Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Nosila je prelijepu košulju

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Što sam stariji
sve mi je manje stalo
do određenih društvenih događaja
zbivanja i ugleda
Gade mi se sve te
tričarije

Guram si prst
u grlo
da povratim uspješnije
Ne znam je li to zasićenje
ili sam u nečem
pogriješio

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Lijep je ljetni dan
Gledam je kako se njiše u hodu
u povišenim sandalama
u kratkoj traper mini suknji
Retro stil je in
Vitko mlado tijelo
Noge k’o u priči
Plava kosa pada joj
niz ramena
Prava nijansa ruža
na usnama

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Što sam stariji
sve mi je manji
interes za društvena događanja
Uživam u sitnim svakodnevnim detaljima
Pogled u daljinu
panorama grada, priroda, zelenilo
Zgodne mlade djevojke
Mala zadovoljstva
estetskog karaktera

Foto: pixabay.com

Krunoslav Mrkoci: Doba nostalgije

Ja sam u to doba, krajem 80-ih, od 1985. do 1989., išao u niže razrede osnovne, i to je zapravo sve koliko se sjećam tog vremena: iz škole, iz obiteljskog okruženja. Možda je onda bilo sve u svemu nekakvo “romantičnije” doba nego danas… A ne treba smetnuti s uma niti to da kod određenog broja ljudi prošlost će uvijek činiti se boljom, jednostavno iz razloga jer su ljudi tada bili mlađi. Možda ste i vi više nostalgični prema svojem djetinjstvu i mladosti nego prema Titu? Nekima mladost ostane u sjećanju kao najljepše doba života.
Meni je u najljepšem nostalgičnom sjećanju ostalo obiteljsko okruženje ranog djetinjstva koje sam proveo ponajviše u društvu djeda i bake. Miris bora za Božić, njegovo kićenje na Badnjak i tvrdi bombon koji mi je pobjegao u dušnik i kojim sam se skoro ugušio; i već sam mislio da sam mrtav, dok nitko oko mene nije ništa u te dvije-tri sekunde primijetio, a ja nikome nisam mogao signalizirati ništa… Uglavnom, Bog me spasio, kao i mnogo puta kasnije, od očite smrti. To djetinjstvo je bilo lijepo. Stvari su postale mnogo manje lijepe od kad sam stupio u pubertet. A tada je počeo i rat, sa svakodnevnim izvješćima s bojišnice i snimkama na tv-u…
Mladost mi je bila košmarno doba, osim perioda kada sam intenzivno izlazio i bario djevojke. Uglavnom, mogu reći da nakon djetinjstva meni je upravo ovo sadašnje vrijeme nekako najugodnije i najljepše. Nemam žene, nemam djece, stalnog zaposlenja ni automobila. Osjećam se slobodno i sretno. Jedino što me povremene naznake tjelesnih tegoba podsjete da više nemam 25 ni 28, pa čak ni 30 ni 35.

Foto: pixabay.com

Krunoslav Mrkoci: Pojava jezičnih vulgarizama u djelima suvremene generacije pisaca

Teško je ne primijetiti da ova generacija suvremenih “mladih” pisaca, stasala nakon 1990., često u svojim proznim, ali i pjesničkim tekstovima, makar u nešto manjoj mjeri, upotrebljava izraze poput: kurac, pička, pica, pičkica, pičon, kara, guziti, ševiti, jebati, pojebati, najebati, izjebati, odjebati, sjebati, zajebati (nadam se da uočavate ulogu prefiksacije u tvorbi novih značenjskih inačica kod glagola u našem jeziku); nešto rjeđe nailazimo i na pokoji: šupak, šupčina, govno, sranje (nije rijetko)…
Zanimljivo bi bilo dobiti odgovor na pitanje zašto se pojavljuju spomenuti tzv. jezični vulgarizmi u književnom stvaralaštvu suvremene generacije pisaca?
Jesu li to možda svojevrsni “pojačivači okusa” u našoj stvarnosti prezasićenoj brojnim pričama i informacijama; pojačivači kako bi se nešto posebno istaknulo i došlo do izražaja?
Ili je riječ jednostavno o jednom suvremenom izrazu pomodnosti u književnim tekstovima; pomodnosti koja je k nama došla sa zapada, na krilima uradaka masovne pop-kulture, kao što su film i glazba, i to primarno angloameričke provenijencije?
I je li se ta uvezena suvremena moda zapadne egzaltacije spominjanjem intimnih dijelova tijela kod nas zapravo spojila i nakalemila na već postojeći domicilni tradicionalno ukorijenjen narodni izraz predajne pučke kulture patrijarhalne provenijencije?
Hajdemo se sada prisjetiti kakva je situacija bila u drugoj polovici 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća u hrvatskoj književnosti, naročito vezano uz učestalost pojave vulgarizama.
August Šenoa: Zlatarovo zlato
Koliko bismo vulgarizama od gore spomenutih našli u tom djelu? Hmmm… pa valjda ni jedan. Odgovor je šokantan. A nije da se vulgarizmi u 19. stoljeću u hrvatskom jezičnom korpusu nisu upotrebljavali.
Prisjetio sam se dokumentarca o životu i djelu braće Seljan iz Karlovca; svjetskih putnika, istraživača, špijuna i pustolova.
Suvremeni dokumentaristi putovali su tragovima čuvene braće i došli do sela Indijanaca u južnoameričkoj prašumi čiji su preci bili vodiči i nosači našoj braći Seljan. Seljani su među prvima kartografirali dotad neoznačene dijelove džungle, pa se tako među zemljopisnim pojmovima što su ih oni zapisali i imenovali nailazi i na rječicu Pičko. Navodno, kaže tradicija lokalnih Indijanaca što se prenosila s koljena na koljeno, da su istraživači Seljan motivirali indijanske nosače izrazima poput: Ajde pičko! Brže pičko! itd. Kako god bilo da bilo, uslijed česte uporabe ovog izraza, Indijanci su ga upamtili, iako mu nisu znali stvarno i puno značenje.
Za opravdanje Augustu Šenoi, kada mu zamjeramo nedostatak anatomskih vulgarizama, možemo kazati da je tada javno čistunstvo, znano kao “ćudoređe”, bilo i zakonska kategorija, podložna kažnjavanju, jednako kao što bi takve riječi društveno obilježile u tadašnjim čestitim građanskim krugovima svakoga tko bi ih upotrebljavao u javnosti.
S druge strane, možemo kazati da je danas moda takva da ne podržava odviše ćudorednu uštogljenost. Ali znate što kažu o modama: da se nakon nekog vremena vraćaju.
Zamislite samo unutarnji monolog i tijek misli Grge Čokolina o Dori:
“Koji kurac si umišlja ta pičkica? Da je predobra za mene, jel?”
Tko zna što bi na takvu suvremenu preradu i adaptaciju svojega teksta rekao August Šenoa?
Može li naša suvremena književnost djelovati autentično i stvarno bez takvih poštapalica i pojačivača? Ukoliko su junaci suvremenih priča tzv. obični ljudi, radnici, studenti humanistike i svakakvi likovi koji ne spadaju ni u kakve elite, teško će ih biti izbjeći.
Čini se da je odgovor kako su takvi vulgarizmi, naposljetku, jezični izrazi i svjedočanstva autentičnosti životnog realizma. Jednostavno, radi se o tome da ljudi tako nekako i razmišljaju, a pisci k’o pisci, to još samo dodatno pojačaju i naglase. A sve s ciljem približavanja stvarnog života čitatelju.
Zapravo, što je lik-subjekt u djelu ogorčeniji društvom i svojom sudbinom, to češće, više, obilnije i bez ustezanja upotrebljava vulgarizme. Vulgarizmi su danas, dakle, prihvaćeno sredstvo karakterizacije lika i njegovog miljea, te način da se pisac psihološki približi čitatelju, čineći kroz upotrebu vulgarizama samog čitatelja sudionikom nečega što je teško i prljavo, a samim time i autentično. Naime, nekada, u doba Augusta Šenoe, čitatelji su tražili ideal, uzor, savršenu romantiku, a danas traže prije svega jadnu, ubogu i bolnu autentičnost.
Zašto je to tako? Zašto su se ljudi danas u stanju više poistovjetiti i suosjećati s antijunacima nego s junacima, teško je reći. Možda zato što danas znamo da nema ni jednog pravog junaka bez nekakve mrlje i mane i da su svi junaci iz prošlosti, zapravo, prikazani lažno? Više nam nitko ne može prodati priču. Samo prljavo je autentično, zar ne? Danas život nikome nije lak.

Foto: www.unsplash.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 10. dio

VIKEND: Subota
“Nothing ever becomes real till it is experienced”
/John Keats/

Jutarnje zrake sunca prodrle su kroz prozor. Bruno se, još u polusnu, okrenuo na stranu kreveta na kojoj je trebala ležati Antonija. Njeno toplo tijelo bilo mu je okrenuto leđima. Disala je ravnomjerno. Pitao se, dok ju je tako promatrao, na trenutak: ima li među nama ljubavi? Ali, istinske ljubavi? Ona je mlada, ljupka; privlačna; poželjna. Volim li ja nju, zapravo? Ljudima ponekad takva pitanja padaju na pamet. Ljudi, a naročito mlađi, lako pobrkaju privlačnost, simpatiju, požudu, s ljubavlju. I privlačnost, i simpatija, i požuda su privremena, vrlo privremena stanja, koja lako i dođu i odu; vrlo su trenutna. A ljubav, ljubav prema određenoj osobi, prema određenom biću, ipak je trajniji stav; ljubav je odlučnost da se ustraje u naklonosti, dobru i odanosti prema određenom biću. Valjda.
Romantična ljubav, između osoba različitog ili istog spola, najčešće i mora uključivati elemente kao što su: privlačnost, simpatija, požuda. No, često je među njima izgubljena i zametnuta ljubav, ona prava ljubav koja se u nekim slučajevima razvije, a često se (čak i među ljudima koji su dulje vrijeme zajedno ili u braku) i ne razvije.
Prava ljubav, pomislio je Bruno, podrazumijeva one elemente Kristove ljubavi: odvajanje od sebe kako bi se dalo i živjelo za drugoga. Takva ljubav ne može se forsirati ni stvoriti pukom željom u glavi; ona ili dođe s vremenom ili ne dođe; ili ju otkrijemo, tu duboku ljubav prema određenoj osobi, ili ju ne otkrijemo. Za istinsku ljubav sigurno je ključna određena razina prihvaćanja, što nužno znači, i razumijevanja. Uz to nužno je razviti i suosjećanje. Da, razumijevanje i suosjećanje su ključni za istinsku ljubav. Bruno je zaokružio svoje razmišljanje, koje mu je u tom trenu palo na pamet i prekinulo njegove prvotno započete radnje.

Privinuo se uz Antoniju, dok je njegov nabrekli kurac, privremeno ometen razmišljanjem o istinskoj prirodi ljubavi, sada opet ozbiljno stršao u erekciji, i čak preko pidžame, ona ga je morala osjetiti. Zadovoljno se promeškoljio, i namjestio se tako da njegov pulsirajući ud bude što bliže njenoj maloj. Muškarci imaju tu neobičnu, ali prirodnu potrebu za seksom u ranim jutarnjim satima; potrebu koja se često manifestira spontanim i snažnim jutarnjim erekcijama.

Ona se lagano prenula iz sna. Živnuo je, i sada već poprilično budan, stavio je dlan lijeve ruke na njezinu guzu, lagano je milujući. Sve strastvenije i senzualnije prelazio je po oblinama njezinog dupeta. Čini se da je sada već i ona bila sasvim budna, ali je samo ležala i držala, dopuštajući mu da joj rukom masira stražnjicu. Činilo se da uživa. Bruno je krenuo odvažnije u akciju. Zavukao je ruku ispod njezine pidžame i gaćica. U tom trenutku iznenada se podigla Antonijina lijeva ruka (dok je ona još ležala na boku, okrenuta mu leđima) i spustila se odlučno na njegovu ruku u akciji i čvrsto ju zgrabila.
– Zloćko – prozborila je Antonija. Samo na to misliš …
Bruno, zaustavljen u akciji, osjećao se zbunjeno.
Izvukao je ruku ispod njezinih gaćica. Ona se potom okrenula prema njemu, prstićima ga poškakljala po bradi, i rekla umiljatim, ali odlučnim glasom:
– Mišiću, rekli smo da danas idemo na Sljeme.
– Ajoj, da …- promrmljao je Bruno. Pa imamo još vremena – rekao je pokušavajući spasiti situaciju.
– Kol’ko je sati? – upitala je. Bruno se okrenuo prema noćnom ormariću gdje je stajao sat: – Sedam i petnaest.
Antonija je već bila na nogama, nataknula natikače i zaputila se u hodnik. On je ostao još malo ležati u krevetu. Kroz otvorena vrata sobe čuo je kako je pustila vodu u wc-u. Definitivno, bilo je vrijeme za ustajanje.

U kuhinji Antonija je već pripremala jutarnju instant kavu Nescafe Classic, stavljajući po dvije male žličice u svaku od dvije velike šalice. Električno kuhalo za vodu lagano je šištalo. Nakon nekoliko trenutaka sjedili su tako, uz kuhinjski stol i ispijali prve gutljaje vrućeg napitka. Antonija je zapalila svoju prvu jutarnju cigaretu.

Bilo je prošlo osam, vjerojatno negdje bliže oko pola devet, kad su izašli iz zgrade. Na leđima su im bili ruksaci natrpani s po dvije boce: jedna od 1,5 litara vode te nekakav izotonični žuti napitak za sportaše i za brz povrat energije; sendviči zamotani u alu-foliju što ih je Antonija složila još sinoć; nekakve energetske štangice od žitarica, čokolade i tko zna čega; po banana i jedna jabuka u svakom ruksaku, rezervne majice za presvlačenje, papirnati ručnici, maramice, pravi ručnik. Još je samo nedostajao pribor za prvu pomoć.

Polupustim ulicama grada uputili su se u subotnje jutro prema najbližem tramvajskom stajalištu gdje su trebali sačekati broj četrnaest koji će ih odvesti iz centra grada sasvim na sjever, do posljednje regularne gradske tramvajske postaje. Magla, uobičajena u ovo doba godine u Donjem gradu, već se razišla i ukazalo se suncem obasjano plavetnilo neba. Plavi niskopodni tramvaj gotovo bešumno je klizio subotnjim ulicama. Premda je listopad ušao u svoj drugi tjedan, neobično toplo vrijeme bilo je primjerenije rujnu.

Bruno i nije bio baš nešto pretjerano entuzijastičan glede penjanja na Zagrebačku goru u subotnje jutro; ali to je bio Antonijin plan pa ju nije htio razočarati. Odlučio je zadatak odraditi smireno i rutinski, kao stari planinar. Na glavi mu je bila crna šilterica s velikim bijelim natpisom Malta i malteškim bijelo-crvenim križićem pored natpisa; uspomena s putovanja. Malteške otoke zapamtio je kao precijenjeno turističko odredište s visokim cijenama, sveprisutnom prašinom, oskudnom vegetacijom i lošim hotelskim smještajem s redukcijama vode, pokvarenim klima uređajem, itd.

Po dolasku na Mihaljevac trebalo se prebaciti na drugu, posebnu tramvajsku liniju koja će ih dovesti do Tunela.
Čim uđeš u mračan Tunel, planinarska pustolovina počinje. Priroda Medvednice zove. U ruksake su uzeli i velike, čvrste plastične vrećice, jer bi sada gore negdje, na putu prema Sljemenu, trebalo biti kestena.
Putem su susretali planinare: mlađe i starije, sijede parove, samce, skupine od po nekoliko ljudi. Ništa neobično; uobičajeni prizori. Mada i nevoljko, Bruno je morao priznati sebi da priroda ima opuštajući utjecaj na njega; utječe tako da zaboravlja neke od svojih tekućih preokupacija i premješta ga u ovu šumsku sadašnjost, među drveće, u sadašnji trenutak; trenutak opuštanja i smirenja, bez briga.

