Arhiva kategorije: Poezija

Zdravka Prnić: Apsida

Olja zna, sva je brodolomna
bokova iskrzanih od silnih sudara
s oštrim hridima
Ipak, meko se smiješi rubovima usana
pušta bori da se ureže
oblo pod obrazima
Ta sve su te bore njene, nije da ih
nije zaradila
što suzama, što smijehom
Olja zna, klizi kao po vodi
u visokim crvenim štiklama
ne pazi na stoljetne klizave kamene ploče
Pod voltom se ne savija, ta i rimski su vojskovođe
prolazili ispod nje
ponosno vukući plijen dok je svjetina klicala
Ona je uostalom odradila dovoljno bitaka
za nekoliko života
i nije se kitila znamenjem, uostalom to je za amatere
Olja zna, nikada neće vidjeti obale Volge
ali to ionako više nije važno
slano se natapa u njoj godinama, račva u deltama
Ptice selice nastanjuju se u njenim
osoljenim venama
kako bi predahnule na svom putu sa sjevera
Kad zapuše orkan, pa uskovitla
sedro i sol
ona zašuti satima, danima
I mogla bi tako do beskraja
dok se ne rastoči
u okaminu s dna jezera.

(fotografija: pixabay.com)

Tino Prusac: U snu

U snu u kojem pišem
šalica kave ispija jutro
moje oči ga šute
Sunce mi se smije na listu papira
bez riječi
a jedna je melodija ustala u zoru
i skinula san s očiju
u kojem se riječi traže
po bijelom papiru
u baletnim papučama
u bestjelesnom prostoru
koji bi mogao prigrliti
sjene pisanja
jer ja nisam rođen
mene su probudili u vremenu
u tišini tih vječnosti koje prolaze
kroz oko trenutka
gdje boli biti podvrgnut zaboravu
i tu sam poput cvijeta procvjetao
pio svoje vlastite sokove stvarnosti
one iste
u koju se nikada
nisam mogao vratiti.

Foto: www.pixabay.com

Neven Lukačević: Nedjelja

Nedjeljom pušta se zlaćana lopta
u nebo (ako već nije)
i čuva se da ne izgori

Nedjeljom djeca trče za balonima
jure za zmajevima (ako puše)
i hodaju uzdignutih glava jer mama i tata dijele vrijeme s njima.

Nedjeljom ide se na groblja pokopanih ljubavi bez cvijeća
samo s mišlju o oprostu i željom za mirom u duši.

Nedjeljom računa se i predviđa
što kaže matematika
narednog tjedna života

Foto: www.pixabay.com

Davorka Črnčec: Zrelo vrijeme

Ona je večeras
prste u kosu zarobila da prešute stih
o onom ljetu kad su se poželjeli.
Sinoć ga je opet dugo u noć čekala.
Danas hladnim sjeverom niz spomen putuje.

On ni jutros
ne zna koliko je glasna nepokretnost
u posljednjim zvonima kad namiguju luni,
zadnji taksi kad zašušti ulicom,
a noć je hladna tišina bez budnih.

Dođi, vrijeme je ovih dana zrelo
da je odvedeš južnije.
Napokon.

Foto: www.pixabay.com

Zdravka Prnić: Ambis

Sjedio je u svom mračnom stanu
na rubu grada
tamo gdje ni tramvaj ne vozi više
Gledao kroz prozor kako se smjenjuju
noć i dan
prestao bilježiti dane u kalendaru
Budio se, prao zube, tumarao po stanu
kao kakav mjesečar
Nije čitao novine, otkazao je pretplatu
za radio i tv
Pio je samo mlaku vodu s česme u dvorištu
mada rijetko
nije mu se dalo izlaziti više
Povremeno bi pojeo nešto s plastičnog tanjura
u gluho doba noći
Slutio je da ga je pred vratima ostavlja susjeda
Kucala je povremeno, dozivala ga
ali nije se mogao natjerati
Otvoriti
Odgovoriti
Bila bi to čista predaja
Većinu hrane ostavljao bi mački
koja se uporno svakog jutra pojavljivala
On bi tek povremeno progutao
poneki zalogaj
A tijelo je tražilo sve manje
želudac odbijao suradnju
Konačno, nije osjećao ništa više
ni fizičku žudnju
ni mlaz mokraće niz lijevu nogavicu
ni glad
Zadnje što je čuo bilo je tutnjanje
teretnog vlaka kroz mjesto
Po tome je znao koliko je sati
iako s našom željeznicom
nikad nisi siguran
Činilo se kako odlazak u pet do pet
baš kao u pjesmi
uopće nije loš kraj
Jutros su novine objavile
“Sinoć su pronašli tijelo…”
popis ožalošćenih
bio je nepregledan

Iza škura šuškalo se… danima.
 
Foto: www.pixabay.com