Časopis Književnost uživo, godina 4., broj 4, zima 2016.

Kliknuti na naslovnicu za skočiti na issuu izdanje časopisa

ISSN 1849-0425

“Možda se raj zaista nalazi u crvenoj kućici, izgubljenoj u mećavi… A možda se noću zaista ‘nebeska harfa’ može čuti od vjetra preko žica dalekovoda jer u vremenu risa je sve moguće. Možda je moguće vidjeti Boga kroz oči jednog (narančastog) mačka, možda, samo možda … Možda je to mjesto gdje zaista leži sreća, gdje čak i oni zli, slabi i mrtvi zaslužuju drugu šansu”. To je ujedno i zadnja rečenica u filmu Doba risa (I lossens time, time hvor alt kan ske – Doba risa, čas u kojem se sve može dogoditi) kada glavna junakinja odustaje od svoga poziva i odlazi u novo, prepuna sumnji. Film je beskrajno melankoličan, pa nije preporuka za one osjetljivije, a snimljen je prema predlošku Pera Olova Enquista.
Ipak, zima je uvijek to: doba kada se moramo priupitati i primiriti, možda kao ona kuma lija na našoj naslovnici pomalo zaleći i prespavati, presložiti, resetirati odnose, upravo kao što to čine biljke i životinje oko nas, jer mi živimo u ciklusima, u ritmu izmjena dana i noći, mjeseca i mraka, topline i hladnoće, sunca i mrkline, kada je pravo vrijeme da se napravi jedna cezura, zarez u životu, zbroji što je bilo dobro, a što bi valjalo popraviti.
Upravo je takav i ovaj broj pred vama: zapravo, svojevrstan izlog onoga što smo zaista najbolje uspjeli prikupiti, prevesti i objaviti, onoga što smo predstavili javnosti i što je, ako ništa drugo, barem malo privuklo pažnju vas kao čitatelja i, nimalo nevažno, naše domicilne riječke publike – s kojom uistinu želimo stvoriti pravi osjećaj zajedništva i zajednice – kojoj smo, u međuvremenu, pripremili još jednu noć velikog čitanja. Uz ovo, ponosni smo i na činjenicu da smo s osnovnoškolcima uspjeli odraditi, a zatim i pripremiti izdanje Gradska pričaonica kao suplement našega časopisa, ali i da smo nastavili lijepe i plodne međunarodne suradnje, pa čak i one transatlantske, da se ne zadržavamo samo na našim susjedskim već višestruko kvalitetno povrđenih nizom obostranih objava i predstavljanja.
I tu se uočava ono što je najvažnije – proces. Vrijeme kao mjera, i promjena koja se zbiva, zrioba, ponovno i ponovno potvrđivanje da su objavljeni radovi, mahom proistekli iz virtualne i hiperdemokratske zajednice, postali još bolji, svakako kompleksniji i relevantniji, pa samim time, kao da se, upravo s tim alkemijskim protokom vremena odvija jedan gotovo bih se usudio reći magijski proces koji malu, gotovo usahlu i nevidljivu zajednicu pozicionira, polaganim i nevidljivim koracima, u središta naših života. Jer umjetnost nije samo “ono nešto za zabavu” niti je književnost samo “upražnjavanje sve rjeđe i sve manje dostupne dokolice” za one koji su ostali po strani svijeta. Ona je, upravo suprotno, alat harmonizacije svijeta, kako je to svojedobno rekao Kandinsky, posljednji očuvani bastion svetoga u čovjeka i njegov nužan korektiv.
Stoga si priuštite koji sat listanja i čitanja i dokolice u ove zimske dane. Možda smo oni posljednji naivci na ovome svijetu koji zaista vjerujemo da je ako ništa drugo, onda barem moguće da se skriveno lice onoga što teško ili nikako spoznajemo krije baš tu negdje, možda baš i nekim prozama ili stihovima i ovoga broja našega časopisa.
Uživajte uz čaj i vidimo se na stranici, čitamo na fejsu te čitamo opet u novom broju na proljeće…

Milan Zagorac

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara