Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Vanda Franičević: Raslojavanje duhovnog

Uz istoimenu izložbu Alme Božanić Čače, Dugopolje, 5. do 15. prosinca 2019.

Komiška slikarica Alma Božanić Čače već od početka izlaganja pokazuje sklonost apstraktnom promišljanju maritimnog pejzaža. Postupnom razradom u stvaralačkom procesu, prevodi zbilju u apstrakciju i na taj način onemogućava potpuni otklon k apstrakciji iako zalazi u istu na račun suštine organskog, ili same motive dovodi u položaj apstraktnih formi. I prilikom prepoznavanja potpune apstrakcije, pitamo se je li to ona zaista, dok pri fazi ekspresionističkog pejzaža uviđamo slikarsku tehniku apstraktnog ekspresionizma. U Alminu slikarstvu uviđaju se određeni uzori i odmak s obzirom na likovnoumjetničko razdoblje, te utjecaj koncepata likovnosti na globalnoj razini, sukladno multimedijalnom ostvarenju suvremene komunikacije. Paradigme likovnog i duhovnog rezultiraju identitetskim poimanjem povijesnih reminiscencija i tako nailazimo na refleksiju neposredne prošlosti svjetovnog, odnosno stacije spoznaje u odnosu na novozavjetno kršćanstvo.

Alma Božanić Čače: Diptih

Poetična koncepcija perspektive, ili apsolutna naspram plošnoj slikarskoj perspektivi, različiti rubovi forme, čvrsta kompozicija i kolorističko određenje pozadinskog fluida te otvorena kompozicija bez rubnih ograničenja – kompozicija beskrajnih značaja sistema i onih određenih u kontekstu prizora pejzaža, opće su odrednice autentičnog slikarstva autorice koja njeguje motive organske zajednice i posebnu pažnju posvećuje tretiranju površine pri čemu, kategorijom kontrastiranja reljefnog i glatkog te frakcije, izlaze iz plohe (slike) i motiva zavjese, plastične stilizacije i oblici dimenzije bestežnog.

Alma Božanić Čače: Pjonta

Faktični momenti uvijek crne ili hladne boje, dok pojava apstraktnih oblika tople boje sugerira spajanje dviju različitih faza slikarskog ciklusa, djeluju kao razrada mrlje u ekspresionističkoj fazi figurativnih prikaza, ali sadržanoj u apstrakciji zasebnih slučajeva prostornog relativizma. Deblji nanosi kistom oznake su teže elementarne forme koja nije ona arhitektonske veličine, moderne, tvorničke i betonske, ponekad brutalističke cjeline. Takvi snažni volumeni kao i kontinuum, odnosno raspon ekspresionističke figuracije tadašnjosti, asocijativi su pri osviještavanju utjecaja ratnog stanja na duhovnost i etiku postmodenizma.

Zadržavajući poetiku autentičnog stvaralaštva na razmeđu povijesnih formacija, umjetnica ostvaruje likovnost događanja memorijabilnim i meditativno-kontemplativnim kompozicijama naturizma i ujedno neutralizaciju semiotičkih nezavisnosti. Takav slikarski entitet podrazumijeva promatračka svojstva bića-gosta i odnos naspram samoći i šutnji kao odrednicama čovjekova stanja u okružju – monumentalnog, koji je sam habitus. No, s pretpostavkom sjecišta semiotičkih polja u vidu kakvih izvorišta leta misli, mijenja se estetika ductusa ili projekcije izgubljene figuralnosti kao iluzije drugosti.

Lirski identitet pejzaža podjednako je sadržan u intimizmu nekoliko planova nastalih slikarstvom nadslojavanja i asimetrije nelinearnog: prepoznavajući prizore mjesta Komiže, uočavamo preklapanje stvarnih isječaka pejzaža od kojih jedan djeluje projektivno, dakle kao preslik u kompoziciji zbiljskog, projekcija locusa koji ne pripada tom stvarnom, što ostvaruje kakvo polisemičko platno i djeluje kao razotkriveni palimpsest ili kao uvid u neki drugi habitus nadslojavanjem metapejzažne projekcije arhetipske naravi. Prikazi dijela ceste ili mediteranskog grada, u nestajanju, znatno su drugačiji od prethodno navedenih, kao i primjerice od prikaza plaže Kupinovac, prepoznatog s obzirom na izvjesno stilizirane terasaste parcele te izvor vode, unatoč nadslojavanju horizontala metričko-gravitacijskog polja i konačno uvidu u staklenu površinu broda, prikaza pri ideji nastajanja ili obnavljanja. Vratimo li se motivima antropološke sjene, iščitava se opomena apotropejskog značaja za duše blaga.

Naslovna ilustracija: Raslojavanje duhovnog

Ksenija Kušec: Babuške Sandre Karabaić

Babuške Sandre Karabaić

Zbirka Babuške počinje pričom Otok je tijelo.
Kao i ostale priče u knjizi ona je vrlo kratka, pa i kraća od ostalih. Dolazim u napast da prebrojim riječi i da kažem kako u malo znakova s prazninama saznajem sve – o otoku, tijelu, knjizi, spisateljici. Da saznajem o onome što me čeka u narednim pričama. Barem imam takav osjećaj.
Već u sljedećoj priči Tišina, nos mi je pun mirisa ovčje balege, a oči pune njene bake i djeda. Zatvaram knjigu i vidim svoju baku. Sad mi je nos pun njenog mirisa. Prisjećam se bakinih izreka kojima je punila moju glavu nehotice: umij se hladnom vodom, bolje ćeš raspoznavati istinu od laži. Opet otvaram tu priču, i opet sam s njenom bakom i ovcama.
Čitam knjigu napreskokce. Sad ovu priču, sad onu. Ako vidim da piše o smrti, odlažem. To ću kasnije, kad budem boljeg raspoloženja. Miris koji Sandra Karabaić opiše u priči, odmah se naseli u nos, nakratko budeš u njezinom svijetu, a onda ideš razmišljati o istom takvom, ali svom. Ta vještina ili način pisanja ili glas koji te potakne na razmišljanje o vlastitim majkama i bakama, ima li ime? I ne radi se samo o mirisima. Najviše se radi o osjećajima.
Na primjer, osjećaj samoće, praznine i napuštenosti već od prvih riječi zavlada umom ili dušom čitatelja u priči Pogrešan otok. Iako je početak živahan, provlači se neka nit koja svoj završni udarac dobije u zadnjoj rečenici. ‘Totalno u sridu’, kako se obično kaže, a onda počinje razmišljanje o mojem pogrešnom otoku i o tome kako je dvjesto metara razdvojenosti iz priče, kod mene zapravo petsto, i kako se nikad više nećemo sresti. Nakon priče trebam tišinu. Nakon svake Sandrine priče trebam tišinu.
A nikad više nisam srela niti nju. Doduše, ne radi se o posvađanim Djedovima, radi se o nekoj drugoj gluposti, nešto s majkama i njihovim nevraćenim knjigama ili nekom još banalnijem nesporazumu, ali osjećaj nepovratnosti koju je ta priča izazvala još dugo teško leži u mom želucu, pa imam potrebu izaći među ljude i voditi plitke razgovore, samo da je zaboravim. Ne priču. Nju. Kako i zašto ne smijemo ili ne možemo biti zajedno, na to pitanje nemam odgovor, a nisam ga našla niti u priči. Samo sam našla nekog tko je ispričao moju životnu priču.

Je li u tome stvar? Da pronalazimo svoje priče u piščevim? Da se poistovjetimo? Problem je u tome što se u mnogim knjigama može naći mnogo životnih priča.

