Arhiva oznaka: Amir Alagić

Amir Alagić: Uže

Život mu je tekao kao na nijemom filmu, bez riječi i nekako ubrzano. Ima već tomu, otkako je i boja okolnog svijeta stala blijedjeti. Nebo je prestalo zračiti jutarnjom svježinom sve se više pretvarajući u opori pak-papir starih socijalističkih dućana, moćno natkriljen nad njegovom glavom. U daljini se uznemireno more bibalo i bjesnilo, mirisalo na sumpor i svojom pjenom i bojom više sličilo muljavim žuto-zelenim baruštinama, no blagosti azura kakvim su ga htjele pamtiti staračke oči. Kao da se sve pretočilo u sivilo asfalta.
Bolest sumornog bezvoljstva koja ga je zaposjela, s neba, drveća, mora i planina stala se širiti na ljude pretvarajući i njih u asfaltne kipove suhih usta, teškog daha i dodira, kojima je zaplakati istovremeno lako i nemoguće, jer odveć je ponestalo razloga za plač. S freske svijeta ubrzano se runio amalgam svrha i razloga ostavljajući prostora još samo za rezignaciju. Posivivši sve unaokolo, pepeo starosti konačno je zasuo i njegovu dušu, tiho i podmuklo, onako kako mu je i kosu posijedio. Činilo mu se da je jednom, sijevajući očima žar iz utrobe, nečim zarazio čitav svijet, a potom je svijet uzvratio i zarazio njega, pa sada pred sobom u ogledalu nad psihom vidi sivi asfaltni lik iz kojeg je, kao onom plastičnom cjediljkom za limun, iscijeđen život. Suh i naboran, bolesno žutih očiju, on promatra svijet kao nijemi film koji se nekim čudom prikazuje bez humora, no sve je drugo ostalo autentično. U njemu nema boje i nema riječi, i sve prolazi nekako brže no što bi trebalo.
Ili se to samo njemu činilo da vrijeme prolazi brzo? Kada ti je osamdeset godina, sve što si za sobom ostavio stane u treptaj oka, a vrijeme koje je pred tobom ne čini se dovoljnim da bi bilo što mogao započeti. Ostaje tek čekanje da se dogodi nešto što se nikada i ne mora dogoditi. A možda se to nešto i događa, čak svakoga dana, ali je nekima to ponekad teško primijetiti. Jer mlade se oči hrane percepcijom, dok se ostarjele mogu tek zahvaljivati sjećanju na dobroj volji i kvalitetnoj projekciji.
Petar je svake subote nakon doručka započinjao svoj mali tjedni ritual koji mu je pričinjao golemo zadovoljstvo. Na rastegnutom je užetu crvenim flomasterom označavao centimetar po centimetar, kao da si na taj način daje do znanja da je još jedan tjedan života ostavio za sobom. Dok bi Jela, još snena u spavaćici, pristavljala vodu za kavu, on se sporim korakom približavao vitrinici iz nekih davnih vremena pa iz ladice vadio blijedoplavu najlonsku vrećicu s golemim klupkom već požutjelog užeta. Razvukao bi ga koliko je duljina hodnika dopuštala, metnuo najdalji kraj pod nogu otomana te, brižljivo mjereći jedan centimetar, pljuckao na već sasušeni flomaster i povlačio tamnocrvenu crticu. Ta ga je crtica, upijena u prljavo žutilo užeta, podsjećala na okrvavljenu kožu zaklane ovce ili, za boljeg raspoloženja, na ostatak voska sa zapečaćenog poštanskog paketa. Promatrao bi klupko svojeg života sve dok ga Jela ne bi dozvala, dreknula tamo iz kuhinje i svaki ga put, na isti način, trgnula iz dubokih misli. Srce ne bi stiglo ni brže zakucati, a Petar je već vikao na svoju ženu onako kako viče pedeset i kusur godina, ne misleći ozbiljno ni krajičkom najcrnjih misli ono što joj u taj čas izgovori. A dok viče, pažljivo spušta klupko na tamnocrveni pusteni otoman, kako bi mu se nakon kave ponovno vratio. Krenuo je, već napravio nekoliko koraka, a nikako da s užeta ukloni pogled i otjera misao što mu je poput šešira sjela na glavu. Pred sobom nije mogao sakriti klupko prošlosti koje sa svakim tjednom sve više raste, bubri poput tumora, a onaj ostatak, što predstavlja budućnost, postaje sve kraći.
