Miro Škugor: Jamal

Četvrta klupa u nizu, uz desni rub Trga kralja Tomislava, bez njega se činila posve beskorisnom i bespotrebnom.
Prolaznici različite životne dobi, spola i zanimanja, češće putnici u prolazu i stranci nego Zagrepčani i oni koji su se zbog bilo kojeg razloga Zagrepčanima čutili, sami ili s društvom, redovito su sjedali na treću i petu klupu. Kao da su znali da četvrta klupa ima neku drugu svrhu, važniju od kratkotrajnog predaha.

Za njega je to pak bio primjereni poslovni prostor. Pretvorivši klupu u izložbeno-prodajni štand s primjercima “Uličnog Fenjera”, časopisa istoimene udruge koja je pružala pomoć beskućnicima, socijalno ugroženima i samohranim roditeljima, plaho bi i bez riječi iskoračio prema potencijalnom kupcu. Potom bi poput oživjelog kraka samostojeće vješalice naglo ispružio ruku držeći časopis u razini lica. Tako se na naslovnici bolje vidjela otisnuta cijena od 15 kuna. Da li zbog tog iznenadnog pokreta ili njegove naglašene mišolike fizionomije – sitne plave oči, rijetke obrve, bradica i razmaknuti prednji zubi, prolaznici su ga uglavnom zaobilazili.

Tako je i Dorian postupio u tri navrata.
Prvi puta mu se prodavač časopisa hitrim iskorakom ispriječio na putu do posla izbacivši ga pritom iz hipohondrijskih misli o raznovrsnim boleštinama u jednako bolnu stvarnost još jednog radnog dana. Drugi puta bio je uvjeren kako je riječ o dobro kamufliranom prosjaku, a Dorian se još nije smirio od šoka kada se nedavno na njega izderala starija gospođa zapuštena izgleda. U njezinu ruku položio je 5 kuna, a ona mu je odbrusila kako je to malo i neka medeka sačuva za vlastitu majku.
Treći puta presreo ga je te od upornog prodavača na drugu stranu ulice odvukao kolega s faksa. Čvrstina njegovog zagrljaja bila je razmjerna vremenu koje je proteklo od njihova zadnjeg susreta. Jedva došavši do daha uspio je preko ramena vidjeti i zapamtiti naziv časopisa. Bilo je to dovoljno za guglanje na netu i odluku da prvom sljedećom prigodom od mišolikog prodavača kupi barem jedan primjerak. Zapečatio ju je osjećajem iskrene posramljenosti.

Nakon tjedan dana konačno ponovno ugleda prodavača na njegovu “štandu”. Žurno mu je prišao. “Dobro jutro! Što to prodajete? Mogu li prelistati?”, dobrohotno priupita zatomivši nabujalo olakšanje. Kao da čita Dorianove misli, prodavač preko svoga lica razvuče ohrabrujući osmijeh. Za njih obojicu. A zatim mu uz naglašeni naklon glavom uruči časopis.

Zalijepljen na četvrtoj stranici Doriana dočeka papirić na kojemu je pisalo: “Stvaranje je počelo zvukom. Svemir je nastao iz pjevanja. Glas stvara dok govorimo. Zvuk stvara oblike. Zvuk stvara svjetlost. I brži je od nje. Sve što izgovorimo putuje brže od svjetlosti. Što je medij kojim se zvuk rasprostire gušći, zvuk sve više ubrzava. Beskonačno gusti medij je vakuum. Zvuk ne putuje pravocrtno već spiralno. Najniža službeno izmjerena frekvencija zvuka je ona u crnoj rupi sazvježđa Perzej. Zvuk zraka kojeg udišemo daje energiju tijelu. Zvuk liječi i najteže bolesti.”

Dorian nije mogao skrenuti pogled s teksta na papiriću. Nije mogao ništa. Ničim.
“Znate, više nitko ne pjeva pjesmu stvaranja”, izvijesti ga prodavač ravnodušnim glasom.
A onda još hladnije dometne: “Jamal.”
Ta riječ poput naglog pritiska divovskog dlana opet oživi Dorianovo nakratko zastalo srce istodobno mu upumpavajući zrak u pluća.

Negdje kroz neuronsku mrežu njegova mozga iznova je propuštena jučerašnja informacija da se na otoku Jamalu, koji se nalazi u sastavu Jamalskonenečkog autonomnog okruga u sjeverozapadnoj Rusiji, u tlu otvorila misteriozna rupa široka 79 metara. I da riječ “Jamal” na nenečkom jeziku znači “kraj svijeta”.

Foto: pixaby.com

Odgovori