Književnost uživo, godina 3., broj 4, zima 2015.

naslovna zima 2015ISSN 1849-0425

Iako ću uvijek odmahnuti rukom na nadobudna rekapituliranja prethodnih razdoblja, bilo da se radi o financijama, bilo o neki drugim životnim realijama, moram priznati da sam, nakon što su mi Dunja i Tea poslale uže izbore užih izbora proze i poezije skupljene na našoj stranici Književnost uživo, ostao pomalo zatečen rezultatom. Ne samo količinom, ona je što se toga tiče ionako impresivna, nego i kvalitetom, širinom i dosegom ove “posve slučajne” književnosti, da se izrazim ovom nesretnom frazom, ali koja na neki način ukazuje i na naš sam nastanak koji je, ako ćemo pravo, bio baš to, posve slučajan, ali očito i nužan.

Bilo da je riječ o prozi, bilo da je riječ o poeziji, ova je književna stranica u svojoj potpunoj veličini i sadržajnoj dubini vidljiva kada se ogoli, pa još jednom ogoli, pa sve skupa još jednom pogleda s odmakom u zrcalu onih koji je najbolje reprezentiraju: to činimo upravo sada, u ovome broju, kada smo odlučili napraviti malu rekapitulaciju razdoblja, sabrati sve ono što smo procijenili kao najbolje objavljeno u proteklih jedanaest brojeva i tri godišta, pa još jednom protresti sito, da vidimo što će od svega ostati kao rijedak grumen zlata na dasci sretnog nalaznika. I da, bilo je to nužno, kako zbog nas samih (dakle, kako bismo znali što činimo i koliko to vrijedi, to jest, na čemu smo) tako i zbog naših autora koji su, a neki od njih su prisutni na našim stranicama već više od dvije godine, zaista zaslužili da ih se istakne, pa makar i ovom malom gestom, brojem posvećenom najboljem na mrežnoj i društvenomrežnoj stranici Književnosti uživo.

Ipak, nije ovo bio nikakav antologičarski rad, dapače, nitko od nas troje se ne bi usudio raditi jednu tako preuzetnu stvar kao što je antologija, više bih ovo nazvao presjekom koji predstavlja specifičan generacijski kod, diskurs koji upućuje na svijet ranog 21. stoljeća, svijet između digitalnog i mehaničkog, onaj koji se trudi ostati pribran i na nogama nakon svih udaraca koje je primio, a koji je već daleko nadrastao neke zadanosti prethodnih generacija. Ovo je književnost koja najavljuje novo doba, od same tehnologije objavljivanja (elektronički), preko njezine distribucije (viralno) do onoga puno bitnijega, senzibiliteta koji je sav u pretresanjima zadanih obrazaca, koji sve dovodi u pitanje pa konačno i same sebe, a da ne zauzima ciničnu distancu neoborivog autoriteta.

Upravo u vremenu u kojem neki slavodobitno najavljuju “manje humanistike”, čini se upravo obrnuto, nikada nam nije manjkalo više humanistike, ali nje koja će se kvalitativno okrenuti, koja će na stol staviti bezbrojna druga pitanja koja je u prethodnom vremenu olako odbacivala kao efemerna, suvišna ili opasna, pa ih je, u napadu manihejske korektnosti, gurala u tamne vilajete duha, praveći se da ne postoje.

Na kraju, ova je mala rekapitulacija razdoblja samo jedna kap u moru nečega što tek dolazi, a na što se moramo pripremiti i izoštriti naša čula, ali i otvoriti duh. Stoga ću se sjetiti neke, vjerujem zen mudrosti. Naime, jednom davno, negdje u Japanu, učenik pita svoga učitelja koliko će mu trebati da svlada zen, ako bude marljivo radio. Učitelj reče – deset godina. Nakon toga učenik nestrpljivo pita, a koliko bi mu trebalo ako sve radi tri puta brže, tri puta bolje i tri puta marljivije. Učitelj reče – trideset godina. Iako se naravoučenje može shvatiti na ovaj ili onaj način, želim reći da nama ne treba brzi, meteorski uspjeh. Nama treba sustavan, marljivi i dosljedni rad, onaj rad koji će uvažavati i vrijeme i okolnosti i ljudske faktore, ne bi li se iz ove matice nakon, recimo, deset godina, iznjedrila zaista vrhunska književnost.

Milan Zagorac

Jedna misao o “Književnost uživo, godina 3., broj 4, zima 2015.”

Odgovori

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara