Arhiva oznaka: Katja Radolović

Katja Radolović: Juraj Dobrila na tajnom zadatku

Vrte se. Vrte se. Boje se vrte. Sve mu je zamagljeno. Zelena… plava… crna. Polako raspoznaje stabla i livadu. Osjećao se oslabljeno. Teleportacija mu je oduzela puno energije. Polako je pokušavao hodati. Poput tek rođenog laneta, nesigurno. Osjećao je snagu u sebi. Bio je jači nego ikad. Imao je nevjerojatne sposobnosti. Imao je i languamix. Njegovo malo čudo od uređaja. Dobro, ne baš malo. Languamix zna oko 7000 jezika – od latinskog do klingonskog. Languamix koristi infracrvene zrake za miješanje jezika u ljudskom mozgu. Nije namijenjen za to, no jedan klik i to se može dogoditi. Languamix je zapravo univerzalni prevoditelj koji uči onoga u koga su usmjerene infracrvene zrake. Mislio je u sebi – Misija započeta! – U razmišljanju su ga prekinuli uzvici seljaka koji su tjerali svoje volove: – Ajde! Brže, brže – Ou! – potiho je uzviknuo. Nije bio naviknut na takav izgled ljudi. Odjeća od platna, najobičnijeg starog prljavog platna. Koraknuo je iza. U vodu. Brzo se okrenuo. Bolje je pogledao svoj odraz.
– Čovjek u modernom odijelu, previše se ističe – proletjelo mu je kroz glavu. Na štriku je, kad se osvrnuo oko sebe u potrazi za odjećom, ugledao plahtu. – Idealno! – U tren oka se presvukao. U potrazi za prenoćištem odlutao je do obližnje krčme. Nije mu bilo drago što tamo mora prespavati. Sve je smrdijelo po rumu, a ugledao je i žohare koji su se skrivali između drvenih zidova poluprazne krčme. Te je noći malo spavao. Bilo je sparno. Ujutro se probudio oznojen. Lutao je krčmom u potrazi za kupaonicom. – Pa da – sinulo mu je – gdje bi ovakvi ljudi mogli imati kupaonicu?! – Vratio se u sobu. Pokušavao je stupiti u kontakt sa zapovjednikom Ljudevitom Gajem.
– Pih! Nema signala! – pomislio je. Odlučio je da će prošetati gradom i proučiti običaje ljudi i kulturu grada. Nakon obilaska grada, vratio se u sobu. Trebao je napuniti svoj Languamix.
– Nema ga. Nema ga u džepovima. Nema ga nigdje – razmišljao je panično. Jedina teorija koja se činila mogućom, osim da su mu ga ukrali izvanzemaljci, je da mu se netko ušuljao u sobu po noći dok je spavao i ukrao ga. Brzinom svjetlosti pohitao je u mjesnu policiju. Upitao ih je ima li u gradu lopova. Oni su prozborili nešto kao: – Ob voi kenyér!
– Oh, ne, katastrofa, tragedija! – pomislio je Juraj. Dogodilo se ono čega se najviše bojao. Njegov Languamix je pao u krive ruke. Svi su se jezici pomiješali. Nitko nije razumio nikoga. Nevjerojatnom brzinom u gradu je nastala opća zbrka. Ljudi su se sporazumijevali na primitivne načine. Lamatali su rukama i nogama, trčali uokolo. Sjeo je na livadu i duboko se zamislio.
– Što sada napraviti, što?
Nakon nekoliko sati razmišljanja, donio je odluku. Počet će ih učiti hrvatski. Znao je da je hrvatska neovisnost u pitanju. Naime, u budućnosti iz koje je on došao Hrvatska nije bila samostalna, već je bila podijeljena između tri jake države. A nije bila samostalna jer se nikad nije govorilo hrvatski pa nije imala nacionalni identitet. To je ono što je želio. Da, to je ono što je on, Juraj Dobrila, čovjek iz budućnosti na tajnom zadatku zajedno s još troje prijatelja želio i namjeravao. Poučiti ove ljude hrvatskom jeziku .
– Ja to mogu, ja to želim, ja to hoću! – uzviknuo je i potrčao prema glavnom trgu. Stao je na postolje statue na trgu. Kako je imao nevjerojatne sposobnosti, govorio je jezik svakog stanovnika svijeta. Na svakom je jeziku pomalo objašnjavao da će ih naučiti jedan zajednički jezik – hrvatski, tako da se mogu svi razumjeti. Malo-pomalo nakon par tjedana svi su znali hrvatski. Bio je iscrpljen, ali sretan. Sjeo je na onu istu livadu na koju se teleportitrao. Livada napretka, kako ju je zvao. Utipkao je broj Ljudevita Gaja i nazvao ga. Nekim čudom bilo je signala. Ispričao mu je o krađi languamixa (kojeg ni dan-danas nije pronašao ), učenju hrvatskog jezika i zgodama u selu. Popodne se otišao oprostiti od seljaka. Rekao je da će se jednog lijepog dana vratiti. Odšetao je do livade. Stajao je tamo i mahao. Odjednom, jaki bljesak na trenutak zaslijepi mještane i njega više nije bilo. Teleportirao se u nepoznatom pravcu. Tko zna, možda na tropski odmor na Havaje, ili možda na novu misiju. Nikad se ne zna…

Foto: https://www.pinterest.com/pin/544654148657598588/

Katja Radolović: Vilenjaci su krivi za sve

Čovjek se želi stopiti s mnoštvom.
Kao gušter s kamenom.
U sjenkama prošlosti.
Zaboravljamo važno.
Zaboravljamo smisao.
Mislimo loše.
Dobro prolazi i nestaje. (vilenjačka pjesma uklesana na zidine Amfiteatra)

Svi poznajemo Pulu i njenu Arenu onakvima kakve su danas. No, znamo li što se događalo kroz stoljeća? Znamo li kako su nastale?
Priča seže u daleko vrijeme iza nas, vrijeme ljudima davno zaboravljeno. Tada je Pula bila upola manja nego danas, ali ipak gusto natrpana kućama i beskrajnim poljima iza njih. Tu su živjeli većinom samo seljaci, tek bi se ponegdje našao koji trgovac ili putujući pjesnik. Svi su živjeli skromno u miru i skaldu. Nikada nisu ratovali, niti se svađali. Bili su požrtvovni prijatelji, dobri susjedi i vrijedni kolege. Ma bolje niste mogli poželjeti! Ali, jesam li spomenula da su oni bili… vilenjaci? Da, bili su poput ljudi – tako su izgledali, ponašali se i na prvi pogled bi se stvarno reklo da nema razlike. Međutim, vilenjaci su se od ljudi znatno razlikovali po svojoj dobroćudnosti i naravi. Rijetko se još koji vilenjak sjećao starih priča koje su sa svojih putovanja i sa svojih starih radnih mjesta (do kojih ćemo ubrzo doći) donosili oni stariji i iskusniji pustolovi. Oni su te priče pripovjedali svojim unucima uz toplu vatru koja je pucketala iz ognjišta za kasnih zimskih večeri, a onu su govorile ni više ni manje nego o ljudima. I to o onim zlim ljudima sa sjevera koji su gotovo uvijek ratovali, nekad s razlogom, nekad i bez njega. Oni su remetili mir u svakom selu ili kakvom manjem gradiću i ugrožavali posjede mirnih vilenjaka, patuljaka ili pak samih ljudi. Tamo gdje su oni kročili (pa makar kasnije i otišli) ništa više nije bilo isto. Bili su to okrutni, zli, opaki i sigurno nedobronamjerni – ljudi. Grozili su ih se svi, pa tako i ovi vilenjaci. Kako su priče blijedile u njihovim sjećanjima, tako je i među njima jenjavao strah od tih „čudovišta“. Činjenicu kako ‘zaboraviti’ ne znači i ‘nestati’ jednog su dana upoznali i oni. Bio je to jedan od onih toplih lipanjskih dana. Tog se dana među mještanima grada na sedam brežuljaka spremalo veliko slavlje povodom vilenjačke nove godine iliti 256. godine po Melrondu (njihovom bogu, no o tome ćemo neki drugi put). Gradom je poput munje odjeknula vijest o ljudskom pohodu na njihove krajeve. Nitko nije vjerovao u to, ali nekoliko starih mudraca znalo je što se može dogoditi. Iako su oni upozoravali bezbrižne vilenjake na moguće opasnosti, vilenjaci jednostavno nisu htjeli slušati. Nisu ni slutili što će im se ubrzo dogoditi… Bilo kako bilo, nova se godina bližila, slavlje je već bilo u punome jeku, a samo nekoliko desetaka kilometara od njih događala se prava katastrofa: ljudi su već opustošili grad patuljaka i krenuli u pohod na ovaj mali vilenjački gradić na konjima i s raznim oružjem, od koplja do jakih katapulta. Jednoga se jutra, malo nakon kukurikanja pijetla, začuo zaglušujući zvuk udaranja konjskih kopita o kamene ulice grada i zidove manjih kućica. Ljudi su došli kako bi opljačkali i razorili samo još jedan grad na svojoj listi, samo još jedan list svoje šume. Njihovi povici i glasno rzanje konja u trenu su probudili cijeli grad. Vilenjaci su se svim silama pokušavali oduprijeti pokušajima napada brojnijih i snažnijih ljudi u njihove male domove. Oružja gotovo da i nisu imali – jedino što su posjedovali bile su lopate, motike i vile koje im nisu mnogo koristile, u odnosu na koplja i mačeve koje su imali ljudi. Njima su, kroz vrata i prozore, pokušavali doprijeti do novaca i raznog zlata i srebrnine koje su vilenjaci skrivali u ormarima i ladicama