Arhiva kategorije: Razmišljanja

Krunoslav Mrkoci: Pojava jezičnih vulgarizama u djelima suvremene generacije pisaca

Teško je ne primijetiti da ova generacija suvremenih “mladih” pisaca, stasala nakon 1990., često u svojim proznim, ali i pjesničkim tekstovima, makar u nešto manjoj mjeri, upotrebljava izraze poput: kurac, pička, pica, pičkica, pičon, kara, guziti, ševiti, jebati, pojebati, najebati, izjebati, odjebati, sjebati, zajebati (nadam se da uočavate ulogu prefiksacije u tvorbi novih značenjskih inačica kod glagola u našem jeziku); nešto rjeđe nailazimo i na pokoji: šupak, šupčina, govno, sranje (nije rijetko)…
Zanimljivo bi bilo dobiti odgovor na pitanje zašto se pojavljuju spomenuti tzv. jezični vulgarizmi u književnom stvaralaštvu suvremene generacije pisaca?
Jesu li to možda svojevrsni “pojačivači okusa” u našoj stvarnosti prezasićenoj brojnim pričama i informacijama; pojačivači kako bi se nešto posebno istaknulo i došlo do izražaja?
Ili je riječ jednostavno o jednom suvremenom izrazu pomodnosti u književnim tekstovima; pomodnosti koja je k nama došla sa zapada, na krilima uradaka masovne pop-kulture, kao što su film i glazba, i to primarno angloameričke provenijencije?
I je li se ta uvezena suvremena moda zapadne egzaltacije spominjanjem intimnih dijelova tijela kod nas zapravo spojila i nakalemila na već postojeći domicilni tradicionalno ukorijenjen narodni izraz predajne pučke kulture patrijarhalne provenijencije?
Hajdemo se sada prisjetiti kakva je situacija bila u drugoj polovici 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća u hrvatskoj književnosti, naročito vezano uz učestalost pojave vulgarizama.
August Šenoa: Zlatarovo zlato
Koliko bismo vulgarizama od gore spomenutih našli u tom djelu? Hmmm… pa valjda ni jedan. Odgovor je šokantan. A nije da se vulgarizmi u 19. stoljeću u hrvatskom jezičnom korpusu nisu upotrebljavali.
Prisjetio sam se dokumentarca o životu i djelu braće Seljan iz Karlovca; svjetskih putnika, istraživača, špijuna i pustolova.
Suvremeni dokumentaristi putovali su tragovima čuvene braće i došli do sela Indijanaca u južnoameričkoj prašumi čiji su preci bili vodiči i nosači našoj braći Seljan. Seljani su među prvima kartografirali dotad neoznačene dijelove džungle, pa se tako među zemljopisnim pojmovima što su ih oni zapisali i imenovali nailazi i na rječicu Pičko. Navodno, kaže tradicija lokalnih Indijanaca što se prenosila s koljena na koljeno, da su istraživači Seljan motivirali indijanske nosače izrazima poput: Ajde pičko! Brže pičko! itd. Kako god bilo da bilo, uslijed česte uporabe ovog izraza, Indijanci su ga upamtili, iako mu nisu znali stvarno i puno značenje.
Za opravdanje Augustu Šenoi, kada mu zamjeramo nedostatak anatomskih vulgarizama, možemo kazati da je tada javno čistunstvo, znano kao “ćudoređe”, bilo i zakonska kategorija, podložna kažnjavanju, jednako kao što bi takve riječi društveno obilježile u tadašnjim čestitim građanskim krugovima svakoga tko bi ih upotrebljavao u javnosti.
S druge strane, možemo kazati da je danas moda takva da ne podržava odviše ćudorednu uštogljenost. Ali znate što kažu o modama: da se nakon nekog vremena vraćaju.
Zamislite samo unutarnji monolog i tijek misli Grge Čokolina o Dori:
“Koji kurac si umišlja ta pičkica? Da je predobra za mene, jel?”
Tko zna što bi na takvu suvremenu preradu i adaptaciju svojega teksta rekao August Šenoa?
Može li naša suvremena književnost djelovati autentično i stvarno bez takvih poštapalica i pojačivača? Ukoliko su junaci suvremenih priča tzv. obični ljudi, radnici, studenti humanistike i svakakvi likovi koji ne spadaju ni u kakve elite, teško će ih biti izbjeći.
Čini se da je odgovor kako su takvi vulgarizmi, naposljetku, jezični izrazi i svjedočanstva autentičnosti životnog realizma. Jednostavno, radi se o tome da ljudi tako nekako i razmišljaju, a pisci k’o pisci, to još samo dodatno pojačaju i naglase. A sve s ciljem približavanja stvarnog života čitatelju.
Zapravo, što je lik-subjekt u djelu ogorčeniji društvom i svojom sudbinom, to češće, više, obilnije i bez ustezanja upotrebljava vulgarizme. Vulgarizmi su danas, dakle, prihvaćeno sredstvo karakterizacije lika i njegovog miljea, te način da se pisac psihološki približi čitatelju, čineći kroz upotrebu vulgarizama samog čitatelja sudionikom nečega što je teško i prljavo, a samim time i autentično. Naime, nekada, u doba Augusta Šenoe, čitatelji su tražili ideal, uzor, savršenu romantiku, a danas traže prije svega jadnu, ubogu i bolnu autentičnost.
Zašto je to tako? Zašto su se ljudi danas u stanju više poistovjetiti i suosjećati s antijunacima nego s junacima, teško je reći. Možda zato što danas znamo da nema ni jednog pravog junaka bez nekakve mrlje i mane i da su svi junaci iz prošlosti, zapravo, prikazani lažno? Više nam nitko ne može prodati priču. Samo prljavo je autentično, zar ne? Danas život nikome nije lak.

