Neven Lukačević: Kad je Kain digao ruku

Kad je Kain digao ruku
šuma je ostala tišina
voda je i dalje tekla u plavoj boji
polja žita ljuljao je vjetar
oblaci plovili
sunce se svađalo s kišom
Zemlja je bila crna
Zemlja je bila siva
Zemlja je bila crvena
Zemlja je mirisala i bila dobra
Zemlja je vikala i bila nasilna
Zemlja je šutjela
I na kraju umrla
Kad je Kain digao ruku,
pozdravio
tebe
moj
brate: – Ti si Zemlja –

Foto: www.pexels.com

‎Zdravka Prnić‎: Ogledavanje

Kad se razmrvim u suton
Rasperjam haljinu
Otrgnutu od sna
Umatam sve ljubičaste kapi
Nadanja
Ružičaste snove zasjenjene
Plavim odrazima
Pa bdijem
Čuvam Mjesec
Pončom ga prekrivam
Kistom mu crtam osmijeh
I čuperak na vrh čela
Pa se ogledavam
U plavetnilu slanom
I čekam da san potraje
Da se ne budim
Bojim se jutrom ću biti
Neka druga
Bez slanih odraza
U očima
Zato slikam suzu
Okruglom Mjesecu
Pa ga ljuljam
Kao tek usnulo dijete
Šaptom mu pričam
O slanom prije sna.

Foto: www.pexels.com

Sanja Kobasić-Bužimkić: Tolerancija

Ako urediš nokte, staviš tamnocrveni lak,
držiš masku za osvježavanje na licu
i pustiš klasiku dok si sama,
hoće li feng shui proraditi,
hoće li stići taj zen trenutak?

Ako ne misliš o ludilu,
hoćeš li ga odgoditi?
Je li obiteljska kletva na djelu,
ili onda dok ne misliš o njoj, nije na djelu –
kako to ide?

Isključim se kad krenu brojke,
kad se pojave cifre,
mozak mi ode na čik-pauzu,
jer, ako počnem misliti o njima,
mislit ću previše, poznam sebe.

Nisam uspjela zapamtiti,
kako razviti toleranciju prema životu,
nisam uspjela zapamtiti
recept za savijaču, za dobru vezu, za uspjeh
u životu, antistresnu mantru,
vozni red za sutra, spisak
namirnica, kako ne osjećati
krivnju a biti žena.
Zapamtila sam tek poneki osmijeh,
to je sve.

@ Sanja Kobasić-Bužimkić 2018.
foto: @ Asja Bužimkić

Predrag Kisa Kisić: Metamorfoza

U početku ne bješe riječ
Riječ tada ne postoji
Dok se neka čuda, neobjašnjiva,
Ne ustreme i ne saberu u misli
Tek onda počinje da se rađa, sporo i teško,
Ali voljom, naporom i glađu za stvaranjem,
Još uvijek lakša od praha
Lakša od pepela i manja od zrna
I i dalje je nema, u svijetu još ne postoji
Dok je neka usta ne izgovore
Ili dok se neko dovoljno lud ili hrabar
Ne usudi da je zapiše, drsko, bez straha
Tek onda oživi, zablista i ujede savjest
Zarivena u oči ili u uši, gola i bestidna
Nalazi svoj put do tuđe svijesti
I tamo zavlada na čas, lomeći karakter
Natjera tog ludog čovjeka
Da učini sve što bi inače ćutanjem izbjegao
Natjera tog ludaka da postane čovjek
Toliko je smjelosti kad su riječi žive
Tad one ne strepe ni pred kim
Ne prezaju, ne uzmiču kad im se prijeti kaznom
Riječ izaziva haos i pobunu
Ona izaziva promjene,
poništava značenja i ujedno ih stvara
Riječ označava razliku između danas i sutra
Ona se pretvara da drži konce u svojim rukama
A konci žive od milosti vremena
Riječ znači život i smrt, znači sve i ništa
Riječ nastaje kad ćutanje izgubi smisao
Ili kad pamet nedostaje, a jezik ne miruje
Riječ nastaje kad krik nije dovoljan
Ona se useli ispod kože, kao larva,
I poraste u crva, hrani se tvojim osjećajima
Dok ne postane prevelika i preteška

Potom mijenja oblik, prirodu i suštinu
Uzima drugi entitet, drugačiju formu
Presvlači noć iz tame beznađa u svjetlost spoznaje
Nad mutnom rijekom znanja, nabire se, kao magla
Nečujno dolazi i osvaja naseobine tuđeg uma
Riječ utapa svaku iluziju o sigurnosti
I razbija krinku stvarnosti i snova
Riječ donosi nemire i izaziva na traganja
Obavlja dužnost da obesmisli smisao
Samo da bi se za njim iznova tragalo
Jer pronalaženjem smisla iznova, razum otkriva da postoji
Riječ je plod kreativne misli,
a sjeme univerzuma je ta misao
Iz potrebe za suštinom, riječi objašnjavaju glad
Objašnjavaju taj bolni proces traganja
Iz namjere da stvori sklad, ona ruši pravila
Riječ raste u oružje koje otvara rane iznutra,
Riječ raste u nježnost, a ta nježnost u osjećanje
Potom izaziva pokrete i reakcije
Čitav niz spontanih događaja
Ona je sposobna da se umnoži
Sposobna je da pokrene vulkan, erupciju
Može da se pretvori u ideju iz koje će nastati novi svijet
Može postati ideologija, vjerovanje, kult,
Ona može zavladati, može donijeti mir
Ljubav, radost i blagostanje u duši
Ali prije ili kasnije, ma koliko se ponavljala
Ona će nastaviti da se mijenja,
Jer riječ je preobražaj u svojoj suštini

Potom iščezava, metamorfoza završava krug
Ali na istom mjestu ona iznova počinje

Ove riječi ne postoje, u početku ih svakako nije bilo
U početku je bilo ništa, samo čudo se dogodilo
I možda su tako drske i bestidne
Pronašle put do ranjivih očiju i ušiju
Možda su to bile baš tvoje oči i uši
I možda će naći put do središta uma
Ali neće izazvati haos u svemiru
Nego će pokrenuti tuđe misli, možda baš tvoje, i
Još jedan početak kruga metamorfoze

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: U plažnom kafeu

– Da, znate ča, pa danas imaju i tigraste pitone za kućne ljubimce… – započne gđa s francuskim buldožićem.
– Da pitone! I krokodile…
– Morda niste čuli, ma kod nas tu va Bakru su viđena dva…
– Ovaj je svet kompletno popizdil…
– Ja, i da ih ne moru nać…
– Ma da ča! – odmahne rukom šjora s bišonom.
– Vidi, je to malica od Ruže?
– Je, je…
Prilazi im malica od Ruže s bebom u klokanici.
– Kako ste? Ma vas dugo nismo videli… A ni mamicu…
– Ja, ma znate ča, mama je bolesna…
– Ma ča je?
– Va marču su joj … – djevojka zastane – karcinom.
Cijelo društvo na trenutak zastane.
– I kako je mamica? – upita ona s bišonom.
– Drži se, re na kemo i tako…
– Ma kako je sladak ovisti mali… Baš je lip…
– Evo, išli smo malo va šetnju aš je lip dan…
– Neka, pozdravi mamicu…
– Ću, hvala lipa…
Ode.
Društvo na tren zastane.
– Znaš, lipo nam je. Tu smo, svi četiri, pijemo kafe, hitili smo jednu banjadu…
– Ja, lipo nam je…
– Baš je lip ovaj dan…
– Tr neka tako i ostane.
– I moremo laprdat o udavima…
Muk.

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara