Tino Prusac: Odvojimo se od protokola zabluda

Skinite ove lance s mene
jer kamo god krenem
tihi zveket tuge
plače u mojim koracima.

Vrijeme je
za zvuk glasa koji pročišćava
u prljavštini cvjetanja.

U tišini vremena istine istječu
kroz promašenu konfiguraciju sna
jer život je duga i teška disciplina učenja
kreativnog samouništavanja.

Pod prozorom iluzije
raste sve ono što tada nismo razumjeli
svijetli prazan prostor
brutalan i beskompromisan
uzdižući se iz dubine
kako bi istrgnuo stranice iz knjiga
vukući oblake
u blato.

Smrtnost čezne za vječnim
poput tame
izgubili smo se u potrazi za boljim danima
neizgrađene želje
napunile su iluziju svoje izoliranosti
uz miris dima u zraku
mi čak i znamo da smo mrtvi.

Odvojimo se od protokola zabluda
tražimo sebe u slobodi
uza sav kaos
Sunce će izići ujutro i sipati toplinu
pa će se i naš prah otkupiti.

“Tek kad sasiječete posljednje drvo, tek kad zatrujete posljednju rijeku, kad ulovite i posljednju ribu, tek onda ćete shvatiti da novac nije jestiv.”

/proročanstvo Cree Indijanaca/

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Kradljivice sunca

„Bum!“ prenuo ga je udarac o vanjsko staklo krovnog prozora, točno iznad njegove glave. „Bum! Bum!“ uslijedila su još dva udaraca.

Prvo je pomislio na pucanj Gričkog topa s kule Lotrščak, ali odmah zatim zbunila su ga druga dva uzastopna zvuka. Sa donjeg desnog kuta zaslona njegova računala titrala su četiri brojke – 15:37. Udubljen u spise na stolu nije bio svjestan da se u petak spremao pretrčati zadnje minute koje su ga dijelile od ciljne vrpce u podsvijesti svakog službenika na kojoj se u to vrijeme uobičajeno ispisivala samo jedna riječ – vikend. Prodrmao je rukom monitor pred sobom. Brojevi su prestali titrati. „A još prije dva tjedna prijavio sam kvar onima s help-deska“, nemoćno je pomislio.

Istodobno mu se učinilo da čuje graktanje neke ptice. Oprezno otvarajući prozor po kojem su prije tridesetak sekundi odjeknula tri udarca, ažurirao je listu novih zvukova: hrvanje, trganje plastične vrećice, lepet krila, paranje papira, struganje po cigli i stenjanje muškarca. Kada je posve otvorio prozor i kroz njega promolio glavu, ostao je osupnut prizorom.

Tik pod prozorom zamijetio je klamericu, stalak selotejpa i nož za otvaranje pisama. Okrenuvši glavu udesno vidio je širom otvoreni krovni prozor iz kojeg se sve do struka naginjalo i udovima lamatalo tijelo kolege iz susjednog ureda. Krupni muškarac mlađe dobi borio se s velikom svrakom oko komada mesa što je virio iz plastične vrećice. Svraka je nastojala izvući meso iz vrećice i papira u koji je bilo umotano, a muškarac je pokušao otjerati svraku te spasiti barem dio slasnog obroka. Izgledalo je kao da nije previše mario za visinu krova s kojeg se svakog trena moga sunovratiti. Ni svraka nije odustajala. Kada je već nije uspio pogoditi uredskim priborom, muškarac ju je pokušavao dohvatiti rukama. Izmičući krila i noge ona mu je uzvraćala nimalo bezazlenim kljucanjem. Odjednom se komad mesa prepolovio. Svraka je odletjela s jednim dijelom u kljunu, a uporni službenik poput vaterpolskog golmana jedva uhvatio drugi dio, brzo ga spremivši u ostatke vrećice. Potom je spretno skliznuo kroz prozor natrag u ured.

