Sara Huskić: Gliste

Rifet je jutros na prsa vrškovima prstiju nanio kolonjsku vodu koju je kupio u prodavnici za devet devedeset devet. Obukao je sivu majicu, a onda se ipak predomislio. Danas će se puno znojiti a to se najviše vidi na sivim majicama. Dobio je novi posao učitelja biologije u osnovnoj školi i za danas je morao pripremiti podjelu glista. Život se očito poigravao s njim jer je to gradivo iz kojeg je dobio 2 iz nastavnog listića u šestom osnovne. Sada je savladao gliste i teorijski i praktično.
Najprije je pojeo doručak – suho meso na starom kruhu – pričekao dvadeset minuta i onda tek oprao zube. Pomirisao je zadah i zapuhnuo ga je oblak svježe paste za zube iako mu se negdje u dnu usta još ipak nazirao slani sudžuk.
Uzeo je svoju mekanu, učiteljsku aktovku u koju je utrpao pripreme, paket cigara, bananu, suhe štapiće i suhi novčanik i uputio se do svog Golfa dvojke u predvorju mirne, cazinske zgrade. U vožnji je razmišljao koji će model mikrovalne kupiti za prvu plaću. Za tri i pol minute već se uparkiravao ispred školskih vrata. Retrogradno odrastanje ga je opet stavilo u školske klupe i osjećao se poput prvačića.
Udahnuo je vječito isti miris starih podova, kamena i školske kuhinje. Odjeća mu je polako upijala i znake dima iz dječjih WC-a gdje su se opuštale čistačice. Pokucao je na vrata zbornice gdje je ostavio stvari. Unutra su ga dočekale vesele nastavnice koje su se smijale za kopirnim aparatom – kopirom. Nesigurno se uvlačio sam u sebe i vidjevši ih jedva je uspio protisnuti: “Đeste mačke, šta mai?”
“Ah! Vijajde njega! Jesil ti onaj novi nastavnik što je došo učiti za biologiju?”
“Jesam, novi onaj što se javio na konkurs.”
“Jesil oženit?” Učiteljice su ga gledale širom otvorenih očiju.
“Imaš li, Rifete, svetenejeblo, nekvi pitanja za nas?”
“Jesul redovne plate?”
“Kakvi sine, na platu zaboravi. Mi ti ovde dolazimo raditi jer nam je dosadno kotkuće.”
“Aha, i Samira znade donjeti šampita domaći, mi se sine sagušimo svi u tome. Vidjećeš ti ko je Samira. Biće tebi sine fino ovde snami. I na de ove ključove da razključaš vrata.”
S tih par ohrabrujućih riječi, Rifet se uputio prema učionici. Bilo je rano ujutro i djeca sa sela su već tri sata sjedila ispred učionice. Trbusi su im gladno zijevali upomoć, ali morali su čekati do velikog odmora da stignu po sendvič. Čuo je njihove komentare o tome kako je on novi nastavnik biologije i kako im je drago da je nastavnica Sebina otišla u penziju.
Zvono je utihnulo hodnički žamor i svi su se razmaknuli da bi im nastavnik Rifet otključao vrata. Unutra je bilo zagušljivo, iskašljavala se kreda iz suhe spužve i grinje su svjetlucale iz nikad opranih zavjesa. Niko nije letio otvoriti prozor nego su svi odmah sjeli na svoja mjesta, izvadili bilježnice i zagnjurili glave u ruke da odspavaju još pet minuta prije nego nastavnik progovori.
Kad je Rifet otvorio dnevnik, oblio ga je đački znoj i ovlažio je svaku stranicu koju je okrenuo. U glavi su mu se zavrtjeli svi izostanci, ukori i opomene, sve jedinice iz biologije i ostalih predmeta. Sjetio se kako je bio potišten kad je pao sedmi razred i petice iz tjelesnog kad je prvi put odradio skok-šut. Škola mu je bila veseli kaos, sa puno razočarenja i neuspjeha. Zato je odlučio da na fakultet neće ni ići, ali da sebi dokaže da može, zaposlio se u osnovnoj školi.
Udahnuo je dvije litre zraka i započeo:
“Ćao djeco, ja sam Rifet Prošić, ja ću vam predavati bioloogiju uvom polugodištu.”
“Nastavanče! Nastavanče! Niste rekli koga nema.”
“Koga nema?”
Zasmijuljili su se i svaki njihov trzaj je crvenio Rifeta za jednu nijansu.
