt ili čin umjetnosti.

Nekada, još prije samo sto godina, izmet (bilo životinjski, bilo ljudski) nikada i ni u kakvim okolnostima nije mogao postati ili biti smatran umjetničkim djelom. Međutim, danas smo u situaciji kada možemo svjedočiti izmetu, javno izloženom i predstavljenom javnosti, u specijalnom okružju kazališta ili umjetničke galerije, kao autonomnom umjetničkom djelu.
Kako i zašto je došlo do toga, i kakvi i koji kriteriji su na djelu?

Nekada je izmet na cesti bio i ostao samo izmet; danas izmet uzet s mjesta svog nastanka, i smješten u nekakvu staklenu kutiju, ili naprosto samo na postolje kao eksponat ili čak, unutar starog drvenog okvira u kakvima su nekada, a i još danas, tradicionalno smještane slike; taj i takav izmet unutar okvira ili staklene kutije, javno izložen postaje autonomno umjetničko djelo. Također, bilo kakva banalna kutija ili konzerva graha smještena na zasebno, istaknuto postolje u javnom prostoru, postaje autonomno umjetničko djelo. Bilo koji proizvod i produkt svakodnevnog života u današnjim umjetničkim praksama postaje eksponat, tj. autonomno umjetničko djelo. Neki bi mogli primijetiti kako je riječ o općoj demokratizaciji ukusa u umjetnosti.
S druge strane, današnji prosječan građanin, nositelj demokracije, užasnut je i pomalo šokiran takvim umjetničkim praksama. I opet se pitamo: kako i zašto?

Iz već gore navedenog možemo zaključiti sljedeće: glavni kriterij današnje umjetnosti prema kojem se određuje i prosuđuje je li nešto umjetnost ili nije, (bilo u književnosti ili u likovnosti) jest kriterij aktualnosti i društvene aktivnosti, tj. kriterij društvene intrigantnosti. Drugim riječima: samo ono što je živo može danas biti i postati umjetničko djelo. A da bi nešto moglo biti “živo”, aktualno, djelatno i aktivno, mora biti intrigantno, tj. zanimljivo. A društvena intrigantnost nekog djela ili čina ostvaruje se, kao što je poznato, kroz: provokaciju, kontroverziju; kroz paradoks i kontradikciju.

Paradoks i kontradikcija danas su najpoželjnije karakteristike umjetničkog djela. Umjetničko djelo suvremenog doba uvijek nastoji biti društveno aktivno, aktualno i relevantno, u smislu komunikacije s društvom. Taj oblik angažmana najčešće se postiže kroz smislenu provokaciju koja udara na uobičajene i podrazumijevane društvene vrijednosti; npr. slika koja biva napola strojno izrezana; ili instalacija od balona koja se prodaje za više od desetak milijuna dolara ili eura …

Prosječan građanin takve primjere doživljava kao izraze krajnje ekstravagancije i rasipništva; kao uvrnute i krajnje dekadentne. U krajnjem slučaju, kao nemoralne. Naravno, izraz dekadencije u navedenim primjerima nisu toliko sami baloni i instalacija sastavljena od njih, niti napola izrezana slika, nego dekadencija i provokacija danas je više povezana s novčanim iznosima izdvojenim za takve instalacije.

I u književnosti možemo vidjeti takve primjere, kada npr. Houellebecqovi likovi u romanima iznose rasističke, ksenofobne komentare, na račun drugih religija, itd. Na taj način je i on provokativan, tj. usuđuje se testirati demokraciju u Francuskoj i u Europi i stabilnost njezinih sekularnih tekovina (npr. umjetničku slobodu i autonomnost umjetničkog djela, jer djelo iznosi više društveni komentar i propituje društvo i čitatelja, nego što možda iznosi osobne stavove samog autora).

2.
U današnje vrijeme pojam ljepote u umjetnosti je nadasve anakron; ljepota, npr. ženskih aktova što su ih slikali umjetnici 19. stoljeća, posebno akademski slikari, danas je doživljena kao nešto umjetno, artificijelno, namješteno. Takva djela danas su nam krajnje dosadna i nezanimljiva. Moramo se složiti: takva smirena i statična ljepota je dekadentna i krajnje nerealna. Ona nije živa; i to iz jednostavnog razloga: nije intrigantna. Gola, ležeća žena danas u našem društvenom kontekstu ne predstavlja nikakvu provokaciju, paradoks niti kontradikciju. Lijepe dijelove ženske anatomije uzimamo zdravo za gotovo na golemim plakatima različitih marki donjeg ženskog rublja, npr. Calzedonia, itd…
Tko danas može zastati pred nekakvom Olimpijom ispruženom na krevetu i diviti joj se, kada je danas internet prepun lijepih ženskih aktova? Dovoljno je otići na erotic art, nude, itd… pa da zadovoljite sve svoje estetske nagone.

Dakle, čak se i pojam dekadencije promijenio: izmet u staklenoj kutiji nije dekadencija, nego živa i djelatna umjetnost, društveno aktualna (jer izaziva reakcije), dok je slikarska estetika 19. stoljetnog slikarstva dosadna, anakrona, nezanimljiva i krajnje dekadentna u svojoj artificijelnosti.

Među elemente koji sačinjavaju kriterij društvene i ljudske intrigantnosti, (a time i životnosti) spada i kontroverznost. Teško je ikome danas u svijetu umjetnosti biti zamijećen, ako barem imalo nije kontroverzan u svojim radovima.

Pa u čemu je danas kontroverznost takvih konceptualnih umjetnika s instalacijama? Rekao bih da je sva njihova kontroverzija ne u tome što prodaju i javno izlažu nešto umotano u wc – papir; ne, to nije kontroverzno …
Bit kontroverzije je upravo u tome što su takve njihove radnje poduprte, ponekad od strane galerija, muzeja, Ministarstva kulture, medijski popraćene … itd. Izlaganje izmeta i wc papira danas je na cijeni, a plaća se novcem građana, poreznih obveznika. Dakle, prešutno i građani sudjeluju u tome, prešutno podupiru izlaganje wc-papira. Kontroverzija je, dakle, slično kao i sestra joj Provokacija, velikim dijelom povezana i opet s novcem, financijama, tj. jednim sasvim izvanumjetničkim segmentom. Čini se da su tokovi i ulaganje novca, bilo javnog bilo privatnog, najkontroverzniji dio priče o današnjoj umjetnosti; oni su dio njenog društvenog angažmana koji, valjda, šalje i nekakvu poruku.

Pa kako definirati umjetnost danas? Je li to djelatnost čije su vrijednosti i kvalitete sadržane kao trajno i nepromjenjivo dostignuće unutar elemenata samog umjetničkog djela? Pa možemo otvoreno kazati jedno veliko: NE. Suvremena umjetnost više se ne ostvaruje kroz kvalitete i elemente sadržane u samom umjetničkom djelu, nego isključivo kroz efekte odjeka umjetničkog artefakta ili čina u društvenom kontekstu.
Društvo i pojedinci u njemu, kao živo tkivo, sa svojim reakcijama i komentarima, postali su akter umjetničkog čina ili djela. Na taj način interakcija umjetnosti i društva je sveobuhvatna, a da pritom svi oni koji se u društvu osvrću ili komentiraju određenu umjetničku intervenciju, nisu niti svjesni da takvi oblici umjetnosti bez njihovih komentara i sudioništva ne predstavljaju sami za sebe ništa – osim gomile upotrebljenog materijala.

3.
Nekada su spaljivali vještice: tijekom 17. st., i sve do potkraj 18. stoljeća. Tada je odjednom postalo jasno većini da je to glupost i barbarski čin. No, prije toga, nisu se građani gradova gdje su te žene spaljivane okupili i protestirali protiv nečovječnog i bezumnog čina. Ne, nisu. A tih spaljivanja nije bilo malo, nego prema opisima i zapisima suvremenika, vještice u 17. stoljeću spaljivane su na trgovima, a s obližnjih zgrada sve se mast cijedila … i to u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj … I katolici i protestanti spaljivali su vještice, nastojeći iskorijeniti to zlo. (Naravno, prije toga su ih svojski mučili na razne načine, ne bi li priznale …) Nitko se nije usudio; čak su možda u sebi mnogi mislili da možda nečega u tome i ima … Možda se žena doista sparivala i spolno općila s vragom? Pa tako možda i danas građani bez pobune prolaze pored Ministarstva kulture i raznih Suvremenih galerija, misleći kako možda nešto u tome ima; u toj instalaciji od cijevi ili žice omotanoj kilogramima i kilogramima wc- papira … Možda to ipak jest umjetnost? Pa koga uostalom za to i briga, i za te novce poreznih obveznika? … Tzv. umjetnost je ionako marginalna djelatnost koja u društvu mora postojati “reda radi”, kao civilizacijski doseg.

Došli smo do toga da likovni teoretičari negiraju da je priroda sa svojim detaljima umjetnost. Samo ono što oni kažu da jest, jest umjetnost. (Oni = Ministarstvo kulture, kustosi, galerije, itd…) To jest, projekti za koje je odobren novac, definitivno su umjetnost. Jer da to nije umjetnost, ne bi stručnjaci odobrili sredstva … Dolazimo do kriterija po kojem nešto postaje umjetnost, tek kada je odobreno od MK ili neke druge institucije. A što je najzanimljivije, velik dio, tzv. umjetnika izvan kruga priznatih, teže tome da dobiju sredstva od Ministarstva, i samim time da, po društvenom odobrenju, postanu umjetnici, i uđu i sami u institucije … To je paradoks po kojem država i društvo i svijet umjetnika žive. I opet se društvena priznatost i verificiranje umjetnosti većinom vrši kroz izvanumjetnički element, tj. kroz novac.

Pa ako strane zemlje, poput velike Francuske, Engleske, Njemačke, imaju svoje umjetnike koji izlažu izmet i wc-papir kao eksponat, zašto bismo mi, kao mala Hrvatska, zaostajali za tim? Nekada smo, kao i oni, spaljivali vještice, a danas, kao i oni, izlažemo izmet i wc-papir … Sve što dolazi iz Europe je dobro; zar ne?

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 3. dio

Noćne aktivnosti

Te noći Bruno nije mogao zaspati. Sklopio je oči, ispunjen osjećajem zadovoljstva, ali usne su još bridjele od njezinih dodira, a slika njezinog prelijepog, zavodljivog lica, vrtjela mu se pred očima. Uzbuđenje zbog nedavnih događaja bilo je preveliko. Ponovno se osjećao kao dječarac, a što je najvažnije, ponovno je osjećao uzbuđenje i iščekivanje. Iščekivanje sljedećeg dana, onog prvog dana nakon prvog poljupca njegove nove simpatije. Najradije bi bio kriknuo od radosti i uzbuđenja, i osjećaja sreće koji ga je iznenada preplavio; i učinio bi to, kriknuo od radosti i sreće, ali bilo mu je to malo glupo pa je ostao samo tako ležati na leđima.

Nije se mogao smiriti. Počeo je razmišljati, i ponovno zamišljati njeno lijepo lice, i usne, i kako izmijenjuju poljupce. Ljubio ju je i spuštao se lagano poljupcima niz njezin vrat. Zamišljao je kako joj otkopčava i skida odjeću, dio po dio, sve dok nije ostala obnaženog poprsja. Lagano je prislonio usne na njezine grudi, i ljubio je vrućim i žednim poljupcima, jezikom vrludajući po ukrućenim bradavicama. Uzeo ih je lagano, jednu po jednu, u svoja topla i vlažna usta, i nježno draškao jezikom.

Spuštao se malim vrućim poljupcima, što su slijetali na njezin trbuh, poput ustreptalih ptica, niz njezino tijelo, nadolje. Rukama je dohvatio njezino donje rublje, ljubičasto, s čipkastim uzorkom, te ga počeo polako skidati s njezinih bokova. Pomagala mu je laganim pridizanjem donjeg dijela tijela da ih skine s bedara, a potom i da ih provede preko njenih blistavih nogu i stopala. Pred njim se, kao pred kakvim dječarcem, ukazao čaroban prizor: dekorativni busenić, uredno podštucan kočeperio se nad najvećom tjelesnom tajnom svake žene. Gledao je u njene gole i obrijane usmine kao u vrelo koje će utažiti njegovu najdublju žeđ. Spustio je glavu među njezina bedra.

I baš u tom trenutku, u zraku se začuo neugodan zuj. Njegovo sanjarenje je baš na kritičnoj prekretnici prekinulo zujanje napasnika. Komarac, točnije rečeno ženka komarca (znanost je potvrdila da samo ženke komaraca sišu krv, dok se muški komarci hrane sokom cvjetova, čime li već) neumoljivo se pokušavala priljepiti i sjesti na Brunino, od seksualnih strasti i maštarija, uzavrelo lice. Pljas! Udarac je pao. Nepromišljeno i brzopleto pljusnuo je sam sebe preko desnog uha nadajući se kako će se riješiti napasnika. Udarac je bio bolan. Mir je potrajao možda minutu, a tada ponovno: zzzzzzzzz …. Mrzio je komarce iz sveg dna svoje duše.

Ni sam nije znao kada niti kako, no zaspao je najvjerojatnije negdje pred jutro. Alarm se oglasio nepogrešivo, u 6 sati. U 8 sati i četvrt, trebao je biti u predavaonici gdje će ga, kao i obično, čekati studenti žedni novih književno-povijesnih spoznaja.

Slučaj Janko

U srijedu ujutro, negdje oko 8.30 na Brunin mobitel prispjela je poruka:
BOK! JA SAM U ZG, pa ako imaš vremena možda bi se mogli naći navečer na pivi. Janko.

Bilo je to otprilike prije dvije godine; ili tako nešto. Janko je bio jedan od brojnih Bruninih poznanika/prijatelja. Zapravo, kada se radi o ljudima s kojima se tek povremeno i periodički viđa na piću, prije bi se moglo reći da se radi o poznanicima nego prijateljima. Ljudi koje je računao kao prijatelje u pravom smislu riječi, bilo je malo; nekoliko. Najispravnije bi bilo kazati da su u Bruninom životu postojala dva do tri čovjeka koje je smatrao pravim, dugoživotnim prijateljima; poznavao ih je još, praktički, od vrtića. Svi ostali mogli bi se svesti pod kategorije poznanika ili kolega s kojima je gajio prijateljske odnose, pa čak i dijelio neke zajedničke interese, strasti, poglede.

Janko je bio kolega sa studija hrvatskog jezika i književnosti. Mora se priznati, Janko je bio jedan od Bruninih neobičnijih i tajanstvenih, moglo bi se reći najzagonetnijih, u neku ruku, poznanika. Dijelio je Bruninu ljubav prema svjetskoj književnosti; posebno je njegovao strast prema lirici i poeziji. Pored hrvatskog jezika, Janko je još bio studirao i završio studij španjolskog jezika i književnosti. Bio je strastveni obožavatelj Lorke, ali i drugih španjolskih pjesnika, kao što su: Jimenez, Salinas, Guillen, Alberti, Aleixandre, Cernuda, Hernandez, itd. Od starijih obožavao je Lope de Vegu i Gongoru … Pjesnici su značili vrlo mnogo u Jankovom životu, kako se činilo, barem u početku.

Janko je ostavljao dojam kao fin, dobro odgojen, uljudan čovjek, pun razumijevanja prema ljudima, i kazalo bi se, obazriv čovjek s jedne strane, koji je znao saslušati sugovornika. Djelovao je pomalo onako: kao čovjek za sebe, drugačiji možda od većine, i kao prilično promišljena osoba. Sve u svemu: kulturna i kultivirana osoba; intelektualac. Nosio je čak i naočale. No, s druge strane, u Janku kao da je čučala i postojala nekakva tajnovitost, i nedorečenost. Unatoč tome što je volio pričati, i bio je vješt konverzator, povremeno je do izražaja dolazila njegova sklonost podužim monolozima.
Nije spadao među one “opuštene” ljude. U njemu je gotovo uvijek bilo nekakve velike strasti, naročito oko pojedinih tema vezanih za duhovnost, povijest, filozofiju … Liriku je doživljavao kao srce osobnosti i čistoće u književnosti “koje izriče čovjeka i univerzalno, jezgreno ljudsko, kroz lokalno i temporalno određenje usidreno u trenutku privremenosti”; bila je to neka njegova interpretacija i definicija pjesništva.
Od domaćih pjesnika naročito je cijenio prevoditelja pjesništva s romanskih jezika, Nikolu Milićevića; a cijenio je do određene mjere i suptilnog pjesnika i eruditu Antu Stamaća.

Janko se uvijek odijevao sa stilom: nije cijenio marke i odjeću s potpisom. Čak je i prezirao tu vrstu snobizma. Pa ipak, njegovao je posebnu vrstu vlastitog stila odijevanja u kojem je naglasak, gotovo spontano, stavljao i posvećivao skladu boja. Nosio je tako često nekakve jednobojne košulje: svijetlo-zelene i žute, s izvezenim crvenim ili pozlaćenim logom na džepiću.
To su upravo onakve košulje u kakvima biste mogli zamisliti nekojeg hispanskog pjesnika, za toplih ljetnih noći, kako prolazi ulicama starog dijela Granade, Sevilje ili čak Havanom; pa sjedi vani, na terasi nekakvog kafića, pa uz kubanku pijucka liker od ruma ili mojito. Jedina je razlika bila u tome što taj, istodobno povučen i strastven čovjek, nije ispijao likere, nego u pravilu crno hrvatsko pivo, i to na terasama zagrebačkih, a ne andaluških ili havanskih kafića. I da: nije pušio kubanke (jer su očito bile preskupe za njega), nego cigarilose marke Handelsgold, i drvenu lulu, puneći je duhanom s oznakom: TUBING TOBACCO, American blend.

Bio je često oštrouman i lucidan, izražavao se zaokruženim i konciznim, ali slikovitim, dojmljivim izjavama s poantom. S godinama je razvio i usavršio smisao za humor i određenu vrstu šarma. Gledajući sa strane, pomalo je vukao na dandyja, bonvivana i, svakako, boema. No, imao je Janko i drugu stranu, koja bi ponekad isplivala na površinu. Naime, pored stila dandyja i boema, iz njega je s godinama sve jače i jače, isijavala nekakva korporalnost, tjelesnost, koja se očitovala u njegovom onižem, ali nekako nespretno snažnom tijelu, širokih ramena i nabijenosti u thorakalnom dijelu.

S godinama njihovog međusobnog druženja (što je bilo nekoliko puta godišnje na piću), Janko je svaki puta djelovao kao da je fizički sve jači i snažniji; taj element korporalnosti skeleta, kod njega, s godinama sve se više i više povećavao. Uzroke tomu trebalo je tražiti u Jankovoj sklonosti boravku i radu na otvorenom, u prirodi. Uživao je, prema vlastitom priznanju, u boravku u prirodi i u fizičkom radu. Uživao je, kako je sam priznavao, uhvatiti motiku, kramp, krčenicu, i kopati; svladavati teren. Obožavao je kopati zemlju; hvatati se fizički u koštac sa silama zemlje, obaviti posao …- objašnjavao je. Ponekad, dok ga je slušao kako ovako govori, Bruni se činilo da pred sobom ima nekakvog sumanutog težaka, borca teškaša, odbjeglog plaćenika iz Legije stranaca … a ne finog eruditu i pjesnika (o da, pisao je Janko i vlastitu poeziju). Sve u svemu, bio je Janko pravi pravcati Zagorec: sile prirode i zemlje u njemu su se spajale s tankoćutnošću i osjećajnošću lirske duše. Na neobičan način bio je taj čovjek spoj svih krajnosti svojega podneblja.

Ali, prije otprilike dvije godine, stvari su se promijenile. Janko je pri posljednjim susretima sve manje govorio o poeziji, a sve više o važnosti fizičkog rada i o muškarčevoj biti, koja se očituje u fizičkom radu i u borbi sa zemljom. Također, njegovi ionako skeptični stavovi prema ljudima još su se više zaoštrili, i prelazili su u otvoreni mizantropizam prožet oštroumnim zapažanjima i okrutnim šalama na račun ljudske vrste. U Janku kao da je sve više jačalo nekakvo robustno “ja”, nekakav egocentrizam koji je davao do znanja: “niko ne bu mene je..l”. Nekakav oštar, pomalo okrutan i grub muškarac sve je više dolazio do izražaja u našem Janku. Fin i pomalo povučen mladić ustupao je mjesto odlučnoj i borbenoj samouvjerenosti. Djelovao je sve više kao stariji, iskusan muškarac koji je propatio ponešto, s jasno naglašenim stavovima praktičnog usmjerenja.

Jankov privatni život, naročito u vezi njegovog posla i prihoda, bio je terra incognita; područje puno nepoznanica. Ono što se znalo, i što je jasno davao do znanja, ovaj diplomirani profesor hrvatskog i španjolskog jezika i književnosti, jest da živi od zemlje, od prodaje orašastih plodova, konkretno lješnjaka, među svojim bregima, uz određenu, polovičnu satnicu nastave hrvatskog u jednoj srednjoj školi. Nije bio oženjen, i prema vlastitom priznanju, žene su ga živcirale; nijedna nije bila kak’ spada.

– Ova bi ležala i gledala tv po cijele dane; ova bi se pudrala i ispijala kavice po kafićima; ova bi živjela i radila u Zagrebu, ganjala karijeru; a niti jedna ne bi uzela kuhaču u ruke, počistila kuću, napravila si vrt i delala; čupala korov i tak dalje … Meni žena treba za ono za što meni treba; ja imam svoje kriterije – govorio je Janko. A to su: da zna skuhat; da brine o kući (ne mora radit teške fizičke poslove vani, da se razumijemo), i za seks, naravno. I to je to; jednostavno, praktično, učinkovito.
– Ali daj ti danas nađi takvu! Sve su se pičkice rastrčale po gradovima – nastavljao je Janko – nadajući se valjda nekakvoj slobodi da puše kite kad i kako hoće, i u kojoj količini žele.

Bio je to sukus Jankovog odnosa prema ženama.
Bilo je to prije otprilike dvije godine, kada su se posljednji puta vidjeli. Janko se javljao sve rjeđe i rjeđe. Ali zato, postajao je aktivan, i sve aktivniji na Facebooku. Objavljivao je povremeno prave bujice objava: bile su to njegove pjesme, članci o raznim književnim temama, i osobna razmišljanja o društvu i ljudima.
S vremena na vrijeme pojavljivale su se i neke čudne objave, tipa:

“Nemoj mi dirati četkicu, ubit ću te.”

Bruno je od zajedničkih prijatelja na Fejsu saznao da se Janko javljao i da je slao privatne poruke ljudima na FB: “Ne diraj mi četkicu; naći ću te i ubiti. Makar mi trebalo 6 mjeseci i više, ali saznat ću gdje živiš, naći ću te, saznati tvoje kretanje, pričekat ću te, i zaklati.”

Pisao je objave u sljedećem stilu:
“Ja sam dobar čovjek, ali ne diraj mi četkicu za zube jer ću te ubiti. Ne znam zašto, ali osjetljiv sam na četkicu za zube. Da mi uzmeš k.rac, i s njim nešto radiš, to me ne bi mučilo, to ti ne bih zamjerio, ali ako mi uzmeš četkicu za zube, ubit ću te. Mogao bih ubiti čovjeka bez problema. Ja radim vani dosta s raznim alatom (sjekira, balta, nož, trsne škare, motika, kramp, krčenica, zubače, kosa, srp, mačeta); mogu bilo kakav komad grane, drveta upotrijebiti kao priručno oružje …”

Te su prijetnje djelovale zabrinjavajuće, naročito kao pokazatelj Jankovog zdravstvenog stanja. Otkrivale su da s njim nešto nije u redu u mentalnom, psihičkom pogledu. Naročito je čudno bilo to s četkicom za zube.
Uslijed takvih poruka i čestih objava, većina njegovih od 110 prijatelja (koliko ih je imao u trenutku kada je započeo s čudnim objavama), povukla je prijateljstvo. Očito je netko Janka čak i prijavio FB službi jer mu je stari profil već neko vrijeme bio izbrisan. No, Janko je otvarao nove profile; i to nekoliko njih, te je s njih slao zahtjeve za prijateljstvom bivšim prijateljima, ali i mnogim drugim, nepoznatim ljudima … Pa i Bruno je primio novi zahtjev za prijateljstvom od Janka. Ponadao se da ga je ludilo prošlo. Bila takva faza, pada u očaj, u iracionalnost, pa prošla. A kad tamo, ne … Janko je i dalje nastavljao po starom:

“Ne znam zašto sam osjetljiv na četkicu, ali ubit ću nekog ako mi dirne četkicu.” – očito ne uzimajući u obzir da većina ljudi niti ne može do njegove četkice jer ne žive s njim, nego daleko od njega, i da su u kontaktu samo virtualno.

“Ne govorite mi da idem kod psihijatra jer kako sam već rekao – ubit ću psihijatra. Da, želja mi je ubiti barem jednog psihijatra. Ako mi bude srao gluposti, a to uvijek rade, onda ću iznenada, kad to bude najmanje očekivao, prevrnuti stol na njega, uzeti olovku ili penkalu, i zabiti mu u grlo; izbost ću ga … Pi.ka vam materina! Vi nemate pojma da se čovjeka može ubiti penkalom. Želja mi je ubiti barem jednog psihijatra; zato me ne šaljite kod psihijatra jer ću ga ubiti. Izbost ću ga… Hahahahahahahahahahah – hehehehehehehehehe -he ….. ” Tako je pisao Janko u svojim objavama.

Mora se priznati, s aspekta sintaktičkog ustrojstva gledano, učestala upotreba brojnih dvotočja i trotočja u njegovim pisanim objavama upućivala je na eruptivan i neprekinut slijed misli. Racionalni i logički kontrolirani umovi više i češće formuliraju kratke rečenice, radije nego da koriste nizove dvotočja i trotočja. I ta sintaktička osobitost Jankovih objava kao da je upućivala na nepostojanje racionalnih kočnica … No, ovo je ipak slučaj za psihijatriju, pomislio je Bruno, istovremeno žaleći svog starog kolegu i takoreći – prijatelja …
– Jadan. Što je njega baš ovo moralo zapasti? …

“Govno tebi, govno tebi … govno meni. ” – pisao je Janko, u jednoj od svojih objava, citirajući svojeg omiljenog Rimbauda (citat iz jednog pisma Verlaineu).

“Išao sam u srednju medicinsku školu” – pisao je Janko dalje u jednoj od svojih objava. – Zanimljivo – pomislio je Bruno; ovaj podatak nisam znao. Hmmm … “Imao sam anatomiju” – nastavljao je Janko u objavi: “znam gdje se koji organ nalazi. Imam doma i anatomski atlas … Proučavao sam ga … Ne bi mi bio problem nekoga ubiti. Ljudi su crvi; stoka. Sve ću vas pobiti.” – pisalo je dalje. “Ne dirajte mi četkicu, jer ću vas ubiti” – “Je.o vam pas mater, ter vam je.o, vidite što ste napravili od mene? Ja sam inače pristojan čovjek, kulturan, dobar čovjek, humanist, pjesnik. Je.o vam pas mater … Ne bi mi problem bio ići u zatvor. Ja sam spreman na sve. Svi ćemo umrijeti jednog dana. I što onda gubim? Zašto je problem ubiti čovjeka? Pa i ovak i onak će biti mrtav. Koji k.rac!?”

