Blaženka Slovenec: Kokoš

Jutros je mater s placa donijela živu kokoš. Ponosno je umarširala u kuću s kokoškom ispod ruke. Stavili smo je u kadu. Ne giba se, ne glasa, ništa, kao da i nije živa.

– Zašto si kupila živu kokoš? – pitam.

– Nije bilo zaklanih – odbrusi preko volje.

Šutim.

Vrijeme polako prolazi, podne je, a kokoš je i dalje u kadi. Dao sam joj vode i malo zrnja kojim hranim ptice. Kljuckala je bezbrižno ne pitajući se što radi na tako čudnom mjestu, zašto nije u dvorištu. Što mater sad čeka, kako će zaklati kokoš kad od svega pada u nesvijest? (…)

Konačno stari dolazi kući s posla i onako umoran od dana koji ga je zgazio ulazi u kupaonicu.

– Koji kurac radi ova kokoš u kadi?

Mater mu objašnjava kako se baš zaželjela kokošje juhe i pečenja, a najbolje je meso domaće kokoši, nikako ovih kupovnih čije se meso odmah raspada. Stari šuti dok ona melje. Uzima kokoš i izlazi iz kuće. Gledam kroz prozor kako se osvrće oko sebe kao lopov s tom kokoši ispod ruke. Dolazi do susjedove ograde, podiže kokoš i nježno je spušta na travu.

Foto: www.pixabay.com

Iva Pejković: #Mediteranska

Imam fetiš na devastirane kasarne. Napuštene recepcije i sale. Propala apartmanska naselja i hotele zarasle u draču i murve.

Terase bez ograde koje se svaki tren mogu srušiti u mračno prizemlje puno plastike, dronjaka, konzervi, popucanog stakla, novina, pa i knjiga (netko je ovdje čitao!)

Moje društvo postane bojler iz kojeg vire žice, plava, crvena, crna krv – jedinstveni miris starog željeza, bršljana i pepela i onog grma što rađa pupoljke kao svadbene konfete na čiji sam bijeli miris alergična.

Imam neodoljiv poriv da boravim tamo gdje su nekada bile vojne menze i među ispisanim zidovima UBIJ SRBINA na kojima više nema ni jedne jedine cijele pločice.

Zidovi kao stare desni, bez ukrasa – bez zubiju.

Krećem se među hladnim zidovima koji su teško ranjeni vremenom.
Ti zidovi…ah – ni mahovina na njima ne raste!
Napušteni, ponekad dotaknuti nečijom rukom u kojoj kola krv uličnog pjesnika.
Ovdje možeš samoću lizati sa poda.
Imam potrebu hodati hodnicima u kojima se može snimati scena za horror film i penjati se sumnjivo sigurnim stepeništem do krova – jer tamo je najbolji pogled na svijet koji je odbacio ovu hrpetinu betona i samo čeka nekog ministra da to definira – jer takve su hrpetine sve iste, kad jedna država umre druga se rađa pa je dobije u nasljedstvo, grozno ružno i nevoljeno dijete.

Imam poriv provjeriti kako izgleda unutrašnjost pogona ugašenih tvornica.
Slušati cvrčke, cijevi i prašinu.
Ovdje možeš lizati beznađe sa poda.
Neobično me privlače objekti u kojima više nitko ne živi, osim neke smokve koja je narasla iz prizemlja, pa je u nekadašnjoj spavaćoj sobi raširila krila, teških, bolnih plodova koji samo čekaju da se rasprsnu u svojoj mliječnoj strasti.
A u podrumu spava leglo mladih zmija.

Sve te nastambe prkose godišnjim dobima.
Ispod njih čuješ samo neku djecu koja idu u školu ili se iz nje vraćaju… a među djecom kruže priče.
DROGERAŠI

Miro Škugor: Kiki gaci cveću!

Po četvrti put pokušavao je pripaliti fitilj na voštanici koja se klatila u preširokom svijećnjaku. Prethodna tri neuspjela pokušaja dodatno su proširila mrlju lipanjskog predvečerja što je sve dublje natapalo njegovu narančastu košulju i kričavu kravatu kariranog uzorka.

„Valjda se konačno umorio i negdje primirio“, iskreno se ponadao sada već vidno iznervirani promotor kuhinjskog posuđa. Obazirući se oprezno na sve strane, pozorno je prinosio upaljenu šibicu k svijećnjaku. Još ga je svega centimetar dijelio do uspjeha. Ali, milisekundu prije nego li je u sebi uskliknuo: „Uspio sam!“, odnekud je dotrčao trogodišnji dječačić snažno puhnuvši prema šibici. Na dim ugašene šibice odmah se nastavio njegov vragolasti poklič: „Kiki gaci cveću!“ A potom je odjurio nekamo u vrt.

Promocija novog posuđa trenutno je prerasla u kaos. Promotor se sručio u stolac na pročelju stola jedva susprežući suze dok ga je osmero uzvanika nastojalo smiriti. Domaćica je dojurila iz kuhinje nudeći mu veliku čašu punu leda s tek prstom vode. Susjed Zvonimir neprestano je ponavljao: „Ma, dajte, molim vas! Odrasli smo ljudi. To je samo dijete. Sve će biti u redu.“ Gospođica Blaženka prednjačila je u nagovaranju promotora da nastavi i dovrši promociju. „Baš bi bilo dobro osvojiti novi ribež na prigodnoj lutriji“, razmišljala je usplahireno, uzdajući se u sve svoje atribute. Kikijev otac pak želio je samo jedno – dobro isprašiti tur svom potomku. I tijekom prošlonedjeljne mise također ga je doveo u stanje prigušenog bijesa. Još mu je u glavi odzvanjao Kikijev glasić koji je na svećenikovo:„Pomolimooo seeee!“, zdušno uzvratio: „Odmorimooo seee!“ Tajac koji je nakon toga ispunio crkvu pretvorio se u križ za koji nije znao koliko će ga dugo trebati nositi. No, posve sigurno znao je da kada ga se dočepa… „Kiikiiii, Kiiikiii!“ isprva je oštro dozivao sina. Nakon minutu ili dvije već je urlao isto ime u želji da glavnog krivca privede pravdi, ovdje i sada. A od Kikija – ni traga ni glasa.

Poslije pola sata, trud uzvanika urodio je plodom. Točnije, večerom. Promotor se koliko-toliko sabrao. Održat će promociju do kraja. Uostalom, večera se može skuhati i bez posebnih ukrasa ili atmosfere. Posebice kada društvo za stolom naglo ogladni. Uz domaćinovo asistiranje skoro besprijekorno je odradio ostatak predviđenog programa. Još samo flambirano voće i to bi bilo sve od njega za ovu prigodu.

U dubokoj tavi rastopio je maslac pa na njega dodao smeđi šećer, muškatni oraščić, piment, narančinu koricu i par žličica voćnog soka. Zatim je narezao raznovrsno voće te dohvatio bocu ruma i skoro polovinom njezina sadržaja zalio sočne kockice. „Kakvo će to biti finale!“, pomisli zaneseno, svemu do tada unatoč. A onda se redom dogodilo sljedeće: zvuk paljenja šibice, iskra, mali plamen pa huk otvorenog plamena. Kao nadrealni kontrast mraku što je upravo skliznuo sa Sljemenskih padina i doklizao do stola na terasi, iz tave s voćem suknuo je stup vatre visok oko dva metra.

Šok je umjesto itekako opravdane panike imao neočekivano paralizirajući učinak. Nitko nije stigao reagirati. Ni disati. A kamoli zazvati vatrogasce ili barem zavapiti: “Požar! Požar!“ Jedino je domaćinu u nekom dijelu primozga prostrujala fotografija njegove kuće u rubrici sutrašnje „Crne kronike“.

Nakon što je alkohol iz ruma ishlapio, sve oči bile su uprte u promotora. Nepomično je stajao pored zdjele, dok su mu preko oprljenog lica padale trepavice, obrve i vlasi iz pramena kose koji je samo trenutak prije krasio njegovo visoko čelo.

Odjednom je odnekud dojurio Kiki te iz petnih žila puhnuo u promotora. „Kiki gaci cveću!“ uzviknuo je radosno.

Foto: www.pixabay.com

Tino Prusac: Pjesmotvor

Želio sam pisati o bojama cvijeća
poput pravog pjesnika
ali misao je skliznula u blato
zamagljena patinom
kao stara knjiga.
Pustit ću vrijeme
neka raste kao korov
i tražiti put u životu
kao igla kompasa
tražeći pravi sjever.
Pisat ću kao pjesnik
koji otkida šavove iz svog srca
i zaboravlja da bol nije privatno
vlasništvo.
Ako želim lutati
u pustinji sebe
kao neki pastir vjetra
ili biti pjesnik koji se povlači
u samoću
ne dirajte mi san koji se stalno
vraća
kao zadnja inspiracija zraka.
Pisat ću kao pjesmotvor
koji živi na rubu riječi
i napisati poetski alibi
za sjene prije svitanja
koje traže sveti gral.
Ponekad se izgubim
sretniji nego što izgledam
u noći koja me vara kao iluzionist
gdje cesta izgleda
kao čarobni štapić
i nikada ne mogu pogoditi
što će izvući iz svog šešira.

Foto: www.pixabay.com

Blaženka Slovenec: Baba je umrla u nezgodno vrijeme

Baba je umrla u nezgodno vrijeme, početkom listopada, kad padaju kiše kojima se ne nazire kraj, kad je sve mokro i blatnjavo, kad je puteljak koji vodi do groblja raskašen i trebaju kaljače. Ali taj dan, dan Babina sprovoda, bio je sunčan, vruć kao kolovoški, mjesec koji je Baba najviše voljela.

Stajali smo na groblju mi, njeni unuci, mi njeni potomci, koji imamo putne isprave svih mogućih zemalja nastalih nacionalnim revolucijama donedavno jedne zemlje. Kad bi netko slučajno tuda prolazio i pogledao nas, lako bi mogao pomisliti da se od Babe opraštaju oni koji su se slučajno zatekli u selu. A i groblje je bilo neobično, pa ako nisi znao da je groblje, lako si se mogao zapitati zašto je taj komadić prirode ograđen. Groblje zaraslo u korov na kojem su svi spomenici bili sablasno nagnuti na istu stranu. Nije bilo imena, datuma, ničega, samo su seljani znali koji spomenik ili drvo kome pripada.

Foto: www.pixabay.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara