Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 10. dio

VIKEND: Subota
“Nothing ever becomes real till it is experienced”
/John Keats/

Jutarnje zrake sunca prodrle su kroz prozor. Bruno se, još u polusnu, okrenuo na stranu kreveta na kojoj je trebala ležati Antonija. Njeno toplo tijelo bilo mu je okrenuto leđima. Disala je ravnomjerno. Pitao se, dok ju je tako promatrao, na trenutak: ima li među nama ljubavi? Ali, istinske ljubavi? Ona je mlada, ljupka; privlačna; poželjna. Volim li ja nju, zapravo? Ljudima ponekad takva pitanja padaju na pamet. Ljudi, a naročito mlađi, lako pobrkaju privlačnost, simpatiju, požudu, s ljubavlju. I privlačnost, i simpatija, i požuda su privremena, vrlo privremena stanja, koja lako i dođu i odu; vrlo su trenutna. A ljubav, ljubav prema određenoj osobi, prema određenom biću, ipak je trajniji stav; ljubav je odlučnost da se ustraje u naklonosti, dobru i odanosti prema određenom biću. Valjda.
Romantična ljubav, između osoba različitog ili istog spola, najčešće i mora uključivati elemente kao što su: privlačnost, simpatija, požuda. No, često je među njima izgubljena i zametnuta ljubav, ona prava ljubav koja se u nekim slučajevima razvije, a često se (čak i među ljudima koji su dulje vrijeme zajedno ili u braku) i ne razvije.
Prava ljubav, pomislio je Bruno, podrazumijeva one elemente Kristove ljubavi: odvajanje od sebe kako bi se dalo i živjelo za drugoga. Takva ljubav ne može se forsirati ni stvoriti pukom željom u glavi; ona ili dođe s vremenom ili ne dođe; ili ju otkrijemo, tu duboku ljubav prema određenoj osobi, ili ju ne otkrijemo. Za istinsku ljubav sigurno je ključna određena razina prihvaćanja, što nužno znači, i razumijevanja. Uz to nužno je razviti i suosjećanje. Da, razumijevanje i suosjećanje su ključni za istinsku ljubav. Bruno je zaokružio svoje razmišljanje, koje mu je u tom trenu palo na pamet i prekinulo njegove prvotno započete radnje.

Privinuo se uz Antoniju, dok je njegov nabrekli kurac, privremeno ometen razmišljanjem o istinskoj prirodi ljubavi, sada opet ozbiljno stršao u erekciji, i čak preko pidžame, ona ga je morala osjetiti. Zadovoljno se promeškoljio, i namjestio se tako da njegov pulsirajući ud bude što bliže njenoj maloj. Muškarci imaju tu neobičnu, ali prirodnu potrebu za seksom u ranim jutarnjim satima; potrebu koja se često manifestira spontanim i snažnim jutarnjim erekcijama.

Ona se lagano prenula iz sna. Živnuo je, i sada već poprilično budan, stavio je dlan lijeve ruke na njezinu guzu, lagano je milujući. Sve strastvenije i senzualnije prelazio je po oblinama njezinog dupeta. Čini se da je sada već i ona bila sasvim budna, ali je samo ležala i držala, dopuštajući mu da joj rukom masira stražnjicu. Činilo se da uživa. Bruno je krenuo odvažnije u akciju. Zavukao je ruku ispod njezine pidžame i gaćica. U tom trenutku iznenada se podigla Antonijina lijeva ruka (dok je ona još ležala na boku, okrenuta mu leđima) i spustila se odlučno na njegovu ruku u akciji i čvrsto ju zgrabila.
– Zloćko – prozborila je Antonija. Samo na to misliš …
Bruno, zaustavljen u akciji, osjećao se zbunjeno.
Izvukao je ruku ispod njezinih gaćica. Ona se potom okrenula prema njemu, prstićima ga poškakljala po bradi, i rekla umiljatim, ali odlučnim glasom:
– Mišiću, rekli smo da danas idemo na Sljeme.
– Ajoj, da …- promrmljao je Bruno. Pa imamo još vremena – rekao je pokušavajući spasiti situaciju.
– Kol’ko je sati? – upitala je. Bruno se okrenuo prema noćnom ormariću gdje je stajao sat: – Sedam i petnaest.
Antonija je već bila na nogama, nataknula natikače i zaputila se u hodnik. On je ostao još malo ležati u krevetu. Kroz otvorena vrata sobe čuo je kako je pustila vodu u wc-u. Definitivno, bilo je vrijeme za ustajanje.

U kuhinji Antonija je već pripremala jutarnju instant kavu Nescafe Classic, stavljajući po dvije male žličice u svaku od dvije velike šalice. Električno kuhalo za vodu lagano je šištalo. Nakon nekoliko trenutaka sjedili su tako, uz kuhinjski stol i ispijali prve gutljaje vrućeg napitka. Antonija je zapalila svoju prvu jutarnju cigaretu.

Bilo je prošlo osam, vjerojatno negdje bliže oko pola devet, kad su izašli iz zgrade. Na leđima su im bili ruksaci natrpani s po dvije boce: jedna od 1,5 litara vode te nekakav izotonični žuti napitak za sportaše i za brz povrat energije; sendviči zamotani u alu-foliju što ih je Antonija složila još sinoć; nekakve energetske štangice od žitarica, čokolade i tko zna čega; po banana i jedna jabuka u svakom ruksaku, rezervne majice za presvlačenje, papirnati ručnici, maramice, pravi ručnik. Još je samo nedostajao pribor za prvu pomoć.

Polupustim ulicama grada uputili su se u subotnje jutro prema najbližem tramvajskom stajalištu gdje su trebali sačekati broj četrnaest koji će ih odvesti iz centra grada sasvim na sjever, do posljednje regularne gradske tramvajske postaje. Magla, uobičajena u ovo doba godine u Donjem gradu, već se razišla i ukazalo se suncem obasjano plavetnilo neba. Plavi niskopodni tramvaj gotovo bešumno je klizio subotnjim ulicama. Premda je listopad ušao u svoj drugi tjedan, neobično toplo vrijeme bilo je primjerenije rujnu.

Bruno i nije bio baš nešto pretjerano entuzijastičan glede penjanja na Zagrebačku goru u subotnje jutro; ali to je bio Antonijin plan pa ju nije htio razočarati. Odlučio je zadatak odraditi smireno i rutinski, kao stari planinar. Na glavi mu je bila crna šilterica s velikim bijelim natpisom Malta i malteškim bijelo-crvenim križićem pored natpisa; uspomena s putovanja. Malteške otoke zapamtio je kao precijenjeno turističko odredište s visokim cijenama, sveprisutnom prašinom, oskudnom vegetacijom i lošim hotelskim smještajem s redukcijama vode, pokvarenim klima uređajem, itd.

Po dolasku na Mihaljevac trebalo se prebaciti na drugu, posebnu tramvajsku liniju koja će ih dovesti do Tunela.
Čim uđeš u mračan Tunel, planinarska pustolovina počinje. Priroda Medvednice zove. U ruksake su uzeli i velike, čvrste plastične vrećice, jer bi sada gore negdje, na putu prema Sljemenu, trebalo biti kestena.
Putem su susretali planinare: mlađe i starije, sijede parove, samce, skupine od po nekoliko ljudi. Ništa neobično; uobičajeni prizori. Mada i nevoljko, Bruno je morao priznati sebi da priroda ima opuštajući utjecaj na njega; utječe tako da zaboravlja neke od svojih tekućih preokupacija i premješta ga u ovu šumsku sadašnjost, među drveće, u sadašnji trenutak; trenutak opuštanja i smirenja, bez briga.

Iscrpljeni, pristigli su i do samog vidikovca na vrhu, odakle je pucao pogled na zagorsku stranu Medvednice, gdje su dolje, u daljinama, iza pojasa šume, ležala polja i livade. Umorni, zavalili su se na drvene klupe na terasi ugostiteljskog objekta, dok ih je sunčeva toplina ugodno grijala. Naručili su dvije duge kave i pojeli sendviče. Gužva je bila očekivana, ali srećom, ne pretjerana. Antonija je popušila tri cigarete, dok je Bruno polako i staloženo uživao u ovećem cigarillosu. Nisu mnogo govorili; bili su iscrpljeni pa su samo uživali u trenutcima ugode, odmarajući noge i leđa. Nakon 40 minuta bilo je vrijeme za pokret. Čekao ih je silazak. Mada naizgled lakši, ali zato često dosadniji i potencijalno opasniji dio planinarenja. Bilo je potrebno silaziti strmim šumskim stazama odmjereno i dostojanstveno, a ne dopustiti nizbrdici da diktira tempo. Planinarenje je ipak umijeće.

Na određenoj dionici silaznog puta prostirala se šuma jestivih kestena. Antonija i Bruno izvukli su velike plastične vrećice iz svojih ruksaka. Tumarali su pognuti, pogleda upiljenog u tlo, u potrazi za ljuskama i smeđim plodovima. U prebiranju i razgrtanju lišća nisu bili sami; naokolo se motalo još nekoliko parova ustrajnih berača i sakupljača. Dok je ustrajno i pažljivo, tako sagnut, sa štapom u ruci razgrtao lišće i prebirao po tlu, u glavi Bruno se bavio određenom mišlju. Naime, zanimalo ga je kakav bi, statistički gledano, bio bračni ili partnerski status subotnjih planinara. Jesu li to pretežno novi parovi, ili parovi čija je ljubav još uvijek u nastajanju, ili možda, potajni ljubavnici?
Planinarenje je čin prepun simbolizma: u sebi kao da sadrži određenu tajanstvenu inicijaciju: dvoje ili više ljudi dijeli zajednički napor do vrha i nazad. Osim toga, planinarenje je odlična prilika za promatranje partnera, naročito kod svježe ustrojenih parova. Može se vidjeti kako osoba funkcionira izložena višesatnom naporu i iscrpljivanju. Jako je lijepo vidjeti planinarski par koji je vedar i veseo prilikom silaska. Znak je to dobre kondicije, snažne izdržljivosti, i općenito vrlo obećavajuće.

Bruno je bio umoran i iscrpljen, ali to nije pokazivao niti verbalno izražavao. Antonija je mogla biti ponosna na svog osamnaest godina starijeg momka. Put ih je doveo do tramvajskog okretišta. Ukrcali su se u četrnaesticu. Nije bilo gužve. Tek dva crnomanjasta mladića, udaljeni nekoliko sjedala od Brune i Antonije. Jedan je bio naočit momak u ranim dvadesetima, očigledno pristojno nabildan. Snažne mišice ruku i prsa nazirale su se ispod crne majice dugih rukava. Bruno je nosio crne sunčane naočale što mu je omogućavalo da bezbrižno promotri Antonijine reakcije na primjerak mlađeg nabildanog muškarca. Reakcija je bilo: vjerojatno i protiv svoje volje, znajući da je Bruno ovdje, Antonija ipak nije mogla, a da ne baci nekoliko očitih pogleda na nabildanog mladića. Hormoni su u ljudima stalno prisutni, a naročito su snažni u toj mladenačkoj dobi – pomislio je Bruno. Jebi ga; tako je to. Teško je zamisliti da se mlada žena poput Antonije, u svojoj mladoj dobi, u sljedećih nekoliko godina ne bi prasnula ni s kim više, osim sa mnom – razmišljao je Bruno.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: O jeziku popularnih tiskanih i elektroničkih medija. Zašto se ne uvažava postojanje sociolekata u našoj društvenoj i jezičnoj stvarnosti?

Primjećujem da neki od ljudi kojima je bavljenje jezikom (na ovaj ili onaj način) posao, s vremena na vrijeme, izražavaju svoje nezadovoljstvo načinom kako novinari pojedinih tiskanih, elektroničkih medija i televizija upotrebljavaju hrvatski jezik (“opasno devalviraju semantički potencijal materinjeg jezika”). Moram priznati da sam pomalo iznenađen njihovim razmišljanjima. Posebno kada je riječ o obrazovanim kroatistima. Čini se ponekad kao da za njih ne postoji druga jezična stvarnost osim njihove vlastite. Kao da postojanje različitih sociolekata, tj. jezika različitih društvenih grupa, nije stvarnost.

Moramo odustati od te smiješne ideje da svi društveni slojevi i sve društvene grupe, pa prema tome, i svi pojedinci, koriste jedan te isti jezik u pogledu rječničkog, sintaktičkog i stilističkog nivoa. Jezik različitih društvenih skupina se razlikuje. Naročita je razlika između obrazovanih i manje obrazovanih te između onih kojima je bavljenje jezikom/jezicima struka i onih kojima to nije predmet interesa ni razmišljanja.

Moramo dopustiti drugima pravo, i priznati da u stvarnosti postoje ljudi kojima je jezik i jezično izražavanje samo još jedno sredstvo, npr. poput kuhinjskog noža, daske za rezanje, ili komada namještaja. Ne žele svi promišljati o jeziku, i to ih ne zanima, i s tim se moramo suočiti (isto kao što npr. mene osobno gotovo pa uopće ne zanimaju automobili niti me interesira način na koji funkcionira kompjutor u tehničkom (hardverskom) niti u programskom smislu). Ja ga samo želim upotrebljavati, i to je to. Tako većina ljudi postupa i odnosi se prema jeziku.

Iz navedenog proizlazi da i novinari (bilo tv, tiskanih ili elektroničkih medija) moraju prilagoditi svoj jezik i epitete, ciljanoj publici. A to su u ovom slučaju “široke mase” kojih se treba dojmiti i kojima je potrebno svidjeti se.
Prisjetimo se slučaja političara Zorana Milanovića, bivšeg predsjednika vlade Republike Hrvatske. Sjećamo se da je na početku uzleta svoje političke karijere običavao obraćati se javnosti u kameru jezikom koji je po svom diskursu bio bliži sveučilišnoj razini, nego razini razumljivoj širokoj javnosti.

Primio je kritike novinara i stručnjaka da se zbog tog svojeg diskursa i načina izražavanja ljudima doima kao dalek, nerazumljiv i nezanimljiv. Potom, valjda pod utjecajem tih dobronamjernih i pravovremenih sugestija, promijenio je svoj diskurs iz “sveučilišno-intelektualističkog” u onaj više “kavanski”, bliži jeziku i načinu izražavanja većine u svakodnevnom životu.
Hajde da postavimo pitanje: Kada bi u dnevnoj tiskovini, npr. u novinama 24sata, pisali svoje članke i kolumne sveučilišni profesori s politologije, prava, sociologije, povijesti, itd. o različitim temama naše stvarnosti, i to diskursom što ga upotrebljavaju na predavanjima na svojim fakultetima (ili kada bi i sami novinari pisali na taj način), pitajmo se tko bi onda uopće kupovao i čitao takve dnevne novine. Sjećamo se dobro da je “Vjesnik” propao. Tržište široke potrošnje danas vlada svime.

Danas govoriti protiv tržišta i protiv ukusa širokih masa znači protiviti se i društveno-ekonomskom sustavu kapitalizma i političkom sustavu predstavničke demokracije. Intelektualna manjina na takvu kritiku društva i odnosa zaista ima i pravo; jednako kao što ima pravo i na svoj sociolekt. A sasvim je drugo pitanje i drugi problem, hoće li ih većina (“široke mase”) čuti i poslušati. Dosadašnja iskustva pokazuju da na kraju najčešće prevagne pravilo poznato kao “zakonitost velikih brojeva”.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Sporazum sa svemirom

Nađi sporazum sa svemirom,
i živi po svom!
Na sva sitna podmetanja svijeta,
ti se ne obaziri;
za tebe sve to neka bude usputna,
nevažna sitnica.

Jer glavno je i svojstveno tebi
dano vrijeme, a vrijeme nije
nepregledna ravnica.

I ako te netko upita: kada?, kada?
Ti mu reci: sada. Uvijek je sada.

Misli, želje, htijenja, djela; u tome
tvoja je sudbina cijela.
Samo budi otvoren,
i čist od straha.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Je li umjetnička instalacija više umjetnički čin (poput predstave na pozornici) ili umjetničko djelo (u smislu artefakta)?

Je li umjetnička instalacija više umjetnički čin (poput predstave na pozornici) ili umjetničko djelo (u smislu artefakta)?
Umjetničke instalacije* mogu biti oštroumne, i u izvedbi i u poruci. Cilj im je svakako da čovjeka navedu na razmišljanje.
Međutim, ono što potkopava svaku instalaciju je pitanje njezine trajnosti, kao čina izvedenog pomoću fizičkih elemenata u određenom prostoru i vremenu. Instalacija se sastoji od jednog ili najčešće od više objekata postavljenih u određenom suodnosu u prostoru. Ono što razlikuje suvremenu instalaciju od tradicionalnih oblika umjetničkih djela (npr. od kipa ili ulja na platnu) je nedostatak kompaktnosti i monolitnosti u fizičkom pogledu, što utječe na mogućnosti njezinog fizičkog transporta, a samim time i na njezinu promjenjivost/nepromjenjivost. Uglavnom, sažeto rečeno, instalaciju kao jedno ili obično više trodimenzionalnih tijela u prostoru, potrebno ju je uvijek iznova postavljati i namještati (instalirati) i većinom zauzima veći prostor od npr. jednog ulja na platnu.
Međutim, ono što prosječnog promatrača najviše zbunjuje kod instalacije, i dovodi do toga da se promatrač- primatelj poruke počinje pitati i sumnjati je li uopće instalacija umjetnost, su dva faktora.
Prvo, instalacije često (najčešće) uključuju u svojoj postavi niz uporabnih predmeta iz svakodnevice (stol, stolice ili bilo što drugo) koji su postavljeni u prostoru u određenim suodnosima.
Drugo, ono što može promatrača dovesti do pitanja je li instalacija umjetnost ili nije, jest očita činjenica da umjetnik instalacija najčešće vlastoručno, osobno ne izrađuje predmete koji čine instalaciju, nego ih uzima kao gotova tijela (objekte) i postavlja ih u određene suodnose, što zapravo znači da se autorski doprinos takvog umjetnika svodi samo na ideju, tj. na koncept suodnosa trodimenzionalnh tijela u prostoru.
I upravo zbog pomanjkanja tog autorskog, fizičkog manualnog rada i truda, tj. zbog pomanjkanja osobnog ulaganja umjetnika, takve umjetnike se često gleda sumnjičavo i ispod oka, i dovodi se u pitanje njihova umjetnost. Postavlja se pitanje: je li dovoljno biti organizator već gotovih artefakata (često industrijski izrađenih) da bi se čovjek imao pravo zvati umjetnikom? Ono što im se zamjera je, dakle, da nisu uložili dovoljno svojeg osobnog rada, vremena i truda u instalaciju; u svakom slučaju smatra se da su uložili manje rada, truda i specifičnih vještina nego npr. slikar koji slika ulja na platnu, ili izrađuje mozaik, ili vitraj.
Specifične vještine, potrebne za manualno oblikovanje, njihov čest izostanak u slučaju instalacija, upotreba već gotovih, izrađenih predmeta; samo ideja je umjetnikova. Iz svih navedenih činjenica proizlazi određeni prezir i nedostatak uvažavanja od strane prosječnog građanina prema umjetniku instalacija. Ali unatoč tome, umjetnik instalacija se u sebi osjeća dobro, jer ima osjećaj kao da je stvorio, načinio nešto novo; npr. odbačenoj i otpisanoj wc-školjci udahnuo je novi život, novo mjesto i smisao u svijetu. Živimo u vremenu u kojem je do nečeg novog u umjetnosti moguće doći jedino recikliranjem i prežvakavanjem starog, već postojećih, starih zamisli i modela, njihovim izrezivanjem i spajanjem na nove, neobične načine.
Nekada, u prošlosti, tijekom renesanse i baroka, likovni umjetnici su bili obrtnici koji su radili ili za Crkvu ili za bogate, pa je i njihov status u društvu bio drugačiji. Tek kasnije se javlja slika siromašnog umjetnika. Umjetnici od druge polovice 19. stoljeća pa nadalje, radili su i stvarali novu umjetnost, a da ih nitko to nije tražio, naručio od njih ili pitao. U vremenu kada su umjetnici bili majstori-obrtnici koji rade za svoje naručitelje, mijene i stilovi u umjetnosti izmjenjivali su se i tekli polako, u skladu s protekom vremena i epohe. Međutim, od 19. stoljeća, vremena pozitivizma i razvoja znanosti, i na umjetnike se vrši pritisak da stalno rade i otkrivaju nešto novo. Od umjetnosti u modernom vremenu uvijek se očekuje da bude revolucionarna, nova, da donosi nešto dotad neviđeno.
Kao glavni problem umjetnosti suvremenog vremena nameće se sljedeće: je li doista moguće danas stvoriti nešto zaista novo? Živimo u vremenu kada umjetnici početka 21. stoljeća ponavljaju koncepte, rješenja i ideje već stvorene i viđene u prvoj polovici 20. stoljeća. Umjetnost je danas u jednom začaranom krugu težnje za probojem u novo, u novu ideju, novu koncepciju; međutim, zaista novog, kvalitativnog rješenja nema. Postoji velik broj, mnoštvo slobodnih umjetnika koji stvaraju djela kao izraz osobnog traganja u svojem vremenu, ali bez očitog naručitelja, financijera, mecene. Oni stvaraju, a da ih nitko to ne traži, ne očekuje od njih, ne pita. Samozvani su i samoživi. Više ne trebaju zadiviti mecenu. Trebaju tek privući pažnju zainteresiranog dijela javnosti (koji je prilično uzak) i pažnju struke, nečim dotad neviđeno kontroverznim i provokativnim; drugačijim. Privlačenje pažnje, to je ono glavno što je danas potrebno.
Sve ovisi danas o tome kako ćemo postojeći svijet reciklirati. Budući da ne možemo “izumiti” nešto novo u umjetnosti, jedina moguća inovacija je izrezivanje i upotreba po principu kolaža starih dijelova kako bi se stvorila nekakva nova “začudna” kompozicija. Upravo danas je tradicija, poznavanje povijesti umjetnosti i tradicije ukupno važnije nego ikada. Sve više smo svjesni toga da umjetnost danas postoji i služi tek kao komentar ovisan o kontekstu tradicije i društva. Više nego ikad danas je upitna autonomnost umjetničkog djela kao artefakta, kao zatvorenog mikrokozmosa i vrijednosti koja postoji sama za sebe. Budući da umjetnost danas više nije obrtnički artefakt, za nju nisu potrebne niti ikakve posebne vještine; svatko, ako to želi, može biti umjetnik, i skoro sve može postati umjetnost. Umjetnost je relativizirana, i svedena tek na prolazni komentar koji gotovo nikako ne može funkcionirati kao samostalni artefakt bez svog društvenog konteksta.
Umjetnici instalacija su autori djela kojima se mnogi čude, ali ih malo tko zaista poštuje. Ali kao utjehu, možemo napomenuti, da današnji prosječan građanin ne poštuje niti umjetnika-slikara koji se koristi tradicionalnim tehnikama; naprosto, biti i postati umjetnik, to je ono što bi malo koji građanin poželio svojem djetetu. “U našem svijetu umjetnici su gladni kruha.” – citat je iz jednog kanadskog filma kojem sam zaboravio naslov. Taj citat odražava ukupan stav i odnos prosječnog građanina i građanstva prema umjetnosti općenito.
Umjetnost općenito je, iz te perspektive gledano, uzaludna i beskorisna djelatnost. Umjetnici se, prema takvom gledanju, provlače i švercaju kroz život (jer ne žele ozbiljno raditi), a tek rijetkima se posreći da im neki ekscentrični bogataš postane mecena.
Dakako, postoje građani kojima će glavni kriterij biti sposobnost i mogućnost zarade, pa će reći: ukoliko umjetnik može od svog rada živjeti i preživljavati, ili čak dobro zarađivati, to je u redu; bavljenje umjetnošću je ok. Međutim, ako ne može zaraditi za život od toga, tada bavljenje umjetnošću nije ok.
S druge strane, postoje građani koji idu još dalje, pa kažu: Može on/a kao umjetnik zarađivati koliko god hoće, međutim meni je to sve besmisleno jer umjetnost nema nikakvu uporabnu vrijednost i ljudi mogu živjeti i bez umjetnosti; umjetnost je nebitna, i ja ne bih dao za to ni jedne jedine kune.
Uvijek će postojati ljudi koji će poprijeko gledati i osuđivati i prezirati, i nikako neće moći prihvatiti druge ljude ili bića, one koji nisu poput njih, naprosto zato što su drugačiji i različiti; bilo zbog toga jer je crnac, jer je Židov, jer je Kinez, jer je mačak ili pas, ili umjetnik.
Međutim, vezano uz trgovinu umjetninama, zaista, čovjek se pita: koji je smisao izdvojiti za jedno umjetničko djelo milijun dolara, i onda ga objesiti u svojoj privatnoj sobi, gdje ga ionako nitko drugi neće moći vidjeti, a uz to tu je prisutna i stalna opasnost od provale i krađe? Ima li takvo postupanje osim egocentričnosti ikakvog smisla i opravdanja?
Umjetnicima je njihova umjetnost osobno važna i bitna, i oni se bave njome iz svojih raznoraznih unutarnjih pobuda; barem je to većinom slučaj.
Živimo u svijetu (barem kada je riječ o svijetu zapadnih, prosvijećenih vrijednosti) gdje je pojedincu dopušteno da se bavi svojom umjetnošću, ali je isto tako dopušteno drugim pojedincima da ne vole, da preziru i da ne razumiju i da ne žele razumjeti umjetnost u kojem god obliku. Preostaje samo put i izbor osobnih vrijednosti; individualizam kao pravilo i kao vrijednost.

*najstarija poznata umjetnička instalacija u Hrvatskoj potječe iz 1961. godine i djelo je Josipa Vanište, pod nazivom “Beskonačni štap/U čast Manetu”. Spomenuta instalacija sastoji se od tri predmeta: antiknog pozlaćenog stolca, šešir-cilindar na stolcu, a između šešira i stolca horizontalno položen štap za šetnju, ali bez uporabne vrijednosti, budući da ima dva zaobljena kraja.

Foto: https://www.jutarnji.hr/kultura/art/josip-vanista-sto-ova-djela-i-pisma-doista-govore-o-meni/1140425/

Krunoslav Mrkoci: Prasci & kroćenje goropadnice

Postoje razni prasci. Prasak probušenog balona.
Prasak udarca čvrstog tijela o površinu vode.
Postoje razni prasci. Prasak
kad se tijela u Svemiru, ili u spavaćoj sobi,
sudaraju. Postoje razni prasci.

Ali, Kirka, budući feministkinja,
nije pravila razlike među muškarcima.
Sve ih je, svojim čarobnim štapićem,
pretvorila u prasce.
Osim onog jednog, koji je zaprijetio
oštrim mačem bjelini njenog vrata.

Prezirala je sve muškarce;
osim onog jednog, dovoljno brzog i lukavog.
Legenda kaže da su Odisej i Kirka
izrodili nekakvu djecu.
Ni to ne bi bilo moguće
bez izvjesnog praska:

između mišićavog muškarčine i ulovljene vještice;
ukroćene goropadnice.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 9. dio

Tajni nauk Brune Cindrića

Postojale su stvari o kojima Bruno nije mogao ni s kim, pa gotovo ni s kim, razgovarati. Tu su spadali i određeni zaključci i spoznaje o svijetu, točnije, o prirodi svijeta i ljudi do kojih je Bruno došao. Naime, tijekom cijelog svog života Bruno se, da tako kažemo, potajno bavio trajnim istraživanjem i potragom za koje je u sebi osjećao duboku i neobjašnjivu potrebu da bi se upravo time trebao baviti. Drugim riječima, osjećao je i znao je da je pozvan, kao i to da je način na koji bi se trebao baviti svojom potragom upravo ovaj kako to sada čini i radi.

Nije tu bila riječ ni o kakvoj tajni, u smislu da bi trebala biti skrivena od drugih; to nipošto. Naprosto, riječ je o nečem što je bilo neuobičajeno za uobičajen svijet; za ljude koji svakodnevno odlaze na posao, u znoju lica svojega zarađuju i jedu svoj sendvič, gulaš, grah … Za ljude koji rano ujutro moraju ustati i razmišljati o tome kako će namiriti sve dnevne i svakodnevne potrebe svojih obitelji i kućanstava. Nije tu riječ čak ni o pukom neimanju vremena. Radi se naprosto o tome da prosječan čovjek ne osjeća potrebu niti poziv za takvo istraživanje niti za takvom vrsti znanja. I upravo u ovome, nepostojanju poziva, sadržani su svi razlozi i sva objašnjenja. Jer ukoliko čovjek ne osjeća potrebu za nečim, tada to za njega niti ne postoji. Čovjek je definiran svojim potrebama, kako vanjskim, tjelesnim, tako i unutarnjim.
Također, valja napomenuti kako ovdje nije riječ tek o površnoj, informativnoj znatiželji. Jaka i ozbiljna potreba znači nešto mnogo dublje od obične znatiželje. To je nešto s čim se čovjek hrve tijekom cijelog svog života, i na kraju ono pobijedi, zakonom sudbine pretvarajući dotičnog čovjeka u svoj dio.

Dakle, već samim time ako nešto nekoga ne zanima, on ili ona, je cijepljen protiv toga. Budući da je čovjek jedno sa svojom sudbinom, tu nema nikakve tajne. Ono što se treba događati, to se i događa. Naime, ukoliko se uzme u obzir biološko uvjetovanje, kao i ono uvjetovanje pojedinca smještanjem u prostor i vrijeme, slučajnosti nema. Ona ne postoji. Čovjek je duboko uvjetovana pojava. Ne imati potrebu za nečim, najbolji je lijek i prevencija. (Stoga i predlažu neki da se na ponovljene silovatelje i pedofile primjeni kemijska kastracija, mada niti klasična mehanička nije za otpis.)
Naprosto, nedostatak duhovnih ili intelektualnih kapaciteta određene vrste, nije kazna, nego sudbina; određenje.
Onaj tko nečega nema u sebi, ne osjeća prazninu; za njega ili nju je takvo stanje uobičajeno.

Priča otkrivanja prelazi na sasvim drugu razinu, i dobiva sasvim drugačije konture, kada i ako subjekt počinje osjećati ili osjeća da mu nešto nedostaje. Tada počinje borba za otkrivanjem znanja koje je određenom, pojedinačnom biću (uvijek je sve pojedinačno, individualno) već svojstveno i pridržano, ali tek treba biti otkriveno u našem linearnom poimanju vremena. Pošto je čovjekov karakter određenje, sudbina je tek manifestacija tog određenja. A kako smo već kazali, sve je jedno veliko određenje, i slučajnost ne postoji. Na putu do savršenstva postoje određena odlaganja, vremenska odlaganja, koja su opet uvjetovana samom prirodom subjekta (tj. putnika). Pošto sve proistječe samo iz sebe, kao refleksija onog Najvišeg u trenutnom vremenskom postojanju; sve je razlomljena promjena koja se vraća u konačnici svojem središtu koje je ujedno izvorište, ali i cilj. Ali zato manifestacije mogu biti bolne.
I stoga upravo Bruno, kao uostalom i mnogi njemu slični pojedinci, nije mogao razgovarati s ljudima oko sebe koji su toliko udubljeni u nabore vlastite stvarnosti da su u njima, bez mogućnosti odmaka, zarobljeni. I velika je zabluda o preobrazbi svijeta, naročito o nekakvoj kolektivnoj preobrazbi (to je velika iluzija i obmana) jer nitko ne može znati, biti i ići, ako nije Pozvan.

Situacija je prilično jednostavna, za onog tko zna. Tako i neke knjige u današnje vrijeme kriju određena znanja i nude put do spoznaja. Međutim, u ovom našem vremenu njihova zaštita od Nepozvanih je prilično jednostavna, i zapravo banalna. Naime, toliko su te određene knjige volumenozne i bogate brojem stranica da su zaštićene samim svojim obimom od Nepozvanih koji nikako ne mogu svoje vrijeme, što ga sada imaju na raspolaganju, kao niti svoju sadašnju Bit, spojiti s tim da čitaju te knjige /ili knjigu/ i da ih razumiju. Obrana, toliko banalna, a tako savršena.

Potreba i korist

Među ljudima vlada i postoji duboko nerazumijevanje. Ljudi su međusobno čak različitiji iznutra, nego izvana. Međutim, ljude se, smatrao je Bruno može svrstavati prema mentalnim razinama na kojima se nalaze. Tako je npr. većina ljudi zaokupljena svojom egzistencijalnom i materijalnom sigurnošću na ovom svijetu, mada smo svjedoci da ljudi umiru svakodnevno. Vrijeme boravka na ovom svijetu ne može se kontrolirati niti određivati. Sve što čovjek-pojedinac zapravo ima na raspolaganju je vrijeme. I jedino što on ili ona može je birati i određivati za sebe kako će provoditi to dodijeljeno vrijeme.

Ono što većinu ljudi pokreće i što motivira njihove postupke uglavnom se može svesti na dvije temeljne stvari: potreba i korist. Pojedinci nastoje zadovoljiti svoje potrebe za hranom, krovom nad glavom, za seksom, za onim što se naziva autorealizacija i društvena prihvaćenost. S druge strane, tu su i stvari i postupci za koje ljudi smatraju da će im donijeti nekakvu korist. Dakle, djelovanja pojedinaca, ali i skupina u osnovi usmjerena su i motivirana kroz to dvoje. I ukoliko se pitamo zašto je netko nešto napravio, odgovor je najbolje potražiti u sferi tih dvaju pojmova.

