Miro Škugor: Kodlak

“Policija više ne traži vukodlaka iz Meteriza“, pred očima mu se namah pojavio jutrašnji naslov iz “Jutarnjeg lista”.

Tridesetak metara pred njim nepomično je stajalo ili čučalo krupno biće, glasno dahćući.

Sve dlake na Romanovu tijelu učas se digoše u zrak, dok mu je pleksus istodobno pokušavao razriješiti dilemu – golemi pas koji se propeo na zadnje šape ili još veći vukodlak koji čuči oslanjajući se na dlanove mišićavih ruku.

Ta neuobičajeno topla prosinačka večer 2006. godine već se prelijevala u sljedeći dan kada je Roman napustio kvartovski kafić na Vidicima. Zapravo, njega i njegovu ekipu istjerao je vlasnik kafića objavivši iznenadni “fajrunt” kada mu je dozlogrdilo slušati bučno društvo koje nije prestajalo redati najnovije priče o pojavi vukodlaka u šibenskom kvartu Meterize.

Nije bilo više nikoga u gradu tko nije znao da su dvije djelatnice sportske kladionice po povratku s posla ugledale kako se među okolnim zgradama kreće ogromna tamnodlaka životinja, izbečenih i krvavih očiju, snažnih i pogrbljenih leđa te četvrtaste njuške pri čemu se glasala neartikuliranim zvukovima.

Priča se poput ljetnog požara proširila ostalim dijelovima grada. Zvijer je navodno viđena u drugim kvartovima, lokalni svećenik je na misi spominjao Sotonu, djeca su odbijala pohađati popodnevnu nastavu u školama, policija povećala broj patrola, mjesni mađioničar tvrdio da je riječ o refleksiji neobičnog svjetla koje se već neko vrijeme moglo vidjeti na brdu u blizini mjesta viđenja zvijeri, a gradski kroničari se prisjetili kako se slična viđenja ponavljaju u intervalima od 20 godina, baš kako je bilo 1966. i 1986. godine. Tada se nije govorilo o vukodlaku. Za Šibenčane je to bio “kodlak”.

Sve to je Romanu ponovno prošlo kroz glavu dok je smišljao kako izbjeći napad i domoći se sigurnosti kuće udaljene svega dvjestotinjak metara iza kodlakovih leđa.

Dvije otegotne okolnosti vrlo su ga zabrinjavale.

Ulica u kojoj ga je presreo kodlak bila je posve pusta. S obje strane ulice nalazile su se privatne kuće zaklonjene šumicom od mogućih pogleda iz mnogobrojnih nebodera na drugoj strani naselja. Dakle, nije mogao računati na ičiju pomoć čak i kada bi je uspio zazvati.

Osim toga, baš večeras bio je sam u kući. Majka je otišla u posjet tetki, sestra spavala kod školske prijateljice, a otac se i nadalje nalazio na privremenom radu u Njemačkoj. Sve i da se domogne kuće, pitao se za koliko bi vremena otključao vrata stana na gornjoj etaži. “Puno. Dovoljno da te ščepam!”, odgovorio je samom sebi umjesto kodlaka.

Prigušeno režanje kodlaka prekinulo mu je trosekundni tok misli. Učinilo mu se kako je kodlak pomaknulo glavu unaprijed, kao da ga dodatno procjenjuje. Premda mu nije vidio oči, Roman je osjećao da ga i nadalje netremice promatra. A onda se kodlak počeo namještati tražeći bolji tjelesni oslonac.

Romanu je to bio znak za akciju. “Ako si već primoran na fizički sraz, udari prvi”, odnekud mu je u mozgu bljesnula rečenica iz špijunskog filma koji je nedavno pogledao.

Roman se iznenada zatrči ravno prema kodlaku, pa nakon tri koraka naglo skrene ulijevo. Kodlak se na trenutak trznuo unazad, a zatim pojurio za Romanom.

Do Romanove kuće uredno se poredalo desetak drugih kuća s pripadajućim dvorištima, vrtovima i garažama. Još dok je preskakao ogradu prvog vrta izvadio je iz džepa ključ od ulaznih vrata čvrsto ga stisnuvši u ruci. U sebi je nabrajao imena susjeda kroz čija bi dvorišta protrčao i s čijih bi garažnih krovova doskočio. Bio je posve siguran da više ne trči nego leti. Čuo je zvuk šapa i dahtanje kodlaka iza sebe, koji samo što ga nije dohvatio.

Roman je kao kakav skakač u vis konačno preskočio ogradu svog dvorišta, a tridesetak stepenica do gornje etaže kuće uspenjao u jednom dugom koraku. Ni sam nije znao kako je otključao vrata. Čim ih je zalupio, s vanjske strane je uslijedio snažni udarac. Kao da se motorist na trkačem motoru velike kubikaže zaletio u donji dio vrata.

Roman je dvaput zaključao protuprovalna vrata te povukao dodatni zaštitni zasun. Znoj ga je oblio u tolikoj mjeri da je u prvi mah pomislio kako mu je popustio mjehur.

Osluškivao je zvukove iz dvorišta. Nije ih bilo. Niti ikakvih pokreta. Nikad do tada nije čuo tako glasnu tišinu.

Poslao je SMS poruku frendu s kojim je do prije pola sata ispijao ture piva u kafiću pokušavajući mu ukratko opisati što je upravo doživio. Ovaj mu je kratko odgovorio: “Nije piva za svakoga!”

Odlučio je da neće uzbunjivati majku niti nazivati policiju. Ionako je njihov broj imao memoriran na brzom biranju. Odmah je provjerio sve prozore i vrata u stanu te dogurao komade namještaja iz predsoblja na ulazna vrata. Jutro je dočekao oslonjen leđima na komodu s mobitelom u rukama.

Prve zrake sunca i glasovi susjeda koji odlaze na posao ohrabrili su ga na razbarikadiranje vrata. Kada ih je otvorio, uočio je veliko udubljenje s donje vanjske strane. Stresavši se, shvatio je da se više boji majčine reakcije nego kodlaka. Smislit će već neko racionalno objašnjenje koje uključuje njegovu osobnu krivicu. Uostalom, tko bi povjerovao u njegovu priču? Grad je to s grubim smislom za humor. Nije htio postati još jednim gradskim ridikulom.

Odjednom mu pozornost privuče poštanski sandučić na dvorišnim vratima. “Opet sam zaboravija pokupit’ poštu. Možda je stiglo pismo od ćaće”, konstatirao je samoprijekorno.

Dok je vadio kuverte i novine iz sandučića ispadne letak “sletjevši” točno na njegovu desnu tenisicu. Roman se sagne i podigne letak. Čitajući sadržaj iskrivi usne u polusmiješak.

Zatim pozorno promotri gleda li ga itko. Kada se uvjerio da na njemu ne počiva nijedan pogled, gurne letak u susjedov poštanski sandučić. Šibensko kazalište pozivalo je svoje sugrađane na premijeru predstave “Velika zvijer”.

Foto: www.pexels.com

Odgovori