Foto: www.unsplash.com

Slavica Gazibara: Neki novi materijali

Oduvijek mislim da se poezija gradi riječima. Da je to njezin osnovni materijal. Da su to različita geometrijska tijela, a osjećaji i misli vezivno tkivo koje građevini daje kompaktnost.
Također mislim da mora postojati neki nacrt, barem skica, te da uloga završnih radova ima značajnu ulogu da mi to što (g)radim ne bi sličilo kućicama iz priče “Tri praščića”.
U postupku gradnje, štednja je također nešto čemu dajem pozornost. Materijal je dragocjen i ima ga u mnogo varijanta pa treba biti pažljiv pri odabiru. Da se s najmanje – napravi najviše. Kvalitetnog, dakako. Ali – ne lezi vraže – sve ovo je krivo!
Poezija danas nije ista kao jučer, kao što se i kuće danas rade od drugačijeg materijala nego prije. Treba se pomiriti (čini se) s time da se sve mijenja. Ono promišljanje modernosti o miješanju književnih rodova i vrsta, Ich i Er forma i odbacivanje rečeničnih znakova, naravno da to bolje razumiju mlađi pjesnici. Iako bi moglo biti i obrnuto: to što oni pišu, ne uklapa se ni u jedan dosad poznat lonac pa definicija suvremenosti zapravo samo opravdava nemoć proučavatelja, odnosno njegovo nesnalaženje u modernome. Zašto? Jer su mu premise zastarjele, nisu primjenjive na ovo danas.
Proteklih dana pada mi na pamet da je sve ono što sam pročitala i što znam, suvišno. I neupotrebljivo. Danas pišu oni koji ne poznaju jezik, a što ne smeta ni njima, ni onima koji ih čitaju. Pjesnici danas ne čitaju gotovo ništa pa im je rječnik oskudan, no možda je to i dobro, možda je baš to kvaliteta koja se danas traži. Nema uzora, fond riječi odgovara tekstovima pjesama za rap, hip-hop i heavy metal grupe.
Neki pjesnici valjda otkrivaju izvorna značenja riječi, upotrebljavaju lekseme lišene bilo kakve konotacije. Zato koriste i stereotipne metafore koje u njihovoj uporabi imaju značenje fraze (“stope u snijegu”, “trag u pijesku”) i ustaljene motive (da ne kažem otrcane – nebo, sunce, ptice, vlak, voda, more, noć, vjetar). Kakve li zablude što mišljah da to djeluje jeftino!
Današnja poezija i njezini autori očito su sve prevrednovali. Često se može čuti ili pročitati na književnim portalima u komentaru kako je “divna ta poema”. Čitam, tražim – kakva poema? Gdje je? Onda shvatim da danas to znači drugo nego prije. Za mene je poema uvijek bila lirsko-epska vrsta izrazitog emocionalnog naboja i zna se što ima od lirike, a što od epike, i kako mora izgledati. No, i to je očito bilo pogrešno. Opet moja greška!
Ne-čitanje mladih je “ne” književnim autoritetima i uopće autoritetu. Taj osjećaj nadmoći samom biološkom činjenicom kasnijeg rođenja je frapantan. Možda upravo to ne-čitanje i rezultira tom sigurnošću u kvalitetu onog što mladi danas pišu. Jer “valjda ja znam što želim reći! I kako. A za to mi ne treba nitko i ništa sa strane. Fond riječi? Imam dovoljno riječi za ovo što želim reći!” I u pravu je. Samo što središta gradova građena davnih godina još stoje i plijene svojom ljepotom, a u stanovima najnovije izgrađenih zgrada ruši se zid ako postavljate viseću kuhinju.
Iako, ako je sve “u oku promatrača” – onda je glupo bušiti zid za viseću kuhinju ako se zna da on to ne može podnijeti. Da nije građen čvrstim, trajnim materijalom.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: O jeziku popularnih tiskanih i elektroničkih medija. Zašto se ne uvažava postojanje sociolekata u našoj društvenoj i jezičnoj stvarnosti?

