Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Doviđenja pameti

(ponekad želim, ponekad pričam previše)

Između jave i sna tanka je linija koja dijeli čovjeka napola i čini ga sretno-nesretnim, ovisno o kontekstu i situaciji u kojoj će se naći ili se već našao. Upravo zato ispričat ću vam san koji želim sanjati ponovno i ponovno, ma bezbroj puta ako treba. O kojem razmišljam, koji sanjam i o njemu razmišljam i ponovno ga sanjam i on je uvijek i uvijek drugačiji, iako je isti. Nedosanjani san o snu. Naravno da to nije nikad u potpunosti isti san.

Detalji se razlikuju, ali u osnovi osnove, u samoj biti, samom predlošku priče kontekst je isti, isti zaplet i kraj. Ja kao glavni akter. Ja kao netko drugi, Ja kao netko treći i četvrti. Ja kao svi ljudi koje srećem. Lokacije su ponekad iste, ponekad drugačije. Izmjenjuju se brzinom svjetlosti i nisu baš uvijek pamtljive. O bojama bi se dalo dugo razgovarati, jer neke nikada nisam uživo vidio. Toliko nijansi, preljeva i raspršenog pigmenta, da se sve čini isto. Slika, sliku prekriva, u nju se preljeva i dio iste slike postaje. Sve je naravno snimljeno u najboljoj rezoluciji i obrađeno najnovijim softverom za obradu digitaliziranih podataka. Nije da ja ne vjerujem svojim memorijskim sposobnostima konzerviranja iskustvenih činjenica u vremenu, ali uz današnju tehnologiju. Mislim da znate o čemu govorim. Prije razotkrivanja samog sadržaja, same srži i biti sna, odnosno radnje, za koju nisam siguran postoji li uopće, moram razjasniti iskustvenu različitost koju sam osjetio kao dijete, mladić i koju osjećam sada.

Opće je poznato da su dječji snovi isprepleteni neobičnostima koje ponekad graniče sa znanstvenom fantastikom uz obvezne elemente slučajno ili namjerno ispričanih horor priča. Barem su kod mene graničili. Ma što graničili. Prelazili su granicu svako malo, čim bi se malo više opustio. Prelasci su ponekad bili zastrašujuće bolni. Zamisli samo klinca, još ni u školu ne ide, kako stoji na samom rubu zamišljene granične crte. Sjeti se sebe. U svakom trenutku gubitak ravnoteže može te odvesti dublje no što si mislio, dublje od najdubljeg ambisa neistraženog crnila i ludila u koje, nespreman, možeš upasti. Bojiš se, da bojiš se, no što možeš, znatiželja i neiskustvo tjera te dalje. Dalje od razuma, zdrave pameti i narodnih vjerovanja u koja više i ne vjeruješ slijepo. Vjerovao si, kao svako drugo dijete, iskreno i bez pitanja. Vjerovao sam i ja dok nisam shvatio da me varaju, lažu mi, oni najbliskiji, oni u koje nikada dotad nisam sumnjao. Vjerovao sam i mislio kako mogu sve. Super! I onda odjednom, kao iz vedra neba, otrežnjenje. Buđenje! Taj obični život nje uvijek onakav kakvog ga zamišljamo i stvarno, malo prebrzo prolazi. Shvatiš kako ga ponekad i možeš kontrolirati, samo što ćeš zato potrošiti previše energije. Isplatili li se toliko ulagati? Možda je najbolje sve pustiti neka ide svojim prirodnim tijekom. Neka ide, ako treba, u tri, četiri… (ma znate već gdje). Kažu najbolje se prepustiti prirodnim zakonitostima. Ne razmišljati previše. Živjeti ovdje i sada i raditi sve i svašta bez grižnje savjesti, onako nagonski, primitivno, čisto, jer nitko ne zna što donosi sutra. Sutra, ma već danas, već za tren sve može pasti u vodu i dovesti svakog od nas do ruba one iste zamišljene granične crte razuma, koja odjednom može postati stvarana. Ako ikad postane stvarna, tad nema povratka na staro. Zato sklopiti oči na vrijeme i reci naglas „doviđenja pameti“, ovo su samo snovi. Dobro se sjećam tih dana kada mogao sam sve. U jednom trenutku hodam, pa lebdim, malo letim, ronim i letim istovremeno najdubljim morima i nebeskim visinama bez pomoćnih naprava i udisaja svježe doze kisika. Često sam varao i koristio nešto od dodatne opreme poput maske, peraja i pojasa za spašavanje. Mogao sam tada sve što zamislio. Preskakivao sam planine i brže se od ostalih penjao na drvo i strme litice. Sve sam mogao što u stvarnom životu nisam mogao. Vozio sam čudnovata vozila, jahao konje i lavove, izumrle životinje, zmajeve i plastične dinosaure. Kad bi se našao s one strane granice sanjao sam i čudovišta: iznimno velike i dlakave vukove, vampire, vukodlake, debelu, proždrljivu vješticu i Krampusa, samo zato što su mi stariji pričali o njima. Nikad ih u stvarnosti nisam vidio, ali sam ih dobro, čak predobro znao. Navodno su sve te priče bile poučne. Znaš ono o dobroti, snalažljivosti i vječnoj borbi dobra i zla u kojem dobro pobjeđuje, a zlo umire u najgorim mukama. Super. Stvarno super. Kao dijete obožavao sam slušati kako, tamo neki roditelj odvodi svoje dvoje, najdraže djece u šumu, gdje će ih ostaviti jer, eto… nema više novca. Nema ih s čime hraniti, pa neka crknu daleko od njegovih očiju, sami, od gladi, u mračnoj vlažnoj šumetini. Stvarno super. Sve pet. Nakon takve priče, legneš u krevet i čudiš se tim divnim roditeljima, čudiš se i pitaš istovremeno: „Hoće li i mene tako odvesti u šumu“. Skoro zaboravih one perverzno dlakave napaljene vukove koji proždiru stare babe i nevinu dječicu. Odvratno. U jednoj čak pošalju lovca kako bi djevojku ubio i mrtvoj joj srce izvadio. Sva sreća pa krvnik to nije napravio, nego ju poštedio, zaklao svinju i njoj mrtvoj srce izvadio. Od-vrat-no. Fuj, fuj, fuj. I ti sad nakon takvih priča budi normalan. „Joj mama žuljaju me cipele. Upsss! Ništa, ništa. Zaboravi. Šalim se! Stvarno su super.“

Poučno do bola. Sjećam se kad su neke dvije probavale cipelicu koja im je bila premala. Uzele su nož i odsjekle jedna prste, druga petu. I sad ti starcima reci da te žuljaju cipele. Super, nema veze. Sve pet, jer na kraju uvijek pravda pobjeđuje. Vještice će spaliti i to javno. Nema veze što imaju ljudski oblik. Super gore u malim skučenim pećima ili na velikim lomačama. To što cvile i jauču, što im cvrči koža na plamenu, mast se topi, a oči, oči kao oči napuhane ispadaju iz duplji kao ping-pong loptice… nema veze, baš nikakve veze sa zbiljskim zvjerinjanjem nad ljudima, jer to ustvari i nisu neki ljudi. Nisu to neke bezvezne babetine, krumpirastog bradavičastog nosa ili šumske ljepotice od kojih dah zastane. To su vještice, zvjerad i ostali luđaci koji otimaju, ubijaju i jedu djecu, zločestu djecu i… „zato budi dobar“. Sjećam se kako su mi govorili „Ako budeš zločesti i tebe će pojesti. Krampus će te u vreću staviti“ Aaaaaaaaa… Dosta! Dooosta!

Pokušavao sam im reći, ali nisu slušali. Dapače, uživali su u svojoj sposobnosti prepričavanja i dodavanja još odvratnijih detalja od onih napisanih, ako su kojim slučajem u ruke uzeli nadopunjeno i izmijenjeno izdanje po preporuci UNICEF-a ili su neki dijelovi jednostavno ispušteni zbog odluke izdavačke kuće o cenzuriranju previše brutalnih i agresivnih opisa pradavnih događaja. Dakle, u svakom slučaju, kao dijete koje vjeruje starijima, naročito roditeljima, prepušten si njihovim hirovima i tu pomoći uglavnom nema. Pratimo ih slijepo na putu prema odraslosti. Jer oni su zakon. Zakon svih zakona i zato ne kvarite im roditeljstvo bezveznim napucima i eksperimentalnim odgojnim metodama. Svi će jednom odrasti i sve zaboraviti. E pa ja nisam. Nisam zaboravio i zato sada ovo pišem. Još ih i sad čujem kako na kraju govore. Sve će biti u redu. Ne boj se. Zvjerad ćemo zaklati, rasporiti im utrobu i iz utrobe izvaditi malene, divne slatke glavne likove, koji su eto greškom pojedeni. Nije bitno što sada smrde na želučanu kiselinu i ostatke neprobavljene hrane. Što očito smrde na govna, na krv i friške iznutrice. Nije bitno – govorili bi stariji. Oprat će se. Zvjeradi uvijek zašiju trbuhe, da ne pate. Prije šivanja ispune im trbušinu teškim kamenjem, da se, onako žedni od težine u bunaru utope. Vidiš, vidiš. Od tuda ustvari potječe ona narodna o prežderavanju. Hrana ti kao kamenje padne na želudac, iako nisi zvijer i ne proždireš malu djecu, stare babe i ostale glavne bajkolikove. Zanimljivo. Stvarno o tome na ovaj i ovakav način nikad nisam promišljao.

Kao mladiću, snovi su razrijeđeni erotskim sadržajem u kojem stvarnost koju sam tada želio, sada živim, a tad je naravno nisam imao. Čudovišta su polako ostarjela i u svojoj izopačenosti izumrla. Vukovi su postali kućni ljubimci i predmet kultnog obožavanja. Vampiri loše maskirani likovi iz filmova, a Krampus je umro sa spoznajom da poklone ipak ne donosi djed Mraz, Božićnjak ili Sv. Nikola. Uz sve to ne smijem zaboraviti na vrijeme. Vrijeme za snove koje je svedeno na minimum minimuma, trošilo se na tada pametnije i korisnije stvari: noćne izlaske, opijanje s frendovima, tulume ili jednostavno kruženje gradskim ulicama. Da, neprestano smo radili krugove, ustvari hodali smo po pravilnim pravokutnim linijama, prateći što se sve to oko nas događa. Tko je normalan u to vrijeme trošio vrijeme na spavanje. Noćni provodi i život prije svega. Prijatelji. Da prijatelji. Oni dnevni, tjedni. Prijatelji iz djetinjstva. Prijatelji suprotnog spola, s kojima ustvari i nisam želio biti samo prijatelj, ali … A one vječne spavalice, jednostavno su prespavale najbolje godine i sad misle kako će nadoknaditi izgubljeno vrijeme. E pa neće. Ne mogu. Jednostavno nemaju vremena. Vrijeme ih je pregazilo. Nakon svih tih godina jednostavno izgledaju blesavo.

Nakon svega, svih tih godina, odrastanja, traganja, pronalazaka sebe, iznova i iznova, jednostavno shvatiš da više nisi ni dijete ni mlada osoba. Sada opet možeš normalno sanjati, ali ne. Ne! Ne možeš… Sad te more druge brige. Vukovi više nisu vukovi nego bijesni, napuhati političari, crveni, plavi, žuti i zeleni, imigranti, domaći i strani neprijatelji. Klimatski poremećaji, zarazne bolesti. E baš zato odlučio sam opet sanjati onaj isti san, o kojem vam, od samog početka, želim nešto suvislo reći. San kao nekad. San u kojeg sam znao pobjeći kao dijete, kao mladić. Veliki bijeli san u kojem ničega i nikoga nema. Potpuna tišina. Sve prozirno, čisto i sve bijelo. Jedno veliko prazno ništa, jer… kome trebaju ti napuhani stvorovi. Kome trebaju čudovišta i natprirodne sposobnosti, umišljeni gadovi, zvona i glineni golubovi. Bang-bang. Još jedan uspješan trap. Trap (?) više nije u modi. Ili se varam. Ili … opet samo sanjam i mislim na gluposti.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Ludilo

Čovjek na pučini.
Sam.
Sanja o pustinji.
Nemirni valovi života više nemaju što razbiti.
Sve hridi pretvorene su u prašinu
koja, onako fina i meka na dodir,
prodire duboko i zavlači se pod kožu.

Smiješ se!
Ispod površine skriva se istina.
Ne znam o čemu govoriš? Pitaš i mrštiš se.
Kažem ti tamo je, na pučini, čovjek.
Pogledaj i vidjet ćeš. Sam je.
Sanja o pijesku vremena, dinama, pustinji.
Zaboravi!
Ionako će nestati u dubini.

Danas popodne,
na trgu ispod sata,
crnom bojom nacrtat ću sjenu.
Neka ostane zauvijek na jednom mjestu.
Neka ju ljudi gaze i psi obilježavaju usput.
Mene ne smeta.
To je samo mutna slika prošlosti
koju nikad više neću živjeti.
Možeš me i gledati.
Crtat ću ju zavezanih očiju.
Sve obrise znam napamet.

Osjećam se baš dobro, ispunjeno
iako, priznajem, žao mi je onog čovjeka na pučini.
Ne mogu mu pomoći. Jednostavno
za njega nemam vremena. Kažeš
podsjeća te na mene, na tebe,
pomalo na svakog od nas.
Čudan je to osjećaj
pripadanja, podsjećanja, uspoređivanja i smrti.
Svatko od nas, ako želi, može tako završiti,
sam na pučini, okružen šumom uzavrela mora
i tamom ambisa.

Smiješ se! Smijem se
iako ne razumijem zašto me samo gledaš.
Ništa ne govoriš danima.
Kažem, danas popodne na trgu ispod sata
nacrtat ću sjenu i pitat te za mišljenje.
Ako dođeš, odgovori, molim te.
Prepusti tišinu drugima.
Budi iskrena i svoja. Ne tražim puno
i ne trebam ništa.
Dovoljna će biti samo jedna riječ,
važno da je tvoja.

Već zamišljam. Podne je.
Kazaljka je započela novi krug.
Tik-tak, tik-tak i tako u nedogled.
Ti, ja i nacrtana sjena ispod sata.
Nije važno što mehanizam ne radi dobro
i ne pokazuju točno vrijeme.
Glavno da ide.
Oduvijek je tako, jednostavno kasni.
Na kraju pusti neka sve nestane:
vrijeme,
čovjek na pučini okružen pjenom
uzavrelih valova
i nacrtana sjena mog, tvog, njihovog,
možda našeg života.
Pusti sve.
Meni je dobro ovako i ništa
osim tebe važno mi nije.

Dođi!
Danas popodne na trg, kod sata,
zaustavit ću vrijeme
i bit ću sam.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Čistač ulica

Reanimacija opet nije uspjela. Napetost je rasla iz sekunde u sekundu. Izgubljen je još jedan život i to je to. Sve što je ekipa napravila, napravila je. Sada truplo treba odvesti do mrtvačnice. Liječnik će proglasiti vrijeme i mjesto smrti i kao što rekoh: To je to! Nema nazad. Izgubljeni život nije moguće vratiti. Naravno, uvijek postoji neka kvaka.

Da… postoji! Lako je to reći. Lako je to sve smisliti, ali…

Sve bi to bilo uredu, da nije njega. Albert je kao i obično uvijek imao nešto za reći. Uvijek je prigovarao i kad stvarno nije bilo potrebe. Uvijek je nešto mrmljao sebi u bradu. Možda zbog godina? Možda zbog karakternih osobina koje su graničile s ludošću, s bjesnilom zavisti. Znate ono, imao je sva obilježja psihotičnog sociopata koji je mrzio sve oko sebe, jer nije znao pravilno izgovoriti slovo RRRR bez mucanja.

Ponekad je bio umiljat. Ponekad je žderao sirovo meso i režao na susjede. Gađao ih izmetom i urinirao po tratinčicama. Fuj!

Čujte ga … opet je počeo po starom. Naravno! Počeo je još jedan od onih dana kad je mjesec jednostavno pun i nekim ljudima nije baš dobro, nije ništa i sve im je istovremeno, čak i kad uzmu propisanu terapiju …

„Još jedan…“ bjesnio je Albert po dobrom starom običaju.

„Još jedan život! Zbog vas šupčine nesposobne! Što gledate!? Da, zbog vas! Nesposobni, neodgovorrrrni … Ne mogu ni izgovorrrriti kakvi sve NE-ovakvi i NE-onakvi!“ bjesnio je, škrgutao zubima i lupao se po glavi, gledajući u mrtvo tijelo nepoznatog čovjeka.

„Što vam je ljudi? Dovrrrraga i bestrrrraga i…! Vi niste norrrrmalni! Koliko sam puta rrrrekao da akumulatorrrr morrrra biti napunjen barrrrem na 90 posto, a vi. Što ste naprrrravili? Što? Napunili ga na 30 i sad ti rrrreanimirrrraj. RRRReanimirrrrrajte vi svoju mrrrrtvu babu. Krrrreteni jedni blesavi!“

„Ali …“ bojažljivo je progovorio tehničar, jedva hvatajući zrak kroz masku za disanje.

„Ništa nismo mogli napraviti. Pacijent je doveden hladan. Mislim mrtav i …“

„Što i …“ slineći je bjesnio Albert.

„Nema veze! Krrrrivi ste i gotovo. A ti! Što gledaš majmune. Prrrrimi se tog volana i ne okrrrreći očima. Vidim ja sve.“

„Ti nisi normalan!“ odbrusio je vozač, bacivši ključeve kombija u grmlje.

„Vozi si sad sam leševe po gradu. Što si umišljaš? Tko si ti uopće? Nisi liječnik, nisi tehničar, ni vozač. Tko si i što uostalom radiš ovdje s nama? Tko te poslao?“

Da …? Tko ga je poslao među ove ljude? Među posljednje ljude koji su pokušavali vratiti život u normalu, svakodnevno skupljajući žive i sanirajući ostatke umrlih. Umjesto da pomogne, svojim je bljezgarijama samo dizao tenzije i bilo je pitanje vremena kad će mu netko prosuti mozak na prašnjavu cestu.

Samo gledam i divim se njihovoj strpljivosti. Koliko će još dugo moći trpjeti. Vozač je puknuo kao koštica, ali ništa konkretno nije poduzeo. Bacio je ključeve i odšetao dva tri metra od kombija. Tehničar je samo stajao sa strane i nijemo gledao u daljinu.

Dan se bližio kraju. Miris spaljenog mesa budio je nadu. Što više očiste, vjerojatnost zaraze se smanjuje. Ovo nisu dobra vremena za filozofe. Ovo nisu dobra vremena za teoretičare. Tko umije preživjeti, preživjet će još jedan dan. Planiranje je samo fikcija. Danas jesi, sutra te već nema. Uz sve to stanovnicima Desne obale dogodio se i Albert. Da ga barem nisu pronašli iza onog kontejnera. Da ga nisu oživjeli istim onim uređajem kojeg i dan danas koriste. Kojeg pune do kraja, svako jutro i svaku prokletu večer iako na njemu kazaljka ide samo do 30. Koje budale. Spasili su ga, a on im tako uzvraća. Sve je to on znao, ali jednostavno nije mario za druge. Albert je bio Albert i kad treba i kad ne treba. Cijelo je vrijeme gunđao sebi u bradu, okretao očima i nesuvislo psovao izdane bogove.

Ovo neće dobro završiti. Ovo smrdi na nešto puno gore od spaljenoga mesa. Ovo je možda i ona prokleta mala kap koja će preliti čašu, iako već tjednima nije bila puna. Ovo je kraj. Ovo je … BENG! BBENG! Ovo je… čuje se samo BENG! BBENG!. Izgovaram i ja naglas BENG! BBENG! i još nekoliko puta tako. Onako bez veze, zbog adrenalina, napetosti i lažnog efekta zadovoljstva, sreće. Vidim ga kako pada na pločnik. Sivi prašnjavi pločnik, samo nekoliko milimetara od mladice Ailanthus altissima (žljezdastog pajasena) i pitam se:  „Zašto, dovraga, nije zašutio, nije prestao? Zašto sam opet morao trošiti svoje metke i ubiti starog Alberta? Zašto ovaj svijet ne zašuti jednom zauvijek?“

„Zato što drugi nisu mogli. Nisu željeli zaprljati krvave ruke. Strah ih je ili, ma znate već što. Ima, nema Boga, svejedno je. Nema veze što smo okruženi svim tim leševima, svim tim ostacima civilizacije, rasutim posvuda. Ovaj konj samo je još jedan u nizu, a jedan je … kao ni jedan, kao svi ostali, bez razlike, isti, prokleto isti napuhani, smrdljivi poluraspadnuti ostaci ostataka nekad ljudskih bića…“  pokušao je objasniti vozač, smireno premećući ključeve kombija među prstima. I smijuljio se, onako čudno, podlo i pokvareno. Rekao je što je rekao, potapšao tehničara po leđima i sjeo na rub drvene klupe.

Tehničar je samo stajao sa strane i nijemo gledao u daljinu.

Zanimljivo! Ovakvu reakciju ipak nisam očekivao. Možda još večeras, onako usput, riješim i njih dvojcu.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Kradljivci riječi

Čuješ li kako govore zadovoljno,
govore glasno
čudnovate riječi
i dive se svojoj vještini,
iako ništa od izgovorenog ne razumiju.
Ne razumiju, jer ne vide
i ne čuju nikoga osim sebe.
Čuješ li kako urlaju,
urlaju bijesno poput ranjenih zvijeri,
kao da znaju sve odgovore,
a sami će ostati kad sve ovo završi.
Nitko ih se više neće sjećati.
Čuješ li kako plaču,
plaču ostavljeni na osami,
zapetljani riječima koje ukrali su drugima.
Čuješ,
čuješ li kako
polako nestaju u prašini,
nestaju zauvijek.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Refleksija sjene

„Dobro sam! Danas sam dobro, ako vas baš zanima. Mislim, pitali ste kako sam. Zar ne!“
„Da pitao sam kako ste danas. Onako, reda radi. Znate na što mislim“
„Ne!“
„Kako ne znate?“
„Ne znam i baš me briga. Ne moram ja sve znati, pogotovo to što vi mislite da bih ja trebao znati.“
„Dobro, dobro. Smirite se! Čemu tenzije? Zašto se odmah ljutite? U čemu je vaš problem?“
„Kao što rekoh, dobro sam, a ako sam dobro onda nemam nikakvih problema. Logično zar ne! Što vam je čovječe?“
„Meni?! Meni nije ništa. Što je vama?
„Rekoh dobro sam i možemo li već jednom završiti s ovim preseravanjem. Po mogućnosti danas?“
„Danas je taj dan. Dan kad okrećem novi list. Odlučio sam više nikad neću namjerno povrijediti drugog čovjeka. Ovdje vi mene nazivate čovjekom. Ok. Dobro… To je lijepo i hvala vam na tome. Sve pet i šest. Ma sve deset u materinu i… Zašto ste morali spomenuti tu prokletu i ružnu riječ?“
„Koju?“
„Preseravanje.“
„Eto zato!“
„Kako to mislite?“
„Tako kako ste čuli. Možemo li nastaviti, jer danas mi je dobro i želim nastaviti u tom tonalitetu. Želim se progibati i udahnuti svježinu jutra. Osjetiti podnevno sunce i ljetnu kišu u predvečerje. Želim sve, cijeli svijet samo za sebe…“
„Dooobro. Evo ovako ćemo. Kad sam vas pitao kako ste, nisam mislio ništa loše pod tim. Uvod je bitan, jer ono što slijedi neće vam se možda svidjeti. Ovdje ste radi odgovaranja na pitanja i ništa drugo. Niste pozvani kako biste pametovali i vi meni postavljali pitanja. Ja ih postavljam i ja pametujem, ako procijenim da je to uredu. Jeste li razumjeli „čovječe“? Još jednom! Samo još jednom recite više od onoga što vas pitam i sve će ovo otići u tri PM. Jasno!“
„Kao što rekoh dobro sam, ako vas baš zanima i baš me briga što ovdje vi postavljate pitanja. Ja sam taj koji je došao vama. Niste vi došli meni iiii… ma znate već što, pizda vama materina vaša blesava. Što si umišljate? Tko ste vi uopće? Što si umišljate prepotentni majmune? Vi ćete mene slati u PM“
„Dakle tako!“ Počeli smo se i vrijeđati! Bogme lijepo! Svaka čast, samo tako nastavite i sve će biti u „najboljem redu“, a red nam ovih dana treba više no inače. Neprijatelj je pred vratima i samo što nije sve uništeno, a vi… samo se pravite važni i nedostižni. Tome je sad došao kraj. Nitko vas nikuda nije poslao. Ni u tri, ni u četiri PM. To se samo tako KAŽE! Od danas više ništa neće biti kao prije. Od danas ćete osjećati svoju bol. Iskonsku bol, jer jučer je popijena zadnja tableta protiv bolova. Neka boli. Neka! Dobro je to kad „malo“ boli. Nitko još nije umro od „malo“ boli, barem za sada, a ako vi budete prvi, ništa zato. Lijepo ćemo vas sahraniti i to je to. Ljudi umiru svakog četvrtka. Petkom su sahrane i tako je već godinama. Idiota poput vas ima na pretek i jedva čekam dan kada ćemo vas zamijeniti. Ljudi čekaju. Tu su! Slobodno pogledajte kroz prozor. Strpljivo čekaju vaš krivi potez kako bi zauzeli vaše, kako kažete „jebeno“ mjesto. E moj čovječe! Svašta si vi umišljate, a niste ni svjesni koliko znam o vama i svima ostalima. Znam sve jer svi ste vi plod moje mašte, mog scenarija i budite sretni što uopće postojite.“
„Zanimljivo. Mislio sam da ste vi dio mog scenarija. Mog sna. Ako ste u pravu, onda povlačim sva sranja koja sam izrekao. Danas se čovjek može u trenu prevariti. Danas je savršen dan za sve. Zato sam i rekao da sam dobro. Zato sam i pristao na ovaj razgovor. Zato i postojim, ali očito sam se prevario. Ne postojim?! Je li tako? Sada ne pričam s vam. Ustvari vi pričate sami sa sobom. Koja jebena situacija. Vi niste normalni čovječe. Prestanite me gledati tim buljavim očima. Od vaše sline i zamućenog pogleda gadi mi se sve. Koga zavaravam? Pa vi ste ti koji ne postojite. Vi ste ti koji se samo pravite važni, a u stvari ste nevažni. Obični mali izmišljeni lik na papiru. Izmišljen radi dramatike i ugođaja umjetno stvorene panike.“
„Stvarno?“
„Da, stvarno“
„Znači, ovo nije stvarno“
„Upravo tako. Ništa od ovog nije stvarno. Nije ni san, nije ni izmišljeno.“
„Pa što je onda“
„Ništa!
„Kako ništa?“
„Tako!“
„Šalite se. Vi stvarno niste normalni. Ja imam obrazac za ispitivanje. Ja imam potrebna ovlaštenja, službenu komunikacijsku napravu, lozinku i potpis.“
„Potpis?“
„Da potpis. Evo pogledajte.“
„Super!“
„Ma što super?! Koga vi zajebavate?“
„Nikog! Stvarno nikog. To ja onako. Sam sebe… znate onako, profesionalno, stručno i uzvišeno.“
„Ne, ne znam.“
Sam sebe… za sva vremena. I prošla i buduća. Čak i ova sada, sadašnja, koja ustvari ne postoje, jer sve je samo prošlost i budućnost. Trenutak sadašnjosti ne postoji. Kao što ni vi ne postojite. Pitajte se što sada, upravo sada radite i vidjet ćete da trenutak sadašnjosti u trenu, nemjerljivom djeliću nečeg nepostojećeg, postaje prošlost ili budućnost, što pak ovisi iz kojeg kuta promatrate, jer… Nema veze, zaboravite da sam išta rekao.
„Zaboravim?!? Što da zaboravi?
„Sve! Zaboravite sve. Nema veze, samo vas podjebavam. Ustvari podjebavam sam sebe već dva sata i dvadeset i dvije minute, zureći u svoj odraz, mutni odraz u ogledalu prošlosti i divim se budućnosti koju za sada još uvijek ne mogu vidjeti. Ne mogu predvidjeti ništa unaprijed i zato je to tako super. Izazovno i novo, uvijek nešto novo i drugačije iako se ponekad pitam: Nismo li se već jednom, negdje sreli, o savjesti moja, moj najbolji prijatelju i neprijatelju, moj živote, refleksijo i sjeno?“
„Ne! Mislim da nismo…“

