Arhiva oznaka: Miro Škugor

Miro Škugor: Jedino što je napisao moj otac

Ako bi me danas netko upitao zašto pišem, odgovorio bih mu kao i onda kada sam počeo pisati – zato što moram.

Još uvijek nemam boljeg odgovora. Pače, nisam siguran želim li ga uopće ikada dobiti, imati, dati i znati.

Doista ne znam što to točno i zbog čega neprestano bilježim pa sastavljam po papiru ili čemu drugom. Moje čuđenje je tim veće jer sam se tijekom puno prigoda uvjerio u svu nedostatnost riječi. U nekim situacijama, pred nekim pojavama, bićima i granicama mogao sam tek šutjeti. Njih riječ nije mogla ni dohvatiti ni prekoračiti.

Zapravo, možda je pravo vrijeme da priznam samome sebi kako sam u duši i srcu čistokrvni Aboridžin iz plemena Nari Nari. Umjesto krvi, mojim krvotokom teče Bolong, Dugina Zmija. Mi nemamo pismo. Ali, imamo crteže, pjesme, usmene predaje i snove. Vidimo i sanjamo vječne stvari. I tako već desecima tisuća godina.

Kako bih volio da vam mogu nacrtati i otpjevati sve riječi koje sam ikada napisao. Oprostite mi, jer to i nadalje ne umijem, prijatelji moji.

Ipak, ponekad s nekim mogu podijeliti barem nepar svojih snova. Oprostite mi i na tom raskoraku, ljubavi moje.

A pred vama, pak, čitatelji moji, opet sam voljan sastaviti sjećanje na dan kada sam shvatio da je pisanje nasljedna bolest.

Za stolom u kuhinji moj otac je pedantno prelistavao tjednik u kojemu su mi objavili nekoliko tekstova. Njegovo lice odavalo je zabrinutost i iskreno razočaranje. “Zar samo osam stranica u cijelom broju?!? Slabo je to”, prokomentirao je nezadovoljno, bacivši časopis na drugi kraj stola. “Ja bih o tome mogao napisati cijeli roman! Ma, što roman!? Romantizam!” uzviknuo je slavodobitno. I prijekorno.

Pet godina nakon njegove tipično pušačke smrti, pregledavao sam i preslagivao fotografije iz naših obiteljskih fotoalbuma. Među prvima koje su mi privukle pozornost bila je fotografija mog oca iz njegovih momačkih dana.

Sjedio je na betonskoj ogradi terase, navrh zgrade koja se, ukoliko me sjećanje opet ne obmanjuje, trzala svaki put kada bi kljun jednog od brojnih kranova kljucnuo zrno iz teretnih vagona paralelno nanizanih sve do lukobrana obližnje pretovarne luke. Iza leđa mu se razvuklo kameno pročelje šibenske Opće gimnazije, baš kao njegovi bijeli zubi pod precizno fazoniranim crnim brkovima.

Kosa mu je bila također crna, sjajna, zalizana šećernom vodicom i začešljana unatrag. Uz tu frizuru pasale su tamne sunčane naočale, bijela košulja dugih rukava, crna pletena kravata, duge hlače, te svježe nalaštene cipele u istom tonu. A među prstovljem desne ruke, naravno, dimila se upravo pripaljena cigareta.

Meni je oduvijek izgledao kao “tata od formata”, a lokalnim djevojkama i ljetnim curama s kontinenta, vjerojatno, kao “faca” iz nekog tadašnjeg srednjotiražnog modnog žurnala.

Gledajući tu džejmsbondovsku preteču s iznenađujućom knedlom sućuti u grlu, istodobno sam negdje ispod nje nanovo otkrio ožiljak odavno zaraslog dječačkog ponosa, a koji se, evo, čak i danas opirao njenom bržem skliznuću niz stegnuto mi ždrijelo.

