Riječki morski pas na mađarski način

Razgovor sa Szabolscem Benedekom

Szabolcs Benedek mađarski je književnik, urednik i kritičar koji se hrvatskoj čitateljskoj publici predstavio romanom “Riječki morski pas”.

Rođen je u Budimpešti 1973. gdje je završio studij političkih i ekonomskih znanosti na Sveučilištu ekonomskih znanosti. Živi s obitelji u Budimpešti.

Prva knjiga mu je objavljena 1997. godine. Do danas je objavio više od dvadeset knjiga, romana i zbirki kratkih priča, autor je radiodrama i stotina članaka u mađarskim dnevnim novinama i književnim časopisima. Dobitnik je nekoliko mađarskih književnih nagrada te je član različitih književnih društava, uključujući i mađarski PEN.

T.M.Z.: Književnik, novinar, član mađarskog PEN-a. Možete li nam reći nešto više o sebi i svojim književnim preokupacijama?

S.B.: Uvijek se pitam, kada mi netko kaže da sam mladi pisac, a to se redovito kaže, što znači biti dobar pisac u određenoj dobi. Kada ovaj intervju bude objavljen, imat ću 47 godina i još imam puno vremena i prostora za razvoj. Trudim se biti dobar pisac otkako sam imao 24 godine, kada je objavljena moja prva knjiga. U mom pisanju postoji određena vrsta dualnosti. U svojim se romanima prisjećam prošlosti tragajući za općeljudskim vrijednostima, a kada pišem kratke priče, zaokupljen sam sadašnjošću. Inače, živim u Budimpešti i obožavam more. Kada se zaželim mora, dolazim u Rijeku. To je ionako samo pet sati vožnje autocestom.

T.M.Z.: Kako to da ste odlučili u svom romanu obraditi jednu riječku temu?

S.B.: U studenom 2015. godine proveo sam nekoliko tjedana u Rijeci, u rezidenciji Kamov. Prije toga nisam znao mnogo o vašem gradu; znao sam onoliko koliko zna i većina Mađara – da je Rijeka u prošlosti, tijekom nekoliko desetljeća, pripadala Mađarskoj. Sjećam se da sam, kada sam prvi put posjetio Hrvatsku 1994. godine, na putu za Rovinj prošao kroz Rijeku; možda tada još nije bilo autoceste. Kao što sam već rekao, moj prvi posjet gradu uslijedio je u studenom 2015. Kada sam se prijavljivao za rezidenciju Kamov, u svojoj sam prijavi obećao da ću nastojati upoznati grad i možda kasnije napisati nešto o tim iskustvima. Tijekom tih tjedana puno sam hodao Rijekom, posjetio susjedna naselja, zalazio u arhive, kopirao stare novine, napravio mnogo bilješki i fotografija o muzejima, starim zgradama i tako dalje. Potom sam se vratio u Budimpeštu; vrijeme je bilo hladno i kišovito i jako mi je nedostajala Rijeka. Stoga sam otvorio GoogleMaps i gledao grad putem StreetViewa. Prvo što sam napisao o Rijeci bila je kratka priča, samo nekoliko tjedana nakon povratka; ta je priča bila uvrštena u jednu znanstveno-fantastičnu antologiju. Zvala se “Bura“, a nakon nekoliko mjeseci na hrvatski ju je prevela Angéla Pataki. Početkom 2016. počeo sam pisati svoj roman “Riječki morski pas”. U ožujku i lipnju ponovo sam posjetio Rijeku kako bih provjerio je li vjerodostojno ono što sam napisao o izgledu zgrada i ulica. Roman je u Mađarskoj objavljen u lipnju 2017., a u Hrvatskoj 2019., također u prijevodu Angéle Pataki. Uistinu sam zadovoljan što podosta Mađara posjećuje Rijeku nakon što su pročitali moj roman; redovito primam poruke i fotografije čitatelja koji drže moju knjigu u rukama na riječkom Korzu ili u luci. Nadam se da će iz moje knjige i stanovnici Rijeke saznati više o razdoblju kada je ovaj predivan grad tijekom nekoliko desetljeća pripadao Mađarskoj. Mislim da je ovo razdoblje važan dio riječke povijesti, jer je današnji izgled grada uvelike oblikovan baš u to vrijeme.

T.M.Z.: Možete li nam ukratko reći kakva je situacija u Mađarskoj vezano uz književnost? Koliko Mađari čitaju (s obzirom da rezultati provedenih anketa u Hrvatskoj i nisu obećavajući)? Koji žanr najviše vole?

S.B.: Pretpostavljam da je situacija u Mađarskoj malo bolja. Održavaju se brojne književne manifestacije, ne samo u glavnom gradu nego i na selima, zatim književni festivali i sajmovi s mnoštvom sudionika koji su uvijek dobro posjećeni. Svake godine početkom lipnja održava se poseban nacionalni događaj, a to je Tjedan knjige koji je zapravo proslava suvremene mađarske književnosti, kada čitatelji mogu upoznati pisce. Uglavnom se čitaju krimi i ljubavni romani, baš kao i u većem dijelu svijeta, ali popularni su i suvremeni pisci. Međutim, ljudi na selu sve manje čitaju, a malo čitaju, nažalost, i mladi ljudi i tinejdžeri. Glavni problem mađarske književnosti je podjela. Naime, mađarsko je društvo izrazito podijeljeno nakon pada komunizma 1989., a ta je podjela očita i u književnom životu jer je sustav organiziran prema političkoj pripadnosti. Nažalost, ne postoje veze između dviju glavnih strana književnog života. Da budem iskren, to nije nešto posve novo, postoji već stoljećima, ali iznova se javlja nakon promjene vlasti.

T.M.Z.: Kako vi vidite izdavačku scenu u Hrvatskoj? Naime, imali ste dvije promocije svoje knjige, u Rijeci i Zagrebu.

S.B.: Jako sam sretan što je moj roman “Riječki morski pas” objavljen u Hrvatskoj, na čemu sam zahvalan izdavaču Studiju TiM (Tamari i Milanu). Dok sam ga pisao, potajno sam se nadao da će moj roman doprijeti do hrvatskih, a posebno riječkih čitatelja. Uživao sam u obje promocije. Prva je bila posebno emotivna jer je knjiga izašla iz tiska baš taj dan. Uistinu sam tužan što je Eva Viola, koja je mnogo pridonijela hrvatskom izdanju i bila važna sudionica ovog događaja, nedavno neočekivano preminula. Druga promocija održana je u Mađarskom institutu u Zagrebu, što bi moglo značiti da je moj roman zanimljiv ne samo riječkim nego i hrvatskim čitateljima. Nadam se da ću 2020., kada je Rijeka Europska prijestolnica kulture, moći susresti još čitatelja u gradu, ali i šire.

T.M.Z. Kada govorimo o književnosti, čitanju i izdavanju knjiga, po čemu se Hrvatska i Mađarska slične, a po čemu različite?

S.B.: Teško je to uspoređivati jer ne znam baš mnogo toga o književnom životu u Hrvatskoj. Sličnost je u tome da smo mali jezici – stanovništvo je u Mađarskoj brojnije (računajući i one koji žive u susjednim zemljama), ali, koliko znam, knjige objavljene na hrvatskom mogu se čitati i u zemljama bivše Jugoslavije. To predstavlja oko 10 milijuna stanovnika pa je i hrvatskim i mađarskim piscima itekako važno sačuvati svoju čitateljsku publiku. U Rijeci i Zagrebu vidio sam vrlo lijepe knjižare, dok je u Mađarskoj većina knjižara u trgovačkim centrima. I da, postoji jedna razlika – knjige u Mađarskoj su jeftinije; cijena im je gotovo upola manja nego u Hrvatskoj.

Razgovarala: Tamara Modrić Zagorac

Miro Škugor: Nestao Zoran Crnić

Neidentificirani leteći objekt – otvorena pitanja

Poštovano uredništvo,
pišem Vam po prvi i posljednji put.

Nikada do sada nisam pomislio, a kamoli napravio nešto ovomu slično. Zapravo, zbog naravi moga posla Vi, kao i mnogi drugi, ne bi trebali ni naslutiti moje postojanje.

Pozorno čitam sve suvremene hrvatske autore romana i kratkih priča, kako one koje objavljuju izdavačke kuće, tako i one koje objavljuju specijalizirani časopisi i portali. Ponekad imam prigodu osjetiti ushit zbog mogućnosti izravnog uvida u materijal koji tek nastaje. Pretpostavljam kako Vam neće biti teško zamisliti o kolikom broju originalnih ideja je riječ. A sve one mogu biti dobar temelj za neki scenarij koji bi se mogao odigrati u stvarnosti. Zar ne? Mogu razumijeti ako ne dijelite moje mišljenje. Ali, neka svatko od nas po svojoj savjesti i nadalje radi svoj posao.

Vaš portal pratim od samih početaka. Uspjeli ste okupiti sjajne, mlade i iznimno zanimljive autore.
Odlučio sam Vam napisati pismo baš zbog jednog od njih odnosno njegove priče. Dana 20. travnja 2020. godine objavili ste kratku priču Mire Škugora “Neidentificirani leteći objekt”. Nisam književni kritičar. No, moram istaknuti kako je autor očito vrlo dobro upćen u tematiku o kojoj piše.

Naime, istoga dana kada je priča objavljena nepoznati pošiljatelj poslao mi je elektronsku poštu s informacijom o nestanku istražitelja Zorana Crnića. U privitku su se nalazile tri fotografije, koje Vam prosljeđujem.

Morat ćete mi vjerovati na riječ da o gospodinu Crniću znam dovoljno kako bih sa sigurnošću mogao potvrditi njegov ugled vrhunskog profesionalca s karijerom u usponu.

Ne znam niti želim znati tko je i zbog čega baš meni dostavio informaciju i spomenute fotografije. Vjerojatni motiv mogao bi biti traženje pomoći u što bržem odgonetanju i saniranju posljedica ovog neugodnog te nadasve uznemirujućeg događaja. Iz istog razloga pišem i ja Vama.

Možda je Vaš autor imao viška materijala koji je reduciran pa nije objavljen u cijelosti? Naravno, ne želim se miješati u Vašu uređivačku politiku. Ukoliko raspolažete s nekim podatkom koji bi mogao rasvjetliti ovaj slučaj, ljubazno molim da ga pošaljite na priloženu e-mail adresu. Ta adresa kao i ovo pismo bit će aktivni još 59 minuta, a potom će se zauvijek izbrisati.

Nemojte im pokušavati ući u trag. To Vas nikamo neće dovesti. Posebice ne do mene. Možda sam muškarac, a možda žena? Možda sam star, a možda mlad? Možda sam još uvijek ovlaštena osoba sa značkom, a možda u mirovini? Možda sam hrvatski državljanin, a možda stranac? Možda sam zabrinuti kolega, a možda premaštoviti luđak? Da nabrajam dalje?

Ostavljam Vam na osobnu odluku i prosudbu na koji način ćete reagirati na moje pismo te što ćete u konačnici s njime i fotografijama učiniti. U nadi kako će se gospodin Crnić uskoro pojaviti na svom radnom mjestu, srdačno Vas pozdravljam.

Vaš vjerni čitatelj

Ivan Molek: Simptomi i interpretacije u vremenima velikih pošasti

“Trebala nam je korona pa da stvari počnu dolaziti na svoje mjesto”, s izrazom istjerane pravde govori susjeda. Učinak masovne zaraze proteže se s opustjelih gradskih ulica i redova ispred apoteka i mesnica sve do ovakvih razmišljanja. Susjeda s mužem redovito odlazi na misu u obližnju crkvu, a sada do daljnjega to više neće smjeti. Dok govori ima u vidu incident ovih dana u našoj ulici. Prekoračenje ovlasti, bahatost vlasti. Navodno se netko iz susjedstva verbalno zakačio s prometnim redarstvenikom pa je taj počeo naplaćivati kazne za nepropisno parkiranje. Nikada prije kazne nisu bile podizane jer parkiranja zapravo nisu ni bila nepropisna. Kazne su ipak počele stizati, nekima i po nekoliko puta. U susjedstvu je zato bilo organizirano prikupljanje potpisa na peticiji gradskim vlastima pa se prometni redarstvenik, događa se i to, morao povući. Izgleda, međutim, da susjeda ima u vidu još nešto. Istjerana pravda iznimka je, a ne pravilo, i do nje ne dolazi bez uplitanja više instancije. Trebala nam je takva intervencija pa da prometni redarstvenik prestane provoditi samovolju? Između redova pojačane potrebe ovih dana za komunikacijom otvara se put interpretaciji da koronavirus nije ništa drugo negoli kazna s neba. Ljudi su postali iskvareni, prestali su biti bogobojazni. Kada bi tako bilo, što su to onda skrivili oni koji zbog pandemije sada više ne smiju na misu? Kako to da ni prostor što se obično smatra nepovredivim ne ostaje pošteđen? (Prizor utočišta unutar crkvenog zdanja koje postaje bezizlazna klopka i mjesto pokolja civila s početnih stranica Božanske dječice T. Gromače još jedno je podsjećanje na tu ideju.)

Otežano disanje jedan je od simptoma koronavirusa, znakova kako se ova bolest manifestira. Zato i nabava dodatnih respiratora po bolnicama. Ali ono je simptom i npr. kardiovaskularnog poremećaja – u prvom redu nikotin, kao i vrijeme za knjigom i računalom umjesto zdravih fizičkih aktivnosti. Klinički opis simptoma razlikuje se, međutim, od iskustva zdravstvenog poremećaja. Semiotika ne prestaje svraćati pozornost na to da znak (simptom, simbol, ikona …) nije što i “sama stvar”, iako na semiotičku svijest, oblik misaonog “zdravlja”, sami semiotičari imaju slab utjecaj, često nepravodoban. Otežano disanje, barem u slučaju poremećaja u cirkulaciji krvi i opskrbe organa kisikom, nije isto što i gušenje. Neki ga liječnici opisuju kao “plitko disanje” koje se pogledu izvana otkriva kao snažno, ubrzano i nekontrolirano nadimanje prsnog koša. Protječe bez iskolačenih očiju, karakterističnih za gušenje. Zanimljivo je da u medijskoj slici koronavirusa izostaje savjet što činiti kada dožive otežano disanje a liječnika nema u blizini. Iskustvo govori da se privremen blagotvoran učinak postiže spuštanjem temperature tijela, izlaskom na svježi zrak i umivanje hladnom vodom. U ponekim izdanjima “liječnika u kući” s polica privatne biblioteke nema nikakvog naputka u tome smislu, a naputci pronađeni pretraživanjem po internetu toliko se međusobno razlikuju da više zbunjuju nego što pomažu. U noćnim satima tijelo bi spavalo, a glava se istodobno muči hoće li doživjeti jutro. Htjelo bi u krevet, ali tamo se s leđa samo pojačava pritisak na pluća. Vrijeme krize je vrijeme odluka, a pred oboljelim odluke se samo redaju. Ostati kod kuće ili otići do ambulante? Svojim autom, javnim prijevozom, taksijem, kolima hitne pomoći? U kojem trenutku obavijestiti svojeg poslodavca? Što od rublja i higijenskog pribora ponijeti sa sobom? Ponijeti laptop ili knjige (i koje)? Redaju se isto kako i pitanja. Što znači zapravo samoizolacija i što je to bolnički režim? U danima dok koronavirus još nije poprimio razmjere pandemije, strogi bolnički režim je već otvarao put navodnoj samovolji pacijenata. Tretirajući pandemiju na razini jezične komunikacije kao da je posrijedi obična gripa, pacijenti su bili ohrabrivani ponašati se kao u svakodnevnom životu, povoditi se za običnim potrebama i željama, npr. htjeti napustiti svoj odjel i otići do automata za kavu. Da ne bi bilo zabune: prizori pljeskanja s prozora i balkona upućenog medicinskom osoblju nisu bez razloga, iako su zabilježeni televizijskim kamerama pa stoga odličan materijal za političku propagandu. Naturalistički prizori s odjela hitne pomoći (nerado si teretim ulogu svjedoka vremena dok je koronavirus tek činio prve korake izvan Hubei provincije) vidljivi su i golim okom – u vremenu od desetak sati, jedni u hropcima traže čašu vode, drugi panično skidaju s lica maske respiratora jer osjećaju da se sada još snažnije guše, treći prestrašeno promatraju svoje tijelo prikopčano na uređaje, četvrti pod utjecajem alkohola podižu glas, prijete i silom bi pobjegli prije otpusnog pisma, peti se ne ustežu od milovanja među preponama … a svakome bi od njih trebalo utvrditi dijagnozu, pripremiti za liječenje pa i primiriti. 

Jedno ne bi trebalo previdjeti: potrebno je razlikovati simptome i interpretacije te unaprijed računati  na “sukob interpretacija” (P. Ricoeur). Netko je sklon put do ozdravljenja tražiti u empatiji medicinskog osoblja, drugi, nasuprot tome, u svijesti da je tek naizgled bešćutan odnos prema onima izloženima bolnim trpljenju profesionalan odnos, uvjet ozdravljenja. Ne bi trebalo, zapravo, previdjeti pri tome da ponašati se profesionalno znači ne jednom ponašati se – ima u njemačkom ta lijepa riječ koja nije nepoznata ni u ovim krajevima – poput fachidiota, onoga tko zna (naizgled?) samo svoju struku i samo njezine interese štiti. Što semiotička svijest u ovim slučajevima može jest upozoravati da činovi označavanja, upotrebe jezika, nisu neutralni. Ako postoji nešto što se naziva realnim sektorom, postoji li onda i nekakav nerealan sektor? Za zdravstveni sustav i vjerske zajednice, a oni nisu jedini, mjesta bi u tako razumljenom realnom sektoru bilo samo kada i gdje oni prestanu “trošiti” novce i počnu ih “proizvoditi”. Ako je tržište nešto realno, zašto onda njegovi zastupnici tako često pribjegavaju mistici nevidljive ruke, nekakvog nedokučivog “organa bez tijela”? Ako netko može izjaviti (a ne tek kazati) “mi plaćamo njih (a ne oni nas)” te pri tome ostati živ, onda je tu prije riječ o bahatosti nego o ekonomiji. Na koncu, ali ne stoga ništa manje važno: izgleda da je politika djelatnost pošteđena od toga da joj se na čelnim mjestima nalaze fahidioti. S kojim zrncem soli u glavi, nekadašnji KUD Idijoti (upravo tako: idijoti) svojedobno su ponudili interpretaciju koja ovih dana nalazi odjeka, kao da je citat s “dobro obaviještenog izvora”, i kod nekih voditelja televizijskih informativnih emisija: glupost je neuništiva! Sarkazam kao oblik mentalnog “zdravlja”. Za razliku od toga, jedan je visokopozicionirani političar, bez ikakvog sarkazma ili ironije, za one koji povodom koronavirusa “zlonamjerno šire paniku” glatko ustvrdio: “Ti ljudi su idioti”. I tom interpretacijom dao svoj osobni doprinos svijesti da su takve zle namjere podložne sankcijama.

Nakon što je 1945. bila okončana velika ratna pošast I. Andriću je objavljen roman Na Drini ćuprija. Tamo se pored Mehmedpaše Sokolovića, vezira koji je dao kod Višegrada podignuti most preko rijeke Drine, pojavljuje i Rade Neimar. Gradnju mosta ometala je vila brodarica i “noću rušila ono što je danju sagrađeno”. Neimar je s pravom zaslužio svoje ime Graditelja nakon što je poslušao glas neke više, neljudske instancije:

… “nešto” je progovorilo iz vode i savetovalo Radu Neimaru da nađe dvoje nejake dece, blizanadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu, i da ih uzida u srednje stubove mosta. Odmah je počelo traženje takve dece po celoj Bosni. Obećana je nagrada onome ko ih nađe i dovede. Najposle su sejmeni pronašli u jednom udaljenom selu dvoje blizanadi, pri sisi, i oteli ih silom vezirove vlasti; ali kad su ih poveli, majka nije htela da se odvoji od njih, nego je kukajući i plačući, neosetljiva za psovke i udarce, posrtala za njima sve do Višegrada. […] Decu su uzidali jer druge nije moglo biti, ali Neimar se, kako kažu, sažalio i ostavio na stubovima otvore kroz koje je nesrećna majka mogla da doji svoju žrtvovanu decu. […] Kao spomen na to, već stotinama godina teče iz zidina majčino mleko. To su oni beli, tanki mlazevi što u određeno doba godine cure iz besprekornih sastavaka, i vidi im se neizbrisiv trag na kamenu.

Alegorijska interpretacija je ona kod koje treba sve, a ne samo pojedine riječi kao kod metafore,  razumjeti u prenesenom značenju. Takva interpretacija u vili brodarici vidi nevidljivu ruku, u Neimarovim otvorima na stupovima mosta otežano disanje (a ne gušenje), u žrtvovanim blizancima one podlegle bolesti, u majčinom mlijeku neokužen zrak i nastavak života. Da alegorijska interpretacija iziskuje nemalo vještini postaje ovdje uočljivo u građenju slike cjeline – ruka koja “dvoje blizanadi, pri sisi” ugrađuje u supove mosta nije nevidljiva ruka vile brodarice, figure sazdane od glasa, nego ljudska ruka. Nije čak ni Neimarova, ruka Graditelja. Ona ostaje čista, čin žrtvovanja odradili su anonimni nižepozicionirani, sejmeni. A simptom da je s gradnjom mosta nešto pošlo naopako otvara put dvjema interpretacijama. Jedna govori da najviša instancija uživa pravo na nekažnjivost jer ostaje ljudskoj ruci nedostižna. Druga, da čak ni najviša instancija nije izuzeta od one svojevrsne sankcije koja se obično naziva politička odgovornost ili neopoziva ostavka.

“Ništa, doista, nije racionalnije, ili barem ne polaže zahtjev za racionalnosti, negoli pojam kazne”, tvrdi Ricoeur u svojoj “interpretaciji mita kazne” iz Sukoba interpretacija (1969). Uzmimo jedno vrijedno zapažanje povodom tekuće pošasti radi preglednosti takvog sukoba: “Poznata je nesklonost ljudi da vjeruju vlastitim očima kada znaju da su nadgledani”. Zvuči kao da upozorava na moć osjetila kao mosta između ja i svijeta što okružuje to ja te da “zdrava” osjetila ne lažu. Problem je međutim neovisan o istini i laganju. S ovim trenutačnim iskustvom, za vrijeme prije izbijanja pandemije na pitanje “Kako se osjećaš?” odgovor bi vjerojatno glasio “Živi se”, a sada, pod dojmom da se smrt približava svakom brže negoli ranije, “Živim!”. Ono “trebala nam je korona” ne vrijedi jedino za drugoga, za onoga tko je napravio nekakav prekršaj, vrijedi i za ja: tek sada punim plućima dišem. Život možda jest najviša vrijednost, ali “živi se” i “živim” nisu isto. Oni postaju jedno u, kaže Ricoeur, mitu kazne (ili mitu grijeha). To jedno ipak poznaje razliku: “Forma pripovijedanja [tako često spominjani ‘narativ’ u javnom govoru] ovdje je samo izvanjska forma unutarnje forme, koja je zakon”. Tek u takvom okviru viša i niža vrijednost, “živim” i “živi se”, simptomi su istog. Ili “istog”. Pojam zakona nije dalek u upozorenju koje višu vrijednost pridaje moći osjetila nadgledanih a manju moći osjetila nadgledatelja. Nije dalek ni u tvrdnji da nam je trebala pošast ovakvih razmjera. To ne znači međutim da svojevrsno pravo na nekažnjivost nalaze u istoj instanciji.

Pandemija će prije ili kasnije proći. Utvrdit će se i broj žrtava. Malo je, međutim, vjerojatno hoće li se utvrditi utjecaj interpretacije da su ovakvi događaji kazna s neba. Prije ili kasnije na red će doći pitanje nisu li se, ne nužno u cjelini, ali ne bez udjela politike manjeg zla, cijene koju valja platiti kako bi se očuvala neka vrijednost, više instancije u jednom trenutku počele ponašati poput onog prometnog redarstvenika s početka ove (pri)povijesti koji je odjednom počeo provoditi samovolju. Ne bi to bio presedan u povijesti. Deleuze i Guattari su npr. na početnim stranicama svojeg Anti-Edipa (1973) ustvrdili: “S psihoanalizom je kao i s Oktobarskom revolucijom: ne zna se kada su stvari krenule naopako”. Izvještaji o kršenju samoizolacije i najave mjera oporavka sugeriraju da bi u pojedinim slučajevima tome moglo biti tako. Ako je ovo što trenutačno doživljavamo doista kazna s neba, onda i semiotika i medicinska znanost slobodno mogu zaključati svoje butige. Možda interpretacija neće ni tražiti ni očekivati tako drastičan potez, još manje nejake za žrtvovanje (koje se uostalom već dogodilo), ali moglo bi joj goditi da se u njezin diskurz, kao kakav zgodan detalj za mudre glave, presele poneki termini iz tih dvaju diskurza. Izgubljenost u svakodnevnom životu sada već pošteđenom velikih pošasti sasvim je, ici-bas (S. Mallarmé), ovdje dolje, dovoljna “kazna”. 