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Djeca izgubljenog vremena

Neobičan dan polako nestaje,
uranja u ocean mraka
ispunjen ranjenim dušama izgubljene djece
koja opet sanjaju nemirne snove o rastanku.
Iako uplašena
prkosno izvikuju imena poznata.

Njihove riječi rasute
odjekuju prazno,
nerazumljivo u svoj toj buci iz koje izviru.

Nitko ih ne čuje,
ne vidi,
možda i ne treba više.

U daljini
bubnjevi tupo odjekuju,
kao da prizivaju nove sukobe.

Možeš li što učiniti?
Možeš li zanemariti sve svoje izmišljene prijatelje
i pomoći im samo još ovaj put?

Ne brini,
poput tebe i oni su usamljeni,
na kraju ostavljeni,
zaboravljeni od svih.

Poput tebe i oni
samo trebaju nekoga, tko neće im suditi,
tko prihvatit će njihove male ruke,
tko uvest će ih iskreno u svoj svijet.

Dopusti im živjeti
i sjeti se kako ti je bilo na početku.

Usporedi život koji imaš
s onim koji mogla si živjeti,
biti netko drugi, potpuno drugačiji.

Taj život opet možeš imati,
samo prihvati ih sve.
Neće ti to zaboraviti.
Ta djeca odraz su tebe same.

Sva ta djeca to si ti.

Foto: www.pexels.com