Cijeli dan primjenjujem deportirane akvarele zvuka samo jedne pjesme s radiostanice koja mi se zavukla u vene tjera me da poludim i ne budem odgovoran za to dok mi pokušava prodati krivotvorena traženja nudeći ih svugdje kao sobu za noć a ja u svom krevetu pronalazim nesanicu u ovom beskrajnom nizu statičnosti bešćutnog konačnog sada koje mi prolazi samo kroz misli a zatim s naletom ravnodušnosti sprijateljim se s beskrajem znajući da ću ujutro opet negodovati pred licem koje me gotovo plaši što je toliko moje
dva galebova pera, stopala u toplom pijesku, zapljuskuje mali val, zaustavljam disanje, i otpuštam teret s dlanova, uranjam, lebdim, na nepcu slani mjehurići
zatvaram oči i molim se, za ove ovdje i za one tamo, tamo je mračno i hladno, a tu je još sve moguće, i kamenje je lagano, podižem najveći, pa još jedan, jedan na drugi, jedan na drugi, gradim svoj otok, spušta se sunce na moj dlan, nježno ga pokrivam pjenom, bdijem
svjedok sam samo, činim što mogu, čuvam malo svjetla ove noći za još jedan dan, za ove ovdje i one tamo
Usidrio sam se pred Stolivom, iskrcao na pontu u teget odijelu, mokasinama, bijeloj košulji i papirusom smotanim pod pazuhom – ja, rimski car i filozof, Marko Aurelije. U vrata crkve Imena Marijinog rezbarim misli – zaboravi na sve i sve će zaboraviti na tebe. Čuvši zvona, lepet kormorana i operetu mora, skinuo sam odijelo, obukao carsku togu i sandale, pa ribarima naredio da mi od skinutih vrata naprave splav do prijestolja. Okružen sazviježđem ptica, od opere pučine pijan, na obelisk ugraviraću misli – Ne mogu zaboraviti plavet pred Stolivom i kako me iko, dok je partiture dubina, može zaboraviti?
Kako spasiti adrese grada, mjesta u biografiji, Kako spasiti potresen i rastresen grad, uvezan, umotan, šutljiv, grad, kojemu se vraćam, kojemu sam blizu i kada sam daleko
Kako spasiti odrezani i izrezani grad, šarenim trakama oblijepljen, kao isluženi klaun, na koljenima, ponižen bez suđenja optužen, kriv je, kažu jer je napušten, kriv je, jer je strpljiv, zbog plastičnog cvijeća u prozorima, kriv je, neka pati, kriv je, neka plati
Hodat ću polako da ga ne ozlijedim, pokupit ću rasuti grad iz fragmenata, iz fusnota, s margina, pokupit ću mrvice, šapat i suzu izrezat ću ga iz starih fotografija, zapamtit ću razgovore, priče, legende, spasit ću svoj nevidljivi grad
Slažem po modrom nebu iznad Zagreba, zelenu potkovu grada, jednu magnoliju, da se ne zaboravi plavu dvojku od Žitnjaka do Črnomerca konduktera, koji mi je pisao ispričnice za školu, koji je govorio, sredina, molim naprijed, slažem tramvajske stanice do Vodovodne ulice, Spasit ću radničke sirene u šest ujutro, umornu treću smjenu i noćne perače ulice, mali plac i fotografa, svoj prvi pokaz, cipele od postolara, kino Slobodu, Tuškanac i kafić na Dubravkinom putu, staru kestenjaru na Frankopanskoj, miris cvijeća na Cvjetnom, Ilicu ravnu kao kralježnicu, prve knjige iz antikvarijata, godišnjice mature u Pivovari, prve trešnje na Dolcu, izlog s bižuterijom u Bakačevom prolazu Miškeca i kino Balkan, matineje u kinu Mosor i preprodavače karata, trgovinu tete Perke u Branimirovoj, Spasit će svoj nevidljivi grad, u tajnoj kutiji za vrijeme
Grčkoj poeziji i njenim autentičnim helenskim amblemima na atlasu poezije Sredozemlja (sunce, more, krhotine antičke civilizacije, sloboda, ep, siromaštvo…) uronjenim u simbolizam i nadrealno, realnije od realnog, uz nobelovce Seferisa i Elitisa, potom Kavafija i Ricosa i drugih iz te solarne plejade, posebnu ljepotu dao je Nikos Kavvadias. Uprkos činjenici da tadašnji grčki pjesnici nijesu bili dio atinske sfere uticaja, mnogi su svoje želje, stremljenja i misli okretali Vizantiji i žudili za zlatnom erom Konstantinopolja. Ta činjenica bila je inicijalna kapisla sukoba, grčko-turskog rata nakon čega je izblijedio ili potpuno ugašen grčki uticaj u Maloj Aziji, ne samo duhovni i umjetnički, nego i demografski. Deportacija hiljada ljudi iz luke Izmir otvorila je tada veliku ranu na grčkom nacionalnom biću ne zamirivši se do današnjih dana.
