Arhiva kategorije: Proza

Mislav Pasini: Svježe kao piletina

Čovjek je sjedio za recepcijskim pultom luksuznog hotela. Grizao je kruh natopljen u maslinovom ulju i u ustima ga miješao sa zalogajima mesa, dok su mu masne kapi padale po radnom stolu, pored tipkovnice. Dlanom je nevješto obrisao bradu i njime otresao po tlu.

“Ne razumijem vegetarijance, ne razumijem, a niti ću…” promrsio je sebi u bradu kada su se u dnu lobija otvorila ulazna vrata hotela. Čovjek na recepciji podigao je glavu pomalo u čudu. Pogledao je prema ručnom satu. Četiri sata i četrdeset minuta ujutro. Dvoje gostiju zastalo je pred ulazom odmjeravajući ga onako punih usta iza recepcijskog pulta. Muškarac i žena, negdje u svojim srednjim tridesetima, susreli su se pogledima u razmjenjivanju osmijeha.

Dvoje se s vrata približilo recepcijskom pultu, pri čemu se muškarac naslonio i drsko potražio recepcionarov pogled. Činilo se kao da je čekao da ovaj proguta onaj komad hrane u ustima i zatim je započeo:

“Onda, prijatelju, što nam nudiš u ovaj kasni sat?”

“Mislite u ove jutarnje sate?” rekao je čovjek sa svog mjesta.

“Kako god, bili jutarnji ili večernji, što nam, prijatelju, nudiš?”

“Ono što već nudim svakome tko uđe preko istih vrata”, odgovorio je.

Gost se nasmijao i potražio pogled svoje pratilje.

“Prijatelju”, nastavio je ironično, “znam ja što ti nudiš… Sobe, je li tako. To ja znam, no mene zanima kakve nam cijene nudiš u ovaj sat?”

Nakon što je progutao ostatke zalogaja recepcionar podigne pogled s cjenika.

“Osamdeset eura soba”, rekao je.

“Ufff, prijatelju, previše! Uistinu previše. Kada se odjavljujemo? Do koliko sati moramo napustiti hotel?”

Recepcionar se zamisli, kao da traži odgovor, pa ga gost s druge strane pulta prekine u razmišljanju.

“Nov si ovdje? Je li tako?”

“Odakle vam to? ” recepcionar će.

“Pa cijenu sobe moraš provjeravati na listama, a nisi ni siguran do koliko sati možemo ovdje ostati”, završio je sa smiješkom dok ga je njegova bolja polovica podbadala laktom, pritom upućujući podsmijeh recepcionaru s druge strane pulta.

“Do osam sati ujutro”, rekao je recepcionar.

“Što do osam sati?”

“Pa odjava. Izlazite u osam kako bi spremačice mogle pripremiti sobu za nove goste.”

“Oooo, prijatelju, pa previše je to. Ja ti ovdje dolazim s ovom divnom damom (djevojka se na njegovu primjedbu ugodno smješkala) i kažem ti da tražimo samo prenoćište. I ništa više. Dajete li doručak uz cijenu? Ako ga dajete, mi ga odbijamo. Samo spavanje trebamo. I, prijatelju, tu cijenu dat ćeš nam upola!”

Recepcionar zastane pa se nasloni u fotelji i pogled zadrža na gostu.

“Onda?” nastavio je gost.

“Onda što?” recepcionar će nakon što je od ispod pulta izvadio pola litre pive. Nagnuo je bocu i žedno potegnuo. Njegov postupak zbunio je djevojku u pratnji kojoj je u trenu nestao osmijeh s lica.

“Vi inače pijete u ovom hotelu?” nastavio je gost.

“Ne pijemo… daleko od toga, ali u posebnim prilikama uvijek se dobro podsjetiti na najbolje piće. Muškarci smo i znamo što nam najbolje odgovara, zar ne?!” rekao je recepcionar i nazdravio zidarkom pred licem gosta.

“Recepcija i zidarka. Ha, prijatelju, nego ovako ćemo. Ja tražim samo noćenje i želim da mi to odmah isposluješ. Ako nije moguće, pa uvijek postoji drugo rješenje…”

“Drugo rješenje?”

“Da. Da ti nazovem gazdu i kažem mu u kakvom sam te stanju našao ili, ako se baš ne budemo mogli dogovoriti, odvest ću te već u neki kut koji kamera ne snima i tamo te natamburati, čisto da me se prisjetiš s vremena na vrijeme. Meni tada više neće trebati krevet jer ću ionako biti i previše budan od adrenalina koji ćeš mi podići. Prema tome, možda bi bilo bolje da se prihvatimo prvog prijedloga. Daj mi telefon i zovnimo gazdu. Ja ću s njime isposlovati račun, a ti ćeš biti zadovoljan jer ćeš mi dati sobu po cijeni koju će gazda odobriti. A priča o tvojoj nesnalažljivosti za pultom neće ići dalje od ove recepcije. Hajde, sada, daj mi telefon.”

Recepcionar ne reče ni riječi. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pomakne u mjestu. A onda je tako nonšalantno podigao zidarku, potegnuo gutljaj i opušteno rekao:

“A ja sam mislio kako je ipak najbolje rješenje da izaberete neki drugi hotel, u blizini po mogućnosti. Ovo je turistička destinacija.”

Djevojka i njezin pratitelj zamuknu.

“Mislim da se nismo razumjeli. Želim ovaj hotel i to po upola manjoj cijeni. Daj mi telefon i ja ću zvati vlasnika!”

“To uistinu želite?”

“Da, istog trena!”

Recepcionar izvadi mobitel i doda ga gostu prethodno utipkavši broj.

“Halo!” bio je glasan ovaj kada mu se javio glas s druge strane. “Da, vaš sam stari gost! Prijatelju, pa nećeš me ostaviti na cjedilu. U pola cijene… naravno da tražim u pola cijene. Prijatelju, pa vidiš koji je sat, ja i moja pratilja tražimo samo noćenje. Dobro, prijatelju, dat ću ti ga. Evo, dat ću ti ga odmah, baš mi se, jadan, sav nešto ustrtario iza pulta.”

Čovjek je dodao telefon recepcionaru znakovito se osmjehujući. Činilo se kako je pokušavao čuti razgovor vlasnika i recepcionara.

“Jesi li se uistinu ustrtario?”

“Ma nisam, našem se cijenjenom gostu to samo priviđa. Možda sam malo opušteniji u ovo doba noći, ali daleko od toga da sam se ustrtario.”

“Znaš koju ćeš sobu dati. Posluga je još u hotelu. Čiste zadnje ostatke za sobom, pa ako su ovi voljni dati svoj doprinos, tko im to može zabraniti…”

Recepcionar je na kraju s osmjehom prekinuo razgovor. Pogledom se obratio gostu: “Pa tko bi rekao, dobili ste sobu!”

Gost zadovoljno pljesne dlanovima i namigne djevojci.

“Vidiš, mala, tko je faca!”

“Dođite, slijedite me”, rekao je recepcionar povevši ih kroz izlaz za prvi kat.

“Soba je jeftinija?” gost će za njim.

“Soba je više nego jeftinija, dapače, luksuzna, ako mene pitate.”

Stigli su do vrata i recepcionar goste propusti u sobu. Na samom ulazu, nakon što je propustio mladu damu, gost zastane i odmjeri recepcionara.

“Uh, smrdiš na meso i dodatke. Ja sam vegetarijanac. Kako možeš žderati za pultom i piti zidarku? Da nisam dobio ovaj popust, ako te već ne bih nalupao, vjerojatno bih te prijavio, a za guštera kao što si ti to bi ipak bilo puno gore, zar ne?!” rekao je i ušao.

Recepcionar je bez riječi ostao na vratima. Gost i njegova pratnja zastali su po sredini sobe kada je gost sa svog mjesta nezadovoljno upitao:

“Što je sad? Stajat ćeš tu u iščekivanju hoću li svojom batinom nahraniti mladu damu?! Idi dolje, čeka te piva, a po mirisima tvoje kože, i mjesto ti je nad porcijom koju si žvakao.”

Recepcionar ponovo ne reče ni riječi, da bi onda nakon duge šutnje konačno izustio:

“Tvoja koža…” rekao je.

“Da?”

“Tvoja kože te odaje. Možda ipak nisi vegetarijanac, premda se takvim predstavljaš?”

“Molim!?”

“Tvoja koža ima miris po svježoj piletini…”

“Mamu li ti tvoju!” izustio je gost pa se brzog koraka uputio prema recepcionaru, no u toj namjeri zaustavili su ga ljudi u crnom i crnim kapuljačama. Djevojka je na pola vrisnula nakon što joj je ruka u crnoj rukavci prekrila lice, pri čemu se svojim snažnim tijelom napadač okomio na nju. Na tlu se u paničnom pogledu susrela s uspaničenim licem svog dragog.

Recepcionar se povukao s vratnog okvira. Našao se u tišini hodnika ostavljajući gungulu u sobi s druge strane brave. Zastao je na hodniku i potom krenuo nazad, stepenicama prema recepciji.

Nad recepcijskim pultom bio je upaljen LED televizor. Program je bio na kanalu s vijestima. Reporter je izvještavao o još jednom praznom hotelu iz kojeg su doslovno svi nestali. Osoblje, gosti pa i samo vodstvo objekta. Nikoga nije bilo. Reporter je govorio kako se možda našao trag koji je ipak bio toliko opskuran da ga se nije moglo komentirati dok policija ne izađe s potpunim izvješćem. U zadnjem hotelu o kojem je reporter govorio, u  hotelskoj kuhinji pronađena je ljudska goljenica. Reporterovo je lice bilo blijedo dok se stotinu neizgovorenih pitanja nanizalo na njegovom licu.

“Da, dragi moj, pitaš se gdje li su nestali ljudi…” poluglasno će sebi u brk recepcionar. “Što se s njima dogodilo i kojeg li je boga tamo radila ta goljenica?” Odmahnuo je glavom i opet zagrizao u sendvič, zalivši ga novim gutljajem pive. I skupa gospoda moraju jesti, promislio je za sebe. A želimo li zadržati najbolju klijentelu, tada je hranimo najboljom klijentelom, onima koji imaju u džepu i koji to mogu platiti. Jebala vas umjetna hrana kojom hranite stoku. I koža najbogatijih, pa i najbahatijih još uvijek miriše na piletinu.

Recepcionar je tada provjerio kamere u lobiju. Sve su bile mrtve. Zadovoljno je zastao pred vratima kada je na ulici pogledom ispratio dva kombija koja su u mrak odnosila nekoć vrlo živa ljudska tijela. I tako poslagana, sva su hijerarhijski bila jednaka. Šef hotela je u krvi ležao pored čistačice, a njezina je pak glava ležala u krilu pravog recepcionara, dok se na njegovim prsima nalazila mrtva domaćica. 

Kada su kombiji nestali u mraku, recepcionar je progutao posljednje ostatke sendviča i kao posljednji je gost napustio hotel, pristojno ugasivši svjetla i zatvorivši vrata na izlazu.

Mislav Pasini… Svježe kao piletina

 

Čovjek je sjedio za recepcijskim pultom luksuznog hotela. Grizao je kruh natopljen u maslinovom ulju i u ustima ga miješao sa zalogajima mesa, dok su mu masne kapi padale po radnom stolu, pored tipkovnice. Dlanom je nevješto obrisao bradu i njime otresao po tlu.

“Ne razumijem vegetarijance, ne razumijem, a niti ću…” promrsio je sebi u bradu kada su se u dnu lobija otvorila ulazna vrata hotela. Čovjek na recepciji podigao je glavu pomalo u čudu. Pogledao je prema ručnom satu. Četiri sata i četrdeset minuta ujutro. Dvoje gostiju zastalo je pred ulazom odmjeravajući ga onako punih usta iza recepcijskog pulta. Muškarac i žena, negdje u svojim srednjim tridesetima, susreli su se pogledima u razmjenjivanju osmijeha.

Dvoje se s vrata približilo recepcijskom pultu, pri čemu se muškarac naslonio i drsko potražio recepcionarov pogled. Činilo se kao da je čekao da ovaj proguta onaj komad hrane u ustima i zatim je započeo:

“Onda, prijatelju, što nam nudiš u ovaj kasni sat?”

“Mislite u ove jutarnje sate?” rekao je čovjek sa svog mjesta.

“Kako god, bili jutarnji ili večernji, što nam, prijatelju, nudiš?”

“Ono što već nudim svakome tko uđe preko istih vrata”, odgovorio je.

Gost se nasmijao i potražio pogled svoje pratilje.

“Prijatelju”, nastavio je ironično, “znam ja što ti nudiš… Sobe, je li tako. To ja znam, no mene zanima kakve nam cijene nudiš u ovaj sat?”

Nakon što je progutao ostatke zalogaja recepcionar podigne pogled s cjenika.

“Osamdeset eura soba”, rekao je.

“Ufff, prijatelju, previše! Uistinu previše. Kada se odjavljujemo? Do koliko sati moramo napustiti hotel?”

Recepcionar se zamisli, kao da traži odgovor, pa ga gost s druge strane pulta prekine u razmišljanju.

“Nov si ovdje? Je li tako?”

“Odakle vam to? ” recepcionar će.

“Pa cijenu sobe moraš provjeravati na listama, a nisi ni siguran do koliko sati možemo ovdje ostati”, završio je sa smiješkom dok ga je njegova bolja polovica podbadala laktom, pritom upućujući podsmijeh recepcionaru s druge strane pulta.

“Do osam sati ujutro”, rekao je recepcionar.

“Što do osam sati?”

“Pa odjava. Izlazite u osam kako bi spremačice mogle pripremiti sobu za nove goste.”

“Oooo, prijatelju, pa previše je to. Ja ti ovdje dolazim s ovom divnom damom (djevojka se na njegovu primjedbu ugodno smješkala) i kažem ti da tražimo samo prenoćište. I ništa više. Dajete li doručak uz cijenu? Ako ga dajete, mi ga odbijamo. Samo spavanje trebamo. I, prijatelju, tu cijenu dat ćeš nam upola!”

Recepcionar zastane pa se nasloni u fotelji i pogled zadrža na gostu.

“Onda?” nastavio je gost.

“Onda što?” recepcionar će nakon što je od ispod pulta izvadio pola litre pive. Nagnuo je bocu i žedno potegnuo. Njegov postupak zbunio je djevojku u pratnji kojoj je u trenu nestao osmijeh s lica.

“Vi inače pijete u ovom hotelu?” nastavio je gost.

“Ne pijemo… daleko od toga, ali u posebnim prilikama uvijek se dobro podsjetiti na najbolje piće. Muškarci smo i znamo što nam najbolje odgovara, zar ne?!” rekao je recepcionar i nazdravio zidarkom pred licem gosta.

“Recepcija i zidarka. Ha, prijatelju, nego ovako ćemo. Ja tražim samo noćenje i želim da mi to odmah isposluješ. Ako nije moguće, pa uvijek postoji drugo rješenje…”

“Drugo rješenje?”

“Da. Da ti nazovem gazdu i kažem mu u kakvom sam te stanju našao ili, ako se baš ne budemo mogli dogovoriti, odvest ću te već u neki kut koji kamera ne snima i tamo te natamburati, čisto da me se prisjetiš s vremena na vrijeme. Meni tada više neće trebati krevet jer ću ionako biti i previše budan od adrenalina koji ćeš mi podići. Prema tome, možda bi bilo bolje da se prihvatimo prvog prijedloga. Daj mi telefon i zovnimo gazdu. Ja ću s njime isposlovati račun, a ti ćeš biti zadovoljan jer ćeš mi dati sobu po cijeni koju će gazda odobriti. A priča o tvojoj nesnalažljivosti za pultom neće ići dalje od ove recepcije. Hajde, sada, daj mi telefon.”

Recepcionar ne reče ni riječi. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pomakne u mjestu. A onda je tako nonšalantno podigao zidarku, potegnuo gutljaj i opušteno rekao:

“A ja sam mislio kako je ipak najbolje rješenje da izaberete neki drugi hotel, u blizini po mogućnosti. Ovo je turistička destinacija.”

Djevojka i njezin pratitelj zamuknu.

“Mislim da se nismo razumjeli. Želim ovaj hotel i to po upola manjoj cijeni. Daj mi telefon i ja ću zvati vlasnika!”

“To uistinu želite?”

“Da, istog trena!”

Recepcionar izvadi mobitel i doda ga gostu prethodno utipkavši broj.

“Halo!” bio je glasan ovaj kada mu se javio glas s druge strane. “Da, vaš sam stari gost! Prijatelju, pa nećeš me ostaviti na cjedilu. U pola cijene… naravno da tražim u pola cijene. Prijatelju, pa vidiš koji je sat, ja i moja pratilja tražimo samo noćenje. Dobro, prijatelju, dat ću ti ga. Evo, dat ću ti ga odmah, baš mi se, jadan, sav nešto ustrtario iza pulta.”

Čovjek je dodao telefon recepcionaru znakovito se osmjehujući. Činilo se kako je pokušavao čuti razgovor vlasnika i recepcionara.

“Jesi li se uistinu ustrtario?”

“Ma nisam, našem se cijenjenom gostu to samo priviđa. Možda sam malo opušteniji u ovo doba noći, ali daleko od toga da sam se ustrtario.”

“Znaš koju ćeš sobu dati. Posluga je još u hotelu. Čiste zadnje ostatke za sobom, pa ako su ovi voljni dati svoj doprinos, tko im to može zabraniti…”

Recepcionar je na kraju s osmjehom prekinuo razgovor. Pogledom se obratio gostu: “Pa tko bi rekao, dobili ste sobu!”

Gost zadovoljno pljesne dlanovima i namigne djevojci.

“Vidiš, mala, tko je faca!”

“Dođite, slijedite me”, rekao je recepcionar povevši ih kroz izlaz za prvi kat.

“Soba je jeftinija?” gost će za njim.

