nikia_14663_2

Krunoslav Mrkoci: Erotske

1.
Ruka. Usne.
Bedro. Grudi.
Geografijom
tvog procvalog tijela
moja želja bludi.

2.
Tijelo.
Tijelo.
Tijelo.
Još malo.
Bit će dobro.
Moramo spojiti
plemenitost
s pohotom.

3.
A vrijeme … što s njime?
Razglobilo se
vrijeme.
A s njim
i mi.
Ostaje: erotika
izgubljenog vremena.
Ostaju: sjećanja
maglovita. Ostaje:
vrijeme – pustoš
valovita.

Foto: www.kindgirls.com

IMG_6243

Marijan Brajac: Iz brodskog dnevnika / Grobar

Da, jako često smo ga pominjali. Bio nam je svima poznat kao čovjek koji je jako brzo postao zapovjednik i kao kapetan koji je obično vodio brodove svoje kompanije na zadnje putovanje tj. u rezalište kad bi za to došlo vrijeme.
Dokoličari iz njegovog malog mista, a i podosta kolega, iz zlobe su mu stoga dali nadimak “Grobar”.
Tada, pošteno govoreći, većina mu je pomalo zavidjela. Svi su gledali takva putovanja kao lijepu prigodu da dođu do kakvog zaista originalnog brodskog suvenira. Drugu stranu medalje izgleda nitko nije znao ili su je pak odlično znali što sa mnom tada nije bio slučaj. Priznajem, tu i tamo spopala bi me želja da povedem brod u rezanje ne znajući tada zašto to želim.

***

Kažu, ono što misliš prije ili kasnije će se dogoditi. Nakon više od tri decenije dogodi se i to. Naoko i za nas na brodu neplanirano. Arestirali su nas radi dugova kompanije. Naši brodovi su postali vrlo prepoznatljivi. Čim nas vide, odmah neke zastrašujuće priče, nije plaćeno ovo, nije plaćeno ono. Sve je dobro dok ima hrane i vode. Dva dana, tri dana, jedna sedmica pa druga. Na kraju pretumbasmo svi zajedno i treći mjesec. Jako mučno vrijeme. Svi su pod stresom. Tenzije se osjećaju i u zraku.

***

Stajanje na sidrištu Abidjana oteglo se preko mjere. Čekamo na isporuku kompresora za frižider koji sada već više grije nego što hladi: dobra opskrba mesom koju smo dobili znajući da će putovanje biti dugo, ubrzo će postati neupotrebljiva.
Kakvi god smo, da smo, kad je brod u pitanju, uvijek tvrdim nema ljudi koji su snalažljiviji od nas. Kidamo meso “na kaiše” i stavljamo ga u velike lonce sipajući na njega so. Netko kaže: “Ovako su kauboji solili meso”. Drugi mu odgovara “…beš kauboje, bolje bi mi bilo da nikada u životu ni kaubojski film nisam vidio”.
Tri tjedna su prošla i konačno se maknusmo. Nismo, što se kaže, dobro ni zabrazdili na pučinu, a vrijeme jednostavno podivljalo. Treći dan dolazi kapo i kaže da je jedan od dva generatora u upotrebi otkazao. Treći je bio odavno van upotrebe, nije bio ispravan ni kad smo krenuli. Pita što ćemo da radimo. Što da radimo moj kapo, rečem, dosta smo radili. Nema nam druge nego da pustimo malo i Gospoda da radi za nas. Neka učini da barem taj jedan na ruku izdrži do Karachija. Dobar je bio Gospod i shvatio je da stvari treba uzeti za ozbiljno pa nije dopustio da i taj jedan generator na ruku otkaže.
Valovi sve veći i veći. Jedva se mičemo. Svak se pomalo moli Bogu. Nitko to ne govori, ali se zna. Možda jedino ona trojica oboljelih od malarije nisu jer su zaista bili ozbiljno bolesni.
“Naši, naši”, čuje se poziv negdje kasno navečer. Odgovaram i za čudo otkrivam da je u pitanju drugi brod naše firme. Shvaćam da uvijek ima gore od gorega dok mi pričaju kako odlaze na kopno i kupe vodu iz nekakvih lokava koju kasnije prokuhavaju koliko mogu. Od par bolesnih, trojica su umrla od malarije negdje u nekoj afričkoj zabiti. Strah mi raste i ne pušta me. Bar da imam s kime onako otvoreno popričati. Ne ide ovo na dobro. Ne ide.
Konačno, Karachi je na vidiku. Konačno, naše muke su završene. Dobiti ćemo opskrbu, dobiti ćemo pare, moći ćemo van. Gotovo sve, samo da se pregrme još ova dva dana na sidru u čekanju na slobodan vez. Sva lica imaju nekako veseliji izraz.
Jedva čekamo da se vežemo i vidim da svatko od nas onako pokušava pogledom probiti onaj debeli žuti zrak pun pijeska i prašina kroz kojega se u daljini naziru konture kopna. Zadovoljni smo ipak svi. Tipično onako pomorački, sva muka se zaboravlja. Tih pet, šest dana planiranoga boravka u luci biti će baš ono pravo. Odmor i čistač svega onoga lošega što je ostalo iza nas i iza ovoga zaista tegobnog putovanja.
Finalmente, makina je testirana, sidro izvirano, a pilotina u prilazu. Nikad mi nije bilo ljepše vidjeti pilota kako se penje na brod kao taj put. Prolaz kroz uski kanal i konačno za bankinom. Ovaj put me nisu nervirali tako ni carina ni policija, njih nešto više od dvadesetak. Dijelim cigarete i flaše, samo da se maknu i odu s broda.
Pitam agenta za pare i opskrbu, a on mi kaže da će mi znati kazati tek sutra. Mali alarm mi svira u glavi, ali ubjeđujem sebe da je sve u redu. Na kraju i firma je potvrdila tako. Zovem ih sljedeći dan. Standardna priča o krizi na tržištu, da se strpimo i da će biti sve u redu. Solda intanto nema ni na sliku.
Prođe jedan dan, prođe drugi, treći na izmaku, ali nema ništa. Svi su se na brodu uskomešali. Svaki čas mi se kuca na vrata i traže pare kojih nema. Sastančim na brodu s ljudima i pričam im priču u koju ni sam ne vjerujem. Ipak ubjeđujem sebe da će biti sve u redu iako se iskrcaj već pomalo bliži kraju. Premještamo se na drugi vez da okončamo iskrcaj. Još dva-tri dana pa put sljedeće luke. Kažu iz ureda samo da ćemo put zapada, kažu nije ništa fiksirano.
I onda “big bang”. Vlasti na brod i obavještavaju nas da je brod arestiran zbog dugova firme. Zovem ih na telefon i opet isto. Kažu mi, nema panike za par dana sve se rješava.
Vidimo da je vrag odnio šalu i zatvaramo štive. Držimo ono malo tereta i ne dajemo više ništa da se iskrcava.
Jedan dan, pa drugi pa dvadeseti pa četrdeseti pa eto skoro tri mjeseca. Kad god zazovem ured, uvijek svaki od šefova je zauzet, službeno na putu, na sastanku, na poslovnim razgovorima. Najviše je zauzet generalni i direktor komercijale. Kasnije su bili toliko zauzeti da mi više nisu uopće prihvatali pozive. Što se može. Rade ljudi svoj posao. Mi na brodu ne radimo ništa. Mi čekamo i preživljavamo tu agoniju i sanjamo kako doći kući.
Agent, stari jedan gospodin pokušava na sve načine da nam olakša život. Dobili smo nešto malo novca, nešto malo hrane, ali to nije to to. Hranu za deset dana ne možeš razvlačiti tri mjeseca, pare potrošene odavno. Svi smo bijesni, jadni, umorni, napušteni i bijedni.
Konačno iza više od dva mjeseca kažu nam nema druge. Brod u koji je trebalo samo malo uložiti ide u rezanje. Agent nam daje svaki tjedan nešto malo para da si možemo sami kupovati hranu.
Utanačuju se detalji oko odlaska broda u rezalište. Agent opominje da ne bi uzimali stvari sa broda jer je kontrola od carine striktna. Odlazak u obližnje rezalište očekuje se svaki dan i stalno se odgađa. Jednog dana nakon kontrole osjetih strašan grč u želucu. Hrana, objašnjavam sam sebi da bih ostao ukočen od straha videći šolju punu krvi. Četrnaest puta tako čekajući kao spasenje odlazak u rezalište. Gubim pomalo snagu.
Dođe i taj dan. U međuvremenu lutam po gradu i raspitujem se kako mi je naređeno koja je putna opcija najjeftinija. Odvez i prema rezalištu. Brod prazan, krmeni gaz pojačan maksimalno. Prva polovica posade isplaćena i već je pošla kući. Sada smo i mi na redu. Moj zaostatak zarade biti će mi isplaćen dolaskom kući. Prihvaćam tu soluciju samo da se ova agonija konačno završi. Agent mi poklanja sekstant s broda za uspomenu.
U prilazu pojačavamo brzinu maksimalno da nasukanje bude što lakše. Sirena je aktivirana da svira stalno. Lijepo vrijeme, mirno je i ispred nas velika pješčana plaža na koju ćemo ga nasukati. Gadani Beach, groblje brodova u neposrednoj blizini Karachija.
Pilot naređuje maksimalnu brzinu čak i po cijenu oštećenja stroja. Sada je to nebitno. Gotovo je. Zalijećemo se na plažu u vožnji svom brzinom. Brod kao da je starac koji se zgrčio, a onda dobije neku snagu i vrati se malo natrag.
Stroj još vozi, a brod se okreće, čas lijevo čas desno, izvija se, ali neće naprijed. Čudno nešto, osjeća se da se opire i jednostavno se ne da. Tek iz trećeg pokušaja uspjeli smo jedva da ga nasučemo. Makina još vrti ne bi li brod bar malo našao puta da pođe naprijed. Sve se uvija, čudni neki zvukovi i onda mrtva tišina. Stroj se zaustavio. Sirena kao da hvata zadnji dah, sniženim tonom zacvili još jednom i kraj.
Tišina i u zraku nešto čudno. To duša moga broda traži svoj mir i kao da me me pita samo jedno: “Zašto?” Priznajem svima, zavrtila mi se jedna suza.
U zraku se osjeća nekakava tuga da je skoro opipljiva.
E moj brode. Nikad više, nikad više ne bih vodio brod na rezanje pa da mi ne znam što ponude. Nije brod hrpa željeza, brod je nešto lijepo i živo. Tek u tim momentima čovjek vidi i osjeti da brod ima dušu. Veliku dušu, veću nego je mnogi ljudi imaju.
I dan današnji kad sanjam još jednu šetnju po palubi, kad sanjam putovanja iza mene, osjetim onu tjeskobu momenta kad je makina stala i izdisaj sirene kad se sjetim izdisaja moga broda.
Svejedno, da mi se ponudi da vodim opet brod u rezanje ne bih to prihvatio. Ne bih. Časnu vam riječ dajem. Nisam ja grobar.
Ne tako često, u noći probudi me ono zadnje izdisanje sirene. Nije to bila sirena nego duša jednog dragog stvorenja u zbunjenosti na koju stranu da krene. Mahnem rukom, tjeram one crne gavranove. Oni odlete. Prođe onako, podosta vremena. Kad pomislim kako su pošli oni se opet vrate.