Naravno, potrebe i koristi nisu uvijek isključivo materijalne prirode: često su potaknute unutarnjom potrebom za potvrđivanjem vlastite vrijednosti, za dokazivanjem; potreba za pažnjom i prihvaćanjem. Ljudima je često potrebna pažnja drugih kako bi se osjećali dovoljno važnima i bitnima u svojim vlastitim očima. To su potrebe emocionalne prirode, inače često prilično opasne upravo za onoga tko ih ima, ali i za sve njegove bližnje koji ga okružuju. Svaki luđak ima svoje nekakve potrebe. Čovjek posjeduje svu pohotu i požudu životinja, koja je zločinački uvećana analitičkim i spekulativnim sposobnostima njegovog uma, uma koji ga uglavnom sadašnjim načinom funkcioniranja ne vodi i ne može dovesti do prosvjetljenja, već jedino do krivih ciljeva i zabluda.

Stvarnost

Živimo u različitim stvarnostima. Velika je zabluda, plod velikog nerazumijevanja, da svi živimo u jednoj i istoj stvarnosti. Prvo se treba pitati je li stvarnost ovo izvana, vanjski predmeti, tijela, događaji, koji se ukupno negdje i svuda događaju, ili je stvarnost za svakog pojedinog čovjeka svedena na skup njegovih individualnih događaja, doživljaja, iskustava? I što zapravo jedan čovjek, pojedinac, može znati o skupu i slijedu događaja koji se događaju ili su se dogodili nekom drugom? I kakve utiske i otiske je taj skup nekakvih činjeničnih događaja ostavio u toj drugoj osobi? Živimo li mi svi doista u istoj stvarnosti? I što je stvarnost?

Iz iskustva znamo da ljudi identične događaje i situacije što im se događaju doživljavaju na različite načine, i da na njih različito reagiraju. Tako će se npr. netko neiskusan, novajlija u određenoj “nezgodnoj” situaciji drugačije osjećati, ponašati i reagirati nego onaj/ona koji je tu “opasnu” situaciju već mnogo puta oprobao i preživio. Dakle, temeljna razlika među pojedincima je njihovo ukupno i specifično životno iskustvo. Ljudi, naime, svoju sliku svijeta i vrijednosti, važnosti i prioriteta u životu, temelje i grade na svojem osobnom iskustvu. Kako se to obično kaže: nitko ne može pobliže opisati boju koju nikada nije vidio. Međutim, osim na svom vlastitom iskustvu, ljudi svoju sliku svijeta grade i na opće uvriježenim i kolektivno prihvaćenim predrasudama i vrijednostima. Put sazrijevanja pojedinca je zapravo put odvajanja pojedinca od kolektiva, od kolektivnih vrijednosti i zabluda, te stvaranje svojih vlastitih vrijednosti i kriterija prosuđivanja. (Prosvijećen pojedinac npr. zna da je opasno stvarati konačne zaključke o stvarima o kojima ne zna dovoljno.)

Što, na primjer, neki intelektualac koji je završio fakultet, te potom uskoro našao zaposlenje u okviru nekakvog instituta ili sveučilišta, što on može znati o viđenju svijeta i o iskustvu života nekog čovjeka, svojeg vršnjaka, od oko 33 godine, koji je po završetku nekakve trogodišnje strukovne škole, odmah, sa 17 godina, počeo raditi kod nekog obrtnika u građevini? Što taj intelektualac može znati o istinskom iskustvu rada na nekom gradilištu gdje je spomenuti radnik kopao, lopatao, bušio beton pneumatskom bušilicom, prebacivao svaki dan od 8 ujutro pa do 18 poslijepodne, satima i neprestance, zemlju, beton, cement, šljunak? Doduše, intelektualac može vidjeti fizičkog radnika kako kopa i radi, na nekih 5 do 10 minuta, u prolazu. I može mu se učiniti kao težak i naporan posao. No, može li on zaista znati kakav je to posao i pravu prirodu posla, ako ga sam nije probao? Barem nekih, tjedan do dva …? Engleski pjesnik Keats je zapisao da ništa nije stvarno, dok nije oprobano vlastitim iskustvom. Pravu prirodu stvari teško možemo poznavati, ako ih nismo i sami iskusili. Jer svaka aktivnost, svaki posao (naročito ako traje kroz dulje vrijeme), sa sobom nosi i stvara određenu sliku, viđenje svijeta, koja se zaokružuje u svojim vlastitim horizontima.

Mi se zapravo, sa svojim različitim stvarnostima, tek susrećemo u zajedničkim točkama prostora i vremena; u prostoru izvanjske objektivizacije. Stvarnost postoji i može postojati jedino kao osobno, individualno iskustvo. Stvarnost je slika koju um pojedinog bića za njega stvara.

Naravno, uvijek postoje pokušaji društva i države u kojem čovjek živi da kroz sredstva društvene kohezije i homogenizacije, a u današnje vrijeme to su mediji, da se pokaže i potvrdi kako postoji jedna jedinstvena Stvarnost u kojoj svi živimo i koja vrijedi za sve. To bi zapravo mogla čak biti i istina, pod uvjetom kada bi svi ljudi željeli iste stvari, i kada bi sve postojeće stvari za ljude imale istu vrijednost. Mediji, i oni koji ih financiraju, naravno, u prvom redu računaju na tu našu neosviještenost i na benevolentno primanje i povezivanje s viđenim sadržajima. Na taj način, ciljajući na emocije ljudi, izgrađen je financijski moćan svijet proizvoda namijenjenih mladolikom izgledu i ljepoti tijela; industrije fitnesa i rekreacijske opreme. Tu je i kult godišnjeg odmora i putovanja. Naravno, ne smijemo zaboraviti niti lepezu proizvoda široke potrošnje.

U sjevernoj Americi je kult ljepote i mladolikog uspješno prebačen, već davnih dana, na kuće, interijere i namještaj, u vidu “novog i lijepog”. Starog se treba riješiti pod svaku cijenu, čak i ako je još uvijek funkcionalno i u uporabnom stanju. Van sa starim, unutra s novim! Stvari, nove i veće, raduju ljude i daju životu smisao. Ne treba zaboraviti da su stvari, naročito nekretnine, automobili, ali i odjeća, izgled, način dokazivanja i pokazivanja naše društvene uspješnosti i uspjeha. Na taj način svjedočimo ljudima o tome tko smo mi. Daje se odgovor na pitanje koje ponekad možemo čuti: “Znaš li ti, tko sam ja?”

Ukupno, kolektivističkim pristupom, imputiranjem zajedničke Stvarnosti, želi se neka pojedinačna zbivanja, zajedno s vladajućim općim izvanjskim okolnostima (ekonomija, zaposlenost, tržište, zakoni države) na određenom prostoru, pretvoriti u opću i sveprisutnu kolektivnu stvarnost, u kojoj, tobože, svi živimo. U današnje vrijeme to je velika i opasna zabluda i iluzija kolektivizma. Stvarnost se za svakog čovjeka izgrađuje i konstituira na individualnoj razini; tj. na razini individualnog dnevnog i ukupnog individualnog iskustva. Dakle, ne može postojati kolektivna stvarnost, već samo zasebne individualne stvarnosti bazirane na individualnom iskustvu.

Razlike među našim osobnim iskustvima idu tako daleko da ono što jedan čovjek doživljava kao nekakav velik i značajan problem koji utječe na njegovu psihu, na emocije i raspoloženja, za nekog drugog, npr. za spomenutog fizičkog radnika, taj i takav problem za spomenutog radnika, uopće ne postoji. Čak, ako će fizički radnik u građevini koji 10 sati na dan radi i obavlja teške fizičke, i svladava potencijalno po život opasne poslove i situacije, čak ako će on i znati za spomenute probleme koji muče intelektualce, on će ih vjerojatno smatrati sasvim nevažnim, pa čak možda i smiješnima. To je stoga, što ljudi koji obavljaju dugo vremena tijekom svojeg života nekakve konkretne i praktične poslove, u kojima moraju trajno biti na oprezu, razmišljati i paziti ne samo na izvedbu svog posla nego i na vlastitu sigurnost( kao i na sigurnost svojih kolega), njihov pogled na svijet je uglavnom praktičan i primjenjiv; razmišljaju o onom što vide, i s tim barataju. Dok, intelektualci, s druge strane, često se zamaraju i opterećuju stvarima koje nisu trenutačno praktično iskoristive i upotrebljive, već su uglavnom više apstraktne i često hipotetske prirode. U svakom slučaju, intelektualci, i to oni pravi intelektualci, često su skloni razmišljati i opterećivati se stvarima na koje oni osobno uopće ne mogu utjecati niti bilo što poduzeti …

