Arhiva oznaka: Miro Škugor

Miro Škugor: Transsibirska željeznica

„Aaaaaaaaaaa! A-a-a-a-a-a-a-a-a! Ah! Ah! Ah! Ah! Ah! Ah! Aaaaaaaaaaa!“ stenjala je, preklinjala, molila, vikala, poticala, umirala, psovala, oživljavala, razbijala se i iznova sastavljala posve naga mlada djevojka sjedeći na balkonskoj ogradi apartmana u prizemlju dvokatnice, raširenih nogu.

Jednu ruku je prebacila preko ramena svog partnera, koji se za tu priliku posve uživio u uloge prvo strojovođe, a potom same lokomotive Transsibirske željeznice što je tek krenula s moskovskog kolodvora. Drugom rukom pridržavala je željeznu ogradu što se opasno tresla pod njihovim ritmički usklađenim težinama.

Apartmansko naselje odjekivalo je patnjom putnice, koja je ipak čvrsto odlučila stići na svoje odredište. Tri sata poslije ponoći s pravom je do tada nosilo naziv gluhog doba noći. Večeras su ih svi, htjeli to ili ne, morali čuti. Vjerojatno su ih htjeli i vidjeti. No, nisu se usuđivali ičim mrdnuti isprekidano dišući u sigurnosti svojih apartmanskih skloništa. Osim u mašti.

„Hoćeš li ti nju više izjebati? Alice, ‘ajde svrši već jednom. Ne mogu čoriti od vas“, glas njihovog dobrano pijanog prijatelja, sličan zvuku izbrazdane gramofonske ploče, zapucketao je iz susjedne sobe naglo spustivši zastor na predstavu za koju su mnogi od slušača bili voljni platiti najskuplje karte.

Foto: pexels.com

Miro Škugor: Zrcalo

Svjetlost se jedva probijala kroz prebojeno staklo prozora oskudno namještenog studija u potkrovlju potresom oštećene zgrade Gornjeg grada. 

Miroslav je jutros na prozor nanio još jedan sloj bijele boje. Nadao se kako će tako izbjeći znatiželjne poglede slučajnih prolaznika koji su se čak i nakon ponoći povremeno znali ušetati duž trankviliziranih pročelja okolnih kuća.

Konačno je bio spreman. Dao je otkaz na poslu, a svu ušteđevinu uložio u eksperiment u kojemu je bio voditelj  projekta i dragovoljni sudionik. Više od tri godine radio je na konstrukciji uz pomoć novostečenih, pretežno ruskih internetskih istomišljenika.

Večeras je mirno sjedio na stolici unutar dvometarskog ogledala od visokopoliranog aluminijskog lima zavrnuta na poseban način u obliku spirale, na pola zavrtaja u smjeru kazaljki sata. Na glavu je stavio šljem sličan metalnoj zdjeli sa senzorima, dok je u rukama držao specijalni uređaj na koji su bile prikopčane raznobojne žice i pri čijem vrhu su se nalazila dva velika gumba – zeleni i crveni. Potres i korona usporili su ga u realizaciji eksperimenta za koji je prvi put čuo još 1997. godine, kada je dokazana djelotvornost Kozirjevih zrcala.

Zapravo, korona se pokazala većom preprekom. Obližnja zvjezdarnica u Opatičkoj 22 radila je zbog korone u izvanrednom režimu. Tijekom epidemioloških mjera bila je otvorena samo jednom tjedno, od 19.30 do 22.00, a što je ovisilo o povoljnoj vremenskoj prognozi. Budući da nije mogao unaprijed znati u kojemu će danu biti moguće promatranje neba, bio je zahvalan Petru na redovitoj pravodobnoj obavijesti.

Petar je bio dugogodišnji zaposlenik Zvjezdarnice Zagreb te izniman astrofizičar, k tomu otvoren svim stručnim izazovima. Poslije zatvaranja zvjezdarnice uvodio bi u njene prostorije svog srednjoškolskog prijatelja s kojim je dijelio istu strast prema životu i znanstvenom djelu Nikolaja Aleksandroviča Kozirjeva, sovjetskog astronoma i astrofizčara. Ta strast bila je toliko obuzimajuća da je Petar dopuštao Miroslavu rad s najnovijim instrumentima koje je zvjezdarnica dobila donacijom od američke zvjezdarnice s Havaja. Miroslav je pak na taj način mogao višekratno provjeriti Kozirjeve teorije.

To se, prije svega, odnosilo na teoriju da vrijeme nije ništa drugo doli energija. Energija i vrijeme su dvije strane jedne cjeline. Pače, prošlost, sadašnjost i budućnost događaju se istodobno. Ako ovladamo vremenom, dobit ćemo beskonačni izvor energije. Putovanja u realnom vremenu su moguća, kako u budućnost, tako i u prošlost. Vrijeme je za Kozirjeva imalo različitu gustoću, a razlikovalo se i po kvaliteti, uz mogućnost širenja i skupljanja.

Miroslava je odavno fascinirala činjenica da zbog brzine rasprostiranja svjetlosti promatrač bilo koju zvijezdu vidi samo u prošlosti. Dok svjetlost dođe od nje do Zemlje, zvijezda promijeni svoj položaj. No, ako se teleskop usmjeri na tu, za nas još uvijek nevidljivu, ali matematički lako odredivu točku u kojoj bi se zvijezda trebala sada nalaziti, mjerni uređaji reagiraju na nepoznatu vrstu energije. Ona se očito rasprostirala trenutno, odnosno brže od brzine svjetlosti. Isto će se dogoditi ako uređaje usmjerimo na položaj zvijezde na kojemu će se ona zateći tek za sto godina. Ta energija je vrijeme, tj. protok vremena. Materijalni objekti prema teoriji relativnosti ne mogu se kretati takvom brzinom. Kozirjev je slutio kako ta energija nije materijalna i kao da s našim svijetom nije imala nikakve veze.

Dobro je znao kako se prema drugom zakonu termodinamike zagrijana tijela hlade te predaju dio topline hladnijima dok se temperatura svih tijela postupno izjednačava. Dakle, neizbježna je toplotna smrt svemira. Naše sunce trebalo je odavno sagorjeti, ali ono i nadalje svijetli. Kozirjev je zaključio da, kao i ostale zvijezde, prima neku energiju izvana. Izvor te energije je vrijeme. A kretanje kroz vrijeme moguće je putem konstrukcije zrcala koju je osmislio.

Miroslav je prije točno 1125 dana od nepoznatog pošiljatelja primio e-mail s rezultatima eksperimenata u Novosibirsku i Stonhengeu. Dragovoljci unutar zrcala mogli su slati i primati telepatske poruke, a mnogi su opisali da su se našli usred poznatih povijesnih događaja, kao i onih koji će se tek dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti.

Mogućnost putovanja u prošlost silno ga je uzbudila. Pri tomu nije mislio nazočiti npr. Cezarevu ubojstvu ili biti svjedokom Hitlerova samoubojstva. Želio je isprobati mogućnost da opet sretne preminule članove svoje obitelji, roditelje i sestru. Život samca sve više ga je gurao u neizdrživi stisak posvemašnjeg žaljenja za mnogobrojnim propuštenim prigodama u kojima im nije rekao koliko ih je volio, koliko su mu značili i koliko mu nedostaju. A sada bi svima njima mogao objasniti vlastite nepromišljene postupke, ispade sebičnosti i izboje ljutnje. Ili barem pokušati porazgovarati s njima. O bilo čemu. Slike njihovih lica blijedile su iz njegova sjećanja zajedno s njihovim glasovima.

Sjedeći na stolici unutar zrcala, Miroslav je osjećao mješavinu olakšanja i nade. “Uskoro ću zagrliti svoje”, drhtavim glasom obavijestio je o svojoj nakani ostatak svijeta. Potom je stisnuo zeleni gumb.

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Jamal

Četvrta klupa u nizu, uz desni rub Trga kralja Tomislava, bez njega se činila posve beskorisnom i bespotrebnom.
Prolaznici različite životne dobi, spola i zanimanja, češće putnici u prolazu i stranci nego Zagrepčani i oni koji su se zbog bilo kojeg razloga Zagrepčanima čutili, sami ili s društvom, redovito su sjedali na treću i petu klupu. Kao da su znali da četvrta klupa ima neku drugu svrhu, važniju od kratkotrajnog predaha.

