ako se pitaš
zadnji je dan kolovoza
nimalo zabrinut za suncokrete
posoljen ambrozijom u cvatu
ne obazire se na aritmiju
ne izlazim ovih dana
čekam da se sve posloži
ne zaboravljam bilježnice
plešem tango s mirisom žene
po mostovima u okrugu još uvijek kiši
zujim pripremajući za zimu previše riječi
manje ih izgovaram i brižno biram
doručkujem istu glazbu
večeram ritam noćne smjene
ponekad se uhvatim kako ti govorim pjesmu
još uvijek sanjam kako
u točke susreta donosiš
zagrljaje otežale od čežnje
dukat žute
Ona je večeras
prste u kosu zarobila da prešute stih
o onom ljetu kad su se poželjeli.
Sinoć ga je opet dugo u noć čekala.
Danas hladnim sjeverom niz spomen putuje.
On ni jutros
ne zna koliko je glasna nepokretnost
u posljednjim zvonima kad namiguju luni,
zadnji taksi kad zašušti ulicom,
a noć je hladna tišina bez budnih.
Dođi, vrijeme je ovih dana zrelo
da je odvedeš južnije.
Napokon.
Okrenuta zapadu samoća traži
da crnilom obilježim ožiljke,
oklop za ljusku
kad pritisnu sa sjevera studeni.
Razlog
da ugrije hladne ratove.
Vjetar traži i kišu
da šutke ispljune tintu
u sivu od pepela noć.
Istok,
pjesmu i pčele traži
da okusim med
pa zatreperim
rumena i meka kao jutro.
Opet.
Izmoreno i gladno jutro
grize dan, zoru guta.
Stud čežnjom ugrijana
razmiče zastor
da prosinačko sunce
dan u čekanjima začet utješi.
Na praznoj stolici
ovlaš ostavljen kaput
i maramu za zavežljaj sutona
zimi poklanja.
Ogrnut će se u nedostajanje.
Podsjeti me da plovim
kad ljepljivi tonemo
u oluju zgusnutih poljubaca
s jedrima od zagrljaja.
U njih sidro spuštam
najglasniju misao,
pečat iza tišine,
stih.
