Maja Šiprak: Tužan dan

Tužan dan
iz kojeg će nastati neka nova priča
o utapanju u lažnom sjaju
potonuću još jedne nade
u kojoj će duša zazvoniti prazninom
koja niti imena nema
u želji za novim početkom
brojeći bezbrojne korake
koji žele u nova sutra zakoračiti
a od sveg sjaja na kraju priče
ostat će tek sitni kristali
kao dokaz
da je jednom
taj dan imao smisao

Foto: www.pexels,com

Mario Lovreković: Lettai

Smrt se činila uspavanom dok se Letaj rađao. Nije bila svjesna ljepote koju je nakanio oživjeti rođenjem, nije, jer da jest, zasigurno bi ranije uplela tamne prste u prekrasni novi život. Priroda je bila majka, a čovjek otac, spoj koji se nekoć savršeno prožimao te stvarao vrtove iz bajki, ocrtavao rajska platna ljepote i skladnosti.
Mjesto kao stvoreno za potpuni užitak, brdašce iznad rječice Gojunčice, Rino Lettai zavolio je na prvi pogled. Bio je mladić tada, prepun želje za životom, ujedno voljen, stoga i sretan.
U stopu ga je pratila Anoka, ljepotica sitne građe i ogromnih plavih očiju. Vjenčali su se u ljeto 1856. i već su godinu kasnije pronašli uspavanu prirodu s kojom će se stopiti u obitelj koju niti snovi ne poznaju. Marljivi Rino i radišna Anoka ubrzo su sagradili ognjište, a njega zaklonili drvenim zidovima te trošnim priručnim krovištem. Kućica je zasjala u skladu s prirodom, postojala je ispunjena toplinom i nije marila za svoj opstanak, jer bila je sigurna u rukama dobrih ljudi. Sjala je toliko jako da se ponekad i sunčeva svjetlost znala posramiti.
Mogućnosti je bilo mnogo, međutim nikada nije lako započeti san. Rino je sačuvao sav novac kojega je stekao obrađujući kamen. Imao je sigurnu ruku i oko za ljepotu. Tržeći vlastite skulpture, skroman kakav jest bio, uspijevao je i živjeti i uštedjeti.
Sačuvana sredstva uložio je u kupnju sjemena i stoke, ujedno i zemlje koju je dušom prisvojio čim ju je ugledao. Pribavio je goveda, konje, svu perad koju je mogao pronaći, zečeve, kozu, jarca i naposljetku predivnog sokola kojega je nazvao Vargo. Nakanio ga je dresirati kako bi ovaj iz zraka pazio na čitavo imanje, a uskoro i dijete kojega je nježna Anoka nosila u trbuhu.
Vargo se isprva nije obazirao na naredbe gospodara, međutim nakon samo jednog mjeseca pokazao je poštovanje i pokornost. Rino se od toga dana napokon osjećao sigurnim i svjesnim ljepote koju je stvorio, pokazujući neizmjernu zahvalnost svojoj desnoj ruci, Anoki. Ona je pak uredila vrtove – sva moguća dobra nicala su iz njih, a plodova je ubrzo bilo i više nego dovoljno.
Mjeseci su prošli, moguće sedam njih, kada se jedne noći Vargo isprsi i poleti kričeći iznad cijeloga imanja obitelji Lettai. Pretjerano glasan, neviđeno ushićen, probudio je sve životinje koje su lijeno drijemale preživajući ili možda sanjareći o novom jutru osebujne topline. Nagovještavao je, objašnjavao je, kako je iščekivanje samo prošlost kroz koju se moralo proći, kako je novi dan nešto što svi moraju dočekati budni, vikao je, uznemiravao, radovao se. Ali sve su životinje ionako bile svjesne, nisu mirno spavale, znale su da se rađa nova kraljica, još jedna od rase dobrih ljudi. Čekale su, mirne, a onda, kada se začuo dječji plač, u glas su povikale, svaka na svome jeziku, upućivale su svoj blagoslov prema srcu djeteta i pokazivale koliko cijene vrijednost gospodara.
Kako se jutro predalo novome svitanju, tako se i Rino predao uobičajenim poslovima. Posjetio je životinje i donio im hranu, a one su, umjesto da kao i uvijek odmah počnu jesti, samo stajale i blijedo gledale u njega. Isprva je ostao zatečen, ali kada je Vargo sletio na njegovo rame, i kljucnuo ga, nježno, u obraz, sve mu je najednom postalo jasno. Otrčao je u kućicu i u sekundi se vratio, noseći maleni smotuljak u rukama.
Uzbuđeno je povikao: „Ovo je Istria Lettai, kćer dobrote i anđela! Naše dijete, moć koju još ne poznajemo!“
I slavlje se, na svim jezicima, glasno nastavilo.
