Arhiva oznaka: Predrag Kisić

Predrag Kisić: Čovjek iz izloga

Odavno sam znao za njega, znao sam da postoji negdje, ali nisam znao tačno mjesto, ni vrijeme, ni dimenziju. Nisam znao u kom se obliku krije, u kom svijetu živi, s koje strane razuma, s koje strane granice razumnog ili nadrazumnog. A onda sam ga sasvim iznenada našao. Bio je baš tamo, u onoj ulici, na onom mjestu, tamo gdje nisam zalazio, tamo kuda nisam prolazio. Sjedio je baš na onom mjestu koje sam zbog prevelike gužve zaobilazio. Ko bi se tome nadao, da ću pretražiti galaksije uzalud. Ko bi rekao da ću ga naću u jednoj od hiljade ulica, u jednom od stotine izloga. Stajali su neki ispred, gledali ga kao čudo, kao nestvaran prizor. Šta će čovjek u izlogu? Šta on to radi tamo? – pitali su se ljudi. A on, zgrčio bosa stopala, kao da ga ubija studen, naslonuo laktove na koljena i spustio glavu u dlan desne ruke. Lice pogužvano, od vijekova išibano, od vremena pregaženo, umorno, ali mlado lice. Sjedi zamišljena pogleda, oči mu odlutale ko zna kuda, ko zna u koju prošlost, u koje vrijeme i koji svijet. Ko zna kojim poljima on sad šeta bosih stopala, lica čista, nasmijana.

– Tražio sam te svuda, Azore. – rekoh, jer znam da me može čuti.

– Vidiš li u šta sam se pretvorio čekajući da me nađeš, Fares.

– Nije to tebi od čekanja na mene.

– Nego od čega je? – upita Azor.

– To ti znaš bolje od mene. Jer ono od čega sam ja bježao i sklanjao se, ti si se tome predao. Mene je pratio osjećaj da me neko progoni, uhodi, a ti si se predao očima i ustima, predao si se prljavim zaslijepljenim i ispranim umovima.

– To si u pravu, Fares. To si sasvim u pravu. Ne mogu prstom mrdnuti a da neko ne sazna. Svaki moj treptaj se vidi i čuje. Sve im je moje kao na dlanu dato, da vide, osjete, uzmu, koriste i da sude o tome, da me ogovaraju, tračaju, lažu i izmišljaju o meni, preuveličavaju, umanjuju, podcjenjuju, omalovažavaju, iskrivljuju, da grde i psuju, da kunu. Svako moje djelo, svaki moj pokret vrebaju, i samo grešku čekaju pa da me opet pljuju, osudjuju, krive, da mi gadosti, grijehe i zla pripišu, da od svega izmišljenog i pripisanog omču ispletu, i na kraju da me objese kad više ne budem imao odgovora na njihova pitanja; „Zašto si to učinio?“ „ Zašto to sad činiš?“ „ Zašto ovo?“ „Zašto ono?“. Gospode sveti, ni vazduha ne mogu udisati a da me ne pitaju imam li ja prava na to i jesam li zaslužio. Ni voljeti ne mogu a da unaprijed ne osude tu ljubav na novu propast. Svi kao da s andjelima spavaju a djavolu služe i klanjaju se mamonu. Jeste, svaki pokret se zna, svako djelo, svaka riječ, i misao svaka. Zato sjedim ovdje, da me se nagledaju, da zadovolje svoju radoznalost. Sjedim da bi im pokazao da mi ipak ne mogu uzeti ono što je unutar mene, i da ja nemam cijenu, da nisam na prodaju. Sjedim da im pokažem da nemam marku ni obilježje, da nisam proizvod i da moj tvorac nije mašina. Već da sam od krvi i mesa, baš kao i oni, od kostiju i kože. Hoću da vide da ja imam ono što i oni imaju, a ono što nemaju, to je ono što neće i ne može biti isto, ni blizu kao što je kod mene, čak i kad bi im to dao, te da je uzalud da traže ono što im ne pripada, i da je ludost misliti da im je to potrebno samo zato što nemaju. Evo, šta imate od mojih pokreta kad to nisu i ne mogu biti vaši pokreti, kad njima samo ja ostavljam svoj trag u vremenu, a ne vi? Evo, šta imate od moga tijela kad to nije vaše tijelo i kad ne može biti vaše ni služiti vam? Šta vas se tiče je li lijepo moje tijelo, je li čitavo, ili nije? Šta imate od moga pogleda i mojih očiju kad vas ne gledaju, kad vas moj pogled ne može vrijeđati jer nije u vas uprt, i kad moju dušu niste u stanju vidjeti? Šta vam vrijedi to što svi znate gdje sam i šta radim? Evo, dišem, udišem ovaj vazduh i zašto vas se to tiče? Evo, ljudi, i ja sam samo čovjek. Čovjek iz izloga.

– A šta je čovjek iz izloga? Zašto je baš u izlogu? –- upitah Azora.

– Čovjek iz izloga je savremeni čovjek. Čovjek u izlogu je onaj koji više nema svoje privatnosti.

– Kakvi su to ljudi koji gledaju čovjeka u izlogu, Azore?

– To su isti oni, Fares, kojima je život postao kao i meni, javan, sasvim javan kao lutka u izlogu. Zbog toga ja i sjedim ovdje, zato što se inače tako osjećam, kao u izlogu. Da se probudim, ne mogu a da se to odmah ne sazna. Da jedem, da popijem kafu, ne mogu a da se odmah ne sazna. Ništa ne mogu pogledati, pročitati, poslušati, a da odmah ne saznaju. Nema mjesta gdje mogu otići a da se ne zna da sam tamo bio. Nema misli ni razgovora do kojeg neće doprijeti. Previše smo izloženi, previše govorimo, previše o sebi otkrivamo, previše nas zapitkuju, a mi naivni dajemo odgovore. Svaki korak nam prate, svaki dogadjaj u našim životima. Šta to danas čovjek može da doživi a da drugi već ne saznaju? Bilo lijepo ili ružno, dobro ili loše, sve se dijeli, sve se prikazuje, i svi vide, čuju i znaju. Fares, mi smo postali informacije, naši životi su postali skup informacija, i mi živimo informacije, konzumiramo ih i isto tako konzumiraju nas. Ja nemam šta da krijem, Fares. Ali, nekad hoću da imam svoje ludilo, svoju malu ludost da joj se smijem i da me nasmije. Nekad hoću da volim jedan cvijet, jedno drvo, jednog leptira, i neka sam sebičan zbog toga, ali tako nekad hoću, i šta se to koga tiče, zašto to ima neko da zna? Nemam šta da krijem, ali nisu moje tople riječi i nježnosti, moji trenuci ljubavi, za tuđe uši osim za njene, one koju volim. Šta ima neko da zna kako vidim sebe pred ogledalom? To je moj odraz, to je moje ogledalo. Nekad hoću da sam sam sa sobom, pod vedrim nebom i zvijezdama, dok mjesečeve meduze vizantijsko plave boje nebom plove. Tad neću da iko zna gdje sam, jer tamo želim pogled uprijeti u visine, želim misli osloboditi silne, da putuju i plove, želim pisati stihove nove, ljepše i bolje. Šta ima neko da mi korake prati u pijesku, kad hoću da ih talasi speru. Fares, nekad hoću da se sam sebi nasmijem, da sam sebi blesavo namignem, onako iz šale, iz sprdnje, da podignem raspoloženje, ili prosto jer tako želim. I šta ima neko o tome da zna, da kaže da sam lud, jer shvatiti sigurno ne umije. Šta se koga tiče kad sam glavu na jastuk spustio, kad sam pticu zviždukom mamio i mrvicu hljeba joj bacio. Šta je koga briga zašto volim da šetam pred svitanje, da gledam izlazak sunca. Nekad želim da moji trenuci, ma kakvi oni bili, budu samo moji jer samo meni pripadaju, jer ih samo ja živim. Šta se koga tiče svaka moja misao, kad često mislim o onome što je samo moje. Fares, oni kradu, otimaju, sakate, muče, progone i ubijaju. Oni su gladne zvijeri, šakali, kanibali, oni se hrane tudjim životima, tuđom snagom, tuđim slabostima, da pobijede i nadjačaju, da ponize i da se rugaju. Hrane se tuđom srećom da svoju nadomjeste, tuđim radostima da svoju tugu pokriju i sakriju, i tuđom istinom da svoje laži maskiraju. Hrane se tuđom ljubavlju, ali ne kako inače se čovjek hrani, već oni grizu, kidaju zubima tuđu ljubav da bi svoju mržnju prikrili. Oni tuđi moral žele kao kaput obući da svoj blud i razvrat pokriju. Drugima govore da su njihove žene/muževi pogrešni, da nisu baš tako dobri i lijepi, samo zato jer im zavide i jer ne mogu podnijeti tuđi uspjeh zbog svog neuspjeha. Tuđi novac traže, a svoj ne daju. Kad im je dobro, kriju da ne bi drugi od njih tražili pomoć. Ja se plašim njih, plašim se da i sam ne postanem takav, jer ako su mi zaista uzeli privatnost, pa zato sjedim u izlogu, šta će sutra biti? Hoće li mi uzimati sve više i više, sve dok jednog dana ne budem imao ništa? Hoću li na kraju i ja postati poput njih?

Fares Adija

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Predrag Kisić: Još jedan pokret

Davno sam prestao da brojim pokrete. Oni već dugo žive u mojim riječima, u ispisanim redovima, u pričama koje stalno i iznova počinju, a nikad se ne završavaju. Sve što sam ikada pisao, nikad se u meni nije završilo. To je stalni pokušaj da pretočim u drugi oblik ono nešto što u meni živi i raste. Noću hodam ulicama kad nema nigdje nikoga, hodam i mislim da bih mogao sresti samoga sebe. Ako to jednom zaista i uspijem, šta bih mogao reći samome sebi. Kao što počinje jedan moj dan, tako se i završava. Šoljica kafe, cigarete, Chopin, gomila hartije, i misli što putuju preko granica, daleko, sve do nadrazumnog, i još dalje. Često odlazim van vremena i prostora, tamo gdje se srećem sa gomilom onoga o čemu govorim. Prizori, mjesta, ljudi, priče, događaji. Kažu da čovjek poludi od previše maštanja. Ja mislim da je lud onaj čovjek koji ne mašta. Kažu da su zreli i hrabri oni koji žive u stvarnosti, suočeni sa realnošću i istinom. Ja mislim da su to kukavice koje ne umiju letjeti, oni koji ne znaju za slobodu, za nešto više van znanog i svakodnevnog. Oni koji maštaju, oni ne bježe od istine, već idu ka istini. Valjda zbog toga i moje riječi ne govore o znanoj realnosti, o onome što nam nameću kao našu stvarnost. No, kroz maštu i snove, kroz moja viđenja, moje riječi govore o nekoj drugoj stvarnosti, o istini koja od nas očekuje da je spoznamo i otkrijemo svojim drugim očima, onim očima što se u duši kriju. Kako da ne počne iznova, kako da se svrši, i u meni i u mojim ispisanim redovima. Kako, kad sve oko mene iznova se rađa, živi i raste, nikad zauvijek ne odlazi, ne napušta ni mene ni ovaj svijet, već prelazi u drugi oblik. Prelazi i želi da tražiš, da otkriješ i spoznaš. Da li je jutarnja kafa, da li je prva cigareta danas, ili poslednja večeras? Kako da znam kad zalazak i svitanje tako liče jedno na drugo, a ja ne znam da li sam se tek probudio ili sam pošao na spavanje, a pritom, ni strane svijeta ne mogu da odredim jer ne znam kuda sam došao, ni gdje sam se zaustavio. Sve oko mene ponovo se rađa, sve u meni živi i raste, ništa nije prestalo da iznova počinje, a nije se ništa ni završilo. Pa, kako da znam početak i kraj mojih priča, mojih redova, kako da znam gdje su riječi počele a gdje se završavaju. Kako da znam, kad stalno putujem, stalno su prizori preda mnom, stalno neki ljudi i priče koji mi neko neznan govori. Još jedan pokret.

Foto: www.morguefile.com