Arhiva oznaka: Zdravka Prnić

Zdravka Prnić: Od listopada

Znaš, taj zvuk lepeta
Nejakih krila
U tišini uskovitlanog
Crvenog lišća
Kad jutro ne počinje
Intermezzo
A noć odbija završiti
Pred svitanje
Čini se kiša će
Obići grad
Odnijeti žute putokaze
Zatvorene ceste
Upaliti usnule semafore
Crveno svjetlo
Ugasiti pod kapelicom
Treperavu šteriku
Znaš, zadnji put
Od listopada
Kad sam te voljela
Bez ostatka
Ptice su promijenile rutu
Volga zamrznuta
Rasuti bokeh po raskrižju
Krvavi otisak maginja
Krizanteme potonule
Na dno voge
Znaš, tišina se razbija
O zvukove listopada
A ti sanjaš
Ne budim te.

Foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Apsida

Olja zna, sva je brodolomna
bokova iskrzanih od silnih sudara
s oštrim hridima
Ipak, meko se smiješi rubovima usana
pušta bori da se ureže
oblo pod obrazima
Ta sve su te bore njene, nije da ih
nije zaradila
što suzama, što smijehom
Olja zna, klizi kao po vodi
u visokim crvenim štiklama
ne pazi na stoljetne klizave kamene ploče
Pod voltom se ne savija, ta i rimski su vojskovođe
prolazili ispod nje
ponosno vukući plijen dok je svjetina klicala
Ona je uostalom odradila dovoljno bitaka
za nekoliko života
i nije se kitila znamenjem, uostalom to je za amatere
Olja zna, nikada neće vidjeti obale Volge
ali to ionako više nije važno
slano se natapa u njoj godinama, račva u deltama
Ptice selice nastanjuju se u njenim
osoljenim venama
kako bi predahnule na svom putu sa sjevera
Kad zapuše orkan, pa uskovitla
sedro i sol
ona zašuti satima, danima
I mogla bi tako do beskraja
dok se ne rastoči
u okaminu s dna jezera.

(fotografija: pixabay.com)

Zdravka Prnić: Ambis

Sjedio je u svom mračnom stanu
na rubu grada
tamo gdje ni tramvaj ne vozi više
Gledao kroz prozor kako se smjenjuju
noć i dan
prestao bilježiti dane u kalendaru
Budio se, prao zube, tumarao po stanu
kao kakav mjesečar
Nije čitao novine, otkazao je pretplatu
za radio i tv
Pio je samo mlaku vodu s česme u dvorištu
mada rijetko
nije mu se dalo izlaziti više
Povremeno bi pojeo nešto s plastičnog tanjura
u gluho doba noći
Slutio je da ga je pred vratima ostavlja susjeda
Kucala je povremeno, dozivala ga
ali nije se mogao natjerati
Otvoriti
Odgovoriti
Bila bi to čista predaja
Većinu hrane ostavljao bi mački
koja se uporno svakog jutra pojavljivala
On bi tek povremeno progutao
poneki zalogaj
A tijelo je tražilo sve manje
želudac odbijao suradnju
Konačno, nije osjećao ništa više
ni fizičku žudnju
ni mlaz mokraće niz lijevu nogavicu
ni glad
Zadnje što je čuo bilo je tutnjanje
teretnog vlaka kroz mjesto
Po tome je znao koliko je sati
iako s našom željeznicom
nikad nisi siguran
Činilo se kako odlazak u pet do pet
baš kao u pjesmi
uopće nije loš kraj
Jutros su novine objavile
“Sinoć su pronašli tijelo…”
popis ožalošćenih
bio je nepregledan

Iza škura šuškalo se… danima.
 
Foto: www.pixabay.com

Zdravka Prnić: Prije sna

Kad plešemo. bez glazbe
samo uz zvuk. dijafragmi
srasli jedno u drugo. bosi
na drvenoj oplati. dok
more ljulja u čaši. nabujalu
pjenu terana. u stisnutoj
šaci zatočen. blijedi mjesec
čeka. prije svitanja
da ga prinesem. zmaju
na provi. vladaru
uspavanog akvatorija. na
pasareli ostaju. tragovi
naših vrelih tabana. iz haljine
ispadaju sjene. četvrtinki
u lakiranim plesnim. cipelama
prije sna.

Foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Odličan dan za bijeg

Otputujmo nekamo, rekla je, samo da me izvuče iz tišine kojom sam se ogrnula. Znaš ono kao nekada, utočimo gorivo i dopustimo cesti da nas vodi, zavjerenički je namignula. Hana, djevojčice draga, ta su vremena iza nas. Vrijeme nas istroši putem, ugasi sjaj.
Hana vadi odjeću, vrti glavom nezadovoljna, pakira tri puna kofera koji pucaju po šavovima. Hajde s nama, dva dana u divljini, godit će ti – veselo cvrkuće dok juri od toaleta do sobe. Poslije se možemo spustiti do mora ili kamo gdje god poželiš – uporna je. Gledam je kako pršti od sreće, smijeh joj ne silazi s usana. Bez tebe ćemo biti izgubljeni, nenahranjeni, spavat ćemo do dva – namiguje mi svojim vragolastim plavim očima.
Nisam se dala nagovoriti. Moj bunar želja je presušio. Upornošću mrava sakuplja vapnenac i taloži ga uz stijenke. Bijelo, neporozno bijelo. Nema izlaza.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Otok

Na otoku brije bura, trajekt ne isplovljava. Tri dana
drži me zarobljenu u ovom kolutu samoće. Mogla bih
je nacrtati topografskim znakovima. Dućan ne radi.
Kiosk oblijepljen novinskim papirom, do ljeta…
Tri nonice prkose buri. Crne šotane vrte se oko njih,
plešu oko šterne. Poput derviša nestaju pod voltom.
Bura divlja između pobješnjelih valova. Plavi raštimani
autobus podsjeća na film iz prošlog stoljeća. Vozač sluša
muzejski primjerak tranzistora. Promrzlim prstima
uzimam paketić lijekova. Ostavljam dvije novčanice,
nek se nađe, za neku putnu… Kroz puste kalete prate me
pogledi iza škura. Ne čekaju one nikoga više, znaju da se
neće vratiti. Ovdje samoća caruje, ne trebaš je tražiti.
Kuca u aortama, bučno zapljuskuje, otima dah. Useli se
pod kožu, ugradi u genetski kod, nepozvana. Odnijet ću je
sa sobom u grad, znam. U urbanom prostoru, zaglušujućoj
buci, činit će se nestvarna. Sve dok se ne popnem na sedmi kat.
Zaključam protuprovalna vrata, spustim rolete, žudeći za
tišinom kako bih pisala. Ovdje je tišina nepregledna.
Pretače se u samoću borova i hridi koje još samo bura posjećuje.
Struje nema od prekjučer. Pišem u bilježnicu,tintom,
pod šterikom. Prepuštena na nemilost vlastitom zrcalu.
Naga pred okrutnim kritičarom, u ljutoj borbi do jutra.
Pred zoru, vosak je po stolu ostavio svoj barokni trag.
Bilježnica je gorjela u peći s drvima. Iza koltrina,
nebom se nevino prosula malina.

Zdravka Prnić: Zimska

Jesen je raskošno najavila kraj
Asfalt se kupa u rijeci otrgnutih listova
Probudi se, Olja
Hladni val stiže sa sjevera
Razmaži par kapi magnolije na vrat
Pospremi ostatke babljeg ljeta
U folder za kišne dane
Probudi stari gramofon iz ljetnog sna
Poredaj LP-e na zimsko vrijeme
Bura tulumari u krošnjama
Namoči kožu toplim maslinovim uljem
Popij vreli čaj
Jasmin nek se širi okusnim pupoljcima
Osvijetli sobu ljubičastim lampionima
Inscense ruže pretvori u prah
Omotaj se u vuneni tibetanski šal
Pročitaj hrpicu knjiga
Nagomilala se pored uzglavlja
Pogledaj, kristalići mraza svjetlucaju
Zorom dok pospana juriš
Niz seoski put
Šumske vile plešu oko campanula
Zastani malo
Podarit će ti vilinski prah
Kratka je zima i proći će brzo
Treba sačuvati prije ljeta
Sve snjegove opstanka
Želje kristalizirane pod vjeđama
Otiske nadanja
Vrelinu ispod jorgana
Sva si zimska do posljednjeg atoma
I znaš kako ta nepregledna ljeta
Treba samo preživjeti
Pogledaj, Olja
Kiša obilazi grad
Odaberi ploču
I pleši na prstima.

Foto: www.pexels.com