Foto: pexels.com

Davorka Črnčec: Krivotvorina

Toga sam ljeta na otoku
iznova čitala Maleninog Ljubavnika.
I Krivotvoritelje novca.
Prebirući prstima stranice i
oblo od poljubaca kamenje
(more je prehladno za kupanje – samo miluje i ljubi)
poželjeh biti tvoje djevojče.
Ona koja na kraju dana
odvagne breme kojim ti je dan napunio džepove.
Smrvi ga u kvarc. Okrene sat.
Toga sam ljeta zamislila razglednicu:
komad crvenog frotira, brončano bedro žene,
bijelo kamenje, modro se ziba
Jadrolinija u pristaništu, knjiga,
spremna
dočekati tvoje pitanje zašto nikada nismo.
Rastopljeni sladoled lijepi kazaljke sata.
Krajnje je vrijeme za tečaj fotografije,
tečaj navijanja satova,
tečaj vozača trajekta,
tečaj krivotvorenja novca.
Tečaj drobljenja kamenja.

Od toga ljeta djevojka s razglednice maše
u prolazu ljubavnicima u redu pučke kuhinje.
Takvih dana ne odlaze kući gladni.
Od toga ljeta i još puno ljeta prije
ritam ulice gazi tuđim koracima.

Djevojke s razglednice nikad ne gledaju na sat.
Uvijek dočekuju loše prikrivenom željom.

Marguerite Duras: Ljubavnik
André Gide: Krivotvoritelji novca

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Neidentificirani leteći objekt

MINISTARSTVO DOMOVINSKE SUGURNOSTI
Centar za alternativne znanosti
Zagreb
 
Stupanj tajnosti:
– Ograničeno
– Povjerljivo
– Tajno
– Vrlo tajno

– očevicima uzeti osobni podaci;
– iz mobilnog uređaja u vlasništvu M. Š.  preuzeto, pohranjeno i izbrisano 8 fotografija;
– predlaže se redoviti nadzor 3. stupnja.
Iskazi očevidaca:
M. Š.
Upravo sam izlazio iz “Name”. To je izgledalo poput dva tanjura, spojena dužinom rubova, jadan poklopljen drugim, s okomitim zakrilcima sa strana. Što god to bilo, doletjelo je velikom brzinom iz smjera jugoistoka, pod kutom od 45 stupnjeva, naglo se zaustavivši desno iznad zgrade Zagrebačke banke.
Potom je počelo polako “kliziti” i “ljuljati” se iznad Trga bana Jelačića – prvo ulijevo, a onda udesno. I tako nekoliko puta. Pri tome je stalno titralo u različitim nijansama narančaste, plave, crvene, zelene i žute boje.
Ne znam kako i zašto sam uopće uočio tu pojavu, jer rijetko gledam u nebo. “Predstava” je trajala otprilike 1-2 minute. Od gomile nazočnih ljudi samo sam ja u tom trenutku podigao pogled uvis. Ostali su uokolo mirno hodali za svojim poslovima i sa svojim predbožićnim mislima.
Osim dvije djevojke, koje su se odjednom našle pored mene. One su tek pri kraju “predstave”, prateći smjer i položaj moje ruke u kojoj sam držao mobitel, vidjele isto  što i ja. Jedna je prstom pokazivala prema dijelu neba gdje se pojava zaustavila, a druga viknula: “Svemirski brod!”
Probao sam aktivirati na mobitelu opciju “snimanje kamerom”. No, dok sam se snašao, sve je nestalo.
Zatim sam se okrenuo i ugledao gospođu u šarenom kaputu kako zuri prema mjestu nestanka te pojave.
Onda se oko nas okupilo dvadesetak ljudi, a došla su i dva policajca. Cijela situacija doimala se apsolutno nestavrnom i pomalo jezivom. Ne znam što sam točno vidio. Rado bih da se mogu usuditi potvrditi kako se radi o NLO-u.
N. V.
Znam što sam vidjela. Bio je to svemirski brod. I točka! Neću više govoriti o tomu.
D. V.
Ja smatram da je to bio neki manji zrakoplov, helić, dron… Ne znam.  Ili kakav slučajni svjetlosni efekt? Nikakav svemirski brod. Nina voli izmišljati. Ma, baš me briga!
A. A.
Obzirom da se nalazimo u  trenutku velikih promjena, sve češće ih viđamo. Izvanzemaljce. Ne sumnjam da nas vrlo često obilaze. Ništa se ne dešava slučajno. Po mojem mišljenju to je znak da se svi moramo pripremiti na pozitivne promjene koje nas očekuju i uskoro nastupaju. Svi koji su ovo vidjeli po unutarnjem svojem osjećaju najbolje znaju što se dogodilo. Vidjeli su NLO. Dakle, svakako nas čekaju velike transformacije na koje moramo biti i energetski i duhovno spremni.