“Osjetljiv sam na četkicu. Nemojte mi dirati četkicu! Dam ti k.rac, al četkicu ne dam!” – i tako dalje.
Bruno je odlučio odfrendati, sa žaljenjem u sebi, svog kolegu iz studentskih dana, i do prije dvije godine – zanimljivog sugovornika, Janka.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: O destruktivnoj naravi čovjeka [esej]

Odakle proistječe ljudska destruktivnost? Što je to što čovjeka navodi da bude destruktivan, tiranin da muči druge i uživa u svom tom mučenju i okrutnosti? Kroz povijest ljudskog roda, vidljivo je u kojoj mjeri je čovjekova okrutnost oblikovala njega samoga i društvo u kojem živi; koliko je ljudi poginulo i stradalo upravo zbog destruktivne naravi čovjeka; koliko je čovječanstvo propatilo zbog uzajamnog nanošenja boli i oduzimanja života. A zbog čega? Tko je krivac? Stvoritelj!? Otuđenost čovjeka je najveći krivac za njegovu narav, otuđenost koja proizlazi iz raznih zidova ograničenja na koje je čovjek (većim dijelom životinja) naletio i sudario se. Čovjek je bačen u vatru, u kruti svijet izvrnutih vrijednosti i vrlo strogih i krutih prirodnih zakona opstanka (samo najjači preživljavaju), njemu neprirodnih karakteristika, neprijateljski svijet koji je na njega vrebao kao predator. Čovjek je bio lovina, nemoćan i ograničen. Dijelom uplašena životinja, on se bojao, strepio pred nepoznatim. Nepoznavanje tog okrutnog okoliša gotovo neprilagođenog i nesavršenog svijeta, čovjeku donosi osjetilne i emocionalne nepogodnosti koje su produkt njegovog bolnog odnosa s prirodom. Taj bolan odnos je suma svih čovjekovih strepnji, strahova i nemoći da se suprotstavi prirodnim nepogodnostima. Užasno isfrustriran nemoći da se suprotstavi svijetu, da prevlada sve te granice njemu „nemogućeg“, čovjek u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je nije u stanju objektivno prevladati, stvara sve veću potrebu za vlastitu mogućnost realizacije. Jedini odgovor na mogućnost vlastite realizacije je bila destrukcija, izjednačavanje snaga kopljem i očnjakom. Čovjek se pokušavao osloboditi svih tih nepogodnosti u granicama vlastitih mogućnosti. Pod nepogodnostima podrazumijevaju se svi neprihvatljivi oblici prirodne okrutnosti koji su prijetili golom životu ranog čovjeka i egzistenciji vrste. Poučen iskustvom straha i primjerom hladnokrvnog funkcioniranja mehanizama maćehe prirode i njenih zakona, njezinom okrutnošću, čovjek postaje grabežljiva životinja i sve kasnije civilizacije duguju svoje postojanje prilagođenoj grabežljivosti koju je razvio prvi čovjek, krvoločni Australopithecus na prostorima južne Afrike. Čovjek kao grabežljiva životinja, posjeduje psihologiju zvijeri, psihologiju koja glasi: ubij ili ćeš biti ubijen! To ga je poučila maćeha priroda. Potpuna predanost nagonima i animalnoj strani čovjeka, dala je čovjeku mogućnost da preživi, da se suprotstavi zakonima prirode, da lakše prevlada sva objektivna ograničenja stvarnog svijeta, da lakše prevlada sav taj pritisak osobne nemoći i frustraciju.

Destruktivna narav, neprijateljski (defenzivni) stav, ubijanje, mučenje i okrutnosti, čovjeku su jačali samopouzdanje i njegovu subjektivnu moć, sigurnost u ionako nesigurnim uvjetima svijeta, čija je nesavršenost rezultat nespretnih ruku Stvoritelja. Destrukcija je izravna posljedica brojnih frustracija i depresija izazvanih bivanjem u neprilagođenoj i nemilosrdnoj okolini gdje je čovjeka stoljećima ranjavala krutost, ravnodušnost i nesavršenost zemaljske kugle prema kojoj je čovjek razvio strah i divljačku želju za osvetom. U tom je trenutku čovjek ostvario puni potencijal kainističkih težnji da razvije poseban arsenal tehnika i oblika oružja i oruđa koji će mu dati mogućnost da se suprotstavi i osveti mračnoj viziji svijeta i svoj morbidnosti koju donosi ta vizija. Čovjek je stoga primoran prihvatiti negativan dio svoje ličnosti (svoje Kainske ličnosti) i postati neurotičan i psihotičan u stalnom konfliktu sa svijetom i sa samim sobom. Svoju tisućljetnu borbu s frustracijama i očajem koji mu nanosi ravnodušnost prirode i okruženja, sveo je na ugrožavanje i ranjavanje vlastite vrste i destruktivnu narav koja je puni izraz dobila osobito u politici i diplomaciji gdje se „Kain“ najčešće predstavlja pod maskom prijateljstva i zabrinutosti za mir u svijetu.

