grad je pust kao poslije rata
ne umijem mu odrediti plamen
ni boju ni ritam ni smjer
ulice nemaju početak i kraj

kojem si plemenu uzeo ime
koji ti drvored sakriva trag
gdje te to ulica dočekuje
žednija od moga platna

Foto: pixabay.com

ako se pitaš
zadnji je dan kolovoza
nimalo zabrinut za suncokrete
posoljen ambrozijom u cvatu
ne obazire se na aritmiju

ne izlazim ovih dana
čekam da se sve posloži
ne zaboravljam bilježnice
plešem tango s mirisom žene
po mostovima u okrugu još uvijek kiši

zujim pripremajući za zimu previše riječi
manje ih izgovaram i brižno biram
doručkujem istu glazbu
večeram ritam noćne smjene
ponekad se uhvatim kako ti govorim pjesmu

još uvijek sanjam kako
u točke susreta donosiš
zagrljaje otežale od čežnje
dukat žute

Foto: pixabay.com

Ona je večeras
prste u kosu zarobila da prešute stih
o onom ljetu kad su se poželjeli.
Sinoć ga je opet dugo u noć čekala.
Danas hladnim sjeverom niz spomen putuje.

On ni jutros
ne zna koliko je glasna nepokretnost
u posljednjim zvonima kad namiguju luni,
zadnji taksi kad zašušti ulicom,
a noć je hladna tišina bez budnih.

Dođi, vrijeme je ovih dana zrelo
da je odvedeš južnije.
Napokon.

Foto: www.pixabay.com

Tanak kao susret,
dovoljno oštar da
zareže zrelu noć
iz koje pijemo slatko
dok miris soli pod prstima ostaje
nijemi svjedok ubrane želje.

Foto: www.pexels.com

Okrenuta zapadu samoća traži
da crnilom obilježim ožiljke,
oklop za ljusku
kad pritisnu sa sjevera studeni.
Razlog
da ugrije hladne ratove.
Vjetar traži i kišu
da šutke ispljune tintu
u sivu od pepela noć.

Istok,
pjesmu i pčele traži
da okusim med
pa zatreperim
rumena i meka kao jutro.
Opet.

Foto: www.pexels.com

Izmoreno i gladno jutro
grize dan, zoru guta.
Stud čežnjom ugrijana
razmiče zastor
da prosinačko sunce
dan u čekanjima začet utješi.
Na praznoj stolici
ovlaš ostavljen kaput
i maramu za zavežljaj sutona
zimi poklanja.
Ogrnut će se u nedostajanje.

Mislima gradi novi dom.

Foto: www.pexels.com

Podsjeti me da plovim
kad ljepljivi tonemo
u oluju zgusnutih poljubaca
s jedrima od zagrljaja.
U njih sidro spuštam
najglasniju misao,
pečat iza tišine,
stih.