Arhiva kategorije: Proza

Dinka Premužić: Dah u noći (ciklus Riječi)

– Emocionalno si prezahtjevna, zapisuješ u stoljetni kalendar, prebolijevaš godinama, distanciraš doživotno – govori mi dok kiša iz rominjanja prelazi u pljusak. Stavljamo kapuljače, potežemo zatvarače naših nepromočivih jakni.

– Je, je, prava Matovilka – pomislim u sebi, a na njega se obrušim oštrim riječima jer još imam daha, a i znam da može vraćati donekle ravnopravno. No, u kondiciji nema jednakosti, on juri dok ja lipšem i noćas sam teško prošla staru stazu. Trening je radnim danima noćni, a kad prtimo poznate staze, raščlanjujemo karaktere i kritiziramo jedno drugo.

– Zapamti što mi imaš reći, kad sad nemreš jambrati, buš mi gore kad se oporaviš pripovedala – podsmjehujući se trčkara naokolo.

Svijetli čeonom lampom i bere gljive, a mene znoj oblijeva, srce već previše otkucaja udara. Koncentriram se i dišem nos usta, no baš ne pomaže, znojim se previše. Kišne kapi su sve krupnije, postaje sklisko, bez štapova smo i jedan tren uhvati me strah da pretjerujem. Neočekivani umor prelazi u fazu “što je meni ovo trebalo”, penjati se planinom noću. Tromi koraci prelaze u ravnodušnost. Znam da ću hodati i neću stati, nego samo ću pasti i baš me briga, tu ću ostati usred noći na kiši u šumi.

Vidi da zaostajem već prilično, od početnog dobrog vremena odjednom prolaznost katastrofalna. Ne znam što mi je večeras, prošli tjedan noćnog pentranja, ista staza, sve po špranci bilo, sustala nisam ni korakom ni riječju.

Govori mi da stanem, saginjem glavu, ruke na koljena, lovim dah. Previše se znojim, cijelim tijelom, raskopčavam glupu jaknu.

– To je zbog nje, zbog tih nepromočivih materijala – izmišljam izgovor. Bolje je bilo kad smo u vunenim džemperima po planinama hodali i gojzerice lojem mazali; da sam bila mlađa 20 godina, to ne stavljam u računicu.

Pogledam ga kako strpljivo čeka i sve me obuzima i nježnost i ljutnja. Hoćemo li do gore ili idemo nazad? Prepušta mi odluku. Recitira “Care, care, gospodare, koliko ima sati?” do vrha.

U planinarskom domu društvo već odavno karta. Slušam uobičajene šale, pijem čaj presvučena u obične pamučne majice. Kiša je prestala, svjetla grada trepere narančasta u daljini. Bilo kucka uravnoteženo, tlak normalan. Riječi šarene konfete posvuda, samo bacam pregršti vesele, padaju po nama, slijeću na kosu, lijepe se za lice riječi kao konfetice okrugle raznih boja. Nagnem se i poljubim ga u obraz pred svima.

Vraćamo se strminom prema sutrašnjem danu. Korak je brz i lak, skakućem i pomalo plešem, noćni leptiri zalijeću nam se u lampe. Kroz obruč krošnji ugledam zvijezdu.

Foto: pexels.com

Miro Škugor: Transsibirska željeznica

„Aaaaaaaaaaa! A-a-a-a-a-a-a-a-a! Ah! Ah! Ah! Ah! Ah! Ah! Aaaaaaaaaaa!“ stenjala je, preklinjala, molila, vikala, poticala, umirala, psovala, oživljavala, razbijala se i iznova sastavljala posve naga mlada djevojka sjedeći na balkonskoj ogradi apartmana u prizemlju dvokatnice, raširenih nogu.

Jednu ruku je prebacila preko ramena svog partnera, koji se za tu priliku posve uživio u uloge prvo strojovođe, a potom same lokomotive Transsibirske željeznice što je tek krenula s moskovskog kolodvora. Drugom rukom pridržavala je željeznu ogradu što se opasno tresla pod njihovim ritmički usklađenim težinama.

Apartmansko naselje odjekivalo je patnjom putnice, koja je ipak čvrsto odlučila stići na svoje odredište. Tri sata poslije ponoći s pravom je do tada nosilo naziv gluhog doba noći. Večeras su ih svi, htjeli to ili ne, morali čuti. Vjerojatno su ih htjeli i vidjeti. No, nisu se usuđivali ičim mrdnuti isprekidano dišući u sigurnosti svojih apartmanskih skloništa. Osim u mašti.

„Hoćeš li ti nju više izjebati? Alice, ‘ajde svrši već jednom. Ne mogu čoriti od vas“, glas njihovog dobrano pijanog prijatelja, sličan zvuku izbrazdane gramofonske ploče, zapucketao je iz susjedne sobe naglo spustivši zastor na predstavu za koju su mnogi od slušača bili voljni platiti najskuplje karte.

Foto: pexels.com

Andrea Marta Kaer: Jutro

Otvaram oči nakon dobro prospavane noći. Prvo što vidim su zrake sunca koje se probijaju kroz zatvorene rolete. Svi još spavaju, čujem samo huk grlice s obližnjeg stabla. Rastežem se, ustajem iz kreveta i pristavljam kavu. Svježina jutra i miris kave širi se kućom. Razmišljam… Ne žurim dok ispijam svoju kavu, jer ionako nigdje ne moram stići… Jer, eto, ionako… Radost koju još malo želim zadržati, još malo radosti prije nego se jutro počne pretvarati u dan i naslućivati podne koje se neumoljivo nazire iz daljine. Ipak, još uvijek je jutro, a ova grlica nije napustila stablo pored prozora. Još uvijek sve izgleda moguće, sve može biti i neko drukčije podne možda pokuca na vrata. Još uvijek sve mogu, držeći cijeli svijet zajedno s ovom šalicom na tanjuriću. Radost prožima cijelo moje biće jer, evo, ima još malo jutra, a i sljedeće doći će… Sutra.

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Zrcalo

Svjetlost se jedva probijala kroz prebojeno staklo prozora oskudno namještenog studija u potkrovlju potresom oštećene zgrade Gornjeg grada. 

Miroslav je jutros na prozor nanio još jedan sloj bijele boje. Nadao se kako će tako izbjeći znatiželjne poglede slučajnih prolaznika koji su se čak i nakon ponoći povremeno znali ušetati duž trankviliziranih pročelja okolnih kuća.

Konačno je bio spreman. Dao je otkaz na poslu, a svu ušteđevinu uložio u eksperiment u kojemu je bio voditelj  projekta i dragovoljni sudionik. Više od tri godine radio je na konstrukciji uz pomoć novostečenih, pretežno ruskih internetskih istomišljenika.

Večeras je mirno sjedio na stolici unutar dvometarskog ogledala od visokopoliranog aluminijskog lima zavrnuta na poseban način u obliku spirale, na pola zavrtaja u smjeru kazaljki sata. Na glavu je stavio šljem sličan metalnoj zdjeli sa senzorima, dok je u rukama držao specijalni uređaj na koji su bile prikopčane raznobojne žice i pri čijem vrhu su se nalazila dva velika gumba – zeleni i crveni. Potres i korona usporili su ga u realizaciji eksperimenta za koji je prvi put čuo još 1997. godine, kada je dokazana djelotvornost Kozirjevih zrcala.

Zapravo, korona se pokazala većom preprekom. Obližnja zvjezdarnica u Opatičkoj 22 radila je zbog korone u izvanrednom režimu. Tijekom epidemioloških mjera bila je otvorena samo jednom tjedno, od 19.30 do 22.00, a što je ovisilo o povoljnoj vremenskoj prognozi. Budući da nije mogao unaprijed znati u kojemu će danu biti moguće promatranje neba, bio je zahvalan Petru na redovitoj pravodobnoj obavijesti.

Petar je bio dugogodišnji zaposlenik Zvjezdarnice Zagreb te izniman astrofizičar, k tomu otvoren svim stručnim izazovima. Poslije zatvaranja zvjezdarnice uvodio bi u njene prostorije svog srednjoškolskog prijatelja s kojim je dijelio istu strast prema životu i znanstvenom djelu Nikolaja Aleksandroviča Kozirjeva, sovjetskog astronoma i astrofizčara. Ta strast bila je toliko obuzimajuća da je Petar dopuštao Miroslavu rad s najnovijim instrumentima koje je zvjezdarnica dobila donacijom od američke zvjezdarnice s Havaja. Miroslav je pak na taj način mogao višekratno provjeriti Kozirjeve teorije.

To se, prije svega, odnosilo na teoriju da vrijeme nije ništa drugo doli energija. Energija i vrijeme su dvije strane jedne cjeline. Pače, prošlost, sadašnjost i budućnost događaju se istodobno. Ako ovladamo vremenom, dobit ćemo beskonačni izvor energije. Putovanja u realnom vremenu su moguća, kako u budućnost, tako i u prošlost. Vrijeme je za Kozirjeva imalo različitu gustoću, a razlikovalo se i po kvaliteti, uz mogućnost širenja i skupljanja.

Miroslava je odavno fascinirala činjenica da zbog brzine rasprostiranja svjetlosti promatrač bilo koju zvijezdu vidi samo u prošlosti. Dok svjetlost dođe od nje do Zemlje, zvijezda promijeni svoj položaj. No, ako se teleskop usmjeri na tu, za nas još uvijek nevidljivu, ali matematički lako odredivu točku u kojoj bi se zvijezda trebala sada nalaziti, mjerni uređaji reagiraju na nepoznatu vrstu energije. Ona se očito rasprostirala trenutno, odnosno brže od brzine svjetlosti. Isto će se dogoditi ako uređaje usmjerimo na položaj zvijezde na kojemu će se ona zateći tek za sto godina. Ta energija je vrijeme, tj. protok vremena. Materijalni objekti prema teoriji relativnosti ne mogu se kretati takvom brzinom. Kozirjev je slutio kako ta energija nije materijalna i kao da s našim svijetom nije imala nikakve veze.

Dobro je znao kako se prema drugom zakonu termodinamike zagrijana tijela hlade te predaju dio topline hladnijima dok se temperatura svih tijela postupno izjednačava. Dakle, neizbježna je toplotna smrt svemira. Naše sunce trebalo je odavno sagorjeti, ali ono i nadalje svijetli. Kozirjev je zaključio da, kao i ostale zvijezde, prima neku energiju izvana. Izvor te energije je vrijeme. A kretanje kroz vrijeme moguće je putem konstrukcije zrcala koju je osmislio.

Miroslav je prije točno 1125 dana od nepoznatog pošiljatelja primio e-mail s rezultatima eksperimenata u Novosibirsku i Stonhengeu. Dragovoljci unutar zrcala mogli su slati i primati telepatske poruke, a mnogi su opisali da su se našli usred poznatih povijesnih događaja, kao i onih koji će se tek dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti.

Mogućnost putovanja u prošlost silno ga je uzbudila. Pri tomu nije mislio nazočiti npr. Cezarevu ubojstvu ili biti svjedokom Hitlerova samoubojstva. Želio je isprobati mogućnost da opet sretne preminule članove svoje obitelji, roditelje i sestru. Život samca sve više ga je gurao u neizdrživi stisak posvemašnjeg žaljenja za mnogobrojnim propuštenim prigodama u kojima im nije rekao koliko ih je volio, koliko su mu značili i koliko mu nedostaju. A sada bi svima njima mogao objasniti vlastite nepromišljene postupke, ispade sebičnosti i izboje ljutnje. Ili barem pokušati porazgovarati s njima. O bilo čemu. Slike njihovih lica blijedile su iz njegova sjećanja zajedno s njihovim glasovima.

Sjedeći na stolici unutar zrcala, Miroslav je osjećao mješavinu olakšanja i nade. “Uskoro ću zagrliti svoje”, drhtavim glasom obavijestio je o svojoj nakani ostatak svijeta. Potom je stisnuo zeleni gumb.

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Jamal

Četvrta klupa u nizu, uz desni rub Trga kralja Tomislava, bez njega se činila posve beskorisnom i bespotrebnom.
Prolaznici različite životne dobi, spola i zanimanja, češće putnici u prolazu i stranci nego Zagrepčani i oni koji su se zbog bilo kojeg razloga Zagrepčanima čutili, sami ili s društvom, redovito su sjedali na treću i petu klupu. Kao da su znali da četvrta klupa ima neku drugu svrhu, važniju od kratkotrajnog predaha.

Za njega je to pak bio primjereni poslovni prostor. Pretvorivši klupu u izložbeno-prodajni štand s primjercima “Uličnog Fenjera”, časopisa istoimene udruge koja je pružala pomoć beskućnicima, socijalno ugroženima i samohranim roditeljima, plaho bi i bez riječi iskoračio prema potencijalnom kupcu. Potom bi poput oživjelog kraka samostojeće vješalice naglo ispružio ruku držeći časopis u razini lica. Tako se na naslovnici bolje vidjela otisnuta cijena od 15 kuna. Da li zbog tog iznenadnog pokreta ili njegove naglašene mišolike fizionomije – sitne plave oči, rijetke obrve, bradica i razmaknuti prednji zubi, prolaznici su ga uglavnom zaobilazili.

Tako je i Dorian postupio u tri navrata.
Prvi puta mu se prodavač časopisa hitrim iskorakom ispriječio na putu do posla izbacivši ga pritom iz hipohondrijskih misli o raznovrsnim boleštinama u jednako bolnu stvarnost još jednog radnog dana. Drugi puta bio je uvjeren kako je riječ o dobro kamufliranom prosjaku, a Dorian se još nije smirio od šoka kada se nedavno na njega izderala starija gospođa zapuštena izgleda. U njezinu ruku položio je 5 kuna, a ona mu je odbrusila kako je to malo i neka medeka sačuva za vlastitu majku.
Treći puta presreo ga je te od upornog prodavača na drugu stranu ulice odvukao kolega s faksa. Čvrstina njegovog zagrljaja bila je razmjerna vremenu koje je proteklo od njihova zadnjeg susreta. Jedva došavši do daha uspio je preko ramena vidjeti i zapamtiti naziv časopisa. Bilo je to dovoljno za guglanje na netu i odluku da prvom sljedećom prigodom od mišolikog prodavača kupi barem jedan primjerak. Zapečatio ju je osjećajem iskrene posramljenosti.

Nakon tjedan dana konačno ponovno ugleda prodavača na njegovu “štandu”. Žurno mu je prišao. “Dobro jutro! Što to prodajete? Mogu li prelistati?”, dobrohotno priupita zatomivši nabujalo olakšanje. Kao da čita Dorianove misli, prodavač preko svoga lica razvuče ohrabrujući osmijeh. Za njih obojicu. A zatim mu uz naglašeni naklon glavom uruči časopis.

Zalijepljen na četvrtoj stranici Doriana dočeka papirić na kojemu je pisalo: “Stvaranje je počelo zvukom. Svemir je nastao iz pjevanja. Glas stvara dok govorimo. Zvuk stvara oblike. Zvuk stvara svjetlost. I brži je od nje. Sve što izgovorimo putuje brže od svjetlosti. Što je medij kojim se zvuk rasprostire gušći, zvuk sve više ubrzava. Beskonačno gusti medij je vakuum. Zvuk ne putuje pravocrtno već spiralno. Najniža službeno izmjerena frekvencija zvuka je ona u crnoj rupi sazvježđa Perzej. Zvuk zraka kojeg udišemo daje energiju tijelu. Zvuk liječi i najteže bolesti.”

Dorian nije mogao skrenuti pogled s teksta na papiriću. Nije mogao ništa. Ničim.
“Znate, više nitko ne pjeva pjesmu stvaranja”, izvijesti ga prodavač ravnodušnim glasom.
A onda još hladnije dometne: “Jamal.”
Ta riječ poput naglog pritiska divovskog dlana opet oživi Dorianovo nakratko zastalo srce istodobno mu upumpavajući zrak u pluća.

Negdje kroz neuronsku mrežu njegova mozga iznova je propuštena jučerašnja informacija da se na otoku Jamalu, koji se nalazi u sastavu Jamalskonenečkog autonomnog okruga u sjeverozapadnoj Rusiji, u tlu otvorila misteriozna rupa široka 79 metara. I da riječ “Jamal” na nenečkom jeziku znači “kraj svijeta”.

Foto: pixaby.com

Nada Vukašinović: Čitateljica i pisac

Uguram se na prvo slobodno mjesto i izgubim među koricama knjige iz koje viri označivač stranica. Provirujem i ja iza korica, pogledam uokolo, a pored mene Matvejević. Sjedi sam, miran i tih u najudaljenijem kutu knjižnice. Daleko je od bljeskalica, mikrofona i novinara. Sitan je i sav se uvukao u fotelju kao da ne želi nikome smetati. Nasmiješim mu se, ne mogu se pretvarati da ga ne znam, ali ne mičem se.

Učim o veličinama, biografijama, skromnosti. Nitko se iz prvih redova ne okreće k njemu, niti jedan pogled nije zalutao u zadnji red, a on šuti.
Širi se miris tople kave koju će kasnije dijeliti.

Na promociji sam najnovije zbirke priča gosta iz Kanade. U krugovima smo, kratkopričaškim. Jednostavna priča, konkretan događaj, metafore, obrati, dobri i loši momci mijenjaju uloge.

Slušam prve rečenice, fabule, dijaloge, citate. Red spontanih dijaloga, anegdotskih priča, red čitanja. Malo širenja, duže digresije, čudo stvarnoga, ključna mjesta, mrvice u sjećanju, duga pitanja i kratki odgovori.

Voditelj je dobro raspoložen, sunce sa zapada nam još uvijek grije leđa kroz stakla, nitko nikamo ne žuri.

Probijamo se kroz priču i putujemo od nepoznatog poznatom, od važnog, nevažnom. Na sve pristajemo. Hodamo po groblju, gladimo bijelog prerijskog mačka u krilu, vraćamo se u djetinjstvo.

U jednom trenutku sve se posloži i svatko svakoga razumije.

Pisac, cupka bosom nogom po parketu, smiješi se kada govori o čitanju prostora. U potrazi je, stalno na početku i svaki puta novo istraživanje domovine.

Voli neobične likove koji se rode na neobičan datum, voli obrate u priči, čini se da je sve stvarno, da su likovi stvarni.

Tražimo čudo, jer u priči je sve moguće i ona je više od života i samo napisano postoji. Vrijedimo onoliko koliko vrijedi naša priča. Pravi život je u riječima, a fikcija je na pješačkom prijelazu, na oštećenom kolniku, na pustim kolodvorima u nepouzdanom sjećanju.

Živimo svoje stereotipne uloge u običnom životu i pišemo čudesne živote.
Prije kave još jednom, bljeskalice kamera, široki osmijeh i spontani pljesak gostu. Stala sam u red s kupljenim knjigama da bih dobila potpis pisca.

– Vi se znate, čujem iza sebe.

– Ne, ja sam samo čitateljica, a možda jednom postanem i lik u priči.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Vrt

“Pogodi gdje smo”, pisalo je ispod fotografije upravo prispjele Whats App-om. Nisam žurio s odgovorom.

U starom dijelu grada, iznad katedrale sv. Jakova, a na pola puta prema novouređenoj tvrđavi sv. Mihovila, stisnuo se među samostanskim zidinama mediteranski vrt sv. Lovre. Dvije križne staze s malom fontanom u središu razdijelile su ga na četiri polja začinskog i ljekovitog bilja, obrubljenog niskim šimširom. Gusterna prikladne veličine te nekoliko drvenih stolova i stolaca skladno su dobrusili ovaj neveliki gradski dragulj u neočekivanu oazu mira veličinom srazmjernu istinskom udahu za svaku veličinu praznih pluća.

Uvijek sam ga doživljavao i smatrao visećim vrtom. Samo zbog četiri vitka i vižljasta čempresa u svakom njegovom kutu, koji su se nevidljivim prstima čvrsto držali za okolne zidove i krovove, još uvijek se nije sunovratio u more. Bilo mi je drago vidjeti da ga ni nakon toliko godina nisu ispustili iz ruku.

A onda me je prenula mobitelska zvonjava. Prijatelj je bio nestrpljiv, jer mu nisam odmah odgovorio.

“Na izletu smo u Šibeniku. More je prehladno za kupanje. Kupujemo brodske karte za obilazak tvrđave sv. Nikole. Koliko se toga ovdje ima za vidjeti! Trebali smo i prije doći. Ana jedva nadzire dečke. Rekli smo im da si se ti u ovom gradu rodio i živio. Sada žele obići svaku uličicu. Zaviruju u svako dvorište i haustor. Nadaju se da će te sresti”, nezaustavljivo mi je prenosio dojmove.

Nisam ga mogao niti želio prekidati. Dok sam slušao kako zvuče slike mog rodnog grada shvatih da u njega prerijetko svraćam. Čak i ako me dečki upravo sada tamo sretnu.

Foto: www.pexells.com