Arhiva oznaka: Boris Jovanović Kastel

Boris Jovanović Kastel: moreplovac i velikan grčke poezije Nikos Kavvadias

Grčkoj poeziji i njenim autentičnim helenskim amblemima na atlasu poezije Sredozemlja (sunce, more, krhotine antičke civilizacije, sloboda, ep, siromaštvo…) uronjenim u simbolizam i nadrealno, realnije od realnog, uz nobelovce Seferisa i Elitisa, potom Kavafija i Ricosa i drugih iz te solarne plejade, posebnu ljepotu dao je Nikos Kavvadias. Uprkos činjenici da tadašnji grčki pjesnici nijesu bili dio atinske sfere uticaja, mnogi su svoje želje, stremljenja i misli okretali Vizantiji i žudili za zlatnom erom Konstantinopolja. Ta činjenica bila je inicijalna kapisla sukoba, grčko-turskog rata nakon čega je izblijedio ili potpuno ugašen grčki uticaj u Maloj Aziji, ne samo duhovni i umjetnički, nego i demografski. Deportacija hiljada ljudi iz luke Izmir otvorila je tada veliku ranu na grčkom nacionalnom biću ne zamirivši se do današnjih dana.

Upravo su Generaciju 1930 činili prognanici iz Male Azije i njihovi potomci, među kojima je bio i Seferis. Igrom sudbine, njeni predstavnici imaće presudan uticaj na grčko pjesništvo XX stoljeća. Osjećaj prognanosti, nemaština, krstarenja, vječita vijađa, nemjerljivo odisejstvo po zemljopisnim i, nadasve, unutrašnjim morima predstavljaće stubove nosioce grčkog pjesništva uspravljene u svakodnevici. Taj karakter ima i poezija još jednog sasvim običnog mornara-radio operatera na teretnjacima i velikana sa katranom pod noktima umornom od teškog rada i istovaranja vreća soje – Nikosa Kavvadiasa!

Sa odjećom koja vonja na riblje ulje, neispavan zbog fizičkih poslova na brodovima i izložen oštricama malarije, pjesnik nije imao kompleks veličine i kapetanskih činova jer se nije identifikovao sa Odisejem, herojem i pobjednikom, kao većina, već sa ponosom ističe da je mornar u raljama fjake, besparice, neznanog na grčkim morima i egzotičnih virova okeana van domovine.

Tokom njemačke okupacije ponosno je stupio u redove Nacionalnog oslobodilačkog fronta (EAM), komunističke organizacije.

Njegovo moreplovstvo je iskreno i ogoljeno kao vazduh i kašalj, kao buđenje i san tako da u knjigama Marabou, Magla i Traverso dolazi do izražaja njegova moreplovačka osama koja ne isključuje patnju za ženom bilo kakva da je, nepouzdana, fatalna ili nedostižna.

More je bilo i ostalo njegova strast, od početka do kraja. Sve morske maršrute i intimne spektakle sa egzotičnih destinacija, posebno sa Dalekog istoka,  utkao je u pjesnički goblen bez rama. Ta pučina kao otklon od prolaznosti, besmisla i ništavila. Evidentan uticaj francuskih simbolista na njegove stihove, uvijek vrcavo narativne i anegdotske, nimalo ga nije udaljio od jave i svakodnevne borbe za opstanak. Prirodna upućenost i identifikacija sa svim ćudima i mijenama mora, te mirisi luka, konoba, ostava…izdići će njegovu poeziju iznad svih kanona i moreuza. Zato Kavvadias plovi do neznanih, tajanstvenih i neobjašnjivih svjetova, sagledava običaje drugih i ne zaboravlja da se kao pjesnik-mornar vrati na plime domovine, odnosno, margine društvenog života. Uticaj rebetike ostao je relativno prisutan u njegovoj poeziji otvorenoj za svojevrsna urbana folk muziciranja rođena početkom šezdesetih godina prošlog vijeka a prisutna i danas u savremenom životu grčkog naroda.