Čovjek pod pritiskom nepogodnosti uzrokovanih vlastitom nemoći i potrebom da je prevlada, formira subjektivnu ideju o prirodi i zakonitosti kretanja u njoj u obličju koji mu najviše pogoduje. No ukoliko takva subjektivna određenja preskoče prepreke u odnosu s prirodom, čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i prihvaća takva određenja kao stvarna. Subjektivna vizija čovjeku daje privid moći u prirodi što brzo i lako donosi pogodnosti koje su po svom intenzitetu identične pogodnostima proizašlim stvarnim prevladavanjem čovjekove nemoći u prirodi. Tako je čovjek svojom subjektivnom vizijom prilagodio prirodu određenjima koja mu najviše pogoduju, međutim takva određenja su otuđena od svoje objektivne biti.
Čovjek je zapao u bunilo, u groznicu; zbog straha od nepoznatog, zbog postnatalne traume, počeo je intenzivno se koristiti prirodnim mehanizmom obrane: maštom, koja je smanjivala njegovo nervno opterećenje i unutarnju napetost. I u trenutku kada je prestao prihvaćati objektivnu stvarnost koja je za njega bila premoćna i neobuhvatna njegovom nesavršenom umu, definirao je iluziju, otuđenu formaciju koja mu je davala isto takvu otuđenu predodžbu o pogodnostima i nepogodnostima i pritom stvorila otuđen odnos prema prirodi, prema moćima prirode, otuđeno emotivno stanje, otuđene potrebe, otuđeno djelovanje. Čovjek je zbog straha i životinjskog osjećaja nesigurnosti postao tiranin. Pokušavao je na neki način opravdati svoju moć i snagu, svoju veličinu.

No frustriran i pobijeđen spoznajom koliko je svijet oko njega velik, opasan, krut i nemilosrdan, kako nije u mogućnosti prihvatiti ograničenja vlastite prirode, odao se otuđenosti i formirao subjektivnu svijest koja je razvila subjektivno otuđeno znanje te formu subjektivnog načina življenja. Čovjek, malen i neznatan u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je objektivno ne može prevladati u većoj mjeri se otuđuje od objektivne stvarnosti. Strah i nemoć, natjerali su čovjeka da uzme u ruke koplje i potvrdi svoju moć, svoju veličinu. On nije bio u stanju povezati i stvoriti pravilan i balansiran odnos objektivnosti i subjektivnosti (prihvatiti vlastitu nemoć i slabost te naučiti živjeti s tim, prilagođavajući svoju subjektivnu utjehu i iluziju življenja u objektivnoj stvarnosti). On je bio previše frustriran da bi mogao uopće racionalno djelovati i mučen spoznajom kako je malen i neznatan u svijetu gdje je sve limitirano. Čovjek je djelovao nagonski, nagonom za održanjem vrste, za preživljavanjem za stvaranjem sigurnosti. Iz tog živinskog straha, pribjegao je brzopoteznom rješenju: destrukciji i devastiranju. One su ga rješavale pritiska i napetosti, imponirale njegovoj moći i akreditirale ga kao grabežljivca, a ne lovinu. Postnatalna trauma izazvana boravkom u nesavršenom svijetu, natjerala ga je da odgovore traži silovito i žestoko, gnjevom i pesnicom. Zašto je čovjek devastirao prirodu i vlastitu vrstu? Zato što je generacijama bio frustriran i mučen strahom od neprijatelja. Naravno ovakva reakcija je prirodna nakon proživljene trauma i frustracije. Poznato je da visoki stupanj frustracije tjera čovjeka u otuđenje i očaj, oblikuje razinu gnjeva, mržnje i bijesa te da se takav čovjek želi osvetiti i potvrditi svoju moć. Čovjek se nalazio zavezan u vreći bez svijetla i morao je pronaći put prema van. Budući da nije uspio razvezati čvor konopca objektivnosti s kojim je bila zavezana vreća (budući da je bio toliko frustriran da nije uspio shvatiti i razumjeti svoju nemoć te je prihvatiti kao takvu i naučiti živjeti s tim ), on ju je rasparao kamenim nožem otuđenja i vlastite subjektivne formacije. Njegov zaštitni mehanizam (mašta), davao mu je snage da se suprotstavi i osveti. Osveta ne bi mogla biti dovoljno jaka da se u dlakavom tijelu majmuna s dušom nije krio gnjev, bijes, mržnja i agresija. Čovjek se želio osvetiti maćehi prirodi i pokazati joj očnjake.

Čovjek je gajio nagone zvijeri, psihologiju ubijanja, lova i okrutnosti. On je smatrao kako će tako jedino moći egzistirati i ostvariti svoju moć nasuprot prirodnim ograničenjima. On je mislio da se s rogatima može bosti, da se vraća oko za oko , zub za zub. On se već tisućama godina želi osvetiti ovom svijetu i onome koji ga je ostavio da pati i čami u mraku nesavršenstva tako da je njegova destruktivnost postala navika koja se jednostavno podrazumijeva kao zdrava formacija koju prihvaća svaki novorođeni član zajednice. Čovjek je razvio princip i metodu djelovanja koja je pandan prirodnim hladnokrvnim i beskrupuloznim zakonima opstanka i preživljavanja.
Čovjek je razvio destruktivnu narav koja mu je obećavala sigurnost i opstanak. Jedino u njoj, vidio je pravdu i obećanu slobodu. On je žudio da pobijedi sva ograničenja svijeta; on je žudio za osvetom. Destruktivna narav je očekivana reakcija na frustraciju koja je čovjeka zadesila u nesavršenom i neprilagođenom svijetu. Nusprodukt svake frustracije je gnjev, mržnja, agresija i želja za osvetom.