Primjećujem da neki od ljudi kojima je bavljenje jezikom (na ovaj ili onaj način) posao, s vremena na vrijeme, izražavaju svoje nezadovoljstvo načinom kako novinari pojedinih tiskanih, elektroničkih medija i televizija upotrebljavaju hrvatski jezik (“opasno devalviraju semantički potencijal materinjeg jezika”). Moram priznati da sam pomalo iznenađen njihovim razmišljanjima. Posebno kada je riječ o obrazovanim kroatistima. Čini se ponekad kao da za njih ne postoji druga jezična stvarnost osim njihove vlastite. Kao da postojanje različitih sociolekata, tj. jezika različitih društvenih grupa, nije stvarnost.

Moramo odustati od te smiješne ideje da svi društveni slojevi i sve društvene grupe, pa prema tome, i svi pojedinci, koriste jedan te isti jezik u pogledu rječničkog, sintaktičkog i stilističkog nivoa. Jezik različitih društvenih skupina se razlikuje. Naročita je razlika između obrazovanih i manje obrazovanih te između onih kojima je bavljenje jezikom/jezicima struka i onih kojima to nije predmet interesa ni razmišljanja.

Moramo dopustiti drugima pravo, i priznati da u stvarnosti postoje ljudi kojima je jezik i jezično izražavanje samo još jedno sredstvo, npr. poput kuhinjskog noža, daske za rezanje, ili komada namještaja. Ne žele svi promišljati o jeziku, i to ih ne zanima, i s tim se moramo suočiti (isto kao što npr. mene osobno gotovo pa uopće ne zanimaju automobili niti me interesira način na koji funkcionira kompjutor u tehničkom (hardverskom) niti u programskom smislu). Ja ga samo želim upotrebljavati, i to je to. Tako većina ljudi postupa i odnosi se prema jeziku.

Iz navedenog proizlazi da i novinari (bilo tv, tiskanih ili elektroničkih medija) moraju prilagoditi svoj jezik i epitete, ciljanoj publici. A to su u ovom slučaju “široke mase” kojih se treba dojmiti i kojima je potrebno svidjeti se.
Prisjetimo se slučaja političara Zorana Milanovića, bivšeg predsjednika vlade Republike Hrvatske. Sjećamo se da je na početku uzleta svoje političke karijere običavao obraćati se javnosti u kameru jezikom koji je po svom diskursu bio bliži sveučilišnoj razini, nego razini razumljivoj širokoj javnosti.

Primio je kritike novinara i stručnjaka da se zbog tog svojeg diskursa i načina izražavanja ljudima doima kao dalek, nerazumljiv i nezanimljiv. Potom, valjda pod utjecajem tih dobronamjernih i pravovremenih sugestija, promijenio je svoj diskurs iz “sveučilišno-intelektualističkog” u onaj više “kavanski”, bliži jeziku i načinu izražavanja većine u svakodnevnom životu.
Hajde da postavimo pitanje: Kada bi u dnevnoj tiskovini, npr. u novinama 24sata, pisali svoje članke i kolumne sveučilišni profesori s politologije, prava, sociologije, povijesti, itd. o različitim temama naše stvarnosti, i to diskursom što ga upotrebljavaju na predavanjima na svojim fakultetima (ili kada bi i sami novinari pisali na taj način), pitajmo se tko bi onda uopće kupovao i čitao takve dnevne novine. Sjećamo se dobro da je “Vjesnik” propao. Tržište široke potrošnje danas vlada svime.

Danas govoriti protiv tržišta i protiv ukusa širokih masa znači protiviti se i društveno-ekonomskom sustavu kapitalizma i političkom sustavu predstavničke demokracije. Intelektualna manjina na takvu kritiku društva i odnosa zaista ima i pravo; jednako kao što ima pravo i na svoj sociolekt. A sasvim je drugo pitanje i drugi problem, hoće li ih većina (“široke mase”) čuti i poslušati. Dosadašnja iskustva pokazuju da na kraju najčešće prevagne pravilo poznato kao “zakonitost velikih brojeva”.

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Mantranje (p)o SAE-u

Ima nekoliko mjeseci da ne prođe dan, a da ne zavirim na jednu pjesničku stranicu kojoj je pokretač Sven Adama Ewin ili SAE. Ovo je pseudonim pitaj-boga-koga, dovoljno intrigantan da privuče. I kad dođete na tu stranicu, nećete otići, a da se ne vratite opet. Jer, SAE nije osoba koja piše pjesme. Možda se rodio s defektom: možda on osjeća i misli u stihovima. Pa ih onda i zapisuje. Ne zna drugačije. Ne može. Kritički strogo gledano, jezično i metrički nekad mu se oklizne nespretnost, ali iz njega pjesme naprosto izlaze. Njegovo pisanje nije ritual koji se događa kad naiđe nadahnuće. Pjesnički subjekt nije odijeljen od njegovog svakodnevnog „Ja“. Naravno, ovo je samo impresija, a nikako pokušaj kritičke prosudbe rada ovog anonimnog pjesnika.

Ne mogu reći sviđaju li mi se njegove pjesme ili ne. Znam samo da ih moram pročitati. Ako kažem da mi se sviđaju, to bi značilo da mi se sviđa taj čovjek u pjesniku, taj dovitljivi, zavodljivi muškarac, to zaigrano, iskričavo dijete. Ako kažem „ne“, porekla bih magnetizam njegovih stihova koji neodoljivo privlači čitanju.

SAE nisu samo njegove pjesme, svojim je sonetima pokrenuo zanimanje za vezanim stihom, probudio želju čitatelja za melodioznošću i ritmičnošću specifičnu baš za takav stih. Kao da nakon postmodernističkog razgrađivanja svega koherentnog (avanngarda, često i nesuvislo „dadaističko“ trabunjanje), dolazi opet neko pomirenje čovjeka sa samim sobom, a što njegov lirski ukus usmjerava k pravilnom metru i rimi koja umiruje. Čitatelji uživaju mantrajući u osmercima ili desetercima (ipak smo mi Slaveni) a najčešća je forma kruna strofične lirike – sonet.

U nas, nakon Matoša, Šimića, Ujevića, Krleže nije lako biti pjesnik, uopće latiti se „pera“. Stvorena je nekakva (mikro)klima da je pisanje strašno ozbiljna djelatnost koja zahtijeva poliglota, eruditu, u najmanju ruku akademika. I ako oficijela nekog proglasi velikim, može on napisati i „tašim, tašim tanana, i svilena marama“ svi će se diviti i raditi doktorate ne bi li dokazali dubinu, širinu, visinu i svevremenost onog koji je na tronu.

SAE se zna zaigrati pa ponekad iznenadi, ali baš kad pomislim da me razočarao, nisam li premalo kritična prema njegovu pisanju, jesam li nasjela na „šarm bez pokrića“, on se javi stihovima koji ostave bez riječi.

Mi koji ga čitamo, činimo to jer u njegovim pjesmama je i dio nas, dio onih koje volimo ili smo voljeli, one progovaraju i o onome o čemu mi samo u potaji i sa strahom razmišljamo. Na momente nam se učini da on to baš nama, meni piše, da se baš nama, meni obraća ON, skriven iza pseudonima. Podsjetio me na knjigu Tri Evina lica (ne sjećam se autora, iz psihijatrijske je prakse) – o ženi s tri identiteta, tri različite osobnosti, samo što SAE ima mnogo više lica. Neka od njih mi se ne sviđaju, primjerice želja za komuniciranjem samo s onima koji su na vrhu ili blizu vrha, ali – ako mi se Krležine Zastave ne sviđaju, nisu mi zato manje dobre njegove drame i lirika.

Podijeljenost čitateljstva na „za“ i „protiv“ kada je SAE u pitanju nije bitna jer ga čitaju i jedni, i drugi. Dio šarma vidljiv u lajkovima, komentarima i privrženosti s kojom se čeka svaka njegova naredna objava, duguje on svom dobro osmišljenom PR-u – toj engmi tko se krije iza pseudonima. Je li on možda ona? Je li (pre)potentni, umišljeni i drski mladac ili frustrirani starac na bolesničkoj postelji? Mogao bi biti i Slavonac sa šestero djece i hacijendom, ali i kolerični Zagrepčanin koji radi 24 sata dnevno. Ili je samo slobodni strijelac koji se sa svojim stihovima našao „u pravo vrijeme na pravom mjestu.“ A možda se iza pseudonima krije čitava ekipa neporecivih talenata i poznavanja lirskih kanona, koja se samo dobro zabavlja?

Kod svih velikih zagonetka odgovor je najčešće jednostavan, banalan. Tko je Sven Adam Ewin i nije bitno, važno je da piše dobre pjesme. I još k tome duhovite. Što više tražiti?

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Malena subotnja introspekcija uz dašak svježeg zraka i pun mjesec, dana 22. 12. 2018. cca. 18.15 sati

Noć je ovladala obzorjem. Mjesec je poput neumoljivog punog kotača, od jednog komada, gotovo nalik na sir (ili na lazanje), zasjeo na svoj tron. Prijeteći je stražario iznad krovova susjednih kuća. Kao svjedočanstvo. Na zelenim matiranim pločicama kupaonice mrtvo i spljošteno ležalo je tijelo crnog pauka.
Kao da ga je već prije nekoliko dana netko pregazio pa ga nenamjerno i usput sakrio i ostavio tako da leži ispod krpe za brisanje poda, sa strane.
Osjetio se obdarenim i blagoslovljenim usred svoje sudbine, pa je zahvalio Bogu Svemogućem i Kozmičkom na svemu dobrom i na svim darovima što mu ih je dao. Može biti da sam te darove i blagoslov nekako zaslužio tijekom prethodnih života jer ih u protivnom sada ne bih imao. Bog me voli jer sam bio dobar. Svemir me voli jer sam ga slušao; jer sam se trudio, i jer sam se borio da ne podlegnem liniji manjeg otpora.
Moja sudbina je u skladu s mojim karakterom, i u skladu s onim što treba biti. Ništa nije slučajno. Sve u Svemiru kad-tad ostvari svoju ravnotežu. Ne opstoji Nešto bez ravnoteže. Hvala Bogu, i svim borcima koji se bore u svojoj unutrašnjosti.
Osjećao se slobodnim; da je Bog s njim, i da je budućnost njegova. Ništa ne stoji na putu kao prepreka željama duše. Budućnost je Sloboda; tako sigurno je osjećao u sebi.
Prisjetio se kako u njegovom želucu sada plivaju u blagoslovljenoj mješavini tekućine od instant-kave, šećera, tople vode, mlijeka, komadići žarbo kolača, mađarske pite, kiflica od oraha i lješnjaka, prženi u ulju i samljeveni komadići papalinica usred tekućine od decilitra Laškog rizlinga, 1 dcl mineralne gazirane vode Kiseljak; 2 dcl Merlot 2016 Istra vino Laguna; 3 dcl-a domaćeg crvenog vina autohtone sorte Izabela. I sve to je lijepo plivalo i kupalo se u njegovom želucu i u ostalim rukavcima i prispojcima oko želuca, naravno, s dodatkom ketchupa i zelene salate Kristal, s usitnjenim komadićcima češnjaka i tamnog kruha od raženog brašna.
Sve je to sada bilo dopunjeno predivnim svježim zrakom što je u taj čas nahrupio kroz otvoreno okno plastičnog okvira kupaoničko-zahodskog prozora. Nakon obavljene nužde i pražnjenja, i navedenih introspektivnih razmatranja, osjećao se mnogo bolje. Pun Mjesec je i dalje sjao na nebu kao svjedočanstvo i potvrda ove i ovakve Stvarnosti.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Jabuke nedjeljnog jutra

– Nakon nekog vremena više ne vidiš natpis ispod kojeg prolaziš. Prva tri tjedna smo stanovale tamo, u arealu, u zgradi bivše komandanture, onda smo se preselile u grad pa smo putovale.
– Četiri mjeseca radile smo u sklopu studentske razmjene u Memorijalnom muzeju: arhiv, knjižnica, izložbeni, konzervatorski odjel, edukacijski, svjedočanstva, pisma, video-zapisi, intervjui.
– Skoro sve su uništili. Ostalo je samo oko sedam posto dokumentacije. To je unutarnji dio Memorijalnog muzeja. Za posjetitelje je otvoren samo vanjski. Godišnje ih je oko tri milijuna. Kao tiha rijeka teku kroz blokove.
– Fotografije su više indirektne, fragmenti prostora i prirode.

Crno mlijeko zore
pijemo ga s večeri
pijemo ga u podne i ujutro
pijemo ga noću
kopamo grob u zraku
tamo ne leži se tijesno.

Ruševine obrasle u korov i poljsko cvijeće.

Viče zagudite violine
nek sviraju dublje
vinut ćete se u nebo kao dim
imat ćete grob u oblacima
tamo ne leži se tijesno.

– Čitale smo sjećanja preživjelih.
– Svjetlost i magla. Nazvale smo izložbu tako zato što je to najčešći motiv u sjećanjima zatvorenika.
– Htjele smo prikazati kontrast između poetičnosti fotografskog zapisa i svjedočenja preživjelih.

Kratko su mahnule.
Zamirisalo je po cvijeću i jabukama.

(Marija Poplaša i Sara Ranogajec iz Osijeka dobitnice su nagrade “If not for Those Ten” za 2017. godinu koju Memorijalni muzej Auschwitz-Birkenau dodjeljuje najboljim studentima volonterima).

Krunoslav Mrkoci: Paradigma (ne)bitnog

Čovjek je zagonetka samom sebi. Zašto tražimo? Tražimo da bismo se osjećali živima; da bismo živjeli. Što tražimo? Tražimo mogućnost, oblik postojanja, što ga najčešće nazivamo slobodom. Gdje ju nalazimo; tu slobodu? Nalazimo ju u promjeni.

Premda je život, sve u svemu, polagan proces (sazrijevanja), radost i zadovoljstvo životom ovise o mogućnosti intelekta/inteligencije da dovoljno brzo provodi kreativne promjene, da donosi lucidne i utemeljene u stvarnosti, konkretne i praktične zaključke koji osiguravaju, opet, dinamiku života. I opet je riječ o subjektivnom osjećaju dinamike. Slično je kod pisanja. Pisac koji zbog umora, ili rastrzanosti drugim, tekućim preokupacijama i problemima, nije dovoljno lucidan, odmoran i pribran – ne može osigurati dovoljnu dinamiku svom tekstu jer uslijed umora gubi sposobnost sažimanja.

Dinamika smjene odlomaka ili prijelaza na drugu temu; skok iz situacije u situaciju, povezan je s fokusom i održavanjem koncentracije. Onaj tko osigurava dinamiku svom tekstu, osigurava mu i zanimljivost. A dinamika teksta ili života, je opet u vezi s idejama, rješenjima, načinom mišljenja. Bezidejnost je najgori neprijatelj dinamike. Također, mnogo je drugih stvari koje ubijaju dinamiku; nedovoljna discipliniranost; neracionalnost; nedostatak osjećaja za minimalizam riječi i izraza. Međutim, kako bi se ostvarila dinamika, nije dovoljno samo biti discipliniran, fokusiran i dovoljno racionalan u prosudbama i sklon minimalizmu i redukciji (što će zasigurno naglasiti brojni urednici). Nužno je biti i dovoljno opušten, vjerovati u mogućnost igre, dopustiti sebi, prema potrebi, mogućnost preokreta. Pisac koji nije u stanju iznenaditi sebe, teško da će moći iznenaditi čitatelja. U svakom slučaju, predvidljivost teksta, kao i života, ubija … Neizvjesnost je neophodna.

Ne znam zašto sam uopće sve ovo pisao … Život je igra koja nalazi zadovoljstvo u sebi samoj, za vrijeme svojeg trajanja; slično kao i književnost. Sve ostalo je: paradigma nebitnog.

Foto: www.pexels.com