U počecima romantik a kasnije buntovnik objedinio je iskustva sa pučina stavljajući akcenat na prostitutke (u jednu je bio zaljubljen), kapetane opijene nostalgijom i brodolome (iz jednog su ga mještani spasili iz oluje). Ne treba zaboraviti da lirizovani putopisi ovog marinera sadrže meditativne plime i osjeke klasnih razlika hučeći slobodarskim (partizanskim) duhom što se reflektuje u iskazanom bijesu prema frankistima zbog ubistva pjesnika Lorke i pošasti fašizma generalno.

Pjesnik je prezirao književne tribine i izbjegavao svaki vid saradnje sa kolegama. Zbog toga njegove pjesme nijesu dovoljno zastupljene u tadašnjoj periodici. Srećom, grčkoj javnosti odgovaralo je komponovanje poezije što je rezultiralo objavljivanjem dva albuma Kavvadiasovih stihova – Južni krst i Linije horizonta.

Od oca, trgovca na moru, porijeklom iz Kefalonije naučio je sve o moru, ljepotama i opasnostima koje nudi pa je prve pjesme napisao još u osnovnoj školi. Nakon mature u Pireju, 1928. godine pokušava položiti prijemni ispit za medicinu ali zbog smrti oca biva prinuđen podići navoštena jedra i brinuti o preživljavanju. Tada započinje težak život na teretnim brodovima. Vraća se umoran, klonuo i siromašan. Početkom Drugog svjetskog rata, kao radio emiter, biva raspoređen na albanskom ratištu svjestan da će strahote ostati neizbrisivi dio njegovih sjećanja. Ipak, ubrzo će se vratiti naviganju kao radio operater.

Nakon stotinjak dana provedenih na kopnu nije mu bilo suđeno da za štampu pripremi novu zbirku poezije jer, umjesto morske kapi na bijeloj hartiji, uslijedila je moždana 10. II 1975. godine. Uz navedene zbirke, objavio je roman Noćna smjena (1954). Njega profilišu neobične i polufiktivne sage posvećene životu mornara tokom noćne smjene na mostu broda.

Brodska vježbanka pjesnika sa šestim čulom vodozemca sadrži žagor egzotičnih luka, kapetanske fortulane između razuma i zaumnosti, stenjanje prostitutki i barut. Kad god je, nakon čitanja, sklopimo sve to skupa ostaje kao amaro fonema na našim nepcima.

Pjesnik se usidrio u naše srce, želudac i žuč zato što je grčki slobodar, vagabund i kapelan podmorskih svetilišta. Njegove pomorske avanture pomažu da prokrstarimo od kota prozaičnog, limitiranog i prolaznog do zenita smisla i beskraja života što je cilj svake veličanstvene poezije. Dalek od nacionalističkog poimanja poezije i života, za razliku od većine grčkih spisatelja, a opet autentičan Grk, u svojim stihovima je na najljepši mogući način nakapao kosmopolitizam, duh slobodarstva i multikulturalnost kao zvijezde danice mediteranskog svijeta. Percepcija prekrasnih krajolika i bure introvertnog u funkciji su egzistencijalizma. Zato ga, s pravom, nazivaju poetom unutarnjeg egzila. Njegova navigacija startuje iz nenumerisanih kota a završava se u podmorju, mulju ljudske zavisti, svijesti i nemorala. Heroji u ovim knjigama su, prvenstveno, oni mali, zlovoljni, dekadentni i priprosti ljudi potencijalno skriveni u svakom od nas. Zato nas autor svojim tihim brodskim sirenama pokušava prenuti iz košmara samoživosti i poručuje da je sudbina pjesnika – sloboda nasuprot kobi čovjeka – trošnosti!

Njegova poezija opija kao metaksa ili mornarski rum, širi se kao dim cigarete Camel i miriše na jod svih helenskih i mediteranskih mora ujedno. Ovo pjesništvo iznjedrilo je iz grčke fosilne školjke još jedno veliko, prokrvljeno i neoplovljivo more – Kavvadiasovo!

Foto: www.pexels.com

Boris Jovanović Kastel: Iz dnevnika oca, Titovog mornara sa Briona

Tek punoljetan, u opancima od teleće kože,
s nekoliko dinara u torbici,
lišen zvuka gusala i pratnje sestara,
spazivši siluete arhipelaga,
pristao sam na rajsko ostrvo –
dom za tri godine
u počasnoj četi maršalata na brodu
Galeb.
Kapetan, prekaljeni revolucionar, pričao je
da su kod masline stare 1700 godina
anđeli sletjeli sa krhotinama raja
sakrivši ih u somot mora od apokalipse.
S puškom podignutom uz desno rame
pred maršalom i delegacijama iz svijeta
stajao sam mirniji od bonace i skamenjen
poput statua iz ljetnje rezidencije
rimskih careva i kula u vizantijskom kastrumu.
U cik zore, pred podizanje trobojke sa zvijezdom,
sanjao oči Sofije Loren
bojene vulkanskim mineralima iz Pompeje,
morile me bradavice oblika zrelih iglica
pod kežual sakoom Đine Lolobriđide
i preznojavali pramenovi od bršljana
u zidinama Elizabet Tejlor
budeći se ljubomoran na čašicu loze,
sat i fotografisanje Ričarda Bartona na palubi.
Titov papagaj pričalica
Koki
govorio je više jezika od nas
a duga svjetla kadilaka
El dorado
zamračivala serpentine do vidrovanskih voda.
U safari parku od svih životinja
magarce i koze sam prepoznao
a za muflone, indijske svete krave i slonove
mislio da su preparirani u čast
dolaska predsjednika Libije sa ogrtačem.
Na otisak kandže dinosaurusa u kremenu,
stare 120000 ljeta, stavljao sam prste
da budem snažniji od predaka iz bitke na Grahovcu
kad Tito pozove u nastavak rata
ili na krstarenjima bukne kraj svijeta.
Da li mi se ovo pričinjava
mala crnogorska vala živahna od unučadi
ili na rajskim otocima
učim olupinu da plovi unatraške –
anali stoljeća prećutaće.
Još na smotri, onako mlađan,
uz desno rame držim pušku uvis
i roneći nalazim morsku zvijezdu
da je sijedim vlasima Sofije Loren
na epoletu katarke zašijem.
Od njenog posljednjeg loma
prve kazaljke će prohodati
i moje otisnuće počeće iznova…

Boris Jovanović Kastel: Beskompromisni poetski put

Momir M. Marković, Zavežljaj časti (poezija), NB Radosav Ljumović, Podgorica, 2016.

Knjiga Momira M. Markovića Zavežljaj časti strukturirana od četiri poeme i jednog ciklusa kratkih poetizovanih saga, u jedinstvenoj matici nanosi prepoznatljivu melanoličnost autorovih misli u  širokoj delti asocijativnih karakteristika.
Interferentnim, kompatibilnim i destilovanim izražajnim postupkom obuhvata niz, naoko lokalnih ali zapravo univerzalnih, tema koje crpi iz svog emocionalnog doživljaja ljudske sudbine i raskošnog prokletstva crnogorskog čovjeka, njegove istorije, sadašnjosti i neizvjesne sjutrašnjice u eri globalizovanog svijeta. Preplitanjem metafizičkih komponenata i vektora ambijentalnih kolaža, gradi sopstveni krst istine pred sobom i svojim posrnulim plemenom. Upravo iz takvog ambijenta nastaju slikarski žive slike doživljene stvarnosti u čijoj mrklini, poput baklji, bljeskaju testamentarnost, prkos, pobuna i vješto navođeni cinizam.
Ne razlučujući prozne cjeline od poetskog, rukopis čini niz prekrasnih parabola u funkciji oživljavanja i uspravljanja ljudskog dostojanstva i stoga pjesnik, tako odano i upečatljivo, slijedi svoj usud – svjesnog rapsoda sanjara i hodočasnika naše zaboravljene časti. Humana i etikom profilisana prošlost u njemu vri i danas. Jako građanski i otmjeno! Zato kroz njen filantropski smisao traži opstanak svoje domovine i njenih ljudi koji žive košmar prepun sukoba, nepovjerenja i bigotizma. Marković je više nego svjestan neizvjesnosti pjesničkih lamenata i njihove nemoći pred agresivnim preobražajima čovječanstva kojeg, izgleda, niti jedna humana doktrina, vjera ili zavjet ne može vratiti na put prosvijetljenosti i ozdravljenja. Sem, naravno, poezije…
I životni put je apsurdan i vodi kroz ništavilo do čovjeka deformisane svijesti i savjesti, lišenog morala i tolerancije. Kao zategnute strune mandoline, autorove metonimije iznose na sunce čast i sram kao dvije integrisane suze naše zlokobne sudbine. A nju opet, s druge strane, karakterišu prolaznost i agonija.
Markovićev književni opus, a samim tim i ovaj rukopis, antipod je romantičarskoj viziji svijeta. Strog prema sebi, često spartanski disciplinovan, dječački iskren i antejski ukorijenjen u naše crnogorsko tle, rasprostire nam, kao na nekoj staroj katunskoj mapi, svu Istinu (sa velikim slovom I) o slavi, patnji, snovima, (kvazi)patriotizmu, honorarnim vitezovima, časti, vjeri, opštoj bezljudici (kako divna kovanica!), prolaznosti, ljubavi, pohlepi… Legitimno je pravo čitaoca da mu se to i ne dopadne ili ga uvrijedi ali tek kada sjedne u hladovinu pjesnikove lipe, đe miriše život i pupolja nada, shvatiće kako se upoznao sa svojom sjenkom zvanom – otrežnjenje!
Kao mnogim crnogorskim pjesnicima, majka je ovdje simbol postanja i blagostanja pa se u njenim zavjetnim porukama, otrgnutim iz katunskih mećava, traži plamen za izlazak iz lavirinata bez izlaza. Kao što rekoh, čast je fundament sveukupnog Markovićevog poetskog obeliska i posljednja kota odbrane od nečovještva i uzaludne potrage za svojom sudbinom. Nekako na raskršću ironije i vapaja, ovdje je krvava crnogorska istorija – pomoću filozofskih odjeka – pretočena u bajku i ispisana limunovim sokom na poleđini nekih davnih računa koje ni magična moć poezije više ne može promijeniti. Gubi li to Marković vjeru u poeziju? Samo prividno… On to samo od naših magli kroji svoj dom na rubu vremena sakrivši se od mraka, laži, neizvjesnosti i mrtvila. Otud i često ukazivanje na naše besudbinstvo, traćenje nada i želja i proricanje da ćemo, kao Diogen iz Sinope, sa upaljenim svijećama po bespućima i obalama tražiti čovjeka.
Marković je odista katunski bard. Ali ne epske već isključivo lirske pobune. Svaki stih treperi dušom postojbine i evocira njen folklor, često i, nimalo patetično,  isijava bojazan za njen nestanak i nepomen, te koristi rukavce pjesnikovog krvotoka kao jedinstevni put do nje. Medalja slave uvijek je imala drugu stranu – sram ali prema sebi! Junaštvo, čast i slavu crnogorskog trajanja danas su zamijenili njihove suprotnosti što pokazuje beskompromisnost autorovog poetskog puta po cijenu smrti jer će ga tamo, kako kaže, oplakati divne oči i ožaliti divna usta.

Balada o Bijelom vuku pripada jednoj od najekspresivnijih, najslikovitijih i najdirljivijih poema u crnogorskom pjesništvu jer ukazuje na besmrtnu žilu života. To legitimiše Markovića i kao pjesnika dihotomije – ništavila i nadanja. Nedostižna ljubav, smisao trajanja i vjere u čovjeka izraženi su u segmentima kompaktnih priča poetizovanih struktura a filozofski traktat o izmišljenom svijetu govori o bezvremenoj konstanti odiseje zvane – Život! Tu su i čedesa kao njegova neodvojiva karika istinitija od svake istine čime je, na momente, vidan uticaj latinoameričke Bum generacije magičnog realizma.
Britki, uzvišeni i dostojanstveni stihovi ostavljaju svjedočanstvo o našim usponima i padovima, veličini i tragici, bolu i veselju, vječnost i nestanku poezije, ali i nepraštanju onima koji se pamte što je tipično za crnogorsku svijest. Kamen je takođe međaš ovog pjevanja. Sizifovski vezan za njegovu dušu koja se jedino ne može pojesti, autor se predstavlja i kao vješt kamenopisac naših života iz prošlosti.
Pri kraju rukopisa, čućemo i gromovit anarhistički pucanj pjesnika u strašila koja lažu prelijepo pomognuta kanonima i vjerom da uljepšaju čovjekov udes. Ni sa tim se ne miri… I tako u nedogled dok slušamo groteskno odjekivanje naših života kroz porterete velikana pisane riječi. Prever je kriknuo – poezija, to je stvarnije i korisnije ime života! Tako je Zavežljaj časti otmjena afirmacija toga i njegov svojevrsni nastavak.
Ovaj rukopis primio sam kao neku vrstu prijateljskog čitanja iskrenog prijatelja i kolege u nekoj plastificiranoj košuljici punoj prepariranih listova drijena. To više nego simbolično govori da će i ova knjiga Momira M. Markovića, prepuna gorčine, britkosti i prkosa, ali i nade u opstanak u svijetu prolaznosti, vrlo ponosno i svojom ljekovitošću stajati na Drvetu života savremenog crnogorskog pjesništva.

Foto: naslovnica knjige

Boris Jovanović Kastel: Lavande balerine

Nakon razgovora o lavandama sa prijateljicom Slađanom Belko

Svjetluca ikra iz dubina
jezera Balaton u Mađarskoj.
Na poluostrvu Tihanji
vidio sam Tagorea
kako halapljivo bere lavandu
za vječni život
i hladi se uz vulkanske kupe
gdje su krunisani vilenjaci.
U Hercegovini
gledao sam i slušao
strukove lavandi
u babinim jastucima na prozorima
kako, provjetrene i vječnije
od mjesečaranja, opijaju.
Sada, kada hoću da se naslonim
i prespavam tehnokratiju jahačice bika,
ne znam otkud drače
iz jastuka pupoljaju i bude me.
Balerine lavande pred koscima uplašene,
ne drhtite!
Već sam vas u oblake jastuka vratio
da zaplovimo bez krila.

Milica Marinković: Plava oaza naslednika Mediterana

Boris Jovanović Kastel, Zevs u budvanskom kazinu, JU Narodna biblioteka Budve, Budva 2017.

Čitaocima poezije Borisa Jovanovića Kastela poznato je koje je njegovo prevashodno nadahnuće. Mediteran. Međutim, iako ova reč krasi brojne naslove pesnikovih dela, najnovija zbirka pesama se u tome razlikuje. Naime, u njenom naslovu se ne spominju ni Jadran ni morsko plavetnilo, već njihov apsolutni antonim – pustinja. Upravo kroz opasnost koju uliva misao na pustinju, Kastel izražava veličinu i snagu mora, njegovu neraskidivu vezu s čovekom i prirodom. Čekaju li nas nekuda brodovi i hoćemo li ikada uploviti njima u srž mora i istinu njegovog plavetnila? Još jednom putujemo kroz beskraj stihovima Borisa Jovanovića Kastela, pesnika i, možemo slobodno reći, deteta i naslednika Jadrana, a, samim tim, i Mediterana.

U naslovima pesama čita se Mediteran jer se sve reči njemu vraćaju. On je polazna tačka i pristanište Kastelovog opusa. Ipak, teme tekstova su mnogobrojne. Kao što se u talasima morske vode neprekidno menjaju prividi i slike svega onoga što se u njima ogleda, tako se i pesnik služi iskonskim vezama između sadašnjosti i prošlosti, poezije-umetnosti i svega onoga što se lepoti protivi. Svi ti kontrasti ujedinjeni su u moru i njime preplavljeni. Razlike su nekada nevidljive i čovek može lako da upadne u zamku, naročito onu kojoj je priroda mora strana. Snažan kontrast dominira u odnosu između prošlosti, gde se uviđa određena pesnikova nostalgija za davnim vremenima kada je more vladalo svetom, i sadašnjosti gde se najveća važnost pridaje smešnoj i tužnoj politici. Samim tim se oseća gnusnost prema političkoj sadašnjosti na čijoj sceni igraju osobe sposobne da i od vode načine pustinju, a od bogatstva pustoš. Pesnik nas upozorava na to, podsećajući da ipak, posle svega, nada ostaje ako se u nju veruje. To su more i njegova poezija, a poezija je ljubav.Dakle, ta slika današnjice je naša pustinja. More je iznad svega toga i ne da se okrnjiti ni granicama ni  nacijama. I upravo u tome se krije njegova jačina. Dok se tlo da prekrajati i menjati, more ne podleže ni najmoćnijim vladarima. Moćnici ga ne mogu pokolebati. Neuništivo je pred njima jer se ne pokorava vlasti, a, s druge strane, nudi se bespomoćnima i nejakima. Lako se da preplivati. Nije im ni granica ni smetnja.

Kako se izvući iz pustinje i gde pronaći plavu oazu? Kastel je pronalazi u nadahuću koje deli s mnogim pesnicima koje spominje, sanja, zamišlja, s njima razgovara, citira ih, poziva. Jedan od njih je i veliki Kavafis. Vraćamo se moru kao što se i sve čiste duše vraćaju dubinama jer površina ostaje površnima. Poezija se ne piše sama, već ima ulogu spone, prijateljice. Ona je i boca koju pesnik spominje. Boca koja sadrži more, a more sadrži nju samu. Postati boca i upustiti se u plavetnilo. Postati simbol i živeti u čaroliji onoga što se ne da ni imenovati jer je ono večnost i ništa drugo nego večnost. U toj večnosti čeka brod, onaj koji vodi do Itake, daleko od pustinje.

Boris Jovanović Kastel: Zovu me Amazonke

Zloglasne,
sijeku grudi da bi brže
odapele strijele na lože globalista.
Sa tetoviranim kupačicama
iz termi Pompeje jašu pastuve
i režu grkljane jedinog jezika.
U intermecu borbi
bacaju u vatru sjeme kanabisa
i vrište u ritualima
ispod mojih škura, Amazonke.
Kako da se probudim i odazovem
nesvjestan, čeka li me smrt ili ljubav,
kada sam na vulkanima
njihovih dojki
oči sagorio…

Foto: www.pexels.com

Boris Jovanović Kastel: Došaptavanje sa Kirkom

U vodenoj palati
okruženoj pripitomljenim zvijerima
gdje miriše ambra,
čarobnica,
kći boga i okeanide
spravlja napitke od rijetkih trava
i pretvara ljude u svinje.
Zašto si svinje, moje progonioce,
pretvorila u ljude
i zaljubila se u ove sijede obrve,
slomljen nos i dušu slovenskog risa
kad te ne mogu opčiniti
niti će me tvoje mape spasiti
da uplovim u luku Podgorica
jer moje pristaniše kovitlac je
nepoznat kompasima.
Kada odem, ne šalji mi pisma
u bocama od Don Perinjona,
zaboravi tulume pod baldahinom
gdje su nam vile bile konobarice
i, molim te, vrati mi satensku maramicu
jer buđ na kormilu već buja.
Nijesi me začarala
zbog stručka kantariona
ali ako u ovoj godini presuši i izgubim moć,
znam da ćeš se smilovati
jer mit o tebi vječan je
a moja vesla od suza za tobom trule.
I kada ih ne bude, ruke što su te grlile
pretvoriće se u drvo
da imam čime doveslati
do pepela vremena…

Ilustracija: Bogumil Car, Kirka, 1927.