Arhiva oznaka: Tino Prusac

Tino Prusac: Na suprotnoj strani Mjeseca

Vjerujem da bi bilo veličanstveno
podići pozdravni pogled ka mekim pastelom oslikanom nebu
staviti dušu i um na jednostavnost
i biti kreativni vjetar.
Pokušati pobjeći od zabluda stvarnosti
iz labirinta koji je izgubljen u nama
nestati iz kaosa koji se krije
na uvijek istoj dugoj i tamnoj cesti.
Uzeti u obzir nebo oslikano strahopoštovanjem
gdje poezija jede svoju radost
kao izmrvljeno obećanje blaženstva
ili jede svoju agoniju.
U komediji pogrešaka u oku promatrača
kao da samo jedna rana odgovara svima
a cinizam služi kao protuotrov za tugu.
Pogledati u izmaglicu kroz koju se vide sjene pjesnika kako lutaju
poput duhova među sjajnim zvijezdama
a njihova se refleksija kotrlja poput vodenih kapljica
ili kao odsjaj običnog mjedenog kruga kojeg oblače oblaci.
Ipak treba ostaviti svoj otisak
na način koji udahnjuje život u mrtve riječi
gdje je svaka emocija jedinstvena životna misao
mrvica iznesena iz sna.
Nadam se da ću noćas vidjeti nebo
poput reinkarnacije pjesnika koji je pobijedio smrt
koji je ostavio buket ruža
kao posthumne pjesme na vlastitom grobu
i stihovnu glazbu sjena na suprotnoj strani Mjeseca.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Pedesetak godina kasnije

U životu postoje
vlažni zimski dani
koji dolaze poput tišine u mekim cipelama
kroz jedan kvadrat svjetla
i duhovi suza koji se vraćaju
kroz ulice mračne baštine
kao muza u prostranoj sadašnjosti

naučio sam zadirati
u neobičnost ponora
u kojem sjene prolaznosti tonu u vrijeme
dok sam promatrao zračni balet lastavica

stajao sam na mjestu predugo
i mislio sam da će se jednoga dana sve preokrenuti
dopustite mi da se ponovno rodim
iz te vatre koja gori u meni
u kojoj gorim od tjeskobe
svoje dječačke bespomoćnosti
pedesetak godina kasnije

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Kako opet biti klinac

Sjećate se onih vremena kada nas je nije bilo briga ni za što? Kad nas je bilo baš briga i tko je predsjednik, a tko premijer. Politika je bila nešto jako daleko, nešto jako strano.
Sve što je bilo bitno je biti vani. To je bilo vrijeme kada smo doma odlazili samo da bismo nešto pojeli, i to samo kad se mora. Sada smo “kao” odrasli. Veliki smo. Odgovorni.
A svatko bi se od nas volio barem na trenutak vratiti u to divno, bezbrižno vrijeme. U redu, vrijeme ne možemo vratiti, ali te osjećaje i te uspomene možemo.
Svatko od nas sigurno se s osmijehom na licu prisjeća igara iz djetinjstva, kada su sve djevojčice preskakale gumi-gumi, dječaci se igrali kauboja i Indijanaca, a svi su zajedno po cijele dane trčali po parkovima i livadama.
Možda vas je život odnio daleko od mjesta gdje ste odrasli. Možda tu nema više vaše kuće ili vašeg stana. Ali, ništa vas ne sputava da prošećete tim vašim starim ulicama. Vašim skrivenim mjestima za igru. Možda je drvo ispod kojeg ste se igrali skrivača još uvijek tu. Možda je klupica još uvijek tu. Možda je sve još uvijek tu, ali tu su sada neki novi klinci.
A gdje su oni nekadašnji razuzdani klinci? Što rade? Tko zna? Možda su daleko, možda su blizu. I da, promijenili su se. I sve se promijenilo.
Ali ipak dijelimo jedan zajednički period. Možda i najljepši period života.
Pokušajte se opet igrati jedno popodne. Ili na dva-tri sata. I iskoristite to vrijeme da se ponovo igrate. Da, izgledat ćete glupo. Neki koji gledaju sa strane će vam se smijati.
Koga briga!
Vi ste došli s ciljem. Došli ste se prisjetiti jednog lijepog perioda svog života. Sve drugo je nebitno.
Igrajte se. Nemojte nikada odrasti.
Onog trenutka kada dopustite da taj klinac u vama odraste, nestat će i osjećaji. Nestat će i uspomene. Nemojte to dopustiti. Nikada!

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: I onda dišem jesen

Vrijeme
zauvijek stoji na križanju s prostorom
i sumraci kapaju poput boje
na krošnje drveća
i jednu osamljenu vrbu.
Utapam se u sumraku
čekajući da joj ispere kosu na kiši
gledajući kako sjene šire krila
pletući stihove svilenih tuga
na tkalačkom stanu oblaka.
Vrijeme je samo glasina
neki prodavač laži
duhovnih metafora
blagoslova i prokletstva.
Ponekad kad zatvorim oči
sjećam se kiše u tim slikama
teških kapi u boji tuge
koje premazuju moju odjeću
poput mjesečine u noćnim satima.
I sam sam ovdje
kao ključ
za vrata koja mogu otvoriti tajnu
koja nosi svoju agoniju u noći
i gledam mrvicama sna
te hijeroglife
tu dvosmislenu rječitost.
I onda dišem jesen
i ja sam emocija
ili možda val
noćno more
usamljena zvijezda.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Još jedna jesenja noć

Kroz ljubičasti prolaz mirisa
pošao sam u noćnu šetnju svijesti
i naišao na ravnodušnost oblaka
u purpurnoj auri grada.

Izlijevaju se boje po pločnicima
dok hodam šarenim ulicama
u svjetlu bljeskovi potiskuju moj zrak
unutar linija razbijenih boja.

Dodir rijetkog neba osjećam
i tamne prostore između zvijezda
u svjetlosti nebo nosi masku sive
i čuva oblake u svjetlu praznine.

I moja je osamljenost potpuno samostalna
i produbljuje tamu vlastitog sutra
u ovom plutajućem svijetu
ostaje korak ispred sebe.

Znam da koračam u stopama
koje nose ovu stazu poput tepiha lišća
i sve što znam su zvijezde
koje šarmiraju još jednu jesenju noć.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Pjevam

padajući kiša pjeva
kiša meke boje
grad me zove da se rastopim u njoj
i nestanem
na klupi na kraju parka
istrošenoj od samoće
a mogao bih plesati
kao smijeh u rujnu
plesati u sjaju
poput zvijezde koja se ne boji mraka
sanjati o nekom mjestu zbog kojeg sam u pokretu
na pogrešnoj strani staza
u ljudskom tijelu
koje je sve izgubilo
ispod ludog šešira
kao krasna iluzija vremena
koja je zašivena tako nespretno
uskoro ću otići
možda do neba
možda vječnosti
ili ću se ponovno roditi slobodan
uskoro ću nestati
moje će tijelo nestati
i postati kiša
i činiti lica
mokrih ulica
pa neka bude
doviđenja
kad Sunce pobjegne u noć
i Mjesec nestane iz grada
ja pjevam

Foto: www.pixabay.com

Tino Prusac: U snu

U snu u kojem pišem
šalica kave ispija jutro
moje oči ga šute
Sunce mi se smije na listu papira
bez riječi
a jedna je melodija ustala u zoru
i skinula san s očiju
u kojem se riječi traže
po bijelom papiru
u baletnim papučama
u bestjelesnom prostoru
koji bi mogao prigrliti
sjene pisanja
jer ja nisam rođen
mene su probudili u vremenu
u tišini tih vječnosti koje prolaze
kroz oko trenutka
gdje boli biti podvrgnut zaboravu
i tu sam poput cvijeta procvjetao
pio svoje vlastite sokove stvarnosti
one iste
u koju se nikada
nisam mogao vratiti.

Foto: www.pixabay.com