Sve objave od knjizevnostuzivo

Tino Prusac: Odvojimo se od protokola zabluda

Skinite ove lance s mene
jer kamo god krenem
tihi zveket tuge
plače u mojim koracima.

Vrijeme je
za zvuk glasa koji pročišćava
u prljavštini cvjetanja.

U tišini vremena istine istječu
kroz promašenu konfiguraciju sna
jer život je duga i teška disciplina učenja
kreativnog samouništavanja.

Pod prozorom iluzije
raste sve ono što tada nismo razumjeli
svijetli prazan prostor
brutalan i beskompromisan
uzdižući se iz dubine
kako bi istrgnuo stranice iz knjiga
vukući oblake
u blato.

Smrtnost čezne za vječnim
poput tame
izgubili smo se u potrazi za boljim danima
neizgrađene želje
napunile su iluziju svoje izoliranosti
uz miris dima u zraku
mi čak i znamo da smo mrtvi.

Odvojimo se od protokola zabluda
tražimo sebe u slobodi
uza sav kaos
Sunce će izići ujutro i sipati toplinu
pa će se i naš prah otkupiti.

“Tek kad sasiječete posljednje drvo, tek kad zatrujete posljednju rijeku, kad ulovite i posljednju ribu, tek onda ćete shvatiti da novac nije jestiv.”

/proročanstvo Cree Indijanaca/

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Kradljivice sunca

„Bum!“ prenuo ga je udarac o vanjsko staklo krovnog prozora, točno iznad njegove glave. „Bum! Bum!“ uslijedila su još dva udaraca.

Prvo je pomislio na pucanj Gričkog topa s kule Lotrščak, ali odmah zatim zbunila su ga druga dva uzastopna zvuka. Sa donjeg desnog kuta zaslona njegova računala titrala su četiri brojke – 15:37. Udubljen u spise na stolu nije bio svjestan da se u petak spremao pretrčati zadnje minute koje su ga dijelile od ciljne vrpce u podsvijesti svakog službenika na kojoj se u to vrijeme uobičajeno ispisivala samo jedna riječ – vikend. Prodrmao je rukom monitor pred sobom. Brojevi su prestali titrati. „A još prije dva tjedna prijavio sam kvar onima s help-deska“, nemoćno je pomislio.

Istodobno mu se učinilo da čuje graktanje neke ptice. Oprezno otvarajući prozor po kojem su prije tridesetak sekundi odjeknula tri udarca, ažurirao je listu novih zvukova: hrvanje, trganje plastične vrećice, lepet krila, paranje papira, struganje po cigli i stenjanje muškarca. Kada je posve otvorio prozor i kroz njega promolio glavu, ostao je osupnut prizorom.

Tik pod prozorom zamijetio je klamericu, stalak selotejpa i nož za otvaranje pisama. Okrenuvši glavu udesno vidio je širom otvoreni krovni prozor iz kojeg se sve do struka naginjalo i udovima lamatalo tijelo kolege iz susjednog ureda. Krupni muškarac mlađe dobi borio se s velikom svrakom oko komada mesa što je virio iz plastične vrećice. Svraka je nastojala izvući meso iz vrećice i papira u koji je bilo umotano, a muškarac je pokušao otjerati svraku te spasiti barem dio slasnog obroka. Izgledalo je kao da nije previše mario za visinu krova s kojeg se svakog trena moga sunovratiti. Ni svraka nije odustajala. Kada je već nije uspio pogoditi uredskim priborom, muškarac ju je pokušavao dohvatiti rukama. Izmičući krila i noge ona mu je uzvraćala nimalo bezazlenim kljucanjem. Odjednom se komad mesa prepolovio. Svraka je odletjela s jednim dijelom u kljunu, a uporni službenik poput vaterpolskog golmana jedva uhvatio drugi dio, brzo ga spremivši u ostatke vrećice. Potom je spretno skliznuo kroz prozor natrag u ured.