Daljnje postupanje i mjere: Osobama uzeti osobni podaci; fotografije preuzete, pohranjene i izbrisane iz mobilnih uređaja; predlaže se redoviti nadzor 3. stupnja.

Istražitelj: Zoran Crnić

Mjesto i datum sastavljanja izvješća: Zagreb, 10.01.2019.
Kopije izvješća: 1
Dostavljeno: Ravnatelju Centra, Pismohrani
Foto: pexels.com

 

Nada Vukašinović: Dobri ishodi

Uvečer prebaci zeleni šal preko ramena
i pregledaj svoju kućicu,
obiđi sobu po sobu,
namjesti krevete,
raširi modro platno,
pribodi zvijezde i mjesec,
i razvuci biserne mreže,
od kuta do kuta

Skuhaj čaj od mente,
s malo limuna i žličicom cimeta,
a onda nasloni svoje svijetlo lice
na mekane jastuke,
i odvoji se od svega,
sanjaj otvorene glavice tulipana,
dva pera goluba pred vratima
i vjeruj u dobre ishode

Ujutro, dočekaj svjetlost i
prebroji pernate oblake,
sakrij zlatnu točkicu u oku,
i traži ljepotu u svemu
U tišini ispravi ramena,
i podigni čelo
napravi šareno gnijezdo
za šarenu pticu,

Nacrtaj ptice koje pjevaju,
bijelog mačka na krovu,
usnulog ježa ispod lista,
još krug tišine kredom,
zelene krošnje i anđele na putu,
i vjeruj u dobre ishode

Sačuvaj na nepcu kaplju meda
sol oceana,
ušećerene jabuke
i obriši suze,
jer, nitko ti ništa ne može

Zaboravi magle i daljine,
vremenske zone,
hladne čekaonice,
prazne kolodvore,
vrisak lokomotive,
ne trebaju tebi ljepljive riječi,
razbacane rečenice,
svilene vrpce,
niti šareni baloni

Potpiši se samo na malim stvarima,
ostavi svoje ime na mekanim ručnicima,
na rublju,
na starim fotografijama,
upali malo svjetlo
i vjeruj u dobre ishode

Foto: pexels.com

Bojan Tasić: Molitva

Bezbroj ruku
Da odaberemo dve
Koje nam krepe srce

Okean vode
Za samo jednu kap
Koja nam krepi život

Bezbroj života raznoga
Naše da je sve
Sve što nam dušu krepi

Šaka žita
Šaka grožđa
Šaka soli i šećera
Telo da nam sito bude

Jedno nebo
Jedna zemlja
Mesec, sunce i vazduh
Za svačije oči
Za svačije pluća

I šta nam više treba

Jedino te molimo Gospode
Za oproštaj
Nepismeni smo
Da koristimo
Sve tvoje darove

Foto: pixabay.com