Upravo su Generaciju 1930 činili prognanici iz Male Azije i njihovi potomci, među kojima je bio i Seferis. Igrom sudbine, njeni predstavnici imaće presudan uticaj na grčko pjesništvo XX stoljeća. Osjećaj prognanosti, nemaština, krstarenja, vječita vijađa, nemjerljivo odisejstvo po zemljopisnim i, nadasve, unutrašnjim morima predstavljaće stubove nosioce grčkog pjesništva uspravljene u svakodnevici. Taj karakter ima i poezija još jednog sasvim običnog mornara-radio operatera na teretnjacima i velikana sa katranom pod noktima umornom od teškog rada i istovaranja vreća soje – Nikosa Kavvadiasa!
Sa odjećom koja vonja na riblje ulje, neispavan zbog fizičkih poslova na brodovima i izložen oštricama malarije, pjesnik nije imao kompleks veličine i kapetanskih činova jer se nije identifikovao sa Odisejem, herojem i pobjednikom, kao većina, već sa ponosom ističe da je mornar u raljama fjake, besparice, neznanog na grčkim morima i egzotičnih virova okeana van domovine.
Tokom njemačke okupacije ponosno je stupio u redove Nacionalnog oslobodilačkog fronta (EAM), komunističke organizacije.
Njegovo moreplovstvo je iskreno i ogoljeno kao vazduh i kašalj, kao buđenje i san tako da u knjigama Marabou, Magla i Traverso dolazi do izražaja njegova moreplovačka osama koja ne isključuje patnju za ženom bilo kakva da je, nepouzdana, fatalna ili nedostižna.
More je bilo i ostalo njegova strast, od početka do kraja. Sve morske maršrute i intimne spektakle sa egzotičnih destinacija, posebno sa Dalekog istoka, utkao je u pjesnički goblen bez rama. Ta pučina kao otklon od prolaznosti, besmisla i ništavila. Evidentan uticaj francuskih simbolista na njegove stihove, uvijek vrcavo narativne i anegdotske, nimalo ga nije udaljio od jave i svakodnevne borbe za opstanak. Prirodna upućenost i identifikacija sa svim ćudima i mijenama mora, te mirisi luka, konoba, ostava…izdići će njegovu poeziju iznad svih kanona i moreuza. Zato Kavvadias plovi do neznanih, tajanstvenih i neobjašnjivih svjetova, sagledava običaje drugih i ne zaboravlja da se kao pjesnik-mornar vrati na plime domovine, odnosno, margine društvenog života. Uticaj rebetike ostao je relativno prisutan u njegovoj poeziji otvorenoj za svojevrsna urbana folk muziciranja rođena početkom šezdesetih godina prošlog vijeka a prisutna i danas u savremenom životu grčkog naroda.
U počecima romantik a kasnije buntovnik objedinio je iskustva sa pučina stavljajući akcenat na prostitutke (u jednu je bio zaljubljen), kapetane opijene nostalgijom i brodolome (iz jednog su ga mještani spasili iz oluje). Ne treba zaboraviti da lirizovani putopisi ovog marinera sadrže meditativne plime i osjeke klasnih razlika hučeći slobodarskim (partizanskim) duhom što se reflektuje u iskazanom bijesu prema frankistima zbog ubistva pjesnika Lorke i pošasti fašizma generalno.
