Sve objave od knjizevnostuzivo

Miro Škugor: Vrt

“Pogodi gdje smo”, pisalo je ispod fotografije upravo prispjele Whats App-om. Nisam žurio s odgovorom.

U starom dijelu grada, iznad katedrale sv. Jakova, a na pola puta prema novouređenoj tvrđavi sv. Mihovila, stisnuo se među samostanskim zidinama mediteranski vrt sv. Lovre. Dvije križne staze s malom fontanom u središu razdijelile su ga na četiri polja začinskog i ljekovitog bilja, obrubljenog niskim šimširom. Gusterna prikladne veličine te nekoliko drvenih stolova i stolaca skladno su dobrusili ovaj neveliki gradski dragulj u neočekivanu oazu mira veličinom srazmjernu istinskom udahu za svaku veličinu praznih pluća.

Uvijek sam ga doživljavao i smatrao visećim vrtom. Samo zbog četiri vitka i vižljasta čempresa u svakom njegovom kutu, koji su se nevidljivim prstima čvrsto držali za okolne zidove i krovove, još uvijek se nije sunovratio u more. Bilo mi je drago vidjeti da ga ni nakon toliko godina nisu ispustili iz ruku.

A onda me je prenula mobitelska zvonjava. Prijatelj je bio nestrpljiv, jer mu nisam odmah odgovorio.

“Na izletu smo u Šibeniku. More je prehladno za kupanje. Kupujemo brodske karte za obilazak tvrđave sv. Nikole. Koliko se toga ovdje ima za vidjeti! Trebali smo i prije doći. Ana jedva nadzire dečke. Rekli smo im da si se ti u ovom gradu rodio i živio. Sada žele obići svaku uličicu. Zaviruju u svako dvorište i haustor. Nadaju se da će te sresti”, nezaustavljivo mi je prenosio dojmove.

Nisam ga mogao niti želio prekidati. Dok sam slušao kako zvuče slike mog rodnog grada shvatih da u njega prerijetko svraćam. Čak i ako me dečki upravo sada tamo sretnu.

Foto: www.pexells.com

Nada Vukašinović: Kako spasiti grad

Kako spasiti adrese grada,
mjesta u biografiji,
Kako spasiti potresen i rastresen grad,
uvezan, umotan, šutljiv,
grad, kojemu se vraćam,
kojemu sam blizu i kada sam daleko

Kako spasiti odrezani i izrezani grad,
šarenim trakama oblijepljen,
kao isluženi klaun,
na koljenima, ponižen
bez suđenja optužen,
kriv je, kažu jer je napušten,
kriv je, jer je strpljiv,
zbog plastičnog cvijeća u prozorima,
kriv je, neka pati,
kriv je, neka plati

Hodat ću polako da ga ne ozlijedim,
pokupit ću rasuti grad iz fragmenata,
iz fusnota, s margina,
pokupit ću mrvice, šapat i suzu
izrezat ću ga iz starih fotografija,
zapamtit ću razgovore,
priče, legende,
spasit ću svoj nevidljivi grad

Slažem po modrom nebu iznad Zagreba,
zelenu potkovu grada,
jednu magnoliju, da se ne zaboravi
plavu dvojku od Žitnjaka do Črnomerca
konduktera, koji mi je pisao ispričnice za školu,
koji je govorio, sredina, molim naprijed,
slažem tramvajske stanice do Vodovodne ulice,
Spasit ću radničke sirene u šest ujutro,
umornu treću smjenu i noćne perače ulice,
mali plac i fotografa,
svoj prvi pokaz, cipele od postolara,
kino Slobodu,
Tuškanac i kafić na Dubravkinom putu,
staru kestenjaru na Frankopanskoj,
miris cvijeća na Cvjetnom,
Ilicu ravnu kao kralježnicu,
prve knjige iz antikvarijata,
godišnjice mature u Pivovari,
prve trešnje na Dolcu,
izlog s bižuterijom u Bakačevom prolazu
Miškeca i kino Balkan,
matineje u kinu Mosor i preprodavače karata,
trgovinu tete Perke u Branimirovoj,
Spasit će svoj nevidljivi grad,
u tajnoj kutiji za vrijeme

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Čuvar

Od svih zvonjava koje je ikada čuo, najviše mu se u sjećanje urezao zvuk električnog zvonca instaliranog u sobi podvornika, a čija se kotva i tog popodneva pravodobno otpustila najavivši početak velikog odmora.

Ubrzo je s grupom prijatelja iz VIII.c razreda zaposjeo klupu u parkiću što je svojom zapadnom stranom graničio s popločanim školskim dvorištem. Nigdje drugdje u blizini nije bilo pogodnijeg mjesta za uobičajeno žustro komentiranje netom završeneg testa iz matematike.

“Ja sam sve riješila”, pohvalila se Vladimira. “Ja sam stigao do pola. Dovoljno za dvicu”, ravnodušno će Edo. “I ja isto”, izgovorio je poput jeke njegov brat blizanac Mario.

Semida i Zdenka upravo su se spremale uglas iznositi svoje dojmove o težini matematičkih zadataka. Prije prvih riječi prekinulo ih je prilaženje razrednog nasilnika, koji se tog dana pojavio samo na satu tjelesnog odgoja.

Dokazana moć roditeljskih opravdanja omogućavala mu je puno više slobode u ispunjavanju školskih obaveza. Njegovi roditelji, dobrostojeći lokalni obrtnici, uspjeli su u rijetke stanke pri danonoćnom gomilanju novca ugurati slijepu ljubav prema sinu jedincu pretvorivši je u njemu stalno dostupni bankomat.

Nikako im nije bilo jasno kako nastavnici ne prepoznaju njegovu svekoliku nadarenost. Bili su zadivljeni kako im sin iz dana u dan trpi sve nebuloze i nepravde obrazovnog sustava. Za razliku od nastavnika, a kao povlaštena stalna mušterija zabrinutih nasilnikovih roditelja, direktor škole imao je posve suprotno mišljenje o tom “iznadprosječno inteligentnom, sposobnom i ponekad samo malo nestašnijem učeniku”.

Krupni momak prištava lica namah se usredotočio na žgoljavog dječaka što je sjedio na rubu naslona klupe. “Opet ti, štreberu. Stalno si mi na putu”, prozborio je prijetećim tonom istodobno začešljavajući plavu kosu. Odnedavno je počeo oponašati pokrete Johna Travolte iz filma “Briljantin” uvjeren kako će time u očima vršnjaka ispasti još veći frajer i usput lakše osvojiti cure iz razreda.

“Ti ćeš opet sigurno dobiti peticu. Ali, šta ti to vridi kad si mižerija, mršav i ružan. Jel’ ti mater tu robu nabavila kod manjurica i popova?” postajao je sve agresivnijim. Mršavi dječak je šutio. Bojao se nasilnika. Znao je da ga neće zaustaviti odgovor kako mu je kričavu majicu i bermude od trepera na rasprodaji kupio te za Uskrs poklonio stric, dugogodišnji gastarbajter na privremenom radu u nekom sjevernonjemačkom gradiću.

Nasilnik je priželjkujući fizički obračun s mršavkom jednom nogom zakoračio na klupu oslonivši se laktom na svoje koljeno. “A kakva ti je to glupa slika papige na leđima? Samo matun ka’ ti može nosit’ takvu majicu”, siktao je kao zmija koja je štrcajući otrov upravo omamila najprikladnijeg miša za predstojeću večeru. To je bio pouzdan signal ostalima da se naglo udalje od klupe.

“Mogu li je malo bolje pogledati?” izustio je pružajući glavu dobrano preko dječakovog ramena uz polagano ispuštanje nakupljene sline iz usta. Taman kad je uplašeni dječak osjetio kako mu pljuvačka natapa leđa, nasilnik se naglo uspravio uz smijeh nalik njištanju. Usmjerivši obje ruke prema dječakovom prsištu snažno ga je gurnuo preko naslona klupe da je ovaj kao iznenadno ispuštena vreća krumpira tresnuo leđima o zemlju. Padajući primijetio je kako se iza nasilnikovih leđa postupno stvara nejasni magličasti oblik.

Cure su pohitale k dječaku koji je stenjući nastojao doći do zraka. Blizanci nisu bili skloni takvim ispadima hrabrosti. Njihovi trbusi i kosti, koje su zauvijek zapamtile snagu nasilnikovih šaka, držali su ih po strani, na sigurnoj udaljenosti. “Sve ću reći razrednici. Ti si zao i pokvaren”, ljutito će Semida ne obazirući se na nasilnika. Još jednom se zacerekavši, donekle zatečen Semidinom reakcijom, pljucnuo je dečkima pred noge, a zatim polako krenuo prema motociklu kojega su mu roditelji nedavno kupili za rođendan. Motor je upalio tek iz trećeg pokušaja. Nasilnik ih je sve odmjerio dugim pogledom da bi se sljedećeg trenutka mirno odvezao s poprišta nemilog događaja.

Samo je napadnuti dječak vidio kako se magličasta nakupina pretvorila u malo konkretnije čovjeku slično obličje, koje je pratilo svaki nasilnikov pokret. To nešto sjelo je iza njega na motor uhvativši ga oko struka.

Sljedećih dana redale su se reakcije nastavnika, roditelja, razrednice, pedagoga i direktora uz učenička prepričavanja po školskim hodnicima. Svi su redom osuđivali nasilnikovo ponašanje. Čak ga ni direktor više nije toliko branio. Za to vrijeme on se nije pojavljivao na nastavi. Navodno se razbolio. A onda je nakon skoro tjedan dana školom protutnjala strašna vijest. Prebrzo vozeći motocikl nasilnik je tijekom vikenda smrtno stradao u prometnoj nesreći na izlazu iz grada.

Prošlo je više od trideset godina kada je zvuk školskog zvona negdašnjeg mršavog štrebera ponovo prisjetio na taj nesretni slučaj. Došavši po svoju kćer u tu istu osnovnu školu shvatio je da se još uvijek nije mogao u potpunosti oduprijeti samonametnutom osjećaju nekovrsne krivnje za smrt mladog nasilnika. I ne samo njega.

Do sada se ukupno pet puta susreo s čovjekolikom magličastom sjenom. Još od incidenta iz osnovne škole nastojao je izbjegavati ekscesne situacije. No, nasilnici su se naprosto lijepili za njega. Neke od njih uspio je zaplašiti vikom i histeričnim upozorenjima kako će im se nešto vrlo loše dogoditi ako mu učine išta nažao. Nažalost, četiri puta ga nisu poslušali. Svi neposredni počinitelji takvih djela u kratkom bi razdoblju smrtno stradavali na različite načine.

Do danas nije uspio doznati ništa konkretnije o magličastim sjenama. Niti o pravim motivima njihovih djelovanja. Zapeo je na uopćenoj priči o postojanju ljudi sjenki, nadnaravnih bića koja se pojavljuju kao tamne sjenovite humanoidne prikaze brzog kretanja i iznenadnog rasplinuća. Negdje se opisuju zlima i agresivnima, a drugdje su opisani kao anđeli čuvari. Neki izvori tvrde da su oduvijek među ljudima te da se hrane ljudskim emocijama i strahovima. Malo je onih koji su ukrstili pogled s njihovim navodno crvenim očima.

Povremeno ga znade uznemiriti pomisao kako će mu za svaku pomoć od strane nepoznatog magličastog pomagača jednom biti ispostavljen pozamašni račun. Nije bio siguran želi li ga platiti. Pomoglo bi mu da čim prije sazna čime se plaćaju takvi računi.

Foto: www.pixabay.com

Boris Jovanović Kastel: Moreplovac i velikan grčke poezije Nikos Kavvadias

Grčkoj poeziji i njenim autentičnim helenskim amblemima na atlasu poezije Sredozemlja (sunce, more, krhotine antičke civilizacije, sloboda, ep, siromaštvo…) uronjenim u simbolizam i nadrealno, realnije od realnog, uz nobelovce Seferisa i Elitisa, potom Kavafija i Ricosa i drugih iz te solarne plejade, posebnu ljepotu dao je Nikos Kavvadias. Uprkos činjenici da tadašnji grčki pjesnici nijesu bili dio atinske sfere uticaja, mnogi su svoje želje, stremljenja i misli okretali Vizantiji i žudili za zlatnom erom Konstantinopolja. Ta činjenica bila je inicijalna kapisla sukoba, grčko-turskog rata nakon čega je izblijedio ili potpuno ugašen grčki uticaj u Maloj Aziji, ne samo duhovni i umjetnički, nego i demografski. Deportacija hiljada ljudi iz luke Izmir otvorila je tada veliku ranu na grčkom nacionalnom biću ne zamirivši se do današnjih dana.

Upravo su Generaciju 1930 činili prognanici iz Male Azije i njihovi potomci, među kojima je bio i Seferis. Igrom sudbine, njeni predstavnici imaće presudan uticaj na grčko pjesništvo XX stoljeća. Osjećaj prognanosti, nemaština, krstarenja, vječita vijađa, nemjerljivo odisejstvo po zemljopisnim i, nadasve, unutrašnjim morima predstavljaće stubove nosioce grčkog pjesništva uspravljene u svakodnevici. Taj karakter ima i poezija još jednog sasvim običnog mornara-radio operatera na teretnjacima i velikana sa katranom pod noktima umornom od teškog rada i istovaranja vreća soje – Nikosa Kavvadiasa!

Sa odjećom koja vonja na riblje ulje, neispavan zbog fizičkih poslova na brodovima i izložen oštricama malarije, pjesnik nije imao kompleks veličine i kapetanskih činova jer se nije identifikovao sa Odisejem, herojem i pobjednikom, kao većina, već sa ponosom ističe da je mornar u raljama fjake, besparice, neznanog na grčkim morima i egzotičnih virova okeana van domovine.

Tokom njemačke okupacije ponosno je stupio u redove Nacionalnog oslobodilačkog fronta (EAM), komunističke organizacije.

Njegovo moreplovstvo je iskreno i ogoljeno kao vazduh i kašalj, kao buđenje i san tako da u knjigama Marabou, Magla i Traverso dolazi do izražaja njegova moreplovačka osama koja ne isključuje patnju za ženom bilo kakva da je, nepouzdana, fatalna ili nedostižna.

More je bilo i ostalo njegova strast, od početka do kraja. Sve morske maršrute i intimne spektakle sa egzotičnih destinacija, posebno sa Dalekog istoka,  utkao je u pjesnički goblen bez rama. Ta pučina kao otklon od prolaznosti, besmisla i ništavila. Evidentan uticaj francuskih simbolista na njegove stihove, uvijek vrcavo narativne i anegdotske, nimalo ga nije udaljio od jave i svakodnevne borbe za opstanak. Prirodna upućenost i identifikacija sa svim ćudima i mijenama mora, te mirisi luka, konoba, ostava…izdići će njegovu poeziju iznad svih kanona i moreuza. Zato Kavvadias plovi do neznanih, tajanstvenih i neobjašnjivih svjetova, sagledava običaje drugih i ne zaboravlja da se kao pjesnik-mornar vrati na plime domovine, odnosno, margine društvenog života. Uticaj rebetike ostao je relativno prisutan u njegovoj poeziji otvorenoj za svojevrsna urbana folk muziciranja rođena početkom šezdesetih godina prošlog vijeka a prisutna i danas u savremenom životu grčkog naroda.

U počecima romantik a kasnije buntovnik objedinio je iskustva sa pučina stavljajući akcenat na prostitutke (u jednu je bio zaljubljen), kapetane opijene nostalgijom i brodolome (iz jednog su ga mještani spasili iz oluje). Ne treba zaboraviti da lirizovani putopisi ovog marinera sadrže meditativne plime i osjeke klasnih razlika hučeći slobodarskim (partizanskim) duhom što se reflektuje u iskazanom bijesu prema frankistima zbog ubistva pjesnika Lorke i pošasti fašizma generalno.

Pjesnik je prezirao književne tribine i izbjegavao svaki vid saradnje sa kolegama. Zbog toga njegove pjesme nijesu dovoljno zastupljene u tadašnjoj periodici. Srećom, grčkoj javnosti odgovaralo je komponovanje poezije što je rezultiralo objavljivanjem dva albuma Kavvadiasovih stihova – Južni krst i Linije horizonta.

Od oca, trgovca na moru, porijeklom iz Kefalonije naučio je sve o moru, ljepotama i opasnostima koje nudi pa je prve pjesme napisao još u osnovnoj školi. Nakon mature u Pireju, 1928. godine pokušava položiti prijemni ispit za medicinu ali zbog smrti oca biva prinuđen podići navoštena jedra i brinuti o preživljavanju. Tada započinje težak život na teretnim brodovima. Vraća se umoran, klonuo i siromašan. Početkom Drugog svjetskog rata, kao radio emiter, biva raspoređen na albanskom ratištu svjestan da će strahote ostati neizbrisivi dio njegovih sjećanja. Ipak, ubrzo će se vratiti naviganju kao radio operater.

Nakon stotinjak dana provedenih na kopnu nije mu bilo suđeno da za štampu pripremi novu zbirku poezije jer, umjesto morske kapi na bijeloj hartiji, uslijedila je moždana 10. II 1975. godine. Uz navedene zbirke, objavio je roman Noćna smjena (1954). Njega profilišu neobične i polufiktivne sage posvećene životu mornara tokom noćne smjene na mostu broda.

Brodska vježbanka pjesnika sa šestim čulom vodozemca sadrži žagor egzotičnih luka, kapetanske fortulane između razuma i zaumnosti, stenjanje prostitutki i barut. Kad god je, nakon čitanja, sklopimo sve to skupa ostaje kao amaro fonema na našim nepcima.

Pjesnik se usidrio u naše srce, želudac i žuč zato što je grčki slobodar, vagabund i kapelan podmorskih svetilišta. Njegove pomorske avanture pomažu da prokrstarimo od kota prozaičnog, limitiranog i prolaznog do zenita smisla i beskraja života što je cilj svake veličanstvene poezije. Dalek od nacionalističkog poimanja poezije i života, za razliku od većine grčkih spisatelja, a opet autentičan Grk, u svojim stihovima je na najljepši mogući način nakapao kosmopolitizam, duh slobodarstva i multikulturalnost kao zvijezde danice mediteranskog svijeta. Percepcija prekrasnih krajolika i bure introvertnog u funkciji su egzistencijalizma. Zato ga, s pravom, nazivaju poetom unutarnjeg egzila. Njegova navigacija startuje iz nenumerisanih kota a završava se u podmorju, mulju ljudske zavisti, svijesti i nemorala. Heroji u ovim knjigama su, prvenstveno, oni mali, zlovoljni, dekadentni i priprosti ljudi potencijalno skriveni u svakom od nas. Zato nas autor svojim tihim brodskim sirenama pokušava prenuti iz košmara samoživosti i poručuje da je sudbina pjesnika – sloboda nasuprot kobi čovjeka – trošnosti!

Njegova poezija opija kao metaksa ili mornarski rum, širi se kao dim cigarete Camel i miriše na jod svih helenskih i mediteranskih mora ujedno. Ovo pjesništvo iznjedrilo je iz grčke fosilne školjke još jedno veliko, prokrvljeno i neoplovljivo more – Kavvadiasovo!

Nikos Kavvadias - izbor iz poezije
 
Fatamorgana
 
Uzeću pričest morskom vodom
sakupljenom s tvoga tijela, kap po kap,
u staru alžirsku bakrenu posudu
iz koje su pirati primali posljednju pričest prije odlaska u boj.
 
Kožna jedra, dobro navoštena,
miris kedrovine, tamjana, lanenog ulja,
poput mirisa starog brodskog skladišta
građenog davno na obalama Eufrata, u Fenikiji.
 
Rđa boje požara u sinajskim rudnicima,
vinski podrumi u Gerakiniju i Stratoniju
peru svetu rđu koja nas rađa,
hrani nas i ubija.
 
Odakle dolazite? Iz Vavilona.
Kuda idete? U oko ciklona.
Koga volite? Jednu ciganku.
Kako joj je ime? Fata Morgana
 
(1977.)
 
Žena
Pleši na ajkulinom peraju.
Zapleti vjetar jezikom i idi.
Negdje te zovu Judita, a negdje Marija.
Zmija i murina kolju se na stijeni.
 
U žurbi sam još od malih nogu ali od sada ću polako.
Dimnjak i žvižduk parobroda vladali su mnome.
Tvoja ruka koja je dotakla moju nestajuću kosu,
Umalo me slomila ali više me ne sputava.
 
Našminkana ženo, neka crvena mjesečina sija po tebi!
Puna morske trave, cvati i vodozemačke kobi.
Jašući konja bez uzde i sedla,
po prvi put, u špilji Altamira.
 
Galeb skače da zaslijepi delfina.
Zašto me gledaš? Želiš li da te podsjetim gdje si me vidjela?
Na pijesku, poznao sam te, okrenutu naglavačke
te noći kad su položili temelje za piramide.
 
Našminkana ženo, bolest neka te obasja!
Gladna si zlata. Uzmi, traži, broji.
Evo, tu kraj tebe, okamenjen godinama
dok se ne pretvoriš u Sudbu, Smrt i Kamen.
 
Indijski okean, 1951.
 
Molitva pomoraca
 
Pred počinak, japanski mornari
Pronađu usamljen kutak na pramcu,
Onda šutke kleknu i kratko se pomole
Pred kipom Bude pognute glave.
 
Odjeveni u dugačke halje do poda
Maleni Kinezi žvaćući rižu
Sitnim glasićima govore molitve
zureći u zadimljenu bronzanu pagodu.
 
Hindusi u svojom mutnom i teškom obliku
Grle vlastita koljena vječno gledajući u pod;
Arapi u sporom ritmu njišu se tamo-amo,
Mrmljajući kletve protiv smrti od utapanja.
 
Evropljani se mole ispruženim rukama,
U zanosu dozivajući Gospoda,
A onda pjevuše katoličke himne
Koje su naučili u crkvi još kao djeca.
 
Grci, napaćenih lica,
Krste se iz navike prije nego legnu,
I njihovi glasovi tiho urone jedan Očenaš u prljav jastuk
Za slučaj da u snu umru.
 
1986.

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Monaška samoća

Narugala sam se Nebu
i tebi sam se narugala
glasom ranjene zvijeri
žedne
i željne vlastite krvi
rasporene utrobe i polomljenih očnjaka

slomila sam te odlukom
otvorenim pogledom
iz kojeg si čupao nerođene želje
nasukavao ih na hridi kao brodovlje
nakon noći proparanih munjama

pobijedila sam te ljepotom svijeta
kojoj se vratih nakon monaške samoće
žedna i gladna topline tijela u velikoj postelji
dok si mi svetom vodom stišavao uzdahe
hladnoćom riječi razarao sutrašnjice

spržila sam te lipanjskim krijesovima
čitajući ti sudbinu iz opečenih dlanova
spalila vatrom uzajamnog pripadanja
okupala suzama
i sahranila između šuma i livada

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Cvelferija

Krenuli su oni jedne rujanske nedjelje iz Zagreba, uzbuđeni i veseli, kao da idu na kratki izlet s kojega će se vratiti kad pojedu sve sendviče i popiju sokove. Cijelim putem ih je pratilo sunce i razigrano bacalo duge sjene i šaralo prstima po prozorima vlaka. U nepreglednom nizu izmjenjivala su se sela s poljima i šumama, male i velike željezničke postaje, ukočeni prometnici s crvenom kapom i nestajali nakon kratkog treptaja oka.

Stigli su u toplu večer na vinkovački željeznički kolodvor u vrijeme otvaranja Vinkovačkih jeseni. Na velikom voznom redu pronašli su ime sela u koje su se zaputili, sat polaska, peron i kolosijek s kojega kreće šinobus.

Trebalo je pričekati još sat vremena i oni su krenuli ulicom koja ih je vukla prema pjesmi koja je poput srebra zvonila. Zaustavili su se ispred pozornice, ugurali među nepoznate ljude ispod ulične lampe, kao u pjesmi koju su slušali.

I prozirne leptirice su se nagurale oko svjetla kako bi plesale svoj sudbinski ples.

Poput zastava su se vijorili šlingani rukavi, odskakivale bijele podsuknje i zlatom vezene suknje rumenih djevojaka u kolu.

Zvonio je bećarac grlenim muškim i ženskim glasovima i zauzimao ulicu po ulicu, kuću po kuću.

Muškarci su započinjali deseteračke napjeve i svaki puta visoko u zrak podizali šešir okićen cvijećem. Žene su pocikivale, dok su im zveckali zlatni dukati pod vratom.

Nakon kraće vožnje i dužeg pješačenja stižu u selo.

Mala željeznička stanica je daleko od naselja, jer su Šokci u vrijeme gradnje željezničke pruge s nepovjerenjem gledali na novotariju kao što je lokomotiva s vagonima i bojali se da im djecu ne pogazi.

Vesna se sjetila dana, kada je prvi puta sama hodala prema zapadu, po skliskim tračnicama zapuštene željezničke pruge. Bio je lipanj, padala topla kiša, a ona je brala žuto ivanjsko cvijeće i odlutala daleko od kuće.

Često sanja mokre tračnice obrasle ivanjskim cvijećem i uvijek je ono isto dijete koje je predaleko odlutalo i više se ne zna vratiti kući. I sada joj se čini da su tračnice skliske i radije hoda po drvenim pragovima.

Te jeseni je dala sve ispite na prvoj godini, udala se i prvi puta otišla od kuće. Nije puno razmišljala što će značiti taj odlazak iz Zagreba, kakve će posljedice donijeti i koliko će joj nedostajati život, kakav je živjela.

Kako će studirati i završiti fakultet u Zagrebu iz maloga slavonskog sela u Cvelferiji. Nije imala pojma kako će savladati više od tristo kilometara u jednom smjeru kad padne snijeg, kad zapušu vjetrovi.

Kakav će im biti život među tuđim ljudima i koliko dugo će tu izdržati nije znala. Prvi puta se odvojila od obitelji i prvi puta je uskočila u nekoliko novih uloga, bez ikakvoga reda, iako su joj govorili da najprije treba završiti fakultet pa dobiti posao, a onda sve ostalo.

Selo je daleko od svega, od bolnice, ljekarne, knjižnice, od svih poznatih. Daleko su Vinkovci, daleko je i Županja, a najdalje Zagreb.

Nekada je to bilo močvarno područje uz Savu okruženo gustim šumama Spačve. Hrastovima je pogodovalo takvo mjesto jer im za rast treba puno vode. Stare hrastove su rušili i prodavali bogatim Englezima i Francuzima.

Donijeli su novac, ali i drugačije običaje. Novac je mijenjao selo, napredak je donosio i poroke. Znala je da je tu kao šumar službovao Josip Kozarac i o Cvelferiji je naučila iz njegovih romana i novela.

Pročitala je Mrtve kapitale, Slavonsku šumu, Tenu, Miru Kodolićevu, Biser Katu i zamišljala da možda takvih živopisnih ljudi još uvijek ima.

Ime Cvelferije je ostalo iz razdoblja Vojne krajine, a nastao je od imena Dvanaeste satnije, čije je sjedište bilo u Drenovcima.

Putem nabraja sela Drenovci, Podgajci, Rajevo Selo, Đurići, Račinovci, Gunja, Vrbanja, Soljani i Strošinci.

Iz Zagreba je donijela kutiju s posteljinom i žutim zavjesama, plavi baloner i ljubičastu pletenu tuniku, kožne hlače i nekoliko knjiga.

Među korisnim knjigama je Knjigu za svaku ženu, s receptima i malim savjetima, koje trebaju novopečene domaćice i komplet Dostojevskog u plavom platnenom uvezu. Puno toga nemaju, ali imaju dvosobni stan s balkonom i kupaonicu.

Rana je jesen, zrak je gust, slatkast. Iz dvorišta se širi miris grožđa, plavih šljiva, pekmeza i ukiseljenih krastavaca. Čuje se smijeh, galama, dozivanje, zvuk motorne pile. Govor sela je veseo, bučan, mirisan, ali i govor tijela žena i muškaraca u poslovanju i kretanju je rječit.

Vesna pere prozore u učiteljskom stanu, na prvome katu dvokatnice. Nije baš spretna i treba joj dosta vremena da opere velike prozore na balkonu.

Ispod balkona bučno prolaze jedna za drugom zelena traktorska prikolica, voze drva, grožđe, šećernu repu, kukuruz. Miješaju se prizori, boje i mirisi jeseni. Kukuruz se zlati na zelenim traktorskim prikolicama,

Ispravila je leđa, podigla se na prste i stavljala žute zavjese. Sunce se odmah zaplelo u njih, zlatilo i ostalo tako čitave jeseni. Imala je dobar pogled na dugu, široku ušorenu ulicu. Vidjela je kuće s bijelim pročeljima i prozorima prema drumu i visokim kapijama koje su joj zaklanjale pogled u dvorišta. Preko puta njihova stana crkva, malo dalje pošta, a s druge strane, ambulanta, trgovina, park i škola.

Bijela cesta je poput odapete strijele uranjala u zelenilo mitske šume hrasta lužnjaka. Udahnula je topli i mirisni zrak rane jeseni.

S druma se poput paučine podigao refren tihe pjesma: „Što si tiha Cvelferijo moja, ko da jutra ne mirišu više…“

Vesna je udahnula topli i mirisni zrak rane jeseni i zamišljala mladu ženu s vezom u krilu, koja sjetno, spuštenog pogleda na ruke, pjeva pjesmu koja ima tajnu poruku, samo njoj namijenjenu.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Petrichor /miris kiše/

Zgusnuti se mirisi, impregnirani
pred kišu, otimaju sjeveru
Provlačeći se kroz raskošne
krošnje, zadjenuti o vjetar
Ponekad se čini, umjesto smole
deblom klize esencije citrusa
Golicaju, mame, skrivaju se
iza ušnih školjki, toplih sjena
Tmurni oblaci obilaze grad
nanoseći sloj patchoulija
Sjeta se uvlači u koltrine
nadolazećim indigom obojena
S prvim kapljicama kiše
zvukovi se pretaču u boje
Miris ljubičice miješa se
s lavandom, upleće u prste
Raznosi šaptom, pa čezne
dok se stapa s dahom
Neki se mirisi sudaraju
silovito, a drugi tiho zavlače
Pod nokte, u pore, u zjene
da traju, plamte i na koncu
Kliznu niz vrat, oblinu dojke
stvarajući miris žene
Pa se istoče u sjene, dok prstom
dotičeš obod šešira
I čini se trebalo bi pobjeći
sačuvati boje i mirise
Zgrabiti posljednje kapljice
sprešanog nemira
Nagurati u crveni kofer
teglice ružmarina
Esencije raskvašenih snova
sakupljene s trepavica
Kupiti kartu u jednom smjeru
ne osvrnuti se s prvog perona
I ne dati kiši da ti korake prati
nit u lokvama tajne poruke skriva
I taj ozon što nakon kiše miriše
ne daj mu da ti priđe, ikad više.

Foto: pixabay.com