svojih kuća. Vilenjaci se nisu lako predavali. Štitili su svoju imovinu koliko god su mogli, kako su znali i umijeli. Na ulicama gradića koplja su letjela pored glava hrabrih vilenjaka. Nastradalih još nije bilo. Ipak, cilj opakih ljudi nije bio ubiti nekoga, već samo opljačkati svakoga tko im se našao na putu. Dok su jedni napadali ljude, drugi su branili žene i djecu u kućama koje su još ostale cijele. Svako toliko bi se zamijenili, a onda sve ispočetka. Kako je dolazila noć, ljudi su se polako povlačili. Vilenjaci su znali da se sutra sprema još gore. Nakon što ljudi više nije bilo na vidiku, poslali su one mlađe da čuvaju stražu, dok su ostali na svojim magarcima krenuli kamenolomu u unutrašnjosti poluotoka na kojem su živjeli. Naime, u tom su kamenolomu prije mnogo vremena radili preci vilenjaka. No, njega su jednom davno razorili ljudi u potrazi za blagom kojeg nisu našli. Sve što je od njega ostalo bilo je kamenje razbacano posvuda i priče o opasnim ljudima koje su (bivši) radnici pričali svojim potomcima.
Mjesec je obasjavao put užurbanim vilenjacima na putu do zapuštenog kamenoloma, a zvijezde i zvjezdice su sneno žmirkale dok su oni na svoje magarce utovarivali kamenje i brzo se vraćali prema svojem napola razrušenom gradiću. Kako su jedni donosili kamenje, drugi su ga slagali na livadu nedaleko od svojih kuća. Kamen do kamena, za pola su noći izgradili neku vrstu utvrde. Bila je to velika okrugla utvrda vrlo visokih zidova, kako katapulti ne bi mogli pogoditi vilenjake koji će se unutra sakriti i tako zaštiti od napada ljudi. Bio je to njihov vilodrom, ili na njihovom jeziku „Arenatiks“ (kasnijim prepričavanjem ove priče ispalo je „Arena“).
Već je svitalo kad su posljednje kamenje složili na svoja mjesta. Pospani su stražari u Arenu već počeli puštati žene i djecu, a zadnje su pripreme bile u tijeku kad se na obzoru pojavila vojska ljudi – dvostruko veća nego jučer, činilo se. Kako su im se sve više približavali, vilenjaci su sve više strahovali za svoju djecu, domove, sebe. Ljudi su se činili neustrašivima, kao da ih nitko ne može zaustaviti u njihovom naumu da pokore svijet…ili barem ovaj mali gradić. Iako se tako nije činilo na prvi pogled, vilenjaci su se sada bojali više nego ikada prije u životu. Sa svakim dijelom njihovih domova kojeg bi uništila konjska kopita, uništen bi bio i dio njihovog grada, dio njih. Zvuk odapinjanja strijela užasavao ih je, kao i zvuk užarene kamene kugle koji je probijao zrak. Ipak, te kugle nisu bile dovoljno jake da oštete zidove njihove utvrde. Ljudi nikako nisu odustajali. Cijeli su dan kružili oko nje pokušavajući ju na bilo koji način razbiti, oboriti zidove, no ona se nije dala. Ono što su našli u domovima nije zadovoljilo njihove potrebe za pljačkanjem, pa su pod svaku cijenu izvući neko blago iz nje. To im baš i nije polazilo za rukom, što ih natjeralo da odustaju od svojih nauma. Kako se mrak nadvio nad glavama vilenjaka, sve su se manje oglašavali katapulti, nedovoljno jaki da sruše zid, tek možda da načine nekoliko napuklina na njegovim stijenkama. Nakon nekoliko pokušaja, tišinu i napetost u zraku ponovno su probili zvukovi konjskih kopita, ovoga puta sve tiši i tiši, sve dalji i dalji. Je li moguće da su otišli, pitali su se vilenjaci. Polako i tiho su izašli iz utvrde, naoružani, za svaki slučaj, no posramljenim ljudima nije bilo ni traga ni glasa. Ipak, iza sebe su ostavili razoreni grad, kakav vilenjaci nisu nimalo očekivali. Njihove kuće sada su bile samo prah i hrpa sitnog kamenja, a njihova polja su bila u potpunosti pregažena i uništena. Sav trud koji su kroz godine vilenjaci ulagali u izgradnju, sada se činio uzaludnim. Tužna pjesma prolomila se opustošenim gradom:

Mislimo da smo dobro,
a bolesni smo.
Od onoga što vidimo.
Što čujemo.
što osjećamo.
Bolesni jedni od drugih,
a mislimo da smo dobro.

Sljedećih mjeseci mukotrpno su pokušavali koliko-toliko počistiti nered i dovršiti kuće koje nisu bile potpuno srušene. Ali kako nesreća ne dolazi sama, njihov je razoreni grad pola godine kasnije pogodio veliki potres. Nije bio vrlo jak, no bio je dovoljan da dijelovi ionako od borbe krhkih zidova Arene jednostavno – popadnu. Tako su nastali oni „prozori“. Sa cjelokupnim gradom slomila su se i srca dobrih vilenjaka. Ipak, znali su da mjesta, a ni vremena za tugovanje te su svu volju, trud i snagu uložili u izgradnju novog, još boljeg grada. Novi je grad uistinu bio bolji, veći i ljepši – sa raznim hramovima (Augustov, Dianin), gradskim vratima (Herkulova, Zlatna, Dvojna) koja služe za obranu te gradskim zidinama čiji se ostaci vide još i danas. Grad su nazvali jednostavno – Pula, što na vilenjačkom jeziku znači „obnovljeni grad“. Kroz kasnija stoljeća, grad su zauzeli ljudi, a vilenjaci nestali i ostavili Pulu da tiho jeca za njima…

Bol i patnja u njoj.
Smiješak na blijedom licu,
skriva tugu.
Srce je slomljeno.
Misli da se ne vidi,
da ljudi ne primjete.
No, vidi se.
Njena duša vapi za spašenjem.
Ali ne dolazi.

Foto: www.morguefile.com