“Soba je više nego jeftinija, dapače, luksuzna, ako mene pitate.”

Stigli su do vrata i recepcionar goste propusti u sobu. Na samom ulazu, nakon što je propustio mladu damu, gost zastane i odmjeri recepcionara.

“Uh, smrdiš na meso i dodatke. Ja sam vegetarijanac. Kako možeš žderati za pultom i piti zidarku? Da nisam dobio ovaj popust, ako te već ne bih nalupao, vjerojatno bih te prijavio, a za guštera kao što si ti to bi ipak bilo puno gore, zar ne?!” rekao je i ušao.

Recepcionar je bez riječi ostao na vratima. Gost i njegova pratnja zastali su po sredini sobe kada je gost sa svog mjesta nezadovoljno upitao:

“Što je sad? Stajat ćeš tu u iščekivanju hoću li svojom batinom nahraniti mladu damu?! Idi dolje, čeka te piva, a po mirisima tvoje kože, i mjesto ti je nad porcijom koju si žvakao.”

Recepcionar ponovo ne reče ni riječi, da bi onda nakon duge šutnje konačno izustio:

“Tvoja koža…” rekao je.

“Da?”

“Tvoja kože te odaje. Možda ipak nisi vegetarijanac, premda se takvim predstavljaš?”

“Molim!?”

“Tvoja koža ima miris po svježoj piletini…”

“Mamu li ti tvoju!” izustio je gost pa se brzog koraka uputio prema recepcionaru, no u toj namjeri zaustavili su ga ljudi u crnom i crnim kapuljačama. Djevojka je na pola vrisnula nakon što joj je ruka u crnoj rukavci prekrila lice, pri čemu se svojim snažnim tijelom napadač okomio na nju. Na tlu se u paničnom pogledu susrela s uspaničenim licem svog dragog.

Recepcionar se povukao s vratnog okvira. Našao se u tišini hodnika ostavljajući gungulu u sobi s druge strane brave. Zastao je na hodniku i potom krenuo nazad, stepenicama prema recepciji.

Nad recepcijskim pultom bio je upaljen LED televizor. Program je bio na kanalu s vijestima. Reporter je izvještavao o još jednom praznom hotelu iz kojeg su doslovno svi nestali. Osoblje, gosti pa i samo vodstvo objekta. Nikoga nije bilo. Reporter je govorio kako se možda našao trag koji je ipak bio toliko opskuran da ga se nije moglo komentirati dok policija ne izađe s potpunim izvješćem. U zadnjem hotelu o kojem je reporter govorio, u  hotelskoj kuhinji pronađena je ljudska goljenica. Reporterovo je lice bilo blijedo dok se stotinu neizgovorenih pitanja nanizalo na njegovom licu.

“Da, dragi moj, pitaš se gdje li su nestali ljudi…” poluglasno će sebi u brk recepcionar. “Što se s njima dogodilo i kojeg li je boga tamo radila ta goljenica?” Odmahnuo je glavom i opet zagrizao u sendvič, zalivši ga novim gutljajem pive. I skupa gospoda moraju jesti, promislio je za sebe. A želimo li zadržati najbolju klijentelu, tada je hranimo najboljom klijentelom, onima koji imaju u džepu i koji to mogu platiti. Jebala vas umjetna hrana kojom hranite stoku. I koža najbogatijih, pa i najbahatijih još uvijek miriše na piletinu.

Recepcionar je tada provjerio kamere u lobiju. Sve su bile mrtve. Zadovoljno je zastao pred vratima kada je na ulici pogledom ispratio dva kombija koja su u mrak odnosila nekoć vrlo živa ljudska tijela. I tako poslagana, sva su hijerarhijski bila jednaka. Šef hotela je u krvi ležao pored čistačice, a njezina je pak glava ležala u krilu pravog recepcionara, dok se na njegovim prsima nalazila mrtva domaćica. 

Kada su kombiji nestali u mraku, recepcionar je progutao posljednje ostatke sendviča i kao posljednji je gost napustio hotel, pristojno ugasivši svjetla i zatvorivši vrata na izlazu.

fotografija: pixabay.com
Područje privitaka

Miro Škugor: Jaguar

Uz isprekidano, ali duboko grleno glasanje, žurio je hodnikom od uglačanog kamena postupno se uspravljajući u trku.

Na kraju hodnika i jutros su čekale tri Sumeranke. Dok ga je prva snažno držala za kovrčavu kosu, preostale dvije pomagale su mu odbaciti ostatke krzna melaniziranog jaguara. Bila su to vremena kada su velike mačke vladale još samo zapučcima svijeta. Neke od njih mogle su se preobraziti u nove vladare – ljude.

Izbivši na šareni pladanj tržnice prekriven pokretnim mozaikom od uzgibanih tjelesa žena i muškaraca, instinktivno podiže glavu. Prebirao je njuhom po začinskim mirisima kumina, sezama, korijandera, šafrana, papra, đumbira, cimeta, anisa, bosiljaka, celera, kadulje, timijana, češnjaka, palminog šećera, luka i kaffir limete. Među ljudskim mirisima njezin je učas namirisao. A ubrzo ju je i ugledao.

„Moja žena“, prošapta ponosno. Marito joj bešumno priđe s leđa. Blago režući nježno zagrize njen vrat. Ovog puta izostala je bilo kakva reakcija. Iskonski strah odapeo je pogled s luka njezina lica k liku svećenika, koji je levitirao nad lukom što je spajao dva visoka stupa na izlazu s trga. Rukama podignutim u zrak kao da je nastojao nastaviti podupirati nešto što će svakog trenutka pasti.

Slijedeći njezin pogled Marito hitro pogleda uvis. Preko sva četiri kvadrata odavno podijeljenog neba pretrčavale su munje čiji je jedini cilj bio stići ga što prije nanovo prekrojiti. Prostor padajućih i sve manjih komada nebesa silovito je popunjavala tama. I zaborav. Nebeska tijela napuštala su svoje putanje razbježavši se na sve strane. Više ih nitko nije mogao zadržati na okupu. Ni zeleni zmaj, ni crna kornjača, ni tamnocrveni feniks, ni žuti tigar.

Istodobno s komadima neba počeli su padati i manji stupovi uokolo trga. Marito zgrabi ženu okrenuvši je k sebi. „Sjeti se! Molim te, nemoj nas zaboraviti ovaj put“, utiskivao je bezdanim glasom molbu u ambise njezinih tirkiznih očiju.

„Nikad joj ga neću prepričati“, prisegnuo je samom sebi nakon njihovog prošlogodišnjeg susreta. „Kako bez posljedica ikada ikome objasniti da sam upoznao istu ženu koju sanjah nekoliko dana prije?“, opravdavao se bezrazložno. Zapravo, nije htio čak ni pokušati saznati zašto ju je sreo. Ni zbog čega reži svaki put kada vode ljubav.

Foto: www.pexels.com

Marko Gorša: Ljudožder

Ponoć je možda već bila i prošla, Gustave to sa sigurnošću nije mogao znati, dok je pripit izlazio iz gostionice i zateturao naizgled u nepoznatu smjeru širokom lyonskom ulicom. Predugo je prošlo otkako nije slobodan hodao noću gradom, sretao džepare, kurve, beskućnike koji spavaju pod ćoškovima zgrada i prolazima između kuća. Predugo je prošlo otkako je okusio vino, pravo vino. Mogao bi svratiti do neke od ovih dama, pomisli, no prođe ga ta misao prije no što po njoj stigne djelovati. Već je bio izbio na obalu Saône pa prati nekoliko labudova što uspavano klize po vodi do mosta kojim će prijeći natrag u svoj stari život. Mjesec je bio mlad i labudovi na crnoj vodi kao da su bili od srebra. Dok njegove cipele pod sobom grabe kamenje mosta, Gustave slavi svoju prvu malu pobjedu u novom životu.
Ostavlja iza sebe Loyasse na kojem je prije mnogo godina, još kao dijete, sahranio oca, nasilnog pijanicu, i shvatio da mu je samome ionako bolje; ostavlja kaznionicu u kojoj je završio jer je u metežu slučajno nabo nekog žandara trideset četvrte. Ostavlja kurve i ostavlja zatvorske kolege, silovatelje i ubojice vlastitih žena i djece, lopove i razbojnike, i robespjerovsku rugalicu o revoluciji koja proždire svoju djecu. Ne, ne jede revolucija nikoga, znao je Gustave i ranije. Ljudi, ljudi su djecožderi, ljudožderi; ljudi, budale zavedene idejama; i sam je to ranije bio. Još mu je obaviti neke sitnice i, ako sve bude išlo prema planu…
Nije da nije strepio, naravno da jest; otkako je napravio prvi slobodan korak, crv sumnje počeo mu je nagrizati pamet; što ako se za ovih nekoliko godina sve promijenilo? Što ako ga žena ne čeka, kako joj je naredio da mora? Ta, za sve ove godine nije ga ni jedanput posjetila. Opteretile su ga sve te noći bez poljupca, bez dodira. Prošlo je vrijeme nekako, ne zna ni sam, nekako bestjelesno, u razmišljanju. Pomiren je već s činjenicom kako mu sigurno više nije vjerna, kako je njegovo mjesto u postelji sigurno zamijenio netko drugi, netko tko sebe nije okaljao zločinom, i pomalo mu je sad i svejedno, pripit je i bit će drugih dana kad će o tome razmišljati trezven.
Onoga je dana, po uhićenju, čuo kako su neki od svilara pravdali svoja djela podnevnim suncem koje ih je zaslijepilo i opilo im tijela i mozgove, pa su tako mahniti i slijepi ubili. Gluposti. Njega nije opilo ni sunce ni žega, nego kužna srdžba koja je okuražila rulju da postupi kako niti jedan od njih sam ne bi. Glavom izgubljenom u razmišljanjima o onom danu, opijen vinom i noćnim nebom s toliko zvijezda, bez mjesečine, stigao je pod pozor kuće koju je nekada mogao zvati domom. Nikada to više ne će moći.
Kroz susjedno je dvorište došao do svojega i umalo ga je ugrizao pas. Pametna je Laura, možda i više od njega, živinu je nabavila da ih čuva noću od nepoželjnih gostiju. Nije dugo prošlo dok lavež mrcine koja se htjela otrgnuti s lanca nije na vrata dozvao gazdu. Pojavio se na vratima Gustaveov šurjak i laknulo je Gustaveu što ga ipak nitko nije zamijenio u postelji.
Laura je bolesna, već duže vrijeme. Dugačak hodnik do sobe gdje je spavala gazio je, čini se, duže nego most na Saôni. Na vratima mu odlutā pogled na krevetac pod prozorom u malenoj sobi, a pod poplunom bijelo lice djeteta. Prvi put Gustave vidi svoga sina; savlada ga radost i pohita zagrliti svoj porod. Daske na podu zacvile i maleni se, mamuran od sna, nađe u očevu čvrstu zagrljaju. I što ga je jače Gustave grlio, to se čedo više migoljilo i cvililo. Laurin malaksao glas pokušao ga je umiriti. “To je tvoj tata”, ali dijete je plakalo i udaralo rukama Gustavea o prsa i ugrizlo ga za rame. “Nisi ti moj tata!” vikao je. Dijete viče, a otac ga sve više privija o prsa. Gustaveov je stisak postajao sve snažniji i sinove su mu riječi opile mozak i ruke. Opet je i sam dijete, i leži na podu. I njegov ga otac udara nogama, a on viče “mrzim te, ti nisi moj tata, mrzim te, mrzim”; i čuje negdje iza decrescendo Laurina glasa. Osjeća Gustave očeve cipele na svojim malim prsima i čuje svoju, dječju vrisku. Suze mu teku niz obraze; i zatvorska mu je košulja mokra od dječjih suza.
U jednom se u Gustaveu nešto pretrgnulo, u trenu je sve postalo jasno. Nema više galame u mozgu, nema očevih čizama koje ga udaraju, nema dječjeg plača ni Laurina glasa. Ne postoji prošlost i ne postoji budućnost. I ne postoji ni sadašnjost. Sve je zatvoreni krug, i sve se vrti u krug, i sve se ponavlja. Svjedočit će Gustave tomu do kraja svoga života; koščate ruke koje gužvaju bijelu svilu; slika prljavih prstiju oko bijelog dječjeg vrata ponavljat će se pred njegovim sklopljenim očima zauvijek, i kada ih posljednji put sklopi, kada ponovno legne s Laurom u zajedničku postelju, preko, na Loyasseu. Zauvijek će Gustave ostati ljudožder.

Foto: www.pexels.com

Jim Shinebird: Ljubav je trajala šest godina

Dojmila se kao nešto pročitano, svakako intimni iskaz čuđenja. Ljubav je trajala šest godina. Gledajući u tu nedavnu plavičastu prošlost, zahvalan da se to iskustvo razočaranja primirilo i u ovim godinama. Uzdahnem punim plućima na širokom balkonu. Kroz krošnje oblaci sapinju nebo u mračno odijelo, komadić keksa balansira na malom prstu… Šapnem nebu – Nije se ništa dogodilo, osim onoga što sam proživio! – Bili smo nemoguć par u nemogućoj situaciji; boli naših duša često su kozmičke katastrofe. Moja, doduše, slabo zatvorena u tegli za krastavce pa kad je protresem, stiže rasap nebesa u Trećoj čakri. Ok, ne znam za veće zadovoljstvo od mogućnosti spavanja (oktan za ljubav, spoznaju, umjetnost). Kad bih jedne iznenadno bljutave zime uspio zakurit’ kamin izražavanja… našvrljao bih apoteozu šamanskom snu!

Foto: www.pexcels.com

Slavica Gazibara: Umirovljenik

– Baka, znaš ti da ima puno zanimanja? Ali to ti nije ono kao kad si zanimljiv, to ti je kad nešto radiš. I Ima ih puno! Znala si to?
– A otkud tebi to? To si gledao na televiziji?
– Ne, pričali smo o tome u vrtiću. I što želimo biti kad budemo veliki.
– I? Što bi ti volio biti, što bi volio raditi kad odrasteš?
– Znam što ne bih volio biti.
– Hajde, da čujem, što to ti ne bi volio raditi i zašto?
– Ne bih htio biti vatrogasac. Jer je to opasno. A i jako je vruće.
– I još?
– Ne bih htio biti profesor. Jer su djeca zločesta. I izgubiš živce. Kao ti. Ne bih htio biti policajac. Jer njih ljudi ne vole. Makar su dobri i čuvaju nas. Neću biti ni novinar. Jer oni stalno lažu. I nepismeni su. A ja već sad znam pisati.
– Tko ti je to rekao?
– Čuo sam tatu kad je to rekao mami kad je čitao vijesti na kompjutoru.
– Pa dobro, što bi ti htio biti onda?!
– Umirovljenik!
– Molim?! Pa najprije trebaš raditi više od 40 godina da dobiješ penziju. Moraš je najprije zaraditi!
– Ma, baka, ne takav umirovljenik kao ti, nego kao baka Kata! Ona nije radila. Pa se udala. Pa je onda ona dobila penziju. I sad ima veću od tebe! Takav penzioner ja hoću biti! Samo se moram najprije udati!

Foto: www.pexels.com

Daniel Radočaj: Djevojka 194

I kad ne želiš da znam gdje si, odaš se neminovnim zvukom sirene kojim svakodnevno pratiš nesreće. Njime me neprestano obavijestiš, svaki put, kad se spuštaš niz Zagrebačku i kada se njome vraćaš. Jesi li na sjevernoj strani grada ili si na južnoj? Smijem li se radovati nesrećama, tuđima? One nas još jedine spajaju.
Jednog ćeš dana, u gradskom parku, uzaludno oživljavati smrznutog pijanca na klupi. Jednom smo, zajedno, ondje maštali o sreći. Možda ću taj čovjek biti baš ja.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Nebeski general

Izgledalo je poput Sunca. David nije mogao ni trepnuti. Ležao je posve paraliziran dok se na plafonu spavaće sobe otvarao i širio sjajno-žuti usisni vrtlog.
Njegovo ukočeno tijelo podiglo se nenadanim trzajem na pola metra iznad kreveta. Nepojmljiva sila snažno ga je uhvatila za pupak te zavrtjela poput zvrka. Vrtnja je iz sekunde u sekundu postajala sve bržom. Učas se osjećao kao propeler kakvog većeg zrakoplovnog jednomotorca, okrećući se oko pupčane osi u smjeru suprotnom kretanju kazaljki sata.
„To je, dakle, to“, pomislio je začudno pomirljivo, približavajući se centru uskovitlanog svjetla, koje je rubom poprimalo crvene i plave nijanse. U prvi mah učinilo mu se kako više nema vremena za nijednu drugu misao. Čak ni za strah. A odmah zatim zatekla ga je spoznaja da ni vremena, ni straha, ni misli – nema. Niti ih je, kao ni njega samog, ikada bilo. Nije nimalo žalio. Ma sa čim se upravo susretao, David mu se, na vlastito iznenađenje, jedva dočekao prepustiti.
„Ne, još ne“, odjednom je začuo umirujući ženski glas, koji je poput čistog kisika prozračivao sav prostor njegove svijesti. „Zbog čega se i od koga skrivaš na Zemlji, nebeski generale?“ odjekivao je glas podsjećajući ga na nešto važno, bez trunke ikakve vrste osude ili zamjeranja.
Naglo ispušten bolno je opustio kralježnicu pri udaru o madrac uz tresak čiji je zvuk jasno opisivao pad teškog tereta s ne baš male visine. Voda je panično napuštala njegovo tijelo kroz sve pore puneći zrak mirisom znoja.
Usporenim pokretima pridizao se na podlaktice te još sporije ustajao. Dok ga je zaglušivao šum krvotoka, nemoćno se nastojao osloniti na vrata sobe zapanjeno gledajući puknute stranice kreveta.

Foto: www.pexels.com