Arhiva oznaka: Tino Prusac

Tino Prusac: Kako opet biti klinac

Sjećate se onih vremena kada nas je nije bilo briga ni za što? Kad nas je bilo baš briga i tko je predsjednik, a tko premijer. Politika je bila nešto jako daleko, nešto jako strano.
Sve što je bilo bitno je biti vani. To je bilo vrijeme kada smo doma odlazili samo da bismo nešto pojeli, i to samo kad se mora. Sada smo “kao” odrasli. Veliki smo. Odgovorni.
A svatko bi se od nas volio barem na trenutak vratiti u to divno, bezbrižno vrijeme. U redu, vrijeme ne možemo vratiti, ali te osjećaje i te uspomene možemo.
Svatko od nas sigurno se s osmijehom na licu prisjeća igara iz djetinjstva, kada su sve djevojčice preskakale gumi-gumi, dječaci se igrali kauboja i Indijanaca, a svi su zajedno po cijele dane trčali po parkovima i livadama.
Možda vas je život odnio daleko od mjesta gdje ste odrasli. Možda tu nema više vaše kuće ili vašeg stana. Ali, ništa vas ne sputava da prošećete tim vašim starim ulicama. Vašim skrivenim mjestima za igru. Možda je drvo ispod kojeg ste se igrali skrivača još uvijek tu. Možda je klupica još uvijek tu. Možda je sve još uvijek tu, ali tu su sada neki novi klinci.
A gdje su oni nekadašnji razuzdani klinci? Što rade? Tko zna? Možda su daleko, možda su blizu. I da, promijenili su se. I sve se promijenilo.
Ali ipak dijelimo jedan zajednički period. Možda i najljepši period života.
Pokušajte se opet igrati jedno popodne. Ili na dva-tri sata. I iskoristite to vrijeme da se ponovo igrate. Da, izgledat ćete glupo. Neki koji gledaju sa strane će vam se smijati.
Koga briga!
Vi ste došli s ciljem. Došli ste se prisjetiti jednog lijepog perioda svog života. Sve drugo je nebitno.
Igrajte se. Nemojte nikada odrasti.
Onog trenutka kada dopustite da taj klinac u vama odraste, nestat će i osjećaji. Nestat će i uspomene. Nemojte to dopustiti. Nikada!

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: I onda dišem jesen

Vrijeme
zauvijek stoji na križanju s prostorom
i sumraci kapaju poput boje
na krošnje drveća
i jednu osamljenu vrbu.
Utapam se u sumraku
čekajući da joj ispere kosu na kiši
gledajući kako sjene šire krila
pletući stihove svilenih tuga
na tkalačkom stanu oblaka.
Vrijeme je samo glasina
neki prodavač laži
duhovnih metafora
blagoslova i prokletstva.
Ponekad kad zatvorim oči
sjećam se kiše u tim slikama
teških kapi u boji tuge
koje premazuju moju odjeću
poput mjesečine u noćnim satima.
I sam sam ovdje
kao ključ
za vrata koja mogu otvoriti tajnu
koja nosi svoju agoniju u noći
i gledam mrvicama sna
te hijeroglife
tu dvosmislenu rječitost.
I onda dišem jesen
i ja sam emocija
ili možda val
noćno more
usamljena zvijezda.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Još jedna jesenja noć

Kroz ljubičasti prolaz mirisa
pošao sam u noćnu šetnju svijesti
i naišao na ravnodušnost oblaka
u purpurnoj auri grada.

Izlijevaju se boje po pločnicima
dok hodam šarenim ulicama
u svjetlu bljeskovi potiskuju moj zrak
unutar linija razbijenih boja.

Dodir rijetkog neba osjećam
i tamne prostore između zvijezda
u svjetlosti nebo nosi masku sive
i čuva oblake u svjetlu praznine.

I moja je osamljenost potpuno samostalna
i produbljuje tamu vlastitog sutra
u ovom plutajućem svijetu
ostaje korak ispred sebe.

