Arhiva oznaka: Nikola Šimić Tonin

Luka različitosti, razgovor s Giacomom Scottijem

Giacomo Scotti rođen je 1. prosinca 1928. u Savianu (Napulj). Završio je gimnaziju u Napulju. Novinar, književni prevoditelj, publicist, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, povjesničar, kritičar i esejist. Godine 1948. počeo je objavljivati pripovijetke i pjesme na talijanskom jeziku, u riječkim publikacijama “La Voce del Popolo” i “Pioniere”. Objavio je osamdesetak knjiga na hrvatskom i talijanskom jeziku, a neke od njih su prevedene i objavljene na albanskom, makedonskom, slovenskom, turskom, malteškom, španjolskom, njemačkom, srpskom, rusinskom, slovačkom, mađarskom i drugim jezicima. Početkom pedesetih bio je jedan od osnivača Riječkog književnog kruga, kasnije Riječkog književnog i naučnog društva. Sastavio je brojne zbornike i antologije. Objavio je niz važnih prijevoda s talijanskog jezika. Živi i radi u Rijeci od 1947.

Poštovani, ne znam koliko Vam je poznato, u Zadru smo pokrenuli književnu nagradu “Goran Bujić – Književnici novinari” i nemalo sam se iznenadio koliko je Goran o Vama pisao. Iskreno sam sretan što sam Vas upoznao i družio se ova dva dana u Rijeci i Opatiji i s našim zajedničkim prijateljem Ernijem Giganteom Deškovićem. Što tek reći koliko sam počašćen ovim intervjuom. Treba li što dodati u uvodu o Vama? Vaša životna, stvaralačka i ljudska putanja uistinu je impozantna.

Poštovani Nikola, moram se odmah ispričati: duboka starost onemogućava mi dati precizne i dokumentirane odgovore. Pokušat ću počevši od prvoga pitanja.

Kada se danas osvrnete na svoj životni put, što Vam prvo zaiskri pred očima, čega se najradije sjećate? A čega ne?

Iz moga dugog života najradije pamtim i najdublje su mi ostale u sjećanju godine mladosti i prvih ljubavi. Mislim na dane kada sam počeo raditi kao novinar dnevnika “La Voce del Popolo”, koji i danas izlazi u Rijeci, a istovremeno sam napisao prve pripovijetke i stihove. Rado bih izbrisao kasnije godine zrelosti, dane provedene u istražnom zatvoru kao “narodni neprijatelj”, dane u kojima sam izbačen iz redakcije i morao sam tražiti posao u riječkoj luci, godine, ne dane, kada sam bio pod nadzorom tajne policije. Usprkos svemu, međutim, ostao sam ljevičar, na strani skromnih i ubogih, potlačenih ljudi. Ne volim ideologije, partijske evangelije, ali imam ideale humanosti. Danas vidim neke bivše “crvene”, ali i moje progonitelje koji su postali desničari i sačuvali vodeća mjesta.

Surađivali ste i imali doticaj s neupitnim hrvatskim klasicima. Tko Vam se od njih najdublje usjekao u pamćenje?

Upoznao sam gotovo sve klasike hrvatske književnosti moje generacije, prijateljevao sam i surađivao s većinom njih. U talijanskim antologijama i časopisima, pa i u posebnim zbirkama, objavljivao sam svoje prijevode pjesama i proza četrdesetak hrvatskih velikana dvadesetog stoljeća, među kojima su Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Drago Ivanišević, Marin Franičević, Mak Dizdar, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Zvonimir Golob, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Miroslav S. Mađer, Milivoj Slaviček, Zlatko Tomičić, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac i drugi. Bio sam čest gost u njihovim domovima i mnogi od njih bili su moji gosti u Rijeci. Kada bih mogao skupiti sve tekstove koje sam objavio na hrvatskom i talijanskom jeziku o tim susretima i sve moje članke o hrvatskoj literaturi objavljene u Italiji tijekom sedamdeset godina, sastavio bih nekoliko opsežnih svezaka. Od svih pisaca i pjesnika najdublje mi se usjekla u pamćenje i srce velika, draga i ponosna Dalmatinka Vesna Parun. Dana 6. srpnja 1964., u Zagrebu, poklonila mi je svoju zbirku pjesama “Crna maslina”. Na prvoj stranici napisala je: “Giacomu, simpatičnom i srdačnom, ovaj komadićak Mediterana u mom crnom srcu. Vesna.”

Pokretač ste Riječkog književnog kruga. Tko je sve obilježio i dalje obilježava Riječki književni krug? Na koga biste ukazali prije, a na koga danas?

Što se tiče Riječkog književnog kruga, malo se o njemu pisalo. Nitko nije sačuvao dokumentaciju o onome što smo radili, organizirali i stvarali. Da su živi, o toj organizaciji mogli bi najviše i najljepše pisati nezaboravni historičar Vinko Antić, pjesnik, romanopisac i dramaturg Nedjeljko Fabrio, čakavski pjesnik Ljubo Pavešić i drugi koji su – osim spomenutih – bili suosnivači Kruga, a to su: Vjekoslav Bratulić, Vladimir Pavlinić, Daša Kabalin, Zoran Kompanjet, Ivo Žic-Kalačić…

Iz svoga bogatoga stvaralačkog iskustva koji biste savjet dali mladim književnicima?

Mladim stvaraocima savjetujem da pišu svaki dan, makar samo jedan stih. I neka stalno čitaju djela velikih pjesnika i romanopisaca, bar dvije-tri stranice dnevno, čak i na putovanju. To je gimnastika mentis, a pomaže i da se produži život. Kada pišu pjesmu ili prozu, neka misle na čitatelje i neka crpe iz vlastitoga života.

Kakav je položaj književnika bio prije, a kakav je danas?

I prije i danas položaj književnika ostaje isti. Bilo je teških dana, ali i rijetkih trenutaka sreće; ima ih i dobrih i loših i danas. Ono što je uvijek loše u Hrvatskoj, to je vrlo niska postotna stopa čitatelja. Osim toga, kao posljedica ratnih užasa od prije tri desetljeća, naša zemlja ne komunicira dovoljno sa susjednim slavenskim zemljama. Više nam ne dolaze novine ili časopisi, filmovi i knjige iz Ljubljane, Sarajeva, Beograda, Skopja, Podgorice… To me boli. Treba rušiti te nevidljive, ali konkretne berlinske zidove. Rijeka ih je odavno srušila.

Hrvatski i talijanski narod imaju burnu prošlost. Niste bježali od tih tema u svom stvaralaštvu. Na koje probleme biste ukazali danas?

Neki su historičari sa Zapada pisali da je tijekom dvije tisuće godina tek petnaest posto vremena bilo obilježeno ratovima na Jadranu. Pa čak u vrijeme ratova jadranski mornari i ribari prelazili su bez teškoća s jedne na drugu obalu zajedničkog mora. Epoha razdvajanja, koja je počela polovicom devetnaestog stoljeća, pogoršala se tijekom dvadesetog, od Prvog do Drugog svjetskog rata, naročito u ovom drugom, za vrijeme invazije i okupacije bivše Jugoslavije od strane njemačkih, talijanskih, bugarskih i rumunjskih fašističkih i nacističkih trupa. O tome sam napisao desetak knjiga u kojima nisam štedio svoju rodnu zemlju i zločine Mussolinijevih fašista. Danas se nameću drugi problemi, a prvi je kako graditi – a potrebno je graditi – stalne i čvrste mostove kulture, trgovinske i političke suradnje između Hrvatske i Italije, gledati prema budućnosti i djelovati u korist bolje budućnosti naših sinova i unuka. Hrvatska je njihova domovina, ali i Europa je zajednica koja obuhvaća sve nas. Ne treba zaboraviti prošlost, ali ostavimo neka o njoj pišu historičari; i nipošto ne iskorištavati prošlost za širenje mržnje među narodima.

Grad Rijeka knjiga je za sebe u tim odnosima. Što Vas toliko veže za Rijeku? Što Rijeku krasi, što ona to ima, a što drugi gradovi nemaju?

Grad Rijeka, kao i čitava susjedna Istra, je “luka različitosti” u kojoj su te različitosti – nacionalne, jezične, kulturne – služile našim djedovima i služe nama danas da živimo zajedno, bratski. U Rijeci intenzivno surađuju zajednice Talijana, Srba, Slovenaca, Albanaca, Mađara, Slovaka, Crnogoraca, Bošnjaka i Bosanaca, Ukrajinaca i Roma. Prijateljstvo se stvara na radnim mjestima, u kavanama, na festivalima, pa i kod kuće. Ne zaboravimo činjenicu da u Rijeci i Istri imamo najveći postotak mješovitih brakova u Hrvatskoj. Talijanske škole i dječje vrtiće ovdje pohađaju i hrvatska djeca. Bilo da su Talijani ili Hrvati, svi se osjećaju građanima Hrvatske, uče hrvatsku povijest, hrvatsku literaturu, geografiju Hrvatske… i šire ljubav. Te vrline, takva atmosfera, eto sve to veže me za Rijeku čiji sam stanovnik već više od sedamdeset godina. Neki drugi hrvatski gradovi, nažalost, nemaju kvalitete ove naše “luke različitosti” koja je postala Europska prijestolnica kulture 2020. godine.

Nezaobilazno pitanje – talijanski ezuli. Zatvara li se krug mržnje i neprijateljstva koji je kulminirao pokoljem u fojbama i Titovom represijom?

Talijanski ezuli iz Rijeke, Istre i Zadra bili su žrtve Mussolinijeve imperijalističke politike, agresije i masakra koji su trajali od 6. travnja 1941. do 8. rujna 1943. Poražena u ratu, Italija je izgubila sve teritorije koje je dobila nakon Prvog svjetskog rata, dok je Titova Jugoslavija učinila sve da taj isti teritorij – Istra, lošinjski arhipelag, Rijeka i Zadar – što je više moguće “očisti” od talijanskog autohtonog stanovništva. Morali su napustiti svoje domove i nekoliko tisuća komunista i bivših partizana. Napuštene domove u Rijeci i Istri zauzeli su “migranti” iz svih područja bivše Jugoslavije. Mnogi od njih nisu poznavali povijest ovih krajeva pa su Istrijane i Fijumane nazivali “fašistima”, kao da su ovdje došli tek za vrijeme Mussolinijeve epohe. A već prije, odmah nakon kapitulacije Italije, pa i u prvim danima poslije oslobođenja ovih krajeva, više stotina Talijana bačeno je u fojbe. Takve represije su pridonijele masovnom egzodusu Talijana iz krajeva u kojima su – i pod Venecijom i pod Austrijom – živjeli bez velikih problema i “miješali krv” tijekom četrnaest stoljeća s Hrvatima i Slovencima.

Svjedoci smo i novih incidenata posezanja za hrvatskim teritorijem. Nemalo sam se iznenadio, boraveći u Italiji, kada sam ugledao grad Zadar u mozaiku talijanskih pošta. Kako gledate na to?

Znam o kome se radi. Takvi incidenti bili su česti u godini u kojoj ekstremna talijanska desnica slavi stogodišnjicu D’Annunzijeve okupacije Rijeke. I bit će ih još. Desnica je ojačala i u drugim zemljama, pa i u našoj Hrvatskoj. Ipak, takve i slične “puste riječi” neoiredentista imale su i pozitivne efekte, naročito u sjeveroistočnim krajevima Italije. Iz Udina i Trsta, iz Gorizije i Monfalconea upravo ove godine došlo je u Rijeku autobusima i drugim prijevoznim sredstvima na tisuće ljudi. Došli su posjetiti grad i izložbu “Rijeka – D’Annunzijeva mučenica”. Takvom izložbom i drugim manifestacijama Pomorskog i povijesnog muzeja, Državnog arhiva i drugih ustanova Rijeka se prisjeća tog negativnog, ali važnog trenutka svoje povijesti u okviru projekta koji spaja europske građane i promovira vrijednosti ujedinjene Europe, u zajedništvu u kojem vlada uključivost, tolerancija i solidarnost bez diskriminacije. Eto, ja se s time potpuno slažem.

Za nedavne provokacije izjavili ste: “Ti samozvani talijanski ‘domoljubi’, u stvari obični neofašisti, ne razumiju ili ne žele razumjeti da svakom sličnom provokacijom udaraju na autohtono talijansko stanovništvo Rijeke i Istre i njihov suživot sa svim ostalim narodima u Hrvatskoj.” Želite li još nešto dodati toj izjavi?

Potvrđujem sve što sam rekao te i dalje osuđujem svaki pokušaj – s bilo koje strane granice – koji bi mogao širiti mržnju, štetiti dobrim odnosima među dvjema obalama Jadrana i suživotu riječko-kvarnerskih i istarskih Talijana s hrvatskim sugrađanima ove lijepe zemlje.

Živim u Zadru. Zadar je posebna i nezaobilazna tema u tim posezanjima i svojatanjima. Kako Vi gledate na Zadar u tom povijesnom kontekstu?

Zadar je jedan od najljepših gradova na Jadranu, čuvar prošlosti koja – naročito na području umjetnosti i kulture općenito – objedinjuje Hrvate i Talijane stoljećima. Kalelarga, brojne crkve, muzeji, zidine, kaštel, fortifikacije i ostale povijesne građevine ovoga bisera još uvijek mogu ujediniti, a ne razdvojiti istočnu i zapadnu obalu plavog Mare Nostruma.

Srdačne pozdrave, Giacomo Scotti!

Razgovarao: Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin: Umiven mislima

Boris Marić: Uvod u san, Književni klub Brčko distrikt BiH, Za izdavača / Urednik – Žarko Milenić, Brčko 2016., Knjiga pjesama.

Kada će i u kojem trenutku zaiskriti pjesma u duši  pjesnika graniči s magijom?

U noć umotane, iscrpljene greške / Beskorisne leže u nivou glave… (Oneirologija)

Uvod u san, poetski san Borisa Marića. Tako je dojmljiv osjećaj kada nam se dogodio ovaj ukoričeni stihovlja san koji nas zaokupi snažnije nego živa stvarnost.

Dječja igra rukama / U zraku, na svjetlu / Snažno kao kukama / Privlači pažnju / Vrh jezika / Ostaje nijem / Na ražnju / Iznad sljepila / Raste dosada u muhama / I troše se zalihe ljepila. (Emocionalna glupost).

Kompleksnost sna svojevrsna je enigma, snivačev (čitaj pjesnikov) izraz – pjesma za pjesmom iz zbirke pjesama Uvod u san, poete – sanjara – „Mjesec mu noćna rasvjeta“, ko „Astronom uvijek na putu“, „Nad vremenskim grobljem“, „U samostanu za ljubavnike“, „Plače od smijeha“, „Bez da i bez ne“… poetski plovoput prostranstvima sna, budi ga bjelina papira, stranica knjige novom pjesmom ukoričene zbirke pjesama – „Snovidica“.

Pjesničke imaginacije Borisa Marića, nude kroz stihove, reducirano i jasno, liječe riječima raznovrsna stanja njegovih misli i strahova. Zapitanosti nad samim sobom. Nad životom. Nad križištima sebe. Križa kojeg nosi. Pjesnika u sebi. Psihologija snivača – pjesnika Marića ponudila je ključ njegovoga stvarnog stanja, uobličila u nadrealnom stanju sna u kojem je, uobličila pjesme. I to ne bilo kakve pjesme.

Ja sam tvoj najbolji prijatelj / Moj prst je uperen u zemlju / I moja istina nije pravilnik / Iz usta pogubljenih svetaca / Zašto patiš u svom spasitelju … (Hipnoteza)

U prostoru pjesnikova uma događa se sve. Um povezuje već življeno vrijeme i neku individualno zapamćenu sliku. Sa strašću muke pojavio se stih. Sve nije umrlo ostala je poezija. Ritam emocije i misli se nadopunjuju. Bolima i strahom stvorene atome uzburkanih emocija povezuje u svoj poetski doživljaj i tu nit doživljaja s emotivnim sadržajem – komprimiranim prostorom individualnog, ritma sastavnica tempa asocijacija i spoznaja, osobne spoznane s poveznicom univerzalne ljudskom rodu ugrađene i u arhetipskom obliku prepoznate urođene matrice neupitnoga izuzetno nadarenoga pjesnika.

Ako već jednom ostarimo sa svemirom… (Suočavanje). Tišina dubokog trenutka… (Globalizacija). Polako se mislima umivam… (Obarač). Mirišeš na ljubav… (Uvod u san). Tišina ostavlja prostor za misli… (Mir). Moje otvoreno srce na policama… (Anahata). Krvavih očiju i suženih zjenica / U koje više nije mogao stati čovjek… (Tradicija). Gasim svjetlo i odlazim / U svoj podrum / U grudima. (Normalan). Tvoje lice je nebo… (Pet dana bez tebe). Mi ližemo slike / Ljudi sa ranama… (Neosporno). Nebo nije bez razloga iznad nas… (Omaž).

Ukoričena glazba stihova Uvod u san izuzetnoga mladoga pjesnika Borisa Marića dugo nas drži budnim…

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Ravna ploča

Uz 35. susrete kazališta / pozorišta Bosne i Hercegovine u Brčkom

Izvedbom predstave “Ravna ploča” Bosanskog narodnog pozorišta Zenica u Brčkom su otvoreni 35. susreti kazališta / pozorišta Bosne i Hercegovine koji se odvijaju od 15. do 23. studenog 2018. u Brčkom.
Predstava govori o sudbini žene u tradicionalnoj, konzervativnoj sredini koja se ne uklapa u norme što ju je obilježilo i udaljilo od ljudi. Također, govori i o prevelikoj majčinskoj brizi i ljubavi čiji učinci nisu uvijek dobri za dijete.
U predstavi autora Dragana Komadine i u režiji Lajle Kaikčije, glavnu ulogu tumači prvakinja Kamernog teatra 55 Sarajevo Gordana Boban uz zeničke glumce Nusmira Muharemovića, Roberta Krajinovića, Muhameda Bahonjića, Predraga Jokanovića i Zlatana Školjića, priopćeno je iz Službe za odnose s javnošću BNP Zenica.
Zalud sva kazališna naobrazba ako se u glumi ne vidi duša, ako nije data, donesena kroz lik, ako nema duše, nema oduhovljena lika. A koliko je u ovoj predstavi doneseno duše, doneseno do boli. Ova se predstava ne pamti, ova se predstava boluje. Toliko emocija. Zgusnutih, teških, dovedenih u naboju oživotvorenih riječi do puknuća, savršenstvom teksta. Od Komadine do dramske komadine – gromade dramskog štiva.
Raznih trava ima, koje vidaju – liječe ovo / ono… s pravom se pita glavna junakinja ima li trava za ljubav. A što ako ljubav nema mjere. Što ako je ljubav slijepa pa oslijepi najmilije, ako se izgubi granica, ako se pređe, tragom one Miljkovićeve, ubi, unakazi prevelika ljubav.
Ne žive ove i ovakve tragedije u kamenitim pustopoljanama Duvna – TomislavGrada. Bogu iza nogu. Na žalost žive i to nama pred očima, nama pored očiju slijepim. Žive u susjedstvu. U neboderima. U zgradama. Saznamo za njih kad se objelodane u Crnim kronikama.
Predstava je ovo neupitno za malu scenu, svako i najmanje udaljavanje od publike šteti je.
Toliko je slojeva u ovoj predstavi. Slojevita predstava. Modernost glazbe. Znalost tradicijske kulture. Govor gluhog kola. Glazbeni efekti. Govor. Jezik. Idiom. Ikavica – Pun pogodak. Malo je znano kako se ikavica govori ne samo na jugu BiH, već su je govorili i govore i Hrvati i Bošnjaci u Srednjoj Bosni.
Neke od najljepši svojih stihova Musa Ćazim Ćatić napisao je na ikavici.
Utvare daju štih predstavi. Likovi naših strahova. Donesena atmosfera. U tom kraljestvu bez sunca. Prozor u svijet prekriven. Onako kako se u tim krajevima prekrivaju prozori kada netko umre.
Ima li uopće svijeta izvan njegovoga svijeta mraka – pita se glavni lik.
Toliko je humorističnog u ovom štivu, a nikome nije do smijeha.
Monolog majke, na tragu antičkih tragedija. Poentiranje predstave otkrivanjem teške i bolne tajne koja je razdire. Često otkrivena tajna olakša dušu. Duša majke još je čemernija. Teža. Ništa je olakšalo nije. Gorda Gordana u ulozi majke. Na ponos joj ova uloga. Pamtit će je i po njoj.
Predstava nema slabog mjesta. Na otvaranju „Susreta“ visoko je podignula vrijednosnu ljestvicu.
Što tek reći za lik doktora. Trebala bi čitava jedna psihoanaliza. I za kraj, na kraju, tragom spomenutoga u predstavi, glazbenoga i ljudskoga osobenjaka Tome Bebića:
Časmo na ovome svitu čovik se upita!?

Foto: s web stranice https://susreti.co.ba/2018/11/16/iz-ugla-mladena-bicanica-demoni-vistice-ljubav-i-mnogo-tuge-na-ravnoj-ploci/

Nikola Šimić Tonin: Poznati laureati – Književna nagrada Goran Bujić, Književnici – novinari

Hrvatsko književno društvo, Zadarski ogranak, pokrenulo je projekt dodjele nagrade koja nosi ime Gorana Bujića, novinara, pisca, urednika, koji nas je prerano napustio nakon teške bolesti. Dodjeljuje se i nagrada Donat za književni doprinos te Nagrada za životno djelo.
Više o ovom događaju rekao nam je Nikola Šimić Tonin, predsjednik Hrvatskog književnog društva Ogranak Zadar, koji je uz dnevni list “Zadarski list”, organizator dodjele nagrada.
“Potaknut izvornom idejom profesorice i književnice, Žakline Kutija, zajedno s njom dakako i uz nesebičnu pomoć i podršku Zadarskoga lista, Hrvatskoga književnoga društva, Hrvatskoga književnoga društva Ogranak Zadar kojem sam na čelu, odlučili smo pokrenuti književnu nagradu u sjećanje na Gorana Bujića: Goran Bujić – Književna nagrada – Književnici novinari”, i nagrade „Donat“ za književni doprinos uvidjevši potrebu za istom, te „Nagrade za životno djelo“ ispravljajući i nanesenu nepravdu prema nekim od autora koji su nepravedno zaobilaženi a svojim su radom ostavili neizbrisiv i značajan trag u kulturi, kulturnome životu RH i izvan njenih granica”, kaže Šimić Tonin te dodaje:
“Nagrade će se dodjeljivati godišnje, 28. studenog na Goranov rođendan, a o nagradama će odlučivati žiri koji će se sastavljati za svaku tekuću godinu.”
Za ovu godinu žiri su činili: Žaklina Kutija, Nikola Šimić Tonin, Erni Gigante Dešković, Valerio Orlić, dr. sc. Dragan Gligora, Davor Jašek. Nagrada se sastoji od diplome i umjetničke slike/fotografije, eminentnih zadarskih umjetnika.
Prilikom dodjele nagrade upriličit će se književna večer na kojoj će biti riječi o stvaralaštvu Gorana Bujića te nagrađenih autora, uz bogat kulturno-umjetnički program.
O Goranu Bujiću
28. studenoga 1955. u Zadru rođen je Goran Bujić, pjesnik, kritičar, esejist i novinar. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Zadru, a studij komparativne književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je na istom Sveučilištu magistrirao iz područja filoloških znanosti.
Kao srednjoškolac radio je u Zadarkomercu te kao student u izdavačkoj kući Naprijed u Zagrebu. Još kao apsolvent počeo je objavljivati članke, dobivši kolumnu TV fokus u Večernjem listu 1979. godine. Književnu kritiku objavljuje u svim relevantnijim časopisima i novinama (Republika, Delo, Pitanja, Forum, Dometi, Dubrovnik, Quorum, Revija, Književna reč, Polja, Dubrovnik, Zadarska revija, Zadarski tjednik, itd., više od 360 recenzija).
Uvršten je 1981. u Panoramu mlade hrvatske kritike. Priče objavljuje u više časopisa za književnost: Republika, Pitanja, Dubrovnik, Istra, Revija.
Od prvih ratnih dana surađuje u Zadarskome listu, od pokretanja ove novine, gdje do posljednjeg trenutka biva urednikom kulture i priloga Donat.
Od objavljenih knjiga značajno mu je djelo magistarski rad Život i djelo Josipa Juga Šuljića, a posebnu pozornost na svoj rad privukao je romanom Zlatni šut (Zagreb, 1983.). Izbor iz poezije objavljen mu je u časopisima Dometi (1980.), Zadarska revija (1982.), Rival (1995.), Sokolar (1998.) itd. Svojim prikazima i osvrtima uvršten je u panoramu Mlada hrvatska kritika, a također je uvršten u Guju u njedrima – panoramu novije hrvatske fantastične proze (Rijeka, 1980.) te u desetak drugih knjiga raznih autora.
Goran Bujić preminuo je 5. srpnja 2011. godine.
Laureati:
Književna nagrada – Goran Bujić – Književnici novinari pripala je pjesniku i novinaru Prim. dr. Mirku Jamnicki Dojmiju.
U kategoriji Književnici Novinari – Kategorija mladi nagradu je dobila pjesnikinja i novinarka iz Makedonije, Suzana Miceva.
U kategoriji Književnici novinari izvan RH nagrada je pripala pjesniku i novinaru iz Crne Gore Borisu Kastelu.
Nagradu za životno djelo dobio je zadarski književnik Ante Gregov Jurin.
Donat za književni doprinos dobio je slikar, književnik i novinar Zvonko Čulina.
Donat za kulturni i književni doprinos dobila je Mirjana Majić.
Posebno priznanje dobila je Udruga Makedonaca Zadar, MKD „Biljana“ – Zadar koja slavi vrijedan jubilej iduće godine, 20 godina djelovanja.
Nagrade će se dodijeliti 30. 11. u 18. 00 u MMD Gradske knjižnice Zadar.

Foto: Zadarski list

Nikola Šimić Tonin: Svjetionik

Jere Bilan: Svjetionik, Zbirka priča, Vlastita naklada, Zadar 2018.

Jere Bilan, pripovjedač – svjetionik nad morem priča iznad kog se kao valovi izdižu priče osvijetljene Jerinim pripovjedačkim umjećem: Konop, Svjetionik, Sat, Dva ribara, Ribarnica u Taormini, Razlomak, Banka, Slikar, Ljubav, Kromosomi, Božji prst, Ljubav dva kapetana, Lička mećava, Rigel, Gospodin Soo.

Da su ostale u mraku, u dubinama mraka, gluho i daleko bi bilo, da do njih nikad nije došlo, potopljene zaboravom, nekazane, neispričane, nenapisane… da ih nije izvukao iz dubine mraka oštrinom svoga pripovjedačkoga pera, osvijetlio im put bjelinama stranica knjige, hvala Jeri što bio im je svjetionik, bogateći nas. Vrijedilo je oknjižiti ove priče.

Bio sam na otočiću-svjetioniku Blitvenica, nedaleko otoka Žirja, lovio sam lignje i bila je noć. Počeo sam pozornije promatrati tu snažnu zraku svijetla koja sa svjetionika kruži morem i pomislio sam da izgleda kao ruka pružena pomorcima. Božja ruka koja spašava živote, jer treba znati da je to jedan od 48 austrijskih svjetionika na Jadranu. Lako je danas kad postoje sateliti, no pomorci su nekad bili dezorijentirani na moru, a ova zraka sa svjetionika je bila ruka spasa koju su prihvaćali i bivali spašeni. Ta je noć bila svojevrsni okidač da ću svoje priče ozbiljno napraviti. Pa moja prva knjiga se i zove „Svjetionik“, a od svih priča najdraža mi je upravo ona koja nosi to isto ime. Glavni likovi te priče su Sefardi, jedna obitelj koju pratim kroz četiri generacije. Ta priča šalje dobru poruku, kako navodi Jere Bilan.

Svojim pripovijedanjem Jere ostavlja pečat vjere u ljude i ljudsko. Zatvara se u svoje intimno carstvo, blistavo carstvo Mediterana, mora, škoja, težaka… ljudi i obala… i iz njih izvlači najljepše niti svoga pripovjedačkoga pleta.

Sve nastaje iz konkretne asocijacije, ali u mojoj mašti pretvara se u nešto drugo. Lani sam na tankeru došao skroz do ruskog Novorosijska, prošao sam pet mora, Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno, duh Mediterana osjetio sam u njegovoj punini. Posljedica toga je da su i neki lokaliteti i likovi mojih priča razasuti Mediteranom.

Simbolika priča u „Svjetioniku“ je višeznačna, no ono što je moja intencija u svakoj priči je da svojom edukativnošću i zanimljivošću čitatelja odvede negdje drugdje, gdje nikada nije bio. Da čitatelj u priču bude uvučen, da ga ponese i da osjeti emociju. Kada se to posloži, to ima smisla, priča ima svrhu, nema ispraznosti i otišli smo ‘iznad radara’ piše Jere Bilan.

U moru riječi Jere uspješno navigava – plovi do svoga cilja – priče. I priča zasvijetli. Zazvijezdi se na književnome nebu, skupljena s drugim pričama – Svjetionik. Njegova priča nije opis jednog jedinog trenutka koji probudi inspiracija. Prva zapisana misao oboji taj trenutak inspiracije različitim bojama koje slaže po nijansama i njihovoj srodnosti ispreplićući  ih u priči. Više nijansi plave: beskraj mora, nebeskog svoda, zvijezda, zvjezdanoga neba. Te nijanse imaju inspirativni karakter i vode kroz taj trenutak. Inspiracija nije jednostrana i nije ista kod pisanja svih priča Svjetionika. Te nijanse su uvijek različite i uvijek iznova pokreću svijet u njemu, svijet mediteranskog čovjeka. Njihove karaktere. Životne filozofije. Osobitosti.  Osobnosti. Žilavost, dosjetljivost i opstojnost, na tom škoju, moru, ubirući plodove škoja, plodove mora i bivajući stoljećima uspravan i gord. Svoj na svome. I u bijelom svijetu on je svoj, isti takav. Otišao sa škoja, ali škoj nije niti će ikada otići iz njega. Na zalasku života, kao na zalasku dana sunce moru, vrati se tom istome škoju da se ugasi na njemu.

Jerin dar pisanja je urođen. Čitajući njegove priče uviđamo kako uživa svakom porom svoga bića da svoja iskustva i doživljaje pretvori u priču unoseći svu strast pisanja i da to iskustvo nesebično podjeli. „Otvori nam oči“.

U Jerinoj individualističkoj filozofiji svakodnevnice “koja sve opravdava”, i u “kojoj se sve može”. Iz perspektive običnog, malog, čovjeka u ime “ljudske duše” zasvijetliše Jerine priče. Ukoričen svijetli Svjetionik.

Jere Bilan zaljubljenik u sve što je uz more povezano. Rođenjem bodul, a opredjeljenjem učitelj u Pomorskoj školi, Bilan se i nije mogao svojim prvijencem pojaviti s nekom drugom tematikom.

Njegovo poznavanje mora je fascinantno. On i more se druže, vole, i u potpunosti razumiju, pa je i psihologija likova koji žive na moru, uz more i od mora izvrsno razrađena. Njegovi likovi su fino iznijansirani, gradi ih kroz opise njihovih stanja i susreta, ali i u ovisnosti od sredine u kojoj žive i krajeva koje upoznaju. U svakoj je priči poruka i ona je krešendo priče. Stoga je ova knjiga edukativna i poučna, duboko moralna i humana , zaključjuje Drago Marić.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Petra

Petra, suvremeni makedonski roman, autor: Petko Šipinkarovski

Filmičnost pripovjedačkoga pleta priče, (dolazak na željeznički kolodvor glavnoga lika, Petre – Pogleda oko sebe kroz svoje tamne naočale svijetlih srebrenih ručki…) Petra, glavni lik romana Petka Šipinkarovskog, donesena slika, slika povratnica, vraćena iz sjećanja, kao da se pisac – pripovjedač nalazi na samoj crti buđenja, s one strane ruba noći, otimajući je zaboravu, ulazi s njom i toliko drugih slika u budno stanje, oživljavanjima riječima, neupitnoga umjetnika riječi – pjesnika, sav život oko sebe, iz sebe, iz sjećanja, nakupina duše… ocrtava, oštrinom svoga spisateljskog pera sjedinjuje sve sa stvarnim životom i život živi pred nama, stvarnim, punim plućima, sigurni da ćemo koji od tih likova ugledati na ulici pomaknemo li zastor na prozoru.

Tog su jutra, sa visina iznad istočnih planina sunčeve zrake zapljusnule grad.

Blješte pjesničke niti u pripovjedačkome tkivu Petkova romana. U mozaičnosti toga tkanja, znalačkog tkanja priče, upliće se život Makedonije, Makedonaca, sve te veličine malenih, ljudi iz puka, sa svim njihovim strahovima, običajima, tradicijom i ponosom onim što jesu, poštenjem, ljudskom crtom, dignutom glavom koja ih drži iznad vode. Odnos muškarca i žene. Muškarca – domaćina, a opet – Muško je glava kuće, a žena vrat. Glava ide gdje je vrat okrene.

Iz višeslojnosti romana saznajemo o svakodnevnici makedonskoga seljaka koji okrenut licem gradu, mašta o životu. Životu u gradu.

Ostvaruje svoj san Petrin otac…

Onda sve te živote svojom životnom pričom i pričama oko nje ponese, ponesena „zlom“ sudbinom Petra. Mladalačka ljubav – Stojan. Bijeg u veliki grad – Zagreb.

Zagreb je žmirkao okićen snijegom koji je pokrio drveće oko Starog Grada i autobusnog kolodvora, Šalatu i ostale dijelove grada. Oštri je vjetar zavijao dok su širokim bulevarima vozili tramvaji i auti, kamioni, bicikli… po pločnicima je bila masa ljudi, svi nekamo žureći.

Roditelji uhvaćeni u gvožđa običaja. Modrice na dušama. Boli. Iščekivanja. Osude zbog bijega s mladićem koji je tu služio vojsku. Oprosti – bez oprosta. Jezičarenja. Osude sredine, koje više govore o toj i takvoj sredini. Doneseno tako upečatljivo, znalački i uvjerljivo od strane Petka Šipinkarovskog, da te na momente zaboli duša. Mnogima će se vjerujem oteti i suza i to ne samo jedna.

Tuga je uselila u dom Trajkovskih… slomljenih srca i s bolom u duši, očekivali su bilo kakvu vijest o njihovoj Petri…

Individualna zasebnost pripovjedačkoga dara Petka Šipinkarovskog karakteriziranje je likova, koje pažljivo i vješto, upečatljivog efekta, iz situacije u situaciju, skoro pa sostificiranim pripovijedanjem u okruženju naglašene senzualnosti donosi.

Nesreća i stradanje Stojana.

(…)

Smrskani auto izrezan strojem koji je pištao. Dijelovi putnika su izvučeni  i umotani u plahte. Policajac se približi i pogleda brzinomjer čija je kazaljka stajala na sto trideset i osmom kilometru.

 – Prebrza vožnja! Vozač nije prilagodio brzinu uvjetima na cesti…

Život u crnini boli. Hrabar zakorak u novi život. Bojan.

 – Jadan čovjek! – kako su nam slične sudbine! – pomisli i nastavi razmišljati o njemu, ponukana lijepim riječima koje je o njemu čula od direktora. Razmišljajući tako, osjetila je kao da neki oklop oko nade puca, kida se, i da iz nje opet zrači neka ženstvenost, neka nada.

Igra sudbine ili prijepis stvarnoga života – ili jedno i drugo – sukreacija pisca života. Stvarne stvarnosti. Nevjerojatan – trilerski obrat, romana lika, zavičajnoga romana, romana sudbine… sve je to i još toliko toga Petra – roman Petka Šipinkarovskog. Mogao bih jednako tako reći da je ovo i ispovjedna proza, ali čini mi se da svakom kvalifikacijom u jednoj mjeri pogađam i promašujem bit, svrhu ili pripovjedni oblik ove knjige.

– Eto mog sna! Selo, crkva, Bojanova sjena… – okrene se ka policajcu i odgovori:

–  Da! ja sam!

– Danas je, po naredbi Interpola, vaš suprug lišen slobode. Uhićen je na radnom mjestu pod sumnjom da je skrivio smrt nevjenčane supruge u Njemačkoj, sustavno trovanje toksinima, a sve to iz koristoljublja…

Uistinu bi bili uskraćeni, siromašni i prazni života oživljenih u ovoj knjizi koju je neupitno trebalo oknjižiti.

Po sklapanju korica romana Petra Petka Šipinkarovskog ostanemo dugo u gospodstvu tišine sami sa sobom.

Čovjek postoji na taj način što se stalno otkida od onog što je. – Jean – Paul Sartre.

Foto: www.pexels.com

Osmi povjerenik

S Renatom Baretićem razgovarao je Nikola Šimić Tonin

Renato Baretić (Zagreb, 12. travnja 1963.), hrvatski novinar i književnik, studirao fonetiku i komparativnu književnost. Godine 1983., zapošljava se kao novinar i piše za brojne hrvatske novine i magazine. Surađivao je u TV projektima. Bio koscenarist TV serije Novo doba, te sastavljač pitanja za TV kvizove. Za roman Osmi povjerenik dobio mnogobrojne književne nagrade. Posljednjih desetak godina živi i radi u Splitu. Otac je dvoje djece. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem, Antom Tomićem, Juricom Pavičićem i Alemom Ćurinom pokreće kulturni časopis Torpedo, klicu iz koje je kasnije izrastao FAK. Od pisanja živi već 33 godine, objavio je tri romana, dvije zbirke poezije, jednu slikovnicu i nekoliko tisuća autorskih kolumni u vodećim hrvatskim glasilima. Od 2007. do 2016. urednik programa splitskog festivala pričanja “Pričigin”, radi još i kao kvizovođa te učitelj kreativnog pisanja.

Ima li Reno nešto da nisam rekao u uvodu ovom razgovoru a trebao bih reći?
Ima, ali onda ne bi bilo prostora za razgovor.

Uvriježilo se kad kažemo Renato Baretić – kažemo i da nismo rekli – Osmi povjerenik, izuzetno književno djelo – a i film snimljen po njemu. Kao što neke glumce bilježe i određuju neke uloge, tako je Vas obilježio ovaj roman?
Jest, i to mi je sve manje drago. Napisao sam poslije Osmog povjerenika još dva romana, nimalo slabija, bili su i finalisti za neke ozbiljne nagrade, prevedeni su na nekoliko jezika, nisu im ni prodane naklade bile baš za bacit’, ali o njima me nitko ništa ne pita. Sve mi teže pada to što su pojmovi Osmi povjerenik i Renato Baretić postali skoro pa sinonimi.

Toliko je toga neobičnoga vezano za ovaj roman, što mu je prethodilo i dovelo do njega.
Duga je to i dosadna priča, a usto i banalna. Nema iza tog romana nikakvog višegodišnjeg mukotrpnog istraživanja, ni poetičkog promišljanja, niti programatske nakane. Jednostavno, pala mi je na pamet potencijalno dobra priča za TV-seriju, ali onda su neki moji prijatelji, također novinari krenuli pisati i objavljivati romane, pa sam pomislio – zašto da ne probam i ja. Nisam, srećom, imao previše tog scenarija u rukopisu, pa ga je bilo relativno lako “prevesti” u prozu, u prvih dvadesetak stranica romana.

Milijuni se novih knjiga objavljuju diljem svijeta svake godine, ali možda tek desetak tisuća njih doživi uspjeh kroz prijevode, ekranizaciju, ili visoku prodaju. Zakon velikih brojeva govori vam da tu ne može biti riječ samo o kvaliteti knjiga, da valja imati i podosta sreće. Nisam nezadovoljan svojom količinom književničke sreće, ali kad god spoznam koliko je ona imala udjela, pomislim – pa zar je nije moglo biti malčice više?

U jednome neformalnome razgovoru rekli ste mi kako ste kroz ovaj roman u njegovom nastajanju skoro pa u nasluti dali događaje koji su se poslije dogodili.
Da, jedan se lik sklon laganju i pretjerivanju, građanin BiH, u knjizi hvali kako je spavao sa Severinom, par mjeseci nakon izlaska knjige iziđe i onaj Severinin privatni video s jednim građaninom BiH. Sredozemne medvjedice vratile su se u Jadran također tek nakon izlaska tog romana, Ratzinger je ubrzo postao papa… Ima toga još i, sve u svemu, bio sam se malo uplašio samog sebe.

Istaknuli ste koliko je značajan faktor sreće za autora.
Da, postoji cijeli niz primjera kojima bih vam to mogao ilustrirati. Milijuni se novih knjiga objavljuju diljem svijeta svake godine, ali možda tek desetak tisuća njih doživi uspjeh kroz prijevode, ekranizaciju, ili visoku prodaju. Zakon velikih brojeva govori vam da tu ne može biti riječ samo o kvaliteti knjiga, da valja imati i podosta sreće. Nisam nezadovoljan svojom količinom književničke sreće, ali kad god spoznam koliko je ona imala udjela, pomislim – pa zar je nije moglo biti malčice više?

Naglasili ste ulogu urednika, u Vašem slučaju Krune Lokotara, ako se ne varam.
Angažirani urednik za finalni je rezultat važan gotovo jednako kao i sam autor. U Kruni Lokotaru našao sam (što je također uklopivo u priču o nužnosti sreće, ali nemamo mjesta) savršenog urednika i suradnika, čovjeka koji živi u nastajućem rukopisu istovremeno sa mnom. Svaki njegov savjet ili sugestija zlata mi vrijedi, a kad se oduprem i ne poslušam ga – pokaže se da sam bio u krivu. Nenametljiv ali uvjerljiv, Kruno će zauvijek biti moj urednik, a i doživotni prijatelj.

Značajni naši književnici su novinari i obrnuto – egzistencijalno vezani za novine.
Pisanje je zanat, i novinarsko i književno. Jedanput su prijatelju Borisu Dežuloviću postavili slično pitanje, a on je odgovorio, citiram po sjećanju: “Pa što je tu čudno? Zašto se nikad ne pitate kako to da među vaterpolistima ima toliko ljudi koji znaju plivati?” Tome mogu pridodati samo još jedan detalj: novinari koji su i pisci u pravilu su dobri u obje uloge, neki i odlični. Kažem vam, gradnja teksta, struktura rukopisa, sve ono što nazivamo autorskim pisanjem, i u novinama i u knjigama, to je samo zanat. Zanat kojeg se najbolje uči čitanjem boljih od sebe.

Povezuje nas ljubav prema Makedoniji i makedonskome puku.
Da, pa i upoznali smo se nas dvojica zahvaljujući Makedoncima, odnosno udruzi Hrvatsko-makedonska tangenta koju vode sjajni Milena i Sašo Georgievski. Moje veze s Makedonijom nisu duge, traju tek desetak godina, ali su izuzetno čvrste. Sva su mi tri romana objavljena na makedonskom jeziku, bio sam i sudionik Struških večeri poezije, lani sam proveo mjesec dana u Skopju, na književnoj rezidenciji. Stekao sam moćnu gomilicu prijatelja koji me stalno zovu da opet dođem, a meni je teško svaki put kad se ne mogu odazvati.

Najdublji korijen svake umjetnosti, čak i apstraktne likovne ili suvremeno-plesne, zapravo crpi snagu iz nečijih napisanih riječi. A pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni. Nemojmo dalje o tome, znate da ne volim baš previše kukati.

Znano je da živite za pisanu riječ, kako se živi od pisane riječi, vi tako živite 33 i … godine?
Za koji mjesec bit će točno 35 godina otkako živim od pisanja. Bilo je i sjajnih godina, ali mnogo je više onih napornih, provedenih u grčevitoj borbi za (u financijskom smislu) elementarno građansko preživljavanje iznad granice siromaštva.

Položaj književnika u RH?
Ponižavajući. Najdublji korijen svake umjetnosti, čak i apstraktne likovne ili suvremeno-plesne, zapravo crpi snagu iz nečijih napisanih riječi. A pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni. Nemojmo dalje o tome, znate da ne volim baš previše kukati.

Obično se govori i piše o „Dalmošima“ u Zagrebu, kako se osjeća „Zagrebčanac“ u Splitu?
Nakon skoro 25 godina ovdje – sasvim domaće. Više se ne osjećam kao Zagrepčanin u Splitu, nego kao Splićanin iz Zagreba.

Izuzetno me se dojmila anegdota koju ste podijelili sa mnom o sudjelovanju Roma na Pričiginu.
Niste jedini, kutinski su nas Romi počastili nizom bizarnih dogodovština, ali nemamo ovdje mjesta za prepričavanje cijele te komedije, iz koje su se rodile ne samo nezaboravne uspomene, nego i neraskidiva prijateljstva.

Ima li nešto da Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?
Hvala na ponudi, ali zaustavimo se na vrijeme. Znate i sami da mogu mljeti do sutra, nisam slučajno suosnivač festivala pričanja “Pričigin”.

Foto: http://www.journal.hr/lifestyle/kultura/film-kazaliste/pogledali-smo-novi-hrvatski-hit-film-osmi-povjerenik/