Arhiva oznaka: Marko Gorša

Marko Gorša: Ljudožder

Ponoć je možda već bila i prošla, Gustave to sa sigurnošću nije mogao znati, dok je pripit izlazio iz gostionice i zateturao naizgled u nepoznatu smjeru širokom lyonskom ulicom. Predugo je prošlo otkako nije slobodan hodao noću gradom, sretao džepare, kurve, beskućnike koji spavaju pod ćoškovima zgrada i prolazima između kuća. Predugo je prošlo otkako je okusio vino, pravo vino. Mogao bi svratiti do neke od ovih dama, pomisli, no prođe ga ta misao prije no što po njoj stigne djelovati. Već je bio izbio na obalu Saône pa prati nekoliko labudova što uspavano klize po vodi do mosta kojim će prijeći natrag u svoj stari život. Mjesec je bio mlad i labudovi na crnoj vodi kao da su bili od srebra. Dok njegove cipele pod sobom grabe kamenje mosta, Gustave slavi svoju prvu malu pobjedu u novom životu.
Ostavlja iza sebe Loyasse na kojem je prije mnogo godina, još kao dijete, sahranio oca, nasilnog pijanicu, i shvatio da mu je samome ionako bolje; ostavlja kaznionicu u kojoj je završio jer je u metežu slučajno nabo nekog žandara trideset četvrte. Ostavlja kurve i ostavlja zatvorske kolege, silovatelje i ubojice vlastitih žena i djece, lopove i razbojnike, i robespjerovsku rugalicu o revoluciji koja proždire svoju djecu. Ne, ne jede revolucija nikoga, znao je Gustave i ranije. Ljudi, ljudi su djecožderi, ljudožderi; ljudi, budale zavedene idejama; i sam je to ranije bio. Još mu je obaviti neke sitnice i, ako sve bude išlo prema planu…
Nije da nije strepio, naravno da jest; otkako je napravio prvi slobodan korak, crv sumnje počeo mu je nagrizati pamet; što ako se za ovih nekoliko godina sve promijenilo? Što ako ga žena ne čeka, kako joj je naredio da mora? Ta, za sve ove godine nije ga ni jedanput posjetila. Opteretile su ga sve te noći bez poljupca, bez dodira. Prošlo je vrijeme nekako, ne zna ni sam, nekako bestjelesno, u razmišljanju. Pomiren je već s činjenicom kako mu sigurno više nije vjerna, kako je njegovo mjesto u postelji sigurno zamijenio netko drugi, netko tko sebe nije okaljao zločinom, i pomalo mu je sad i svejedno, pripit je i bit će drugih dana kad će o tome razmišljati trezven.
Onoga je dana, po uhićenju, čuo kako su neki od svilara pravdali svoja djela podnevnim suncem koje ih je zaslijepilo i opilo im tijela i mozgove, pa su tako mahniti i slijepi ubili. Gluposti. Njega nije opilo ni sunce ni žega, nego kužna srdžba koja je okuražila rulju da postupi kako niti jedan od njih sam ne bi. Glavom izgubljenom u razmišljanjima o onom danu, opijen vinom i noćnim nebom s toliko zvijezda, bez mjesečine, stigao je pod pozor kuće koju je nekada mogao zvati domom. Nikada to više ne će moći.
Kroz susjedno je dvorište došao do svojega i umalo ga je ugrizao pas. Pametna je Laura, možda i više od njega, živinu je nabavila da ih čuva noću od nepoželjnih gostiju. Nije dugo prošlo dok lavež mrcine koja se htjela otrgnuti s lanca nije na vrata dozvao gazdu. Pojavio se na vratima Gustaveov šurjak i laknulo je Gustaveu što ga ipak nitko nije zamijenio u postelji.
Laura je bolesna, već duže vrijeme. Dugačak hodnik do sobe gdje je spavala gazio je, čini se, duže nego most na Saôni. Na vratima mu odlutā pogled na krevetac pod prozorom u malenoj sobi, a pod poplunom bijelo lice djeteta. Prvi put Gustave vidi svoga sina; savlada ga radost i pohita zagrliti svoj porod. Daske na podu zacvile i maleni se, mamuran od sna, nađe u očevu čvrstu zagrljaju. I što ga je jače Gustave grlio, to se čedo više migoljilo i cvililo. Laurin malaksao glas pokušao ga je umiriti. “To je tvoj tata”, ali dijete je plakalo i udaralo rukama Gustavea o prsa i ugrizlo ga za rame. “Nisi ti moj tata!” vikao je. Dijete viče, a otac ga sve više privija o prsa. Gustaveov je stisak postajao sve snažniji i sinove su mu riječi opile mozak i ruke. Opet je i sam dijete, i leži na podu. I njegov ga otac udara nogama, a on viče “mrzim te, ti nisi moj tata, mrzim te, mrzim”; i čuje negdje iza decrescendo Laurina glasa. Osjeća Gustave očeve cipele na svojim malim prsima i čuje svoju, dječju vrisku. Suze mu teku niz obraze; i zatvorska mu je košulja mokra od dječjih suza.
U jednom se u Gustaveu nešto pretrgnulo, u trenu je sve postalo jasno. Nema više galame u mozgu, nema očevih čizama koje ga udaraju, nema dječjeg plača ni Laurina glasa. Ne postoji prošlost i ne postoji budućnost. I ne postoji ni sadašnjost. Sve je zatvoreni krug, i sve se vrti u krug, i sve se ponavlja. Svjedočit će Gustave tomu do kraja svoga života; koščate ruke koje gužvaju bijelu svilu; slika prljavih prstiju oko bijelog dječjeg vrata ponavljat će se pred njegovim sklopljenim očima zauvijek, i kada ih posljednji put sklopi, kada ponovno legne s Laurom u zajedničku postelju, preko, na Loyasseu. Zauvijek će Gustave ostati ljudožder.

Foto: www.pexels.com