Znam da koračam u stopama
koje nose ovu stazu poput tepiha lišća
i sve što znam su zvijezde
koje šarmiraju još jednu jesenju noć.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Pjevam

padajući kiša pjeva
kiša meke boje
grad me zove da se rastopim u njoj
i nestanem
na klupi na kraju parka
istrošenoj od samoće
a mogao bih plesati
kao smijeh u rujnu
plesati u sjaju
poput zvijezde koja se ne boji mraka
sanjati o nekom mjestu zbog kojeg sam u pokretu
na pogrešnoj strani staza
u ljudskom tijelu
koje je sve izgubilo
ispod ludog šešira
kao krasna iluzija vremena
koja je zašivena tako nespretno
uskoro ću otići
možda do neba
možda vječnosti
ili ću se ponovno roditi slobodan
uskoro ću nestati
moje će tijelo nestati
i postati kiša
i činiti lica
mokrih ulica
pa neka bude
doviđenja
kad Sunce pobjegne u noć
i Mjesec nestane iz grada
ja pjevam

Foto: www.pixabay.com

Tino Prusac: U snu

U snu u kojem pišem
šalica kave ispija jutro
moje oči ga šute
Sunce mi se smije na listu papira
bez riječi
a jedna je melodija ustala u zoru
i skinula san s očiju
u kojem se riječi traže
po bijelom papiru
u baletnim papučama
u bestjelesnom prostoru
koji bi mogao prigrliti
sjene pisanja
jer ja nisam rođen
mene su probudili u vremenu
u tišini tih vječnosti koje prolaze
kroz oko trenutka
gdje boli biti podvrgnut zaboravu
i tu sam poput cvijeta procvjetao
pio svoje vlastite sokove stvarnosti
one iste
u koju se nikada
nisam mogao vratiti.

Foto: www.pixabay.com

Tino Prusac: Pjesmotvor

Želio sam pisati o bojama cvijeća
poput pravog pjesnika
ali misao je skliznula u blato
zamagljena patinom
kao stara knjiga.
Pustit ću vrijeme
neka raste kao korov
i tražiti put u životu
kao igla kompasa
tražeći pravi sjever.
Pisat ću kao pjesnik
koji otkida šavove iz svog srca
i zaboravlja da bol nije privatno
vlasništvo.
Ako želim lutati
u pustinji sebe
kao neki pastir vjetra
ili biti pjesnik koji se povlači
u samoću
ne dirajte mi san koji se stalno
vraća
kao zadnja inspiracija zraka.
Pisat ću kao pjesmotvor
koji živi na rubu riječi
i napisati poetski alibi
za sjene prije svitanja
koje traže sveti gral.
Ponekad se izgubim
sretniji nego što izgledam
u noći koja me vara kao iluzionist
gdje cesta izgleda
kao čarobni štapić
i nikada ne mogu pogoditi
što će izvući iz svog šešira.

Foto: www.pixabay.com

Tino Prusac: Pitaš što me muči

Pitaš što me muči
čemu onda sumnja?
Možda ne želim više čekati jučer
koje noćas proganja moje snove
i zakopava moje srce
s počastima mraka.
Nakon što posljednje svjetlo
padne posječeno
ja ću isplakati rijeke
jer nisam udahnuo život
usponima i padovima prolaznog uma
kao da sam stao na put
vlastitog sna.
Barem jednom ću nositi
kao znamenje
beskrajne pogrešne riječi
u hladnoj vatri
mog besanog grada
gdje ću posljednji put
promatrati Mjesec
kako ispija kavu noći
negirajući vlastitu svjetlost
poput poruka
koje mi stalno dolaze.
Drhtava predskazanja
ili su prazna
ili s prljavim iglama
ali ruke
one su kromirana svjetlost
kao što su i tiha zvona mog srca
i ukočen pogled na cestu proljeća.
Pitaš što me muči
i zašto ne objavljujem tišinu
i nemam ništa za reći
a toliko sam stvari izložio
u divljem besmislu?
Poslušaj vjetar
zatvori oči
udahni duboko
to je cijena mira
s osmijehom na licu.
Ostavljam riječi
ponoćno gorke
jednako bezvremenske
na tragu koji se spušta
u tamnu ulicu
samo da se uklopim
a ti i dalje pitaš
što me muči.

Foto: pixabay.com