Tomislav Brajnović: Aftermath! (Zalazak Sunca za Čovječanstvo ili Zora Hrabrog Novog Svijeta?)

Sve ono o čemu govore Nietzsche, Roland Barthes, Žižek i drugi zorno razotkriva fatalnu grešku filozofije, umjetnosti, književnosti, civilizacije općenito. Postavili su se u odnosu na krivu premisu, crkvenu interpretaciju, laž. Njihov zaključak je logički točan, kao što je to i ovaj Berardijev, ali lažan jer se oslanja na dogmatsku laž.
Svoju filozofiju su utemeljili na humanizmu izgrađenom na ruševinama Crkve.
Njihova filozofija nema nikakvog doticaja s kršćanstvom, tako da se direktno s njim nisu ni sukobili.
U toj činjenici leži potencijal razvoja ljudske misli, izlaz iz ‘slijepog crijeva’.
Roland Barthes u eseju ‘Smrt autora’ piše, citiram:
‘Tako književnost (od sada bi bilo bolje reći pisanje), odbijajući da dodijeli neko ‘tajno’ krajnje značenje, tekstu (i svijetu kao tekstu), oslobađa nešto što bismo mogli nazvati protu-teološkom djelatnošću, djelatnošću koja je zbilja revolucionarna, budući da je odbijanje određivanja značenja, na kraju krajeva, odbijanje Boga i njegovih hipostaza — razuma, nauke, zakona.'(Smrt autora, esej, Roland Barthes, 1967.)(upućujem na manifest Smrt publike kao odgovor na Barthesov esej).
Nietzsche i Žižek govore o smrti Boga, Nietzsche u smislu nestanka Boga kao autoriteta u društvu i s njime povezanih vrijednosti, mjerila stvari, dok Žižek opetovano u raznim kontekstima s velikom uvjerenošću argumentira kako je Bog izgubio vjeru sam u sebe jer je na križu Krist, kako to Žižek zaključuje, pokazao sumnju u sebe samog kad je rekao ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’
Umro je na križu sam, time je po Žižeku umro i Bog. No, niti njemu, a niti ostalim filozofima nije palo na pamet da je to obična floskula jer je temeljena na dogmi o Bogu kao Trojstvu. Nije ih briga, jer ionako Boga nema, nije im bitno što je to prava nauka ili prava vjera, iako se Buden u jednom tekstu pozivao upravo na Vraćanje vjere u vjeru. No, iz direktnog kontakta znam da ga eksplicitno nije zanimala prava vjera, nego samo njezina lažna manifestacija, nacionalizam.
Davno sam napisao da sva Žižekova filozofija pada upravo iz tog razloga, jer se temelji na laži da je Bog Trojstvo.
Isto se događa i Berardiju, i on kreće od konstatacije kraja ‘teološkog determinizma’, na tom kraju gradi svoj misaoni konstrukt. Gradi na laži. To čine i svi drugi koji se sprdaju i trijumfalno naslađuju nad crkvenim nonsensom, njihovim izvrnutim dogmama, preko tih dogmi se obračunavaju i s pojmom Boga i tu su se grdno prevarili.
Nikad nisu upoznali pravo značenje pojmova, ne znaju kako stvari stoje, ali šibaju otrov i održavaju povijesnu prijevaru, na njoj grade svoj ugled i ego.
Svima njima nedostaje odgovor jer svi oni odgovor vezuju uz stanje krize, ispada da bi po njima kriza trebala biti trajno prisutna kako bi i solidarnost bila trajna. Podsjeća na ideju konstantne revolucije, revolucije koja nikad ne prestaje (Lotta Continua).
O tome kako se stvari neće vratiti u ‘normalno stanje’ koje je prethodilo krizi, govore Žižek i Srećko Horvat, zaključuju isto, no ne daju odgovor na čemu bi se trebala temeljiti društvena solidarnost jednom kad nestane krize, kako trajno generirati nužnost solidarnosti, kako je održati?
Opcije su sveli na dvije, obadvije smještaju u ruke čovjeka, s time da je potpuno iracionalno očekivati da će čovjek izabrati onu drugu, korisnu.
Oni koji prate zbivanja u SAD-u znaju da je Sanders odustao od utrke za predsjednika, a Biden nema šanse, ako bi on uopće i predstavljao neku promjenu u odnosu na Trumpa.