Isto je napravio i slučajni svjedok nadrealnog obračuna. „Što se upravo dogodilo?!? Čemu sam to ja nazočio?!? Zar je kolega doista mislio kako će meso kupljeno tijekom pauze za ručak održati svježim ako ga do odlaska s posla bude držao u vrećici obješenoj na krovnom prozoru?!“ pitao se bez imalo nade u ikakav skoriji suvisli odgovor. Dodatno ga je uznemirio nenadani bliski susret sa svrakom. Doduše, neizravni, ali i takve susrete je ubrajao u statistiku svoje ornitofobije. Ako je uopće o tomu bila riječ.

Čak i sada osjećao je mješavinu zbunjenosti i nelagode, jer još uvijek nije dokučio tko ni što ga je, zapravo, prošlog ljeta dovelo u Sokolarski centar smješten u visokoj borovoj šumi šibenske Dubrave. Možda tek puka znatiželja, koja nesmiljeno tjera svakog turista popuniti i zadnju stranicu dnevnika ljetovanja novim iskustvima? Jer, sokolarenje je vještina stara preko 5000 godina tijekom kojih se proširila od Kine preko Perzije i Bliskog istoka u Europu. Ili, jednostavno, avanturist u njemu nije mogao odoljeti prevelikom izazovu?

Voditelja centra poznavao je od srednjoškolskih dana, a to mu je poznanstvo priskrbilo detaljnu obuku, vrhunsku opremu i predivnog crnog sokola. Sve se odvijalo po planu i programu dok mu sokol nije s vrha najvišeg bora sletio na ruku zaštićenu debelom kožnatom rukavicom iz koje virio komadić piletine.

Čvrsto stegnuvši rukavicu oštrim i snažnim kandžama, sokol je na pola metra od njegovog lica počeo komadati i gutati komadiće mesa. Miris sokolova perja te stalni prividni bljeskovi njegovih očiju uzrokovani brzim ali vremenski pravilnim razmacima otvaranja i zatvaranja kapaka što su otkrivala nedokučivu inteligenciju krilatog grabežljivca, uvukli su ga u stanje sličnom transu kakvog medija. „Još samo da progovori“, pokušao se našaliti u sebi. Nije uspio niti završiti pomisao, a sokol mu se obratio: „Sjećaš li se More-ptico? Nekad smo zajedno letjeli Stellerov orle. A sada si samo znak astečkog horoskopa.“ Vrisnuo je pod pritiskom slamajućeg uma, ustuknuvši negdje izvan sebe, a sokol strelovito uzleti prema Suncu.

Baš kao i gavran sa stabla murve kada je kao dječak s prijateljem i njegovim ocem sudjelovao u cjelodnevnom lovu na jarebice. Nisu imali nimalo sreće. Psi su istjerali tek dva zeca koja su lako pobjegla novom i nepreciznom lovcu željnom prekomjernog testiranja posrebrene ruske bokerice te bilo kakvog ulova. Prehodali su kilometre, a od jarebica ni ćivrika.

Sumrak ih je zatekao pred stablom na vrhu kojeg su se kao na streljani ukipila dva gavrana. „Ma, ulovit ću ja bar nešto!“, poviče nervozni lovac. Munjevito je podigao pušku, nanišanio i opalio. Pucanj se stopio s krikom lovčevog sina: „Neeee! Tata, neeeee!“ Još dok je jedan gavran padao prema tlu, drugi je hitro uzletio prema utapajućem Suncu koje je kao ustrajni neplivač opet odlučilo zaplivati razlivenim crvenilom najkratkotrajnije i najzapadnije rijeke svijeta.

Iako je tada bio desetogodišnjak nikad neće zaboraviti bljesak oka uzmičuće ptice kojim je prije uzleta prostrijelila lovca. „Život za život”, preveo se bljesak u rečenicu koju je samo on mogao čuti. Možda bi je nakon proteklih trideset pet godina uspio i zaboraviti da nije svega tri mjeseca poslije tog događaja umrla lovčeva kćerka od medicinski nikad potvrđene bolesti.