Pjesnik je prezirao književne tribine i izbjegavao svaki vid saradnje sa kolegama. Zbog toga njegove pjesme nijesu dovoljno zastupljene u tadašnjoj periodici. Srećom, grčkoj javnosti odgovaralo je komponovanje poezije što je rezultiralo objavljivanjem dva albuma Kavvadiasovih stihova – Južni krst i Linije horizonta.
Od oca, trgovca na moru, porijeklom iz Kefalonije naučio je sve o moru, ljepotama i opasnostima koje nudi pa je prve pjesme napisao još u osnovnoj školi. Nakon mature u Pireju, 1928. godine pokušava položiti prijemni ispit za medicinu ali zbog smrti oca biva prinuđen podići navoštena jedra i brinuti o preživljavanju. Tada započinje težak život na teretnim brodovima. Vraća se umoran, klonuo i siromašan. Početkom Drugog svjetskog rata, kao radio emiter, biva raspoređen na albanskom ratištu svjestan da će strahote ostati neizbrisivi dio njegovih sjećanja. Ipak, ubrzo će se vratiti naviganju kao radio operater.
Nakon stotinjak dana provedenih na kopnu nije mu bilo suđeno da za štampu pripremi novu zbirku poezije jer, umjesto morske kapi na bijeloj hartiji, uslijedila je moždana 10. II 1975. godine. Uz navedene zbirke, objavio je roman Noćna smjena (1954). Njega profilišu neobične i polufiktivne sage posvećene životu mornara tokom noćne smjene na mostu broda.
Brodska vježbanka pjesnika sa šestim čulom vodozemca sadrži žagor egzotičnih luka, kapetanske fortulane između razuma i zaumnosti, stenjanje prostitutki i barut. Kad god je, nakon čitanja, sklopimo sve to skupa ostaje kao amaro fonema na našim nepcima.
Pjesnik se usidrio u naše srce, želudac i žuč zato što je grčki slobodar, vagabund i kapelan podmorskih svetilišta. Njegove pomorske avanture pomažu da prokrstarimo od kota prozaičnog, limitiranog i prolaznog do zenita smisla i beskraja života što je cilj svake veličanstvene poezije. Dalek od nacionalističkog poimanja poezije i života, za razliku od većine grčkih spisatelja, a opet autentičan Grk, u svojim stihovima je na najljepši mogući način nakapao kosmopolitizam, duh slobodarstva i multikulturalnost kao zvijezde danice mediteranskog svijeta. Percepcija prekrasnih krajolika i bure introvertnog u funkciji su egzistencijalizma. Zato ga, s pravom, nazivaju poetom unutarnjeg egzila. Njegova navigacija startuje iz nenumerisanih kota a završava se u podmorju, mulju ljudske zavisti, svijesti i nemorala. Heroji u ovim knjigama su, prvenstveno, oni mali, zlovoljni, dekadentni i priprosti ljudi potencijalno skriveni u svakom od nas. Zato nas autor svojim tihim brodskim sirenama pokušava prenuti iz košmara samoživosti i poručuje da je sudbina pjesnika – sloboda nasuprot kobi čovjeka – trošnosti!
Njegova poezija opija kao metaksa ili mornarski rum, širi se kao dim cigarete Camel i miriše na jod svih helenskih i mediteranskih mora ujedno. Ovo pjesništvo iznjedrilo je iz grčke fosilne školjke još jedno veliko, prokrvljeno i neoplovljivo more – Kavvadiasovo!
Nikos Kavvadias - izbor iz poezije
Fatamorgana
Uzeću pričest morskom vodom
sakupljenom s tvoga tijela, kap po kap,
u staru alžirsku bakrenu posudu
iz koje su pirati primali posljednju pričest prije odlaska u boj.
Kožna jedra, dobro navoštena,
miris kedrovine, tamjana, lanenog ulja,
poput mirisa starog brodskog skladišta
građenog davno na obalama Eufrata, u Fenikiji.
Rđa boje požara u sinajskim rudnicima,
vinski podrumi u Gerakiniju i Stratoniju
peru svetu rđu koja nas rađa,
hrani nas i ubija.
Odakle dolazite? Iz Vavilona.
Kuda idete? U oko ciklona.
Koga volite? Jednu ciganku.
Kako joj je ime? Fata Morgana
(1977.)
Žena
Pleši na ajkulinom peraju.