Još je u prvim godinama mirovine odlučio započeti s praćenjem svojeg života na ovaj način. Radni vijek, proveden u policiji, okončao je kada su ga na granici teško ranili pomahnitali rumunjski šverceri farmerki. Nedugo nakon toga poslan je u mirovinu uza sve počasti. Ali dosada, ta neistrebljiva buha ljudske duše, ubrzo ga je stala izjedati poput termita, do samih kostiju, i što god da je pokušavao činiti, unaprijed je bilo osuđeno na neuspjeh. Bilo da je probao u parku s iskusnim penzionerima kibicirati partije šaha, prikupljati markice iz udaljenih dijelova svijeta, biti tajnik u mjesnoj zajednici, predsjednik kućnog savjeta, pisati nekakve besmislene memoare – brzo bi se hladio i zapadao u očaj.
U noći proslave pedesetog rođendana, kada se društvo već bilo razišlo, a on ležao s mokrom krpom na glavi nogu dignutih na tabure, na pijanu mu je pamet pala ideja o praćenju tijeka svoga života iscrtanog duž običnog užeta. Sutradan je kupio klupko užeta da bi označio sve svoje godine prošle te, prkoseći sudbini ili smrti, sam unaprijed odredio koliko će si metara predvidjeti za budućnost. Odlučio se jedan tjedan života predstaviti kao centimetar na užetu. Račun je pokazao da je do tog trenutka prešao nešto više od dvadeset šest metara. Kako čovjeku nije dano zaviriti u sutra, Petar je s budućnošću bio koliko-toliko oprezan. Kupio je šest metara viška, što mu je davalo jedanaest i pol godina života. Bolje je biti skroman, mislio se, a uže će lako nadovezati. I stvarno je, eto, nakon tog perioda morao kupiti novi komad, pa i danas, tamo negdje na trideset drugom metru, zapinje prvi mali čvorić.
No kako su u starosti ljudi sve oprezniji i svjesniji da je odlazak na počinak lutrija i mnogi s jutrom ostanu u krevetu nadovezujući na obični i onaj vječni san, Petar je kupovao sve manje i manje komade užeta pa su i čvorići na dugačkom klupku njegova života bivali sve češći. Svaki je dolazak do kraja bio pun strepnje, a svaka nova subota, kada je trebao nanizati još jedan čvorić, ispunjena ushitom jer je, činilo mu se, ponovno pobijedio smrt.
Evo, i sada za stol sjeda zabrinut. Puši se kava iz blijedoplavih porculanskih šalica, a sve što se čuje jest tiha škripa kemijske kojom Petar ispisuje u svoj blokić, kao u neku evidencijsku listu, sve godine i metre koje je uspio u životu prijeći. Ostalo mu je još nekih petnaestak centimetara, a već je prešao osamdesetu. Zabrinut je jer s proljećem sve teže diše. Nije ga jednom Jela iz sna budila kada bi iznenada utihnuo. Kako ona priča, niti udiše niti izdiše, samo se iz pluća čuje neka škripa, baš kao ova olovka sada što škripi. A kada ga uspije probuditi, on sve zijeva kao riba. Ne može se, jadan, zraka nadisati. Ne zna Petar koliko bi užeta trebao kupiti doživi li još jedan čvorić pa se sekira. Evo i susjeda Marica, odozgo, nikako da mu izađe iz glave, a ima više od godine dana kako je otišla. Malo žena prilegla poslije ručka i nije se više ni budila. A mlađa od njega za čitav metar i nešto bila.
“Šta ti je život”, misli se Petar, “čitav jedan podugačak život stane u špagu od četrdeset i dva metra, a i to ako bude sreće pa poživim još ova dva-tri mjeseca. Ne bih mogao pola svoje ulice prijeći da je svu razmotam, od rođenja pa sve do sada. A davno je rođenje bilo, daleko kao što ništa daleko nije”.
­    Što misliš, Jelo – konačno progovori – dokle bi stigla ova špaga da je razvučem od naših vrata pa niz ulicu? Bi li došla do butige pokojnog Luciana brijača?
Šuti Jela, nešto se zamislila, kao da u mislima razvlači uže, pa onda pomisli kako se više i ne sjeća gdje je nekada bila Lucianova brijačnica, toliko je to davno bilo, ali joj se učini da je bila negdje blizu pa kaže:
­    Ih, kako ne bi.
Tada Petar ogrnu svoj kaput kao da preko leđa prebacuje krzno neke zvjerke i u papučama izađe na ulicu. Zavezao je uže za kvaku ulaznih vrata i držeći klupko stao ga razmotavati spuštajući se niz ulicu. Gegao se i ubadao drhturavim nogama put pred sobom, prolazio pokraj kuća u kojima već odavno ne žive ljudi koje on poznaje, uostalom, nekih kuća iz prošlosti u ovoj ulici više i nema. I Jela je za njim istrčala iz ulaza noseći u rukama nekakvo ćebe, pokušavajući ga sustići i njime zagrnuti. Petar je gledao u asfalt pod svojim nogama vukući uže za sobom, pa kako pogleda nije dizao, poče mu se pričinjavati da ga s ulice promatraju oni živi i mrtvi ljudi koji su ispadali iz razmotanog klupka prošlosti. Evo, baš kraj njega prolazi gospodin Frantz gurajući ono svoje čudo od bicikla golemog nesrazmjera među kotačima, podiže halbcilindar i pozdravlja ga kao odraslog čovjeka, kako ga nikad pozdravio nije, jer umro je taj Frantz dok Petar nije bio napunio ni osmu. Odmah za njim, kao iz nekih nevidljivih vrata, izlazi Mara Klempara lupajući s dva poklopca od lonaca kao da su činele, podiže suknju preko glave, a pod njom bjelasa sramotna golotinja. Pokazuje je i nutka pred svijetom uzvikujući: Pomidori, pomidori, pizde i ćićoni… Eno ga tamo u daljini, na samom dnu ulice stoji stari Luciano, izašao pred butigu, puši i razgovara s prolaznicima kao i uvijek kada nema mušterija. No sad se okreće prema Petru, maše mu i doziva ga. Ali daleko je Luciano, na samom dnu ulice, jedva ga čuje, a sada ga sve teže i vidi od silnog svijeta što se uskomešao. U trenu mu se pred nosom ukaza čitava familija Kliman, njih šestero, zapamtio ih je jer su se svi utopili za neke iznenadne popodnevne oluje na moru niti pedeset metara od obale. Potom se tuda prošeta Luana, najveća ljepotica što je ikada u ulici živjela. Šalje mu poljubac dlanom savijajući ga tako da počinje sličiti ptičici. Nailazi debela žena šefa policije kojoj bezbrojne sitne crvene žilice brazdaju nos i obraze, ima izbuljene oči nalik ribljim, i nosi dva cekera puna povrća i mesa crvenog poput krvi. Pa Zvan, s najdužim brkovima nadaleko, čovjek koji se bezuspješno samoubijao četiri puta na različite načine da bi na kraju skončao na najgori mogući, mučen od crnokošuljaša, crnih kao najcrnje vrane. Trajalo je cijelu noć, u učionici u kojoj je kao dijete pohađao prva četiri razreda škole, a on je sve vrijeme vrištao tako da te noći nitko nije mogao zaspati. Umuknuo je pred zoru, i tada su svi u ulici konačno otpočinuli, probudivši se tek oko podneva s osjećajem slatkog mamurluka izmiješanog s potisnutom krivnjom, ne želeći sami sebi priznati da je ono sinoć bila istina. Na sve strane izvirivali su mnogobrojni žitelji njegove prošlosti kojima je zaboravio imena, ali ih se jasno po nečemu sjećao. Kao, na primjer, ona starica što je vazda stajala na prozoru, pa i nakon što je već umrla. Petar bi je noću, a bio je tada još dječak, vidio kako i dalje stoji na istom mjestu kao da je zaboravila da je umrla. Nepomična, u okviru prozora kao u kakvoj slici. Ugledao je potom onog neobičnog gospodina uredno podšišanih brčića poput austrijskog oficira, za kojeg gotovo da se nije ni čulo, sve dok ih jedne daleke zore nije probudio svojim orijaškim baritonom uzvikujući: Ja sam bog! Nemajte drugih bogova do mene… I još čitavu šumu ljudskih tjelesa od kojih je teško mogao vidjeti Luciana i procijeniti hoće li ovo njegovo uže biti dovoljno dugačko da dosegne njegovu brijačnicu. A onda odjednom umjesto starog brijača na dnu ulice bljesnu lik djevojčice, tek na tren, između dva zamaha rukom, i njemu se učini da cijelo vrijeme, nečim tjeran, hrli upravo k njoj. Bilo je dovoljno da dva-tri puta trepne i djevojčica je nestala, a na dnu ulice opet se pojavio nasmijani Luciano. Petar više nije mogao u pamćenje vratiti njezin lik, iako mu se činilo da je zauvijek ostala negdje blizu, da mu diše za uhom.
I bio se spustio već daleko niz ulicu kada je nokat palca zastao na crvenom tragu koji je označavao subotu njegova rođenja. Pomislio je kako su sretni ljudi poput njega, koji su čitav život u istoj ulici uspjeli proživjeti, a da ih nijedna svjetska nesreća iz nje nije otjerala. Tek je tada primijetio da je ulica gotovo pusta. Isparili su svi oni ljudi prošlosti čiji je huk do maloprije čuo. Samo je Jela dahčući zastala nekoliko metara od njega. Vidio je da do negdašnje Lucianove brijačnice ima još dobrih desetak koraka. “Prekratak mi je život”, pomisli. Tada ga je već sustigla Jela i konačno ga zagrnula ćebetom da se ne prehladi.
­    Vidiš, Jelo, baš na ovom mjestu na kojem smo stali, ja sam kao dijete pao i oderao oba koljena. Baš ovdje. Vrtio sam se oko sebe, širio ruke i vrištao, a onda potrčao. Uh, kako je samo lilo. I kad se malo bolje zagledam, čini mi se da vidim i tragove svoje dječje krvi. Samo je pitanje računa li se to kao moj život?
Ušutjela se Jela, nije sigurna je li on to nju nešto pitao ili govori onako više za sebe, kako i inače zna. Ali bulji on i dalje u nju mutnim plavim očima koje su nekada, sjetila se, prekrasno sjale. Jadnoj je ženi već postalo neugodno, sve bi nešto rekla, ali ne zna što, pa naposljetku samo pusti pogled da padne na cestu. A onda, kako joj  misao sinu u glavi, lice joj se ozari te upita:
­    A je li u to doba ova ulica bila asfaltirana?
Kao da nije čuo ni jednu jedinu njezinu riječ, i dalje zureći preda se, Petar reče:
­    Popišam ti se na život kad nisam uspio stići dalje od mjesta gdje sam se igrao kao dijete!
Otjera tada Jelu kući, baci ono ćebe za njom i sjede na klupicu odmah uz cestu. Bila je još vlažna od rose. Ni osjetio nije da su mu se hlače za bedrima smočile. Ponovno se bio nešto zamislio. Mjerkao je pogledom uže, od početka do kraja, pa od kraja do početka. Užetu je teško odrediti što je početak, a što kraj, no tu je barem jasno da van njegovih dimenzija nema ničega, tek beskrajna praznina. A čovjek sam sebi vazda nalazi probleme pa danima može razglabati o tome što je prethodilo životu i što bi moglo uslijediti poslije. Za Petra to je samo još jedna nevolja više, nešto o čemu nema ni volje, ni vremena razmišljati. Nastavlja mjerkati uže, a misli su mu nestalne poput uzburkana mora.
Prateći to uže, čovjek se neće našetati. Ma koliko dugo poživio, Petar ga neće uspjeti znatnije produžiti i nikada neće stići do Lucianove brijačnice. Ta nije Metuzalem. A onda pogleda u visinu. Prema drskoj nedostižnosti onoga što se nekada zvalo nebo, a za sobom je ostavilo tek jedan trag – beskrajnu plohu sumornog pak-papira. Podigao je ruke u zrak ne ustajući s klupe. Doimao se poput invalida. Ljudi su se skupljali na prozorima, virili iza nategnutih zavjesa, zastajali na ulici da shvate što se događa, a Jela ga je gledala s ćoška haustora, sva u suzama, moleći Boga da još samo jednom oprosti ovom njezinom jadniku jer ne zna što mu je činiti sa svojom nemirnom dušom.
Kada bi se nekom nebeskom štopericom mogle mjeriti misli, ostalo bi izmjereno da je u istom trenutku, dok se Jela molila za svoga posrnulog supruga, njemu sinulo što bi trebao učiniti. Ovo uže, koje tako jasno i surovo svjedoči o ljudskoj beznačajnosti, kratkovječnosti i sitnosti; ovo se uže ne treba uvijek gledati kroz dužinu. Jer čovjek je vezan za zemlju, a ljudske duše za nebo. Bio bi to veličanstveni kraj kada bi se bacio s vrha nebodera ili kakvog tornja, i onda se još dugo klatio viseći na tom svom užetu života. Da, bio bi to veličanstven kraj, samo kad bi za to imao hrabrosti, kad ga ona njegova starica ne bi čekala uplakana na ćošku haustora, i kad bi u njegovu gradu bila ijedna građevina toliko visoka, koliko je dugo uže njegova života.

Iz knjige „Pod istim nebom“, 2010., ZIGO, Edicija Katapult

Fotografija: pedrojperez @morguefile free photos