* * *

Iznenada se probudio. Izvana kroz prozor je dopirala blijeda svjetlost dana u nastajanju. Shvatio je da se nalazi u kući svojih bake i djeda, a sada već i pokojnog oca. Bio je sam, potpuno sam. Prisjetio se da je sinoć ostao dugo vremena budan, upirući svoje izmoždene intelektualne snage, pokušavajući na laptopu napisati nekakav tekst pod naslovom “Tajni nauk Brune Cindrića”. Tekst je trebao sadržavati filozofska razmišljanja i biti sukus njegovog dotad prikupljenog životnog iskustva. Tko zna zašto je počeo pisati taj tekst? Što ga je potaklo i dalo mu motivaciju? Možda je činjenica nedavne očeve smrti (mada s ocem i nije bio posebno emocionalno blizak), utjecala na njega i prouzročila taj poriv za pisanjem? Pisanje je način kako se čovjek suočava s činjenicom prolaznosti i besmisla života. Pisanje je na neki način krađa vremena od prolaznosti za vječnost; za ono u što vjerujemo ili smatramo da je istina. Pisanje je pokušaj svjesnog čovjeka da sačuva sebe; od smrti, od prolaznosti, od zaborava. Za pisca, što Bruno definitivno do ovog trenutka nije bio, pisanje, naročito trenutci uspješnog pisanja (kada pisac osjeća duboko zadovoljstvo i užitak u samom činu pisanja), predstavlja manifestaciju najveće sreće s osjećajem ispunjenja i oslobođenja. Treba napomenuti da pravom piscu (prema svjedočanstvu nekih od njih) trenutci uspješnog pisanja donose snažniji osjećaj zadovoljstva, sreće i ispunjenja negoli seksualni čin. Jedino dok piše, piščev život dobiva istinski i puni smisao; pisanje je opravdanje i iskupljenje.

Oteturao je, nataknuvši papuče, ogrnut kućnim haljetkom, do kuhinje. Upalio je svjetlo iznad sudopera, uzeo električno kuhalo, natočio vodu i uključio ga. Premda ova kuća nije bila njegov stan, na koji je bio navikao, ipak se ovdje osjećao dovoljno udomaćeno da je mogao rutinski pripremiti jutarnju instant kavu. Otvorio je hladnjak, i ulio malo mlijeka u šalicu crne instant kave. Sav još nekako pospan i snen, imao je neobičan osjećaj … Nije se točno ni sjećao kada je sinoć prestao pisati niti kako se dovukao do kreveta. Uglavnom, spavao je u trenirci koju je nosio po kući. Nekako se čudno jutros osjećao; kao da je tijekom noći ili pred jutro sanjao nešto, nešto jako važno, odgovor na pitanje što ga je već dulje vremena mučilo. A sada se nije mogao sjetiti … Kakav je to bio odgovor, i tko ga je dao? Kao da ga je izgovorio nekakav ženski glas, bez slike, samo audio, u njegovom snu … Odgovor na pitanje, bolje rečeno, uputstvo koje objašnjava … Ali kako je glasilo? Bruno se nije mogao sjetiti.
– Ah, da … sada se sjetio… To objašnjenje mu je došlo u trenutcima oko samog buđenja. Odnosilo se na ono o čemu je pisao. A u svom pisanju, mnogo se pitao o smislu i prirodi stvarnosti. Treba li uopće mnogo pisati o tome, i pokušavati, truditi se davati objašnjenja… ? – zapitao se već tijekom pisanja teksta. Kakav i koji bi bio smisao izreći osobno iskustvo tajnog nauka, onako doslovno, izravno? Takvim činom se zapravo automatski, takvim izravnim izricanjem, pretvaranjem u riječi i govorenjem, banalizira, vrijeđa, omalovažava i svodi na stvar samu Tajnu nauka. Da budemo precizniji, nije riječ o nauku nego prije o iskustvenoj, životnoj spoznaji. Ako ju se pretvori u riječi, u pokušaju stvaranja definicije, i ako ju se zapiše, ona se jako profanizira, banalizira do razine stvari; time ju se unižava i pretvara u nešto što ona nikada nije ni bila. Zapravo, što god pokušali zapisati kao definiciju tajne života, uvijek ćemo pogriješiti. Tajnu života nije moguće točno i precizno, jednoznačno definirati riječima; moguće ju je tek donekle približno izraziti metaforom. Jer za svakog ona ima drugačiji oblik. I zato valjda ljudi pišu priče i romane, kako bi kod čitatelja stvorili osjećaj iskustva dok čitatelj prolazi kroz priču što ju čita. Osjećaj i poruka tajne života najuvjerljivije se može izreći ne jednom riječju, ne jednom rečenicom, ne jednom definicijom punom apstraktnih pojmova koji objašnjavaju, nego pričom koja u čovjeku pobuđuje i ostavlja osjećaj iskustva.
Tako je i sa stvarnošću. Što god o njoj rekli, za nekoga drugog, ona to nije.

Ah, da … taj glas ženski u snu upozoravao je Brunu upravo na to: ne pokušavaj definirati stvarnost, jer što god kažeš ona to nije. Pogriješit ćeš.
– A u koju bi se uopće svrhu čovjek upuštao u definiranje stvarnosti, biti života, i uputstava za postupanje oko načina života? Treba li za život uopće priručnik? Ukoliko je priručnik za život potreban, ne postoji li on već? Pa, čini se da ljudi pisanju priručnika za život pristupaju u okrilju različitih sljedbi, religija, skupina i sekta … Ljudi se upuštaju u takve metafizičke stvari kako bi stekli određenu kontrolu nad sobom i svojim životom.
– I, jesu li uspjeli? Jesu li u pravu? I, tko je od njih u pravu?
Ženski glas iz njegovog sna kao da ga je bio upozorio da je kontrola iluzorna; kontrola je nemoguća.
I još je nešto rekao ženski glas, činilo mu se, ali kao da nije mogao sasvim vjerovati u to niti prihvatiti u potpunosti, pa stoga za taj dio nije bio ni siguran, je li ga tako doista čuo, ili je to tek plod njegovog umišljaja …

Glas u snu kao da je upozoravao na to da je kontrola nemoguća jer je sve već zadano i određeno. Postavljeni su jasni parametri unutar kojih se svaki čovjek kreće; čovjek stvarnost ne može mijenjati, nego je samo može ispunjavati i ostvarivati. Postoje tek dvije vrste ljudi: oni koji znaju, koji su svjesni prirode igre, i koji svjesno prihvaćaju svoju ulogu. I postoje oni drugi, neupućeni, koji ne prihvaćaju igru, tj. stvarnost, nego uporno hitaju nekim svojim putem i načinima koji su plod zabluda njihovog uma. To su oni koji se nisu smirili i primirili da otkriju poziv u sebi, već trče i idu za onim prvim što vide i što im se čini kao dobro i vrijedno; zasljepljeni bljeskanjem zlata; svim onim užitcima trenutka koji privlače primitivnog čovjeka na prvu. Takvi cijeli život ganjaju zemaljske himere u uvjerenju da će im one donijeti sreću; pa iz svojih izopačenih vrijednosti i iz zabluda čine različita zlodjela drugim ljudima, svijetu, planetu.
Opiru se, ne vide i ne razumiju da je Put koji donosi sreću, život i ispunjenje u njima, a ne izvan njih. Ako čovjek ne spozna u sebi, i ne krene iz sebe, teško da će biti zadovoljan svojom stvarnošću.

Ali, nametalo se pitanje, pred kojim je Bruno zastao kao pred zidom:
– Što bih trebao ljudima poručiti? O čemu bih trebao pisati? Potreba za pisanjem je tu, ali koji bi oblik ona u napisanom tekstu, ta potreba, trebala poprimiti? Kako znati da je to, što je napisao, upravo ono što bi i trebao sada pisati i napisati? Takva su pitanja koja s vremena na vrijeme progone pisce. Međutim, odgovor na to pitanje i nije toliko pretjerano kompliciran: ukoliko potreba za pisanjem dolazi iz unutrašnjosti, iz onoga što se naziva mističnim nazivima čovjekov duh ili možda duša, tada i odgovor na to o čemu pisati i kako pisati, također dolazi iz unutrašnjosti. Čovjek ispravnost svoje odluke prepoznaje u sebi i intuitivno je osjeća. To je ono, kada u sebi, ne u glavi, nego u svojoj unutrašnjosti jednostavno znate da je nešto tako.
(Naravno, čovjek se može pouzdati u svoju intuiciju pod uvjetom posjedovanja dovoljnog iskustva da može prepoznati i odvojiti isprazne želje spekulativnog uma, razne zablude, lažna očekivanja i težnju za različitim emocionalnim senzacijama od istinske potrebe i želje u unutrašnjosti.)