Za njega je to pak bio primjereni poslovni prostor. Pretvorivši klupu u izložbeno-prodajni štand s primjercima “Uličnog Fenjera”, časopisa istoimene udruge koja je pružala pomoć beskućnicima, socijalno ugroženima i samohranim roditeljima, plaho bi i bez riječi iskoračio prema potencijalnom kupcu. Potom bi poput oživjelog kraka samostojeće vješalice naglo ispružio ruku držeći časopis u razini lica. Tako se na naslovnici bolje vidjela otisnuta cijena od 15 kuna. Da li zbog tog iznenadnog pokreta ili njegove naglašene mišolike fizionomije – sitne plave oči, rijetke obrve, bradica i razmaknuti prednji zubi, prolaznici su ga uglavnom zaobilazili.

Tako je i Dorian postupio u tri navrata.
Prvi puta mu se prodavač časopisa hitrim iskorakom ispriječio na putu do posla izbacivši ga pritom iz hipohondrijskih misli o raznovrsnim boleštinama u jednako bolnu stvarnost još jednog radnog dana. Drugi puta bio je uvjeren kako je riječ o dobro kamufliranom prosjaku, a Dorian se još nije smirio od šoka kada se nedavno na njega izderala starija gospođa zapuštena izgleda. U njezinu ruku položio je 5 kuna, a ona mu je odbrusila kako je to malo i neka medeka sačuva za vlastitu majku.
Treći puta presreo ga je te od upornog prodavača na drugu stranu ulice odvukao kolega s faksa. Čvrstina njegovog zagrljaja bila je razmjerna vremenu koje je proteklo od njihova zadnjeg susreta. Jedva došavši do daha uspio je preko ramena vidjeti i zapamtiti naziv časopisa. Bilo je to dovoljno za guglanje na netu i odluku da prvom sljedećom prigodom od mišolikog prodavača kupi barem jedan primjerak. Zapečatio ju je osjećajem iskrene posramljenosti.

Nakon tjedan dana konačno ponovno ugleda prodavača na njegovu “štandu”. Žurno mu je prišao. “Dobro jutro! Što to prodajete? Mogu li prelistati?”, dobrohotno priupita zatomivši nabujalo olakšanje. Kao da čita Dorianove misli, prodavač preko svoga lica razvuče ohrabrujući osmijeh. Za njih obojicu. A zatim mu uz naglašeni naklon glavom uruči časopis.

Zalijepljen na četvrtoj stranici Doriana dočeka papirić na kojemu je pisalo: “Stvaranje je počelo zvukom. Svemir je nastao iz pjevanja. Glas stvara dok govorimo. Zvuk stvara oblike. Zvuk stvara svjetlost. I brži je od nje. Sve što izgovorimo putuje brže od svjetlosti. Što je medij kojim se zvuk rasprostire gušći, zvuk sve više ubrzava. Beskonačno gusti medij je vakuum. Zvuk ne putuje pravocrtno već spiralno. Najniža službeno izmjerena frekvencija zvuka je ona u crnoj rupi sazvježđa Perzej. Zvuk zraka kojeg udišemo daje energiju tijelu. Zvuk liječi i najteže bolesti.”

Dorian nije mogao skrenuti pogled s teksta na papiriću. Nije mogao ništa. Ničim.
“Znate, više nitko ne pjeva pjesmu stvaranja”, izvijesti ga prodavač ravnodušnim glasom.
A onda još hladnije dometne: “Jamal.”
Ta riječ poput naglog pritiska divovskog dlana opet oživi Dorianovo nakratko zastalo srce istodobno mu upumpavajući zrak u pluća.

Negdje kroz neuronsku mrežu njegova mozga iznova je propuštena jučerašnja informacija da se na otoku Jamalu, koji se nalazi u sastavu Jamalskonenečkog autonomnog okruga u sjeverozapadnoj Rusiji, u tlu otvorila misteriozna rupa široka 79 metara. I da riječ “Jamal” na nenečkom jeziku znači “kraj svijeta”.

Foto: pixaby.com

Miro Škugor: Vrt

“Pogodi gdje smo”, pisalo je ispod fotografije upravo prispjele Whats App-om. Nisam žurio s odgovorom.