Zapleti vjetar jezikom i idi.
Negdje te zovu Judita, a negdje Marija.
Zmija i murina kolju se na stijeni.
U žurbi sam još od malih nogu ali od sada ću polako.
Dimnjak i žvižduk parobroda vladali su mnome.
Tvoja ruka koja je dotakla moju nestajuću kosu,
Umalo me slomila ali više me ne sputava.
Našminkana ženo, neka crvena mjesečina sija po tebi!
Puna morske trave, cvati i vodozemačke kobi.
Jašući konja bez uzde i sedla,
po prvi put, u špilji Altamira.
Galeb skače da zaslijepi delfina.
Zašto me gledaš? Želiš li da te podsjetim gdje si me vidjela?
Na pijesku, poznao sam te, okrenutu naglavačke
te noći kad su položili temelje za piramide.
Našminkana ženo, bolest neka te obasja!
Gladna si zlata. Uzmi, traži, broji.
Evo, tu kraj tebe, okamenjen godinama
dok se ne pretvoriš u Sudbu, Smrt i Kamen.
Indijski okean, 1951.
Molitva pomoraca
Pred počinak, japanski mornari
Pronađu usamljen kutak na pramcu,
Onda šutke kleknu i kratko se pomole
Pred kipom Bude pognute glave.
Odjeveni u dugačke halje do poda
Maleni Kinezi žvaćući rižu
Sitnim glasićima govore molitve
zureći u zadimljenu bronzanu pagodu.
Hindusi u svojom mutnom i teškom obliku
Grle vlastita koljena vječno gledajući u pod;
Arapi u sporom ritmu njišu se tamo-amo,
Mrmljajući kletve protiv smrti od utapanja.
Evropljani se mole ispruženim rukama,
U zanosu dozivajući Gospoda,
A onda pjevuše katoličke himne
Koje su naučili u crkvi još kao djeca.
Grci, napaćenih lica,
Krste se iz navike prije nego legnu,
I njihovi glasovi tiho urone jedan Očenaš u prljav jastuk
Za slučaj da u snu umru.
1986.
Narugala sam se Nebu i tebi sam se narugala glasom ranjene zvijeri žedne i željne vlastite krvi rasporene utrobe i polomljenih očnjaka
slomila sam te odlukom otvorenim pogledom iz kojeg si čupao nerođene želje nasukavao ih na hridi kao brodovlje nakon noći proparanih munjama
pobijedila sam te ljepotom svijeta kojoj se vratih nakon monaške samoće žedna i gladna topline tijela u velikoj postelji dok si mi svetom vodom stišavao uzdahe hladnoćom riječi razarao sutrašnjice
spržila sam te lipanjskim krijesovima čitajući ti sudbinu iz opečenih dlanova spalila vatrom uzajamnog pripadanja okupala suzama i sahranila između šuma i livada
Zgusnuti se mirisi, impregnirani pred kišu, otimaju sjeveru Provlačeći se kroz raskošne krošnje, zadjenuti o vjetar Ponekad se čini, umjesto smole deblom klize esencije citrusa Golicaju, mame, skrivaju se iza ušnih školjki, toplih sjena Tmurni oblaci obilaze grad nanoseći sloj patchoulija Sjeta se uvlači u koltrine nadolazećim indigom obojena S prvim kapljicama kiše zvukovi se pretaču u boje Miris ljubičice miješa se s lavandom, upleće u prste Raznosi šaptom, pa čezne dok se stapa s dahom Neki se mirisi sudaraju silovito, a drugi tiho zavlače Pod nokte, u pore, u zjene da traju, plamte i na koncu Kliznu niz vrat, oblinu dojke stvarajući miris žene Pa se istoče u sjene, dok prstom dotičeš obod šešira I čini se trebalo bi pobjeći sačuvati boje i mirise Zgrabiti posljednje kapljice sprešanog nemira Nagurati u crveni kofer teglice ružmarina Esencije raskvašenih snova sakupljene s trepavica Kupiti kartu u jednom smjeru ne osvrnuti se s prvog perona I ne dati kiši da ti korake prati nit u lokvama tajne poruke skriva I taj ozon što nakon kiše miriše ne daj mu da ti priđe, ikad više.
Foto: pixabay.com
književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara
