Sve objave od knjizevnostuzivo

Nada Vukašinović: Dlan

dva galebova pera,
stopala u toplom pijesku,
zapljuskuje mali val,
zaustavljam disanje,
i otpuštam teret s dlanova,
uranjam, lebdim,
na nepcu slani mjehurići

zatvaram oči i molim se,
za ove ovdje i za one tamo,
tamo je mračno i hladno,
a tu je još sve moguće,
i kamenje je lagano,
podižem najveći,
pa još jedan,
jedan na drugi,
jedan na drugi,
gradim svoj otok,
spušta se sunce na moj dlan,
nježno ga pokrivam pjenom,
bdijem

svjedok sam samo,
činim što mogu,
čuvam malo svjetla
ove noći za još jedan dan,
za ove ovdje i one tamo

Foto: pixabay.com

Boris Jovanović Kastel: Marko Aurelije u Stolivu

Usidrio sam se pred Stolivom,
iskrcao na pontu
u teget odijelu, mokasinama,
bijeloj košulji i papirusom
smotanim pod pazuhom –
ja, rimski car i filozof,
Marko Aurelije.
U vrata crkve Imena Marijinog
rezbarim misli –
zaboravi na sve
i sve će zaboraviti na tebe.

Čuvši zvona, lepet kormorana
i operetu mora,
skinuo sam odijelo,
obukao carsku togu i sandale,
pa ribarima naredio
da mi od skinutih vrata
naprave splav do prijestolja.
Okružen sazviježđem ptica,
od opere pučine pijan,
na obelisk ugraviraću misli –
Ne mogu zaboraviti plavet
pred Stolivom
i kako me iko,
dok je partiture dubina,
može zaboraviti?

Miro Škugor: Jamal

Četvrta klupa u nizu, uz desni rub Trga kralja Tomislava, bez njega se činila posve beskorisnom i bespotrebnom.
Prolaznici različite životne dobi, spola i zanimanja, češće putnici u prolazu i stranci nego Zagrepčani i oni koji su se zbog bilo kojeg razloga Zagrepčanima čutili, sami ili s društvom, redovito su sjedali na treću i petu klupu. Kao da su znali da četvrta klupa ima neku drugu svrhu, važniju od kratkotrajnog predaha.

Za njega je to pak bio primjereni poslovni prostor. Pretvorivši klupu u izložbeno-prodajni štand s primjercima “Uličnog Fenjera”, časopisa istoimene udruge koja je pružala pomoć beskućnicima, socijalno ugroženima i samohranim roditeljima, plaho bi i bez riječi iskoračio prema potencijalnom kupcu. Potom bi poput oživjelog kraka samostojeće vješalice naglo ispružio ruku držeći časopis u razini lica. Tako se na naslovnici bolje vidjela otisnuta cijena od 15 kuna. Da li zbog tog iznenadnog pokreta ili njegove naglašene mišolike fizionomije – sitne plave oči, rijetke obrve, bradica i razmaknuti prednji zubi, prolaznici su ga uglavnom zaobilazili.

Tako je i Dorian postupio u tri navrata.
Prvi puta mu se prodavač časopisa hitrim iskorakom ispriječio na putu do posla izbacivši ga pritom iz hipohondrijskih misli o raznovrsnim boleštinama u jednako bolnu stvarnost još jednog radnog dana. Drugi puta bio je uvjeren kako je riječ o dobro kamufliranom prosjaku, a Dorian se još nije smirio od šoka kada se nedavno na njega izderala starija gospođa zapuštena izgleda. U njezinu ruku položio je 5 kuna, a ona mu je odbrusila kako je to malo i neka medeka sačuva za vlastitu majku.
Treći puta presreo ga je te od upornog prodavača na drugu stranu ulice odvukao kolega s faksa. Čvrstina njegovog zagrljaja bila je razmjerna vremenu koje je proteklo od njihova zadnjeg susreta. Jedva došavši do daha uspio je preko ramena vidjeti i zapamtiti naziv časopisa. Bilo je to dovoljno za guglanje na netu i odluku da prvom sljedećom prigodom od mišolikog prodavača kupi barem jedan primjerak. Zapečatio ju je osjećajem iskrene posramljenosti.

Nakon tjedan dana konačno ponovno ugleda prodavača na njegovu “štandu”. Žurno mu je prišao. “Dobro jutro! Što to prodajete? Mogu li prelistati?”, dobrohotno priupita zatomivši nabujalo olakšanje. Kao da čita Dorianove misli, prodavač preko svoga lica razvuče ohrabrujući osmijeh. Za njih obojicu. A zatim mu uz naglašeni naklon glavom uruči časopis.

Zalijepljen na četvrtoj stranici Doriana dočeka papirić na kojemu je pisalo: “Stvaranje je počelo zvukom. Svemir je nastao iz pjevanja. Glas stvara dok govorimo. Zvuk stvara oblike. Zvuk stvara svjetlost. I brži je od nje. Sve što izgovorimo putuje brže od svjetlosti. Što je medij kojim se zvuk rasprostire gušći, zvuk sve više ubrzava. Beskonačno gusti medij je vakuum. Zvuk ne putuje pravocrtno već spiralno. Najniža službeno izmjerena frekvencija zvuka je ona u crnoj rupi sazvježđa Perzej. Zvuk zraka kojeg udišemo daje energiju tijelu. Zvuk liječi i najteže bolesti.”

Dorian nije mogao skrenuti pogled s teksta na papiriću. Nije mogao ništa. Ničim.
“Znate, više nitko ne pjeva pjesmu stvaranja”, izvijesti ga prodavač ravnodušnim glasom.
A onda još hladnije dometne: “Jamal.”
Ta riječ poput naglog pritiska divovskog dlana opet oživi Dorianovo nakratko zastalo srce istodobno mu upumpavajući zrak u pluća.

Negdje kroz neuronsku mrežu njegova mozga iznova je propuštena jučerašnja informacija da se na otoku Jamalu, koji se nalazi u sastavu Jamalskonenečkog autonomnog okruga u sjeverozapadnoj Rusiji, u tlu otvorila misteriozna rupa široka 79 metara. I da riječ “Jamal” na nenečkom jeziku znači “kraj svijeta”.

Foto: pixaby.com

Nada Vukašinović: Čitateljica i pisac

Uguram se na prvo slobodno mjesto i izgubim među koricama knjige iz koje viri označivač stranica. Provirujem i ja iza korica, pogledam uokolo, a pored mene Matvejević. Sjedi sam, miran i tih u najudaljenijem kutu knjižnice. Daleko je od bljeskalica, mikrofona i novinara. Sitan je i sav se uvukao u fotelju kao da ne želi nikome smetati. Nasmiješim mu se, ne mogu se pretvarati da ga ne znam, ali ne mičem se.

Učim o veličinama, biografijama, skromnosti. Nitko se iz prvih redova ne okreće k njemu, niti jedan pogled nije zalutao u zadnji red, a on šuti.
Širi se miris tople kave koju će kasnije dijeliti.

Na promociji sam najnovije zbirke priča gosta iz Kanade. U krugovima smo, kratkopričaškim. Jednostavna priča, konkretan događaj, metafore, obrati, dobri i loši momci mijenjaju uloge.

Slušam prve rečenice, fabule, dijaloge, citate. Red spontanih dijaloga, anegdotskih priča, red čitanja. Malo širenja, duže digresije, čudo stvarnoga, ključna mjesta, mrvice u sjećanju, duga pitanja i kratki odgovori.

Voditelj je dobro raspoložen, sunce sa zapada nam još uvijek grije leđa kroz stakla, nitko nikamo ne žuri.

Probijamo se kroz priču i putujemo od nepoznatog poznatom, od važnog, nevažnom. Na sve pristajemo. Hodamo po groblju, gladimo bijelog prerijskog mačka u krilu, vraćamo se u djetinjstvo.

U jednom trenutku sve se posloži i svatko svakoga razumije.

Pisac, cupka bosom nogom po parketu, smiješi se kada govori o čitanju prostora. U potrazi je, stalno na početku i svaki puta novo istraživanje domovine.

Voli neobične likove koji se rode na neobičan datum, voli obrate u priči, čini se da je sve stvarno, da su likovi stvarni.