Foto: http://www.shipbreakingplatform.org/press-release-ngos-publish-2013-list-of-toxic-ship-dumpers-german-and-greek-shipping-companies-amongst-the-worlds-worst/

landscape-mountains-nature-hills

Antonia Padovan Kralj: Vulkanske orgazmičnosti

Ti si moj meki dodir
pogleda u koji bih vječno buljila…
Neukvariv čar dodira
vječnih romanca,
heroj bez greške, bez roka trajanja.
Ti si moj eksplozivni sastojak,
atomčić što razbuktava vulkane
poluzaboravljenih emocija,
ljekovit počinak
mojih čarobnih buđenja.
Ti si moj poljubac
ostvarivih bajki
i let do obećanih svjetova,
moj čuvar i moj tragač
u oba kutka mojih nedoumica;
neotkriven san
vrijedan idealiziranja.
Ti si moja sigurna pobjeda,
izvanmaterijalna ekstaza
iznad ljubavi i osjeta.

Foto: www.pexels.com

pexels-photo-91998

Ivo Anić: Dva tamna oka

Ti činiš da moja duša pleše
ti vidiš u svijetu ono što nosiš u srcu
a ja biram sam svoje nevolje
i razlomak je broj onih koji tješe
a ljubav sve zbroji pa bude najbolje
ako se ne probudim

Ti činiš da moja duša svira
i ne znam što ću sa tobom kada sam sam
ali sa tvog vrha ja gledam u nebo
i na toj planini moj je stan
jer ljubav sve zaključi pa mira
nema ako se probudim

Ti činiš sa ta dva tamna oka
podjednaku žudnju i podjednak jad
pa te vidim u žudnji prolaznika
istu onu sreću i istu onu glad
jer ljubavi se takvoj potrudim
da dam sve od sebe, da se probudim

Foto: www.pexels.com

pexels-photo

Antonia Padovan Kralj: Zavezan

Ti ostavljaš svoje ideje
kao nasukali pepeo
u prežarkom izgaranju
naviknutih razočaranja.
Ne tražiš ostvarenja,
u suštini spuštenog pogleda
gasiš nadu svojim javama,
Jer premalo vjeruješ,
i to ih sve ubija.
Naslagane cigle granica,
prečvrsto spojene
ugasnutim željama…
Pa nastavljaš, apsurdom uspavan.
Ti ostaješ nesvjesno strašilo
na polju svojih sanjarenja,
i ideja tek je dalek sjaj
nedostižnog sunca koliko i mjeseca…
A samo da spustiš pogled
i vjeru za jedan korak iščupaš;
bio bi slobodan,
od svih iluzija i granica odvezan.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara