Arhiva kategorije: Proza

Nada Vukašinović: Cvelferija

Krenuli su oni jedne rujanske nedjelje iz Zagreba, uzbuđeni i veseli, kao da idu na kratki izlet s kojega će se vratiti kad pojedu sve sendviče i popiju sokove. Cijelim putem ih je pratilo sunce i razigrano bacalo duge sjene i šaralo prstima po prozorima vlaka. U nepreglednom nizu izmjenjivala su se sela s poljima i šumama, male i velike željezničke postaje, ukočeni prometnici s crvenom kapom i nestajali nakon kratkog treptaja oka.

Stigli su u toplu večer na vinkovački željeznički kolodvor u vrijeme otvaranja Vinkovačkih jeseni. Na velikom voznom redu pronašli su ime sela u koje su se zaputili, sat polaska, peron i kolosijek s kojega kreće šinobus.

Trebalo je pričekati još sat vremena i oni su krenuli ulicom koja ih je vukla prema pjesmi koja je poput srebra zvonila. Zaustavili su se ispred pozornice, ugurali među nepoznate ljude ispod ulične lampe, kao u pjesmi koju su slušali.

I prozirne leptirice su se nagurale oko svjetla kako bi plesale svoj sudbinski ples.

Poput zastava su se vijorili šlingani rukavi, odskakivale bijele podsuknje i zlatom vezene suknje rumenih djevojaka u kolu.

Zvonio je bećarac grlenim muškim i ženskim glasovima i zauzimao ulicu po ulicu, kuću po kuću.

Muškarci su započinjali deseteračke napjeve i svaki puta visoko u zrak podizali šešir okićen cvijećem. Žene su pocikivale, dok su im zveckali zlatni dukati pod vratom.

Nakon kraće vožnje i dužeg pješačenja stižu u selo.

Mala željeznička stanica je daleko od naselja, jer su Šokci u vrijeme gradnje željezničke pruge s nepovjerenjem gledali na novotariju kao što je lokomotiva s vagonima i bojali se da im djecu ne pogazi.

Vesna se sjetila dana, kada je prvi puta sama hodala prema zapadu, po skliskim tračnicama zapuštene željezničke pruge. Bio je lipanj, padala topla kiša, a ona je brala žuto ivanjsko cvijeće i odlutala daleko od kuće.

Često sanja mokre tračnice obrasle ivanjskim cvijećem i uvijek je ono isto dijete koje je predaleko odlutalo i više se ne zna vratiti kući. I sada joj se čini da su tračnice skliske i radije hoda po drvenim pragovima.

Te jeseni je dala sve ispite na prvoj godini, udala se i prvi puta otišla od kuće. Nije puno razmišljala što će značiti taj odlazak iz Zagreba, kakve će posljedice donijeti i koliko će joj nedostajati život, kakav je živjela.

Kako će studirati i završiti fakultet u Zagrebu iz maloga slavonskog sela u Cvelferiji. Nije imala pojma kako će savladati više od tristo kilometara u jednom smjeru kad padne snijeg, kad zapušu vjetrovi.

Kakav će im biti život među tuđim ljudima i koliko dugo će tu izdržati nije znala. Prvi puta se odvojila od obitelji i prvi puta je uskočila u nekoliko novih uloga, bez ikakvoga reda, iako su joj govorili da najprije treba završiti fakultet pa dobiti posao, a onda sve ostalo.

Selo je daleko od svega, od bolnice, ljekarne, knjižnice, od svih poznatih. Daleko su Vinkovci, daleko je i Županja, a najdalje Zagreb.

Nekada je to bilo močvarno područje uz Savu okruženo gustim šumama Spačve. Hrastovima je pogodovalo takvo mjesto jer im za rast treba puno vode. Stare hrastove su rušili i prodavali bogatim Englezima i Francuzima.

Donijeli su novac, ali i drugačije običaje. Novac je mijenjao selo, napredak je donosio i poroke. Znala je da je tu kao šumar službovao Josip Kozarac i o Cvelferiji je naučila iz njegovih romana i novela.

Pročitala je Mrtve kapitale, Slavonsku šumu, Tenu, Miru Kodolićevu, Biser Katu i zamišljala da možda takvih živopisnih ljudi još uvijek ima.

Ime Cvelferije je ostalo iz razdoblja Vojne krajine, a nastao je od imena Dvanaeste satnije, čije je sjedište bilo u Drenovcima.

Putem nabraja sela Drenovci, Podgajci, Rajevo Selo, Đurići, Račinovci, Gunja, Vrbanja, Soljani i Strošinci.

Iz Zagreba je donijela kutiju s posteljinom i žutim zavjesama, plavi baloner i ljubičastu pletenu tuniku, kožne hlače i nekoliko knjiga.

Među korisnim knjigama je Knjigu za svaku ženu, s receptima i malim savjetima, koje trebaju novopečene domaćice i komplet Dostojevskog u plavom platnenom uvezu. Puno toga nemaju, ali imaju dvosobni stan s balkonom i kupaonicu.

Rana je jesen, zrak je gust, slatkast. Iz dvorišta se širi miris grožđa, plavih šljiva, pekmeza i ukiseljenih krastavaca. Čuje se smijeh, galama, dozivanje, zvuk motorne pile. Govor sela je veseo, bučan, mirisan, ali i govor tijela žena i muškaraca u poslovanju i kretanju je rječit.

Vesna pere prozore u učiteljskom stanu, na prvome katu dvokatnice. Nije baš spretna i treba joj dosta vremena da opere velike prozore na balkonu.

Ispod balkona bučno prolaze jedna za drugom zelena traktorska prikolica, voze drva, grožđe, šećernu repu, kukuruz. Miješaju se prizori, boje i mirisi jeseni. Kukuruz se zlati na zelenim traktorskim prikolicama,

Ispravila je leđa, podigla se na prste i stavljala žute zavjese. Sunce se odmah zaplelo u njih, zlatilo i ostalo tako čitave jeseni. Imala je dobar pogled na dugu, široku ušorenu ulicu. Vidjela je kuće s bijelim pročeljima i prozorima prema drumu i visokim kapijama koje su joj zaklanjale pogled u dvorišta. Preko puta njihova stana crkva, malo dalje pošta, a s druge strane, ambulanta, trgovina, park i škola.

Bijela cesta je poput odapete strijele uranjala u zelenilo mitske šume hrasta lužnjaka. Udahnula je topli i mirisni zrak rane jeseni.

S druma se poput paučine podigao refren tihe pjesma: „Što si tiha Cvelferijo moja, ko da jutra ne mirišu više…“

Vesna je udahnula topli i mirisni zrak rane jeseni i zamišljala mladu ženu s vezom u krilu, koja sjetno, spuštenog pogleda na ruke, pjeva pjesmu koja ima tajnu poruku, samo njoj namijenjenu.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Kodlak

“Policija više ne traži vukodlaka iz Meteriza“, pred očima mu se namah pojavio jutrašnji naslov iz “Jutarnjeg lista”.

Tridesetak metara pred njim nepomično je stajalo ili čučalo krupno biće, glasno dahćući.

Sve dlake na Romanovu tijelu učas se digoše u zrak, dok mu je pleksus istodobno pokušavao razriješiti dilemu – golemi pas koji se propeo na zadnje šape ili još veći vukodlak koji čuči oslanjajući se na dlanove mišićavih ruku.

Ta neuobičajeno topla prosinačka večer 2006. godine već se prelijevala u sljedeći dan kada je Roman napustio kvartovski kafić na Vidicima. Zapravo, njega i njegovu ekipu istjerao je vlasnik kafića objavivši iznenadni “fajrunt” kada mu je dozlogrdilo slušati bučno društvo koje nije prestajalo redati najnovije priče o pojavi vukodlaka u šibenskom kvartu Meterize.

Nije bilo više nikoga u gradu tko nije znao da su dvije djelatnice sportske kladionice po povratku s posla ugledale kako se među okolnim zgradama kreće ogromna tamnodlaka životinja, izbečenih i krvavih očiju, snažnih i pogrbljenih leđa te četvrtaste njuške pri čemu se glasala neartikuliranim zvukovima.

Priča se poput ljetnog požara proširila ostalim dijelovima grada. Zvijer je navodno viđena u drugim kvartovima, lokalni svećenik je na misi spominjao Sotonu, djeca su odbijala pohađati popodnevnu nastavu u školama, policija povećala broj patrola, mjesni mađioničar tvrdio da je riječ o refleksiji neobičnog svjetla koje se već neko vrijeme moglo vidjeti na brdu u blizini mjesta viđenja zvijeri, a gradski kroničari se prisjetili kako se slična viđenja ponavljaju u intervalima od 20 godina, baš kako je bilo 1966. i 1986. godine. Tada se nije govorilo o vukodlaku. Za Šibenčane je to bio “kodlak”.

Sve to je Romanu ponovno prošlo kroz glavu dok je smišljao kako izbjeći napad i domoći se sigurnosti kuće udaljene svega dvjestotinjak metara iza kodlakovih leđa.

Dvije otegotne okolnosti vrlo su ga zabrinjavale.

Ulica u kojoj ga je presreo kodlak bila je posve pusta. S obje strane ulice nalazile su se privatne kuće zaklonjene šumicom od mogućih pogleda iz mnogobrojnih nebodera na drugoj strani naselja. Dakle, nije mogao računati na ičiju pomoć čak i kada bi je uspio zazvati.

Osim toga, baš večeras bio je sam u kući. Majka je otišla u posjet tetki, sestra spavala kod školske prijateljice, a otac se i nadalje nalazio na privremenom radu u Njemačkoj. Sve i da se domogne kuće, pitao se za koliko bi vremena otključao vrata stana na gornjoj etaži. “Puno. Dovoljno da te ščepam!”, odgovorio je samom sebi umjesto kodlaka.

Prigušeno režanje kodlaka prekinulo mu je trosekundni tok misli. Učinilo mu se kako je kodlak pomaknulo glavu unaprijed, kao da ga dodatno procjenjuje. Premda mu nije vidio oči, Roman je osjećao da ga i nadalje netremice promatra. A onda se kodlak počeo namještati tražeći bolji tjelesni oslonac.

Romanu je to bio znak za akciju. “Ako si već primoran na fizički sraz, udari prvi”, odnekud mu je u mozgu bljesnula rečenica iz špijunskog filma koji je nedavno pogledao.

Roman se iznenada zatrči ravno prema kodlaku, pa nakon tri koraka naglo skrene ulijevo. Kodlak se na trenutak trznuo unazad, a zatim pojurio za Romanom.

Do Romanove kuće uredno se poredalo desetak drugih kuća s pripadajućim dvorištima, vrtovima i garažama. Još dok je preskakao ogradu prvog vrta izvadio je iz džepa ključ od ulaznih vrata čvrsto ga stisnuvši u ruci. U sebi je nabrajao imena susjeda kroz čija bi dvorišta protrčao i s čijih bi garažnih krovova doskočio. Bio je posve siguran da više ne trči nego leti. Čuo je zvuk šapa i dahtanje kodlaka iza sebe, koji samo što ga nije dohvatio.

Roman je kao kakav skakač u vis konačno preskočio ogradu svog dvorišta, a tridesetak stepenica do gornje etaže kuće uspenjao u jednom dugom koraku. Ni sam nije znao kako je otključao vrata. Čim ih je zalupio, s vanjske strane je uslijedio snažni udarac. Kao da se motorist na trkačem motoru velike kubikaže zaletio u donji dio vrata.

Roman je dvaput zaključao protuprovalna vrata te povukao dodatni zaštitni zasun. Znoj ga je oblio u tolikoj mjeri da je u prvi mah pomislio kako mu je popustio mjehur.

Osluškivao je zvukove iz dvorišta. Nije ih bilo. Niti ikakvih pokreta. Nikad do tada nije čuo tako glasnu tišinu.

Poslao je SMS poruku frendu s kojim je do prije pola sata ispijao ture piva u kafiću pokušavajući mu ukratko opisati što je upravo doživio. Ovaj mu je kratko odgovorio: “Nije piva za svakoga!”

Odlučio je da neće uzbunjivati majku niti nazivati policiju. Ionako je njihov broj imao memoriran na brzom biranju. Odmah je provjerio sve prozore i vrata u stanu te dogurao komade namještaja iz predsoblja na ulazna vrata. Jutro je dočekao oslonjen leđima na komodu s mobitelom u rukama.

Prve zrake sunca i glasovi susjeda koji odlaze na posao ohrabrili su ga na razbarikadiranje vrata. Kada ih je otvorio, uočio je veliko udubljenje s donje vanjske strane. Stresavši se, shvatio je da se više boji majčine reakcije nego kodlaka. Smislit će već neko racionalno objašnjenje koje uključuje njegovu osobnu krivicu. Uostalom, tko bi povjerovao u njegovu priču? Grad je to s grubim smislom za humor. Nije htio postati još jednim gradskim ridikulom.

Odjednom mu pozornost privuče poštanski sandučić na dvorišnim vratima. “Opet sam zaboravija pokupit’ poštu. Možda je stiglo pismo od ćaće”, konstatirao je samoprijekorno.

Dok je vadio kuverte i novine iz sandučića ispadne letak “sletjevši” točno na njegovu desnu tenisicu. Roman se sagne i podigne letak. Čitajući sadržaj iskrivi usne u polusmiješak.