Manirom kakvog iskusnog filatelista, što detaljno ispituje sve presudne kvalitete vrlo rijetke i nadasve vrijedne poštanske marke, oprezno sam okrenuo fotografiju.

Na poleđini je pisalo: “Elma! Ova fotografija neka Vam je dar za Vašu nemarnost i ujedno prepreka na putu zaborava. Drago. U Šibeniku, 30.XI.1958.god.”

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Ljubav i žižule

Da je moja majka ipak smrtno biće, javili su mi iz Opće bolnice u Šibeniku, 28. rujna 2019. godine u 12:03 sati.

Sve što ću napisati nakon ove rečenice ima ogromni i prijeteći potencijal pretvorbe svake sljedeće riječi u banalnost ravnu upornom ispaljivanju pirotehničkih raketa pozorno složenog vatrometa što se nevoljko razlijeva po blistavom platnu podnevnoga neba. Uostalom, tako je to uvijek kada nakanimo pisati o smrti.

Moja majka bila je do prije nekoliko dana nepobjedivi borac u ringu života. Uzalud sam pokušavao dokučiti zbog čega je sudbina baš njoj priredila toliko teških mečeva. Zato sam, još od prve joj borbe, postao njezinim najžustrijim navijačem i samoukim trenerom.

Nakon što je u proteklih tridesetak godina preživjela gubitak mlađeg djeteta i supruga, uspjela je pobijediti karcinom, prilagoditi se ne baš komfornom ni ugodnom životu u domu umirovljenika, a potom posve poraziti opaku vrstu sepse. A onda su mi prošle subote iznenadno priopćili kako njezino tijelo više nije moglo izdržati tolike udarce. Srce joj je jednostavno stalo.

Na neki intuitivni način ta me vijest nije previše iznenadila. Jer, moja majka oduvijek je imala presitno tijelo za tako veliko srce.

Ono što me je iskreno te nadasve ugodno iznenadilo bili su čestitka i pismo koje sam pronašao u noćnom ormariću uz njezin krevet.
Na prednjoj strani čestitke netko je starinskim krasopisom napisao: ”Simpatiji.” Sadržaj je stao u četiri retka: ”Draga Slavka, Tebi i Tvojima sve najbolje za Božićne blagdane, kao i Sretnu Novu 2019 god. želi Vam…”
Pisamce novijeg datuma nalazilo se u otvorenoj kuverti na kojoj je istim rukopisom bilo ispisano njezino ime i prezime. U kratkom tekstu pisalo je: ”Štovana gđa. Slavka! Osobno se zabrinuto osjećam za Tvoje zdravstveno stanje. Želim da pobijediš opaku bolest i da se uskoro vidimo. Tvoj iskreni prijatelj. Srdačan pozdrav – ćao!”

Kraj rujna i početak listopada vrijeme je kada u Dalmaciji dozrijevaju žižule. To voće podrijetlom iz zapadne Azije, Srednjeg istoka i Kine odavno se, zahvaljujući našim pomorcima, izjednačilo statusom i značenjem s oskorušama, koje je moj kolega i prijatelj Arsen s razlogom uvrstio u jednu od ponajboljih mu pjesama “Djevojka iz moga kraja.”

Nekako u ovo doba moja majka je na šibenskoj tržnici kupovala skradinske žižule i slala mi ih u paketu autobusnom linijom za Zagreb. Bio je to za nju poseban ritual te višednevni projekt. Ljekovita svojstva žižule i konstantna briga za moje zdravlje davale su neobičnu važnost tom, za nju gotovo svetom, činu koji se logički nastavljao na sve načine kojima mi je svakodnevno iskazala svoju majčinsku ljubav.

Kada je paket stigao odmah sam je morao nazvati. “Jesan li ti lipe izabrala, dite moje?” pitala bi me brižno. “Jesi, majko. Ali, ti si meni lipša i slađa”, redovito bih joj odgovorio.

