Arhiva kategorije: Fotografija

Ivan Molek: (Ne)uništiva kazališna rampa

Zoe ne dopušta iskustvo vlastitog uništenja;
iskušavan je bez kraja, kao beskonačan život.

K. Kerényi, Dioniz. Praslika neuništivog života

Jedno od zahvalnijih pomoćnih i djelomičnih određenja nedramskog kazališta vezano je uz djelovanje Kugla glumišta: “dovesti ljude kazalištu tamo gdje ljudi ne idu u kazalište”. Riječ je o prostorima poput gradskih trgova i ulica, parkova, pothodnika, terasa ugostiteljskih objekata, tržnica… Također i o činu koji kazališnu izvedbu donosi prije svega slučajnim gradskim prolaznicima i znatiželjnicima, slučajnom mnoštvu, dakle i onoj publici koja kazališnoj izvedbi ne prisustvuje činom unaprijed očekivanog (kulturnog) događaja. Njezina sloboda izbora uključuje, stoga, i ravnodušnost, nezainteresiranost, okretanje pogleda u stranu. Lucidnost se Kuglinih mimohoda, agitacija u maniri zavodljivog čarobnog frulaša prije održavanja samih ambijentalnih predstava, sastoji stoga u dovođenju upravo kazališne igre publici, a ne njima tuđih, nepoznatih, a možda, u zasićenosti vlastitima, i nepoželjnih drama i tragedija.

Danas raspolažemo ipak obuhvatnijim i raznolikijim arhivom ovdašnjeg nedramskog kazališta. Još važnije, takvim da dopušta usporedbe koje problematiziraju njegove polazne konceptualne pretpostavke. Uzmimo dvije fotografije snimljene travnja 1979. i svibnja 1980. Prvoj je autor fotograf Nikola Petković, ona je bila snimljena tijekom hepeninga Teatra mladih Alternativa Istina je akcija na riječkom Korzu s Aldom Trešnjićem (1961. – 2003.) i Lanom Frković u prvom planu. Drugoj Mladen Babić Baba, ona bilježi predstavu Kugla glumišta Priča o djevojci sa zlatnom ribicom i cirkusu Plava zvijezda na 20. festivalu dramskih amatera Hrvatske u Murteru s Dunjom Koprolčec i Dolores Valković u prvom planu. Premda se u konceptualizacijama nedramskog kazališta pojam priče susreće tek marginalno, ovdje se on pojavljuje na istaknutim mjestima – kod Kugle već u naslovu predstave, a kod Alternative na panou čovjeka-sendviča s tekstom upućenom publici. Naslovna stranica onodobnog omladinskog lista Val za broj od 11. svibnja 1979. dokumentira upravo u takvoj formi iskazan poziv publici na stvaranju kolektivne priče. Dvije fotografije, međutim, upućuju prije svega na jedan od središnjih problema kazališne umjetnosti: odjeljivanje prostora izvedbe od prostora namijenjenog promatranju izvedbe. 

Prema raskidanju kazališne rampe: Teatar mladih Alternativa, Istina je akcija, Rijeka, travanj 1979. (fotografija: Nikola Petković)

Kada se krajem 40-ih godina francuski estetičar Etienne Souriau (1892–1979) prihvatio da u sažetom obliku izloži koncepciju kazališne umjetnosti s naglaskom na različite organizacije prostora izvedbe predložio je razliku između dvaju modela: “kocke” i “kugle” (usp. Teatar XX. stoljeća, ur. T. Sabljak, Matica hrvatska, Split i Zagreb, 1971.) Sažetak je međutim, pokazalo se kasnije, imao i vrijednost najave. Oba su njegova modela dragocjena za kazališnu umjetnost, ali ipak samo jedan od njih, “kocka”, smatra Souriau, priprema put ostvarenju drugoga, “kugli”. “Ali zar nije ipak najbolji i najpotpuniji trijumf umjetnosti postići prije ili kasnije ovu kolektivnu obuzetost, ovu halucinantnu totalnu prisutnost svijeta djela, koja zaokupi čitav auditorij u zajednici”. Kada za tu zajednicu u nastavku kaže da je “gotovo religiozna”, onda u tome valja prepoznati nešto ovosvjetovno i profano; “simbolizam središta” (M. Eliade) kod Souriaua nije drugo nego “’punctum saliens’, živo bilo koje pulsira, aktivan centar” (kod francuskog estetičara svaka riječ, ne samo imenice-pojmovi, ima svoju težinu: “zajednica gotovo religiozna”, a religio ovdje upućuje na pomnjivo promatranje s distance.) U svojevrsnom zaključku, “Ne postoji scena, ne postoji dvorana, ne postoje granice”.

