Iva Beljan: Rađanje

u ovoj kući više nema mjesta za
življenje misli riječi sve se gušće
zbijaju

u ovoj sobi više nema mjesta za
kretanje ruke noge sve se više
skupljaju

u ovom tijelu više nema mjesta za
disanje udah izdah sve se teže
probiju

radije bih spavalo
sigurno
dok sila goni da
odvijem
iz klupka tijelo teško da
pokrenem
dok sila tjera da
udahnem
duboki bolni udah i

zaplačem

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisa Kisić: Bijes i tišina (mom Rajčetu)

———

Zvona na nebu zvone. 
Noć nas guta, kao gladna hijena.
Na trpezi smo raskomadani za bijesne šakale.
Noć nas guta, prošlost mrvi strah jer prošli smo i gore.
Kažu, jutro će promijeniti sve,

al’ danas ne može izbrisati juče.
Ni sutra ne može biti danas,

ne može jer noć nas guta.
Gutaju nas bijes i tišina.
Niko ne čuje krike. 
Ne čuje od čeličnih gusjenica.
Ne čuje od čopora prokletih hijena i šakala.
Ne čuje ni nas ni našu molitvu od zvona na nebu.

Zvona na nebu zvone.
Bijes i tišina gutaju sve.

Gutaju nas ulice bijesnog grada.
Bijesnog svijeta. 
Bijesne kulture.
Bijesne svijesti.
Bijesnih apetita.
Bijesnih namjera.
Gutaju nas uski sokaci naše mahale.
Gutaju nas kanali uske percepcije.
Gutaju nas bjesovi i tišine našeg predgrađa.
Gutaju nas istine naše prošlosti.
Guta nas strah naših uspomena.
Daj mi serum volje, vjere i nade.
Daj mi inekciju boljeg sutra.
Dovoljna je mala doza, samo da preživim noć.
Samo da preživimo strijeljanje.
Samo da preživimo njihove oštre zube i kidanje.

Zvona na nebu zvone.
Bijes i tišina gutaju sve.

Ko bi rekao da možeš postati tuđi zalogaj.
Zalogaj zvijeri. 
Zalogaj krvnika. 
Zalogaj istorije.
Zalogaj mržnje.
Zalogaj sudbine.
Zalogaj života.
Zalogaj nepravde.
Zalogaj straha.
Zalogaj bola.
Zalogaj bijesa i tišine.
Zalogaj samog sebe.

Zvona na nebu zvone.
Bijes i tišina gutaju sve.

Violina mog Rajčeta još uvijek plače.
Ulice se lome. 
Ulice nestaju.
Sokaci su sve uži.
Sve okrutniji.
Sve mračniji.
Sve hladniji.
Sve bezdušniji.
Guta ih noć.
Guta ih bijes.
Guta ih tišina.
Takvi su i ljudi.
Poput ulica i sokaka.
Poput predgrađa i mahale.
Takav je i grad.
Takav je i svijet.

Zvona na nebu zvone.
Bijes i tišina gutaju sve.

Dođi mi u zagrljaj.
Dođi mi u snove.
Dođi mi u predgrađe.
Dođi mi u ulicu i sokak.
Popni se na moju ogradu.
Imitiraj neku pticu.
Samo nemoj vrana da budeš.
Dođi mi na večeru.
Dođi mi pod tepih.
Dođi, sklupčaj se u moj ćošak.
Sjedni na moje rame.
Sjedni u moje krilo.
Pričaj mi šta je sutra bilo.
Pričaj mi šta će juče biti.
Pričaj mi gdje je nestalo danas.

Zvona na nebu zvone.
Bijes i tišina gutaju sve.

Čuješ li gladne hijene i šakale?
Čuješ li kako predgrađe cvili?
Čuješ li kako grad doziva Boga?
Čuješ li molitve uma?
Čuješ li kako razum vrišti od muke, 
jer gutaju ga bezumlje, bijes i tišina.
Gutaju ga zatvorena usta.
Gutaju ga jezici naučeni i sviknuti
samo da ližu svoje rane.

Zvona na nebu zvone.
Gutaju nas bijes i tišina.

Pucaću ti u glavu.
Metak u glavi lijepo stoji,
mada ga ljudi ne nose.
Zvona na nebu zvone.
Izvini, Rajče, što nisam pogin’o s tobom.
Trgaju me zvijeri, krvnici, i novi ratovi.
Trgaju me nepravde, gladne hijene,
gladni šakali, gladne ulice, i gladni đavo.
Trga me sve, trga i guta.
Gutaju me bijes i tišina.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Matematička izbijanja

Dugoročno gledajući, mrtvi smo. Mi smo već mrtvi. I to me veseli“, izgovorio je moj osobni književni kritičar, tonom sličnim misnom iščekivanju papila da razbiju svih pedeset stanica svakog okusnog pupoljaka o tijelo hostije pri njezinom jezičnom porinuću.

Zatim je bez ikakvog upozorenja i pozdrava prekinuo vezu. Tako su u zadnje vrijeme završavali naši višesatni telefonski razgovori.

Namah zapah u stanje tihoće; kako one vanjske, koja nas bespoštedno lišava zvukova, glasova i šumova, tako, istodobno, i one unutarnje, što barem privremeno oduzima svako uzbuđenje.

Netremice zagledan u zaslon mobitela osjetljivog na dodir, oćutjeh se, u treptaju oka, uznikom ničim najavljene drhtavice, promatrajući početak preobrazbe otisaka svojih prstiju u Vennove dijagrame.