Je li u tome stvar? Da pronalazimo svoje priče u piščevim? Da se poistovjetimo? Problem je u tome što se u mnogim knjigama može naći mnogo životnih priča. Kineski mudraci kažu da je taj broj konačan, da nema bezbroj zapleta, nego da ih ima toliko i toliko. Kad čovjek malo razmisli, možda vidi da su oni u pravu.
Sve su priče ispričane, sve su priče ispričane mnogo puta, ali biti uvučen među riječi, među likove, u mirise, zvukove, na mjesta, događaje i osjećaje, to se rijetko događa. Kad se dogodi, onda čitam pažljivo, da mi nešto ne pobjegne, odlažem knjigu, mislim o njoj. Ne čitam druge knjige istovremeno kao što ponekad činim. Tako sam se ponašala dok sam čitala Babuške. Ponekad sam neku priču počela čitati, ali sam je odložila. To je bilo zato jer sam znala da ću biti uvučena u nešto bolno na što nisam bila spremna taj trenutak.
Sandra Karabaić piše kao da piše o životu čitatelja, a ipak piše o svojem. Ona ima baku, majku, kćer. Imamo je i mi, a nakon čitanja imamo osjećaj da smo se međusobno upoznali, moja majka njezinu, njezina baka moju, i da smo i mi njoj ispričali svoje teške priče koje nam vječno odzvanjaju u glavi.
Babuške čitajte po redu, a taj red možete postaviti sami. Ako vidite da će se u priči raditi o nečem što vam je trenutno teško, čitajte je kasnije, ali je čitajte.
I, ostavite si mogućnost da budete neko vrijeme sami u tišini nakon svake pročitane.

Slavica Gazibara: Mantranje (p)o SAE-u

Ima nekoliko mjeseci da ne prođe dan, a da ne zavirim na jednu pjesničku stranicu kojoj je pokretač Sven Adama Ewin ili SAE. Ovo je pseudonim pitaj-boga-koga, dovoljno intrigantan da privuče. I kad dođete na tu stranicu, nećete otići, a da se ne vratite opet. Jer, SAE nije osoba koja piše pjesme. Možda se rodio s defektom: možda on osjeća i misli u stihovima. Pa ih onda i zapisuje. Ne zna drugačije. Ne može. Kritički strogo gledano, jezično i metrički nekad mu se oklizne nespretnost, ali iz njega pjesme naprosto izlaze. Njegovo pisanje nije ritual koji se događa kad naiđe nadahnuće. Pjesnički subjekt nije odijeljen od njegovog svakodnevnog „Ja“. Naravno, ovo je samo impresija, a nikako pokušaj kritičke prosudbe rada ovog anonimnog pjesnika.

Ne mogu reći sviđaju li mi se njegove pjesme ili ne. Znam samo da ih moram pročitati. Ako kažem da mi se sviđaju, to bi značilo da mi se sviđa taj čovjek u pjesniku, taj dovitljivi, zavodljivi muškarac, to zaigrano, iskričavo dijete. Ako kažem „ne“, porekla bih magnetizam njegovih stihova koji neodoljivo privlači čitanju.

SAE nisu samo njegove pjesme, svojim je sonetima pokrenuo zanimanje za vezanim stihom, probudio želju čitatelja za melodioznošću i ritmičnošću specifičnu baš za takav stih. Kao da nakon postmodernističkog razgrađivanja svega koherentnog (avanngarda, često i nesuvislo „dadaističko“ trabunjanje), dolazi opet neko pomirenje čovjeka sa samim sobom, a što njegov lirski ukus usmjerava k pravilnom metru i rimi koja umiruje. Čitatelji uživaju mantrajući u osmercima ili desetercima (ipak smo mi Slaveni) a najčešća je forma kruna strofične lirike – sonet.

U nas, nakon Matoša, Šimića, Ujevića, Krleže nije lako biti pjesnik, uopće latiti se „pera“. Stvorena je nekakva (mikro)klima da je pisanje strašno ozbiljna djelatnost koja zahtijeva poliglota, eruditu, u najmanju ruku akademika. I ako oficijela nekog proglasi velikim, može on napisati i „tašim, tašim tanana, i svilena marama“ svi će se diviti i raditi doktorate ne bi li dokazali dubinu, širinu, visinu i svevremenost onog koji je na tronu.

SAE se zna zaigrati pa ponekad iznenadi, ali baš kad pomislim da me razočarao, nisam li premalo kritična prema njegovu pisanju, jesam li nasjela na „šarm bez pokrića“, on se javi stihovima koji ostave bez riječi.

Mi koji ga čitamo, činimo to jer u njegovim pjesmama je i dio nas, dio onih koje volimo ili smo voljeli, one progovaraju i o onome o čemu mi samo u potaji i sa strahom razmišljamo. Na momente nam se učini da on to baš nama, meni piše, da se baš nama, meni obraća ON, skriven iza pseudonima. Podsjetio me na knjigu Tri Evina lica (ne sjećam se autora, iz psihijatrijske je prakse) – o ženi s tri identiteta, tri različite osobnosti, samo što SAE ima mnogo više lica. Neka od njih mi se ne sviđaju, primjerice želja za komuniciranjem samo s onima koji su na vrhu ili blizu vrha, ali – ako mi se Krležine Zastave ne sviđaju, nisu mi zato manje dobre njegove drame i lirika.

Podijeljenost čitateljstva na „za“ i „protiv“ kada je SAE u pitanju nije bitna jer ga čitaju i jedni, i drugi. Dio šarma vidljiv u lajkovima, komentarima i privrženosti s kojom se čeka svaka njegova naredna objava, duguje on svom dobro osmišljenom PR-u – toj engmi tko se krije iza pseudonima. Je li on možda ona? Je li (pre)potentni, umišljeni i drski mladac ili frustrirani starac na bolesničkoj postelji? Mogao bi biti i Slavonac sa šestero djece i hacijendom, ali i kolerični Zagrepčanin koji radi 24 sata dnevno. Ili je samo slobodni strijelac koji se sa svojim stihovima našao „u pravo vrijeme na pravom mjestu.“ A možda se iza pseudonima krije čitava ekipa neporecivih talenata i poznavanja lirskih kanona, koja se samo dobro zabavlja?

Kod svih velikih zagonetka odgovor je najčešće jednostavan, banalan. Tko je Sven Adam Ewin i nije bitno, važno je da piše dobre pjesme. I još k tome duhovite. Što više tražiti?

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Umiven mislima

Boris Marić: Uvod u san, Književni klub Brčko distrikt BiH, Za izdavača / Urednik – Žarko Milenić, Brčko 2016., Knjiga pjesama.

Kada će i u kojem trenutku zaiskriti pjesma u duši  pjesnika graniči s magijom?

U noć umotane, iscrpljene greške / Beskorisne leže u nivou glave… (Oneirologija)

Uvod u san, poetski san Borisa Marića. Tako je dojmljiv osjećaj kada nam se dogodio ovaj ukoričeni stihovlja san koji nas zaokupi snažnije nego živa stvarnost.

Dječja igra rukama / U zraku, na svjetlu / Snažno kao kukama / Privlači pažnju / Vrh jezika / Ostaje nijem / Na ražnju / Iznad sljepila / Raste dosada u muhama / I troše se zalihe ljepila. (Emocionalna glupost).

Kompleksnost sna svojevrsna je enigma, snivačev (čitaj pjesnikov) izraz – pjesma za pjesmom iz zbirke pjesama Uvod u san, poete – sanjara – „Mjesec mu noćna rasvjeta“, ko „Astronom uvijek na putu“, „Nad vremenskim grobljem“, „U samostanu za ljubavnike“, „Plače od smijeha“, „Bez da i bez ne“… poetski plovoput prostranstvima sna, budi ga bjelina papira, stranica knjige novom pjesmom ukoričene zbirke pjesama – „Snovidica“.

Pjesničke imaginacije Borisa Marića, nude kroz stihove, reducirano i jasno, liječe riječima raznovrsna stanja njegovih misli i strahova. Zapitanosti nad samim sobom. Nad životom. Nad križištima sebe. Križa kojeg nosi. Pjesnika u sebi. Psihologija snivača – pjesnika Marića ponudila je ključ njegovoga stvarnog stanja, uobličila u nadrealnom stanju sna u kojem je, uobličila pjesme. I to ne bilo kakve pjesme.

Ja sam tvoj najbolji prijatelj / Moj prst je uperen u zemlju / I moja istina nije pravilnik / Iz usta pogubljenih svetaca / Zašto patiš u svom spasitelju … (Hipnoteza)

U prostoru pjesnikova uma događa se sve. Um povezuje već življeno vrijeme i neku individualno zapamćenu sliku. Sa strašću muke pojavio se stih. Sve nije umrlo ostala je poezija. Ritam emocije i misli se nadopunjuju. Bolima i strahom stvorene atome uzburkanih emocija povezuje u svoj poetski doživljaj i tu nit doživljaja s emotivnim sadržajem – komprimiranim prostorom individualnog, ritma sastavnica tempa asocijacija i spoznaja, osobne spoznane s poveznicom univerzalne ljudskom rodu ugrađene i u arhetipskom obliku prepoznate urođene matrice neupitnoga izuzetno nadarenoga pjesnika.

Ako već jednom ostarimo sa svemirom… (Suočavanje). Tišina dubokog trenutka… (Globalizacija). Polako se mislima umivam… (Obarač). Mirišeš na ljubav… (Uvod u san). Tišina ostavlja prostor za misli… (Mir). Moje otvoreno srce na policama… (Anahata). Krvavih očiju i suženih zjenica / U koje više nije mogao stati čovjek… (Tradicija). Gasim svjetlo i odlazim / U svoj podrum / U grudima. (Normalan). Tvoje lice je nebo… (Pet dana bez tebe). Mi ližemo slike / Ljudi sa ranama… (Neosporno). Nebo nije bez razloga iznad nas… (Omaž).

Ukoričena glazba stihova Uvod u san izuzetnoga mladoga pjesnika Borisa Marića dugo nas drži budnim…

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Ravna ploča

Uz 35. susrete kazališta / pozorišta Bosne i Hercegovine u Brčkom

Izvedbom predstave “Ravna ploča” Bosanskog narodnog pozorišta Zenica u Brčkom su otvoreni 35. susreti kazališta / pozorišta Bosne i Hercegovine koji se odvijaju od 15. do 23. studenog 2018. u Brčkom.
Predstava govori o sudbini žene u tradicionalnoj, konzervativnoj sredini koja se ne uklapa u norme što ju je obilježilo i udaljilo od ljudi. Također, govori i o prevelikoj majčinskoj brizi i ljubavi čiji učinci nisu uvijek dobri za dijete.
U predstavi autora Dragana Komadine i u režiji Lajle Kaikčije, glavnu ulogu tumači prvakinja Kamernog teatra 55 Sarajevo Gordana Boban uz zeničke glumce Nusmira Muharemovića, Roberta Krajinovića, Muhameda Bahonjića, Predraga Jokanovića i Zlatana Školjića, priopćeno je iz Službe za odnose s javnošću BNP Zenica.
Zalud sva kazališna naobrazba ako se u glumi ne vidi duša, ako nije data, donesena kroz lik, ako nema duše, nema oduhovljena lika. A koliko je u ovoj predstavi doneseno duše, doneseno do boli. Ova se predstava ne pamti, ova se predstava boluje. Toliko emocija. Zgusnutih, teških, dovedenih u naboju oživotvorenih riječi do puknuća, savršenstvom teksta. Od Komadine do dramske komadine – gromade dramskog štiva.
Raznih trava ima, koje vidaju – liječe ovo / ono… s pravom se pita glavna junakinja ima li trava za ljubav. A što ako ljubav nema mjere. Što ako je ljubav slijepa pa oslijepi najmilije, ako se izgubi granica, ako se pređe, tragom one Miljkovićeve, ubi, unakazi prevelika ljubav.
Ne žive ove i ovakve tragedije u kamenitim pustopoljanama Duvna – TomislavGrada. Bogu iza nogu. Na žalost žive i to nama pred očima, nama pored očiju slijepim. Žive u susjedstvu. U neboderima. U zgradama. Saznamo za njih kad se objelodane u Crnim kronikama.
Predstava je ovo neupitno za malu scenu, svako i najmanje udaljavanje od publike šteti je.
Toliko je slojeva u ovoj predstavi. Slojevita predstava. Modernost glazbe. Znalost tradicijske kulture. Govor gluhog kola. Glazbeni efekti. Govor. Jezik. Idiom. Ikavica – Pun pogodak. Malo je znano kako se ikavica govori ne samo na jugu BiH, već su je govorili i govore i Hrvati i Bošnjaci u Srednjoj Bosni.
Neke od najljepši svojih stihova Musa Ćazim Ćatić napisao je na ikavici.
Utvare daju štih predstavi. Likovi naših strahova. Donesena atmosfera. U tom kraljestvu bez sunca. Prozor u svijet prekriven. Onako kako se u tim krajevima prekrivaju prozori kada netko umre.
Ima li uopće svijeta izvan njegovoga svijeta mraka – pita se glavni lik.
Toliko je humorističnog u ovom štivu, a nikome nije do smijeha.
Monolog majke, na tragu antičkih tragedija. Poentiranje predstave otkrivanjem teške i bolne tajne koja je razdire. Često otkrivena tajna olakša dušu. Duša majke još je čemernija. Teža. Ništa je olakšalo nije. Gorda Gordana u ulozi majke. Na ponos joj ova uloga. Pamtit će je i po njoj.
Predstava nema slabog mjesta. Na otvaranju „Susreta“ visoko je podignula vrijednosnu ljestvicu.
Što tek reći za lik doktora. Trebala bi čitava jedna psihoanaliza. I za kraj, na kraju, tragom spomenutoga u predstavi, glazbenoga i ljudskoga osobenjaka Tome Bebića:
Časmo na ovome svitu čovik se upita!?

Foto: s web stranice https://susreti.co.ba/2018/11/16/iz-ugla-mladena-bicanica-demoni-vistice-ljubav-i-mnogo-tuge-na-ravnoj-ploci/

Milan Zagorac: Blue

Uz knjigu Andreje Malte Ultraljubičasto

Nisam slučajno odabrao naslov recenzije; naime, blue je svojevrsno kodno ime za različite vrste depresije i pojave povezane uz nju, a priče Andreje Malte, koliko god težile simetrijama, ipak predstavljaju zrelu i dobru proznu asimetriju pomaknutu u doba (ženske) zrelosti. Naime, sve njih povezuje to blue, to plavilo spoznaje o tjelesnom (pr)opadanju, o tome da vrijeme neumitno kvari i dovodi do smrti i kraja. Stoga ne čudi toliko priča posvećenih samoubojstvu i to ponajviše iz aspekta razmišljanja o njemu, no, nema potrebe za postavljanje kliničkih dijagnoza. Samoubojstvo je već odavno jedno od temeljnih filozofskih pa i umjetničkih pitanja, a Andreja Malta o njemu će progovoriti na niz načina: od osjećaja napuštenosti, bolesti, neumitnosti nekoga kraja. Uostalom, depresija u doslovnom smislu, a to ne treba uzimati s podsmijehom, predstavlja neupitno izvanredan način za shvaćanje stvarnog poretka stvari, ona je neka vrsta otkrivenja, revelacije ove naizgled čvrste i zadane stvarnosti, koju iz tog stanja duboke potopljenosti možemo sagledati iz znatno drugačijeg ugla. Pisac, a Andreja Malta jest to, neka je vrsta posvećenika, mistika, koji od svakodnevice uzima ono najbolje ne bi li nam podastro jasnu, koherentnu, književno vrijednu priču, a koja nas, ako tome priđemo otvorena srca, uvodi u srce tame, u feminilnu dubinu u kojoj prolazimo novo embrionalno doba.
No, to obećaje nešto drugo, možda još važnije u pripovijetkama koje Andreja Malta vrsno gradi oko naizgled jednostavnih narativnih struktura: to je, u biti, neka vrsta nade, odnosno, vjere u to da će se po nužnom utrnuću ili kraju dogoditi ponovno rođenje. Blue ili depresija tu predstavlja samo kanal ili put kojim se njezine, ponajprije junakinje (jer Andreja piše više o ženama nego o muškarcima), suočavaju s novim izazovima koji stoje nakon jedne odrađene dionice života (majčinstva, mladosti, razvoda, napuštanja, bolesti). One zapravo predstavljaju i književno i filozofski osviještene crtice iz života – da se razumijemo, riječ je o prozi, ne o biografiji – iz kojih progovara nova žena, novi čovjek, nakon što je prošao onu danteovsku polovicu životnoga vijeka. No Malta ne poantira u patosu, naprotiv, svaki je njezin završetak ujedno i najava nekog novog mogućeg početka. To predstavlja još jednu vrijednost, naime, pripovijetke Andreje Malte vrlo često koriste motive pripovijedaka u pripovijetkama, drame u drami, pa čak i trostruke igre, no ta im ludičnost nikada ne oduzima čitljivost i sljedivost. Kratko i jasno: priča nikada ne pati zbog moguće i skrivene svrhe, Malta ne docira i ne educira, naprotiv, ona nas ostavlja na kraju tako da sami preradimo pročitano, a to je odlika vrsnog pripovjedača.