Na putu prema ponovnom podizanju kazališne rampe: Kugla glumište, Priča o djevojci sa zlatnom ribicom i cirkusu Plava zvijezda, Murter, svibanj 1980. (fotografija: Mladen Babić Baba)

Taj problem nije, naravno, u Coccolemocco, Kugli i Alternativi ostao nezapažen. U svojem retrospektivnom pogledu Gordana Vnuk (“Hrvatska alternativna scena sedamdesetih”, Kazalište br. 43–44, 2010) već u uvodnoj dionici napominje: “Teatar samo igra igru o promjeni svijeta”. Nakon takvog upozorenja, koje oduzima prostor primamljivom voluntarizmu, slijedi opis na tragu souriauovskih ideja: scenska je akcija “događanje koje uvlači gledatelje kao ravnopravni dio prizora, ukidajući granice između izvedbenog, reprezentacijskog djela (i tijela) i bezobzirne, nemotivirajuće svakodnevice, i koji će nuditi u ovim našim prostorima tada potpuno novo, totalno kazališno iskustvo …”. Znatno je opreznija Anica Vlašić-Anić (“Kolektivno autorstvo: neslučajna ‘savršenost’ Kuglinih ‘kao da’ ne/znatnih ‘nesavršenosti”, Kazalište br. 51–52, 2012): “S polazišnom idejom zahtjevno-rizična propitivanja ne/ograničenosti bivanja kazalištem kao kuglom u izazovima ne/dotaknuta prakticiranja ne/(malo)građanskog života & stvaranja u kolektivu, Kuglinoj produkciji osiguravala je po/etičku izvornost, pro/vokaciju i duhovnu ‘nepotrošivost’”. Već se na tome mjestu zamjećuje nesklonost proglašenja trajne pobjede “mladoga” kazališta nad “starim” ili diskurznim zahvatima u maniri pomišljeno – ostvareno. Eventualnoj prosudbi kako se ovdje radi tek o usputnom promišljanju “Kuglinog ne/utopijskog ‘životnog projekta’” kamen kušnje tek predstoji: “Niz neočekivanih otkrića, u najrazličitijim dimenzijama ne/potvrđene ne/primjenjivosti ove metode hrabrih in(di)verzija identiteta ‘sekundarnog’ i ‘primarnog’ pratio je Kugla-meta(ana)morfoze u kreiranju odnosâ umjetnostživotkazališteSFRJ socijalistički svagdan”.

Čini se da kritičko i historiografsko proučavanje ovdašnjeg nedramskog kazališta može izdržati još jedan test međusobnih preosvjetljavanja, reinterpretacija i korekcija. Uzme li se u obzir što govori Vlašić-Anić, tada se važno upozorenje Vnuk zapravo unutar sebe cijepa, izlaže paru komplementarnih uvida; pored već istaknutog “Teatar samo igra igru o promjeni svijeta” ovdje sada, uz njegov bok, stoji još jedno: “Teatar samo igra igru totaliteta”. Kako se tijekom izvedbe zbiva “događanje koje uvlači gledatelje kao ravnopravni dio prizora”, o tome postoje uglavnom kraća zapažanja, pokušaji čitanja fizionomija, učinjeni na licu mjesta, što ih “aktivan centar” prepoznaje kao reakcije zbunjenosti, ravnodušnosti, negodovanja i izmamljenih osmjeha. Nešto se više može doznati iz bilješke Lane Frković (“Sitnice za happening”, Omladinski list Val, br. 71, 11. svibnja 1979.) napisane kratko po održanom hepeningu Istina je akcija: “Nismo se nadali tolikom broju zainteresiranih promatrača. Već za vrijeme šminkanja se skupilo stotinjak ljudi. Zgražali su se, smijali, čudili, šutjeli, komentirali. Svatko je reagirao na svoj način. Ali nijedan nije pristao na šminkanje. Čudno! I koliko te odjednom ljudi prepoznaje! Ha! Svatko je želio biti što bliže centru događanja, ali nitko da se opusti … uđe u igru”. Takav se obrazac ponašanja ponavlja i kasnije, nakon dovršetka “tunela priče”: “A u krugu ljudi govore riječi, mi ih pišemo na kocke [od stiropora], slažemo u tunel. Smrt bubnja, TV, sranje, loza, sladoled, Rijeka, Mame. Kad je tunel bio gotov, pozvali smo ljude da prođu kroz njega. Slab odaziv. Kao da se boje nečega. Tko prođe, čeka ga kocka šećera. Šećer im se sviđa, ali tunel … to ne. Nekolicina ih je prošla. Dvoje-troje su čak to izveli vrlo maštovito. Ostali ne žele”.

Oprez Vlašić-Anić time bi trebao dobiti opravdanje. Ni “ritualno-ekstatična dramaturgija” nije lišena kazališne barijere. Ona nije više linearna ni nepomična, opremljena je štoviše zonama propusnosti, ali ako Alternativina Istina je akcija nije iznimka nego pravilo onda u ovakvoj vrsti dramaturgije kazališnu barijeru valja tražiti u društvenim ulogama. U “aktivnom centru” izvođači, na njegovoj periferiji promatrači. Čitajući sada Vlašić-Anić s Frković pri ruci jedno ne bi valjalo propustiti uočiti. Ako ni zbog čega drugoga, onda zato da spomenuta “duhovna ‘nepotrošivost’” ne bi, ni sa signalom autodistance, zvučala poput ponešto šlampave stilizacije samoveličanja (pripadnog kazališnog kolektiva). Život kazališne izvedbe na koji referira Frković jest bios, “ograničeni život”, a ne zoe, “neograničeni život” (Kerényi): “Nešto se konačno dogodilo jednog ponedjeljka nasred riječkog Korza” (početna rečenica); “Napokon, počistili smo Korzo kao da se ništa nije dogodilo” (završna rečenica). Za razliku od toga, “duhovna ‘nepotrošivost’” htjela bi voditi prema zoe, “nit na koju se svaki pojedinačni bios niže poput bisera i koji se, nasuprot bios-u, može misliti jedino kao beskonačan” (iz uvodnog poglavlja Dioniza K. Kerényija). Ono ne-odlučivo u “ne/potvrđena ne/mogućnost ove metode [narušavanja ili preosmišljavanja kazališne rampe]” ne može, stoga, ne okrenuti pogled prema prošlim događajima, ali niti ne usmjeravati se u suprotnom smjeru. 