Miro Škugor: Reset

“Volim te! Volim te! Volim te!” ushićeno je vikao u mobitelski mikrofon nepoznatoj ženi. “Napokon jedna pametna, pismena, elokventna, visprena, kulturna, intuitivna, zaposlena i brzomisleća cura“, radovalo se dijete u muškarcu zrelih godina.

Više od dva mjeseca “Badoo” ga je držao u neizvjesnosti. A sada, nakon stotinjak brzopoteznih poruka ovo – bingo!

Dogovorili su dejt naslijepo već za sutra navečer. Sjedio je na naslonu klupe pred kvartovskim vrtićem dok mu je prilazila. “Nešto u njezinu hodu… i sjaju iza njezinih koraka. Ona! Zar je to doista mogla biti ona?!? Ištar…” istrčavale su misli iz sjenki njegova mozga pod kojima se godinama skrivahu sjećanja na dvadeset i dva resetiranja pravremena.

Polako se uspravljao. “Kako su ti velika krila!” izletjelo joj je gledajući ga odozdo dok je istodobno rukama prekrivala usta ni sama ne znajući otkuda su joj navrle te riječi.

Stupovi gradske rasvjete pretvorili su se u reflektore na pozornici. Bilo je prekasno. Znao je kako će njihov susret pokrenuti lanac noćnih šapata te lepet svega što ima krila. Ili izazvati iznenadni svrbež na mjestima gdje su ih neki nekad davno imali. Nenadanim poljupcem uspio joj je zadržati pozornost u zaboravu zemaljske stvarnosti.

Uslijedilo je ispijanje čaja u obližnjem kafiću uz poneku biografsku fusnotu. Sada je bila udovica, s dvoje djece, menadžerica, bivša pripadnica Hare Krišne. “Dobra krinka”, prokementirao je u sebi.

Za dva dana završili su u njegovu krevetu. Sljedeći dan ga je iznenadila nenajavljenim dolaskom i cvijećem. Krevet se opet pokazao logičnim nastavkom večeri. I tako nekoliko sljedećih tjedana.

“Seks nije potreba nego zdravlje”, uvjeravala ga je. Pa dodala: “Zar misliš da ne znam što radimo? Pravimo dijete.” Bio je posve siguran kako nije bila svjesna ičega što je izgovarala.

Jednog ponedjeljka otišli su u kino. Bezglasna zavjetovanja srodnih duša uz “Posve Novi zavjet“. Nakon izlaska iz kina “Europa” svratli su do usputnog kioska. “Što vam se čini, kakav smo par? Hoćemo li dugo ostati zajedno?” upitala je prodavačicu kupujući žvakaće gume. “Simpatičan ste par”, smireno odgovori prodavačica i brzo pospremi novac u blagajnu. Kad joj se izgubiše iz vidokruga, prodavačica žurno zgrabi mobitel. Uskoro je nekome podnosila kratko izvješće na španjolskom jeziku.

Poslije kina ona je htjela k njemu na piće i potvrdu zavjeta srodnih tijela. No, upozoravajuća iskra u pleksusu prerasla je u žeravicu kojom je Prometej ljudima zapalio prvu vatru, a ova pak’ u plamen koji ga je sve više pržio svukud pod kožom. “Nisi je očekivao u ovom životu. Nisi spreman na novi pokušaj prepoznavanja. Došla ti je prerano. Ovo se mora prekinuti, sada i ovdje”, nagovarao ga je poput unutarnje jeke ženski sopran majčinskom autoritarnošću darovateljice prvog mu od njegovih stotinu i osam dosadašnjih života.

Odlučio ju je preventivno preplašiti neočekivanim oponašanjem režanja vuka. “Budalo!” vrisnula je. “Vozi me kući”, zapovjedila je.
“Sjeti se! Sjeti me se, Ištar! Ako me se sjetiš, nazovi me”, povikao je za njom dok je izlazila iz auta. Nije ga čula. “Ludače! Blokirat ću ti broj!” odbrusila mu je.

Javila se u petak. Razmišljala je. Bila je brzopleta. Rado bi nastavila biti dijelom te njihove čudne priče. Pristao je, iako im je podsvjesno davao još najviše tri mjeseca. Poslije osamdeset i tri dana njihova druženja, rekla mu je: “Eto, bio si u krivu. Proslavimo nadolazeće tromjesječje! Bit će ih još!” uskliknula je uručujući mu na dar knjigu Danijela Dragojevića “Izmišljotine”. Uz posvetu: “2 mjeseca, 22. dan, 22 života, 22 srca, 22 inkarnacije, 108 univerzuma, samo reci riječ, jer ja jesam i tu sam.”

A onda mu je jednog četvrtka, poput kakve voditeljice odjela za upravljanje ljudskim resursima, uručila izvanredni “otkaz”. Naravno, iz potpuno opravdanih i službenih razloga.

“Moram brinuti o djeci još najmanje četiri godine. One nisu nikada do sada bile izložene muškoj energiji. Osim toga, imam sve više posla. Putovanja, konferencije, radionice, sastanci, službene večere. To sam ja. Previše sam s tobom. Nedostajem curama i svojim prijateljima. I svom timu”, pokušala mu je objasniti odluku koju je, u stvari, donijela odmah nakon njihove prve svađe. “Eto, po peti put nisam uspjela živjeti s nekim. Ne znam hoćeš li i nadalje biti dio moga života. Dvije godine bačene u vjetar”, prozborila je glasom razočarane atletičarke koja ponovo nije uspjela oboriti svjetski rekord. On je nato zapuhao te nestao u krošnji pod kojom su stajali.

“Reset!” prosikće Semjaza neposredno prije njezina zadnjeg monologa, pritisnuvši tipku na akaškoj tastaturi.

Miro Škugor: Koncert

Nije volio masovna okupljanja.

Povorke, utakmice, svadbe, festivali, sprovodi, diskoteke, sportska i ostala društva, kongresi, demonstracije, simpoziji, predavanja i koncerti izazivali su u njemu osjećaje plitke anksioznosti te dubokog samoprijezira. Jednostavno, nije mogao pripadati ikakvim grupama. Čak niti tijekom samo tih par sati moranja ili povremenog kompromisa. Oduvijek je zazirao od dužeg kontakta s umnoženim pogledima „onog drugog“.

S njom je pak’, kao ni s kim drugim, htio sve, pa makar u konačnici i ne stizali imati puno. Još od trenutka kada ga je ugledala te automatski nacrtala njegov portret, znala je da se nisu sreli prvi put. Nije marila što se nikako nije mogla sjetiti gdje su se sve i koliko puta do tada upoznali. „Neka ovog puta potrajemo bar nešto duže“, pokušavale su ga, moleći, izmjeriti njezine oči kada god bi se susrele s njegovima. Ponekad mu se učinilo kako ga jedino ona doista vidi. Kao i replikantski redni broj iza njegovog imena.

Možda je baš zbog toga pristao na zajednički odlazak na koncert. Uostalom, jedva se mogao prisjetiti kada je posljednji put nazočio sličnom glazbenom događaju. Ako mu se baš nikako ne svidi, čvrsto je odlučio kako će upravo zbog nje izdržati do zadnjeg aplauza. Ona je preko tvrtke nabavila VIP ulaznice, a on joj je prije koncerta poput vrhunskog pantomimičara uručio buket cvijeća i natočio šampanjac u čaše. Naiskap su ih ispili, pa se zarazili zvonkim smijehom. Podsjetilo ga je to na radijski studio u kojem je prije tridesetak godina uspio pridobiti grupu talijanskih pantomimičara da uživo izvedu minutu svog programa.

