Toga sam ljeta na otoku
iznova čitala Maleninog Ljubavnika.
I Krivotvoritelje novca.
Prebirući prstima stranice i
oblo od poljubaca kamenje
(more je prehladno za kupanje – samo miluje i ljubi)
poželjeh biti tvoje djevojče.
Ona koja na kraju dana
odvagne breme kojim ti je dan napunio džepove.
Smrvi ga u kvarc. Okrene sat.
Toga sam ljeta zamislila razglednicu:
komad crvenog frotira, brončano bedro žene,
bijelo kamenje, modro se ziba
Jadrolinija u pristaništu, knjiga,
spremna
dočekati tvoje pitanje zašto nikada nismo.
Rastopljeni sladoled lijepi kazaljke sata.
Krajnje je vrijeme za tečaj fotografije,
tečaj navijanja satova,
tečaj vozača trajekta,
tečaj krivotvorenja novca.
Tečaj drobljenja kamenja.

Od toga ljeta djevojka s razglednice maše
u prolazu ljubavnicima u redu pučke kuhinje.
Takvih dana ne odlaze kući gladni.
Od toga ljeta i još puno ljeta prije
ritam ulice gazi tuđim koracima.

Djevojke s razglednice nikad ne gledaju na sat.
Uvijek dočekuju loše prikrivenom željom.

Marguerite Duras: Ljubavnik
André Gide: Krivotvoritelji novca

Foto: pixabay.com

Tebe

koji poraze kao valove do toplih krajeva jašeš
i rijetko priznaješ da razumiješ moj grad
šutim
kao srebrna školjka
kad poslije dugog dana zagrabi
u džepove pune mora
pa usnem na tvom jastuku
bez recepta za preobražaj
potpuno sigurna u živom pijesku pokušaja
da

i sutra ću ljubiti.

Foto: pixabay.com

grad je pust kao poslije rata
ne umijem mu odrediti plamen
ni boju ni ritam ni smjer
ulice nemaju početak i kraj

kojem si plemenu uzeo ime
koji ti drvored sakriva trag
gdje te to ulica dočekuje
žednija od moga platna

Foto: pixabay.com

ako se pitaš
zadnji je dan kolovoza
nimalo zabrinut za suncokrete
posoljen ambrozijom u cvatu
ne obazire se na aritmiju

ne izlazim ovih dana
čekam da se sve posloži
ne zaboravljam bilježnice
plešem tango s mirisom žene
po mostovima u okrugu još uvijek kiši

zujim pripremajući za zimu previše riječi
manje ih izgovaram i brižno biram
doručkujem istu glazbu
večeram ritam noćne smjene
ponekad se uhvatim kako ti govorim pjesmu

još uvijek sanjam kako
u točke susreta donosiš
zagrljaje otežale od čežnje
dukat žute

Foto: pixabay.com

Ona je večeras
prste u kosu zarobila da prešute stih
o onom ljetu kad su se poželjeli.
Sinoć ga je opet dugo u noć čekala.
Danas hladnim sjeverom niz spomen putuje.

On ni jutros
ne zna koliko je glasna nepokretnost
u posljednjim zvonima kad namiguju luni,
zadnji taksi kad zašušti ulicom,
a noć je hladna tišina bez budnih.

Dođi, vrijeme je ovih dana zrelo
da je odvedeš južnije.
Napokon.

Foto: www.pixabay.com

Tanak kao susret,
dovoljno oštar da
zareže zrelu noć
iz koje pijemo slatko
dok miris soli pod prstima ostaje
nijemi svjedok ubrane želje.

Foto: www.pexels.com

Okrenuta zapadu samoća traži
da crnilom obilježim ožiljke,
oklop za ljusku
kad pritisnu sa sjevera studeni.
Razlog
da ugrije hladne ratove.
Vjetar traži i kišu
da šutke ispljune tintu
u sivu od pepela noć.

Istok,
pjesmu i pčele traži
da okusim med
pa zatreperim
rumena i meka kao jutro.
Opet.

Foto: www.pexels.com