Iscrpljeni, pristigli su i do samog vidikovca na vrhu, odakle je pucao pogled na zagorsku stranu Medvednice, gdje su dolje, u daljinama, iza pojasa šume, ležala polja i livade. Umorni, zavalili su se na drvene klupe na terasi ugostiteljskog objekta, dok ih je sunčeva toplina ugodno grijala. Naručili su dvije duge kave i pojeli sendviče. Gužva je bila očekivana, ali srećom, ne pretjerana. Antonija je popušila tri cigarete, dok je Bruno polako i staloženo uživao u ovećem cigarillosu. Nisu mnogo govorili; bili su iscrpljeni pa su samo uživali u trenutcima ugode, odmarajući noge i leđa. Nakon 40 minuta bilo je vrijeme za pokret. Čekao ih je silazak. Mada naizgled lakši, ali zato često dosadniji i potencijalno opasniji dio planinarenja. Bilo je potrebno silaziti strmim šumskim stazama odmjereno i dostojanstveno, a ne dopustiti nizbrdici da diktira tempo. Planinarenje je ipak umijeće.

Na određenoj dionici silaznog puta prostirala se šuma jestivih kestena. Antonija i Bruno izvukli su velike plastične vrećice iz svojih ruksaka. Tumarali su pognuti, pogleda upiljenog u tlo, u potrazi za ljuskama i smeđim plodovima. U prebiranju i razgrtanju lišća nisu bili sami; naokolo se motalo još nekoliko parova ustrajnih berača i sakupljača. Dok je ustrajno i pažljivo, tako sagnut, sa štapom u ruci razgrtao lišće i prebirao po tlu, u glavi Bruno se bavio određenom mišlju. Naime, zanimalo ga je kakav bi, statistički gledano, bio bračni ili partnerski status subotnjih planinara. Jesu li to pretežno novi parovi, ili parovi čija je ljubav još uvijek u nastajanju, ili možda, potajni ljubavnici?
Planinarenje je čin prepun simbolizma: u sebi kao da sadrži određenu tajanstvenu inicijaciju: dvoje ili više ljudi dijeli zajednički napor do vrha i nazad. Osim toga, planinarenje je odlična prilika za promatranje partnera, naročito kod svježe ustrojenih parova. Može se vidjeti kako osoba funkcionira izložena višesatnom naporu i iscrpljivanju. Jako je lijepo vidjeti planinarski par koji je vedar i veseo prilikom silaska. Znak je to dobre kondicije, snažne izdržljivosti, i općenito vrlo obećavajuće.

Bruno je bio umoran i iscrpljen, ali to nije pokazivao niti verbalno izražavao. Antonija je mogla biti ponosna na svog osamnaest godina starijeg momka. Put ih je doveo do tramvajskog okretišta. Ukrcali su se u četrnaesticu. Nije bilo gužve. Tek dva crnomanjasta mladića, udaljeni nekoliko sjedala od Brune i Antonije. Jedan je bio naočit momak u ranim dvadesetima, očigledno pristojno nabildan. Snažne mišice ruku i prsa nazirale su se ispod crne majice dugih rukava. Bruno je nosio crne sunčane naočale što mu je omogućavalo da bezbrižno promotri Antonijine reakcije na primjerak mlađeg nabildanog muškarca. Reakcija je bilo: vjerojatno i protiv svoje volje, znajući da je Bruno ovdje, Antonija ipak nije mogla, a da ne baci nekoliko očitih pogleda na nabildanog mladića. Hormoni su u ljudima stalno prisutni, a naročito su snažni u toj mladenačkoj dobi – pomislio je Bruno. Jebi ga; tako je to. Teško je zamisliti da se mlada žena poput Antonije, u svojoj mladoj dobi, u sljedećih nekoliko godina ne bi prasnula ni s kim više, osim sa mnom – razmišljao je Bruno.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: O jeziku popularnih tiskanih i elektroničkih medija. Zašto se ne uvažava postojanje sociolekata u našoj društvenoj i jezičnoj stvarnosti?

Primjećujem da neki od ljudi kojima je bavljenje jezikom (na ovaj ili onaj način) posao, s vremena na vrijeme, izražavaju svoje nezadovoljstvo načinom kako novinari pojedinih tiskanih, elektroničkih medija i televizija upotrebljavaju hrvatski jezik (“opasno devalviraju semantički potencijal materinjeg jezika”). Moram priznati da sam pomalo iznenađen njihovim razmišljanjima. Posebno kada je riječ o obrazovanim kroatistima. Čini se ponekad kao da za njih ne postoji druga jezična stvarnost osim njihove vlastite. Kao da postojanje različitih sociolekata, tj. jezika različitih društvenih grupa, nije stvarnost.