Foto: pexels.com

Tino Prusac: Kriška stvarnosti

sat bilježi vrijeme
ali to vrijeme nije moje
bdijenje klizi u zaborav
olovka grebe po papiru
ostavljajući trag riječi
da se proširi po satima
ukradenim od sna

nosio sam svaku riječ
kao privjesak oko vrata
a od ove noći
za spavanje ostalo je
dragocjeno malo vremena
nekoliko sati
ništa dalje ili dublje

protivno mojim sklonostima
ubio sam misao
koja mi je govorila
o umiranju svijeta
i glupost
poput buđenja

san je dahtao za mojim vratom
ostala je samo kriška stvarnosti
još mokra od stvaranja riječi

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Konoba

„Straj me je! Neću u konobu! Neću! Neću!“, plakao je trinaestogodišnji dječak. “Nemoj da ti dva puta govorin. Cili dan san kopa u vinogradu. Umoran san. I žedan. Ajde skoči ćaći po piće“, naređivao je robusni muškarac. „Bojin se! Doli živi didov duh. Neka ode neko drugi“, opirao se dječak. Majka i troje ostale djece zbili su se u kutu skromne kuhinje. Znali su što slijedi.

„Uzmi demižon, siđi u konobu, natoči vina iz one veće bačve i donesi ćaći. Vani je misečina, vidi se k’o po danu. Uvati se za pašaman i polako silazi niz skale. Nemoj me činit da te molin“, naglašavao je svaku riječ sve dužim stankama između njih. “Neću! Neću! Pa, makar me ubija!“ plašljivo i prkosno odgovori mu dječak.

„Da znaš da i ‘oću! Dosta mi je tvojih monada! Kakav didov duh?!? Pokazat ću ja tebi duhove!“ zaurla zgrabivši sina. Dječak se koprcao pokušavajući se oteti njegovom stisku. „Lipo si ga odgojila“, usput je prigovorio svojoj ženi. Ona je pak bespomoćno šutjela skupivši poput kvočke ostalu djecu iza svojih leđa.

Dobro je upoznala muževu tešku narav. A onda je iz godine u godinu upoznavala i njegove demone na koje su je još prije vjenčanja dobrohotno upozoravali roditelji. Za njih je on i nadalje bio zgrtač krvavog ratnog novca radeći za onog tko bi mu više platio. Talijani su mu ubili oca, a on im je, kako se govorilo u selu, pomogao pri njegovom uhićenju. Potom je prešao k partizanima. Poslije rata kratko je radio u tvornici. U nekoj sumnjivoj tuči u tvorničkoj menzi ubio je čovjeka. Vlasti su presudile da se radilo o nesreći na radu. Dragovoljno se vratio na imanje pretvorivši se s vremenom u poljoprivrednika i obiteljskog nasilnika. Njegova žena odavno je prigrlila svoju sudbinu te štitila djecu kad god je mogla.

Večeras joj to nije uspjelo. Držeći sina pod lijevom rukom, desnom rukom otvorio je vrata konobe. Dohvativši namotani konop s klina na zidu još čvršće je primio sina, koji nije prestajao zapomagati. „Majko! Majko! Ne daj me! Spasi me!“ vrištao je lamatajući rukama i nogama. Njegovi krici postali su najglasniji kad ga je otac, nakon tri kilometra pješačenja, spustio iz ruku pred vrata seoskog groblja.

Masivne šipke na sredini željeznih vrata tvorile su oblik križa za koji je brzo i spretno privezao sina. „Nećeš ti meni govorit neću! Ostat ćeš vezan do jutra! Istirat ću ja duhove iz te tvoje prazne glavurine!“ nije prestajao prijetiti. Dječak ga više nije čuo. Onesvijestio se odmah nakon što je otac svezao zadnji čvor.

Ujutro su seljaci prolezeći pored groblja zatekli prestravljenog dječaka. Uspio je osloboditi jednu nogu, a konop mu se duboko urezao u zapešća. Cijelom dužinom njegovih hlača proširila se mokra mrlja. Neki od njih su se križali i čudili, a drugi pohitali po svećenika i liječnika. Dječak nije bio u stanju odgovoriti na nijedno njihovo pitanje. Kada su ga odvezali, netko je predložio da dječaka žurno odnesu kući.

Dočekao ih je bijes nimalo zabrinutog oca. „Tko vam je reka da ga odvezujete? A?!? Čiji je to sin, vaš il’ moj? Šta se pačate u tuđe posle? Ajte ća!“ brecnuo se na njih. Seljaci se namah razbježaše.

Potom se okrenuo k sinu: „Šta je? Nisi moga sam doć doma? Koliko vidin, nisu te odnili duhovi?“ Dječak se tresao. Majka ga je brižno pridržavala. „Šta ga držiš? Pusti ga. Neka uđe u konobu“, vikne joj pomahnitali muž. Prišavši bačvama i dugoj hrastovoj klupi između njih, posprdno upita dječaka: „I? Di ti je sada didov duh?“ Čim je to izgovorio, drvena klupa podigne se u zrak i poklopi ga.

Foto: www.pexels.com

Nikad ne znaš, kužiš me?

Naslovnica zbirke “Nikad ne znaš, kužiš me?”

Povodom nedavne objave poetske zbirke “Nikad ne znaš, kužiš me?” autorice Andreje Malte i njezine riječke promocije, odlučili smo razmijeniti riječ-dvije sa simpatičnom Andrejom.

Dvije prozne zbirke, četiri poetske zbirke, suradnica slovenske “Mladine” 80-ih godina, ZaPisovka, hrvatska i slovenska književnica… Molim te, upotpuni i nastavi niz (ha, ha, ha).

Ha, ha, ha… Da ne budem dosadna, ukratko ću nadopuniti niz koji si ti počela. Dakle, iza mene je objavljivanje proze i poezije u raznim književnim časopisima, od slovenske “Mladine”, zadarskog “Narodnog lista”, “Marulićeve revije”, “Zareza” i “Uličnih svjetiljki”, kao i u slovenskim listovima za nacionalne manjine “Most” i “Planika”. Kasnije sam objavljivala i na različitim portalima, kako slovenskim, tako i hrvatskim. Najznačajniji od slovenskih portala su “Pesem.si”, “Širi poezijo, ne strahu”, a od hrvatskih “Književnost uživo”, “Metafora” i časopis “Kvaka”. Moja je poezija također objavljena u tiskanom i elektroničkom obliku u jednom od brojeva srpskog “Balkanskog književnog glasnika” čiji je urednik Dušan Gojkov.
Prevela sam sa srpskog na slovenski jezik zbirku poezije Dušana Gojkova “Tužne šansone”, a s hrvatskog na slovenski jezik zbirku poezije “Lovac na jelene” i “Srebrenica” Nikole Šimića Tonina.
Aktivna sam članica Slovenskog kulturnog društva “Lipa”, Zadar, Udruge zadarskih pisaca “ZaPis”, Hrvatskog književnog društva, ogranak Zadar, nešto manje udruge FriKK, koju je osnovao pokojni Robert Roklicer, a donedavno i zadarske udruge “Riječi iznad svega”. Također sam sudjelovala na mnogobrojnim prozno-poetskim događanjima, od kojih posebno izdvajam zagrebačka Jutra poezije – Pod starim krovovima, kod Šnidaršića.
Do sada sam objavila šest knjiga: “Po stezah spominov / Stazama uspomena”, slovensko-hrvatska zbirka poezije i proze, Slovensko kulturno društvo “Lipa”, Zadar, 2013.; “Lica i naličja ljubavi”, zbirka kratkih priča, Studio TiM, Rijeka, 2015.; “Vsakdanje stvari / Svakidašnje stvari”, slovensko-hrvatska zbirka poezije i proze, Slovensko kulturno društvo “Lipa”, Zadar 2015.; “Moja mačka Bella… radila je što je htjela”, poezija, Studio TiM, Rijeka, 2016.; “Ultraljubičasto”, zbirka kratkih priča, Hrvatsko književno društvo, ogranak Rijeka, 2018.; “Nikad ne znaš, kužiš me?” poezija, Studio TiM, Rijeka, 2019.

Žena iz moje proze i poezije je žena današnjice: majka, supruga, domaćica, službenica, poduzetnica, ponekad ljubavnica, laka djevojka, a nekad tek bolesna i usamljena žena. Moja žena je svjesna vlastite slabosti, nedovršenosti, ljudskosti, ženstvenosti, usuđuje se priznati greške, uvidjeti ih i učiti iz njih. Nastojim kroz njih provesti lijepe i one manje lijepe trenutke, izbjegavajući pritom nepotrebnu patetiku, sa začinom cinizma i crnog humora.

Jedna si od autorica koja je prvenstveno zaokupljena ženskim temama. Neke od njih čak su i rubne poput pobačaja, incesta, silovanja, hospitalizacije na psihijatriji… Zašto baš takve teme?

Da, jedna sam od autorica koja je najviše zaokupljena ženskim temama jer definitivno smatram da su ženske teme, unatoč 21. stoljeću, još uvijek na neki način zanemarene, tj. one su još uvijek tabu našeg vremena. Sve je zamotano u ukrasni papir koji se tek rijetki usuđuju odmotati ili ga počinju odmotavati kada je već kasno.
Sve to što si nabrojala, od pobačaja do psihijatrije, u našem je društvu, nažalost, još uvijek sramota zbog jakog patrijarhata i bit će potrebno još puno vremena da se to promijeni, ako se ikada i uistinu bude promijenilo. S jedne smo strane mi žene izborile djelomičnu emancipaciju kojom smo sebi natovarile još više obaveza, a s druge strane nismo uspjele izboriti ono što nam je itekako bitno – to znači potpunu samostalnost u odlukama o stvarima koje se prvenstveno tiču naše ženske intime. Smatram da nijedna institucija, pa čak ni partner bez zajedničkog dogovora, nema pravo odlučivati u naše osobno ime, niti se petljati u odluke koje se odnose na naše vlastito tijelo.
Sve te takozvane institucije reagiraju kada je već kasno, a znam, nažalost, itekako dobro, iz vlastitog iskustva, da se nekada dogode stvari koje su se ranije naslućivale samo zato što nitko nije prstom maknuo. A poslije svi peru ruke.
Život mi, kao i mnogim drugim ženama, nije bio lak. Imam dovoljno negativnih iskustava, često čitam i crnu kroniku i svaki se put razočaram kad vidim da se nasilje nad ženama moglo spriječiti. Još bih naglasila da nisam feministkinja, nego sasvim obična žena koja promatra život vlastitim očima i mnogo toga iščitava među redovima. Kroz pisanje na neki način upozoravam na određene situacije, često s dozom crnog humora, bez leptirića u trbuhu, bez ptičica i cvijeća, bez romantično-zaljubljenih pogleda i ostalog nepotrebnog kiča.

“Ah, te žene…” Mislim da se tako zove i jedna od tvojih pripovijetki. Kakva je žena iz tvoje proze, odnosno poezije?

“Ah, te žene…” zapravo je naziv jednog poglavlja u zbirci kratkih priča “Lica i naličja ljubavi”.
Žena iz moje proze i poezije je žena današnjice: majka, supruga, domaćica, službenica, poduzetnica, ponekad ljubavnica, laka djevojka, a nekad tek bolesna i usamljena žena. Moja žena je svjesna vlastite slabosti, nedovršenosti, ljudskosti, ženstvenosti, usuđuje se priznati greške, uvidjeti ih i učiti iz njih. Nastojim kroz njih provesti lijepe i one manje lijepe trenutke, izbjegavajući pritom nepotrebnu patetiku, sa začinom cinizma i crnog humora.

S jedne smo strane mi žene izborile djelomičnu emancipaciju kojom smo sebi natovarile još više obaveza, a s druge strane nismo uspjele izboriti ono što nam je itekako bitno – to znači potpunu samostalnost u odlukama o stvarima koje se prvenstveno tiču naše ženske intime.

Nedavnom poetskom zbirkom pokazala si podjednak interes za prpošne, humoristične, odnosno rekla bih ironične, ponekad i sarkastične crtice iz života, one refleksivne, ali i uistinu depresivne. Kako se tvoja žena nosi s takvim transformacijama?

Da, toga što si nabrojala ima zaista dosta u novoj zbirci “Nikad ne znaš, kužiš me?” Poezija u toj zbirci je otvorena, direktna, jasna, oslikava okolinu onakvom kakva je, kakvu je ja vidim i doživljavam. Tu su i moja unutarnja stanja, emotivna, fizička i mentalna. Stoga bih zaključila da se moja žena nosi, tj. transformira sasvim zrelo i iskusno, kao žena koja već odavno ne nasjeda, koja zna što su odnosi i kakvi su im benefiti, ali i zamke.

Irak kao posebna epizoda u tvom životu i stvaralaštvu.

U pravu si. To je jedna neizbrisiva epizoda mog života koja mi je na neki način pomogla u razmišljanju kako je biti žena u jednom sasvim drugom svijetu i kulturi. Promatrala sam te žene u njihovoj svakidašnjici, u vrijeme mog podužeg boravka u Iraku. Tamo je već divljao rat, a i počela sam shvaćati koliko veliki utjecaj ima islam na sveukupni položaj žena, koliko im religija uskraćuje prava, od nošenja odjeće pa nadalje. Sve su žene na svijetu hrabre, a za mene su one koje žive u takvom okruženju izuzetno hrabre. Gledala sam njihove tamne oči, uglavnom ispod feredža, koje su u sebi skrivale tihu tugu za poginulim očevima, muževima i sinovima. Primijetila sam i strah u njihovim pogledima, nesigurnost uz upit hoće li uopće dočekati novi dan, hoće li moći nahraniti djecu i hoće li ikada više vidjeti svoga supruga koji je otišao na front.
Dobro, nije bilo baš sve tako tužno. Bilo je i lijepih trenutaka, šetnji kroz pustinju na devama, druženja s kolegama Iračanima koji su radili s nama i jako su gostoljubivi, odlične hrane pripremljene na sasvim drugačiji način od nama uobičajenoga, zalazaka sunca popraćenih njihovom izvornom glazbom. Sve u svemu, nezaboravno.
Moram još napomenuti da se, otkad sam se preselila u Austriju, često družim sa ženama s Bliskog istoka. Još uvijek se većina njih oblači tradicionalno, to su mirne i tihe žene u čijim je očima još uvijek prisutan trag davno osušenih suza.
Napisala sam nekoliko pjesama i kratkih proznih djela vezano za taj dio moga života. Jednom, kada budem imala vremena, vjerojatno ću napisati nešto više o tome, možda u formi kratkih priča.

Uz ženu, glavni lik tvog pisanja je i jedna obična-neobična mačka Bella. Ima li kakve veze između mačke, žene i vještice?

Ah, daaa! Ha, ha, ha! “Moja mačka Bella… radila je što je htjela!”
Obožavam ta dlakava, inteligentna i nadasve lukava stvorenja! Bila sam vlasnica nekoliko njih pa sam u jednom razdoblju svoga života napisala navedenu prozno-poetsku zbirku o suživotu žene i mačke. Možda ima tu i malo stvarne mene i mačke koja je zapravo spoj svih mojih sada već pokojnih dlakavih prijatelja.
Ima li veze između mačke i žene? Mislim da ima jer žene se vole brinuti o nekome, pa makar o mačkama, a mačke opet vole onoga tko se brine o njima. Tako mislim, odnosno znam, da to može biti nezaboravno, bezuvjetno i lijepo prijateljstvo. A što se tiče vještica, mislim da su to samo priče za malu dječicu, ha, ha, ha… Zapravo, sigurna sam u to!

Planovi za budućnost kada je riječ o pisanju…

Planovi za budućnost svakako postoje. Ne znam više po koji put u životu idem dalje težim putem što se tiče afirmiranja, jer sam promijenila mjesto boravka, a i učim novi jezik, ovaj put njemački, što zahtijeva dosta vremena, tako da mi trenutno ostaje manje vremena za pisanje. Ali budući da je pisanje oduvijek i zauvijek moja velika ljubav, naravno da ću naći potrebno vrijeme. Svakako ga neću više trošiti na raznorazne udruge, a samim preseljenjem u novu sredinu ulazim i u novu fazu stvaranja. Ta će se faza u mojem dosadašnjem stvaranju, nadam se, odraziti ozbiljnije, zahtjevnije i samostalnije. Na proljeće se spremam započeti pisati neobičan i intrigantan roman iz hrvatske svakidašnjice jednostavnog naslova “Zgrada”.

Razgovarala Tamara Modrić Zagorac

Miro Škugor: Go home!

“Moj sin nije lopov! Odnija te đava ladon i po suncu!’Bem ti brokve koje nebo drže! Znan ja tebe! Naći ću ja tebe! Ubit ću te!” sustizao ga je razjareni muški glas, dok se zadihan udaljavao niz ulicu. Vladimira su sve jače pekle ogrebotine na lijevoj podlaktici koje je zaradio u naguravanju s nepoznatim mještaninom. Naglo slijevanje znoja niz leđa nakratko mu je zatomilo okus krvi s kuta usana. Želio se što prije vratiti u apartman i već sutra ujutro napustiti otok.

Sve je počelo prije tjedan dana, nakon što se oprostio s prijateljem i njegovom obitelji. Na njihov nagovor pristao je pridružiti im se sa ženom i sinom u mjestašcu na srednjedalmatinskom otočiću koje se činilo savršenim odredištem za godišnji odmor. Taj prvi, zajednički tjedan, kao da se sam od sebe sažeo u jedan dan. Toliko brzo im je vrijeme protjecalo da on, preziratelj svekolike banalnosti, nije mogao odoljeti ne napisati na razglednici upućenoj majci: “Pozdrav iz raja na zemlji! Uživamo u ljetnim radostima. Vole te Vlado, Mirna i Leon.”

Starosjedioci su ih izvrsno prihvatili. Skoro kao rod rođeni. Priskakali su im i ugađali na sve načine. Nisu im dopuštali da se imalo osjećaju gostima ili običnim turistima. Mirna je svakodnevno ugodno čavrljala s tri bake u crnini koje se od prve jutarnje svježine pa sve do deset sati navečer nisu micale s klupe pred ulazom u jedinu mjesnu trgovinu. Usrdno su joj davale bračne i kuharske savjete te prepričavale lokalne tračeve. Redovito su se rastajale uz smijeh i komentare na obavezne doskočice s listova stoljetnih albuma sjećanja iz kojih su bake prizivale svakojake otočne mudrosti. Zbog svega toga su i odlučili ostati na otoku još tjedan dana.

Vladimir je bio plivač, maratonac. Ponekad se satima nije dao iz mora. Mirna se, pak, neprestano sunčala i tek povremeno više prošetala nego zaplivala plićakom. Leon, njihov desetogodišnji sin, ustrajno je pokušavao uloviti svoju prvu ribu s obližnjeg drvenog mulića. U pauzama je žonglirao s novom nogometnom loptom. No, ne predugo. Potom bi odložio loptu na ručnik, pa iznova u ribolov. “Zagrist će jedna, kad-tad. Cipal, brancin ili pic, svejedno. Kladio sam sa s tatom u novi PlayStation 4. Ne smijem izgubiti”, ponavljao je u sebi svaki put prije nego bi zabacio udicu štapom za pecanje.

Nedaleko njih, na improviziranom igralištu, raznodobna grupa dječaka igrala je nogomet. Vladimir je još prije par dana primjetio kako igraju s loptom njegovog sina. Uzimali su je bez pitanja s ručnika, a predvečer vraćali, također bez ijedne riječi. Zapravo, to je uvijek radio isti štrkljasti dječak, očito kolovođa jedva sklepanog nogometnog tima.

A onda u četvrtak popodne lopta nije vraćena. “Tata, gdje mi je lopta?” tužno je i zabrinuto izustio Leon. Nije mu mogao reći da je ukradena. “Posudili su je dečki. Vratit će je večeras”, umirivao ga je. Leon je zbunjeno slegnuo ramenima i sjeo na ručnik. Još uvijek nije ulovio niti giricu.

Vladimiru se činilo da otprije poznaje štrkljastog dječaka. Čak se uspio prisjetiti da ga je tijekom večernje šetnje vidio kako ulazi u dvorište blizu trgovine. Ali, nije bio posve siguran. Zato je odšetao do prvog kafića ne bi li dobio kakvu informaciju o dječaku. Nitko od nazočnih nije ni pokušao odgovoriti na njegova pitanja. Kao da ga uopće nisu poznavali iako je mnoge od njih u više navrata počastio pivom. Združena neželjenost i nejasna ugroza poput nevidljivih ruku s prstima stisnutim u šake izgurale su ga iz kafića, lijepeći mu osjećaj iznenadne nelagode negdje po potiljku. “Mirna! Leon! Dosta je bilo sunčanja i pecanja za danas! Vraćamo se u apartman!” zapovijedao je. Žena i sin su ga začuđeno pogledali. Leon nije više spominjao loptu.

Mirna je upravo završavala s pripremom večere kad joj je zazvonio mobitel. Do sada se nikada nije javljala nepoznatim pozivateljima, ali na njezino veliko iznenađenje ruka joj je ovaj put bila brža od mozga. “Halo! Halo! Haaalo! Koga trebate?” upitala je pokušavši prekinuti šutnju s druge strane. “Reci mužu da mog malog pusti na miru. U suprotnom, ka’ i svi furešti, neće se lipo provesti”, zaprijetio je muškarac s lokalnim naglaskom. Vrisnula je ispustivši mobitel iz ruke na balkonske pločice.

“E, sada mi je stvarno pun kofer!” podvikne Vladimir izletjevši niz stubište kuće u kojoj su odsjeli. “Otkuda im broj mobitela moje žene?!? Nitko njoj neće prijetiti! Niti krasti lopte djeci na plaži!” derao mu se adrenalin na uho potičući ga na trčanje prema dvorištu tik uz trgovinu.

U dvorištu je unatoč slaboj uličnoj rasvjeti namah uočio štrkljastog dječaka s ukradenom loptom. Ugledavši ga, dječak šmugne kroz vrata kamene kuće iz koje je istodobno istrčao krupni muškarac s pretijesnom i prljavom potkošuljom. Poput dva sumo hrvača odmah su završili u snažnom tjelesnom srazu. Ubrzo su ih razdvojili susjedi i prolaznici. Vladimir se nekako istrgnuo iz njihovih mirotvornih zagrljaja te potrčao u sigurnost apartmana.

Sutradan, prije povratka u Zagreb, Mirna je svratila u trgovinu kupiti sokove za put. Tri bake nalazile su se na istom mjestu. Sada su im lica poprimila izraze Moaija, kipova s Uskršnjeg otoka. Na izlasku iz trgovine htjela se s njima ljubazno pozdraviti. Nije uspjela. Baka u sredini prosikće dovoljno glasno da je Mirna može čuti: “Go home!”

Foto: www.pexels.com