Krunoslav Mrkoci: Ponos i zadovoljstvo radnika (Radnički blues)

– Odi sim! – zovne me Gazda pokazujući mi jedan kut dvorišta. – Vidiš, tu bi trebale skopati rupu za šaft.

– Kak veliku? Kojih dimenzija? – upitam u posljednji čas.

– Stodvajst na stodvajst.

– Dobre, može – odgovorih.

– Kad v jutre inače dolaziš sim? – pitao me Gazda, kao onako, usput, iz čiste znatiželje.

– U 7 i 15. Dok izvadim opremu i počnem delati, već je pol osam – reko.

– Sutra ne moraš tak rane. Moreš početi u osam – rekao je Gazda blagonaklono.

Naslutio sam Gazdino zadovoljstvo. Vjerojatno pri pomisli na stanare susjednih zgrada oko ovog gradskog dvorišta pristojne veličine za sam centar grada. Stanari će sutra, budući da je subota, u osam sati ujutro najvjerojatnije biti još u svojim krevetima i pidžamama. Naime, Gazda se neki dan oštro verbalno sukobio sa stanarima koji su imali ulaze u ovom dvorištu. Vikali su na njega i optuživali ga, naročito jedan stariji gospodin s brkovima, umirovljenik sudeći po svemu, koji je šetao psića.

– Pa kaj ja sad nemrem živeti tu, jer vi delate!? Celi tjedan tandrkate tu; prašina, rupe, sve raskopano…

Verbalnom napadu pridružili su se i drugi upravo pristigli stanari. Gazda je bio uzrujan pa je izgovorio onu slavnu rečenicu koju se potezalo u ovakvim, krajnje ozbiljnim situacijama:

– Ja imam dozvolu!

Suočeni s takvim argumentom, napadači su se malo-pomalo povukli, odlazeći svatko za svojim poslom.

Gazdina dozvola da uključim tešku (cca 30 kg) pneumatsku čekić-udarnu bušilicu za razbijanje betona i da počnem raditi tek od osam sati, uključivala je u sebi, uz obzir iz službene predostrožnosti, ipak i određeni stupanj zadovoljstva, budući da smo obojica znali da su gradski običaji građana takvi da subotom vole malo dulje (čak i poslije osam ujutro) dremuckati u krevetima.

Primio sam Gazdine instrukcije na znanje. Bilo je već 20.15 sati, petak navečer. Svud naokolo mrkli mrak, a mi smo upravo pospremali alat u garažu. I to smo obavljali samo zahvaljujući postojanju ona dva dvorišna reflektora. Cijeli dan proveo sam na ovom jebenom gradilištu. Od 7 i 15 ujutro, a sada je bilo 20 i 15 navečer. Pola dana proveo sam kopajući ručno, s ručnikom oko vrata, po Gazdinom dekretu, rupetinu za dva šafta ispred garaže, dimenzija 2 x 1,5 metara x 90 cm dubine. Tu sam se pošteno i jebeno oznojio. Drugi dio dana ja i ekipa čeprkali smo po rupetini na izlazu iz dvorišta gdje je trebao biti još jedan jebeni šaft koji smo danas izbetonirali.

Gazda mi je turnuo nekakvu novčanicu u ruku. – Evo, sutra za gablec. To bu valjda dost.Vidjevši da mi je Gazda turnuo nekakvu lovu u ruku, jedan od kolega na odlasku se blago nacerio. Gazda je očito bio zadovoljan sa mnom jer sam se danas naročito iskazao. Naime, prenio sam pred njegovim očima, u tren oka, 15 vreća cementa od 25 kg od ulazne kapije na drugi kraj dvorišta gdje su postavili mješalicu. Bio sam relativno nov radnik pa je Gazda zasigurno pomislio kako sam dobra akvizicija. Vjerojatno mi je zbog toga i turnuo ovih 100 kuna u ruku. Kod slabe dvorišne rasvjete nisam odmah ni razabrao o kojoj je novčanici riječ; pretpostavio sam da se radi o standardnih dvadeset kuna za gablec. Naime, kada je bio u prilici, Gazda bi nam osobno ili po svom zamjeniku dostavio svakomu po pola pečenog pileta iz Konzuma i pola bijelog pšeničnog kruha za gablec. Bio nam je to glavni, a često i jedini obrok u desetsatnom radnom danu; naravno, po potrebi radilo se i dvanaest sati, kao npr. danas, kada je trebalo do kraja dana izbetonirati šaft.

Cijela ekipa se već pokupila, praktički, činilo se, brzinom svjetlosti. Ja, koji sam imao ključ od ovog dvorišnog gradilišta, ostao sam posljednji, s metlom u ruci.

Svanuo je novi radni dan: subota. Dovukao sam se u službenom radničkom kombinezonu, u teškim crnim visokim radničkim cipelama, sa sivom hudicom prebačenom preko svega i s neizbježnom šiltericom na glavi. Bilo je oblačno, ali svježe jesenje jutro. Dan se činio obećavajućim. Upala leđnih mišića lagano je popuštala. Ušao sam u dvorište, potom lelujajući pažljivo po vibrirajućim drvenim daskama iznad ogromne rupetine došao sam do vrata garaže i otključao ih.

Posao u građevini je opasan. Rupa, šaft, kanal; star, i na više mjesta procvikan produžni kabel za struju; oštra željezna mrežasta armatura za betoniranje. Na svakom koraku treba paziti. Jedan pogrešan korak, trenutak nepažnje i – gotovo! Ili cjeloživotni invaliditet ili – pravac groblje.

Izvadio sam opremu i uštekao produžni za veliku pneumatsku bušilicu za razbijanje betona. Pogledao sam na sat: bilo je 8.05. Odlučio sam građanima dati još i akademsku četvrt, pa sam namjerno polako vršio pripreme na lokaciji budućeg šafta. Napokon, počeo sam s bušenjem. Tok-tok-tok-tok… štekala je stara, islužena, ali još uvijek moćna mašina.

Mi radnici voljeli smo te pneumatske bušilice za beton. Mogli smo stvarati golemu, snažnu buku, usporedivu s malo čime. I sve to bez posljedica, i još k tome, u plemenitu svrhu rada. Davale su nam osjećaj moći i važnosti.

Već nakon kojih 15 minuta otkako sam počeo bušiti, sasvim očekivano, uslijedila je prva reakcija stanara.

Pojavila se jedna gospođa, u dobi oko 40 godina. Našminkana, pomalo uređena, u nekakvoj haljini cvjetnih motiva, ali decentnih pastelnih i zagasitih tamnijih tonova.

– Dijete mi ne može spavati od vašeg bušenja! – vrisnula je ljutito.

Znao sam na koje dijete misli. Bila je u pitanju djevojčica s violinom (očito je pohađala muzičku školu), dobi od kakvih 12 godina.

Uz miroljubiv izraz lica, skrušeno sam odgovorio:

– Gospođo, mi moramo raditi kako nam Gazda kaže.

– Ne, ne morate – odbrusila je prkosno, ne znajući što bi drugo rekla. A dobro je znala da moramo jer u protivnom možemo sami dati otkaz.

U sebi sam zadovoljno pomislio: – Ko vas jebe, gamad malograđanska! Subota je radni dan! Nek’ i razmažena djeca gradskih činovnika nauče što je život! Normalni ljudi ustaju oko 6; najkasnije do 6.30. A neki čak u 5 ujutro, pa i ranije.

– Jebo vas rad, te vas jebo… – bijesno je procijedila dok se okretala na odlasku u svojoj cvjetnoj jesenskoj haljini.

Ne znam koliko joj je pogled na miroljubivog, prašnjavog, oznojenog radnika sa štekćućom bušilicom u jutarnje sate pomogao, ali sve u svemu, bila je to još vrlo upotrebljiva ženska.

Što reći kada i fino uređene gradske gospođe u rano jutro ovako prostački psuju? Bila je to sasvim pogrešno usmjerena energija. Imao sam razumijevanja za nju. Nastavio sam s radom. Zabio sam debelu željeznu glavu teške i masivne bušilice u još neokrznut dio betona te zadovoljno i ponosno nastavio s bušenjem u kutu gradskog dvorišta.

Foto: www.pixabay.com

Odgovori