Arhiva kategorije: Proza

Miro Škugor: Koncert

Nije volio masovna okupljanja.

Povorke, utakmice, svadbe, festivali, sprovodi, diskoteke, sportska i ostala društva, kongresi, demonstracije, simpoziji, predavanja i koncerti izazivali su u njemu osjećaje plitke anksioznosti te dubokog samoprijezira. Jednostavno, nije mogao pripadati ikakvim grupama. Čak niti tijekom samo tih par sati moranja ili povremenog kompromisa. Oduvijek je zazirao od dužeg kontakta s umnoženim pogledima „onog drugog“.

S njom je pak’, kao ni s kim drugim, htio sve, pa makar u konačnici i ne stizali imati puno. Još od trenutka kada ga je ugledala te automatski nacrtala njegov portret, znala je da se nisu sreli prvi put. Nije marila što se nikako nije mogla sjetiti gdje su se sve i koliko puta do tada upoznali. „Neka ovog puta potrajemo bar nešto duže“, pokušavale su ga, moleći, izmjeriti njezine oči kada god bi se susrele s njegovima. Ponekad mu se učinilo kako ga jedino ona doista vidi. Kao i replikantski redni broj iza njegovog imena.

Možda je baš zbog toga pristao na zajednički odlazak na koncert. Uostalom, jedva se mogao prisjetiti kada je posljednji put nazočio sličnom glazbenom događaju. Ako mu se baš nikako ne svidi, čvrsto je odlučio kako će upravo zbog nje izdržati do zadnjeg aplauza. Ona je preko tvrtke nabavila VIP ulaznice, a on joj je prije koncerta poput vrhunskog pantomimičara uručio buket cvijeća i natočio šampanjac u čaše. Naiskap su ih ispili, pa se zarazili zvonkim smijehom. Podsjetilo ga je to na radijski studio u kojem je prije tridesetak godina uspio pridobiti grupu talijanskih pantomimičara da uživo izvedu minutu svog programa.

Dvorana „Arena Centra“ nije si dopustila nijedno prazno mjesto. Svi su ga željeli čuti. Pa čak i ona, koja je slušala beskonačni „rain jazz“ što rastače u komadiće jastva svako doba dana, ma koje godišnje doba bilo. Prenuo ih je prolom pljeska i pljusak svjetla. S prvom notom, drugim zvukom, trećom riječju, četvrtim stihom shvatio je da te večeri, zapravo, nastupa smrt. A kada smrt pjeva, oni koji je mogu čuti ne prestaju plakati.

Prve suze brzo su prerasle u protočni plač, a zatim u neprestane nasrtaje jecaja koji su mu u nepravilnom ritmu izbacivali zrak iz pluća i sjećanja na prošle živote. Pogled na nju bi ih opet vraćao, ali sve bljeđe. Ona ga je držala za ruku i svako malo pitala: „Što ti je? Jel’ ti dobro?“ Ništa joj nije odgovarao. Jer, svaka pjesma je bila o njoj, o njima. Bio je brod u boci, a ona Magdalena. Bio je trag u beskraju, a ona njegov lipi anđeo. Bio je nocturno, a ona bješe ljubav.

„Zar ti nisi čula kako smrt pjeva?“ upitao ju je pri izlasku iz dvorane, tek onako, ne očekujući odgovor. Stala je pred njega. „Zar se već rastajemo?“, jedva je izustila zagledavši se negdje kroz njega. Brzo su došli do automobila. Ona je vozila. I tišinu u njima. Iskrcala ga je pred ulazom u zgradu. Pa nagazila gas.

Otada se nisu čuli. Ni vidjeli. S ljubavi je isto kao i sa srećom. Često ih se odričemo iz ne baš jasnih razloga i ustrajno prolongiramo za neka bolja vremena. Ili sljedeće živote.

Foto: www.pexels.com

Blaženka Slovenec: Srna

Cijeli sam život slušala glupe priče o ljubavi: što više daješ, više imaš. Gadili su mi se moji roditelji i njihova potreba da stalno jedno drugom nečim ugađaju. Bila sam divlja, neprilagođena, voljela sam konje i jahanje, a najviše sam voljela pucati i moja najdraža igračka bila je lovačka puška. Pucati sam naučila od Babe. Kad god bi mi se ukazala prilika, ukrala bih pušku i čahure i pucala u šumi. Pucala u limenke, drveće, ptice, orlove, sve dok nisam postigla savršenstvo, sve dok nisam mogla jednim hicem pogoditi zeca u trku. Baba me nije sprječavala, nije se bojala, a i pravila je odličan zečji gulaš. Jednom sam slučajno upucala srnu. Ili nije bilo slučajno. Dok je padala, shvatila sam da je neću moći donijeti do Babine kuće, da mi je potrebna pomoć. Nisam je mogla ni ostaviti tako da leži na travi, jer bi lešinari orlušine odmah nanjušili plijen i cijelo bi selo znalo da sam ubila nešto veliko. Odvukla sam je u šumu, mokri trag krvi ostao je za nama, ali nisam mogla još i o tome misliti. Nespretno sam po njoj pobacala šušanj i trkom odletjela do sela. Imala sam sreće, gaj u kojem smo se igrali kao djeca bio je podno šume pa me nitko nije vidio. Baba nije ništa rekla, pogledala me, uzela dva oštra noža, veliki ruksak i nekakvu najlonsku iskrzanu vreću, plahtu i stari stolnjak, nekoliko kuhinjskih krpa, sve to nagurala u ruksak i pokazala mi prstom put gaja i tiho rekla:
– Idemo.
Kad smo stigle, muhe su već započele svoj odvratni ritual upljuvavanja. Baba je vješto oderala srnu, nakon što sam joj pomogla da je zavežemo za granu. Naredila mi je da iskopam rupu; nisam pitala zašto. Crijeva i iznutrice zakopala je i brzo poravnala zakopano, da se ništa nije primijetilo. Dala mi je nož i znala sam da od mene očekuje da joj pomognem odvojiti meso. Ruke su mi se tresle, nije mi problem bilo ubiti, ali ovo kasapljenje mesa bilo mi je odvratno. Nisam se usuđivala ni pogledati Babu, a na prigovor nisam imala pravo. Bila sam kriva. Bio je to moj prvi sat anatomije. Dio mesa donijele smo u ruksaku, čvrsto zamotano u plahtu, a dio smo zamotale u stolnjak i stavile u onu iskrzanu plastičnu vreću, plitko zakopale i prekrile lišćem. Ibra je poslije dva puta išao po butove.
Nisam mogla jesti to meso, iako je Baba bila vrhunska kuharica, a ni tetka nije za njom zaostajala. Moja majka nije znala kuhati i najbolje od svega bilo je to što je nije bilo.
Onakva jezičava negdje bi se izlajala. Imali smo mesa cijeli mjesec. Jedan dan se peklo, pa se kuhao gulaš, pa ispod peke. Susjede su nas obilazile i zlobno zapitkivale:
– Što to fino miriše? Kano da je neka divljač.
– A od kud meni staroj divljač, vrag vam pamet odnio? – pitala je Baba. – U mene su samo djeca u gostima.
I tako nas nakon nekoliko dana ostaviše na miru, dok se srneći drob raspadao u šumi.
Što bi moj otac dao za porciju tripica? razmišljala sam. Ali na moju sreću, nikad nije ni saznao da sam upucala srnu.
– Što ne znaš, nije se ni dogodilo – govorila je Baba. – Da je tvoja lajava mater ovdje, i ti i ćaća završili biste u zatvoru. To je, kćeri moja, krivolov – tumačila mi je Baba.
I kao što nikad nisam razumjela što je ljubav, tako nikad nisam razumjela ni što je krivolov. Ne možeš krivo loviti; ili loviš ili ne. Uvijek netko lovi, a onaj drugi je lovina, to je prirodni zakon i u šumi i u životu.

/Oblak zaborava/

(fotografija: pixabay.com)

