Arhiva kategorije: Poezija

Zdravka Prnić: Ambis

Sjedio je u svom mračnom stanu
na rubu grada
tamo gdje ni tramvaj ne vozi više
Gledao kroz prozor kako se smjenjuju
noć i dan
prestao bilježiti dane u kalendaru
Budio se, prao zube, tumarao po stanu
kao kakav mjesečar
Nije čitao novine, otkazao je pretplatu
za radio i tv
Pio je samo mlaku vodu s česme u dvorištu
mada rijetko
nije mu se dalo izlaziti više
Povremeno bi pojeo nešto s plastičnog tanjura
u gluho doba noći
Slutio je da ga je pred vratima ostavlja susjeda
Kucala je povremeno, dozivala ga
ali nije se mogao natjerati
Otvoriti
Odgovoriti
Bila bi to čista predaja
Većinu hrane ostavljao bi mački
koja se uporno svakog jutra pojavljivala
On bi tek povremeno progutao
poneki zalogaj
A tijelo je tražilo sve manje
želudac odbijao suradnju
Konačno, nije osjećao ništa više
ni fizičku žudnju
ni mlaz mokraće niz lijevu nogavicu
ni glad
Zadnje što je čuo bilo je tutnjanje
teretnog vlaka kroz mjesto
Po tome je znao koliko je sati
iako s našom željeznicom
nikad nisi siguran
Činilo se kako odlazak u pet do pet
baš kao u pjesmi
uopće nije loš kraj
Jutros su novine objavile
“Sinoć su pronašli tijelo…”
popis ožalošćenih
bio je nepregledan

Iza škura šuškalo se… danima.
 
Foto: www.pixabay.com

Iva Pejković: #tridesete

Dijete u meni – to sam samo Ja.

U oblacima vidim
piramide, krokodile i nargile.

Trošim dane – svakodnevno!

Putujem po trgovačkim centrima.

Pjevam iznad gulaša
I ne štedim na soli i ulju.

Plutam po nedovršenostima,
Skiciram po računima i uplatnicama.

Razbacujem se po knjižnicama.

Nestajem sa svatova.

Pronalazim se u rujnu, listopadu i pomalo prosincu.

Vraćam se dobrim filmovima.

Gledam svoj odraz u lokvama, a grize me savjest nad napuštenim romanom.

Vjerujem u slučajne namjernosti.

Veseli me snaga kojom se valovi tuku s obalom i način na koji pauk plete mrežu.

Zavidim

Sirenama, pticama i buri.

Nosim tetovaže na organima.

Odričem se šećera.

Uspavljuju me informativno političke talk show emisije.

Nasmiješim se

Vozačima, blagajnicama, barkajolima.

Talentirana sam za

Introspekciju, psihoanalizu i erekciju.

Zaljubljena sam u kolotečinu.

Ponekad – počastim se izlaskom iz vlastite sigurne kuće.

Staricama pomažem s vrećicama;
Izbjegavam mlade majke i zadimljene prostorije.

Ne posjedujem niti jednu živu biljku.

Skupljam šiške za tegle
Skupljam snove u staklenke
Zaledim punu vrećicu ideja
Da im ne prođe rok!

Foto: www.pexels.com

Iva Pejković: #Mediteranska

Imam fetiš na devastirane kasarne. Napuštene recepcije i sale. Propala apartmanska naselja i hotele zarasle u draču i murve.

Terase bez ograde koje se svaki tren mogu srušiti u mračno prizemlje puno plastike, dronjaka, konzervi, popucanog stakla, novina, pa i knjiga (netko je ovdje čitao!)

Moje društvo postane bojler iz kojeg vire žice, plava, crvena, crna krv – jedinstveni miris starog željeza, bršljana i pepela i onog grma što rađa pupoljke kao svadbene konfete na čiji sam bijeli miris alergična.

Imam neodoljiv poriv da boravim tamo gdje su nekada bile vojne menze i među ispisanim zidovima UBIJ SRBINA na kojima više nema ni jedne jedine cijele pločice.

Zidovi kao stare desni, bez ukrasa – bez zubiju.