Kako su dani prolazili, tako se i život mijenjao. Prebrzo. Anoka više nije bila radosna, bolest ju je zagrizla poput hijene. Bacala se, borila, koliko god je snage imala, ali dugo nije mogla izdržati. Umrla je kada je Istria imala svega četiri godine.
Tuga na imanju trajala je dugo. Usjevi su žalost dočarali na svoj način, životinje na svoj; nitko od njih nije davao plodove kao nekoć. Nije da su koga krivili, jednostavno su tim činom odali počast preminuloj, pokopanoj na istoj zemlji na kojoj su i dalje bivali.
Rino je to znao, osjećao, stoga nije bio grub, jednostavno je čekao da prođe vrijeme žalosti.
Tada, umjesto da sva tuga prođe, da se pojede sama u sebi, dogodi se nešto sasvim drugo i neočekivano. Lettai više nisu bili jedina obitelj na brdašcu iznad Gojunčice. Novi ljudi pronašli su njihov raj, novi ljudi u koje nisu vjerovali.
Glava obitelji bio je Angelo Santini, mrk i neobičan čovjek. Kupivši zemlju pored Lettaievih došao se predstaviti.
„Kako se zove ovo mjesto?“, upitao je bez pozdrava.
Rino nije niti razmišljao, ispalio je: „Lettai.“
„Je li?“, postavio se došljak. „A ime je odavna određeno?“, nastavio je.
„Nije. Moja obitelj je prva ovdje, stoga smo tako odlučili nazvati zemlju. Kako vidite ovo nije mjesto, niti selo, mi smo jedini.“
„Mojih sinova je osmero, kćeri gotovo jednako toliko. Koliko je vas gospodine?“
„Više nego vas. Kćer, ja i puno drugih živih bića.“
„Mislite na stoku, gospodine? Ha, ha. Mislim da se ovo MJESTO od danas zove Santini.“
„Ne bih se složio, poštovani.“
Angelo se okrenuo i udaljio bez odgovora. Činilo se kako je upravo samo Zlo došlo napasti rajsko carstvo obitelji Lettai. Rino nije razumijevao opasnost, nije niti pomišljao da bi novi susjedi mogli učiniti išta loše, osim zahtijevati promjenu imena mjesta na kojemu su se nalazili. Međutim, netko je osjetio nesreću, netko tko je letio iznad imanja i nije ispuštao glasa, što je bilo vraški čudno. Vargo je pročitao namjere došljaka, znao je tko su, ali kao da je bio spriječen glasati se, upozoriti.
Noć je tminom obojila okolinu, Rino je zaspao grleći Istriu, dok nitko drugi nije spavao. Životinje su se uznemirile, Vargo nikako nije mogao kriknuti, činilo se kako svi budni borave, najednom nemoćni odati se glasanjem. Upozorenja nije moglo biti, Angelo se prilično dobro pobrinuo za to. Svim životinjama je oduzeo dah.
Probudivši se, Rino je osjetio znoj i paničnost. Djevojčica nije bila pored njega. Istrčao je iz kuće dozivajući joj ime. Životinje su i dalje bile nemoćne glasati se. Izbezumljen i uplašen krenuo je u pravcu doline, ravno prema Gojunčici.
I tamo je ugledao svoje dijete.
Istria je ležala na Angelovim rukama. Pored njega su stajali članovi njegove obitelji. Svi su nešto mumljali, činilo se kao da bacaju kletve ili nešto što priliči neprirodnom. Rino je potrčao još brže, kada ga glas ženske osobe zaustavi u kretnji.
„Ako pustim krv u ovu vodu, tvoje je životinje više neće piti. Odričeš li se imena svojega, Lettai?“
„Ne razumijem, gospo, što ste nakanili učiniti, ali imena svojega se ne mogu odreći.“
„Voda će biti zagađena zauvijek, za vas i vaše životinje. Ne želimo vaše ime ovdje, već svoje. Odričete li se imena svojega?“
„Odričem se ako treba, zbog kćeri jedino. Molim vas, vratite mi dijete.“
„Vaše dijete nema veze s tim. Mi vam nudimo ostanak, vama i životinjama. Dijete nam je potrebno za nešto drugo“, upleo se Angelo.
„Kako to mislite?! Vratite mi dijete!“
„Žao mi je“, reče Angelo, smiješeći se.
Istria nije niti zaplakala. Vrat su joj prerezali dugačkom oštricom neobičnog izgleda, i dalje mumljajući, dok je Rino ostao kao ukopan, nemoćan pokrenuti se. Mozak mu je radio, ubrzano, dok tijelo to nije činilo.
Nekoliko minuta potom Angelo mu je prišao. Ispustio je mrtvu Istriu pod njegove noge pa izrekao: „Vraćam ti tvoje dijete. Zakopaj ga pored majke. Ako još samo jednom pokušaš sagraditi raj na ovoj prljavoj zemlji, neću biti jednako milostiv prema tebi. Voda ti je zagađena, nitko je nikada neće moći piti, uživati je. To je od sada tako, jer, vidiš, nisam ja anđeo kako mi ime govori. Netko sam posve drugi.“

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Spoznaja

Sad mi je sve jasnije.
Vidim, uživaš u podnevnom suncu
i nije te briga za preporuke stručnjaka.
Slažem se s tobom.
Jednom živjeti i umrijeti, dovoljno je.
Čovjek kao ti može imati sve što poželi.
Dovoljno je glasno izreći zaboravljene riječi
i širom otvoriti oči zatvorene.
Po potrebi upoznati nepoznate,
primiti ih za ruku i hodati bos kroz visoku travu
do uzavrelog potoka
u kojem voda u blato se pretvara.
Dovoljno je ono malo,
jer za sad malo, već sutra
veliko postat će.

Spoznaja II

Uzavreli potoci
u blato se pretvaraju
i ja tu stvarno ništa ne mogu.
Samo gledam i divim se
prirodi
od koje dijeli me pleksiglas i sigurnosna ograda.
Samo gledam i ništa ne govorim
iako želim izaći i kroz visoku travu
bos hodati.
Mogao bih, ali mi se ne da.

Spoznaja III

Ako, kojim slučajem,
poželite više od ovoga što trenutno imate
uzmite sve. Mene ne zanima,
niti me se išta od toga tiče.
Vaša prošlost, vaša je i ja nemam ništa s tim.
Ništa me ne zanima i baš mi je dobro.
Možete uzeti i više od onoga što trebate.
Slobodno!
Nitko vam neće i ne može zamjeriti,
jer nikoga više nema.
Kad završite,
zatvorite vrata za sobom.

Spoznaja IV

Tako je jednostavno živjeti po strani,
promatrati svijet bez obveza
i smijati se na glas.

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Lilith

Možeš ti svjesno negirati lilith u sebi
praviti se zadovoljnom iza kulise braka
sigurnosti prividnog mira
zatomljujući ženstvo i poriv u sebi
iluzijom vanjskog blještavila

u noćima besanim, sledit će te saznanje
kako nema veće kazne
za ženu
od one za potpunim predavanjem
a nemati kome
dok budna ležiš svjesna praznine
dočekuješ sunce koje će okupati
tvoje nago
dodira željno tijelo
omamljeno slatkim trncima
koji ti niz prepone klize
a bedra se i nesvjesno šire…

iskon se u tebi budi
… želiš biti pročitana
svoje misli smjestiti pod pasku zrelog muškarca
koji zna kako te dovesti pred gotov čin
uzeti te i iskonom iscijediti strast …

osviještena saznanjem
obeshrabreno udišeš misao
kako je bolje biti sama,
nego pored onog koji je za tebe prazan
pa te svojom prazninom nagnao
da se još usamljenijom pored njega osjeća

Foto: www.pexels.com

Rafaela Perić: Kao u horor filmu

E, sad jedna malo napetija iz OŠ Šijana

Sve je počelo sunčanoga dana u pet poslijepodne. Kao odgovorna teta, vodila sam u šetnju svoga malog nećaka Alexa koji je meni sve na ovome svijetu. Njegova je majka, moja sestra, zaslužila odmor od malog vragolana, pa sam ga odlučila pričuvati. Alex i ja inače se odlično slažemo iako on još ne zna pričati. Nakon oblačenja u topao skafander i navlačenja s njegovom zabrinutom mamom krenuli smo u šetnju.
Ja sam inače osoba puna strahova. Nakon nekog vremena počela sam se osjećati kao da nas netko prati, Mislila sam da je njegova majka pa sam ju nazvala Bila je kući. Alex i ja smo u tom trenutku bili vrlo udaljeni od kuće te se nismo mogli vratiti brzo. Pokušala sam vidjeti tko nas to prati, no sve što sam uspjela vidjeti bio je čovjek u crnoj odjeći. Prepala sam se kada sam ga uočila. Pokušala naći nekoga da nam pomogne, no nigdje nije bilo ni žive duše. Kada sam uzela mobitel u ruke u pokušaju da nazovem mamu vidjela sam da nemam signala. Osjećala sam se kao u horor filmu. Počela sam vrlo brzo hodati, no sa Alexom u kolicima bilo mi je vrlo teško dostići neku veliku brzinu. Prije negoli sam se snašla, maskirani čovjek se stvorio ispred nas. Zatvorio mi je usta nekom gazom koja me uspavala.
Probudila sam se nedaleko od moje i Alexove posljednje lokacije, kod mora. Iste sam sekunde u plaču počela trčati i tražiti nešto što mi je nedostajalo, Alex. Površina plaže je ogromna pa mi je bilo vrlo teško sa mojom niskom kondicijom. Kada sam shvatila da nade više nema, otrčala sam kući. Stigla sam do pola priče, kada je sestra shvatila što se s njenom bebom dogodilo. Briznula je u plač, no nije vikala jer je bila prezauzeta pakiranjem ruksaka kako bismo krenuli u potragu za našom malom bebom. Iako nisam vidjela ništa, ni gdje je otišao, ni tko ga je uzeo, naše su duše bile povezane te sam predosjaćala da ćemo ga pronaći. Otišli smo do plaže i počeli tražiti tragove. Našli smo registracijsku tablicu koja je otpala na mjestu gdje se sjećam da sam posljednji put vidjela Alexa. Na tabeli je pisalo ST. Za ovu malu bebu spremni smo bili i obići cijeli svijet. Osjećala sam se odgovornom za njegov nestanak, te sam se obvezala da ću ga naći. Sa registracijskom tablicom u rukama žurno smo ušli u autu te krenuli na put.
Bilo mi je vrlo teško diviti se velikim zelenim planinama sa bijelim vrhovima ili poljima vinove loze koja su se nalazili u podnožju planine jer sam se osjećala nepotpuno. Čak smo i prošli kroz sela u kojima se ljudi za nedjelju oblače u narodne nošnje i tako prolaze selom. Sve su njihove šarene nošnje meni izgledale bezbojno. Nisam znala što ću sama sa sobom te sam samo čekala da dođemo u Split.
Čim sam ugledala natpis “DOBRODOŠLI U SPLIT” uzbudila sam se i primila registracijsku tablicu u ruke i iščekivala da majka stane ispred policijske stanice. Kada je auto bilo u mirovnom stanju, istrčala sam i ušla u postaju vičući da mi je potrebna pomoć. Policajci su došli do mene i krenuli me ispitivati. Jako sam se prepala i samo sam čekala da me mama spasi. Mama im je poslije sve objasnila te su odmah znali što učiniti.
Uzeli su tablicu u ruke te potražili tko je vlasnik vozila. Ispalo je kako je taj čovjek ujedno bio i mamin bivši šef s kojim se ona gadno posvađala. Policija nas je otpratila do njegove kuće u Solinu. Čim smo se približili kući, čuli smo plač. Znali smo tko je to. Bila sam presretna, emocije su me preplavile. Nakon mirne zamolbe da se otvore vrata i vrati nam se dijete, vlasnik se pobunio. Policija je brzo srušila vrata. Ugledavši Alexovo lice nisam mogla prestati plakati. Osjećala sam se kao kada sam ga prvi put primila u naručje. Čvrsto sam ga zagrlila i nisam ga puštala. Maminog bivšeg šefa zatvorili su na dugo vrijeme.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Koliko dobar okvir imate?

