Tebe
koji poraze kao valove do toplih krajeva jašeš
i rijetko priznaješ da razumiješ moj grad
šutim
kao srebrna školjka
kad poslije dugog dana zagrabi
u džepove pune mora
pa usnem na tvom jastuku
bez recepta za preobražaj
potpuno sigurna u živom pijesku pokušaja
da
i sutra ću ljubiti.
Foto: pixabay.com
Postat ćemo svi brojevi
naravno
zaludu vam se opirati
pjesnici
opsjenari
iluzionisti
Lijepo je govorio Pitagora
vi ste mu se smijali
Sve je broj
i broj je glavni
iza broja ničega nema
Smijete li se još filozofima
staroga vijeka
izračunavali su budućnost
iz položaja zvijezda
iz konstelacija još nepostojećih
planeta
iz pjeva svemirskih staza
i plesa stare
prijetvornice Zemlje
Svi ćemo postati brojevi
Mozak nam je pun šifri
lozinki
zbrojeva
brojeva
broja
Možda to i nije
najgore
možda smo mogli postati
slova
ili biljke
ili crvi
(što ćemo jednom i biti)
Postat ćemo brojevi
pitat ćemo susjede
u prolazu –
kako danas vaš broj?
koliki vam je broj misli?
jeste li danas zbrojili osjećaje?
Kako zdravlje?
A obitelj?
A vrijeme?
Stupnjeva, koliko?
Kakvo vam je brojevno stanje
duše?
Pitagora,
da, koji opsjenar,
filozofisti – iluzionisti,
mađioničari – filozofičari.
I sve se ponavlja,
kao one znamenke beskonačne
broja pi
kojega obožavaju
Pitagorini sljedbenici.
Koji broj je ljubav?
to bi možda
trebalo zapamtiti.
za hitne slučajeve.
Foto: pixabay.com
Ponekad pokušavam
doprijeti do svoga dna
Naivno isprazniti korito
uliti ponovno slap
Zaskočiti um
zaslijepiti srce
zabraniti sugestije
Čekati da se otvore škure
unutarnjih ogledala
Gledati kako se vrtimo
u beskonačnoj regresiji
zagrljaja
dvokoraka
Promatrati tijelo kako
izdajnički odgovara
suhim glasnicama
Teško se oduprijeti
toj želatinoznoj slici
Dok se pretače
u celuloidnu vrpcu
ne gubeći na ljepoti
u crnobijeloj tehnici
I gotovo bih razbila
staru kasicu
tražeći kovanice
za unutarnji džuboks
Da pokretnim slikama
dodam ton
I da se taj stari vrtuljak
vrti do beskraja
Sve dok u nutrinu
ne uroni jeka
zaboravljene pjesme
Zbog koje gubim ritam
a sličice naglo izblijede
pregažene koprenom
unutarnjeg zabačenog kina
I uzalud prizivam
miris borova
šum mora
tek dozrele trešnje
I Bo s tisuću pletenica
na terasi ljetnog kina
Jer moja je haljina
s crnobijelim poljima
odavno demode
Levant je prekrio tragove
a strahovi osoljeni leže
po tamarisima
Sve odapete strijele
pogodile su metu
i zima već dugo caruje
S negativnim Celzijusima
odnijela je
posljednje iluzije.
Foto: pixabay.com
Kada ostariš, sve je sivo
i nebo i prostor
i postaješ sjena tužne nade
koja stoji na vratima i zagleda se
u strašnu prazninu
iste ponavljajuće more
koja sanja da zapravo postojiš
postaješ glas koji traži svoja krila
u sažetosti spoznaje tišine
gledaš nebo čežnjom čovjeka
čija pitanja su starija od njegovih očiju
samo si prašina ceste pod nogama
prašina koja luta po njoj
ponovo se sjećaš željenog puta u budućnost
a ne ideš nigdje
i gledaš i vrijeme i prolazak
ne znajući kamo su otišli
Foto: www.pixabay.com
Golub je zapeo na mom tavanu.
Pustio sam ga van.
Cijeli dan, dok sam tipkao,
ometala me jedna muha.
Potjeru za muhom smatrao sam
smiješnom i djetinjastom,
nedostojnom.
Vrapčići su se i ovog prijepodneva
žustro svađali u žbunju i na
crnogoričnim tujama.
Dok sam je kopao, u namjeri
da izvadim betonski stup međaš
moga djeda…
zemlja je bila jako mokra.
U tlu su živjele velike
gliste.
Pazio sam da ih ne ozlijedim namjerno,
ali nisam se previše zabrinjavao ako
ih ozlijedim i zgazim
slučajno.
Čokot sorte direktora, Izabela,
star oko pedeset godina,
pustio je vitice i razrastao se
neumjereno prebujno.
Trava je prošlo ljeto rasla
naočigled.
Ljeto,
poslije kiše.
Foto: pixabay.com
sjedili smo u poznatom
opatijskom kafiću,
ljudi su prolazili,
konobarica je prolila kavu,
prijateljice su gledale
slike na mobitelu,
a mi smo pričali
nevezano, pomalo umorni,
skačući s teme na temu,
spominjali smo filmske scenarije,
suvremenu poeziju,
prozu Bukowskog
i Millera…
ne htijući, meni su se vrtjele slike
pročitanog tvog romana
Žene, luđaci i malo dobrih pedera,
mogla bih se zakleti
da je odnekud dopirao miris
pilećeg paprikaša.
sigurna sam,
nikada ga
više neću kuhati.
(iz ciklusa “Roklicer i ja”)
Foto: www.pixabay.com
Vjerujem da bi bilo veličanstveno
podići pozdravni pogled ka mekim pastelom oslikanom nebu
staviti dušu i um na jednostavnost
i biti kreativni vjetar.
Pokušati pobjeći od zabluda stvarnosti
iz labirinta koji je izgubljen u nama
nestati iz kaosa koji se krije
na uvijek istoj dugoj i tamnoj cesti.
Uzeti u obzir nebo oslikano strahopoštovanjem
gdje poezija jede svoju radost
kao izmrvljeno obećanje blaženstva
ili jede svoju agoniju.
U komediji pogrešaka u oku promatrača
kao da samo jedna rana odgovara svima
a cinizam služi kao protuotrov za tugu.
Pogledati u izmaglicu kroz koju se vide sjene pjesnika kako lutaju
poput duhova među sjajnim zvijezdama
a njihova se refleksija kotrlja poput vodenih kapljica
ili kao odsjaj običnog mjedenog kruga kojeg oblače oblaci.
Ipak treba ostaviti svoj otisak
na način koji udahnjuje život u mrtve riječi
gdje je svaka emocija jedinstvena životna misao
mrvica iznesena iz sna.
Nadam se da ću noćas vidjeti nebo
poput reinkarnacije pjesnika koji je pobijedio smrt
koji je ostavio buket ruža
kao posthumne pjesme na vlastitom grobu
i stihovnu glazbu sjena na suprotnoj strani Mjeseca.
Foto: pixabay.com