Moramo odustati od te smiješne ideje da svi društveni slojevi i sve društvene grupe, pa prema tome, i svi pojedinci, koriste jedan te isti jezik u pogledu rječničkog, sintaktičkog i stilističkog nivoa. Jezik različitih društvenih skupina se razlikuje. Naročita je razlika između obrazovanih i manje obrazovanih te između onih kojima je bavljenje jezikom/jezicima struka i onih kojima to nije predmet interesa ni razmišljanja.

Moramo dopustiti drugima pravo, i priznati da u stvarnosti postoje ljudi kojima je jezik i jezično izražavanje samo još jedno sredstvo, npr. poput kuhinjskog noža, daske za rezanje, ili komada namještaja. Ne žele svi promišljati o jeziku, i to ih ne zanima, i s tim se moramo suočiti (isto kao što npr. mene osobno gotovo pa uopće ne zanimaju automobili niti me interesira način na koji funkcionira kompjutor u tehničkom (hardverskom) niti u programskom smislu). Ja ga samo želim upotrebljavati, i to je to. Tako većina ljudi postupa i odnosi se prema jeziku.

Iz navedenog proizlazi da i novinari (bilo tv, tiskanih ili elektroničkih medija) moraju prilagoditi svoj jezik i epitete, ciljanoj publici. A to su u ovom slučaju “široke mase” kojih se treba dojmiti i kojima je potrebno svidjeti se.
Prisjetimo se slučaja političara Zorana Milanovića, bivšeg predsjednika vlade Republike Hrvatske. Sjećamo se da je na početku uzleta svoje političke karijere običavao obraćati se javnosti u kameru jezikom koji je po svom diskursu bio bliži sveučilišnoj razini, nego razini razumljivoj širokoj javnosti.

Primio je kritike novinara i stručnjaka da se zbog tog svojeg diskursa i načina izražavanja ljudima doima kao dalek, nerazumljiv i nezanimljiv. Potom, valjda pod utjecajem tih dobronamjernih i pravovremenih sugestija, promijenio je svoj diskurs iz “sveučilišno-intelektualističkog” u onaj više “kavanski”, bliži jeziku i načinu izražavanja većine u svakodnevnom životu.
Hajde da postavimo pitanje: Kada bi u dnevnoj tiskovini, npr. u novinama 24sata, pisali svoje članke i kolumne sveučilišni profesori s politologije, prava, sociologije, povijesti, itd. o različitim temama naše stvarnosti, i to diskursom što ga upotrebljavaju na predavanjima na svojim fakultetima (ili kada bi i sami novinari pisali na taj način), pitajmo se tko bi onda uopće kupovao i čitao takve dnevne novine. Sjećamo se dobro da je “Vjesnik” propao. Tržište široke potrošnje danas vlada svime.

Danas govoriti protiv tržišta i protiv ukusa širokih masa znači protiviti se i društveno-ekonomskom sustavu kapitalizma i političkom sustavu predstavničke demokracije. Intelektualna manjina na takvu kritiku društva i odnosa zaista ima i pravo; jednako kao što ima pravo i na svoj sociolekt. A sasvim je drugo pitanje i drugi problem, hoće li ih većina (“široke mase”) čuti i poslušati. Dosadašnja iskustva pokazuju da na kraju najčešće prevagne pravilo poznato kao “zakonitost velikih brojeva”.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Sporazum sa svemirom

Nađi sporazum sa svemirom,
i živi po svom!
Na sva sitna podmetanja svijeta,
ti se ne obaziri;
za tebe sve to neka bude usputna,
nevažna sitnica.

Jer glavno je i svojstveno tebi
dano vrijeme, a vrijeme nije
nepregledna ravnica.

I ako te netko upita: kada?, kada?
Ti mu reci: sada. Uvijek je sada.

Misli, želje, htijenja, djela; u tome
tvoja je sudbina cijela.
Samo budi otvoren,
i čist od straha.

Foto: www.pexels.com