Tražimo čudo, jer u priči je sve moguće i ona je više od života i samo napisano postoji. Vrijedimo onoliko koliko vrijedi naša priča. Pravi život je u riječima, a fikcija je na pješačkom prijelazu, na oštećenom kolniku, na pustim kolodvorima u nepouzdanom sjećanju.

Živimo svoje stereotipne uloge u običnom životu i pišemo čudesne živote.
Prije kave još jednom, bljeskalice kamera, široki osmijeh i spontani pljesak gostu. Stala sam u red s kupljenim knjigama da bih dobila potpis pisca.

– Vi se znate, čujem iza sebe.

– Ne, ja sam samo čitateljica, a možda jednom postanem i lik u priči.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Vrt

“Pogodi gdje smo”, pisalo je ispod fotografije upravo prispjele Whats App-om. Nisam žurio s odgovorom.

U starom dijelu grada, iznad katedrale sv. Jakova, a na pola puta prema novouređenoj tvrđavi sv. Mihovila, stisnuo se među samostanskim zidinama mediteranski vrt sv. Lovre. Dvije križne staze s malom fontanom u središu razdijelile su ga na četiri polja začinskog i ljekovitog bilja, obrubljenog niskim šimširom. Gusterna prikladne veličine te nekoliko drvenih stolova i stolaca skladno su dobrusili ovaj neveliki gradski dragulj u neočekivanu oazu mira veličinom srazmjernu istinskom udahu za svaku veličinu praznih pluća.

Uvijek sam ga doživljavao i smatrao visećim vrtom. Samo zbog četiri vitka i vižljasta čempresa u svakom njegovom kutu, koji su se nevidljivim prstima čvrsto držali za okolne zidove i krovove, još uvijek se nije sunovratio u more. Bilo mi je drago vidjeti da ga ni nakon toliko godina nisu ispustili iz ruku.

A onda me je prenula mobitelska zvonjava. Prijatelj je bio nestrpljiv, jer mu nisam odmah odgovorio.

“Na izletu smo u Šibeniku. More je prehladno za kupanje. Kupujemo brodske karte za obilazak tvrđave sv. Nikole. Koliko se toga ovdje ima za vidjeti! Trebali smo i prije doći. Ana jedva nadzire dečke. Rekli smo im da si se ti u ovom gradu rodio i živio. Sada žele obići svaku uličicu. Zaviruju u svako dvorište i haustor. Nadaju se da će te sresti”, nezaustavljivo mi je prenosio dojmove.

Nisam ga mogao niti želio prekidati. Dok sam slušao kako zvuče slike mog rodnog grada shvatih da u njega prerijetko svraćam. Čak i ako me dečki upravo sada tamo sretnu.

Foto: www.pexells.com

Nada Vukašinović: Kako spasiti grad

Kako spasiti adrese grada,
mjesta u biografiji,
Kako spasiti potresen i rastresen grad,
uvezan, umotan, šutljiv,
grad, kojemu se vraćam,
kojemu sam blizu i kada sam daleko

Kako spasiti odrezani i izrezani grad,
šarenim trakama oblijepljen,
kao isluženi klaun,
na koljenima, ponižen
bez suđenja optužen,
kriv je, kažu jer je napušten,
kriv je, jer je strpljiv,
zbog plastičnog cvijeća u prozorima,
kriv je, neka pati,
kriv je, neka plati

Hodat ću polako da ga ne ozlijedim,
pokupit ću rasuti grad iz fragmenata,
iz fusnota, s margina,
pokupit ću mrvice, šapat i suzu
izrezat ću ga iz starih fotografija,
zapamtit ću razgovore,
priče, legende,
spasit ću svoj nevidljivi grad

Slažem po modrom nebu iznad Zagreba,
zelenu potkovu grada,
jednu magnoliju, da se ne zaboravi
plavu dvojku od Žitnjaka do Črnomerca
konduktera, koji mi je pisao ispričnice za školu,
koji je govorio, sredina, molim naprijed,
slažem tramvajske stanice do Vodovodne ulice,
Spasit ću radničke sirene u šest ujutro,
umornu treću smjenu i noćne perače ulice,
mali plac i fotografa,
svoj prvi pokaz, cipele od postolara,
kino Slobodu,
Tuškanac i kafić na Dubravkinom putu,
staru kestenjaru na Frankopanskoj,
miris cvijeća na Cvjetnom,
Ilicu ravnu kao kralježnicu,
prve knjige iz antikvarijata,
godišnjice mature u Pivovari,
prve trešnje na Dolcu,
izlog s bižuterijom u Bakačevom prolazu
Miškeca i kino Balkan,
matineje u kinu Mosor i preprodavače karata,
trgovinu tete Perke u Branimirovoj,
Spasit će svoj nevidljivi grad,
u tajnoj kutiji za vrijeme

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Čuvar

Od svih zvonjava koje je ikada čuo, najviše mu se u sjećanje urezao zvuk električnog zvonca instaliranog u sobi podvornika, a čija se kotva i tog popodneva pravodobno otpustila najavivši početak velikog odmora.

Ubrzo je s grupom prijatelja iz VIII.c razreda zaposjeo klupu u parkiću što je svojom zapadnom stranom graničio s popločanim školskim dvorištem. Nigdje drugdje u blizini nije bilo pogodnijeg mjesta za uobičajeno žustro komentiranje netom završeneg testa iz matematike.

“Ja sam sve riješila”, pohvalila se Vladimira. “Ja sam stigao do pola. Dovoljno za dvicu”, ravnodušno će Edo. “I ja isto”, izgovorio je poput jeke njegov brat blizanac Mario.

Semida i Zdenka upravo su se spremale uglas iznositi svoje dojmove o težini matematičkih zadataka. Prije prvih riječi prekinulo ih je prilaženje razrednog nasilnika, koji se tog dana pojavio samo na satu tjelesnog odgoja.

Dokazana moć roditeljskih opravdanja omogućavala mu je puno više slobode u ispunjavanju školskih obaveza. Njegovi roditelji, dobrostojeći lokalni obrtnici, uspjeli su u rijetke stanke pri danonoćnom gomilanju novca ugurati slijepu ljubav prema sinu jedincu pretvorivši je u njemu stalno dostupni bankomat.

Nikako im nije bilo jasno kako nastavnici ne prepoznaju njegovu svekoliku nadarenost. Bili su zadivljeni kako im sin iz dana u dan trpi sve nebuloze i nepravde obrazovnog sustava. Za razliku od nastavnika, a kao povlaštena stalna mušterija zabrinutih nasilnikovih roditelja, direktor škole imao je posve suprotno mišljenje o tom “iznadprosječno inteligentnom, sposobnom i ponekad samo malo nestašnijem učeniku”.

Krupni momak prištava lica namah se usredotočio na žgoljavog dječaka što je sjedio na rubu naslona klupe. “Opet ti, štreberu. Stalno si mi na putu”, prozborio je prijetećim tonom istodobno začešljavajući plavu kosu. Odnedavno je počeo oponašati pokrete Johna Travolte iz filma “Briljantin” uvjeren kako će time u očima vršnjaka ispasti još veći frajer i usput lakše osvojiti cure iz razreda.

“Ti ćeš opet sigurno dobiti peticu. Ali, šta ti to vridi kad si mižerija, mršav i ružan. Jel’ ti mater tu robu nabavila kod manjurica i popova?” postajao je sve agresivnijim. Mršavi dječak je šutio. Bojao se nasilnika. Znao je da ga neće zaustaviti odgovor kako mu je kričavu majicu i bermude od trepera na rasprodaji kupio te za Uskrs poklonio stric, dugogodišnji gastarbajter na privremenom radu u nekom sjevernonjemačkom gradiću.

Nasilnik je priželjkujući fizički obračun s mršavkom jednom nogom zakoračio na klupu oslonivši se laktom na svoje koljeno. “A kakva ti je to glupa slika papige na leđima? Samo matun ka’ ti može nosit’ takvu majicu”, siktao je kao zmija koja je štrcajući otrov upravo omamila najprikladnijeg miša za predstojeću večeru. To je bio pouzdan signal ostalima da se naglo udalje od klupe.

“Mogu li je malo bolje pogledati?” izustio je pružajući glavu dobrano preko dječakovog ramena uz polagano ispuštanje nakupljene sline iz usta. Taman kad je uplašeni dječak osjetio kako mu pljuvačka natapa leđa, nasilnik se naglo uspravio uz smijeh nalik njištanju. Usmjerivši obje ruke prema dječakovom prsištu snažno ga je gurnuo preko naslona klupe da je ovaj kao iznenadno ispuštena vreća krumpira tresnuo leđima o zemlju. Padajući primijetio je kako se iza nasilnikovih leđa postupno stvara nejasni magličasti oblik.

Cure su pohitale k dječaku koji je stenjući nastojao doći do zraka. Blizanci nisu bili skloni takvim ispadima hrabrosti. Njihovi trbusi i kosti, koje su zauvijek zapamtile snagu nasilnikovih šaka, držali su ih po strani, na sigurnoj udaljenosti. “Sve ću reći razrednici. Ti si zao i pokvaren”, ljutito će Semida ne obazirući se na nasilnika. Još jednom se zacerekavši, donekle zatečen Semidinom reakcijom, pljucnuo je dečkima pred noge, a zatim polako krenuo prema motociklu kojega su mu roditelji nedavno kupili za rođendan. Motor je upalio tek iz trećeg pokušaja. Nasilnik ih je sve odmjerio dugim pogledom da bi se sljedećeg trenutka mirno odvezao s poprišta nemilog događaja.

Samo je napadnuti dječak vidio kako se magličasta nakupina pretvorila u malo konkretnije čovjeku slično obličje, koje je pratilo svaki nasilnikov pokret. To nešto sjelo je iza njega na motor uhvativši ga oko struka.

Sljedećih dana redale su se reakcije nastavnika, roditelja, razrednice, pedagoga i direktora uz učenička prepričavanja po školskim hodnicima. Svi su redom osuđivali nasilnikovo ponašanje. Čak ga ni direktor više nije toliko branio. Za to vrijeme on se nije pojavljivao na nastavi. Navodno se razbolio. A onda je nakon skoro tjedan dana školom protutnjala strašna vijest. Prebrzo vozeći motocikl nasilnik je tijekom vikenda smrtno stradao u prometnoj nesreći na izlazu iz grada.

Prošlo je više od trideset godina kada je zvuk školskog zvona negdašnjeg mršavog štrebera ponovo prisjetio na taj nesretni slučaj. Došavši po svoju kćer u tu istu osnovnu školu shvatio je da se još uvijek nije mogao u potpunosti oduprijeti samonametnutom osjećaju nekovrsne krivnje za smrt mladog nasilnika. I ne samo njega.

Do sada se ukupno pet puta susreo s čovjekolikom magličastom sjenom. Još od incidenta iz osnovne škole nastojao je izbjegavati ekscesne situacije. No, nasilnici su se naprosto lijepili za njega. Neke od njih uspio je zaplašiti vikom i histeričnim upozorenjima kako će im se nešto vrlo loše dogoditi ako mu učine išta nažao. Nažalost, četiri puta ga nisu poslušali. Svi neposredni počinitelji takvih djela u kratkom bi razdoblju smrtno stradavali na različite načine.

Do danas nije uspio doznati ništa konkretnije o magličastim sjenama. Niti o pravim motivima njihovih djelovanja. Zapeo je na uopćenoj priči o postojanju ljudi sjenki, nadnaravnih bića koja se pojavljuju kao tamne sjenovite humanoidne prikaze brzog kretanja i iznenadnog rasplinuća. Negdje se opisuju zlima i agresivnima, a drugdje su opisani kao anđeli čuvari. Neki izvori tvrde da su oduvijek među ljudima te da se hrane ljudskim emocijama i strahovima. Malo je onih koji su ukrstili pogled s njihovim navodno crvenim očima.

Povremeno ga znade uznemiriti pomisao kako će mu za svaku pomoć od strane nepoznatog magličastog pomagača jednom biti ispostavljen pozamašni račun. Nije bio siguran želi li ga platiti. Pomoglo bi mu da čim prije sazna čime se plaćaju takvi računi.

Foto: www.pixabay.com