Svaki događaj u našim životima je smrt! Ljudi su skupovi umrća!“ iz velike će udaljenosti, kroz doglasnik, umrli u meni.

Ljubavi su sitnozorski presjeci tih skupova!“ nadopunjavao ga je isti glasnomisleći mrtvac, zaljubljive naravi.

Ne. Ljubavi su unije, a ne presjeci“, prekinula si ih bestežinskim upadom, spuštajući samo meni namijenjene misli po toboganu uskrslog sluha, odnekud iz velike blizine, povjerljivo i spasonosno.

Mobitel mi je ispao iz ruke istom kad si me provlačenjem kroz svoj dio pamćenja nježno zagibala prema zrcalu u predsoblju.

Mrtvaci se razlikuju po sjećanjima. A ona se mogu vidjeti“, podsjetih se.

U hodu sam gubio uporište u koljenima duše dok si joj izbijala lapisno-lazulske potpornje isprekidanim bljeskovima od prigušenog svjetla i ovlaženog muka.

Moram do zrcala!“ kuražno ću, poštapajući se rubovima komoda i stolova, naslonima stolaca i hladnim otporima zidova.

Poput ručnika spalog s kupaonske vješalice, usputno sam se okomice urušavao, klizeći po spiralnim uspomenama zakutaka tvog vibrirajućeg tijela, istuširanog jakim mlazovima svibanjske kiše.

Ako sada padnem, podigni me i veži u čalmu. Izbit ću ti na pamet pri prvom sušenju kose“, astmatičnim šapatom prepustih ti se na milost.

Ne sjećam se kako sam došao pred zrcalo. Ne sjećam se ni kada sam točno umro. Ali, za jednog mrtvaca uopće ne izgledam loše.

Toga se prisjetiš.

Često.

Foto: www.pexels.com

Klara Peranić: Ego

Mislim da mi venama ne teče krv nego vino. Popio sam pet čaša, a dalje nisam ni brojao. Tako je nekako i sa ženama, samo što sam nakon tebe prestao brojati. Ti si jedina vrijedila. Najviše se zavole one koje ne znaju voljeti. Daleko od toga da nisi htjela pružiti ruku i pobjeći na bilo koju stranu svijeta, dati nekome sve, ali, eto, neki ljudi izgrade toliko visoke zidove da se prestaneš truditi rušiti ih. Da mogu vratiti vrijeme, obećajem, proveo bih cijeli život rušeći kamen po kamen. Da, jer ove što vole svim srcem i izjavljuju svoju ljubav na portalima, telegramima, čestitkama, ma i na reklamama, vole te samo zbog sebe. Ti kad voliš, doduše bez priznanja sebi i drugima, ti zavoliš zbog tog drugoga. Smiješ se svim manama i potičeš vrline da iskoče iz dubokog kutka osobnosti. Onoga dana kada sam te ostavio i gledao tvoju prvu suzu u kutku lijevoga oka, koju nikada nećeš priznati da si pustila, tada sam shvatio da znaš kako voljeti. No, bilo je kasno, već sam ti rekao sve što nisam mislio i laganim sam koracima otišao do one koja je svaki dan iznova govorila koliko me voli. To ti je muški ego… Nadam se da si sretna jer sam shvatio da se sreća nikada ne može izgraditi na tuđim suzama, shvatio sam, ali prekasno. Onog trenutka kada se otvore oči koje su dugo bile zatvorene, prokleto boli svjetlost, a onda se oči naviknu na nju i uvidiš koliko boja si mogao vidjeti a nisi. To se dogodilo nama, meni kada sam te izgubio, a tebi kada si pronašla sebe izgubivši mene.

Foto: www.pexels.com

Mladen Blažević: Antropomorfologija

sigurno je
vanzemaljci ne sliče ljudima
pogledaj raznolikost života na Zemlji

zamisli neku vrlo sličnu, udaljenu planetu
koja se kad i naša
skupila od prašine
s njenim ogromnim oceanima
Marijanskim brazdama i Kilimandžarima
na kojoj se istodobno kad i u nas
pojavio život
u jednostaničnim oblicima
zamisli je s istim omjerima plinova u atmosferi
gdje su se jednako brzo širile alge
amoniti i trilobiti

tko bi u tom pokrivanju zemlje mahovinom i papratima
gmizanju, glodanju, trčanju i skakanju
sinkronizirao erupcije vulkana
padove meteora
ili istodobno potaknuo oluje
da poruše stabla
kad su se stabla rušila na Zemlji
kroz treptaj miliona godina
derači se mijenjaju u sjekutiće
ili porculan

tako se evolucije razlikuju od revolucija
leptirov lepet krila
i lepršanje zastave
započinju različite oluje

osim toga
ako su vanzemaljci slični nama
pronašli su način da unište razloge
zašto bi nas trebali sresti

Foto:

Maja Šiprak: Moja majka

Njen život izvire iz kaleidoskopa
otac joj ga je kao poklon
davno kupio
na nekom sajmu
a ta stvarčica množi smijeh
ali i suze

između ručka i večere
pranja i spremanja
sjećala se tog vremena
brojanja oblaka
iznad lijene rijeke
vožnje romobila
po prašnjavom putu
po pejzažu djetinjstva

govorila mi je
život je rola filma
bez reprize
nek mi dah ima svrhu
i da obraz oprljen bremenom
više vrijedi
od zategnutih koža
pod staklenim zvonom

moja majka

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara