Ona je večeras
prste u kosu zarobila da prešute stih
o onom ljetu kad su se poželjeli.
Sinoć ga je opet dugo u noć čekala.
Danas hladnim sjeverom niz spomen putuje.

On ni jutros
ne zna koliko je glasna nepokretnost
u posljednjim zvonima kad namiguju luni,
zadnji taksi kad zašušti ulicom,
a noć je hladna tišina bez budnih.

Dođi, vrijeme je ovih dana zrelo
da je odvedeš južnije.
Napokon.

Foto: www.pixabay.com

Tanak kao susret,
dovoljno oštar da
zareže zrelu noć
iz koje pijemo slatko
dok miris soli pod prstima ostaje
nijemi svjedok ubrane želje.

Foto: www.pexels.com

Okrenuta zapadu samoća traži
da crnilom obilježim ožiljke,
oklop za ljusku
kad pritisnu sa sjevera studeni.
Razlog
da ugrije hladne ratove.
Vjetar traži i kišu
da šutke ispljune tintu
u sivu od pepela noć.

Istok,
pjesmu i pčele traži
da okusim med
pa zatreperim
rumena i meka kao jutro.
Opet.

Foto: www.pexels.com

Izmoreno i gladno jutro
grize dan, zoru guta.
Stud čežnjom ugrijana
razmiče zastor
da prosinačko sunce
dan u čekanjima začet utješi.
Na praznoj stolici
ovlaš ostavljen kaput
i maramu za zavežljaj sutona
zimi poklanja.
Ogrnut će se u nedostajanje.

Mislima gradi novi dom.

Foto: www.pexels.com

Podsjeti me da plovim
kad ljepljivi tonemo
u oluju zgusnutih poljubaca
s jedrima od zagrljaja.
U njih sidro spuštam
najglasniju misao,
pečat iza tišine,
stih.

Poželio si me
kad na kestenje mirisale su ulice,
ljeto je već s pticama preselilo na drugu stranu, 
a u oči grada naselila stud.

Foto: www.pexels.com

Pred tobom u svojoj nesavršenosti
savršeno lijepa,
s centrom svemira usklađena.
Nedostaje tek znani refren
i par kocki tamne čokolade.

Na koju god stranu svijeta krenem
uvijek se vratim u centar kruga,
na ishodište
gdje prsti su med i refren i čokolada.
Bez nedostajanja.

Foto: www.pexels.com