Usamljenost, posebna afektivnost prema životinjama, empatija prema slabima, tako tabuizirana seksualnost zrele dobi, odnos prema mladosti, odnos prema roditeljskom domu i suočavanje s njegovim umiranjem, rastanci i ponovni sastanci tematske su okosnice većine priča koje svojom fakturom odaju vrsnu pripovjedačicu, jasno, pripovjedačicu koja poznaje suvremenu „obveznu životnu lektiru“, ali koja će izgraditi vlastiti narativ, štoviše, autentičan glas koji posve ravnopravno stoji uz bok ne samo najprepoznatljivih autorica tzv. zadarskog ili dalmatinskog kruga, već i znatno šire, razmičući veo predrasuda vezan uz književnost koja nastaje izvan nacionalnog centra.

Nikola Šimić Tonin: Svjetionik

Jere Bilan: Svjetionik, Zbirka priča, Vlastita naklada, Zadar 2018.

Jere Bilan, pripovjedač – svjetionik nad morem priča iznad kog se kao valovi izdižu priče osvijetljene Jerinim pripovjedačkim umjećem: Konop, Svjetionik, Sat, Dva ribara, Ribarnica u Taormini, Razlomak, Banka, Slikar, Ljubav, Kromosomi, Božji prst, Ljubav dva kapetana, Lička mećava, Rigel, Gospodin Soo.

Da su ostale u mraku, u dubinama mraka, gluho i daleko bi bilo, da do njih nikad nije došlo, potopljene zaboravom, nekazane, neispričane, nenapisane… da ih nije izvukao iz dubine mraka oštrinom svoga pripovjedačkoga pera, osvijetlio im put bjelinama stranica knjige, hvala Jeri što bio im je svjetionik, bogateći nas. Vrijedilo je oknjižiti ove priče.

Bio sam na otočiću-svjetioniku Blitvenica, nedaleko otoka Žirja, lovio sam lignje i bila je noć. Počeo sam pozornije promatrati tu snažnu zraku svijetla koja sa svjetionika kruži morem i pomislio sam da izgleda kao ruka pružena pomorcima. Božja ruka koja spašava živote, jer treba znati da je to jedan od 48 austrijskih svjetionika na Jadranu. Lako je danas kad postoje sateliti, no pomorci su nekad bili dezorijentirani na moru, a ova zraka sa svjetionika je bila ruka spasa koju su prihvaćali i bivali spašeni. Ta je noć bila svojevrsni okidač da ću svoje priče ozbiljno napraviti. Pa moja prva knjiga se i zove „Svjetionik“, a od svih priča najdraža mi je upravo ona koja nosi to isto ime. Glavni likovi te priče su Sefardi, jedna obitelj koju pratim kroz četiri generacije. Ta priča šalje dobru poruku, kako navodi Jere Bilan.

Svojim pripovijedanjem Jere ostavlja pečat vjere u ljude i ljudsko. Zatvara se u svoje intimno carstvo, blistavo carstvo Mediterana, mora, škoja, težaka… ljudi i obala… i iz njih izvlači najljepše niti svoga pripovjedačkoga pleta.

Sve nastaje iz konkretne asocijacije, ali u mojoj mašti pretvara se u nešto drugo. Lani sam na tankeru došao skroz do ruskog Novorosijska, prošao sam pet mora, Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno, duh Mediterana osjetio sam u njegovoj punini. Posljedica toga je da su i neki lokaliteti i likovi mojih priča razasuti Mediteranom.

Simbolika priča u „Svjetioniku“ je višeznačna, no ono što je moja intencija u svakoj priči je da svojom edukativnošću i zanimljivošću čitatelja odvede negdje drugdje, gdje nikada nije bio. Da čitatelj u priču bude uvučen, da ga ponese i da osjeti emociju. Kada se to posloži, to ima smisla, priča ima svrhu, nema ispraznosti i otišli smo ‘iznad radara’ piše Jere Bilan.

U moru riječi Jere uspješno navigava – plovi do svoga cilja – priče. I priča zasvijetli. Zazvijezdi se na književnome nebu, skupljena s drugim pričama – Svjetionik. Njegova priča nije opis jednog jedinog trenutka koji probudi inspiracija. Prva zapisana misao oboji taj trenutak inspiracije različitim bojama koje slaže po nijansama i njihovoj srodnosti ispreplićući  ih u priči. Više nijansi plave: beskraj mora, nebeskog svoda, zvijezda, zvjezdanoga neba. Te nijanse imaju inspirativni karakter i vode kroz taj trenutak. Inspiracija nije jednostrana i nije ista kod pisanja svih priča Svjetionika. Te nijanse su uvijek različite i uvijek iznova pokreću svijet u njemu, svijet mediteranskog čovjeka. Njihove karaktere. Životne filozofije. Osobitosti.  Osobnosti. Žilavost, dosjetljivost i opstojnost, na tom škoju, moru, ubirući plodove škoja, plodove mora i bivajući stoljećima uspravan i gord. Svoj na svome. I u bijelom svijetu on je svoj, isti takav. Otišao sa škoja, ali škoj nije niti će ikada otići iz njega. Na zalasku života, kao na zalasku dana sunce moru, vrati se tom istome škoju da se ugasi na njemu.

Jerin dar pisanja je urođen. Čitajući njegove priče uviđamo kako uživa svakom porom svoga bića da svoja iskustva i doživljaje pretvori u priču unoseći svu strast pisanja i da to iskustvo nesebično podjeli. „Otvori nam oči“.

U Jerinoj individualističkoj filozofiji svakodnevnice “koja sve opravdava”, i u “kojoj se sve može”. Iz perspektive običnog, malog, čovjeka u ime “ljudske duše” zasvijetliše Jerine priče. Ukoričen svijetli Svjetionik.

Jere Bilan zaljubljenik u sve što je uz more povezano. Rođenjem bodul, a opredjeljenjem učitelj u Pomorskoj školi, Bilan se i nije mogao svojim prvijencem pojaviti s nekom drugom tematikom.

Njegovo poznavanje mora je fascinantno. On i more se druže, vole, i u potpunosti razumiju, pa je i psihologija likova koji žive na moru, uz more i od mora izvrsno razrađena. Njegovi likovi su fino iznijansirani, gradi ih kroz opise njihovih stanja i susreta, ali i u ovisnosti od sredine u kojoj žive i krajeva koje upoznaju. U svakoj je priči poruka i ona je krešendo priče. Stoga je ova knjiga edukativna i poučna, duboko moralna i humana , zaključjuje Drago Marić.

Foto: www.pexels.com