Miloš Petronijević: San pravednika

I penjah se lestvama nebesnim, a milozvučne boje pevahu u spektarima prelivajući se jedna iz druge i jedna s drugom kroz harmoniju koja obuhvataše sva suglasja te nesuglasja ne beše; i lebdahu energije noseći me dahom odblesaka svojih što behu svuda unaokolo, jer sve bje punina poput svetlosti nošene nemogućnostima u kojima su mogućnosti sve moguće. I vantelesan, a sa telom dođoh pred mnogostrukost jednog u jednom, gde su sile svih vremena i prostora objedinjene u horizontu svih horizonata, nepojmljivom. A glas bez glasa prože me i učini jedno sa svime; i bejah svi likovi sebe u meni, i misao koja je svja. Gledao sam sve što bilo je, shvatajući da tako nije trebalo biti. I nošen vlastitom silom i snagom koju mi podariše nebesa, a kojoj nemaše ravne, vratih se na Zemlju da uklonim besporetke i glupost i da zavedem red i pravdu.
Trotoari i ulice urlali su žurbom, i prolazio sam kraj ljudi čitajući im misli, shvatajući da oni misli i nemaju, već da tek samo trčkaraju tamo-amo, obuzeti sticanjem materijalnih dobara, samonametnutim obavezama koje zovu “moram”, komforom, uživancijama i prcanjem. Bog ih je po svojoj slici i prilici stvorio, kontali su i klanjali mu se, da bi mogli da veruju u sebe, da poštuju to što jesu, jer ljudskoj umišljenosti nema ravne, i sve je u njima grabežljiva osionost, maskirana u duševnost i dobrotu, u umilnostima hipokrizije, gde je najveće ljudsko prokletstvo strah koji se ne priznaje.
Sve sam video, i to što sam video, nije bilo dobro. Svet je bio pred samoubilačkim uništenjem, nuklearna bojeva čudovišta, stvorena od maloumnika koje su zvali naučnicima, čekala su na ludaka koji bi se kao predvodnik nacije dočepao vlasti i u ime odbrane postojećih vrednosti ili novog pravednijeg ustrojstva zaratio sa svima koji ne misle kao on i njegovi; pojavio bi se kad-tad na ovom svetu gde se sva grupna zla čine u ime dobra; i nestala bi lepota sa zemlje i mogućnosti za lepotu u ljudima – shvatio sam svoj zadatak i zašto mi je moć dana, iz astralnog sveta, trenutno, nevidljiv a prisutan, mogao sam da budem gde hoću, da učinim ma šta, da iz opsega onoga što ljudi mogu da vide, spaze, a što je tek okrajak stvarnosti, uklonim sve ono čega bi bolje bilo da nema – i to sam i radio, s amnezijom iselivši osoblje poslao sam u crne rupe postojećeg nuklearne baze, podmornice i s njima povezane vojne urede, učinio ih nepostojećim, kao da nisu ni bili, posetio sam i sve one koji su ma šta o fisiji i fuziji znali i to što su o tome znali obrisao im iz mentalnih sfera; i iščeznuli su iz periodičnog sistema uranijum i plutonijum koje bogovi nepromišljeno zarad kušnje naše stvoriše; svet je postao bezbedan; planeta je mogla da se okreće bez straha da će je neki fanatici uvereni u ispravnost svojega mišljenja razneti – i moj prvi zadatak bi učinjen.
Sve što živi, sve što postoji, treba da ima i ista prava i mogućnosti samoostvarenja, dok ne nastupi smrt u kojoj smo milošću proviđenja svi jednaki; i moj drugi zadatak bio je preraspodela ovozemaljskog blaga i satiranje nepravdi nagomilanih kroz istoriju ljudskih gluposti u siledžijstvu “Ovo je moje!”, eliminisanje patnje usled iskorišćavanja drugoga u suludom sistemu gde jedan posto najbogatijih poseduje istu količinu bogatstva kao preostalih 99%, i gde 20% populacije koristi 80% zemaljskih resursa, i gde trećina ljudi gladuje ili je bez vode – jednom rečju, trebalo je izgraditi novi svet, pravedniji, zasnovan na razumu, u kojem neće biti izrabljivanja i potlačenih, i u kojem će čovek s ozarenjem kao bližnjeg zavoleti i daljnjega svojega i okrenuti se ljudskosti i duševno-duhovnim vrlinama, upoznavajući u sveukupnoj povezanosti svega što bilo je i što će biti smislenost i radost života, i u iskri sopstvene svesti otkrivajući blagoslov Tajni kao dar zvezda i bogova.
Sa tom namerom, da bih svet učinio boljim, a kao neko ko može sve, pa i da trenutno ode gde hoće i da bude tu, a da ga drugi ne vide, i kao onaj koji boraveći u sferama nadovozemaljskim s jasnoćom sagledava duše i um ljudski i kojem, da bi delovao na ljude, nisu potrebne reči da bi snagom svoje misli njihove misli i fundamente u njima menjao – kao svemoćnik i volšebnik, dakle, obišao sam za početak onako nevidljiv prvih tristotinak najbogatijih i u glavu im utuvio ideju, a da to nisu ni znali, da se okupe u hotelu Alpi, gde su nemajući kud i došli, hipnotisani, i tu sam im svima dokraja pomerio pamet, obrisao im iz sećanja koliko su bili bogati, te je tako veći deo njihovog novca završio na računima za opšte dobro, sa šiframa meni poznatim, ali ih nisam, po uzoru na neke drugove, poslao pod giljotinu ili u Sibir, niti sam im prigrabio sve što su imali, njihovo blago bilo je nerazumno golemo, humanost i pusti ideali bejahu u srcu mojemu, ljubav takoreći; stoga sam i njima dovoljno ostavio da sa svojim potomcima žive i prožive, udelivši im malne četvrtinu od onog što su do tada posedovali, tek sam im samo temeljno psihu i narav izmenio, usađujući im ljubav, dobrotu, moral, empatiju, koji bejahu neznani grabežljivoj duši njihovoj; postali su to drugi ljudi – na okupljanje su došli kao beskrupulozni ljigavci i bezdušni izrabljivači, a skup su napustili vedrog osmeha, kao plemeniti dobrotvori i sveci anđeoske duše.
Tako je bilo sa prvih trista… Posle sam to isto primenio i na sve ostale što svojim investicijama i kamatama piju krv vaskolikom čovečanstvu; i tako se polovina svetskog bogatstva, zarad sveopšteg boljitka, našla u mojim rukama, na radost ljudskosti i poštenja.
Pošto sam obezbedio materijalna sredstva, krenuh na reorganizaciju društva i uklanjanju tuge iz ove doline suza.
Siromaštvo i jad potlačenih plemena i klasa sa pravdom behu u raskoraku, i da bi se to promenilo – da bih nejednakosti ublažio, a kasnije u tom obliku i obimu i zatro – napustih duhom zemno telo svoje i nebesnim putevima kroz Misao koja je sve i svja, i svuda i vavek, u deliću trena preleteh Atlantik i iz Srbije otidoh u Ameriku, eda bih od tamošnjih finansijskih institucija humanitarne napravio, a kako je zahvaljujući okultnoj hajdučiji većinski deo njihovih fondova sada bio moj, to je i svet obasjalo drugačije sunce: bespovratnim kreditima i beskamatnim pozajmicama ujednačili smo ekonomiju na svim delovima Kugle, i umesto samoživog sticanja privatnog profita bankari i menadžeri postali su milosrdna braća i sestre.
Oslobađajući tako razum od okova skučenih vidika i ostvarujući milenijumske težnje čovečanstva za svetom gde čovek čoveka neće potirati, lebdevši duhom iznad Amerike i sedišta Svetske vlade, zatekoh tamo vrevu ličnosti od značaja; beše to ološ beskrupoloznih političara, religioznih fanatika i kočopernih vojskovođa; i htedoh da im u pameti utuvim ideal o ljudskosti i poštenju, ili da ih zamenim stručnijim i boljim ljudima koji nas neće zaglupljivati eufemizmima i tlapnjama, ali mi je neka buka, zvonjava, remetila planove, dozivajući me i vukući natrag; bila je jača od mene i mojih namera da po svome ćefu preuredim svet – i vraćajući se unazad i lebdeći nebom iznad prostranstava videh ispod sebe mnoštvo plemena, različitih govora, što je nerazumno, i setivši se kako su nekada ljudi merili na lakat i korak dok nisu uveli metar, što se pokazalo korisnim, obuze me blistava vizija da izgradim Kulu i u njoj okupim jezikoznalce, poradi stvaranja jedinstvenog i planetarnog, svem čovečanstvu razumljivog govora, a koji se zbog ukorenjenih i često besmislenih narodnih tradicija bez prisile ili pomoći viših sila teško da dâ realizovati – i videh još sa neba, vraćajući se u samoga sebe, koliko se ljudska vrsta razmnožila i sve preplavila, shvatajući da će se, nemajući drugih neprijatelja osim njih samih, jednoga dana ponovo u nekom novom ratu između sebe ubijati, bombardovati i klati, kao da im je to sudbina – i lebdeći nad lepotama Zemlje, po kojoj su besomučno jurili automobili, iz okrajaka svesti osluškivah sve razgovetniji i bliži glas koji me je dozivao: – Hajde, ustaj! – i budeći se iz nebuloza ugledah žandarma na vratima, rasuđujući ponajlak da se nalazim u državnom zatvoru.
– Pokupi prnje, slobodan si! I nemoj više da se kurčiš, jer ćeš najebati! – kaza mi čovek, bez ljutnje, smešeći se.
Ustajući sa kreveta, pipnuh se po leđima i pomislih da se požalim na ona dva kurvinska udarca pendrekom od noćas, ali se dosetih kako sam pijan pišao kraj semafora i da bi me možda i pustili da nisam isterujući pravdu jeo govna, huleći na državu i kidišući na predstavnike vlasti, te otklimavši glavom pođoh za njim i izađoh iz stanice.
Napolju me sačeka neko tmurno jutro, ljudi su se mimoilazili zagledani u sebi, i nebesa su ćutala, bogovi su brinuli svoju brigu, ne govoreći nam ništa.
Kao da je sve bilo na svome mestu i u redu.
Mudrost pravednika proterana je sa ovog sveta i tek se haotično javlja u glavama nekih sanjara.

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Tuširanje

„Dvadeset tri i trideset. Sad će“, nije ni završio misao kada se iz stana iznad, preciznije iz tuš-kabine pozicionirane nad krevetom na kojemu je upravo pokušavao zaspati, na njega obrušio zvuk tutnjave Nijagarinih slapova uzrokovan neumoljivim Frankinim tuširanjem. Nakon otprilike tri minute uslijedila je i neuspjela vokalna interpretacija negdašnjeg hita Lepe Brene. I tako narednih petnaestak minuta, baš svake večeri, tijekom zadnjih par godina.

„Tipičan Kantov sindrom“, pokušavao je pojmiti. Doduše, Immanuelovi sugrađani nisu bili izloženi nikakvoj pogibelji. Pače, trebali su mu biti zahvalni, jer su po njegovim svakodnevnim šetnjama, točno u sedam sati, mogli navijati svoje satove. Vele da je samo jednom, na nekoliko dana, odustao od šetnje zato što se zanio čitanjem Rousseauova djela „Emile ili o odgoju“. Tako se i Frankino tuširanje znalo prolongirati, ali samo na sat-dva. Toliko o odgoju. Tek za ljetnih školskih praznika Vjekoslav se konačno mogao naspavati.

Osjećao je mješavinu bijesa, nemoći i zle sreće zato što je baš on postao dijelom Frankinog bioritma i higijenskih navika. „Zašto nisam kupio stan u nekom od drugih ulaza?“ stalno si je postavljao isto pitanje. Ležeći nepomično u krevetu jedino je znao kako će se sutra nastaviti spoticati o vlastite podočnjake. Ono što još nije mogao znati, ali je predosjećao, bila je noć kada će mu se plafon srušiti na glavu. „Ubila ga tuš-kabina“, mogao je zamisliti crnokronični naslov na nekom portalu. A potom se načas uozbiljio: “Nije li mi onaj astrolog predvidio nasilnu i bizarnu smrt?“ Kao da nelagodno otresa perut sa sakoa, brzo se mišlju vratio na aktualnu situaciju.

Franka je završavala osmi razred osnovne škole i bila je starija kći njegove susjede Irene, inače, samohrane majke u lijepim četrdesetima. Morat će u najskorije vrijeme opet s njom porazgovarati i upozoriti je na kućni red koji nije dozvoljavao nikakve po susjede uznemirujuće aktivnosti poslije 22:00. posebice ne u novogradnjama. Tom teroru morao je već jednom doći kraj.

Kako to u životu već biva, pri jutarnjem odlasku na posao, na izlasku iz zgrade, susreo je susjedu Irenu. Prije nego li je išta izustio, ona mu je ljubazno ponudila prijevoz njezinom osobnim automobilom do posla. Pristao je. Tijekom vožnje pričali su o svemu samo ne o temi koja ga je toliko mučila. Crveno svjetlo semafora iznenadno je kod njega pokrenulo pravu verbalnu bujicu u trajanju od nekoliko minuta. Sve joj je nastojao nabrojiti: Franku, tuširanje, pjevanje, on godinama ne spava, kućni red, on čuje i druge zvukove, viku, svađe, pospremanje njihovog stana, čuje i kad koriste toalet, samo što mu ne mokre u uho, itd.

„Znate, dragi susjede, kada mi sve ovo ovako pričate čini mi se kao da smo već dugo jedna obitelj. Morali bi svakako probiti plafon te spojiti naša dva stana unutarnjim stubištem“, rekla je smijući se. „Već sam sto puta upozorila Franku, ali ne sluša me. Jeste li primijetili da se tuširala oko pola deset kada ste mi se zadnji put požalili? To je trajalo dva dana, a onda sve po starom. Takve su to godine. Znate i sami…“ pojašnjavala mu je. Htio joj je odgovoriti nešto ne baš pristojno, ali zaustavila ga je nagla škripa kočnica. „Evo, vi tu izlazite, zar ne?“ milo ga je upitala. „Da. Hvala na vožnji“, nespretno je uzvratio.

Od prekjučer, nije mogao ne čuti kako se sada, uz svakonoćno tuširanje u 23:30, netko tušira svako jutro u 6:30. Dok ne bude posve siguran o komu je riječ, još neko vrijeme se neće buniti. Ali, svakako će morati. Budući da ga budilica budi u 6:50, nikako ne smije dopustiti drsku krađu cijelih dvadeset minuta predragocjenog mu sna. Uostalom, ako ga išta može izbaciti iz takta, onda je to osvetničko tuširanje.

Foto: www.pexels.com

Jim Shinebird: “Sve je sranje osim pišanja!”

“Sve je sranje osim pišanja!” ulazi u prljavi minibus banijska grdosija u izlizanoj kožnoj jakni. “Dal… ti točkovi voze za Popovaču?” kese se seljaci brišući znoj dok su žene premorene od života, a u meni zatreperi nešto što ne osjeća ni milost, ni bol, ni strah, nešto nezadrživo, poput proljeva živaca; tako je bar pisalo na plakatu “Terminatora” daleke 1984. Masa dobričina u dvadesetak razderanih fotelja pokrštavaju mirisom rakije sve što ulazi u ovaj jutarnji let za Baniju. “IDEMO… VOOZI ILI VRATI PARE…TI JEBEM TRUNJE!!!!” Udarac pijane glave o prozor. Pokrenuo se stari autobus. Preko ceste je fotoradnja. Pas ispred vrata. “VOZI STOOOOO NAAAAA SAAAAT!” Jednostavne riječi puka, žestoka zbilja dijeli ih k’o hostiju umjesto kolača. Nakon gromoglasnog smijeha, kašljanja i grgljanja, drugog zvuka osim podrigačine nije bilo. Prdnem. Do škole još dvadesetak minuta predvidivih krivina i luđačke vožnje i za ovu žilavu gerijatriju. Na trećoj stanici postajem svjedok precrtavanja, pomalo nasumična klaonica osjećaja; naglo se opraštao hladnim izrazom lica klaun trenutka koji je očito zbunio prijatelja po čaši. Izašao sam u Jabukovcu kao iskrivljena individua tipične manije zadovoljstva.

(ekstravagancija sjećanja na desetogodišnjih 16 km divljine!)

Foto: www.pixabay.com

Blaženka Slovenec: Kokoš

Jutros je mater s placa donijela živu kokoš. Ponosno je umarširala u kuću s kokoškom ispod ruke. Stavili smo je u kadu. Ne giba se, ne glasa, ništa, kao da i nije živa.

– Zašto si kupila živu kokoš? – pitam.

– Nije bilo zaklanih – odbrusi preko volje.

Šutim.

Vrijeme polako prolazi, podne je, a kokoš je i dalje u kadi. Dao sam joj vode i malo zrnja kojim hranim ptice. Kljuckala je bezbrižno ne pitajući se što radi na tako čudnom mjestu, zašto nije u dvorištu. Što mater sad čeka, kako će zaklati kokoš kad od svega pada u nesvijest? (…)

Konačno stari dolazi kući s posla i onako umoran od dana koji ga je zgazio ulazi u kupaonicu.

– Koji kurac radi ova kokoš u kadi?

Mater mu objašnjava kako se baš zaželjela kokošje juhe i pečenja, a najbolje je meso domaće kokoši, nikako ovih kupovnih čije se meso odmah raspada. Stari šuti dok ona melje. Uzima kokoš i izlazi iz kuće. Gledam kroz prozor kako se osvrće oko sebe kao lopov s tom kokoši ispod ruke. Dolazi do susjedove ograde, podiže kokoš i nježno je spušta na travu.

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Kiki gaci cveću!

Po četvrti put pokušavao je pripaliti fitilj na voštanici koja se klatila u preširokom svijećnjaku. Prethodna tri neuspjela pokušaja dodatno su proširila mrlju lipanjskog predvečerja što je sve dublje natapalo njegovu narančastu košulju i kričavu kravatu kariranog uzorka.

„Valjda se konačno umorio i negdje primirio“, iskreno se ponadao sada već vidno iznervirani promotor kuhinjskog posuđa. Obazirući se oprezno na sve strane, pozorno je prinosio upaljenu šibicu k svijećnjaku. Još ga je svega centimetar dijelio do uspjeha. Ali, milisekundu prije nego li je u sebi uskliknuo: „Uspio sam!“, odnekud je dotrčao trogodišnji dječačić snažno puhnuvši prema šibici. Na dim ugašene šibice odmah se nastavio njegov vragolasti poklič: „Kiki gaci cveću!“ A potom je odjurio nekamo u vrt.

Promocija novog posuđa trenutno je prerasla u kaos. Promotor se sručio u stolac na pročelju stola jedva susprežući suze dok ga je osmero uzvanika nastojalo smiriti. Domaćica je dojurila iz kuhinje nudeći mu veliku čašu punu leda s tek prstom vode. Susjed Zvonimir neprestano je ponavljao: „Ma, dajte, molim vas! Odrasli smo ljudi. To je samo dijete. Sve će biti u redu.“ Gospođica Blaženka prednjačila je u nagovaranju promotora da nastavi i dovrši promociju. „Baš bi bilo dobro osvojiti novi ribež na prigodnoj lutriji“, razmišljala je usplahireno, uzdajući se u sve svoje atribute. Kikijev otac pak želio je samo jedno – dobro isprašiti tur svom potomku. I tijekom prošlonedjeljne mise također ga je doveo u stanje prigušenog bijesa. Još mu je u glavi odzvanjao Kikijev glasić koji je na svećenikovo:„Pomolimooo seeee!“, zdušno uzvratio: „Odmorimooo seee!“ Tajac koji je nakon toga ispunio crkvu pretvorio se u križ za koji nije znao koliko će ga dugo trebati nositi. No, posve sigurno znao je da kada ga se dočepa… „Kiikiiii, Kiiikiii!“ isprva je oštro dozivao sina. Nakon minutu ili dvije već je urlao isto ime u želji da glavnog krivca privede pravdi, ovdje i sada. A od Kikija – ni traga ni glasa.

Poslije pola sata, trud uzvanika urodio je plodom. Točnije, večerom. Promotor se koliko-toliko sabrao. Održat će promociju do kraja. Uostalom, večera se može skuhati i bez posebnih ukrasa ili atmosfere. Posebice kada društvo za stolom naglo ogladni. Uz domaćinovo asistiranje skoro besprijekorno je odradio ostatak predviđenog programa. Još samo flambirano voće i to bi bilo sve od njega za ovu prigodu.

U dubokoj tavi rastopio je maslac pa na njega dodao smeđi šećer, muškatni oraščić, piment, narančinu koricu i par žličica voćnog soka. Zatim je narezao raznovrsno voće te dohvatio bocu ruma i skoro polovinom njezina sadržaja zalio sočne kockice. „Kakvo će to biti finale!“, pomisli zaneseno, svemu do tada unatoč. A onda se redom dogodilo sljedeće: zvuk paljenja šibice, iskra, mali plamen pa huk otvorenog plamena. Kao nadrealni kontrast mraku što je upravo skliznuo sa Sljemenskih padina i doklizao do stola na terasi, iz tave s voćem suknuo je stup vatre visok oko dva metra.

Šok je umjesto itekako opravdane panike imao neočekivano paralizirajući učinak. Nitko nije stigao reagirati. Ni disati. A kamoli zazvati vatrogasce ili barem zavapiti: “Požar! Požar!“ Jedino je domaćinu u nekom dijelu primozga prostrujala fotografija njegove kuće u rubrici sutrašnje „Crne kronike“.

Nakon što je alkohol iz ruma ishlapio, sve oči bile su uprte u promotora. Nepomično je stajao pored zdjele, dok su mu preko oprljenog lica padale trepavice, obrve i vlasi iz pramena kose koji je samo trenutak prije krasio njegovo visoko čelo.

Odjednom je odnekud dojurio Kiki te iz petnih žila puhnuo u promotora. „Kiki gaci cveću!“ uzviknuo je radosno.

Foto: www.pixabay.com