Arhiva oznaka: P.R. Rovatti

Ivan Molek: Mjesta nelagode u kulturi (I.): predavanje P. A. Rovattija “Meka misao”

Tršćanska filozofska škola već nekoliko godina zaredom organizira niz javnih predavanja u kompleksu nekadašnje psihijatrijske bolnice na čijem se čelu nalazio F. Basaglia, antipsihijatar i reformator čije je “puštanje luđaka iz ludnice” sedamdesetih godina nalazilo odjeka u Europi i Južnoj Americi. U vrijeme dok je dovršavao pisanje Nadzora i kazne, jednoj se od Basaglinih inicijativa oko “osporene institucije” priključio i M. Foucault. Tema ovogodišnjih predavanja je Mettersi in gioco, tj. čin mislećeg i kritičkog subjekta kojim sebe samoga stavlja u igru i, posljedično, upliće u misaonu i kritičku radnju, izlaže se njezinim rizičnim učincima. Igra je ujedno i izostanak jamstva, neizvjesnost na koju je ukazivao P. A. Rovatti u činu inauguracije škole meke misli; njegov prilog zborniku Meka misao (1983) započinje referiranjem na mjesto iz uvoda starog i selekcijom iskvarenog izdanja Nietzscheove Volje za moć: “čovjek se kotrlja od središta prema nekom X”. Predavanja su organizirana u šest desetosatnih cjelina koje imaju od jednog do troje voditelja, a na današnjem je rasporedu, pored Rovattijevog, i ono M. Roveretta na temu “Jedno neodrživo mišljenje. Slučaj Nietzsche”.
Nekadašnja tršćanska psihijatrijska bolnica dojmljiv je kompleks zgrada u kojima se odvijao život njezinih stanovnika, kako po funkcionalnoj raščlanjenosti tako i po veličini površine koju je ona zauzimala, znaku položaja što ga je Trst uživao u doba svoje modernizacije, ali i njezinih paradoksa: veliki društveni, ekonomski i kulturni iskoraci tražili su i velike ludnice. Danas je to prostor kulture i znanosti. Ponad jednokatnice u kojoj se održavaju predavanja Tršćanske filozofske škole nalazi se kazalište na otvorenom iz vremena dok je bolnica još bila u funkciji i autobusna stanica s omanjom nadstrešnicom za putnike na čijim su bočnim stijenkama ispisani stihovi A. Sidrana, A. Zanzotta i M. Vešovića, pokazatelj otvorenosti današnjeg Trsta i njegova nastojanja da se rastereti kompleksa civilizacijske granice te eventualno preseli ga na stranice memoaristike. Pred ulazom u jednokatnicu postavljena je metalna kopija Marca cavalla, skulpture od drva i prešane papirne mase, visine 4 metra, što su ju Basaglini pacijenti ožujka 1973. kolektivno bili izradili za potrebe terapijskog performansa. Prigodom jedne od brojnih repriza tog performansa u podnožju skulpture bio je postavljen natpis “Marco cavallo oslobađa sve”: taj konj (cavallo) biće je kadro preskočiti (scavalcare) sve zidove i sve ograde što slobodu dijele od neslobode, pa tako i one što među ljudima uspostavlja diskriminaciju racionalnih i iracionalnih, normalnih i luđaka. Zapravo, ako je suditi prema Basaglinom opreznom optimizmu (“Ludilo je različitost ili strah od različitosti”) koji upućuje na momente iracionalnosti kod racionalnih i na strah normalnih naspram ludila i ludih, Marco cavallo sažima u sebi sliku antipsihijatrijskog programa: ne samo što je taj konj-sloboda kadar preskočiti zapreke institucionalne psihijatrije, potrebno je također omogućiti da normalnost-jahač sjaše (pored “preskočiti” scavalcare znači i “sjahati”) s tog konja-ludila i dopusti mu slobodno i rasterećeno kretanje po prostorima izvan institucijskih granica. Na jednom od zidova psihijatrijskog kompleksa nekada je stajao podrugljiv koliko i upozoravajuć grafit: “Navratite do nas na elektrošokove”. Ako je normalnosti ludilo povremeni teret, onda je ludilu psihijatrijska normalnost postala stanje trajnog bremena.
Kotrljanje je posrećen Nietzscheov izraz za dimenzioniranje volje za moć. Piše Rovatti u svojem prilogu Mekoj misli: “Tipična situacija ‘snažne misli’ jest ona u kojoj su mislilac i mišljeno, onaj koji misli i ono što je mišljeno tijesno povezani: jedno drži drugo u zahvatu, zrcalnoj korespondenciji. Situacija koju Nietzsche ima u vidu karakterizirana je, nasuprot tome, mogućnošću gubljenja sebe: čovjek je došao do granice, jedan korak dalje i mogao bi propasti u ponor, potpuno se izgubiti”. Rovatti se prilikom upoznavanja trudi ne pokazati kako molba da prisustvujem predavanju na poziv (jer izgleda da redovni polaznici plaćaju pohađanje) ipak jest jedan oblik priznaja (s neočekivanog mjesta); nakon neiskazanog zašto i taktiziranog odgovora (“Što se tiče talijanske kulture, moji su trenutačni interesi okrenuti u prvome redu radovima F. Jesija o mitu i mitologiji, žao mi je što oni nisu dovoljno poznati izvan Italije”.) uslijedila je reakcija čijoj se dvosmislenosti nema što prigovoriti: “Bez brige, nisu dovoljno poznati ni u Italiji”. Nastoji biti ljubazan i srdačan, nenametljivo, a njegova publika, koje je toliko da u dvorani nema dovoljno mjesta za sve prisutne, sastavljena je pretežno od filozofskih znatiželjnika. Oni studentske i nešto malo starije dobi su u manjini.
Predavanje kasni dobrih dvadesetak minuta s početkom i organizatori obavještavaju polaznike škole o promjeni programa: zbog Roverettove spriječenosti predavanje o Nietzscheu prebačeno je u drugi termin. Kao što se moglo i očekivati, ni u jednom trenutku Rovatti ne sugerira da je egzistencijalna granica iz Nietzscheove misli o približavanju nekom nepoznatom mjestu X i mjestu ponora podudarna civilizacijskoj granici. Niti da ovu potonju valja prepoznati u geografskom prostoru grada koji je nekada udomljavao Basaglijinu psihijatrijsku bolnicu, a sada udomljuje ovu filozofsku školu koja, zasada u formi sinegdohe, može računati na međunarodnu recepciju i čiji su predstavnici na dobrom putu da za dogledno vrijeme uđu u njezino polje (R. Kirchmyer). Rovatti govori o povijesti i predpovijesti slabe misli, o G. Vattimu, naravno, a taj čin stavljanja u igru pokazuje se etičko-političkim korektivom u nietzscheovskoj situaciji kotrljanja prema nepoznatome – ono odaje i nemoć i slabost volje još u svojem tijeku, dok rub ponora nije dotaknut. Bez trijumfalnih nota, bez zavodljivih prisjećanja na neka prethodna (postmoderna) vremena i bez prepuštanja onom teretu kivnosti kojem je Nietzsche namijenio neke od svojih zapaženijih stranica. Trpno i bez migova da bi to trpno trebalo izjednačiti s patništvom. Ako već ne općenito, onda barem pojedinačno.

Foto: Ivan Molek