I to sve ako se izbori uopće održe.
Mislim da postoje veliki izgledi da se zbog produžavanja krize oni ne održe i da sadašnji predsjednik ostane na vlasti, ako ne on, onda ta ista politika.
IZUZETNO VAŽNO: Iz odustajanja Sandersa može se iščitati bitna činjenica da je od uspostavljanja nekog pravednijeg, ‘utilitarnijeg’ društva odustala njegova demokratska baza, stranka koje je trebao biti kandidat.
Znači u SAD-u se obadvije opcije udaljavaju od nekog utilitarnijeg i pravednijeg društva i to je ono što je Žižek stalno ponavljao, a ljudi su se čudili, ponavljao je da je problem u Clintonici (kao izrazu Demokratske stranke), a ne Trumpu. Problem je u nepostojanju alternative koju zaziva ljevica, DiEM25, u ovom tekstu i Berardi.
Mislim da ne treba objašnjavati zašto su SAD referentna točka, zašto pišem o njima i zašto je bitno što se tamo događa, kako će se tamo razvijati situacija. Radi se o svjetskom policajcu i vojnoj sili, vodećoj ekonomiji, svjetonazorskom, kulturnom i civilizacijskom Dominatoru, onome tko diktira svjetske tokove, odlučuje o ratu i miru.
Opisana situacija u SAD-u ukazuje na nepostojanje opcije koja bi podržala potencijal nekog pozitivnog procesa, situacija koja je u blažem ili gorem obliku prisutna i u ostatku svijeta. Stvari se kreću u obrnutom smjeru od onog željenog, kreću se u smjeru diktature, represije, ksenofobije, zatvaranja, egoizma. Umjesto solidarnosti na djelu je spašavanje ‘vlastite guzice’ kupovinom oružja i toalet papira.
To je mentalna razina baze, ‘proletarijata’ na kojeg računa ta ‘revolucija’.
Takav utopijski ‘utilitarni’ proces bi podrazumijevao i ukidanje represije, nešto što je nemoguće uopće i zamisliti, jer ne treba smetnuti s uma da to što je virus trenutno uveo moratorij na sve druge goruće problematike ne znači da su ti problemi, poput izbjeglica ili migranata, rasizma, ksenofobije, ratova, vjerskog fundamentalizma, nuklearnog i bio-oružja, itd., nestali.
Micanje represije bi u ovom trenutku značilo kaos tako da je represija tu da ostane i pojačava svoj stisak proporcionalno dubini duhovne rupe i svemu onome što iz nje proizlazi. Tu je da spriječi mogući budući kaos koji bi mogao proizaći iz prijetnje poput ove. Ova prijetnja omogućuje nesmetani i ničim uvjetovani ‘rad’ represiji u neodređenom razdoblju koje slijedi, čak uz populističku formulaciju ‘nužnosti privremenog ukidanja slobode i demokracije’.
Ako i kad ta represija utjelovljena u SAD-u padne, bit će to znak početka Velike nevolje kakve nije bilo od postanja svijeta, niti će je više ikada biti.
Oni koji plasiraju nadu u neko novo korisno društvo naprosto lažu, tj. iznose hipotezu za koju znaju da nema ni najmanje šanse zaživjeti. Takav razvoj nema potencijal, prvenstveno u narodu koji je isprazan, krivih vrijednosti i prioriteta, većini koja želi čuti prazna obećanja, da joj netko kaže kako će sve biti dobro, čak ljepše i bolje nego prije, a oni će biti sretni, zadovoljni i moći će nastaviti sa svojim uobičajenim životima.
To će poslušati, kao što se to sluša svugdje, uključujući i kod nas.
Oni koji pažljivo prate razvoj Berardijevog teksta, uočit će da je krenuo od Renesanse i Humanizma, od odbacivanja ‘Teološke determiniranosti’ temeljene na Crkvenoj dogmi i praksi.
Zato u svim kasnijim opcijama koje argumentira u tekstu nedostaje bitna premisa, ‘opcija koja nije opcija’, taj faktor ‘Teološke determiniranosti’ jer misli (kao što to misle i svi drugi poput njega) da su je se riješili još u Renesansi ili Modernizmu. Riješili su se samo dijela jedne sjene, površine izražene u religioznom i crkvenom fašizmu koji od samih početaka nema nikakve veze s prirodom stvari i kršćanstvom.