Ako čovjekova otuđena svijest uspije naći prividnu potvrdu svoje otuđene moći tada čovjek razvija viši stupanj subjektivizma koji formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidnost značajno potiskuje i podcjenjuje objektivnu, nepoznatu, neprihvatljivu stvarnost a veliča otuđenu viziju vlastite moći u prirodi što stvara veliku iluziju životnih pogodnosti. Kada čovjek svojom subjektivnom vizijom definira vlastitu moć daleko veću nego što je objektivno može imati, lako nailazi na proturječnost u realnom životu što donosi velike napetosti i nepogodnosti. Takav čovjek ulaže veliku energiju u borbi za otuđeni opstanak. Bilo je i za očekivati takvu reakciju frustriranog čovjeka koji se našao u neprilagođenom i nesavršenom svijetu. Kada je čovjek frustriran, njegova priroda nije u stanju podnijeti trajnu napetost i nepogodnost i stoga njegov organizam nalazi izlaz u izopačenju vlastite osjetilnosti i emocionalnosti. Otuđeni čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i nalazi prividno opuštanje i pogodnosti u izopačenju vlastite prirode. Isto kao što prirodan čovjek nalazi opuštanje i pogodnosti u ljubavi, u konstruktivnom odnosu prema prirodi, tako otuđeni čovjek nalazi prividne pogodnosti i opuštanje u mržnji i destruktivnom odnosu prema prirodi. Takvom čovjeku destrukcija postaje potreba. Destruktivna napetost koja se tada javlja može u potpunosti onemogućiti čovjekovu sposobnost da uoči objektivne uzroke nepogodnosti. Svijet je iskrivio čovjeka neprilagođen i nesavršen svijet, stvoren drhtavom i nespretnom rukom Stvoritelja koja je izravno iskrivila čovjekovu narav i učinila ga destruktivnim. No ta destruktivnost nije stala. Čovjek je postao i autodestruktivan, uništavač vlastite vrste, tiranin i despot. Generalno gledano čovjek ne teži samouništenju zbog objektivne nemoći kao što je siromaštvo ili glad, već samo ako izgubi otuđeni oblik moći u prirodi. Čovjek nije mogao pronaći svoje mjesto u prirodi, kutak u kojem bi se osjećao sigurno i moćno. Malen majmun s dušom pod pritiskom frustracija koje mu je nanio sam Stvoritelj nesavršenog svijeta, nije znao da li je njegovo mjesto na grani ili tlu. I dok se koprcao po mraku zavezane vreće, smišljao je osvetu, rashuktao bijes, agresiju, mržnju i gnjev. I takav se jednog dana usudio izaći iz vreće i devastirati svijet oko sebe i vlastitu vrstu. Čovjek nikada nije toliko destruktivan kao u trenutku kada je povrijeđena njegova ljudska veličina, uzdrmano njegovo mjesto u svijetu, poljuljana njegova sigurnost.

A na sve je to naišao u trenutku kada je kročio preko praga nesavršenog svijeta u kojem spoznaje samo bol, strah i nemoć. Destruktivnost je stoga čovjekovo prirođeno stanje jer je u njemu godinama, stoljećima, tisućama godina živio, djelovao i borio se za egzistenciju. Da bi preživio, morao je razviti destruktivnost i grabežljivost.

Ergo: Strepeći pred opasnostima svijeta u kojem se našao, čovjek je djelovao kao uplašena životinja; on je napao i razarao, bojeći se za živu egzistenciju, strahujući za sigurnost, za mjesto u predatorskoj okolini. Čovjek je po prirodi postao despot, destruktivan za vlastitu vrstu i svijet oko sebe. Za takvu njegovu reakciju zaslužna je postnatalna trauma izazvana grubim i nesavršenim svijetom koji se obrušio na njega kao jastreb. Čovjek nije imao tutora koji bi ga usmjeravao i vodio; on je sam pod pritiskom brojnih frustracija morao živjeti i djelovati, životariti i egzistirati. Destruktivan narav čovjeka izazvana je postnatalnom traumom i kao takva postaje sastavni dio njegove svakodnevice, svakodnevne borbe s osvetoljubivom i grubom maćehom prirodom.

Foto: www.pexels.com

Saša Mikić: Pošećereni gestapo

Ne bih volio da
zvučim kao otopljena filozofija
izlizanog nebeskog sladoleda, 
na wc školjci zaspali Bob Dylan,
crni prorok i riječki villian,
ali zbilja bih volio da
si ti postala moj pošećereni gestapo
zar takvu milost da bi propustio?
Ne kudim te, već ti tepam
ionako kamenog srca slomljena
kroz život zombija šepam
bar da sam s tobom u miru, voljena.
Pogledaj samo što je ušlo u naše živote;
Uplovio potopljeni brod u našu luku,
pun kontejnera, “made in Hollywood” osjećaja
obična smo turska sapunica,
postali roba s greškom,
krenula nam totalna rasprodaja ;
nakit od plastičnog kamenja
umjesto duhovnih bisera.
Svi bi u tuđe dubine,
a još se boje vlastitih plićaka.
Volio bi da si postala
moj pošećereni gestapo,
ili sam takvu milost
na svoju žalost propustio?
Ma ne, ne, uvijek ima repriza
na ugašenom televizoru
u trećem oku izbliza,
nesebičnom srcu, otvorenom prozoru
u tebi prepoznao sam prerušenog kerubina
a tvoja tišina daleko bolje zvuči,
bit će to je ona prava mjera i dubina,
onda tvoj glas u meni tek zvonko buči.
Pitam se na kraju što je bolje;
Uživati u šećeru ili biti samim šećerom?
Za tu spoznaju trebati će puno rada i volje.
Ubijmo tu dosadu s požarom, potresom
i dobrom večerom.
Topla dobrodošlica i crven tepih
svoj naklon i sve simpatije,
za pošećerenog gesta-poa.
Zakopane sve sjekire,stanje ratno nije,
“Nikad više” pjeva nam gavran Edgar Allan Poa.
Prihvaćam te i grlim, kao nikad ranije.
Sve do neba, sve više i više…

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara