Časopis Književnost uživo, godina 4., broj 3, jesen 2016.

naslovnaISSN 1849-0425

Zapravo, najvažnija tema ovoga broja (a ona nije očita na prvi pogled) jest duboka desperacija novih generacija: dok s jedne strane nastaju nove, nepriznate, osporene ili posve neprepoznate generacije, dotle se odvija dvostruka kriza – ona koja označava prekretnicu u načinu privređivanja (hvala Elonu Musku na moru ideja i iskrenih izjava na temu buduće ekonomije, u njima je više istine nego u svim brbljanjima naših ekonomskih provincijalaca!) i ona poetička, koja se odvija u samom narativu, u samoj priči, a sve je to međupovezano i prožeto. Jer mlađi pisci (s time da bih to “mlađi” rastegnuo i na one pojedince koji možda nisu kronološki dio generacije, ali koji su se oglasili ponešto prerano – pitanje tajminga je uvijek važno – ili su se, pak, prekasno pojavili, ohrabrivši se u outanju tek s naznakama ovih mlađih i luđih), nalaze se u primarnom fokusu našega časopisa.
No ovaj put taj narativ nastaje u tako grčevitoj i gotovo unaprijed izgubljenoj borbi kojoj se ni maglovito ne nazire čak ni pravi supranik (jer suparnika treba prepoznati dok nesmiljeno baca pijesak u oči), a kamo li kraj, pa zato nije ni neobično da osim pobune još češće nailazimo na neku vrstu malodušnosti, obeshrabrenost i neizbježnu preplašenost.
Umjetnost poznaje obje ove kategorije, štoviše, koliko je dvojbe još u Antigoni, a koliko je osjećaja krivnje u Edipu, koliko je cinizma u Bernhardu ili Celineu, ili Ingeborg Bachmann, ili koliko je gorčine u Daddyju, ta se sva pitanja multipliciraju u našim prozama i stihovima koje iz broja u broj sve preciznije detektiramo u pojedinačnim rukopisima, a koje tako minuciozno odražavaju duh vremena: iskrzan, fragilan, ciklotimičan, ciničan…
Gdje se nalazi ključ koji će razriješiti naše višestruke dvojbe? Zatim dvojbe onih još mlađih, pa onih još mlađih? Dobro, pojmove prekarijata smo savladali, mnogi su ga osjetili na vlastitoj koži, rasutost po svijetu smo također osjetili, ta i sama je redakcija ovoga časopisa u svega četiri sezone doživjela takve tektonske, prostorno-vremenske poremećaje da se danas nalazimo od Osla, Dublina (ok, Moris, ne znam u kojem si gradu!), Toronta, da se ove male loko-relacije čine posve sporednima, spomena nevrijednima – dakle, koja su to primarna pitanja i preokupacije novih generacija koje nasljeduju jedan svijet kojemu je vrijeme isteklo, dok za novi još nismo dobili posve jasne smjernice, vizije, a da ne govorimo o vertikalama i vodstvu.
Pitanja je bezbroj, iskustva se gomilaju, obrisi novih generacijskih diksursa se galvaniziraju, dobivajući sve smisleniji prosede, no zlato je uneseno u posude, sada je na redu vrijeme. Naš je časopis, ako ništa drugo, onda mali poligon u kojem možete vidjeti skice ove nove kozmogeneze, rođenja svijeta kakav još nije došao. Obratite pažnju na naše autore, pratite nas na mreži, sudjelujte, budite solidarni ne bi li se uvjerili u onu staru Bretonovu, nadrealističku, ali s druge strane tako svevremenu i istinitu – ljepota će biti grčevita ili je neće ni biti.

Milan Zagorac

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara