Arhiva oznaka: Nataša Kovaljev Opatić

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Predstavlja nam se… Nataša Kovaljev-Opatić

Nataša Kovaljev-Opatić riječka je autorica s dvije objavljene knjige. Za sada. Jedna je od rijetkih koja otvara tzv. rubne teme o kojima naše društvo, unatoč svemu, još uvijek nerado govori. Nataša je odlučila zagrepsti po površini i otvoreno progovoriti o hospitalizaciji vlastitog djeteta u psihijatrijskoj bolnici. Svi se nekako ukipimo na spomen riječi “psihijatrija”. Da, istina je, neznanje nas plaši. No, ono ne može biti razlog negativističkog stava, a često, nažalost, i osuđivanja. Život nije ravna crta. Prepun je odvojaka na kojima stoje – samo ljudi različitih sudbina od naše.
U svojoj prvoj knjizi “Prije duge” Nataša progovara o putu što ga je prošla sa svojom djevojčicom. Priča je to o bespomoćnosti i snazi istovremeno, priča o borbi, padovima, traženjima te o sazrijevanju i osobnom rastu.
S drugom knjigom “Poslije duge” kreće korak dalje i govori o “novom” životu koji nije moguć bez rada na sebi.
Da posegnem za terminom autorskog dvojca Lari Mari, riječ je o “književnosti koja liječi”. Ruboj, doduše, no koja će zasigurno pomoći svima onima koji su imali ili imaju slična iskustva.
O svemu tome razgovarali smo s Natašom povodom njezine skorašnje promocije u riječkoj knjižari Ribook 30. svibnja ove godine.

1. Osobno te iskustvo potaknulo na pisanje knjiga. Koliko je snage trebalo za takvo što?

Moje osobno iskustvo samo je jedno od mnogih. Nažalost, brojne su obitelji koje se susreću s različitim poteškoćama i proživljavaju situacije koje uopće nisu jednostavne. Iskreno, više mi je snage trebalo da proživim sve to nego da napišem knjige. O svojim knjigama i njihovim počecima govorim u svojoj drugoj i trećoj knjizi. Jednostavno se dogodilo jedne noći kada sam počela pisati. Najprije sam počela s drugom knjigom! Događaji su ispunjavali papir. Priznajem, prva mi je knjiga bila teža jer to je moj početak… svega. Bilo mi je teško iznova proživljavati sve te trenutke o kojima sam pisala. Snage sam imala i zbog drugih obitelji koje žive slične živote. Moja knjiga “Prije duge” i meni je samoj na kraju pomogla.

2. Baviš se jednom rubnom, rekla bih čak i tabuiziranom temom. Kakve su bile reakcije?

Da, slažem se, tema nije lepršava. Reakcije su bile različite: od negativnih i “dizanja zidova” – iako ne razumijem zašto – do onih pozitivnih. Knjiga je dopirala do ljudi i većina se mogla prepoznati u njoj. Sama je počela otvarati druge, neizgovorene priče naše svakodnevice. O tome sam više pisala u svojoj drugoj knjizi “Poslije duge”.

3. Koliko je naše društvo uopće otvoreno prema takvoj problematici?

Što se tiče našeg društva i njegove otvorenosti, rekla bih da smo još uvijek, nažalost, zatvoreni prema određenim temama iz naših života. Samo želimo biti otvoreni i takvima se prikazujemo. Većina će reći kako psihoanaliza pomaže, ali mali broj će i otići na psihoanalizu. Jedan primjer: kada nas boli zub, odemo kod zubara bez razmišljanja, a kada bismo možda trebali otići kod psihijatra zbog nekih poteškoća koje su se trenutačno pojavile, to je već problem koji, po mogućnosti, treba držati u tajnosti da drugi ne bi saznali…

4. Po tebi, što učiniti da se stanje promijeni kada je riječ o psihičkim bolestima?

Što učiniti? Dobro pitanje. Jednostavno krenuti jer tada se i događaju promjene. Šutnjom i neprihvaćanjem ne mijenjamo ništa. Ako stvarno želimo promjene, nemojmo zaboraviti da one počinju s nama. To sam naučila iz osobnog iskustva. Nitko drugi ne može ništa promijeniti. Samo mi. Psihička bolest ili druge bolesti nisu zarazne i ljudi se ne trebaju bojati. Na kraju, zašto bi trebalo šutjeti? Otvorenošću i iskrenošću možemo mijenjati sebe i pomoći drugima. Čovjek sam odlučuje kojim će smjerom ići i što će učiniti za sebe.

5. Kao što sam već spomenula, “Poslije duge” govori kako nema pomaka bez rada na sebi. Na koji si način ti napravila taj korak?

Moji su koraci u početku bili mali. Imala sam sreću da sam upoznavala predivne ljude koji su mi puno pomogli. Ja još uvijek radim na sebi i mislim da cijeloga života mogu učiti. Životna iskustva su prebogata da bih zatvarala oči i prolazila mimo njih kao što sam to prije radila. Svi negativni događaji su mi pomogli da se mijenjam, odnosno promijenili su se moj pogled i način života.

6. “Prije duge” imala je i dobar medijski odjek, da spomenem samo intervju u Novome listu i 24 sata, prilog na RTL-u, knjiga je prevedena na engleski, talijanski i odnedavno na ruski, kao “premium edition” na Smashwordsu dospjela u relevantne on-line knjižare poput Applea, Koba, Barnes&Noblea… Kad podvučeš crtu, jesi li zadovoljna sa svime učinjenim?

Ako je moja knjiga pomogla ili olakšala neku situaciju samo jednoj osobi, onda sam ja sretna jer je ispunila svrhu svoga postojanja. Zadovoljna sam jer od tišine i podignutih zidova o kojima pišem u “Poslije duge”, s čime sam se susretala kada je bila objavljena, prvoj knjizi otvorila su se vrata svijeta (ha, ha, ha). Moja se knjiga nalazi u on-line knjižarama i dopire do ljudi.

7. Svoje knjige objavljuješ i u tiskanom i u elektroničkom formatu. Kakva su tvoja iskustva po tom pitanju?

Što se tiče tiskanog formata, tu je trenutačno došlo do zastoja. Eto, ljudi ne kupuju knjige. Objavljivanjem u elektroničkom formatu primjećujem kako raste broj čitanja. Primjerice, čak i “Poslije duge” koja je kao besplatno izdanje podignuta na Scribdu u svega 50-ak stranica, ima do sada 626 čitanja. Mislim da to znači da ljude knjige zanimaju i da vole čitati, ali ih ne mogu ili ne žele kupiti jer su im, s druge strane, dostupne besplatno.

8. Nove knjige čekaju na objavljivanje. Sada slijedi “Poslije ovog života” koja je zapravo određeni tematski odmak u odnosu na ove prethodne.

Slažem se. Knjiga “Poslije ovog života” govori o sasvim drugim stvarima, ali se nadovezuje na “Poslije duge”. Povezuju ih moji snovi koji su me doveli do prekrasnih istinitih potvrda. Zbog nje sam doživjela mnoga prekrasna iskustva. Pokazala mi je da su se moji snovi uistinu ostvarili i da postoje… negdje daleko. To “daleko” sam naposljetku dotaknula i doživjela.

9. Možeš nam u kratkim crtama otkriti tematske preokupacije novih rukopisa. Nastavljaš s društveno angažiranom prozom ili…

Ostale su knjige socijalne tematike. Četvrta knjiga govori o djeci i mladima koji se susreću s poteškoćama i zatvorenošću. Teme možda nisu ugodne, ali nisu ni strašne. One postoje da bi nam približile njihove živote i njihova iskustva. Jer ako šutimo, nitko ne može znati što se događa s njima, njihovim osjećajima, mislima, nitko ne može znati kako oni doživljavaju i žive svoj život. Bilo bi mi možda lakše da pišem o nekim drugim stvarima jer se tada ne bih suočila sa zatvorenošću koju ja svejedno otvaram, ali težim putem. Ljudska zatvorenost moja je inspiracija i daje mi snagu da sve te priče u konačnici dopru do nas.

Želim ti puno uspjeha u daljnjem radu, ne samo književnom već i onom težem, a to je definitivno dugotrajan rad na promjeni društvene svijesti.

Hvala!

(fotografija: by Marko Gracin, Novi list)

Razgovarale: Nataša Kovaljev-Opatić i Tamara Modrić

Razgovor prenesen s www.studiotim.hr