Arhiva oznaka: Antonia Padovan Kralj

Antonia Padovan Kralj: Praznina kao priznaja

Četiri puta započeto odricanje
nije dalo ploda.
I na “zašto” nisam stavila upitnik,
jer je odgovor predhodio
samom pitanju.
Kaže da puno pitam,
a rijetko odgovaram…
Pa strpava to u lažno lice
neke mene koja nikad
u ovom biću nije ni živjela.
Ne, nisam ja nadimak za ‘odustajanja’,
niti sam prezime ičijeg ‘ponosa’
pod etiketom ‘samo moja’.
Jednostavna je moja ovisnost
o ovom gibanju podlaktice
u izvijanje riječi
brzinom kako neki umiju
laži da izgovore…
Moje su strofe možda često
blebetale svakojake poluistine,
ali nikad nisu glumile da teku…
One su tekle od prvog susreta
ovog dlana jasno izraženih linija,
s magijom koju ‘napisana riječ’ stvara.
Opisivali su me i pogrešni i pravi.
Dičili me i gazili
u istodobnim nepoznanicama,
pa me spuštali i pretjerano analizirali
kroz neka meni abnormalna zaključivanja.
Moj rukopis izmjenjuje sarkazme i ironije
kako njemu paše,
i ne mari um
što svi ti vješti gurui jezika
bulazne o meni i mojim riječima.
Ja sad pred pragom
nekoliko tisuća ispisanih stranica
sa sigurnošću samo praznini
ostavljam priznaju svog ovisnog ludila.
Kome trebaju nebuloze
između sulude vožnje mog srca
i mojih rukopisa?
Evo, bez aukcije,
bez cijene uopće,
i bez posesivne tjeskobe
ja sipam sve te složenice izvijenih slova
u beskraj svih otvorenih umova.
Besplatna je moja ljubav
naspram ovog tihog
i samo meni posve svetog bunila.
Pa, izvolite; otvorena enciklopedija
svih manijakalnih izleta
mojih strofica i stihova
za nikoga nije zabranjena.
Ali nije se još našao taj
koji bi iz nje bar približno
dobio uvid tko sam to zapravo “ja”.
Praznina kao priznaja.
Papir je moja kugla čarobna.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan: Magija jednog trena

Karikature. Nosate nakaze prenatečenih mozgova, ali bez vijuga… Sama plastika. Finta.
Karikature. Govori prezamršenih vokabularnih složenica bez smisla, bez obličja, bez ponuđene solucije razumijevanja; služe prljavim svrhama – bez nužnog cilja, samo da zamantaju uši što naviknuto upijaju… Kroz zvučnike, kroz razglase, kroz žičane izgovore nakaradno šarene fasade bežičnog doba bezmoždanosti, bezumlja i bezdušnosti…
Karikature.
Bezvremenski klaunovi što suze ne donose, već ih nazivaju smijehom i prodaju kao takve za ogromne svote. Naivcima s druge strane – peroni zaborava puni su lica bez obličja. Nitko ni ne zna koji vlak čeka… Ništa se u zraku ne osjeća. Nema mjeseca, ne dopire do podzemlja. Čak je i tišina ostala k’o karikatura bez osjeta. Čekaonica puna prisutnih, u kojoj se nitko više ne osjeća nestrpljivim… u kojoj su svi stranci, a svi jednako usrano isti… u kojoj nema ni gram nade da će se uopće sjetiti što li su čekali. A vjera da će dočekati? Odavno su je usmrtili, sahranili i ispratili. Kroz crna vrata bez kraja, sa svjetlošću na kraju tunela…
Suze čuvajte; kad zlato nestane, i biserima skače cijena.
Osmijehe pamtite, ništa ne vrijedi koliko magija jednog trena.

Foto: www.morguefile.com