Dvorana „Arena Centra“ nije si dopustila nijedno prazno mjesto. Svi su ga željeli čuti. Pa čak i ona, koja je slušala beskonačni „rain jazz“ što rastače u komadiće jastva svako doba dana, ma koje godišnje doba bilo. Prenuo ih je prolom pljeska i pljusak svjetla. S prvom notom, drugim zvukom, trećom riječju, četvrtim stihom shvatio je da te večeri, zapravo, nastupa smrt. A kada smrt pjeva, oni koji je mogu čuti ne prestaju plakati.

Prve suze brzo su prerasle u protočni plač, a zatim u neprestane nasrtaje jecaja koji su mu u nepravilnom ritmu izbacivali zrak iz pluća i sjećanja na prošle živote. Pogled na nju bi ih opet vraćao, ali sve bljeđe. Ona ga je držala za ruku i svako malo pitala: „Što ti je? Jel’ ti dobro?“ Ništa joj nije odgovarao. Jer, svaka pjesma je bila o njoj, o njima. Bio je brod u boci, a ona Magdalena. Bio je trag u beskraju, a ona njegov lipi anđeo. Bio je nocturno, a ona bješe ljubav.

„Zar ti nisi čula kako smrt pjeva?“ upitao ju je pri izlasku iz dvorane, tek onako, ne očekujući odgovor. Stala je pred njega. „Zar se već rastajemo?“, jedva je izustila zagledavši se negdje kroz njega. Brzo su došli do automobila. Ona je vozila. I tišinu u njima. Iskrcala ga je pred ulazom u zgradu. Pa nagazila gas.

Otada se nisu čuli. Ni vidjeli. S ljubavi je isto kao i sa srećom. Često ih se odričemo iz ne baš jasnih razloga i ustrajno prolongiramo za neka bolja vremena. Ili sljedeće živote.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Tuširanje

„Dvadeset tri i trideset. Sad će“, nije ni završio misao kada se iz stana iznad, preciznije iz tuš-kabine pozicionirane nad krevetom na kojemu je upravo pokušavao zaspati, na njega obrušio zvuk tutnjave Nijagarinih slapova uzrokovan neumoljivim Frankinim tuširanjem. Nakon otprilike tri minute uslijedila je i neuspjela vokalna interpretacija negdašnjeg hita Lepe Brene. I tako narednih petnaestak minuta, baš svake večeri, tijekom zadnjih par godina.

„Tipičan Kantov sindrom“, pokušavao je pojmiti. Doduše, Immanuelovi sugrađani nisu bili izloženi nikakvoj pogibelji. Pače, trebali su mu biti zahvalni, jer su po njegovim svakodnevnim šetnjama, točno u sedam sati, mogli navijati svoje satove. Vele da je samo jednom, na nekoliko dana, odustao od šetnje zato što se zanio čitanjem Rousseauova djela „Emile ili o odgoju“. Tako se i Frankino tuširanje znalo prolongirati, ali samo na sat-dva. Toliko o odgoju. Tek za ljetnih školskih praznika Vjekoslav se konačno mogao naspavati.

Osjećao je mješavinu bijesa, nemoći i zle sreće zato što je baš on postao dijelom Frankinog bioritma i higijenskih navika. „Zašto nisam kupio stan u nekom od drugih ulaza?“ stalno si je postavljao isto pitanje. Ležeći nepomično u krevetu jedino je znao kako će se sutra nastaviti spoticati o vlastite podočnjake. Ono što još nije mogao znati, ali je predosjećao, bila je noć kada će mu se plafon srušiti na glavu. „Ubila ga tuš-kabina“, mogao je zamisliti crnokronični naslov na nekom portalu. A potom se načas uozbiljio: “Nije li mi onaj astrolog predvidio nasilnu i bizarnu smrt?“ Kao da nelagodno otresa perut sa sakoa, brzo se mišlju vratio na aktualnu situaciju.

Franka je završavala osmi razred osnovne škole i bila je starija kći njegove susjede Irene, inače, samohrane majke u lijepim četrdesetima. Morat će u najskorije vrijeme opet s njom porazgovarati i upozoriti je na kućni red koji nije dozvoljavao nikakve po susjede uznemirujuće aktivnosti poslije 22:00. posebice ne u novogradnjama. Tom teroru morao je već jednom doći kraj.

Kako to u životu već biva, pri jutarnjem odlasku na posao, na izlasku iz zgrade, susreo je susjedu Irenu. Prije nego li je išta izustio, ona mu je ljubazno ponudila prijevoz njezinom osobnim automobilom do posla. Pristao je. Tijekom vožnje pričali su o svemu samo ne o temi koja ga je toliko mučila. Crveno svjetlo semafora iznenadno je kod njega pokrenulo pravu verbalnu bujicu u trajanju od nekoliko minuta. Sve joj je nastojao nabrojiti: Franku, tuširanje, pjevanje, on godinama ne spava, kućni red, on čuje i druge zvukove, viku, svađe, pospremanje njihovog stana, čuje i kad koriste toalet, samo što mu ne mokre u uho, itd.

„Znate, dragi susjede, kada mi sve ovo ovako pričate čini mi se kao da smo već dugo jedna obitelj. Morali bi svakako probiti plafon te spojiti naša dva stana unutarnjim stubištem“, rekla je smijući se. „Već sam sto puta upozorila Franku, ali ne sluša me. Jeste li primijetili da se tuširala oko pola deset kada ste mi se zadnji put požalili? To je trajalo dva dana, a onda sve po starom. Takve su to godine. Znate i sami…“ pojašnjavala mu je. Htio joj je odgovoriti nešto ne baš pristojno, ali zaustavila ga je nagla škripa kočnica. „Evo, vi tu izlazite, zar ne?“ milo ga je upitala. „Da. Hvala na vožnji“, nespretno je uzvratio.

Od prekjučer, nije mogao ne čuti kako se sada, uz svakonoćno tuširanje u 23:30, netko tušira svako jutro u 6:30. Dok ne bude posve siguran o komu je riječ, još neko vrijeme se neće buniti. Ali, svakako će morati. Budući da ga budilica budi u 6:50, nikako ne smije dopustiti drsku krađu cijelih dvadeset minuta predragocjenog mu sna. Uostalom, ako ga išta može izbaciti iz takta, onda je to osvetničko tuširanje.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Kiki gaci cveću!

Po četvrti put pokušavao je pripaliti fitilj na voštanici koja se klatila u preširokom svijećnjaku. Prethodna tri neuspjela pokušaja dodatno su proširila mrlju lipanjskog predvečerja što je sve dublje natapalo njegovu narančastu košulju i kričavu kravatu kariranog uzorka.

„Valjda se konačno umorio i negdje primirio“, iskreno se ponadao sada već vidno iznervirani promotor kuhinjskog posuđa. Obazirući se oprezno na sve strane, pozorno je prinosio upaljenu šibicu k svijećnjaku. Još ga je svega centimetar dijelio do uspjeha. Ali, milisekundu prije nego li je u sebi uskliknuo: „Uspio sam!“, odnekud je dotrčao trogodišnji dječačić snažno puhnuvši prema šibici. Na dim ugašene šibice odmah se nastavio njegov vragolasti poklič: „Kiki gaci cveću!“ A potom je odjurio nekamo u vrt.

Promocija novog posuđa trenutno je prerasla u kaos. Promotor se sručio u stolac na pročelju stola jedva susprežući suze dok ga je osmero uzvanika nastojalo smiriti. Domaćica je dojurila iz kuhinje nudeći mu veliku čašu punu leda s tek prstom vode. Susjed Zvonimir neprestano je ponavljao: „Ma, dajte, molim vas! Odrasli smo ljudi. To je samo dijete. Sve će biti u redu.“ Gospođica Blaženka prednjačila je u nagovaranju promotora da nastavi i dovrši promociju. „Baš bi bilo dobro osvojiti novi ribež na prigodnoj lutriji“, razmišljala je usplahireno, uzdajući se u sve svoje atribute. Kikijev otac pak želio je samo jedno – dobro isprašiti tur svom potomku. I tijekom prošlonedjeljne mise također ga je doveo u stanje prigušenog bijesa. Još mu je u glavi odzvanjao Kikijev glasić koji je na svećenikovo:„Pomolimooo seeee!“, zdušno uzvratio: „Odmorimooo seee!“ Tajac koji je nakon toga ispunio crkvu pretvorio se u križ za koji nije znao koliko će ga dugo trebati nositi. No, posve sigurno znao je da kada ga se dočepa… „Kiikiiii, Kiiikiii!“ isprva je oštro dozivao sina. Nakon minutu ili dvije već je urlao isto ime u želji da glavnog krivca privede pravdi, ovdje i sada. A od Kikija – ni traga ni glasa.

Poslije pola sata, trud uzvanika urodio je plodom. Točnije, večerom. Promotor se koliko-toliko sabrao. Održat će promociju do kraja. Uostalom, večera se može skuhati i bez posebnih ukrasa ili atmosfere. Posebice kada društvo za stolom naglo ogladni. Uz domaćinovo asistiranje skoro besprijekorno je odradio ostatak predviđenog programa. Još samo flambirano voće i to bi bilo sve od njega za ovu prigodu.

U dubokoj tavi rastopio je maslac pa na njega dodao smeđi šećer, muškatni oraščić, piment, narančinu koricu i par žličica voćnog soka. Zatim je narezao raznovrsno voće te dohvatio bocu ruma i skoro polovinom njezina sadržaja zalio sočne kockice. „Kakvo će to biti finale!“, pomisli zaneseno, svemu do tada unatoč. A onda se redom dogodilo sljedeće: zvuk paljenja šibice, iskra, mali plamen pa huk otvorenog plamena. Kao nadrealni kontrast mraku što je upravo skliznuo sa Sljemenskih padina i doklizao do stola na terasi, iz tave s voćem suknuo je stup vatre visok oko dva metra.

Šok je umjesto itekako opravdane panike imao neočekivano paralizirajući učinak. Nitko nije stigao reagirati. Ni disati. A kamoli zazvati vatrogasce ili barem zavapiti: “Požar! Požar!“ Jedino je domaćinu u nekom dijelu primozga prostrujala fotografija njegove kuće u rubrici sutrašnje „Crne kronike“.

Nakon što je alkohol iz ruma ishlapio, sve oči bile su uprte u promotora. Nepomično je stajao pored zdjele, dok su mu preko oprljenog lica padale trepavice, obrve i vlasi iz pramena kose koji je samo trenutak prije krasio njegovo visoko čelo.

Odjednom je odnekud dojurio Kiki te iz petnih žila puhnuo u promotora. „Kiki gaci cveću!“ uzviknuo je radosno.

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Probna vožnja

prepiru se
bez kontakta očima
dvije gospođe
oko slobodnog sjedala
tko je veći invalid

zar ćete ovdje svirati
pita preneraženi gospodin
deklariranog veseljaka
koji ne prestaje uštimavati gitaru
i pričati o pokojnoj supruzi

nižu spolne organe
srednjoškolske darkerice
u jezične ogrlice
vješajući ih o vratove
većinom gluhih putnika

pokisli migrant pokušava dograbiti
kroz prste mu ispali mobitel
iz kojeg još dopire glas
njegova oca
u nekoj arapskoj zemlji

više ne mogu kao nekad
u razmaku od samo jedne stanice
napisati pjesmu o tebi
priznah si pri izlasku iz busa
zatvarajući kišobran

Foto: Miro Škugor