U starom dijelu grada, iznad katedrale sv. Jakova, a na pola puta prema novouređenoj tvrđavi sv. Mihovila, stisnuo se među samostanskim zidinama mediteranski vrt sv. Lovre. Dvije križne staze s malom fontanom u središu razdijelile su ga na četiri polja začinskog i ljekovitog bilja, obrubljenog niskim šimširom. Gusterna prikladne veličine te nekoliko drvenih stolova i stolaca skladno su dobrusili ovaj neveliki gradski dragulj u neočekivanu oazu mira veličinom srazmjernu istinskom udahu za svaku veličinu praznih pluća.

Uvijek sam ga doživljavao i smatrao visećim vrtom. Samo zbog četiri vitka i vižljasta čempresa u svakom njegovom kutu, koji su se nevidljivim prstima čvrsto držali za okolne zidove i krovove, još uvijek se nije sunovratio u more. Bilo mi je drago vidjeti da ga ni nakon toliko godina nisu ispustili iz ruku.

A onda me je prenula mobitelska zvonjava. Prijatelj je bio nestrpljiv, jer mu nisam odmah odgovorio.

“Na izletu smo u Šibeniku. More je prehladno za kupanje. Kupujemo brodske karte za obilazak tvrđave sv. Nikole. Koliko se toga ovdje ima za vidjeti! Trebali smo i prije doći. Ana jedva nadzire dečke. Rekli smo im da si se ti u ovom gradu rodio i živio. Sada žele obići svaku uličicu. Zaviruju u svako dvorište i haustor. Nadaju se da će te sresti”, nezaustavljivo mi je prenosio dojmove.

Nisam ga mogao niti želio prekidati. Dok sam slušao kako zvuče slike mog rodnog grada shvatih da u njega prerijetko svraćam. Čak i ako me dečki upravo sada tamo sretnu.

Foto: www.pexells.com

Miro Škugor: Čuvar

Od svih zvonjava koje je ikada čuo, najviše mu se u sjećanje urezao zvuk električnog zvonca instaliranog u sobi podvornika, a čija se kotva i tog popodneva pravodobno otpustila najavivši početak velikog odmora.

Ubrzo je s grupom prijatelja iz VIII.c razreda zaposjeo klupu u parkiću što je svojom zapadnom stranom graničio s popločanim školskim dvorištem. Nigdje drugdje u blizini nije bilo pogodnijeg mjesta za uobičajeno žustro komentiranje netom završeneg testa iz matematike.

“Ja sam sve riješila”, pohvalila se Vladimira. “Ja sam stigao do pola. Dovoljno za dvicu”, ravnodušno će Edo. “I ja isto”, izgovorio je poput jeke njegov brat blizanac Mario.

Semida i Zdenka upravo su se spremale uglas iznositi svoje dojmove o težini matematičkih zadataka. Prije prvih riječi prekinulo ih je prilaženje razrednog nasilnika, koji se tog dana pojavio samo na satu tjelesnog odgoja.

Dokazana moć roditeljskih opravdanja omogućavala mu je puno više slobode u ispunjavanju školskih obaveza. Njegovi roditelji, dobrostojeći lokalni obrtnici, uspjeli su u rijetke stanke pri danonoćnom gomilanju novca ugurati slijepu ljubav prema sinu jedincu pretvorivši je u njemu stalno dostupni bankomat.

Nikako im nije bilo jasno kako nastavnici ne prepoznaju njegovu svekoliku nadarenost. Bili su zadivljeni kako im sin iz dana u dan trpi sve nebuloze i nepravde obrazovnog sustava. Za razliku od nastavnika, a kao povlaštena stalna mušterija zabrinutih nasilnikovih roditelja, direktor škole imao je posve suprotno mišljenje o tom “iznadprosječno inteligentnom, sposobnom i ponekad samo malo nestašnijem učeniku”.

Krupni momak prištava lica namah se usredotočio na žgoljavog dječaka što je sjedio na rubu naslona klupe. “Opet ti, štreberu. Stalno si mi na putu”, prozborio je prijetećim tonom istodobno začešljavajući plavu kosu. Odnedavno je počeo oponašati pokrete Johna Travolte iz filma “Briljantin” uvjeren kako će time u očima vršnjaka ispasti još veći frajer i usput lakše osvojiti cure iz razreda.

“Ti ćeš opet sigurno dobiti peticu. Ali, šta ti to vridi kad si mižerija, mršav i ružan. Jel’ ti mater tu robu nabavila kod manjurica i popova?” postajao je sve agresivnijim. Mršavi dječak je šutio. Bojao se nasilnika. Znao je da ga neće zaustaviti odgovor kako mu je kričavu majicu i bermude od trepera na rasprodaji kupio te za Uskrs poklonio stric, dugogodišnji gastarbajter na privremenom radu u nekom sjevernonjemačkom gradiću.

Nasilnik je priželjkujući fizički obračun s mršavkom jednom nogom zakoračio na klupu oslonivši se laktom na svoje koljeno. “A kakva ti je to glupa slika papige na leđima? Samo matun ka’ ti može nosit’ takvu majicu”, siktao je kao zmija koja je štrcajući otrov upravo omamila najprikladnijeg miša za predstojeću večeru. To je bio pouzdan signal ostalima da se naglo udalje od klupe.

“Mogu li je malo bolje pogledati?” izustio je pružajući glavu dobrano preko dječakovog ramena uz polagano ispuštanje nakupljene sline iz usta. Taman kad je uplašeni dječak osjetio kako mu pljuvačka natapa leđa, nasilnik se naglo uspravio uz smijeh nalik njištanju. Usmjerivši obje ruke prema dječakovom prsištu snažno ga je gurnuo preko naslona klupe da je ovaj kao iznenadno ispuštena vreća krumpira tresnuo leđima o zemlju. Padajući primijetio je kako se iza nasilnikovih leđa postupno stvara nejasni magličasti oblik.

Cure su pohitale k dječaku koji je stenjući nastojao doći do zraka. Blizanci nisu bili skloni takvim ispadima hrabrosti. Njihovi trbusi i kosti, koje su zauvijek zapamtile snagu nasilnikovih šaka, držali su ih po strani, na sigurnoj udaljenosti. “Sve ću reći razrednici. Ti si zao i pokvaren”, ljutito će Semida ne obazirući se na nasilnika. Još jednom se zacerekavši, donekle zatečen Semidinom reakcijom, pljucnuo je dečkima pred noge, a zatim polako krenuo prema motociklu kojega su mu roditelji nedavno kupili za rođendan. Motor je upalio tek iz trećeg pokušaja. Nasilnik ih je sve odmjerio dugim pogledom da bi se sljedećeg trenutka mirno odvezao s poprišta nemilog događaja.

Samo je napadnuti dječak vidio kako se magličasta nakupina pretvorila u malo konkretnije čovjeku slično obličje, koje je pratilo svaki nasilnikov pokret. To nešto sjelo je iza njega na motor uhvativši ga oko struka.

Sljedećih dana redale su se reakcije nastavnika, roditelja, razrednice, pedagoga i direktora uz učenička prepričavanja po školskim hodnicima. Svi su redom osuđivali nasilnikovo ponašanje. Čak ga ni direktor više nije toliko branio. Za to vrijeme on se nije pojavljivao na nastavi. Navodno se razbolio. A onda je nakon skoro tjedan dana školom protutnjala strašna vijest. Prebrzo vozeći motocikl nasilnik je tijekom vikenda smrtno stradao u prometnoj nesreći na izlazu iz grada.

Prošlo je više od trideset godina kada je zvuk školskog zvona negdašnjeg mršavog štrebera ponovo prisjetio na taj nesretni slučaj. Došavši po svoju kćer u tu istu osnovnu školu shvatio je da se još uvijek nije mogao u potpunosti oduprijeti samonametnutom osjećaju nekovrsne krivnje za smrt mladog nasilnika. I ne samo njega.

Do sada se ukupno pet puta susreo s čovjekolikom magličastom sjenom. Još od incidenta iz osnovne škole nastojao je izbjegavati ekscesne situacije. No, nasilnici su se naprosto lijepili za njega. Neke od njih uspio je zaplašiti vikom i histeričnim upozorenjima kako će im se nešto vrlo loše dogoditi ako mu učine išta nažao. Nažalost, četiri puta ga nisu poslušali. Svi neposredni počinitelji takvih djela u kratkom bi razdoblju smrtno stradavali na različite načine.

