Arhiva oznaka: Miro Škugor

Miro Škugor: Go home!

“Moj sin nije lopov! Odnija te đava ladon i po suncu!’Bem ti brokve koje nebo drže! Znan ja tebe! Naći ću ja tebe! Ubit ću te!” sustizao ga je razjareni muški glas, dok se zadihan udaljavao niz ulicu. Vladimira su sve jače pekle ogrebotine na lijevoj podlaktici koje je zaradio u naguravanju s nepoznatim mještaninom. Naglo slijevanje znoja niz leđa nakratko mu je zatomilo okus krvi s kuta usana. Želio se što prije vratiti u apartman i već sutra ujutro napustiti otok.

Sve je počelo prije tjedan dana, nakon što se oprostio s prijateljem i njegovom obitelji. Na njihov nagovor pristao je pridružiti im se sa ženom i sinom u mjestašcu na srednjedalmatinskom otočiću koje se činilo savršenim odredištem za godišnji odmor. Taj prvi, zajednički tjedan, kao da se sam od sebe sažeo u jedan dan. Toliko brzo im je vrijeme protjecalo da on, preziratelj svekolike banalnosti, nije mogao odoljeti ne napisati na razglednici upućenoj majci: “Pozdrav iz raja na zemlji! Uživamo u ljetnim radostima. Vole te Vlado, Mirna i Leon.”

Starosjedioci su ih izvrsno prihvatili. Skoro kao rod rođeni. Priskakali su im i ugađali na sve načine. Nisu im dopuštali da se imalo osjećaju gostima ili običnim turistima. Mirna je svakodnevno ugodno čavrljala s tri bake u crnini koje se od prve jutarnje svježine pa sve do deset sati navečer nisu micale s klupe pred ulazom u jedinu mjesnu trgovinu. Usrdno su joj davale bračne i kuharske savjete te prepričavale lokalne tračeve. Redovito su se rastajale uz smijeh i komentare na obavezne doskočice s listova stoljetnih albuma sjećanja iz kojih su bake prizivale svakojake otočne mudrosti. Zbog svega toga su i odlučili ostati na otoku još tjedan dana.

Vladimir je bio plivač, maratonac. Ponekad se satima nije dao iz mora. Mirna se, pak, neprestano sunčala i tek povremeno više prošetala nego zaplivala plićakom. Leon, njihov desetogodišnji sin, ustrajno je pokušavao uloviti svoju prvu ribu s obližnjeg drvenog mulića. U pauzama je žonglirao s novom nogometnom loptom. No, ne predugo. Potom bi odložio loptu na ručnik, pa iznova u ribolov. “Zagrist će jedna, kad-tad. Cipal, brancin ili pic, svejedno. Kladio sam sa s tatom u novi PlayStation 4. Ne smijem izgubiti”, ponavljao je u sebi svaki put prije nego bi zabacio udicu štapom za pecanje.

Nedaleko njih, na improviziranom igralištu, raznodobna grupa dječaka igrala je nogomet. Vladimir je još prije par dana primjetio kako igraju s loptom njegovog sina. Uzimali su je bez pitanja s ručnika, a predvečer vraćali, također bez ijedne riječi. Zapravo, to je uvijek radio isti štrkljasti dječak, očito kolovođa jedva sklepanog nogometnog tima.

A onda u četvrtak popodne lopta nije vraćena. “Tata, gdje mi je lopta?” tužno je i zabrinuto izustio Leon. Nije mu mogao reći da je ukradena. “Posudili su je dečki. Vratit će je večeras”, umirivao ga je. Leon je zbunjeno slegnuo ramenima i sjeo na ručnik. Još uvijek nije ulovio niti giricu.

Vladimiru se činilo da otprije poznaje štrkljastog dječaka. Čak se uspio prisjetiti da ga je tijekom večernje šetnje vidio kako ulazi u dvorište blizu trgovine. Ali, nije bio posve siguran. Zato je odšetao do prvog kafića ne bi li dobio kakvu informaciju o dječaku. Nitko od nazočnih nije ni pokušao odgovoriti na njegova pitanja. Kao da ga uopće nisu poznavali iako je mnoge od njih u više navrata počastio pivom. Združena neželjenost i nejasna ugroza poput nevidljivih ruku s prstima stisnutim u šake izgurale su ga iz kafića, lijepeći mu osjećaj iznenadne nelagode negdje po potiljku. “Mirna! Leon! Dosta je bilo sunčanja i pecanja za danas! Vraćamo se u apartman!” zapovijedao je. Žena i sin su ga začuđeno pogledali. Leon nije više spominjao loptu.

Mirna je upravo završavala s pripremom večere kad joj je zazvonio mobitel. Do sada se nikada nije javljala nepoznatim pozivateljima, ali na njezino veliko iznenađenje ruka joj je ovaj put bila brža od mozga. “Halo! Halo! Haaalo! Koga trebate?” upitala je pokušavši prekinuti šutnju s druge strane. “Reci mužu da mog malog pusti na miru. U suprotnom, ka’ i svi furešti, neće se lipo provesti”, zaprijetio je muškarac s lokalnim naglaskom. Vrisnula je ispustivši mobitel iz ruke na balkonske pločice.

“E, sada mi je stvarno pun kofer!” podvikne Vladimir izletjevši niz stubište kuće u kojoj su odsjeli. “Otkuda im broj mobitela moje žene?!? Nitko njoj neće prijetiti! Niti krasti lopte djeci na plaži!” derao mu se adrenalin na uho potičući ga na trčanje prema dvorištu tik uz trgovinu.

U dvorištu je unatoč slaboj uličnoj rasvjeti namah uočio štrkljastog dječaka s ukradenom loptom. Ugledavši ga, dječak šmugne kroz vrata kamene kuće iz koje je istodobno istrčao krupni muškarac s pretijesnom i prljavom potkošuljom. Poput dva sumo hrvača odmah su završili u snažnom tjelesnom srazu. Ubrzo su ih razdvojili susjedi i prolaznici. Vladimir se nekako istrgnuo iz njihovih mirotvornih zagrljaja te potrčao u sigurnost apartmana.

Sutradan, prije povratka u Zagreb, Mirna je svratila u trgovinu kupiti sokove za put. Tri bake nalazile su se na istom mjestu. Sada su im lica poprimila izraze Moaija, kipova s Uskršnjeg otoka. Na izlasku iz trgovine htjela se s njima ljubazno pozdraviti. Nije uspjela. Baka u sredini prosikće dovoljno glasno da je Mirna može čuti: “Go home!”

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Granica

“Čovjekov kalup ima svoju granicu preko koje nijedno ljudsko biće niti može niti smije kročiti. Ipak, iz nedokučivoga razloga to ponekad i samo na treptaj oka ne vrijedi za pokoje dijete, umjetnika i luđaka. Kada se otamo vrate, djeca pričaju o anđelima i izmišljenim prijateljima, umjetnici stvaraju svoja najbolja djela, a luđaci uvjeravaju svoje liječnike kako iskonsko zlo itekako postoji istodobno ih promičući u viša akademska zvanja. Granica je sve i svuda oko nas. I večeras ću je prijeći”, promišljao je Rugovit sjedeći na klupi u parku.

Oduvijek je bio svjestan da ne pripada ovdje već – tamo. Slutili su to svi koje su ga voljeli i koje je on volio. Zato su ga kad-tad napuštali, kao i on njih. No, čak ni tada, kada ga ništa nije vezivalo za ovaj svijet, nije mogao zakoračiti preko granice. Svaka pjesma koju je napisao, svaki šapat u krošnji koji bi ga zazvao imenom, svaki pokret bića pritajenih u mjesečevim sjenama koji je osjećao kao svoje vlastito gibanje, bile su pozivnice za povratak kući. Na njih nije odgovarao zbog straha kako će zauvijek ostati tamo i nikada neće saznati zašto mu je život dan na privremeno korištenje baš ovdje. A onda je iznenadno, nešto ranije danas, doživio svoj Svarog trenutak, časak u kojemu je sve jasno bez riječi.

Zato je odustao od namjere da za sobom ostavi ikakvo objašnjenje ili bar pismo.

“Uostalom, o čemu bi bilo to pismo? Rode te, živiš u prosjeku sedamdesetak godina, pa umreš. Sve stvarno ili nestvarno, naravno ili nadnaravno, lijepo ili ružno, ugodno ili neugodno, a što se uspije silom ili milom ugurati između ta tri slijeda, do sada nije objasnilo ni opravdalo svrhu ičijeg života. Osim toga, na kraju ove nijeme balade za gluhe, koju tobože svi jasno čuju, nitko ne može razumjeti ni nadživjeti svijet u kojem je nakratko boravio”, bio je apsolutno siguran.

“Zapravo, na koga bih ga naslovio? Takva pisma obično su oproštajne naravi. Nemam se od koga oprostiti. Niti komu bilo što oprostiti. Rodbina, prijatelji, ljubavnice i poznanici nisu ništa više do statista ili čak samo djelića kulise u predstavi nepoznatog autora kojemu tako često pada na pamet zaštiti autorska prava, svaki put pod drugim imenom”, nastavljao je unutarnji monolog.

“Budimo iskreni, da li bi ga itko uopće pročitao? Navodno je Ernest Hemingway dobio okladu od deset dolara uspjevši u omanjem društvu pobratima po peru, napisati na salveti najkraću priču na svijetu: ‘Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.’ Danas, kada je jedna kartica teksta mjera svega ozbiljnoga i suvisloga što se želi, mora, treba ili traži zbog nečega nekome priopćiti, a SMS od maksimalno pedesetak znakova jedina poželjna forma međuljudske komunikacije, tko bi imao dovoljno vremena za pročitati jedno cijelo pismo? Ako je pak vrijeme doista novac, onda nam se svima, više nego ikada do sada, puno više loše piše nego potencijalno nešto dobro čita”, pomislio je s olakšanjem, sretan što mu nikada nisu objavili neku knjigu ili zbirku poezije.

Prve krpice snijega učinile su ga još veselijim. “Točno na vrijeme. Kako su i najavili”, obradovao se što ga ni ovog puta nisu iznevjerili djelatnici Norveškog meteorološkog instituta kojima je više vjerovao nego onima iz domaćeg Državnog hidrometeorološkog zavoda. U svega petnaestak minuta po stazama u parku nahvatalo se 3-4 centimetra snijega. “Dovoljno da čovjek ostavi trag u svijetu”, samoironično zaključi.

Potom naglo ustane i krene stazicom desno od klupe na kojoj je sjedio. Potplati njegovih timberlenki ostavljali su jasne otiske. Poslije pedeset i sedam koraka Rugovit nestane, točno pred skamenjenim mladim parom koji se spremao poljubiti. Mladić je ostao netremice buljiti u mjesto s kojeg je Rugovit netom prije iščeznuo, a djevojci su dvije snježne pahuljice, skrenute s okomitih im putanja zračnim vrtoloženjem sa druge strane granice, upravo upale u otvorena usta.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Gripa

Kada nas je prije četiri godine sustigla teška gripa, razveselila me vijest da si i ti oboljela.
“Dođi! Lezi kraj mene, da kurimo zajedno”, predložih ti emocionalno dezorijentiran svekolikom ognjicom, ali bez previše nade. No, došla si, Nado, s velikom rajnglom te dostatnom zalihom graha i suhih svinjskih nogica.
Zdravljem nam oklopljeni prijatelji, naravno, podržaše našu karantensku obzirnost prema trećim licima i tijelima.
Nažalost, ozdravili smo za svega tri dana.
Danas, kao slavom ovjenčani jelen zavidnog rogovlja, želim sebi priznati kako ću našu prvu i jedinu zajedničku gripu pamtiti zbog dva dokaza.
Naime, još se živo sjećam kako ritmično sloguješ da si pilot Gripena na borbenom zadatku dok me onako iznemoglog uspješno spustaš sve do kraja dugopistnog srha pri rubu kreveta.
Gripa, dakle, nimalo ne utječe na stanja pojedinih vrhunaca.
A kako tek zaboraviti šepanje do kiropraktičara nakon što si me preznojenog uvjerila da bol iz leđa i kralježnice najbolje odstranjuje klizeća “masaža” tvojim stopalima?
Gripa mi je, eto, otklonila svaku sumnju u neimanje kralježnice, makar i trajno oštećene.
Znam da je ni ti nećeš tek tako prepustiti zaboravu. Čuo sam kada si Ani tijekom šopingiranja “Bipom” u telefonskom razgovoru rekla: ”Nikada me više nijedna budala neće nagovoriti na godišnji odmor tijekom najveće zime i najžešće epidemije gripe koje su u zadnjih desetak godina okovale i poharale hrvatski jug, sve do Crne Gore.”

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Jedino što je napisao moj otac

Ako bi me danas netko upitao zašto pišem, odgovorio bih mu kao i onda kada sam počeo pisati – zato što moram.

Još uvijek nemam boljeg odgovora. Pače, nisam siguran želim li ga uopće ikada dobiti, imati, dati i znati.

Doista ne znam što to točno i zbog čega neprestano bilježim pa sastavljam po papiru ili čemu drugom. Moje čuđenje je tim veće jer sam se tijekom puno prigoda uvjerio u svu nedostatnost riječi. U nekim situacijama, pred nekim pojavama, bićima i granicama mogao sam tek šutjeti. Njih riječ nije mogla ni dohvatiti ni prekoračiti.

Zapravo, možda je pravo vrijeme da priznam samome sebi kako sam u duši i srcu čistokrvni Aboridžin iz plemena Nari Nari. Umjesto krvi, mojim krvotokom teče Bolong, Dugina Zmija. Mi nemamo pismo. Ali, imamo crteže, pjesme, usmene predaje i snove. Vidimo i sanjamo vječne stvari. I tako već desecima tisuća godina.

Kako bih volio da vam mogu nacrtati i otpjevati sve riječi koje sam ikada napisao. Oprostite mi, jer to i nadalje ne umijem, prijatelji moji.

Ipak, ponekad s nekim mogu podijeliti barem nepar svojih snova. Oprostite mi i na tom raskoraku, ljubavi moje.

A pred vama, pak, čitatelji moji, opet sam voljan sastaviti sjećanje na dan kada sam shvatio da je pisanje nasljedna bolest.

Za stolom u kuhinji moj otac je pedantno prelistavao tjednik u kojemu su mi objavili nekoliko tekstova. Njegovo lice odavalo je zabrinutost i iskreno razočaranje. “Zar samo osam stranica u cijelom broju?!? Slabo je to”, prokomentirao je nezadovoljno, bacivši časopis na drugi kraj stola. “Ja bih o tome mogao napisati cijeli roman! Ma, što roman!? Romantizam!” uzviknuo je slavodobitno. I prijekorno.

Pet godina nakon njegove tipično pušačke smrti, pregledavao sam i preslagivao fotografije iz naših obiteljskih fotoalbuma. Među prvima koje su mi privukle pozornost bila je fotografija mog oca iz njegovih momačkih dana.

Sjedio je na betonskoj ogradi terase, navrh zgrade koja se, ukoliko me sjećanje opet ne obmanjuje, trzala svaki put kada bi kljun jednog od brojnih kranova kljucnuo zrno iz teretnih vagona paralelno nanizanih sve do lukobrana obližnje pretovarne luke. Iza leđa mu se razvuklo kameno pročelje šibenske Opće gimnazije, baš kao njegovi bijeli zubi pod precizno fazoniranim crnim brkovima.

Kosa mu je bila također crna, sjajna, zalizana šećernom vodicom i začešljana unatrag. Uz tu frizuru pasale su tamne sunčane naočale, bijela košulja dugih rukava, crna pletena kravata, duge hlače, te svježe nalaštene cipele u istom tonu. A među prstovljem desne ruke, naravno, dimila se upravo pripaljena cigareta.

Meni je oduvijek izgledao kao “tata od formata”, a lokalnim djevojkama i ljetnim curama s kontinenta, vjerojatno, kao “faca” iz nekog tadašnjeg srednjotiražnog modnog žurnala.

Gledajući tu džejmsbondovsku preteču s iznenađujućom knedlom sućuti u grlu, istodobno sam negdje ispod nje nanovo otkrio ožiljak odavno zaraslog dječačkog ponosa, a koji se, evo, čak i danas opirao njenom bržem skliznuću niz stegnuto mi ždrijelo.

Manirom kakvog iskusnog filatelista, što detaljno ispituje sve presudne kvalitete vrlo rijetke i nadasve vrijedne poštanske marke, oprezno sam okrenuo fotografiju.

Na poleđini je pisalo: “Elma! Ova fotografija neka Vam je dar za Vašu nemarnost i ujedno prepreka na putu zaborava. Drago. U Šibeniku, 30.XI.1958.god.”

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Ljubav i žižule

Da je moja majka ipak smrtno biće, javili su mi iz Opće bolnice u Šibeniku, 28. rujna 2019. godine u 12:03 sati.

Sve što ću napisati nakon ove rečenice ima ogromni i prijeteći potencijal pretvorbe svake sljedeće riječi u banalnost ravnu upornom ispaljivanju pirotehničkih raketa pozorno složenog vatrometa što se nevoljko razlijeva po blistavom platnu podnevnoga neba. Uostalom, tako je to uvijek kada nakanimo pisati o smrti.

Moja majka bila je do prije nekoliko dana nepobjedivi borac u ringu života. Uzalud sam pokušavao dokučiti zbog čega je sudbina baš njoj priredila toliko teških mečeva. Zato sam, još od prve joj borbe, postao njezinim najžustrijim navijačem i samoukim trenerom.

Nakon što je u proteklih tridesetak godina preživjela gubitak mlađeg djeteta i supruga, uspjela je pobijediti karcinom, prilagoditi se ne baš komfornom ni ugodnom životu u domu umirovljenika, a potom posve poraziti opaku vrstu sepse. A onda su mi prošle subote iznenadno priopćili kako njezino tijelo više nije moglo izdržati tolike udarce. Srce joj je jednostavno stalo.

Na neki intuitivni način ta me vijest nije previše iznenadila. Jer, moja majka oduvijek je imala presitno tijelo za tako veliko srce.

Ono što me je iskreno te nadasve ugodno iznenadilo bili su čestitka i pismo koje sam pronašao u noćnom ormariću uz njezin krevet.
Na prednjoj strani čestitke netko je starinskim krasopisom napisao: ”Simpatiji.” Sadržaj je stao u četiri retka: ”Draga Slavka, Tebi i Tvojima sve najbolje za Božićne blagdane, kao i Sretnu Novu 2019 god. želi Vam…”
Pisamce novijeg datuma nalazilo se u otvorenoj kuverti na kojoj je istim rukopisom bilo ispisano njezino ime i prezime. U kratkom tekstu pisalo je: ”Štovana gđa. Slavka! Osobno se zabrinuto osjećam za Tvoje zdravstveno stanje. Želim da pobijediš opaku bolest i da se uskoro vidimo. Tvoj iskreni prijatelj. Srdačan pozdrav – ćao!”

Kraj rujna i početak listopada vrijeme je kada u Dalmaciji dozrijevaju žižule. To voće podrijetlom iz zapadne Azije, Srednjeg istoka i Kine odavno se, zahvaljujući našim pomorcima, izjednačilo statusom i značenjem s oskorušama, koje je moj kolega i prijatelj Arsen s razlogom uvrstio u jednu od ponajboljih mu pjesama “Djevojka iz moga kraja.”

Nekako u ovo doba moja majka je na šibenskoj tržnici kupovala skradinske žižule i slala mi ih u paketu autobusnom linijom za Zagreb. Bio je to za nju poseban ritual te višednevni projekt. Ljekovita svojstva žižule i konstantna briga za moje zdravlje davale su neobičnu važnost tom, za nju gotovo svetom, činu koji se logički nastavljao na sve načine kojima mi je svakodnevno iskazala svoju majčinsku ljubav.

Kada je paket stigao odmah sam je morao nazvati. “Jesan li ti lipe izabrala, dite moje?” pitala bi me brižno. “Jesi, majko. Ali, ti si meni lipša i slađa”, redovito bih joj odgovorio.

Miro Škugor: Reset

“Volim te! Volim te! Volim te!” ushićeno je vikao u mobitelski mikrofon nepoznatoj ženi. “Napokon jedna pametna, pismena, elokventna, visprena, kulturna, intuitivna, zaposlena i brzomisleća cura“, radovalo se dijete u muškarcu zrelih godina.

Više od dva mjeseca “Badoo” ga je držao u neizvjesnosti. A sada, nakon stotinjak brzopoteznih poruka ovo – bingo!

Dogovorili su dejt naslijepo već za sutra navečer. Sjedio je na naslonu klupe pred kvartovskim vrtićem dok mu je prilazila. “Nešto u njezinu hodu… i sjaju iza njezinih koraka. Ona! Zar je to doista mogla biti ona?!? Ištar…” istrčavale su misli iz sjenki njegova mozga pod kojima se godinama skrivahu sjećanja na dvadeset i dva resetiranja pravremena.

Polako se uspravljao. “Kako su ti velika krila!” izletjelo joj je gledajući ga odozdo dok je istodobno rukama prekrivala usta ni sama ne znajući otkuda su joj navrle te riječi.

Stupovi gradske rasvjete pretvorili su se u reflektore na pozornici. Bilo je prekasno. Znao je kako će njihov susret pokrenuti lanac noćnih šapata te lepet svega što ima krila. Ili izazvati iznenadni svrbež na mjestima gdje su ih neki nekad davno imali. Nenadanim poljupcem uspio joj je zadržati pozornost u zaboravu zemaljske stvarnosti.

Uslijedilo je ispijanje čaja u obližnjem kafiću uz poneku biografsku fusnotu. Sada je bila udovica, s dvoje djece, menadžerica, bivša pripadnica Hare Krišne. “Dobra krinka”, prokementirao je u sebi.

Za dva dana završili su u njegovu krevetu. Sljedeći dan ga je iznenadila nenajavljenim dolaskom i cvijećem. Krevet se opet pokazao logičnim nastavkom večeri. I tako nekoliko sljedećih tjedana.

“Seks nije potreba nego zdravlje”, uvjeravala ga je. Pa dodala: “Zar misliš da ne znam što radimo? Pravimo dijete.” Bio je posve siguran kako nije bila svjesna ičega što je izgovarala.

Jednog ponedjeljka otišli su u kino. Bezglasna zavjetovanja srodnih duša uz “Posve Novi zavjet“. Nakon izlaska iz kina “Europa” svratli su do usputnog kioska. “Što vam se čini, kakav smo par? Hoćemo li dugo ostati zajedno?” upitala je prodavačicu kupujući žvakaće gume. “Simpatičan ste par”, smireno odgovori prodavačica i brzo pospremi novac u blagajnu. Kad joj se izgubiše iz vidokruga, prodavačica žurno zgrabi mobitel. Uskoro je nekome podnosila kratko izvješće na španjolskom jeziku.

Poslije kina ona je htjela k njemu na piće i potvrdu zavjeta srodnih tijela. No, upozoravajuća iskra u pleksusu prerasla je u žeravicu kojom je Prometej ljudima zapalio prvu vatru, a ova pak’ u plamen koji ga je sve više pržio svukud pod kožom. “Nisi je očekivao u ovom životu. Nisi spreman na novi pokušaj prepoznavanja. Došla ti je prerano. Ovo se mora prekinuti, sada i ovdje”, nagovarao ga je poput unutarnje jeke ženski sopran majčinskom autoritarnošću darovateljice prvog mu od njegovih stotinu i osam dosadašnjih života.

Odlučio ju je preventivno preplašiti neočekivanim oponašanjem režanja vuka. “Budalo!” vrisnula je. “Vozi me kući”, zapovjedila je.
“Sjeti se! Sjeti me se, Ištar! Ako me se sjetiš, nazovi me”, povikao je za njom dok je izlazila iz auta. Nije ga čula. “Ludače! Blokirat ću ti broj!” odbrusila mu je.

Javila se u petak. Razmišljala je. Bila je brzopleta. Rado bi nastavila biti dijelom te njihove čudne priče. Pristao je, iako im je podsvjesno davao još najviše tri mjeseca. Poslije osamdeset i tri dana njihova druženja, rekla mu je: “Eto, bio si u krivu. Proslavimo nadolazeće tromjesječje! Bit će ih još!” uskliknula je uručujući mu na dar knjigu Danijela Dragojevića “Izmišljotine”. Uz posvetu: “2 mjeseca, 22. dan, 22 života, 22 srca, 22 inkarnacije, 108 univerzuma, samo reci riječ, jer ja jesam i tu sam.”

A onda mu je jednog četvrtka, poput kakve voditeljice odjela za upravljanje ljudskim resursima, uručila izvanredni “otkaz”. Naravno, iz potpuno opravdanih i službenih razloga.

“Moram brinuti o djeci još najmanje četiri godine. One nisu nikada do sada bile izložene muškoj energiji. Osim toga, imam sve više posla. Putovanja, konferencije, radionice, sastanci, službene večere. To sam ja. Previše sam s tobom. Nedostajem curama i svojim prijateljima. I svom timu”, pokušala mu je objasniti odluku koju je, u stvari, donijela odmah nakon njihove prve svađe. “Eto, po peti put nisam uspjela živjeti s nekim. Ne znam hoćeš li i nadalje biti dio moga života. Dvije godine bačene u vjetar”, prozborila je glasom razočarane atletičarke koja ponovo nije uspjela oboriti svjetski rekord. On je nato zapuhao te nestao u krošnji pod kojom su stajali.

“Reset!” prosikće Semjaza neposredno prije njezina zadnjeg monologa, pritisnuvši tipku na akaškoj tastaturi.

Miro Škugor: Koncert

Nije volio masovna okupljanja.

Povorke, utakmice, svadbe, festivali, sprovodi, diskoteke, sportska i ostala društva, kongresi, demonstracije, simpoziji, predavanja i koncerti izazivali su u njemu osjećaje plitke anksioznosti te dubokog samoprijezira. Jednostavno, nije mogao pripadati ikakvim grupama. Čak niti tijekom samo tih par sati moranja ili povremenog kompromisa. Oduvijek je zazirao od dužeg kontakta s umnoženim pogledima „onog drugog“.

S njom je pak’, kao ni s kim drugim, htio sve, pa makar u konačnici i ne stizali imati puno. Još od trenutka kada ga je ugledala te automatski nacrtala njegov portret, znala je da se nisu sreli prvi put. Nije marila što se nikako nije mogla sjetiti gdje su se sve i koliko puta do tada upoznali. „Neka ovog puta potrajemo bar nešto duže“, pokušavale su ga, moleći, izmjeriti njezine oči kada god bi se susrele s njegovima. Ponekad mu se učinilo kako ga jedino ona doista vidi. Kao i replikantski redni broj iza njegovog imena.

Možda je baš zbog toga pristao na zajednički odlazak na koncert. Uostalom, jedva se mogao prisjetiti kada je posljednji put nazočio sličnom glazbenom događaju. Ako mu se baš nikako ne svidi, čvrsto je odlučio kako će upravo zbog nje izdržati do zadnjeg aplauza. Ona je preko tvrtke nabavila VIP ulaznice, a on joj je prije koncerta poput vrhunskog pantomimičara uručio buket cvijeća i natočio šampanjac u čaše. Naiskap su ih ispili, pa se zarazili zvonkim smijehom. Podsjetilo ga je to na radijski studio u kojem je prije tridesetak godina uspio pridobiti grupu talijanskih pantomimičara da uživo izvedu minutu svog programa.

Dvorana „Arena Centra“ nije si dopustila nijedno prazno mjesto. Svi su ga željeli čuti. Pa čak i ona, koja je slušala beskonačni „rain jazz“ što rastače u komadiće jastva svako doba dana, ma koje godišnje doba bilo. Prenuo ih je prolom pljeska i pljusak svjetla. S prvom notom, drugim zvukom, trećom riječju, četvrtim stihom shvatio je da te večeri, zapravo, nastupa smrt. A kada smrt pjeva, oni koji je mogu čuti ne prestaju plakati.

Prve suze brzo su prerasle u protočni plač, a zatim u neprestane nasrtaje jecaja koji su mu u nepravilnom ritmu izbacivali zrak iz pluća i sjećanja na prošle živote. Pogled na nju bi ih opet vraćao, ali sve bljeđe. Ona ga je držala za ruku i svako malo pitala: „Što ti je? Jel’ ti dobro?“ Ništa joj nije odgovarao. Jer, svaka pjesma je bila o njoj, o njima. Bio je brod u boci, a ona Magdalena. Bio je trag u beskraju, a ona njegov lipi anđeo. Bio je nocturno, a ona bješe ljubav.

„Zar ti nisi čula kako smrt pjeva?“ upitao ju je pri izlasku iz dvorane, tek onako, ne očekujući odgovor. Stala je pred njega. „Zar se već rastajemo?“, jedva je izustila zagledavši se negdje kroz njega. Brzo su došli do automobila. Ona je vozila. I tišinu u njima. Iskrcala ga je pred ulazom u zgradu. Pa nagazila gas.

Otada se nisu čuli. Ni vidjeli. S ljubavi je isto kao i sa srećom. Često ih se odričemo iz ne baš jasnih razloga i ustrajno prolongiramo za neka bolja vremena. Ili sljedeće živote.

Foto: www.pexels.com