Gospodin je tužan? Savršena nije onako savršena kako je to mislio?
Odmetnula se. Misli svojom glavom. Samo za sebe. Šuti. Misli i šuti. Ne zna se o čemu misli. Unutra nešto ima ali se ne može do toga. Gleda oko sebe. I vidi. Vidi druge. Nesavršene. Sve samo nesavršenstvo do nesavršenstva. Sviđa joj se! Sviđa joj se! Ono drugo! Odlučila je izaći iz okvira u kojem je tvrdoglavo i ponosno pokazivala svoju prekrasnu pojavnost smrznutu u vremenu.

Gospodina smeta što smo kreativni na račun svakodnevnih obaveza? Što nas svakodnevnica ne zanima na način na koji zanima Gospodina?
Pa Gospodin sam je kreativniji od nas. Samo svoju kreativnost podjarmljuje svakodnevici, onim bitnim životnim pojavama koje ne bi mogle opstati bez njega. Ma što opstati! I njihova bi egzistencija postala upitna. Ma šta postala! One ne bi ni postojale. Naprosto – ne bih ih bilo. On je tu da bi one bile!

Gospodina smeta što žurimo kad odlazimo od njega? Kako je to moguće?
Zar nije normalno osjećati se dobro uz nekog tko isto tako šuti, skriva, ima tajne iz razdoblja prekambrija koje kuha uz dodavanje začina u bezličnu gustu masu koja se svakom idućom minutom kristalizira i pretvara u šupljikavi asteroid koji počinje kružiti oko matičnog planeta prijeteći svakim danom obrušiti se na njega? Razmišljam o doktoratu… iz asteroidologije. Tišina, molim!
I pitanje: ne misli li Gospodin da i on bježi od nas u te svoje prevažne svakodnevne obaveze?

Zaključana sam.
Progutala sam ključić.
Trebam hrpetinu laksativa da ga brže i lakše izbacim.
Da, ali onda taj posrani ključić treba uzeti u ruku da bi me se otključalo.
– Fuuuuuj! – reče Gospodin i okrene se svojoj svakodnevnici.

Bolje je ovako. Nemoj me otvarat, neću ni ja tebe. Onda smo sigurni. A asteroide možemo gađati zajedno kad napadnu. Mogućnost pogotka je, kako za mene tako i za tebe, 50-50%.
Zašto mi uporno tvrde da to nije 100%? Kažu – to se ne zbraja! Pa koliko onda imamo više šanse udvoje pogoditi te napasnike koji su se, gle! nekim čudom, udvostručili od kada smo zajedno?
No, moram priznati – jedna je efikasnost nepobitna. Svaki zajednički pogodak jest 100% efikasan. Svaki zajednički pogodak u tu amorfnu kristaliziranu masu tajnog psiho-kemijskog sastava rastvara njenu pokvarenu pljesnivu i užeglu strukturu u dim koji lagano odleprša put nebesa gdje mu je i mjesto. Jer samo Nebesa mogu udahnuti i podnijeti otrovnost koju donese sa sobom.

Ilustracija: Robert Janeš

Krunoslav Mrkoci: Umjetnost danas. Holistički pristup i POST-doba.

1. UVOD

Ruše se granice između žanrova. Žanr sam po sebi više nije dovoljan za suvremeno stvaranje i izražavanje. Žanr – određen i definiran, stvar je prošlosti i povijesti književnosti.
Današnje stvaralaštvo da bi udovoljilo “novim vremenima” i uvjetima koja ova vremena donose sa sobom, zahtijeva kombiniranje različitih diskursa i onoga što se naziva “funkcionalni stilovi” u književnom tekstu.
Razina informacija i obrazovanosti današnjih ljudi, širina i količina dostupnih informacija; klasifikacija svega u ladice i etiketiranost svega, svakoga i svačega, dovodi do dosade, do zasićenosti, itd., itd.
Podizanje napetosti i stvaranje strasti u skučenom, već viđenom i predvidljivom prostoru javnog života (kao što su financije, ekonomija i dnevna politika na koje mi ne možemo aktivno utjecati) isprva stvaraju nervozu, potom osjećaj bezizlaznosti i uhvaćenosti u zamku ponavljanja istoga, da bi na kraju, u konačnici rezultiralo gubitkom interesa i ravnodušnošću te povratku praznini vlastitog života; praznini koja se javlja često u čovjeku nakon odustajanja od izvanjskih stimulacija i preokupacija. To je ono kada se kaže da se čovjek bavi raznim izvanjskim stvarima kako se ne bi morao suočiti s prazninom u sebi, i s pitanjima koja ta praznina posljedično sa sobom nosi.

2. LAŽNA STVARNOST, ŽIVOT U MATRIXU i KULTOVI SPASENJA

I suvremenom čovjeku koji živi u ovom dobu POST – nečega, u dobu što ga prepoznajemo kao “lažno” doba; vrijeme kada velikom (sve većem) broju ljudi postaje jasno da ova naša “izvanjska” stvarnost u kojoj živimo je zapravo vrlo daleko od “istinite i iskrene” stvarnosti u kojoj bismo trebali živjeti, i u kakvoj bi bilo normalno da ljudska bića žive. Vanjska stvarnost svijeta oko nas sve više se otkriva kao jedna velika laž, umjetno iskonstruirana tvorevina (očito po volji nekome ili nekima) koja u svom lancu zarobljava sve veći broj pojedinaca, kao u kakvom “Matrixu”, ne dopuštajući im da izađu.

Ovdje se nameće jedna civilizacijska usporednica; zacijelo su i u starom Rimu, kada je već ušao u ugaženu kolotečinu života velikog Carstva, iz sličnih osjećaja i dojmova kao i danas (da su svijet i društvo lažni, patvoreni i kao takvi nisu “prava stvarnost”); zacijelo je i zbog takvih dojmova velik broj stanovništva bio sklon potražiti utočište, izlaz i bijeg u raznim misterijskim kultovima “spasenja, oslobođenja i ponovnog rođenja” – kao što su (kako nam svjedoči rimski pisac Apulej u “Zlatnom magarcu – knjizi pretvorbi”) – Izidin kult, kult Mitre ili pak u – kršćanstvu – misterijskoj sljedbi koja je propovijedala vjeru u uskrsnuće tijela i u život vječni nakon ovoga života, a sve po primjeru jednog Židova, nekog Isusa iz Galileje u Palestini, koji je u vrijeme cara Tiberija prihvatio mučeničku smrt na križu da bi potom, zahvaljujući svojoj vjeri u “nebeskoga Oca” uskrsnuo tijelom iz groba. Odbacujući ovaj “lažni život”, da bi stekli pravi “vječni život”, mnogi su među ranim sljedbenicima Isusa postali mučenici.

3. TEŠKA KRIZA U POST-doba. (NEMOGUĆNOST VJERE U BOGA, RELIGIJU, ČOVJEKA I ZNANOST)

U današnje vrijeme, u ovo doba POST – nečega, mnogi su ljudi, naročito na Zapadu, ponovno u teškoj duhovnoj krizi. Mnogi ne mogu više prihvatiti kršćansku religiju, niti vjerovati, jer ne postoje “pravi znanstveni dokazi” za bilo što od onoga o čemu govori Crkva/e: niti za život poslije života, niti za vječni život, a još manje za uskrsnuće tijela. A sam Isusov nauk doživljava se djetinjastim i naivnim te je podvrgnut ismijavanju cinika: ljubi bližnjeg svoga – pomogni sirotu na svoju sramotu; nijedno dobro djelo ne ostaje nekažnjeno; ako te udarim po jednom, ti okreni drugi obraz – pa pogodi tko te udario; tko tebe kruhom – ti njega kamenom. Otpuštanje i brisanje dugova malim ljudima čini se kao fikcija.
I na kraju, ljubav prema bližnjem kontaminirana je, i čini se kao nemoguća misija zbog pomanjkanja i nemogućnosti ljubavi prema samome sebi kao cjelovitom biću; nedostatak samopoštovanja, pristajanje na to da život diktiraju uvjeti egzistencijalnog straha, nedovoljna svijest o vlastitoj vrijednosti; osjećaj zarobljenosti u vlastitom životu, sklonost porocima i suicidu kao oblicima bijega.

No, nije uzdrmana danas samo mogućnost vjere u Boga i čovjeka i u kozmički poredak zasnovan na pravdi (jer i piliće voze na klanje, zar ne?); danas je u širokim narodnim krugovima zapadnog svijeta poljuljana i vjera u znanost; u njezine dosege, u njezine mogućnosti, i naposljetku, uzdrmana je vjera u smisao i ciljeve znanosti.
Znanost se ne doživljava više s prosvjetiteljskog stajališta kao osloboditeljica od okova neznanja, zabluda i predrasuda; kao istraživanje s ciljem otkrivanja Istine o čovjeku, svemiru, postojanju; kao plemenita djelatnost s ciljem poboljšanja uvjeta ljudskog života.
O, ne! Znanost danas napustila je sve ideale i prodala se kapitalu; postala je još jedno sredstvo, alat u rukama bogatih i moćnih za povećanje njihovog bogatstva i dobiti. Najbolji primjeri angažirane i primijenjene znanosti danas kemijska su i farmaceutska industrija te proizvodnja hrane u kojoj pojedine korporacije pokušavaju zadobiti položaj nadzora i moći genetičkim inženjeringom sjemena. Sigurno je jedno: ne plaćaju skupe zahvate i eksperimentiranja u skupo opremljenim laboratorijima samo radi humanosti i s ciljem (kako sami često opravdavaju genetičko mijenjanje sjemena) “iskorjenjivanja gladi u svijetu”. Pa ako je baš tako, onda neka to sjeme “daruju” potrebitim poljoprivrednicima, bez traženja ikakve kompenzacije zauzvrat. Kako kaže američka izreka: “Pišaš mi za vrat, i kažeš da pada kiša.”
Toliki farmaceutski proizvodi na tržištu, tolike reklame! Industrija zdravlja se zahuktala! A ljudima je pomalo već dosta svega toga, i uviđaju polako kamo to vodi. Znanost – oruđe u rukama bogatih i moćnih; svrha – povećanje njihovog bogatstva.
Učiniti što veći broj stanovnika ovisnim o njihovim proizvodima; smanjenje “slobodno dostupnih” prirodnih resursa: što ih je manje, bit će to rjeđi i to skuplji.
Kolika je skepsa prema znanosti u razvijenom svijetu, pokazuje možda i činjenica o broju roditelja u Europi koji odbijaju cijepiti svoju djecu, mada je njihov strah od nuspojava cijepljenja zapravo statistički neutemeljen, kažu upućeni.

4. MOGUĆNOST BIJEGA

Kada se čovjek nađe razočaran svime izvan i oko sebe, i bez ikakvih više iluzija o svijetu i ljudima oko sebe, ipak mu preostaje još nešto, još jedan izlaz: a to je on sam. Razočarani površnim i dosadnim svijetom oko sebe, koji im osim zamora i beskorisne buke ne može ponuditi ništa dovoljno kreativno što bi ih moglo trajno ispuniti i donijeti im osjećaj sreće i zadovoljstva, neki se ljudi okreću sebi i svom unutarnjem životu.
Jedna od djelatnosti u kojoj pojedini ljudi nalaze izlaz, i to ne tek mogućnost bijega, nego svoju svrhu i ispunjenje, jest kultura i umjetnost, a za neke književnost posebice.

 

5. PROPALI EKSPERIMENTI i HOLISTIČKI PRISTUP.

Svi ti propali eksperimenti: i društveni, i državno – politički, i ekonomsko – financijski, i globalni i lokalni, i religijski i znanstveni, pa i naši osobni eksperimenti. Možda su svi oni zajedno ostavili gorak okus u našim dušama, ali donijeli su i nekakav dašak mudrosti i slobode.
Propast vjere u znanost, i dokaz da ona nije svemoćna, i da sama po sebi, unatoč čak materijalnom obilju, ne može donijeti sreću pojedincima i kolektivima; sve to dovelo je do toga da pojedinci danas u umjetnosti mogu naći nekakvo zadovoljstvo i ispunjenje kroz re-kreiranje svijeta prema holističkom pristupu.

Kakav je to holistički pristup u književnosti? Već smo kazali da razne površne, ali za našu razinu civilizacije nužne klasifikacije, etikete i ladice, prisutne u našim svakodnevnim životima, često dovode do osjećaja unutarnje praznine, i kao kontraučinak bude u nama želju i potrebu za brisanjem granica, za svijetom kao jedinstvenom i povezanom cjelinom. To je potreba prema kojoj osjećamo postojanje žanrova kao nešto što sputava, nešto zastarjelo.
U romanu holističkog pristupa, javlja se niz pristupa koje tamo ranije ne bismo mogli zateći, poput miješanja raznih funkcionalnih stilova; npr. u tkivo romana integrirani odlomak u kurzivu iz enciklopedije ili leksikona. Odlomak vijesti s radija “doslovno citiran” ili dijelovi teksta iz pojedinih dnevnih novina kao dio aktivnog i živog tkiva teksta, vezano uz radnju i zbivanje. Već je Umberto Eco unosio takve dijelove u svoj roman “Ime ruže”. Miješanje visokog, “klasičnog” pripovjednog stila sa svakodnevnim govorom i žargonom u dijalozima; ubacivanje mini-eseja u tkivo romana, kao što imamo slučaj kod Houellebecqa s njegovim kratkim sociološkim mini-esejima (Širenje područja borbe). I sve to neusiljeno, sasvim prirodno i spontano, tekst i stilovi primjenjeni u romanu prate psihološku dinamiku i raznovrsnost svakodnevice, bez očitog pritiska radnje; da se nešto događa i da se mora dogoditi, nego više kroz niz laganih i međusobno labavo povezanih poglavlja -epizoda vodi glavnog junaka kroz njegovu priču. Možda tu i tamo kulminira, ali uglavnom – to je to.

Današnjeg čitatelja možda (mada govorim uglavnom iz vlastitog iskustva i ukusa) više zanima niz zanimljivih ekskursa i epizodnih zapažanja, nego odveć napeta radnja, kvaliteta koju nam danas nude bezbrojni filmovi. I eto, dragi moji – to je to – dođosmo do kraja. Laku noć. I – sretno!

Foto: https://www.reddit.com/r/Incels/comments/5s1fzr/french_author_michel_houellebecq_predicted_the/

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara