ljubim vas
i molim
potrudite se još jače
vi
koji mrcvarite i ubijate
ostatke čovjeka
u meni
blagoslovljen sam
što ne znate
da zlo u vama
neće mariti za opravdanja
kada krene na vas
ako iz mojih grudi ispadne
lijes s Bogom
kojega nosim
otkada mi i njega ubiste
Foto: pexels.com
Skinite ove lance s mene
jer kamo god krenem
tihi zveket tuge
plače u mojim koracima.
Vrijeme je
za zvuk glasa koji pročišćava
u prljavštini cvjetanja.
U tišini vremena istine istječu
kroz promašenu konfiguraciju sna
jer život je duga i teška disciplina učenja
kreativnog samouništavanja.
Pod prozorom iluzije
raste sve ono što tada nismo razumjeli
svijetli prazan prostor
brutalan i beskompromisan
uzdižući se iz dubine
kako bi istrgnuo stranice iz knjiga
vukući oblake
u blato.
Smrtnost čezne za vječnim
poput tame
izgubili smo se u potrazi za boljim danima
neizgrađene želje
napunile su iluziju svoje izoliranosti
uz miris dima u zraku
mi čak i znamo da smo mrtvi.
Odvojimo se od protokola zabluda
tražimo sebe u slobodi
uza sav kaos
Sunce će izići ujutro i sipati toplinu
pa će se i naš prah otkupiti.
“Tek kad sasiječete posljednje drvo, tek kad zatrujete posljednju rijeku, kad ulovite i posljednju ribu, tek onda ćete shvatiti da novac nije jestiv.”
/proročanstvo Cree Indijanaca/
Foto: pixabay.com
prešla si
preko mene
poput bijele mačke
što mi je sat prije prešla preko puta
pa pocrnjela
prešao sam
preko tebe
kao auto s Lošinja na Cres
preko spuštenog mosta u Osoru
pa ubrzao
prešli smo se srcoboljo
prešli smo
preko zauvijek
Foto: www.pexels.com
sat bilježi vrijeme
ali to vrijeme nije moje
bdijenje klizi u zaborav
olovka grebe po papiru
ostavljajući trag riječi
da se proširi po satima
ukradenim od sna
nosio sam svaku riječ
kao privjesak oko vrata
a od ove noći
za spavanje ostalo je
dragocjeno malo vremena
nekoliko sati
ništa dalje ili dublje
protivno mojim sklonostima
ubio sam misao
koja mi je govorila
o umiranju svijeta
i glupost
poput buđenja
san je dahtao za mojim vratom
ostala je samo kriška stvarnosti
još mokra od stvaranja riječi
Foto: pixabay.com
U tuđem gradu hvatam stari san,
nepoznati čovjek pruža mi dlan,
govorim tiho, zar samo to,
zar prazan dlan?
na čelo navlačim plavi pokrivač,
i tromo tijelo pada u san,
pomaknem ruku,
okrenem lice, osluškujem glas,
na visokom tornju još leži mrak,
to mora da je tuđi san
Duboko udahnem sutrašnji zrak,
ocean šalje svoj slani dah,
na kriške režem još jedan dan,
klizi vrijeme, otkucava sat,
crvena zemlja, crni kaftan,
pune se oči,
svjetlom i pijeskom,
crvena jagoda na goloj stijeni,
istežem kralježnicu za uspravan hod,
iza plavih vrata
ruku mi pruža bijeli dan,
namigne i šapne,
– ne boj se mene, zaboravi san
Foto: www.pexels.com
Tebe
koji poraze kao valove do toplih krajeva jašeš
i rijetko priznaješ da razumiješ moj grad
šutim
kao srebrna školjka
kad poslije dugog dana zagrabi
u džepove pune mora
pa usnem na tvom jastuku
bez recepta za preobražaj
potpuno sigurna u živom pijesku pokušaja
da
i sutra ću ljubiti.
Foto: pixabay.com
Postat ćemo svi brojevi
naravno
zaludu vam se opirati
pjesnici
opsjenari
iluzionisti
Lijepo je govorio Pitagora
vi ste mu se smijali
Sve je broj
i broj je glavni
iza broja ničega nema
Smijete li se još filozofima
staroga vijeka
izračunavali su budućnost
iz položaja zvijezda
iz konstelacija još nepostojećih
planeta
iz pjeva svemirskih staza
i plesa stare
prijetvornice Zemlje
Svi ćemo postati brojevi
Mozak nam je pun šifri
lozinki
zbrojeva
brojeva
broja
Možda to i nije
najgore
možda smo mogli postati
slova
ili biljke
ili crvi
(što ćemo jednom i biti)
Postat ćemo brojevi
pitat ćemo susjede
u prolazu –
kako danas vaš broj?
koliki vam je broj misli?
jeste li danas zbrojili osjećaje?
Kako zdravlje?
A obitelj?
A vrijeme?
Stupnjeva, koliko?
Kakvo vam je brojevno stanje
duše?
Pitagora,
da, koji opsjenar,
filozofisti – iluzionisti,
mađioničari – filozofičari.
I sve se ponavlja,
kao one znamenke beskonačne
broja pi
kojega obožavaju
Pitagorini sljedbenici.
Koji broj je ljubav?
to bi možda
trebalo zapamtiti.
za hitne slučajeve.
Foto: pixabay.com