Zatim pozorno promotri gleda li ga itko. Kada se uvjerio da na njemu ne počiva nijedan pogled, gurne letak u susjedov poštanski sandučić. Šibensko kazalište pozivalo je svoje sugrađane na premijeru predstave “Velika zvijer”.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Posljednja cigareta na Giardinima u Puli

Tog smo poslijepodneva 12. ožujka 2015. sestra, brat i ja, više se ne sjećam točno čijim autom, sestrinim ili mojim, otišli za Pulu. Bila je riječ o razrješenju neke dulje imovinsko-pravne razmirice po nikad okončanoj brakorazvodnoj parnici naših roditelja, a što je, ako nikakvu konkretnu korist, trebalo donijeti barem malo mira.

U skladu s time, već smo se u autu šalili, kao, tata će nas dočekati s novim terencem, SUV je izuzetno praktičan za grad, zar ne, bilo je tu putem još nekih zgoda koje su trebale barem malo ublažiti samu nelagodnu narav susreta, naime, nije se radilo o romantičnom obiteljskom sretanju, kakvoj večerici, ugodnom blebetanju, već o papirima koje je trebalo potpisati u tom i tom javnobilježničkom uredu, nakon čega je mogla uslijediti tek neka kava, valjda kao zaključak dobro obavljenog posla. Odnosi s ocem su bili, ako ne urušeni, onda barem dobrano načeti, pa nekog posebnog razloga za veselje nije ni bilo, uostalom, zašto bi neka opterećujuća imovinska stvar imala imalo romantičan prizvuk? Tu je riječ uvijek o novcu, imovini, neriješenim dvojbama iz primozga, uvijek je tu riječ o nekoj krivnji, pravdi, nepravdi i sličnome što se se roditelja prenijelo na djecu. Olakotno je u svemu tome bilo tek to da se radilo o ranije pomno pripremljenom činu u kojem nije bilo mjesta za greške niti iznenađenja. Uz to je olakotna bila i činjenica da je otac sa svakim od nas održavao kakve-takve odnose, nije nas izvještavao da se sretao s nekim od nas ili da je o nečemu razgovarao, ali znamo da jest, nije to bilo često niti je to bilo normalno, ali disfunkcionalno normalno, dakle, novonormalno jest, pa tada nije ni bilo preveliko iznenađenje za sve nas da stari nije mogao potegnuti do Rijeke i riješiti tu papirologiju na “našem terenu” jer se “osjećao loše”, kao što smo – posve naknadno – saznali za niz nesretnih događaja koji su prethodili susretu, nekoj težoj prometnoj nesreći te jeseni što nam je svakom ponaosob zamjerio jer ga nismo posjetili u bolnici (o čemu, interesantno, nismo znali ništa) kao niti o činjenici da je prije nekoliko tjedana imao teže ozljeđivanje prilikom mijenjanja gume (još manje smo znali nešto o tome), a zbog čega je još uvijek na bolovanju.

Parkirali smo pored Arene, kao što smo to često činili u Puli, ako nam je cilj bio uži centar, a u ovom slučaju jest. S tatom smo se susreli na adresi javnobilježničkog ureda, u prijemnoj kancelariji, točno u 17.30 kako je bilo i dogovoreno, s pripremljenim papirima i otvorenim knjigama za ovjere. Otac začudo nije bio hladan: sav se taj papirološki kaos odvijao po nekom svome protokolu, tek smo tu ili tamo trebali ostavljati svoje potpise, uz, rekao bih danas, vrlo neformalan razgovor, koji bi poprimio tek tu i tamo tmurnije tonove kada se spomenulo nečije zdravstveno stanje. Pomalo me začudila očeva zainteresiranost za ove obiteljske stvari, pošto godinama nije pitao o tome. Štoviše, pošto su godinama vladali odnosi koji su branili priču o tome, svojevrstan zavjet šutnje u kojem se znalo da postoje teme koje se otvara i one koje se ne otvara ni pod koju cijenu.

Dakle, čim se riješila ova papirološka priča koja je i bila razlog dolaska u Pulu, tata je predložio jednu kavu, kod Zlatnih vrata, tamo kod Joyceovog spomenika (koji je, usput, mrzio Pulu i zacijelo s Norom smišljao načine kako da iz nje pobjegne u svoj Trst), što smo i prihvatili. On časti. Dapače, nismo imali ništa protiv, naročito nakon što smo solidarno podmirili nemale troškove javnoga bilježnika.

Iako je polovica ožujka još prilično svježa, sjedili smo vani kako bismo zapalili barem tu jednu-dvije cigarete uz kavu, pa običaj je.

Putem do kafića stari mi je rekao da mu je kraj blizu, da su mu dijagnoze loše i da nema neke velike koristi više od njega. Da nije sposoban više za posao, da je iscrpljen i da više nema volje ni za što. No, bit ću iskren, nisam mu vjerovao, djelovao mi je dobro, a ovo sam doživio kao jednu od njegovih uobičajenih tužaljki koje nisu imale drugu svrhu no da budu ispričane uhu koje ih je željelo čuti.

Međutim, razgovor na kavi protekao je u ugodnom oblačku dima, komentarom da me vidio na televiziji prije nekoliko dana, zatim pošalicama iz bivšeg vremena, njegovim prijedlogom da se baka i dida izmjeste iz zajedničke grobnice pošto se ni za života nisu mogli smisliti kao i prijedlogom da se sretnemo za desetak dana, kad malo zatopli, svakako bi bilo dobro da se vidimo, navodno će nas pozvati na palačinke

Razgovor je bio kratak, stari je poželio još jednu cigaretu, zašto ne? Stvari vezane uz formalnosti smo riješili, kao i onu kavu za zaključak posla, pa dobro, ni ta jedna cigareta neće ukrasti previše vremena niti nas omesti u velevažnim planovima. Konačno smo krenuli prema autu, mislim da smo mu sestra i ja ponudili da ga bacimo do stana, činilo nam se bez veze ostaviti ga na stanici da čeka bus, što je on odbio i nehajno rekao da nema veze, da mu je blizu, što je bilo i točno, no kao da se taj bus ili nije pojavljivao ili ih je otac propuštao, ne mogu se sjetiti točnih detalja niti voznog reda Pulaprometovih buseva, međutim ovo se rastajanje odužilo do te mjere kao da je pozivalo na još jedan dodatan razgovor koji na koncu nismo poveli.

Nakon posljednje cigarete, svaki od nas troje se s njime zagrlio, obećali smo si skori novi susret, jer “urečen rastanak bez našega htijenja, obećava i sastanak, zar ne?”, kako bi rekao njegov Jesenjin. Ta sad su ove teške teme iza nas, i da, te palačinke koje je obećao…

Dok smo nas troje hodali prema autu, bacio sam pogled unatrag, valjda da se uvjerim je li ušao u bus, međutim, izgubio sam ga u mraku. Ostao je tek sestrin komentar: “Mislim da je ipak sve dobro prošlo, pa čak i ovaj stari…” Nije mi preostalo drugo no da se složim. Iako je to bila ujedno posljednja zajednička cigareta.

Nada Vukašinović: Crvena

Vidjela sam oblak crvene kose i svileni šal koraljne boje u klupku, koje se brzo kotrljalo prema meni. Izdaleka sam prepoznala Anu i pomislila kako nije najbolji trenutak za susret. Ali tko bi mogao izbjeći Anu! Sporo sam se kretala, jer sam se još oporavljala nakon operacije kralježnice. Bila sam u sivoj košulji i crnim hlačama, stopljena s umornim ljudima koji se vraćaju s posla.

U to vrijeme mi nije odjeća puno značila. Kupovala sam uglavnom crne cipele bez pete, a hlače sam nosila iz praktičnih razloga. Sjetila sam se kako sam jednom kupila crvene štikle, upravo zbog Ane.

Dakle, uzmak nije bio moguć jer mi se Ana približavala, dajući mi znakove da me je vidjela. Tijelom je energično micala sve što joj se našlo na putu i evo je, pokušava me zagrliti ruku punih šarenih vrećica.

– Tko bi rekao ! U ovakvoj gužvi! Da smo se dogovorile ne bismo se našle? A koliko se dugo nismo vidjele! Ha! Desetka?

Kao da mi je netko pljusnuo u lice crvenu boju, sve je na njoj vrištalo, moraš me vidjeti. Ana nikako nije mogla ostati nezamijećena. Glasno se smijala, širila ruke, grlila me s tim vrećicama pa nas je nekoliko ljudi strogo odmjerilo od glave do pete. Malo sam se odmaknula, spustila glavu i stavila sunčane naočale, iako smo bile na umjetnom svjetlu.

Sjetila sam se kako smo se upoznale. Bila je gužva u uskom hodniku pred vratima sobe u kojoj je profesor pedagogije ispitivao na kraju prvoga semestra. Bila sam jedna od neispavanih brucošica s nosom u bilješkama i čekala svoj prvi ispit.

Došla je bučno i s olakšanjem se bacila na prazan stolac. Zapravo, ugurala se na mjesto koje je bilo najbliže vratima! Više puta je ustala i hodala gore-dolje, šuštala i zveckala narukvicama i svilenim šalom.

Lice joj se ozarilo i bila je pomalo teatralna s crvenim šeširom i jarko crvenim usnicama, u trenutku kada je rekla: „Ja sam Ana, Dubrovkinja, a vi meni ne morate reći kako se zovete, jer ja ću to ionako zaboraviti, a i nemam vremena za upoznavanje!“

Pogledale smo se i zakolutale značajno očima. Njoj je trebala pozornica i kada je znala reći da je upravo stigla iz Grada, svima je bilo jasno da ne govori o našem gradu. S vremenom su nam njezine priče postale zanimljive. Ana nas je privlačila svojim samopouzdanjem poput magneta, čak i kada je s južnjačkim temperamentom govorila o svojoj novoj dijeti. Nije njoj smetalo što je imala desetak kilograma previše, a mi nismo niti pomišljale da joj to kažemo.

Ubrzo je ušla u elitni krug najboljih studenata na fakultetu i već u drugom semestru postala asistentica profesoru od čijeg smo ispita strepili. I kada bi se koja od nas usudila pitati o ispitu i o tome što profesor voli čuti, a što ne, znala je odrezati:

– Kolegice, ako ne znate nešto pametno pitati, ja vam na gluposti ne znam odgovoriti.

Prva je u našoj generaciji diplomirala i dobila posao u osnovnoj školi u centru grada.

I sad je njoj drago što me vidi, grli me, šali se, brblja. Očekivala sam da će me ispitivati uobičajene stvari, da će s visoka proučavati moj izgled i procjenjivati trenutni status.

– Jesi li čula, nedavno sam se udala, a vidi me, samo mi na leđima ruksak fali! Ostali smo u Zagrebu, tu imamo puno više mogućnosti za napredovanje. Znaš, sad žurim, nemam vremena! Dogovorit ćemo se za kavu. Stalno imam pune ruke, posao, stan, kuće, a sve moram sama. Razumiješ što ti želim reći? Umorna sam i trebala bih malo misliti i o sebi. Ne mogu ja to sve održavati, tolike kuće, majstori, a sve to košta. Ti ćeš još pomisliti kako je meni lijepo, kako se razbacujem novcima, ali težak je moj život, draga moja! Slabo spavam, noću zbrajam i oduzimam, procjenjujem, mijenjam. Smislila sam kako ću urediti vikendicu. Ništa morsko, sve će biti u boji zrelih trešanja. Moraš to vidjeti! Doći ćeš jednom k meni! Žurim, žurim, a kava drugi put!

Htjela sam još pitati Anu gdje joj je vikendica, ali odustala sam, jer je ona već podigla pogled prema prvom katu. Još jednom je mahnula rukom i odjurila, zapravo odvezla se pokretnim stepenicama na prvi kat. Još sam vidjela kako iz crvene torbe vadi kroasan i trpa ga u usta. Nije me pitala gdje radim i radim li uopće, nismo razmijenile brojeve mobitela, a nisam baš niti sigurna da je znala moje ime. Naime, nikada joj nisam stigla reći kako se zovem, jer nikada nije imala vremena, baš kao i danas.

Jučer sam nakon puno godina ponovo vidjela Anu na Cvjetnom trgu. Valentinovo je i prodavačici nude crvene ruže. U plavičastom, treperavom zraku širi se slatkasti miris cvijeća i nagovještava proljeće.

U podne sam u knjižnici imala promociju nove zbirke poezije i bila sam zadovoljna kako je sve prošlo. Razgledavala sam izloge putem, ogledala se u izlogu jednog frizerskog salona i prstima popravila crveni pramen kose. Vidjela sam i svoj novi crveni kaput. Polako sam hodala prema tramvaju, a prema meni je dolazila Ana.

Gledala je oko sebe, kao netko tko je sišao na pogrešnoj tramvajskoj stanici. Bila je u trapericama i sivoj jakni, a na nogama je imala smeđe čizme. Ruke je strpala u džepove.

Ana u trapericama, pomislila sam, a onda vidim kako se istopila i smanjila, da joj se kosa opasno prorijedila na tjemenu, lice kao od kamena, a oči prazne. Nije joj se pomaknuo niti jedan mišić kad mi se približila, nije me vidjela. Nasmiješila sam joj se, a ona je i dalje zurila negdje preko moje glave i produžila nesigurnim korakom.

Zastala sam i gledala za njom, sve dok nije skrenula iza ugla u Teslinu ulicu.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Ponos i zadovoljstvo radnika (Radnički blues)

– Odi sim! – zovne me Gazda pokazujući mi jedan kut dvorišta. – Vidiš, tu bi trebale skopati rupu za šaft.

– Kak veliku? Kojih dimenzija? – upitam u posljednji čas.

– Stodvajst na stodvajst.

– Dobre, može – odgovorih.

– Kad v jutre inače dolaziš sim? – pitao me Gazda, kao onako, usput, iz čiste znatiželje.

– U 7 i 15. Dok izvadim opremu i počnem delati, već je pol osam – reko.

– Sutra ne moraš tak rane. Moreš početi u osam – rekao je Gazda blagonaklono.

Naslutio sam Gazdino zadovoljstvo. Vjerojatno pri pomisli na stanare susjednih zgrada oko ovog gradskog dvorišta pristojne veličine za sam centar grada. Stanari će sutra, budući da je subota, u osam sati ujutro najvjerojatnije biti još u svojim krevetima i pidžamama. Naime, Gazda se neki dan oštro verbalno sukobio sa stanarima koji su imali ulaze u ovom dvorištu. Vikali su na njega i optuživali ga, naročito jedan stariji gospodin s brkovima, umirovljenik sudeći po svemu, koji je šetao psića.

– Pa kaj ja sad nemrem živeti tu, jer vi delate!? Celi tjedan tandrkate tu; prašina, rupe, sve raskopano…

Verbalnom napadu pridružili su se i drugi upravo pristigli stanari. Gazda je bio uzrujan pa je izgovorio onu slavnu rečenicu koju se potezalo u ovakvim, krajnje ozbiljnim situacijama:

– Ja imam dozvolu!

Suočeni s takvim argumentom, napadači su se malo-pomalo povukli, odlazeći svatko za svojim poslom.

Gazdina dozvola da uključim tešku (cca 30 kg) pneumatsku čekić-udarnu bušilicu za razbijanje betona i da počnem raditi tek od osam sati, uključivala je u sebi, uz obzir iz službene predostrožnosti, ipak i određeni stupanj zadovoljstva, budući da smo obojica znali da su gradski običaji građana takvi da subotom vole malo dulje (čak i poslije osam ujutro) dremuckati u krevetima.

Primio sam Gazdine instrukcije na znanje. Bilo je već 20.15 sati, petak navečer. Svud naokolo mrkli mrak, a mi smo upravo pospremali alat u garažu. I to smo obavljali samo zahvaljujući postojanju ona dva dvorišna reflektora. Cijeli dan proveo sam na ovom jebenom gradilištu. Od 7 i 15 ujutro, a sada je bilo 20 i 15 navečer. Pola dana proveo sam kopajući ručno, s ručnikom oko vrata, po Gazdinom dekretu, rupetinu za dva šafta ispred garaže, dimenzija 2 x 1,5 metara x 90 cm dubine. Tu sam se pošteno i jebeno oznojio. Drugi dio dana ja i ekipa čeprkali smo po rupetini na izlazu iz dvorišta gdje je trebao biti još jedan jebeni šaft koji smo danas izbetonirali.

Gazda mi je turnuo nekakvu novčanicu u ruku. – Evo, sutra za gablec. To bu valjda dost.Vidjevši da mi je Gazda turnuo nekakvu lovu u ruku, jedan od kolega na odlasku se blago nacerio. Gazda je očito bio zadovoljan sa mnom jer sam se danas naročito iskazao. Naime, prenio sam pred njegovim očima, u tren oka, 15 vreća cementa od 25 kg od ulazne kapije na drugi kraj dvorišta gdje su postavili mješalicu. Bio sam relativno nov radnik pa je Gazda zasigurno pomislio kako sam dobra akvizicija. Vjerojatno mi je zbog toga i turnuo ovih 100 kuna u ruku. Kod slabe dvorišne rasvjete nisam odmah ni razabrao o kojoj je novčanici riječ; pretpostavio sam da se radi o standardnih dvadeset kuna za gablec. Naime, kada je bio u prilici, Gazda bi nam osobno ili po svom zamjeniku dostavio svakomu po pola pečenog pileta iz Konzuma i pola bijelog pšeničnog kruha za gablec. Bio nam je to glavni, a često i jedini obrok u desetsatnom radnom danu; naravno, po potrebi radilo se i dvanaest sati, kao npr. danas, kada je trebalo do kraja dana izbetonirati šaft.

Cijela ekipa se već pokupila, praktički, činilo se, brzinom svjetlosti. Ja, koji sam imao ključ od ovog dvorišnog gradilišta, ostao sam posljednji, s metlom u ruci.

Svanuo je novi radni dan: subota. Dovukao sam se u službenom radničkom kombinezonu, u teškim crnim visokim radničkim cipelama, sa sivom hudicom prebačenom preko svega i s neizbježnom šiltericom na glavi. Bilo je oblačno, ali svježe jesenje jutro. Dan se činio obećavajućim. Upala leđnih mišića lagano je popuštala. Ušao sam u dvorište, potom lelujajući pažljivo po vibrirajućim drvenim daskama iznad ogromne rupetine došao sam do vrata garaže i otključao ih.

Posao u građevini je opasan. Rupa, šaft, kanal; star, i na više mjesta procvikan produžni kabel za struju; oštra željezna mrežasta armatura za betoniranje. Na svakom koraku treba paziti. Jedan pogrešan korak, trenutak nepažnje i – gotovo! Ili cjeloživotni invaliditet ili – pravac groblje.

Izvadio sam opremu i uštekao produžni za veliku pneumatsku bušilicu za razbijanje betona. Pogledao sam na sat: bilo je 8.05. Odlučio sam građanima dati još i akademsku četvrt, pa sam namjerno polako vršio pripreme na lokaciji budućeg šafta. Napokon, počeo sam s bušenjem. Tok-tok-tok-tok… štekala je stara, islužena, ali još uvijek moćna mašina.

Mi radnici voljeli smo te pneumatske bušilice za beton. Mogli smo stvarati golemu, snažnu buku, usporedivu s malo čime. I sve to bez posljedica, i još k tome, u plemenitu svrhu rada. Davale su nam osjećaj moći i važnosti.

Već nakon kojih 15 minuta otkako sam počeo bušiti, sasvim očekivano, uslijedila je prva reakcija stanara.

Pojavila se jedna gospođa, u dobi oko 40 godina. Našminkana, pomalo uređena, u nekakvoj haljini cvjetnih motiva, ali decentnih pastelnih i zagasitih tamnijih tonova.

– Dijete mi ne može spavati od vašeg bušenja! – vrisnula je ljutito.

Znao sam na koje dijete misli. Bila je u pitanju djevojčica s violinom (očito je pohađala muzičku školu), dobi od kakvih 12 godina.

Uz miroljubiv izraz lica, skrušeno sam odgovorio:

– Gospođo, mi moramo raditi kako nam Gazda kaže.

– Ne, ne morate – odbrusila je prkosno, ne znajući što bi drugo rekla. A dobro je znala da moramo jer u protivnom možemo sami dati otkaz.

U sebi sam zadovoljno pomislio: – Ko vas jebe, gamad malograđanska! Subota je radni dan! Nek’ i razmažena djeca gradskih činovnika nauče što je život! Normalni ljudi ustaju oko 6; najkasnije do 6.30. A neki čak u 5 ujutro, pa i ranije.

– Jebo vas rad, te vas jebo… – bijesno je procijedila dok se okretala na odlasku u svojoj cvjetnoj jesenskoj haljini.

Ne znam koliko joj je pogled na miroljubivog, prašnjavog, oznojenog radnika sa štekćućom bušilicom u jutarnje sate pomogao, ali sve u svemu, bila je to još vrlo upotrebljiva ženska.

Što reći kada i fino uređene gradske gospođe u rano jutro ovako prostački psuju? Bila je to sasvim pogrešno usmjerena energija. Imao sam razumijevanja za nju. Nastavio sam s radom. Zabio sam debelu željeznu glavu teške i masivne bušilice u još neokrznut dio betona te zadovoljno i ponosno nastavio s bušenjem u kutu gradskog dvorišta.

Foto: www.pixabay.com

Igor Petrić: Doviđenja pameti

(ponekad želim, ponekad pričam previše)

Između jave i sna tanka je linija koja dijeli čovjeka napola i čini ga sretno-nesretnim, ovisno o kontekstu i situaciji u kojoj će se naći ili se već našao. Upravo zato ispričat ću vam san koji želim sanjati ponovno i ponovno, ma bezbroj puta ako treba. O kojem razmišljam, koji sanjam i o njemu razmišljam i ponovno ga sanjam i on je uvijek i uvijek drugačiji, iako je isti. Nedosanjani san o snu. Naravno da to nije nikad u potpunosti isti san.

Detalji se razlikuju, ali u osnovi osnove, u samoj biti, samom predlošku priče kontekst je isti, isti zaplet i kraj. Ja kao glavni akter. Ja kao netko drugi, Ja kao netko treći i četvrti. Ja kao svi ljudi koje srećem. Lokacije su ponekad iste, ponekad drugačije. Izmjenjuju se brzinom svjetlosti i nisu baš uvijek pamtljive. O bojama bi se dalo dugo razgovarati, jer neke nikada nisam uživo vidio. Toliko nijansi, preljeva i raspršenog pigmenta, da se sve čini isto. Slika, sliku prekriva, u nju se preljeva i dio iste slike postaje. Sve je naravno snimljeno u najboljoj rezoluciji i obrađeno najnovijim softverom za obradu digitaliziranih podataka. Nije da ja ne vjerujem svojim memorijskim sposobnostima konzerviranja iskustvenih činjenica u vremenu, ali uz današnju tehnologiju. Mislim da znate o čemu govorim. Prije razotkrivanja samog sadržaja, same srži i biti sna, odnosno radnje, za koju nisam siguran postoji li uopće, moram razjasniti iskustvenu različitost koju sam osjetio kao dijete, mladić i koju osjećam sada.

Opće je poznato da su dječji snovi isprepleteni neobičnostima koje ponekad graniče sa znanstvenom fantastikom uz obvezne elemente slučajno ili namjerno ispričanih horor priča. Barem su kod mene graničili. Ma što graničili. Prelazili su granicu svako malo, čim bi se malo više opustio. Prelasci su ponekad bili zastrašujuće bolni. Zamisli samo klinca, još ni u školu ne ide, kako stoji na samom rubu zamišljene granične crte. Sjeti se sebe. U svakom trenutku gubitak ravnoteže može te odvesti dublje no što si mislio, dublje od najdubljeg ambisa neistraženog crnila i ludila u koje, nespreman, možeš upasti. Bojiš se, da bojiš se, no što možeš, znatiželja i neiskustvo tjera te dalje. Dalje od razuma, zdrave pameti i narodnih vjerovanja u koja više i ne vjeruješ slijepo. Vjerovao si, kao svako drugo dijete, iskreno i bez pitanja. Vjerovao sam i ja dok nisam shvatio da me varaju, lažu mi, oni najbliskiji, oni u koje nikada dotad nisam sumnjao. Vjerovao sam i mislio kako mogu sve. Super! I onda odjednom, kao iz vedra neba, otrežnjenje. Buđenje! Taj obični život nje uvijek onakav kakvog ga zamišljamo i stvarno, malo prebrzo prolazi. Shvatiš kako ga ponekad i možeš kontrolirati, samo što ćeš zato potrošiti previše energije. Isplatili li se toliko ulagati? Možda je najbolje sve pustiti neka ide svojim prirodnim tijekom. Neka ide, ako treba, u tri, četiri… (ma znate već gdje). Kažu najbolje se prepustiti prirodnim zakonitostima. Ne razmišljati previše. Živjeti ovdje i sada i raditi sve i svašta bez grižnje savjesti, onako nagonski, primitivno, čisto, jer nitko ne zna što donosi sutra. Sutra, ma već danas, već za tren sve može pasti u vodu i dovesti svakog od nas do ruba one iste zamišljene granične crte razuma, koja odjednom može postati stvarana. Ako ikad postane stvarna, tad nema povratka na staro. Zato sklopiti oči na vrijeme i reci naglas „doviđenja pameti“, ovo su samo snovi. Dobro se sjećam tih dana kada mogao sam sve. U jednom trenutku hodam, pa lebdim, malo letim, ronim i letim istovremeno najdubljim morima i nebeskim visinama bez pomoćnih naprava i udisaja svježe doze kisika. Često sam varao i koristio nešto od dodatne opreme poput maske, peraja i pojasa za spašavanje. Mogao sam tada sve što zamislio. Preskakivao sam planine i brže se od ostalih penjao na drvo i strme litice. Sve sam mogao što u stvarnom životu nisam mogao. Vozio sam čudnovata vozila, jahao konje i lavove, izumrle životinje, zmajeve i plastične dinosaure. Kad bi se našao s one strane granice sanjao sam i čudovišta: iznimno velike i dlakave vukove, vampire, vukodlake, debelu, proždrljivu vješticu i Krampusa, samo zato što su mi stariji pričali o njima. Nikad ih u stvarnosti nisam vidio, ali sam ih dobro, čak predobro znao. Navodno su sve te priče bile poučne. Znaš ono o dobroti, snalažljivosti i vječnoj borbi dobra i zla u kojem dobro pobjeđuje, a zlo umire u najgorim mukama. Super. Stvarno super. Kao dijete obožavao sam slušati kako, tamo neki roditelj odvodi svoje dvoje, najdraže djece u šumu, gdje će ih ostaviti jer, eto… nema više novca. Nema ih s čime hraniti, pa neka crknu daleko od njegovih očiju, sami, od gladi, u mračnoj vlažnoj šumetini. Stvarno super. Sve pet. Nakon takve priče, legneš u krevet i čudiš se tim divnim roditeljima, čudiš se i pitaš istovremeno: „Hoće li i mene tako odvesti u šumu“. Skoro zaboravih one perverzno dlakave napaljene vukove koji proždiru stare babe i nevinu dječicu. Odvratno. U jednoj čak pošalju lovca kako bi djevojku ubio i mrtvoj joj srce izvadio. Sva sreća pa krvnik to nije napravio, nego ju poštedio, zaklao svinju i njoj mrtvoj srce izvadio. Od-vrat-no. Fuj, fuj, fuj. I ti sad nakon takvih priča budi normalan. „Joj mama žuljaju me cipele. Upsss! Ništa, ništa. Zaboravi. Šalim se! Stvarno su super.“

Poučno do bola. Sjećam se kad su neke dvije probavale cipelicu koja im je bila premala. Uzele su nož i odsjekle jedna prste, druga petu. I sad ti starcima reci da te žuljaju cipele. Super, nema veze. Sve pet, jer na kraju uvijek pravda pobjeđuje. Vještice će spaliti i to javno. Nema veze što imaju ljudski oblik. Super gore u malim skučenim pećima ili na velikim lomačama. To što cvile i jauču, što im cvrči koža na plamenu, mast se topi, a oči, oči kao oči napuhane ispadaju iz duplji kao ping-pong loptice… nema veze, baš nikakve veze sa zbiljskim zvjerinjanjem nad ljudima, jer to ustvari i nisu neki ljudi. Nisu to neke bezvezne babetine, krumpirastog bradavičastog nosa ili šumske ljepotice od kojih dah zastane. To su vještice, zvjerad i ostali luđaci koji otimaju, ubijaju i jedu djecu, zločestu djecu i… „zato budi dobar“. Sjećam se kako su mi govorili „Ako budeš zločesti i tebe će pojesti. Krampus će te u vreću staviti“ Aaaaaaaaa… Dosta! Dooosta!

Pokušavao sam im reći, ali nisu slušali. Dapače, uživali su u svojoj sposobnosti prepričavanja i dodavanja još odvratnijih detalja od onih napisanih, ako su kojim slučajem u ruke uzeli nadopunjeno i izmijenjeno izdanje po preporuci UNICEF-a ili su neki dijelovi jednostavno ispušteni zbog odluke izdavačke kuće o cenzuriranju previše brutalnih i agresivnih opisa pradavnih događaja. Dakle, u svakom slučaju, kao dijete koje vjeruje starijima, naročito roditeljima, prepušten si njihovim hirovima i tu pomoći uglavnom nema. Pratimo ih slijepo na putu prema odraslosti. Jer oni su zakon. Zakon svih zakona i zato ne kvarite im roditeljstvo bezveznim napucima i eksperimentalnim odgojnim metodama. Svi će jednom odrasti i sve zaboraviti. E pa ja nisam. Nisam zaboravio i zato sada ovo pišem. Još ih i sad čujem kako na kraju govore. Sve će biti u redu. Ne boj se. Zvjerad ćemo zaklati, rasporiti im utrobu i iz utrobe izvaditi malene, divne slatke glavne likove, koji su eto greškom pojedeni. Nije bitno što sada smrde na želučanu kiselinu i ostatke neprobavljene hrane. Što očito smrde na govna, na krv i friške iznutrice. Nije bitno – govorili bi stariji. Oprat će se. Zvjeradi uvijek zašiju trbuhe, da ne pate. Prije šivanja ispune im trbušinu teškim kamenjem, da se, onako žedni od težine u bunaru utope. Vidiš, vidiš. Od tuda ustvari potječe ona narodna o prežderavanju. Hrana ti kao kamenje padne na želudac, iako nisi zvijer i ne proždireš malu djecu, stare babe i ostale glavne bajkolikove. Zanimljivo. Stvarno o tome na ovaj i ovakav način nikad nisam promišljao.

Kao mladiću, snovi su razrijeđeni erotskim sadržajem u kojem stvarnost koju sam tada želio, sada živim, a tad je naravno nisam imao. Čudovišta su polako ostarjela i u svojoj izopačenosti izumrla. Vukovi su postali kućni ljubimci i predmet kultnog obožavanja. Vampiri loše maskirani likovi iz filmova, a Krampus je umro sa spoznajom da poklone ipak ne donosi djed Mraz, Božićnjak ili Sv. Nikola. Uz sve to ne smijem zaboraviti na vrijeme. Vrijeme za snove koje je svedeno na minimum minimuma, trošilo se na tada pametnije i korisnije stvari: noćne izlaske, opijanje s frendovima, tulume ili jednostavno kruženje gradskim ulicama. Da, neprestano smo radili krugove, ustvari hodali smo po pravilnim pravokutnim linijama, prateći što se sve to oko nas događa. Tko je normalan u to vrijeme trošio vrijeme na spavanje. Noćni provodi i život prije svega. Prijatelji. Da prijatelji. Oni dnevni, tjedni. Prijatelji iz djetinjstva. Prijatelji suprotnog spola, s kojima ustvari i nisam želio biti samo prijatelj, ali … A one vječne spavalice, jednostavno su prespavale najbolje godine i sad misle kako će nadoknaditi izgubljeno vrijeme. E pa neće. Ne mogu. Jednostavno nemaju vremena. Vrijeme ih je pregazilo. Nakon svih tih godina jednostavno izgledaju blesavo.

