Arhiva oznaka: Nada Vukašinović

Nada Vukašinović: Šećerna vila

Nisu te naučili gledati u nebo,
a nebo je danas moćno,
teško,
al ne boj se,
ne može ti ništa
to malo kiše,
opasnija je ona kiša u tebi,
plavi i prelijeva se,
a ti šutiš, grcaš
i potpisuješ se na stvarima,
dok mrak ti obuzima tijelo

Nisi ti šećerna vila
i nije to tvoj ples,
ne možeš se svima svidjeti
i nećeš se vratiti na bis,
nisu to prave suze,
ne boj se, nećeš se rastopiti

Željela bi ti da je drugačije,
ali nije,
htjela bi ti da je više,
ali nije,
mislila si da je više stepenica,
al bile su samo tri,
mislila si da je odredište nepoznato,
al nije,
neće biti reprize

Ipak ne žuri tamo,
u sjenu, u mrak
budi još s nama,
budi vidljiva,
pruži priliku tijelu,
podigni glavu,
ispravi ramena,
uspori kretanje,
nauči šetati

Ne tražiš izgovore za oblake,
pruži priliku suncu,
da ti obgrli ramena,
da popuni mračna mjesta i
napukline,
odluči danas,
pretraži puste plaže
i kreni na put,
i mali korak je odredište
i neonska reklama je svjetlo

Nisi ti šećerna vila
i nisi u Klarinom snu,
nije to prava kiša
i nećeš se rastopiti,
ne još,
završi što si započela,
zadrži sjaj u očima,
popravi ruž na usnama,
previj rane
i pleši svoj ples
makar i na vulkanu

/21. 11. 2019./

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Ravnica

Pod kapcima ti,
još uvijek ravnica,
crna, teška,
masna blista

Miriše zemlja,
preorana,
nedostižna je,
jer ti si daleko,
a noć je već tu
i ne znaš se vratiti

Pod kapcima ti i čitavo nebo,
široko, plavo
i niski oblaci, k’o
bijeli jastuci od perja,
i tvoje bose noge
na strnjaku,
na drumovima blatnim

Pod kapcima ti i
tople ljetne kiše, i
krupne kapi
klize po obrazu

Što ti znači ravnica danas,
s tuđim ljudima
u tuđem kraju,
kad cikne pjesma iz grudi,
pucaju i žice i tvoj glas,
okrećeš glavu,
da lice ti ne vide,
tuđinci
jer opet umireš

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Oprezna pjesma

Ne brini, nitko ne zna koja si vrata zatvorila,
nitko ne vidi da sada cupkaš u mraku,
da ne oduzimaš, već zbrajaš,
jer malo se lagati mora,
nitko nije primijetio da si otišla,
i da nema obrata u biografiji,
polako guli taj luk, sloj po sloj,
oslobodi suze, oslobodi krik,
a onda budi umjerena i odmjerena,
i ne gužvaj svoj odraz u zrcalu,
drugi nemaš, on te drži na okupu,
hladan je prosinac, i nitko neće doći,
nastavi igru sama, ulovi događaj,
napuni džepove slatkim mrvicama,
o svemu pomalo, o ničemu dovoljno,
budi lakomislena,
ne žuri se, ćaskaj,
pogladi bijelog mačka,
vjeruj u igru, ti imaš čaroliju,
koga dotakneš, bit će prijatelj,
i uvijek si na dobitku,
jer samo napisano ostaje,
a kad padne mrak, u
krugovima su istim,
razmrvljeni i nevidljivi
i cvijeće i drač i buka i bijes,
i java i san

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Protagonistica

Još jedan pogled preko ramena,
i ne vidim te više,
al slutim da si u toj bjelini,
da ti treba praznina i mir,
rastavljen,
i ponovo sastavljen od raznih dijelova,
prekriven zarezima i malim slovima

Ne možeš mi više ništa,
jer ja sam tvoja fikcija,
protagonistica kojoj je tijesno,
koja se buni i želi van,
grebe noktima po praznoj stranici,
jer treba joj svjetla i treba joj zraka

Ne možeš mi više zabraniti
da pokupim tvoj odraz u staklu,
da stisnem sličicu u šaku,
da ti otmem miris,
sakrijem upitnike,
i uhvatim pogled ispred ponora

Odavno si pristao na sve,
na vrelu kožu i ledeni znoj,
na iskakanje duhova,
na tvrde puteve, izgubljene kofere,
na puste kolodvore

Znam da se sada vrtložiš
i u tišini prevrćeš neke riječi,
guraš ih pod hladne plahte,
prikupljaš mrvice od jučer,
uzimaš žličicom lijek,
i brišeš kaplju meda s usnice

Odbacuješ sve mekane i tople riječi,
jer ne poznaš ženske likove,
i ne voliš melodramu,
i opet se pakiraš,
kupuješ jednu kartu u jednom smjeru
ne trebaš sugovornika,
ne želiš suputnika
Tebi su samo prve rečenice važne,
i vrijede jedino obrati u priči

Foto: www.pexels,com

Nada Vukašinović: Neobični i obični ljudi

Neobični ljudi trče u zoru po nasipu,
čiste morske vale od smeća,
a ne moraju,
po snijegu hodaju planinom,
a ne moraju,
obraduju ti se kad te vide,
i žele čuti kako si,
a ne moraju,
srdačni su,
ustupe ti mjesto u tramvaju,
a ne moraju,
vole plavu boju,
uzgajaju cvijeće,
sade stabla noću,
a ne moraju

Spašavaju tuđu djecu,
dijele zimske jakne,
i tenisice broj četrdeset i pet,
nose hranu i deke izbjeglicama,
pruže ti ruku u nevolji,
spašavaju brodolomce,
a ne moraju

Neobični ljudi biraju obične ljude,
a ne moraju,
daju im moć,
domovinu,
povjerenje,
a ne moraju

Obični ljudi imaju državu,
ograđena dvorišta,
pse čuvare,
crne automobile,
brojače novca,
sustave,
resurse

Smišljaju zakone,
za neobične ljude,
i govore,
mi sve možemo,
nama je sve dozvoljeno,
jer bez nas se ne može,
mi stvaramo poredak,
mi krvarimo za vaše dobro

Majstore, ne gasi svijeću,
samo promiješaj karte
i zamijeni profile prije nego dođu
ozbiljna vremena

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Po savskom nasipu i uspomenama

Hodam po savskome nasipu od Istoka prema Zapadu, od Savice prema starom Mostu slobode i Starom Trnju.
Sunce mi grije leđa, žuri za mnom, korak mi je lak, sretna sam, baš kako je rekla Ivana.
Koračam i kroz sjećanja i kroz riječi. Nitko mi ništa ne može uzeti.
Još uvijek imam Savicu, prvo plivanje u rukavcu u plavom kupaćem kostimu. Sestra i ja imamo prvi puta dvodijelne kupaće kostime.
Hodamo stazicom kroz kukuruze i pored bugarskih vrtova. Bugari na Sveticama imaju prve trešnje, prve marelice i uopće sve prvo, mirisno i slatko. Svako jutro svježe povrće i voće stiže na našu okruglu tržnicu.
Nosimo u ruksacima ručnike i plavu nivea kremu, sokove i sendviče, a oko nas se sve zeleni, crveni i miriše.
I zemlja je zamirisala, a osjetimo i svježinu rijeke. Udišemo opori miris zelenog lista rajčice i loze prvih krastavaca.
Rukavac je brbljav i čujemo ga iako se još skriva iza vrba.
U hladovinu vrbe stavljamo ručnike i vješamo odjeću po granama. Sokove hladimo u vodi.
Bose noge propadaju u savski pijesak, a kad smo ušle do koljena, prikupljamo hrabrost za novi korak.
Ribe su hrabrije i razigrano nam se motaju oko nogu i svjetlucaju kao mala sunca.
Sačuvala sam i svoju obalu Save s visokim nasipom i stepenicama do Veslačkog kluba, Most slobode, Trnjanske livade s crvenim krovovima prizemnica. S visokog nasipa pogled mi klizi preko krovova i dvorišta do televizijskog tornja…
Nitko mi ne može uzeti trnje šipkove ruže zapleteno u trošne drvene ograde, bršljanom obrasle jednooke kuće, uska dvorišta s prvim visibabama i jaglacima, zeleno dvorište, koje skokovima mjeri Lola i i svaki puta veselo zalaje.
Staro Trnje se polako budi, bila je mirna noć. Bdjeli su i čuvali mu san Most slobode, stakleni neboderi, Palača pravde i Hrvatska televizija.
Kad sunce krene prema Zapadu na ulici se dovikuju i smiju djeca dok igraju graničara. Crveni automobil se zaustavi i čeka da djeca uhvate loptu, kao nekada.
Trebala bih ovu sliku zamotati u svilenu maramicu i kao biser sačuvati za Evu i Tonku.

Foto: digitalna.nsk.hr

Nada Vukašinović: Račun

ne znam hoću li ti stići reći
koliko je u životu sve rizično
i da nema sigurnih dobitaka,
da se ne izvlače samo dobre karte,
a ipak moraš imati najveća očekivanja

da nećeš moći mjeriti i vagati,
jer nema pouzdanog instrumenta,
i nećeš ti postavljati uvjete,
i da je malo nagrada i sjajnih medalja,
ali nema odlaganja niti nagodbe,
samo prisutnost je važna
i vrijeme koje poklanjaš,
bez obzira na dobit

ništa ne znaš o meni jer stalno
žuriš, okrećeš glavu,
a u mraku ostavljaš oštre riječi,
poput oružja za svaki slučaj
vidiš zidove i ograde, kao bijele slonove,
hladne i prazne sobe,
zapetljano klupko za koje nemaš vremena,
i misliš ne trebam to,

na kraju ti ipak ostavljam svoj svijet,
ispražnjen od sebe,
ali jedini od svih mogućih
i bez računa,
jer račun se ne ispostavlja danas,
račun dolazi puno, puno kasnije

Foto: www.pexels.com