Isto je napravio i slučajni svjedok nadrealnog obračuna. „Što se upravo dogodilo?!? Čemu sam to ja nazočio?!? Zar je kolega doista mislio kako će meso kupljeno tijekom pauze za ručak održati svježim ako ga do odlaska s posla bude držao u vrećici obješenoj na krovnom prozoru?!“ pitao se bez imalo nade u ikakav skoriji suvisli odgovor. Dodatno ga je uznemirio nenadani bliski susret sa svrakom. Doduše, neizravni, ali i takve susrete je ubrajao u statistiku svoje ornitofobije. Ako je uopće o tomu bila riječ.

Čak i sada osjećao je mješavinu zbunjenosti i nelagode, jer još uvijek nije dokučio tko ni što ga je, zapravo, prošlog ljeta dovelo u Sokolarski centar smješten u visokoj borovoj šumi šibenske Dubrave. Možda tek puka znatiželja, koja nesmiljeno tjera svakog turista popuniti i zadnju stranicu dnevnika ljetovanja novim iskustvima? Jer, sokolarenje je vještina stara preko 5000 godina tijekom kojih se proširila od Kine preko Perzije i Bliskog istoka u Europu. Ili, jednostavno, avanturist u njemu nije mogao odoljeti prevelikom izazovu?

Voditelja centra poznavao je od srednjoškolskih dana, a to mu je poznanstvo priskrbilo detaljnu obuku, vrhunsku opremu i predivnog crnog sokola. Sve se odvijalo po planu i programu dok mu sokol nije s vrha najvišeg bora sletio na ruku zaštićenu debelom kožnatom rukavicom iz koje virio komadić piletine.

Čvrsto stegnuvši rukavicu oštrim i snažnim kandžama, sokol je na pola metra od njegovog lica počeo komadati i gutati komadiće mesa. Miris sokolova perja te stalni prividni bljeskovi njegovih očiju uzrokovani brzim ali vremenski pravilnim razmacima otvaranja i zatvaranja kapaka što su otkrivala nedokučivu inteligenciju krilatog grabežljivca, uvukli su ga u stanje sličnom transu kakvog medija. „Još samo da progovori“, pokušao se našaliti u sebi. Nije uspio niti završiti pomisao, a sokol mu se obratio: „Sjećaš li se More-ptico? Nekad smo zajedno letjeli Stellerov orle. A sada si samo znak astečkog horoskopa.“ Vrisnuo je pod pritiskom slamajućeg uma, ustuknuvši negdje izvan sebe, a sokol strelovito uzleti prema Suncu.

Baš kao i gavran sa stabla murve kada je kao dječak s prijateljem i njegovim ocem sudjelovao u cjelodnevnom lovu na jarebice. Nisu imali nimalo sreće. Psi su istjerali tek dva zeca koja su lako pobjegla novom i nepreciznom lovcu željnom prekomjernog testiranja posrebrene ruske bokerice te bilo kakvog ulova. Prehodali su kilometre, a od jarebica ni ćivrika.

Sumrak ih je zatekao pred stablom na vrhu kojeg su se kao na streljani ukipila dva gavrana. „Ma, ulovit ću ja bar nešto!“, poviče nervozni lovac. Munjevito je podigao pušku, nanišanio i opalio. Pucanj se stopio s krikom lovčevog sina: „Neeee! Tata, neeeee!“ Još dok je jedan gavran padao prema tlu, drugi je hitro uzletio prema utapajućem Suncu koje je kao ustrajni neplivač opet odlučilo zaplivati razlivenim crvenilom najkratkotrajnije i najzapadnije rijeke svijeta.

Iako je tada bio desetogodišnjak nikad neće zaboraviti bljesak oka uzmičuće ptice kojim je prije uzleta prostrijelila lovca. „Život za život”, preveo se bljesak u rečenicu koju je samo on mogao čuti. Možda bi je nakon proteklih trideset pet godina uspio i zaboraviti da nije svega tri mjeseca poslije tog događaja umrla lovčeva kćerka od medicinski nikad potvrđene bolesti.

Foto: pexels.com