Arhiva oznaka: Džeraldina Dina Delić

Džeraldina Dina Delic: Dječak i Vuk

Dan umoran, od pjesme seljaka koja se od rane zore uplitala u melodiju planine, brižno skuplja sunčeve zrake sklapajući kapke svjetlosti. U trenu sutona utihnulo sve. I pjesma, i cvrkut, i zrikanje. Vjetar zastao u nekoj svojoj pirueti i ne mrda. Ni desno, ni lijevo. Mir je. Mir u dušama, mir u prostoru između neba i zemlje. I rijeka, na dnu klisure, zaustavila svoje zmijoliko tijelo. Čini mu se ne žubori, ne grgolji, ne pršće, ne preskače… Samo njega, dječaka, goni nemir godina. Siječe razigranim postojanjem okamenjenost trenutka pa korakom mjeri put kojim ostavlja kuću za leđima. Očima prikuplja dijelove svijeta uvijenog u koprenu sutona tražeći srodnu dušu. Treba mu neko sličan njemu. Neko davno otrgnut od njegovog bića koje krnjavšću doziva u želji da osjeti puninu postojanja. Traži. Traži pogledom, dahom poslanim kroz ovaj mir i čeka. Čeka odgovor.
Osjeti blagu jezu. Mreškanje površine kože ubrza rad srca podižući ga do grla. Čuje svoj dah. Čuje i njegov dah. Napočetku su to dva disanja. Svako za sebe, svako za svoj otkucaj srca, a onda… Stopiše se u jedno, snažno i pulsirajuće. Dvije krijesnice pobjegle iz zjenica s druge strane utopiše sjaj u njegova dva oka. Slika svijeta postade oštrija.
Stajali su jedan naspram drugoga. Oči u oči. Dječak i Vuk. Dječak na granici civilizacije. Vuk na granici divljine. Nisu poduzimali ništa da pređu tu granicu. Odmjeravali su se odašiljajući signale od tijela do tijela, signale razumljive samo njima dvojici. Bliske, a tako daleke. Signale otrgnutih.
Koliko dugo su tako stajali? Činilo se vječnost. U dječakovoj nutrini rana je zacjeljivala. Rana što je boljela od samog rođenja, a kojoj nije znao uzrok.
Misli su postajale bistrije, dok je neobjašnjiva snaga napinjala male, dječačke mišice. Srce je dobovalo u ritmu nepokorenosti. Udisao je i izdisao moć slobode koja mu je otkrivala vidike budućih dana u kojima će, zbog onoga što je u ovom času postao, biti prognanik od strane ljudi koji, nahranjeni strahom, životare u svijetu silnika i nepravde.
Njegovo ime zaleprša prostorom. Majka zove. One dvije krijesnice jače zasjaše.
Vjetar zaplesa kroz probuđene zvuke prirode. Pogled sa granice divljine pomilova njegov, u ritmu razumijevanja, i zgasnu u noći.
Konačno sam pronašao drugi dio sebe, pomisli dječak. Okrenu se put doma zakoračivši u život u kojem će se smjenjivati bezbrižnost Dječaka i snažna nepokolebljivost Vuka…

Foto: www.pexels.com