Pisanje je mukotrpan psihološki posao, i nema nikakve veze s vanjskom slavom. Većina pisaca nikada ne doživi, ne dočeka niti dobije bilo kakvo priznanje. Nego, možda tu i tamo, piščevo djelo naleti na nekog paćenika koji u toj tuđoj tvorevini nađe potvrdu vlastitih muka, dvojbi i posrtanja. Književnost je jedna vrsta “Pobratimstva lica u svemiru” gdje oni koji traže pronalaze stope u snijegu onih koji su tim poljem već prošli; osvještenje da nismo sami u svemiru. Osvještenje da postoji određena mentalna paradigma unutar koje se krećemo i robujemo svi mi. No, poneki među nama osjećaju da ta kolektivistička paradigma koju se uzima zdravo za gotovo, da nije prava, da nije istinska; da je tek obmana što je poput mrene navučena na oči ljudi. Snažno oružje kojim se ta kolektivistička paradigma koristi, i ono što održava stanje takvim kakvim jest, je kao što smo već naveli ranije, egzistencijalni strah; strah za materijalnu egzistenciju poduprt još strahom od bolesti, starosti i smrti, samoće, napuštenosti, zaborava, nestajanja; strah od neuvažavanja, neuspjeha, od nevoljenosti. Rijetko tko je zadovoljan samo time da jest, da postoji; većina traži nešto: potvrdu i opravdanje valjanosti vlastitog postojanja; autorealizaciju.

I opet se javlja to pitanje: – Što poručiti ljudima? O čemu pisati? Koje im tajne treba otkriti?
Trebam li im pisati i objašnjavati kako se čovjek u osnovi sastoji od tri dijela: od logičkog uma sa spekulativnim sposobnostima; od osjećaja i emocija koje nisu drugo nego tek indikator čovjekovog trenutnog stanja (poput lakmus papira); od intuicije, osjeta koji nas povezuje s Jedinstvenim Središtem (ili Bogom, Vrhovnom Sviješću) i koji nam govori što je ispravno, a što nije, i što treba činiti, a što ne; čak i onda kada ne postoje nikakvi vanjski logički protumačivi znakovi i naznake za određeno postupanje. Intuicija nas upozorava; ona nam govori. Ona je znanje prije znanja; ona je pravo znanje. Intuicija je ovdje da nas izbavi od lažnih slika i zabluda uma. Jer naš um često zaključuje na prvu i nije u stanju prepoznati sve znakove i simbole.
Osjet intuicije nalazi svoje fizičko očitovanje u torakalnom predjelu oko tzv. pleksusa. Ona je kao kormilar koji nas vodi prema našem odredištu i cilju, koji nam govori je li neki naš izbor i put ispravan ili nije. Često bi um bez suradnje s intuicijom mogao navesti čovjeka na krivi put; za lažnim vrijednostima i pogrešnim ciljevima. To ne znači da su te vrijednosti i ciljevi pogrešni za nekog drugog, ali bi mogli biti pogrešni za nas.

U naše današnje vrijeme, pored sveukupnog razvoja tehnologija i znanosti koje ispituju i istražuju većinom materiju i ponešto od energije, čovjek nije istražio i ne poznaje sam sebe. Kada kažemo čovjek, to ne znači da nitko nije upoznao, spoznao i istražio sebe, nego govorimo o glavnim, prevladavajućim, oficijelnim tokovima u našoj civilizaciji i u našim društvima. Je li potreban materijalni boljitak, pa i određen tehnološki razvoj u našim društvima? Sigurno da je potreban. No, je li taj razvoj dovoljan? Na to pitanje odgovor mora ponuditi svatko sam. Naprosto, tehnologije i metode današnjih znanosti nisu odgovarajuće i primjerene istraživanju sposobnosti ljudskog duha. (Pod duhom ovdje podrazumijevamo sve mentalne, dakle: intelektualno-kognitivne, potom emocionalne, i one elemente povezane s ljudskom voljom i željama, jer volja i želje imaju više veze s intuitivnim aspektom nego npr. sa samim logičkim umom). Naravno, nužno je razlikovati izvanjske, tj. “želje uma”, od pravih i stvarnih želja koje dolaze iz unutrašnjosti, tzv. “želje duše”.

U našim školama djecu ne uče (a možda bi trebalo) da se ljudsko biće u svojim mentalnim sposobnostima sastoji od ova tri dijela: logičkog uma, od emocija i raspoloženja, i od intuicije u nama koja nam govori što je dobro i ispravno, a što zlo i pogrešno. I da nezadovoljstvo koje osjećamo emocijama je tek pokazatelj našeg nezadovoljstva određenim stanjem ili situacijom, i da emocije nipošto nisu uzrok našeg stanja nego tek posljedica; pokazatelj, poput lakmus papira. Da su emocije poput vatre i vode: dobri sluge, ali loši gospodari.
Danas ne učimo djecu da je logički um i logičko razmišljanje, promišljanje i načini sustavne analize, taj način što ga trebamo prvo razviti. Kada imamo problem, razmisliti, a ne emocionalno reagirati. Koliko se samo bračnih i drugih obiteljskih svađa, razmirica, tučnjava, pa čak i ubojstava dogodi na krilima začinjenih emocija? Emocije postoje, čovjek ih ne može ukloniti, ali se za njima ne treba povoditi.
Učimo li djecu tome da prvo treba uvijek razmisliti? Da je osamljenje, kontemplacija, smirenje disanja, koncentracija i fokusiranost logičkog uma na problem važna i bitna u ljudskom životu? Čini mi se da ne učimo djecu tome, nego ih puštamo da rastu i odrastu kao divljaci, ne poznavajući sami sebe i svoje biće. Hranimo ih, šopamo bolje reći, crtićima i filmovima punim akcije, tučnjave, bljeskova eksplozije, itd. Posvećujemo li dovoljno vremena fizičkom treningu svoje djece, kako bi upoznali sposobnosti i mogućnosti vlastitog tijela? Ne; čak ni to u dovoljnoj mjeri. I taj je segment razvoja ljudskog bića danas zapostavljen.

Bruno se prisjetio kako ga je jednom prilikom nešto bilo mučilo; jedan problem za koji nije znao kako ga riješiti niti kako mu pristupiti. Bio je zabrinut, i htio je naći primjereno i ispravno rješenje. Bilo je to usred dana; dobro se osjećao, bio je odmoran i pribran. Pa ipak, za problem što ga je mučio, činilo se da nema rješenja. Barem Bruno nije znao odakle bi moglo doći. Odlučio je malo odmoriti i odahnuti od grozničavog razmišljanja; a želja i htijenje za rješenjem bila je u njemu prilično jaka i snažna. Pa ipak, odlučio je na trenutak u svojoj radnoj sobi koja je imala i jedan omanji ležaj, malo prileći kako bi odmorio misli i glavu. No, želja i htijenje u njemu da riješi problem što ga je mučio i dalje je bila snažna. Legao je na krevet, opustio glavu i tako ležao neko vrijeme, opušten. Tada, iznenada, u glavi mu se javi sasvim jasna i određena misao koja mu je jasno govorila: trebao bi ići za kompjutor i na internetu potražiti to i to. Misao koja mu se javila u glavi jasno mu je govorila i upućivala ga na sasvim određen naslov i na subjekt od kojeg bi trebao zatražiti pomoć za gore spomenuti problem.

U prvi čas i njemu samom je ideja i naslov (ime) subjekta koje mu se pojavilo u umu bilo neobično, i pitao se odakle sad ovo? Pa je pomislio da mu je tako, slučajno, i sasvim bezveze palo na um. Međutim, misao u njemu ga je jasno i snažno poticala da bi trebao ići provjeriti ideju na internetu. Pokrenuo je računalo, i zaista! Našao je upravo ono na što ga je misao upućivala. Situacija je bila nevjerojatna, i za Brunu pomalo bizarna. A sve što je učinio bilo je da je imao jaku i snažnu volju i želju kojom je postavio otvoreno pitanje svemiru, bio se sasvim opustio, i otvorio um. To je bilo sve.
Još je u njegovom životu bilo takvih situacija kada je predosjetio susret s osobom (jer su mu se pojavile misli na tu osobu) prije nego što je tu osobu uopće mogao vidjeti ili znati da će se pojaviti. Naime, pojava određene misli bila je prilično snažna, jasna i određena, pa je slučajnost mogao odbaciti. Tada je shvatio da je to određena telepatija koja međutim nije morala ići direktno od same osobe nego vjerojatno preko polja koje spaja sva živa bića na određenoj razini i stavlja ih u zajednički kontekst na njihovoj razini postojanja; takvo polje se ponekad naziva informacijsko polje.

Mada je Bruno i prije slušao i čitao dosta o praksama budističke i hinduističke joge i meditacije, i bio je teoretski upoznat s tim sustavima, i činilo mu se da ih razumije, međutim u praksi, osim treniranja karatea i tae kwon doa i vježbi disanja u sklopu nanbudoa, nije upisivao tečajeve istočnjačkih tehnika meditacije. Također, znao je da su i kršćanski redovnici i pustinjaci također u svojim izolacijama postizali kroz kontemplaciju i molitvu određen stupanj meditativnog smirenja i usredotočenja.

Imao je u životu faza kada je u sebi izričito i snažno osjećao potrebu da se izolira, da sjedne na pod, ili da naprosto stoji na mjestu, i da se koncentrira u sebi, u glavi i duhu, i da traži svoje središte s kojim je povezan. Također, nadvladavanje htijenjem za koncentracijom, u umu i duhu, fiziološke i uobičajene navike da čovjek sjedne kada ne mora stajati, shvatio je kao primjer i princip joge, tj. juguma (jaram) što ga sila i snaga duha nameće poziciji tijela. Samo čovjek koji je u stanju iskontrolirati namjerno, snagom i voljom duha svoje tijelo na smirenje, i određenu opuštenost, s ciljem postizanja unutarnje duhovne koncentracije (i otvaranja uma i smirenja duha), može tražiti i naći.

U određenim periodima svojeg života, u dugim zimskim danima i noćima u vrijeme kada je bio nezaposlen, a time i bez nekakvih znatnijih obveza i opterećenja, meditirao je i kontemplirao tražeći svoje središte. U izolaciji svojeg stana i sobe, do kojih nije dopirala nikakva značajnija buka, mogao se posvetiti samo sebi i Bogu, onom biću koje jest, i koje je iznad njega i svega, ali je istodobno povezano sa svime. I ništa nije odvojeno od njega.
Bruno je čvrsto vjerovao da je Bog za sve ljude i da zapravo nema veze s religijama, nego sa živim bićima; s onim što je živo. (Religije su, prema Bruninom viđenju, zapravo rezultat ljudskih traženja i htijenja na različitim geografskim lokacijama i u različitim vremenima.)

Također, uviđao je, da bi čovjeku život bio ispunjen, i lišen zamki kao što su: strah, rutina, iščekivanje i očekivanje nečega, važno je da čovjek kao biće koje jest u svojoj sveukupnosti (ne samo u fizikaliji) pozicionira sebe u sadašnjosti, u sadašnjem trenutku kao činu vječnosti. Svaki trenutak je sada; uvijek je sada; i sutra u neko vrijeme bit će sada. Pa prema tome, treba živjeti i uživati sada u sadašnjem trenutku.

Ljudski život sazdan je od vremena, i vrijeme je jedino što doista posjedujemo. Kada vrijeme prođe, igri je kraj. I stoga, trebamo živjeti i poštovati svoje sada, a ne ga zanemariti ili žrtvovati u ime nekakve imaginarne budućnosti za koju niti ne možemo pouzdano znati hoće li stići (barem, hoće li stići za nas). Stvarno i realno je jedino sada, dok su prošlost i budućnost, onako kako ih mi vidimo i zamišljamo, samo naše mentalne projekcije i koncepti. Naravno, to ne znači da ne treba razmišljati i planirati za budućnost, ali uvijek s dozom opreza, prednost dajući sadašnjosti. Jer, zašto bi bilo koji naš budući trenutak bio važniji od sadašnjeg?
Prošlost, sadašnjost i budućnost je ljudsko linearno poimanje vremena.
Naravno, za Biće ili Svijest, koje je istovremeno i u vremenu (u svakom trenutku) i iznad vremena, sva zbivanja to Biće (ili Svijest) vidi istovremeno.

Nadalje, čovjek nema neku apsolutnu odgovornost nad svojom sudbinom jer bi to podrazumijevalo da ima i apsolutnu kontrolu. Čovjek možda može, ukoliko se uvježbao i shvatio, imati kontrolu nad sobom: svojim mislima, osjećajima, radnjama, ali ne i nad svojom sudbinom. Budući da je svatko od nas rođen i živi na sasvim određenoj geografskoj lokaciji i zemlji, u određenom vremenu, u određenoj obitelji, od određenih roditelja; dakle, svime time čovjek je određen; i svojom biologijom i okolinom u koju je stavljen. Pa prema tome, postavlja se pitanje slobode. Postoji li uopće mogućnost slobodnog izbora i odluke ili je odluka već unaprijed uvjetovana time kakvi smo i gdje smo (u kakvim okolnostima)?
Čini se da neke odluke ipak možemo donositi, ali ukupno čini se da je sve već zacrtano postavljenim elementima i faktorima i njihovim odnosima.

Svijest o svojim vlastitim osobnim mogućnostima i granicama; odricanje od potpune kontrole; i prihvaćanje; to su stvari koje ljudima uglavnom nedostaju.
Definicija (određenje) je ujedno i ograničenje. Čovjek ne može istodobno biti na dva mjesta. Jedini način da čovjek nadiđe svoje određenje i svoja ograničenja (svoje strahove, itd.) je da se svjesno preda u ruke volje koja je viša od njegove, tj. u ruke Boga; Više Svijesti; Jedinstvenog Središta, bez obzira kako ga nazivali. Čovjek mora prihvatiti i osvijestiti svoju prolaznost i smrtnost. Suočavanje s posljednjim stvarima, s vlastitom Smrću, osobi daje mogućnost da se bolje i konkretnije odredi prema vlastitom životu, prema svojim vrijednostima i ciljevima.

– Dakle, o čemu bih trebao govoriti ljudima i pisati? – pomislio je Bruno. Mogu li napisane riječi išta promijeniti u svijetu? Nije li sve to već rečeno, i svatko tko ima potrebu, vremena i želju može se malo detaljnije i studioznije udubiti u proučavanje starih duhovnih nauka i sustava. Buddha, Sokrat, Isus … tri velika učitelja. Ni jedan od njih nije (koliko je poznato) vlastoručno zapisao ništa od svojeg nauka. Pa ipak, njihovo naučavanje bilo je dovoljno uvjerljivo da ga zapišu njihovi učenici. Sve postoji, sve je otvoreno, samo treba razmišljati i promišljati; propitivati stari nauk i uspoređivati ga s primjerima iz vlastitog iskustva, iz vlastitog života. Univerzalno je ono što vrijedi posvuda. Kao što je npr. temeljni nauk o umjerenosti. Budha je propovijedao srednji put: ne pretjerati ni u čemu. Natpis što je stajao nad ulazom u Apolonov hram u Delfima: Gnothi seauton. “Spoznaj sebe.” I drž’ mjeru.
Umjereno jedi, umjereno pij, umjereno se bavi seksualnim aktivnostima. S osjećajem za mjeru. Ne prekrši taj osjećaj u sebi! (Bolje rečeno intuitivni osjet.) Taj intuitivni osjećaj za mjeru, spojen s logičkim umom, s analizom, s promatranjem i promišljanjem, čini savršenog čovjeka.

Ponekad se dobro odreći nečega; ne može škoditi, nego samo koristiti. Odricanje je, kažu psiholozi u suvremenim školama psihološke samopomoći, način stjecanja kontrole. Ukoliko si se sposoban odreći nečega, znači da ti kontroliraš to, a ne ono tebe. No, kako smo rekli: apsolutna kontrola je nemoguća, pa je tu ipak riječ o maloj manipulaciji koja je u našoj moći. Uglavnom ne možemo kontrolirati svijet i druge ljude, nego samo svoj stav i odnos prema njima. Stara je mudrost: mijenjaj ono što možeš, a ono što ne možeš – prihvati.

Voltaire je isticao jednu maksimu koju je moguće parafrazirati kao: “Neka svatko obrađuje svoj vrt.” To u stvari znači pozivanje na razlikovanje između onoga što je važno u čovjekovom životu i onoga što je nevažno. S praktičnog i primijenjenog gledišta, za čovjeka je zapravo važno i bitno samo ono na što on/a osobno može utjecati. Ima li mnogo koristi razgovarati, zamarati se i razmišljati o stvarima koje su izvan našeg dosega? Na koje ne možemo utjecati? Baveći se stvarima na koje ne možemo utjecati, često propuštamo one na koje možemo utjecati. Vidjeti na što možemo utjecati, pronaći svoj vrt, i obrađivati ga. Velika misao, jednostavno izrečena.

Sva moja naklapanja, neće promijeniti ništa u svijetu – pomislio je Bruno. Pa ipak, imao je potrebu ovo napisati.

Foto: www.pexels.com