Do danas nije uspio doznati ništa konkretnije o magličastim sjenama. Niti o pravim motivima njihovih djelovanja. Zapeo je na uopćenoj priči o postojanju ljudi sjenki, nadnaravnih bića koja se pojavljuju kao tamne sjenovite humanoidne prikaze brzog kretanja i iznenadnog rasplinuća. Negdje se opisuju zlima i agresivnima, a drugdje su opisani kao anđeli čuvari. Neki izvori tvrde da su oduvijek među ljudima te da se hrane ljudskim emocijama i strahovima. Malo je onih koji su ukrstili pogled s njihovim navodno crvenim očima.

Povremeno ga znade uznemiriti pomisao kako će mu za svaku pomoć od strane nepoznatog magličastog pomagača jednom biti ispostavljen pozamašni račun. Nije bio siguran želi li ga platiti. Pomoglo bi mu da čim prije sazna čime se plaćaju takvi računi.

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Kodlak

“Policija više ne traži vukodlaka iz Meteriza“, pred očima mu se namah pojavio jutrašnji naslov iz “Jutarnjeg lista”.

Tridesetak metara pred njim nepomično je stajalo ili čučalo krupno biće, glasno dahćući.

Sve dlake na Romanovu tijelu učas se digoše u zrak, dok mu je pleksus istodobno pokušavao razriješiti dilemu – golemi pas koji se propeo na zadnje šape ili još veći vukodlak koji čuči oslanjajući se na dlanove mišićavih ruku.

Ta neuobičajeno topla prosinačka večer 2006. godine već se prelijevala u sljedeći dan kada je Roman napustio kvartovski kafić na Vidicima. Zapravo, njega i njegovu ekipu istjerao je vlasnik kafića objavivši iznenadni “fajrunt” kada mu je dozlogrdilo slušati bučno društvo koje nije prestajalo redati najnovije priče o pojavi vukodlaka u šibenskom kvartu Meterize.

Nije bilo više nikoga u gradu tko nije znao da su dvije djelatnice sportske kladionice po povratku s posla ugledale kako se među okolnim zgradama kreće ogromna tamnodlaka životinja, izbečenih i krvavih očiju, snažnih i pogrbljenih leđa te četvrtaste njuške pri čemu se glasala neartikuliranim zvukovima.

Priča se poput ljetnog požara proširila ostalim dijelovima grada. Zvijer je navodno viđena u drugim kvartovima, lokalni svećenik je na misi spominjao Sotonu, djeca su odbijala pohađati popodnevnu nastavu u školama, policija povećala broj patrola, mjesni mađioničar tvrdio da je riječ o refleksiji neobičnog svjetla koje se već neko vrijeme moglo vidjeti na brdu u blizini mjesta viđenja zvijeri, a gradski kroničari se prisjetili kako se slična viđenja ponavljaju u intervalima od 20 godina, baš kako je bilo 1966. i 1986. godine. Tada se nije govorilo o vukodlaku. Za Šibenčane je to bio “kodlak”.

Sve to je Romanu ponovno prošlo kroz glavu dok je smišljao kako izbjeći napad i domoći se sigurnosti kuće udaljene svega dvjestotinjak metara iza kodlakovih leđa.

Dvije otegotne okolnosti vrlo su ga zabrinjavale.

Ulica u kojoj ga je presreo kodlak bila je posve pusta. S obje strane ulice nalazile su se privatne kuće zaklonjene šumicom od mogućih pogleda iz mnogobrojnih nebodera na drugoj strani naselja. Dakle, nije mogao računati na ičiju pomoć čak i kada bi je uspio zazvati.

Osim toga, baš večeras bio je sam u kući. Majka je otišla u posjet tetki, sestra spavala kod školske prijateljice, a otac se i nadalje nalazio na privremenom radu u Njemačkoj. Sve i da se domogne kuće, pitao se za koliko bi vremena otključao vrata stana na gornjoj etaži. “Puno. Dovoljno da te ščepam!”, odgovorio je samom sebi umjesto kodlaka.

Prigušeno režanje kodlaka prekinulo mu je trosekundni tok misli. Učinilo mu se kako je kodlak pomaknulo glavu unaprijed, kao da ga dodatno procjenjuje. Premda mu nije vidio oči, Roman je osjećao da ga i nadalje netremice promatra. A onda se kodlak počeo namještati tražeći bolji tjelesni oslonac.

