Arhiva oznaka: Zdravka Prnić

Zdravka Prnić: Petrichor /miris kiše/

Zgusnuti se mirisi, impregnirani
pred kišu, otimaju sjeveru
Provlačeći se kroz raskošne
krošnje, zadjenuti o vjetar
Ponekad se čini, umjesto smole
deblom klize esencije citrusa
Golicaju, mame, skrivaju se
iza ušnih školjki, toplih sjena
Tmurni oblaci obilaze grad
nanoseći sloj patchoulija
Sjeta se uvlači u koltrine
nadolazećim indigom obojena
S prvim kapljicama kiše
zvukovi se pretaču u boje
Miris ljubičice miješa se
s lavandom, upleće u prste
Raznosi šaptom, pa čezne
dok se stapa s dahom
Neki se mirisi sudaraju
silovito, a drugi tiho zavlače
Pod nokte, u pore, u zjene
da traju, plamte i na koncu
Kliznu niz vrat, oblinu dojke
stvarajući miris žene
Pa se istoče u sjene, dok prstom
dotičeš obod šešira
I čini se trebalo bi pobjeći
sačuvati boje i mirise
Zgrabiti posljednje kapljice
sprešanog nemira
Nagurati u crveni kofer
teglice ružmarina
Esencije raskvašenih snova
sakupljene s trepavica
Kupiti kartu u jednom smjeru
ne osvrnuti se s prvog perona
I ne dati kiši da ti korake prati
nit u lokvama tajne poruke skriva
I taj ozon što nakon kiše miriše
ne daj mu da ti priđe, ikad više.

Foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Utočište

Kad se u tijelo sklonim
Jednim potezom kista
Izbrišem auru
Ostavim samo bijelu boju
I miris jasmina
Pulsiram usnulom rijekom
Razlijevam se u grudima
Šaptom dozivam
U glas se pretvaram
Pa titram nježno
Dok levant nadire s istoka
I nanosi vlagu u zjenicama
Ispire tvoje tragove
Osipaju se
U zrno
Pa udišem miris citrusa
Okrnjim tjedan
Nek počne od utorka
Slušam u daljini
Zvona sv. Antuna
Pretačem se
U theta valovima
Od tijela ostane
Tek zračna iskrica
U beskrajnoj soli oceana
Okupana
U svemirskoj kolijevci
Uspavana.

Foto: pexels.com

Zdravka Prnić: Tangenta

Ponekad pokušavam
doprijeti do svoga dna
Naivno isprazniti korito
uliti ponovno slap
Zaskočiti um
zaslijepiti srce
zabraniti sugestije
Čekati da se otvore škure
unutarnjih ogledala
Gledati kako se vrtimo
u beskonačnoj regresiji
zagrljaja
dvokoraka
Promatrati tijelo kako
izdajnički odgovara
suhim glasnicama
Teško se oduprijeti
toj želatinoznoj slici
Dok se pretače
u celuloidnu vrpcu
ne gubeći na ljepoti
u crnobijeloj tehnici
I gotovo bih razbila
staru kasicu
tražeći kovanice
za unutarnji džuboks
Da pokretnim slikama
dodam ton
I da se taj stari vrtuljak
vrti do beskraja
Sve dok u nutrinu
ne uroni jeka
zaboravljene pjesme
Zbog koje gubim ritam
a sličice naglo izblijede
pregažene koprenom
unutarnjeg zabačenog kina
I uzalud prizivam
miris borova
šum mora
tek dozrele trešnje
I Bo s tisuću pletenica
na terasi ljetnog kina
Jer moja je haljina
s crnobijelim poljima
odavno demode
Levant je prekrio tragove
a strahovi osoljeni leže
po tamarisima
Sve odapete strijele
pogodile su metu
i zima već dugo caruje
S negativnim Celzijusima
odnijela je
posljednje iluzije.

Foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Od listopada

Znaš, taj zvuk lepeta
Nejakih krila
U tišini uskovitlanog
Crvenog lišća
Kad jutro ne počinje
Intermezzo
A noć odbija završiti
Pred svitanje
Čini se kiša će
Obići grad
Odnijeti žute putokaze
Zatvorene ceste
Upaliti usnule semafore
Crveno svjetlo
Ugasiti pod kapelicom
Treperavu šteriku
Znaš, zadnji put
Od listopada
Kad sam te voljela
Bez ostatka
Ptice su promijenile rutu
Volga zamrznuta
Rasuti bokeh po raskrižju
Krvavi otisak maginja
Krizanteme potonule
Na dno voge
Znaš, tišina se razbija
O zvukove listopada
A ti sanjaš
Ne budim te.

Foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Apsida

Olja zna, sva je brodolomna
bokova iskrzanih od silnih sudara
s oštrim hridima
Ipak, meko se smiješi rubovima usana
pušta bori da se ureže
oblo pod obrazima
Ta sve su te bore njene, nije da ih
nije zaradila
što suzama, što smijehom
Olja zna, klizi kao po vodi
u visokim crvenim štiklama
ne pazi na stoljetne klizave kamene ploče
Pod voltom se ne savija, ta i rimski su vojskovođe
prolazili ispod nje
ponosno vukući plijen dok je svjetina klicala
Ona je uostalom odradila dovoljno bitaka
za nekoliko života
i nije se kitila znamenjem, uostalom to je za amatere
Olja zna, nikada neće vidjeti obale Volge
ali to ionako više nije važno
slano se natapa u njoj godinama, račva u deltama
Ptice selice nastanjuju se u njenim
osoljenim venama
kako bi predahnule na svom putu sa sjevera
Kad zapuše orkan, pa uskovitla
sedro i sol
ona zašuti satima, danima
I mogla bi tako do beskraja
dok se ne rastoči
u okaminu s dna jezera.

(fotografija: pixabay.com)

Zdravka Prnić: Ambis

Sjedio je u svom mračnom stanu
na rubu grada
tamo gdje ni tramvaj ne vozi više
Gledao kroz prozor kako se smjenjuju
noć i dan
prestao bilježiti dane u kalendaru
Budio se, prao zube, tumarao po stanu
kao kakav mjesečar
Nije čitao novine, otkazao je pretplatu
za radio i tv
Pio je samo mlaku vodu s česme u dvorištu
mada rijetko
nije mu se dalo izlaziti više
Povremeno bi pojeo nešto s plastičnog tanjura
u gluho doba noći
Slutio je da ga je pred vratima ostavlja susjeda
Kucala je povremeno, dozivala ga
ali nije se mogao natjerati
Otvoriti
Odgovoriti
Bila bi to čista predaja
Većinu hrane ostavljao bi mački
koja se uporno svakog jutra pojavljivala
On bi tek povremeno progutao
poneki zalogaj
A tijelo je tražilo sve manje
želudac odbijao suradnju
Konačno, nije osjećao ništa više
ni fizičku žudnju
ni mlaz mokraće niz lijevu nogavicu
ni glad
Zadnje što je čuo bilo je tutnjanje
teretnog vlaka kroz mjesto
Po tome je znao koliko je sati
iako s našom željeznicom
nikad nisi siguran
Činilo se kako odlazak u pet do pet
baš kao u pjesmi
uopće nije loš kraj
Jutros su novine objavile
“Sinoć su pronašli tijelo…”
popis ožalošćenih
bio je nepregledan

Iza škura šuškalo se… danima.
 
Foto: www.pixabay.com

Zdravka Prnić: Prije sna

Kad plešemo. bez glazbe
samo uz zvuk. dijafragmi
srasli jedno u drugo. bosi
na drvenoj oplati. dok
more ljulja u čaši. nabujalu
pjenu terana. u stisnutoj
šaci zatočen. blijedi mjesec
čeka. prije svitanja
da ga prinesem. zmaju
na provi. vladaru
uspavanog akvatorija. na
pasareli ostaju. tragovi
naših vrelih tabana. iz haljine
ispadaju sjene. četvrtinki
u lakiranim plesnim. cipelama
prije sna.

Foto: pixabay.com