Interview: Ivan Zrinušić

Razgovarali smo sa osječkim pjesnikom Ivanom Zrinušićem, čestim gostom na Književnosti uživo o novoobjavljenoj knjizi Najbolje je da se ne javljaš, i o…svemu drugome pomalo.

Recite nam nešto o sebi – kada, kako, kojim povodom ste počeli pisati? Kako ste se razvijali?

‒ Ne sjećam se povoda. Zapravo, mislim da ga i nije bilo. Kao tinejdžer pjevao sam i pisao tekstove u hardcore punk bendu. Od raspada tog benda do prve knjige prošlo je desetak godina, premda su poezija i proza i u međuvremenu izlazile u periodici. Razvijao sam se sporo i još sam u razvoju.

Koliko ste knjiga objavili do sada i koje? Koliko se izričaj mijenjao tijekom vremena? Kako je došlo do suradnje sa Zdenkom Franjićem?

‒ Pet knjiga: Netko nešto ništa, Bilirubin, Vidiš kako je lijepo, Tri mrava i posljednja, izišla iz štampe prije koji dan, Najbolje je da se ne javljaš. Radi se o nezavisnim izdanjima koja se ne mogu kupiti u knjižarama, nego se naručuju izravno od izdavača ili od mene.

Zdenko Franjić pokretač je underground glazbene izdavačke kuće Slušaj najglasnije!, u sklopu koje, u ediciji Bratstvo duša, objavljuje i knjige. Poznajemo se od sredine devedesetih, a prije nekoliko godina na nekom koncertu dogovorili smo slaganje prve knjige. Rukopisi su ulazili u uži izbor na raznim ‘velikim’ natječajima, no uvijek je ostajalo na tome. Možda je tako i bolje. Kod Zdenka nema pretencioznosti i intelektualističkog natpišavanja. Radi se na danu riječ, a sâm autor praktički je i urednik knjige. Sve to pruža veliku slobodu, ali, kako se radi po principu ‘uradi sam’, zakinuti smo za snažniju distribuciju. No onaj kojeg zanima naći će.

Što se promjena u izričaju tiče, vjerujem da sam sada malo bliži onomu što zapravo želim reći. Nisam najponosniji na baš sve što je ukoričeno.

Pobliže o novoj knjizi: o čemu progovara, koji su bili motivi za pisanje?

‒ Motivi za pisanje uvijek su isti: olakšati malo samomu sebi, ako je moguće. A ako se usput podigne i mulj kakve barice literarnog svijeta, tim bolje. Moram reći da je za omot nove knjige zaslužna umjetnica Jelena Šimunić, na čemu joj velika hvala. Omoti svih ostalih knjiga djelo su fotografa Nikice Mihaljevića, na čemu mu velika hvala.

Kakvi su vam planovi za bližu budućnost?

‒ Pozvan sam na samostalno čitanje 12. 5. u Osijeku pa ga planiram i obaviti. Za kasnije stvarno ne znam. Bit će to promocija posljednje knjige, ali i ranije objavljenih knjiga.

Slavonska rock scena dio je i vaše životne priče. Koliko je rock/punk/indie estetika utjecala na vaše pisanje? Glazba i glazbena supkultura na vas kao osobu?

‒ U dječačkoj dobi u punku sam, između ostalog, bio pronašao utočište od neiskrenosti i prenemaganja. U razdoblju 1991. ‒ 1992. g. bili smo primorani brzo odrasti, a poslije toga naprosto nismo imali želudac za glazbu s top-lista i život s naslovnica šarenih časopisa. Inače, nemam ništa protiv ljepote, ali pretjerano ulaštena vanjština obično ukazuje na sasvim prosječnu nutrinu. Da se ne shvatimo krivo, punk prije svega doživljavam kao stav, kao individualizam. Druga je stvar to u što se on u posljednjih 20 godina pretvorio. Ne bavim se uobičajenim pankerskim temama, ako tako nešto uopće postoji.

Kakva je, po vašem mišljenju, književna scena u Osijeku? U Hrvatskoj općenito? Što smatrate dobrim, gdje joj vidite zamjerke?

‒ Ne pratim pretjerano aktualnu književnu scenu, niti me ona pretjerano zanima, pa bi možda bilo bolje takve ocjene ostaviti književnicima. Što se Osijeka tiče, istaknuo bih sjajnu književnu kritiku i esejistiku Darija Grgića, no bojim se da on on ne pripada nikakvoj sceni.

Koji su vam književni uzori, preporučujete li koga?

‒ Nemam uzora, ali smatram da se isplati pročitati Lovecrafta, Célinea, Hamsuna, S. Andersona, Hellera, Houellebecqa, D. Cvitana, Marunu, Rajkija, Karakaša, Valjarevića, Bektaša… Nije da ih nema.

Da li vaše pjesme nose političku poruku?

‒ Ljudi se u literaturi znaju skrivati godinama, desetljećima, no u politici u pravilu vrlo brzo pokažu svoju skatofašku suštinu. Da se mogu domisliti političke poruke koja bi mi se činila smislenom, možda bi u pjesmama bilo i toga.

Čemu ste skloniji, poeziji ili prozi i zašto?

Ispada da sam skloniji poeziji, ali zapravo se radi isključivo o lijenosti. Dobar dio pjesama, uz manje preinake i pokoju dopunu, prošao bi kao kakav kraći prozni oblik. No polako se nakupljaju i kratke priče pa možda i one jednom budu objavljene kao knjiga.

Razgovarao: Moris Mateljan

Promocija nove Zrinušićeve knjige je osječkom Cadillacu, 12. 5. 2014. u  21 h.

Odgovori