Jedina poveznica je uzurpacija i zagađenje pojma kroz ubrizgavanje laži u ljudsku misao, emocionalnom ucjenom, generiranje duhovne rupe, vakuuma kojeg sad zauzima, ispunjava, ne Islam, nego Tehnokracija.
Pripremaju teren za objavu ‘Mira i Sigurnosti’, lažni optimizam i obećanje u zraku, bez temelja, u vakuumu.
O tome pišem sada, anticipiram, ali bit će kao da nisam napisao, svi će, većina, povjerovati u tu laž, jer žele da to bude istina. Projiciraju vlastitu prazninu u lažnu budućnost.
Ovaj tekst neće dobiti priliku objave na e-flux-u ili nekoj drugoj relevantnoj platformi jer je dogmatski sistem tu mogućnost isključio već u Renesansi, a kasnije samo nadogradio obrambenim mehanizmima protiv istine.
Berardi je lažan prorok, otupljuje oštricu, razvodnjuje prijetnju, daje lažnu nadu u situaciji bez alternative, kao izbor nudi samo čovjeka.
Vječno ništavilo ne proizlazi iz virtualnog, ono mu prethodi, ne može se posljedica optužiti za uzrok. To je Crkva pokušala napraviti s Komunizmom, prebacivanjem krivnje na posljedicu. To ne ide.
Tako da ni posljedica, ova ogromna kriza u razvoju, ne može tražiti izlaz u vlastitom uzroku.
Svi ti veliki mislioci konstantno inzistiraju na distinkciji pojmova ‘fizičke’ i ‘socijalne udaljenosti’, u pokušaju afirmacije socijalnog zbližavanja i solidarnosti.
Dijagnosticirali su virus kao faktor fizičkog odvajanja, ali ni u najmanjoj mjeri nisu ukazali na faktor zbližavanja.
Koji je taj društveni (međuljudski) faktor zbližavanja, na kojoj osnovi bi trebao nastupiti taj ‘Novi svijet’ kojeg sramežljivo priželjkuju, ali ne vjeruju u njega?
Naravno da će u konačnici i oni doći do zaključka da je taj nužan agens Ljubav ili strast (vidi Radikalnost ljubavi, Srećko Horvat), ali nemaju ni najmanju ideju kako je rasplamsati, na čemu je temeljiti, kako je održati.
Zato imamo desnicu koja želi ponovno prizvati Crkvu, istu onu koja je generirala duhovnu prazninu i ubila Boga, kao što je i Krista kao mrtvog držala i drži na križu.
Najdalje u naslućivanju nužnosti tog kršćanskog temelja je došao Žižek koji se u jednom trenutku definirao ‘kršćaninom ateistom’. No, to definiranje je jalovo, jer želio bi preuzeti kršćanske vrijednosti bez vjere u Boga.
To ne ide.
U njihovim filozofijama nedostaje bitna opcija, ključ razumijevanja, tako da je velika vjerojatnost da će se s ‘teološkim determinizmom’ suočiti kad to bude kasno.
Berardi ne nudi suštinu, barata uvidom na razini generičkog intelektualca, onime što je vidljivo mnogima, dobro to artikulira, ali ponavlja isto ono što govore Žižek, Horvat, Varoufakis, Chomsky, Harari, svi oni dubinski znaju što predstoji, ali ipak nude populističku nadu, govore ono što narod želi čuti, nemaju što prizvati jer su sve vrijednosti ukinute, nema ih tko prenijeti.
Tekst mu je ‘wishfull thinking’, na razini emotikona, Crvenog srčeka.

Komentar uz tekst “Beyond the Breakdown: Three Meditations on a Possible Aftermath” by Franco “Bifo” Berardi

Jedna misao o “Tomislav Brajnović: Aftermath! (Zalazak Sunca za Čovječanstvo ili Zora Hrabrog Novog Svijeta?)”

  1. Izvrstan tekst koji prodire u suštinu problema; međutim, smatram da autor malo preveliku važnost pridaje SAD-u kao “globalnom policajcu”. SAD kao “globalni policajac” je stvar prošlosti. Ukoliko u sljedeća dvado tri desetljeća SAD ne uspije nekako sabotirati i zaustaviti Kinu, 2050. godine postojat će samo jedna svjetska supersila: Kina. ~ Krunoslav Mrkoci ~

Odgovori