Nakon svega, svih tih godina, odrastanja, traganja, pronalazaka sebe, iznova i iznova, jednostavno shvatiš da više nisi ni dijete ni mlada osoba. Sada opet možeš normalno sanjati, ali ne. Ne! Ne možeš… Sad te more druge brige. Vukovi više nisu vukovi nego bijesni, napuhati političari, crveni, plavi, žuti i zeleni, imigranti, domaći i strani neprijatelji. Klimatski poremećaji, zarazne bolesti. E baš zato odlučio sam opet sanjati onaj isti san, o kojem vam, od samog početka, želim nešto suvislo reći. San kao nekad. San u kojeg sam znao pobjeći kao dijete, kao mladić. Veliki bijeli san u kojem ničega i nikoga nema. Potpuna tišina. Sve prozirno, čisto i sve bijelo. Jedno veliko prazno ništa, jer… kome trebaju ti napuhani stvorovi. Kome trebaju čudovišta i natprirodne sposobnosti, umišljeni gadovi, zvona i glineni golubovi. Bang-bang. Još jedan uspješan trap. Trap (?) više nije u modi. Ili se varam. Ili … opet samo sanjam i mislim na gluposti.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: On postoji

Imam 58 godina, uglavnom sam ono, prosječan čovjek osim što nisam oženjen…

Živim s majkom, razumijete, starica je to, ima 86 godina… a kamo da je smjestim…

Ne, nikad nisam ni bio u duljoj vezi, mislim jesam, negdje krajem osamdesetih, ali davno je to… Mislim, nije išlo…

Fakultetski sam obrazovan, humanistika… ali to je tako poniženo područje… razumijete, ali imam bogato iskustvo rada s ljudima…

Da, radim u javnom sektoru, ono, službeničko radno vrijeme, od 8 do 4 od ponedjeljka do petka… Uglavnom, u slobodno vrijeme čitam, da, to je navika u izumiranju, ali, što ćete, stare navike, ja sam malo rob tih staromodnih navika, ponekad pročitam nešto na internetu, ali, hm, eto, nema ni tamo nešto posebno… sve mi je to dosadno, ne zanimaju mene ni te afere, ma ne, ništa to mene ne zanima, apolitičan sam čovjek… osim toga nikad ne znate tko vas tamo gleda, da, prelijepio sam kameru na laptopu… I na mobitelu…

Dosta čitam, filozofiju, Schopenhauera obožavam, da, bio je to genije, pad u nirvanu, besmisao života, mene zabavlja to razmišljanje, dubina, oštrina uvida… Povremeno napišem koji stih, da, zgodno je to, onako za dušu… ali rijetko… ne baš svaki dan…

Ne, ne bavim se sportom… Nisam jedan od tih, čak ga ni ne pratim…

Ma ne, ne pušim previše, prosječno kad se uzme kutiju na dan, kada izađem van, znam dvije-tri… kutije… ali uglavnom ne više od kutije…

Na poslu uglavnom popunjavam obrasce vezane za štete iz djelatnosti, reklo bi se dosadan posao, ali radim izravno i sa strankama… poslije toga radim još par stvari vezanih uz ovjere, pripremu odlazne pošte, znate, ono, kažu naši ljudi, prebacivanje papira s lijeva na desno, ali nađe se i nešto kreativno u tome, bitan je to posao, ljudi ne razumiju… da, povremeno bacim pogled na solitaire, ponekad tetris, stara igra, ali jako bitna, da, svakako, ponekad i mahjong, e to je ozbiljna igra strategije… mislim, pomaže mi i u poslu… čak sam par puta bio i najbolji…

Ne pijem, ne, ne, nikako… osim kave, ne pijem ništa, dobro, ponekad mi se zalomi koje piće s društvom poslijepodne ili predvečer, ne više od pet ili šest votki, ponekad i pet-šest piva, ali, kažem, rijetko kada, povremeno, tri-četiri puta tjedno, najčešće od srijede do subote… ali nije to tako svaki tjedan, samo povremeno… I da, u neke od onih dana kada uzmem slobodno na poslu… Znate, anoniman činovnički posao, nitko ni ne pita za mene… Uglavnom, rijetki su to petki kada ja izađem van i nešto popijem, ali povremeno se čovjek treba opustiti…

Društvo? Ma to je par prijatelja, uvijek istih, sretnem ih u kafiću… Ma ne, ne družim se s njima osim kad izađem… Ne čujemo se nikada, zapravo, tamo se slučajno zateknemo… znate…

S ljudima s posla? Ne, nismo na istoj valnoj duljini, znate, to su sve uglavnom obiteljski ljudi, a meni to baš ne odgovara… Ono, znate, oni pričaju o djeci i unucima… Mislim, ne pričam ni s ljudima u kafiću nešto pametno, premetnemo nešto o politici, ali uglavnom je to ono uobičajeno, znate o tome kako je dosta toga u kurcu, mislim, teško je izbjeći to da je sve u kurcu, pogledajte oko sebe, bit će vam sve jasno do kuda je ovo dovelo… Pogledajte na što nam sliči zemlja…

Ne, ne, ne koristim neku veću količinu lijekova… Antibiotike nikada… Znate, ljudi mojih godina uzimaju i za srce i za šećer, ne, ma, ja uzimam nešto normabela, ne previše, one od 10 mg, ali uzimam polovice, da, to mi je terapija za neke moje strahove, ono, bolje se nosim sa svakodnevicom… Živimo u jako zbunjujućem vremenu… Da, uzimam i cipralex… znate, selektivne inhibitore pohrane serotonina, ali oni ne stvaraju ovisnost… jednom sam bio na liječenju na Rabu, ali bilo je to davno, početkom devedesetih, dobro, na neki način me spasilo… da, teška su to vremena… svakih deset godina neki kaos… Košmar u glavi…

Rekao sam vam već, nisam previše na internetu, dobro, ponekad, znate, ponekad, stvarno kada je neka važna situacija, onda napišem, ne nešto posebno, desetak, dvadesetak komentara na dan, neke dan, a čujte, kad me tema povuče… povuku me za jezik… mislim, gledajte, ovo s izbjeglicama, čujte, tko zna tko se sve tu krije… mislim, što ti ljudi uopće tu rade… ali, ne, ne koristim previše te stvari, kažem dvadesetak-tridesetak komentara na dan… ne više od toga…

Uglavnom nisam na društvenim mrežama, ali imam profile na fejsu, instagramu, imam i tinder i grindr… nikad ne znate… da, a čujte, muškarac sam u godinama, imam svoje potrebe… mislim, razumijete…  a osim toga, mislim, zdravlje muškarca može biti ugroženo ako, razumijete me što želim reći… nisam u vezi… zaključite sami… da…

Uglavnom sam tolerantan… Osim kad me iziritiraju svi ti balavci, mislim da, ta opća anomija, da, društvo koje propada, te gay parade, da, mislim, to je nepotrebno eksternaliziranje… da… razumijete…

Kako mogu pomoći organizaciji? Pa gledajte, iza mene je ogromno iskustvo rada s ljudima… svakodnevno, ono, baš sam svakodnevno s ljudima, cijenjen sam u svom radu, a čujte, i godine i obrazovanje mi ide u prilog… Moje su namjere vrlo pozitivne, svakako mogu pomoći…

Mislite da se pridružim grupi? Kako to mislite?

Kako mislite da sam i sam u potrebi? Mislim, ovo je nesporazum… razumijete što želim reći, ja sam posve normalan, običan čovjek… s velikim iskustvom… rekao sam vam, ovdje sam da bih pomogao… Mogu voditi grupu, pomoći u terapiji…

Ali, mislim, ovo je već vrijeđanje… Stvarno, ovo je već vrijeđanje…

Foto: www.pexels.com