* * *

P. S. Danas se, s vremenske distance, Teatru mladih Alternativa može spočitati dvije stvari. Arhiv donedavno teško dostupan proučavateljima i svima onima koji nemaju običaj koristiti pravo na neobaviještenost i nezainteresiranost te djelovanje isključivo na riječkim (izvaninstitucionalnim) pozornicama. Drugi je prigovor ozbiljniji. Ne radi se jedino o širenju vlastite publike. Publika kulturnog događaja nije ni uni-formna ni “jednoumna” masa. Ona u svojim redovima ima i kvalificirane, kritički opremljene promatrače, koji “prve” reakcije sviđanja i nesviđanja, svodljive na gestu palca gore ili dolje u kakvoj areni, ne mogu smatrati dovoljnima. Je li Teatar mladih Alternativa izašao iz kabanice Kugla glumišta? Historiografski uvid koji potvrđuje da je Ivo Grubiša Kvatro, prije osnivanja Alternative, bio član kazališne grupe koja je okončala Studentsko satiričko glumište da bi osnovala Kugla glumište govori tome u prilog. Ako, međutim, imenima valja priznati određeni nearbitrarni i motivirani naboj programa, onda se navedena historiografska slika neminovno mijenja. Što “totalitet” “kugle” ističe jest dominacija identiteta nad razlikom – “ne postoje granice”, kaže Souriau. Za razliku od toga, “alternativa” implicira dodjeljivanje prednosti razlici nad identitetom, njezin je “totalitet” iznutra rascijepljen, njezina rampa dijeli one koji uvlače druge u kazališnu igru, u “živo bilo koje pulsira” i one koji se tome opiru – kako to pokazuje Petkovićeva fotografija, tzv. spavaonice nisu (bile) smještene jedino po rubnim i novoizgrađenim gradskim četvrtima, njima je (bila) zahvaćena i agora, središnji gradski trg (ili njegova izdužena forma korza). Nezahvalno je, naravno, danas nagađati tko je više, i uopće što (trenje ideja, kapital iskustva …), izgubio time što su se Alternativine kazališne igre odigravale jedino u Rijeci.

Sofija Živković: Ružoprsta (najpristrastnijem čitaocu)

Ustaješ rano, pre svih koji mogu da naslute šta se dešava,
Samo bi hteli da saznaju koliko sam puta pocepala somot fotelje,
Sedela sam i sala je bila puna duhova prošlosti,
Neki su samo stajali iza mene i cerili se,
Neki su mi držali ruke vezane
Dok sam ja muklo vikala nečje ime,
Jednostavno, taj somot je bio previše mekan
Da me ne bi podsetio na kožu,
Noć nas je činila udaljenijim jos nekoliko konstelacija,
(Umeti sa mojim fantazmama, to je
Veština koje nema ničiji curriculum vitae)
Ustaješ da prevariš praskozorje
Pre nego što boje dođu na obronke
(Kada boje dođu same, tada više nisu tajne),
Ustaješ pre njihove mračne želje
Da te zaposednu,
Koketno ih prevariš da zaborave na svoje nijanse,
I onda možeš da  kombinuješ do besvesti;
To je tih 15 minuta koje ja nemam,
Onesvešćeno čitajući knjige koje nisam napisala
(Ne poznajem dovoljno nijedan grad po kome se ti krećeš,
Pokret ruke na čaši izlomljenih, tupih ivica,
Koji te čini najpristrasnijim čitaocem),
Nedostajanje postane odustajanje, previše je
Mitski spoj peska iz koga niču crvene, iskonske
Ruže, previše tačan, način na koji nestajemo
Uvek kada bih da se podelimo i postanemo celina;
Obično na nečjim linijama oko usana sve piše
Što treba da znamo o nekom gradu,
Zatvaram vrata, štrafta od svetla iz kuhinje,
Ružoprsta, otvorena rana, se zaceljuje sporo,
Zatvaram vrata,
Senka od šolja za čaj, prosuta kafa,
Zatvaram vrata,
Pokrivam se, sutra treba ustati rano, mnogo
Ranije pre proleća, poznojesenje rano,
Postajem fotografija nesanice,
sa sopstvenom rukom preko usana,
Postaješ galerija prećutanih
Reči, veliki austrijski plan za osvajanje
Tvrđave, neuspeli,
(Aprilska noć je vlažna od oktobarske kiše)
Zatvaram vrata, smeta mi svetlo iz kuhinje,
Zatvaram vrata,
Sad mogu mirno da ne spavam.

Foto: Jelena Balać, Svitanje nad okeanom

Sofija Živković: Proleće u ćoškovima ulica

Jel tamo hladno?, da, ponesi neku
Jaknu što ne propušta vetar, što ne propušta
Sećanja, proleće se odvija
Sporo, kao traka starog filma koji pokušavam
Da gledam bez projektora, na stolu je
Novi jezik, nedostupan čulima, moguć samo
U zajedničkoj prošlosti koju ne pamtimo,
Kofere spuštamo iskusno, brojčana jedinica
Koja se ravna sa brojem zvezda,
Seliš se negde na nekoliko dana,
Postajemo nečiji privremeno, i zauvek,
Kako se to obično dešava,
Hladno mi je, zatvori prozore,
Sunovrate se stvari
Uvek kada pokušamo da ih popravimo,
Tada ti se oko očiju prenesu one linije što
Su oko usana ucrtane,
Hladno mi je, zatvori dvostruka vrata, zaključaj nas
Sa devet brava, boje mrznu na ovoj temperaturi,
Skupljam sobu u veličinu pisaćeg stola,
(Znam da ne možeš da voliš to što radim zbog tebe
Jer voliš ono što neko radi za tebe)
Ne možeš da voliš reči koje padaju na sto
Kad god upalim svetlo, legnem i
Neprestano se ove ovdašnje nadmeću sa Urijevim
Bojama, neprestano nešto izgovaraš,
Nešto slično rečenicama koje su mi bile pred očima
Kada sam poželela da spakujem sve u kofer
I preselim se u jedan valer otkriven između
Dva koloseka po kojima idu kočije,
I da ne raspakujem nikada jer sve bih novo kupila,
Nemoj više da razumeš moje boje koje vrište,
Kazao mi je Uri u nekom bunovnom stanju,
Dok smo išli ka vrtu, odjekivalo je kroz prolećnu kišu,
Zgrade su bile pohabane od grešaka i drugih šetnji,
Je l’ ti još uvek hladno?, uključila sam grejanje
Na najviše, barometar je stao, ali ti dalje drhtiš,
Uvijena su nam tela u atmosferu sobe,
U neke slike iz fioke gde držimo jesen
Zaštićenu od ljudi, u boje koje se razlivaju od toplote,
Da smo malo srećniji nego sada, sa koferima na podu
I ostavljenim sitnicama u podrumima,
Da li bi nam bilo toliko hladno?

Foto: Jelena Balać, Kočije kod Hofburga

Miro Škugor: Gepardske začkoljice

sumrak se sporo uspinje po zemljinom dahu
dok sunce žuri doma u zaleđno dvorište kuće na horizontu

noć me je opet iznenadila
spustivši u me tri prstohvata sna
primjereno sam začinjen i teturavo opčinjen

veseli me svaka pomisao na tebe
kao što rastrto rublje na balkonu u Bombaju
veseli izvjesnost memljivog jutra

mirišu noćne sjene na more i ljeto
kako je lako preskočiti proljeće
postoje samo dva godišnja doba
ljeto i zima
zašto me ne čudi da sam rođen u jesen

večeras ću dovršiti tetovažu na južnom ramenu neba
tako će dobiti još jedno sazviježđe
tvoje
sada je uz sazviježđe Zmaja drugo po redu
koje svojim izgledom odgovara imenu

Foto: Miro Škugor

Sofija Živković: Razgovor sa anđelom

(jedan nokturni odlomak o onostranima)

Ne, ti ne želiš više da te odbijam od sebe,
Iako je to strast u najavi i sneg u naznakama,
U tačkastom mirisu dima, u nekom od
Novembara koji su šifrovano napisani,
Ti ne želiš više da budeš do kraja igde,
Da kondenzuješ kiše u kamenice, u oluje,
U šume, u rečne obale, svo ono šipražje
Između dva sveta, jednog koji ne biram i drugog koji
Sam ostavila bezdušno, jer nije bilo načina da ne odem preko
Mosta, u olupinama čamca, u istrulelom deblu,
Nagrizenom od ledenog vazduha,
Ali ne, ti ne želiš, da te više samopovređujem,
Da od tvojih rana pravim svoje ožiljke,
A od mojih tvoje, da zašivamo pocepanu odeću
Koncem protiv uroka, zlatnim damaskino nitima,
Tradicionalna izrada nakita,
Tradicionalna izrada rana,
Da mešamo boje očiju do slepila,
Ti si iz sfere koja vidi više,
Znam, a meni su bežanja strana – volim samo vraćanja,
Ti ne želiš rastanak, samo prekid pletiva, ne ni rasparivanje,
I neko pompezno rušenje mosta kojim sam došla neokrećući se,
A ipak sam postala stena, to je moralna obaveza
Onih koji pređu iz jednog univerzuma u drugi,
I opet bih, jasno je, opet bih, zna se,
Sve to isto učinila, sa anđeoskim prostorom
Lepota izgubljene igre je beskrajna,
Ali ne, ti ne želiš da me više
Samopovređuješ, tražiš stazu u mrklom mraku,
Koja bi te lišila besmrtnosti,
Razgrćeš zastor od reči i magle,
Planiraš moj ostanak na Dunavu zauvek,
Kroz gusto divlje rastinje.

Foto: Jelena Balać

Sofija Živković: Vinjeta o vrtu

Vinjeta o vrtu

Kada listam Beč, u crvenom kožnom omotu,
crno-bele slike, slušam priču o balovima
Na kraju kojih je obavezno poljubiti partnera za igru,
Pa onda i Dunav prelistavam, koji je daleko od grada, daleko od
Legendi, ali mi, mi smo blizu, dovoljno blizu,
U becirku koji oivičava srce grada, srce neba,
Dok usporeno idemo i gledamo iste fasade i iste ljude – koje ne poznajemo
Doduše, ali ih prepoznajemo, kafa melanž što ju je pio Mocart,
Jeftine oznake Poljupca
Na svim uglovima, i skupocenim poljupcima u samo nekim,
Nevidljivim prolaznicima, sobama, u onim
Bočnim ulicama što ne vode ni do jednog spomenika,
Još dalje od Eugena Savojskog, daleko od svih zamkova,
Spomenika,
Vrtova;
Od panonskog mraza
Naše usne pucaju i krvare, pijemo punč u plastičnoj čaši, brzo,
Da što pre bacimo sve u smeće i krenemo
Negde gde ću moći sve da kažem.

slika1

Dunav, Beč

Vraćanja u podnevnim satima

U nekom kafeu u Jozefštatu,
Sediš, pabirčiš svoje putanje, koje često liče na
Fuge što se prelivaju preko orgulja, i tako,
Nadlećeš kuglu zemaljsku na kojoj svako mesto
Ima istu sudbinu, istu propadljivost, ali mnogo toga
Uopšte ne prolazi, posebno neki čudni šampanjski
Univerzumi nastali ex nihilo – kao svaki novi svet,
Odbacimo ih sa praznim bocama, a onda,
Uvek kada pukne pampur i rasprše se mehurići
Svugde po astalu, odeći, trne telo ponovo,
Posle zvuka oluje koja
Liči na jednu drugu, a nije u polifoniji sa disanjem,
Sve je divno isto; ovoga podneva,
Vijena govori u visokoj rezonanci:’’Neće to moći tako’’
Ponavlja u kloparanju kočija,
Skida šešir i pita:
’’Gde ti je onaj srebrni smeh? Da li se čuje do Dunava,
Preko Štefanplaca i Grabenštrase, dok se voda ne uskomeša?
A kafa melanž gustira se uz Requiem, neveselo,
Vavilon je najtačniji naziv grada u kome si (uvek),
Taj grad sve pamti u dugačkim rečenicama
Izgovorenim predveče, blizu mladeža,
I zašto vidim samo boju peska nakapanu crvenim (ružem, ili ružama)?’’
Vijena briše
Sve dotadašnje skice života,
Pravila sretanja, znanja o pograničnim zonama,
(’’ne znam’’, i ja kažem, sažimam istoriju svih ljubavi u jednu odričnu rečenicu)
To sve objašnjavam neispavano, prekorno, savršeno kao poklapanje tela i ekstaze;
Tamo ti mogu poslužiti kafu melanž,
ali ne i novembarsku noć i čipkane ukrase,
A ja ovde ne mogu sama da sakupim sve opiljke secesije,
Otiranja anemične kože po ćoškovima ulica.

Iz rukopisa “Uri Leser je čekao”

Foto: Jelena Balać