Tino Prusac: Kako opet biti klinac

Sjećate se onih vremena kada nas je nije bilo briga ni za što? Kad nas je bilo baš briga i tko je predsjednik, a tko premijer. Politika je bila nešto jako daleko, nešto jako strano.
Sve što je bilo bitno je biti vani. To je bilo vrijeme kada smo doma odlazili samo da bismo nešto pojeli, i to samo kad se mora. Sada smo “kao” odrasli. Veliki smo. Odgovorni.
A svatko bi se od nas volio barem na trenutak vratiti u to divno, bezbrižno vrijeme. U redu, vrijeme ne možemo vratiti, ali te osjećaje i te uspomene možemo.
Svatko od nas sigurno se s osmijehom na licu prisjeća igara iz djetinjstva, kada su sve djevojčice preskakale gumi-gumi, dječaci se igrali kauboja i Indijanaca, a svi su zajedno po cijele dane trčali po parkovima i livadama.
Možda vas je život odnio daleko od mjesta gdje ste odrasli. Možda tu nema više vaše kuće ili vašeg stana. Ali, ništa vas ne sputava da prošećete tim vašim starim ulicama. Vašim skrivenim mjestima za igru. Možda je drvo ispod kojeg ste se igrali skrivača još uvijek tu. Možda je klupica još uvijek tu. Možda je sve još uvijek tu, ali tu su sada neki novi klinci.
A gdje su oni nekadašnji razuzdani klinci? Što rade? Tko zna? Možda su daleko, možda su blizu. I da, promijenili su se. I sve se promijenilo.
Ali ipak dijelimo jedan zajednički period. Možda i najljepši period života.
Pokušajte se opet igrati jedno popodne. Ili na dva-tri sata. I iskoristite to vrijeme da se ponovo igrate. Da, izgledat ćete glupo. Neki koji gledaju sa strane će vam se smijati.
Koga briga!
Vi ste došli s ciljem. Došli ste se prisjetiti jednog lijepog perioda svog života. Sve drugo je nebitno.
Igrajte se. Nemojte nikada odrasti.
Onog trenutka kada dopustite da taj klinac u vama odraste, nestat će i osjećaji. Nestat će i uspomene. Nemojte to dopustiti. Nikada!

Foto: pixabay.com

Odgovori