Tino Prusac: Pitaš što me muči

Pitaš što me muči
čemu onda sumnja?
Možda ne želim više čekati jučer
koje noćas proganja moje snove
i zakopava moje srce
s počastima mraka.
Nakon što posljednje svjetlo
padne posječeno
ja ću isplakati rijeke
jer nisam udahnuo život
usponima i padovima prolaznog uma
kao da sam stao na put
vlastitog sna.
Barem jednom ću nositi
kao znamenje
beskrajne pogrešne riječi
u hladnoj vatri
mog besanog grada
gdje ću posljednji put
promatrati Mjesec
kako ispija kavu noći
negirajući vlastitu svjetlost
poput poruka
koje mi stalno dolaze.
Drhtava predskazanja
ili su prazna
ili s prljavim iglama
ali ruke
one su kromirana svjetlost
kao što su i tiha zvona mog srca
i ukočen pogled na cestu proljeća.
Pitaš što me muči
i zašto ne objavljujem tišinu
i nemam ništa za reći
a toliko sam stvari izložio
u divljem besmislu?
Poslušaj vjetar
zatvori oči
udahni duboko
to je cijena mira
s osmijehom na licu.
Ostavljam riječi
ponoćno gorke
jednako bezvremenske
na tragu koji se spušta
u tamnu ulicu
samo da se uklopim
a ti i dalje pitaš
što me muči.

Foto: pixabay.com

Odgovori