Romanu je to bio znak za akciju. “Ako si već primoran na fizički sraz, udari prvi”, odnekud mu je u mozgu bljesnula rečenica iz špijunskog filma koji je nedavno pogledao.

Roman se iznenada zatrči ravno prema kodlaku, pa nakon tri koraka naglo skrene ulijevo. Kodlak se na trenutak trznuo unazad, a zatim pojurio za Romanom.

Do Romanove kuće uredno se poredalo desetak drugih kuća s pripadajućim dvorištima, vrtovima i garažama. Još dok je preskakao ogradu prvog vrta izvadio je iz džepa ključ od ulaznih vrata čvrsto ga stisnuvši u ruci. U sebi je nabrajao imena susjeda kroz čija bi dvorišta protrčao i s čijih bi garažnih krovova doskočio. Bio je posve siguran da više ne trči nego leti. Čuo je zvuk šapa i dahtanje kodlaka iza sebe, koji samo što ga nije dohvatio.

Roman je kao kakav skakač u vis konačno preskočio ogradu svog dvorišta, a tridesetak stepenica do gornje etaže kuće uspenjao u jednom dugom koraku. Ni sam nije znao kako je otključao vrata. Čim ih je zalupio, s vanjske strane je uslijedio snažni udarac. Kao da se motorist na trkačem motoru velike kubikaže zaletio u donji dio vrata.

Roman je dvaput zaključao protuprovalna vrata te povukao dodatni zaštitni zasun. Znoj ga je oblio u tolikoj mjeri da je u prvi mah pomislio kako mu je popustio mjehur.

Osluškivao je zvukove iz dvorišta. Nije ih bilo. Niti ikakvih pokreta. Nikad do tada nije čuo tako glasnu tišinu.

Poslao je SMS poruku frendu s kojim je do prije pola sata ispijao ture piva u kafiću pokušavajući mu ukratko opisati što je upravo doživio. Ovaj mu je kratko odgovorio: “Nije piva za svakoga!”

Odlučio je da neće uzbunjivati majku niti nazivati policiju. Ionako je njihov broj imao memoriran na brzom biranju. Odmah je provjerio sve prozore i vrata u stanu te dogurao komade namještaja iz predsoblja na ulazna vrata. Jutro je dočekao oslonjen leđima na komodu s mobitelom u rukama.

Prve zrake sunca i glasovi susjeda koji odlaze na posao ohrabrili su ga na razbarikadiranje vrata. Kada ih je otvorio, uočio je veliko udubljenje s donje vanjske strane. Stresavši se, shvatio je da se više boji majčine reakcije nego kodlaka. Smislit će već neko racionalno objašnjenje koje uključuje njegovu osobnu krivicu. Uostalom, tko bi povjerovao u njegovu priču? Grad je to s grubim smislom za humor. Nije htio postati još jednim gradskim ridikulom.

Odjednom mu pozornost privuče poštanski sandučić na dvorišnim vratima. “Opet sam zaboravija pokupit’ poštu. Možda je stiglo pismo od ćaće”, konstatirao je samoprijekorno.

Dok je vadio kuverte i novine iz sandučića ispadne letak “sletjevši” točno na njegovu desnu tenisicu. Roman se sagne i podigne letak. Čitajući sadržaj iskrivi usne u polusmiješak.

Zatim pozorno promotri gleda li ga itko. Kada se uvjerio da na njemu ne počiva nijedan pogled, gurne letak u susjedov poštanski sandučić. Šibensko kazalište pozivalo je svoje sugrađane na premijeru predstave “Velika zvijer”.

Foto: www.pexels.com

Iznad vode

Upravo je objavljen novi multimedijalni projekt naslova “Iznad vode”

Radi se o multimedijalnom projektu s ukupno 14 pjesama. Pjesme će se objavljivati na YouTube kanalu petkom u 18.00 h, a po objavi svake pojedine pjesme slijedi integralna verzija audiozbirke.

Stihove je napisao te interpretativno pročitao Miro Škugor koji je i autor fotografija, a glazbu je skladao, izveo i producirao Toni Eterović. Videoklipove je izradio i uredio kanal Kruno Galjar.

Foto: www.pexels.com