Krećem se među hladnim zidovima koji su teško ranjeni vremenom.
Ti zidovi…ah – ni mahovina na njima ne raste!
Napušteni, ponekad dotaknuti nečijom rukom u kojoj kola krv uličnog pjesnika.
Ovdje možeš samoću lizati sa poda.
Imam potrebu hodati hodnicima u kojima se može snimati scena za horror film i penjati se sumnjivo sigurnim stepeništem do krova – jer tamo je najbolji pogled na svijet koji je odbacio ovu hrpetinu betona i samo čeka nekog ministra da to definira – jer takve su hrpetine sve iste, kad jedna država umre druga se rađa pa je dobije u nasljedstvo, grozno ružno i nevoljeno dijete.

Imam poriv provjeriti kako izgleda unutrašnjost pogona ugašenih tvornica.
Slušati cvrčke, cijevi i prašinu.
Ovdje možeš lizati beznađe sa poda.
Neobično me privlače objekti u kojima više nitko ne živi, osim neke smokve koja je narasla iz prizemlja, pa je u nekadašnjoj spavaćoj sobi raširila krila, teških, bolnih plodova koji samo čekaju da se rasprsnu u svojoj mliječnoj strasti.
A u podrumu spava leglo mladih zmija.

Sve te nastambe prkose godišnjim dobima.
Ispod njih čuješ samo neku djecu koja idu u školu ili se iz nje vraćaju… a među djecom kruže priče.
DROGERAŠI

Tino Prusac: Pjesmotvor

Želio sam pisati o bojama cvijeća
poput pravog pjesnika
ali misao je skliznula u blato
zamagljena patinom
kao stara knjiga.
Pustit ću vrijeme
neka raste kao korov
i tražiti put u životu
kao igla kompasa
tražeći pravi sjever.
Pisat ću kao pjesnik
koji otkida šavove iz svog srca
i zaboravlja da bol nije privatno
vlasništvo.
Ako želim lutati
u pustinji sebe
kao neki pastir vjetra
ili biti pjesnik koji se povlači
u samoću
ne dirajte mi san koji se stalno
vraća
kao zadnja inspiracija zraka.
Pisat ću kao pjesmotvor
koji živi na rubu riječi
i napisati poetski alibi
za sjene prije svitanja
koje traže sveti gral.
Ponekad se izgubim
sretniji nego što izgledam
u noći koja me vara kao iluzionist
gdje cesta izgleda
kao čarobni štapić
i nikada ne mogu pogoditi
što će izvući iz svog šešira.

Foto: www.pixabay.com

Iva Pejković: Ivin recept za poeziju nediljom

Uzme se gulilica, pa se oprezno i nježno ukloni kora, pod njom su slova, trebaju vam slova, svježa i raznolika, plod je najbolji kada u sebi krije mnoštvo samoglasnika. Treba vam dosta samoglasnika.
Suglasnike pohranite sa strane, najbolje u keramičkoj zdjelici, neka ostanu na hrpi za kasnije, trebat će vam kasnije.
Tvrdu, tvrdoglavu misao omekšajte u malo tople, slane vode. Najbolje je poslužiti se krupnom morskom soli.
Takve misli valja pripremiti za upotrebu, svaka domaćica ima svoju varijantu – neke natapaju više od dva sata.

Rođeni ste osamdesetčetvrte?

Čestitam, vama neće trebati puno, lako bubrite u autodestruktivni oblik.

Ako posjedujete neki od začina poput trulih ljubavnika, gorkih prekida, talijanskih korijena, majčinu dušicu ili pak samozavaravanje u granulama, dodajte odmah.

Pomješajte besram u prahu s malo tople, razmrvljene nade u promjenu.

Neka vam prsti pobijele od pritiska.

Ovo je najteži dio, nemojte odustati kada vam se učini da se smjesa ne spaja u finoću koju želite postići.

Nema ništa loše u malo mazohizma.

Kada ste obavili i taj dio, možete polako miješati na pari.
Miješajte dok ne dobijete željenu teksturu.

Ostavite da odleži najmanje 24 sata prije objave na Fejsu.

Slijedi konzumacija.

Obavezno pohranite.

Foto: www.pixabay.com