“Ta nastavniče brete, morate prvo reći redar.”
“Aha. Uh, ja zaboravijo. Ko je redar?”
“Mirnes!” svi su povikali uglas.
“Recde ondak Mirnese, koga nema danes?”
“Ali nema Mirnese, nastavniče.”
“Što? Đe Mirnes?”
“Mirnes nije došo u školu.” rekla je polako jedna učenica.
“Ondak izgleda da Mirnesa nejma!” Svi su se nasmijali.
Dženisa je šapnula Šejli: “Hej, jes smješan ovaj nastavnik, brete.”
“Jes jes, pravo je smješan.” uzvratila je Šejla.
“Ko će mi onda reći nedostanke?”
“Mogul ja, nastavniče!?” javio se Zinudin.
“Pucaj. Kako je tebi ono ime? Ustvari ne moraš, proćemo mi kroz dnevnik pa ćete vi meni reći ko ste, šta ste.”
“Nema – pišite nastavniče – Mirnes Mehić,” osvrtao se po razredu da vidi ko još fali. “Fali…”
“Kemal!”
“Jes, nema ni Kemala Kličića.”
Rifetu se tresla ruka dok je štampao imena u rubriku, a srce mu je preskakalo od uzbuđenja.
“I Suad Kapić!”
“A kolko vas je, boktestvori!”
“Dvanes, nastavniče.”
Zatvorio je dnevnik i nastavio: “Dobro, ondak, ovaj, onda. Ko što sam reko prije, ja sam Rifet, za vas nastavnik Rifet i došo sam vam predavati bioloogiju. Ja sam za danes spremijo gliste.” Iz džepa je izvadio zgužvani papir kojeg je prije dvadeset godina iskinuo iz Almine sveske jer nikad nije nosio stvari u školi. Čitao je:
“Znači vako,” nakašljao se, “gliste se djele na plosnate, valjkaste ili oble i prste-prstenaste. Imal šta nejasno i imal kakvi pitanja?”
“Nastavanče! Možetel ponoviti?”
Osjetio je neugodno štipanje u obrazima. “Sa ili bez gledanja u papir?” pitao se tiho. “Ko od vas najljepše znade pisati na tabli?”
“Šejla!” uzviknula je Dženeta. “Dženeta!” uzviknula je Šejla.
“Hajde ondak neka od vas dvije.” Šejla je uzela papir i krenula podjelu ispisivati na ploču.
“Vako,” počeo je Rifet, “ja ću s vami što se tiče znanja biti strog. Al za sve druge stvari sam ja vaš kolega, jel važi.”
Čim je to rekao nečija ruka je odletjela u zrak. “Meni je Mirnes uzo olovku i nije je vratijo više.”
“Mirnese!”
“Nema njega u školi.”
“Dobro, to ti riješi sa njim, reci mu fino, đe moja olovka, daj olovku vamo to sam ja tebi posudijo jer sam konto daš biti drug i daš vratiti nama. Ali bolje da se ja ne mješam u te vaše stvari. De jesil Šejla, sestro!”
“Nastavanče! Ja ne vidim ovo pročitati!”
“Kako ne vidiš, sestro draga?”
“Zato što Dženeta ružno piše.” Rekla je Šejla ljubomorno.
“Ta ko vas uči da bidete tako silne već u šestom osnovne.”
Svi su se smijali.
“Nastavanče! Možemol mi kad ovo završimo ići igrati lopte?”
“Hani, kakve lopte, jesil vidio kako je hladno vani? I ne smim ja vas još puštati tako, da ne bi dobijo otkaz, gluho bilo.”
“Nastavanče! Mi ne bi da ti dobiješ otkaz. Ovaj, vi.”
“Ne bi ni ja, sestro, akomivjeruješ.”
Opet su se svi smijali.
“Ja sam napisala, nastavanče!”
“Jesi, super si ti to napisala Dženeta. A za ljubomorne duše, znaš kako se kaže.”
Šejla se zacrvenjela a Rifet je već uspio stati između dvije najbolje prijateljice, što njemu nikad nije bio problem.
Počeo se lagano ponositi kvalitetno odrađenim časom. Dlanovi su mu još bili znojni ali sad je strah i nervozu preuzelo uzbuđenje.
“Nemojte vi sad nahodniku onim sledećima odma reći da sam ja dobar. Moraju se oni mene malo prepasti znaš, radi disipline. Ali nami će isto biti zabavno vako.”
“Kojim sledećima, nastavanče? Nema neg nas jedan razred šestog.”
“Al ima jedan osmi poslje nas, jel i njima predajete isto?”
Strelica ga je pogodila ravno u jetru iz koje je šiknula žuč i razlila se po cijelom tijelu.
“Jel, ovaj, jel ima još koji nastavnik biologije?”
Svi su se nasmijali. “Aj nastavniče brete, nema neg vi. Mi nismo imali biologiju nikako u petom, nije imo ko predavati.”
“Aha, i fiziku su ukinli, nema nastavnika nikako.”
“Rekla je čistačica Timka predavati sade fiziku.”
“A ne mere ona, ona je sade umjesto učiteljice Fatime učiteljica.”
“Jeste i vas dvi, Šejla, dosadne, samo se svađate.”
Rifet se isključio i odsutno je kimao glavom. Cijelo vrijeme mu se u glavi vrzmao horor sljedećeg sata za koji se nije pripremio.
“Nastavanče! Jesmol mi gotovi za danes?”
“Aha, nastavanče, hajmo se igrati kečera.”
“Kakvi kečera, igraćemo se Gospodina Savršenog! Neka nastavnik bide Gospodin Savršeni!”
“Halo! Kakav ja savršen! Hajmo mi fino na dnevnik da ja vas malo upoznam. Al nema vas čudo, brete.
Otvorio je dnevnik i najprije prelistao do kraja da vidi koliko ima stranica i onda započeo.
“Dženana Begić. Aha, Dženane znamo. što si ti Dženana upisala ovu školu?”
“Aj nastavnče, brete,” Lejla se smijala, “nema neg ova.”
“Al dobra si ti haj, viđam same pece. Štaš biti kad porasteš?”
“Bogam, ja bi išla za frizerku, al mama mi kaže da moram medicinu upisati.”
“Pa nije medicina loša. Hajmo dalje. Zinudin Civić.”
“Znadete i mene nastavanče!”
“Znadem, znadem. ti isto imaš sve pece. Šta si ti konto upisati?”
“Ja bi za zubara. Mislio za tehničara ali kaže mi tata neće se moj sin gubati po labratorijima.”
“Istina. Ali zubari isto nisu loši. Osim oneg Huskića, on brete samo galami. Sledeći! Suad Kapić, aha njega nema. Kemal Kličić, nema ni njega. Šejla Lulić.”
“Ja sam nastavanče!”
“Znam ja Šejla, ti si ljubomorna duša. Hoćul te tako sade zvati?”
“Zovite vi nju samo duša, nastavanče.”
“Šude Zinudine, dok ti nisam došo plehana odvaliti.” Svi su se smijali. “Dobro je Šejla, ti ćeš isto medicinu viđam fine ocjene.”
“Mirnes Mehić, njega nema jelde. Arzija Pajić. A imena, boktestvori, koja je ta?”
“Ja sam nastavniče!” javila se Arzija. “To mi je babo dao ime iz neke turske knjige, mislio da se zovem Sara i onda reko ipak Arzija.”
“Uh, zezno te muški, Razija draga. Hoš li i ti medicinu?”
“Neću, ja ću elektrotehniku i onda ću raditi u telekomu. To je moj san.”
“Razija, želimo ti svi puno sreće u tome, jelde?”
“Jes.” složio se cijeli razred i Arzijini obrazi sa rupicama su postali pjegavo-crveni.
Dovršio je dnevnik s još preostalih pet učenika i bio je sretan. “Eto narode, viđamo se sledeće sedmice.”
“Nastavniče! Ja idem sledeće godine za Njemačku.” požalio se Firdes. “Bolje da vam nama kažem neg da kontate đe sam ja. Da ne pišete nedostanke, već mi je razrednica rekla ukor pisati.”
“Pa haj, ima do sledeće godine još vremena, dragi Firdese, možda ja ne bidem ni živ dotad nikako.”
***
Zvono ga je brzim korakom otjeralo do zbornice. Tamo su se dvije učiteljice raspravljale kraj kopirnog aparata – kopira.
“Vijajde nam Rifeta.”
“Kako ti je, sinko, bilo prvi čas?”
“Haj dođi kod nas da se počastiš. Donjela Almira pite.”
“Ne mogu sad ništa sestro, akomivjeruješ, moram raspored vidjeti.”
“Menščini da je to Alija jutros sastavljo.”
“Sine ošla naša sekretarica Mersiha u Švedsku živti. Kupila sebi stanovanje i sve. Reko ko će nam sade sastavljati rasporede kad nema nje, kad zove Alija, domar naš. Veli ionako ništa ne radim mogo sam ja.”
“Aha, al tako je i sa nastavnicima. Ošle sve haman. Samo imamo četri nastavnice bosanskog pa se izmjenjuju svako šes mjeseci dođe neka druga.”
Pronašao je ploču s rasporedom A3 formata na kojem je kratko i jasno pisao raspored sedam razreda.
“Sine, imaš od drugog do osmog. Nismo imali prvašića ove godine dovoljno pa ondak smo onima što su došli rekli da dođu dogodine. Neka haj, bolje i za njih da se igraju još godinu dana kotkuće. Ko ono, znaš, kad čekaš da ti se nakupi bijele robe pa da sve pereš na devedeset.”
“Ne znam bogami, meni mati pere veš. To je ženski poso.”
“Pa jes imaš i za pravo.”
“Al znatel vi šta meni nije jasno.” Rifet se uživio u akademsku ulogu vrlo brzo. “Što ste razvukli vako da se predaje, svaki dan osim sredom po tri časa? Što niste spojili da tri dana bide škola samo, pa da ostalo imamo slobodno?”
“Vidiš kako si skonto. Bio je nama četvrtak slobodan al ondak su zumbu premjestili za srijedu pa morali mi uzeti sebi slobodno tako.”
“Jes, al vako kako ću ja stići na nogomet za odrasle petkom?”
“Pa nemaš ti nastave neg jedan dan. Al haj pusti ti sad to, haj vamo jedi pite sa nami, Almira razvila friško.”
“Jesam bogami, ja ustala jutros u pet lipo da razvijem. U mene muž reko postiti, on voli svaka tri dana ispostiti pa da ima šta za sehur.”
“Ne mogu nervozan sam sad. Imam ove iz osmog, nisam ništa ponovijo, brete.”
“Ah, lako ti je za to. Samo im rečeš da otvore knjigu i podvuču najbitnije.”
“Ja prošle godine kad sam kotkuće pravila svoju domaću kozmetiku, nisam sine ništa za školu spremala, svaki dan im rečem da podvuču najbitnije, a ondak kad hi usmeno ispitivam, fino knjigu preda se i prati. Pogrešil koju rječ nama snizavaš ocjenu.”
“Jes, jel ipak je kvaliteta najbitnija. Moremo se mi praviti da smo ko zna šta kakvi nastavnici, al brez rezultata nema ničega.”
“Jes, ocjene su pravo ogledalo znanja. Znadem ja to. Zato još ovde i predajem. Nema plate već šes mjeseci haman, al kad znam ja da sam ja to djete naučila nešto, nama mi bide dobro.”
“Ma mene malo prpa fata, znaš kako je to, već osmi razred oni su prošli puno nastavnika, znaju šta valja. Imal koja od vas opaljač da mi cigar zapali, eh hvala ti Senči. Ovaj, gdje sam stao, aha. Znaš, oni znaju već sigurno šta valja i te sve fore.”
“Ahh, kaki sinko, oni u osmom razredu samo gledaju kako će se oženti. Pusti ti to. Kažem ti, bezveze se sikiraš.”
S tim utješnim riječima je i odradio svoj sat kod osmaša. Postavili su mu pokoje pitanje na što ih je on oštro prekorio da ništa ne rade. Od svih lekcija, oni su naučili onu da kad ti nešto nije jasno, bolje zadrži za sebe ili kasnije proguglaj kod kuće ako si baš toliko znatiželjan.
Rifet se kući vozio pomiješanih emocija. Navratio je do Binga da proda neke autodijelove za koje mu se javio čovjek na oglasu. Za te novce je kupio paradajz-sos i bijele makarone. Dok je kuhao večeru razmišljao je o tome kako su se djeca iz šestog smijala njegovim šalama i kako su ga nazvali Gospodinom Savršenim. Iako je to izvadio iz konteksta ipak mu je davalo tračak nade da bi jednom u životu nekome mogao biti uzor.

Foto: wikipedia

Jedna misao o “Sara Huskić: Gliste”

  1. Tekst obiluje predugim rečenicama koje se guše u talogu nepotrebnih pridjeva i drugih deskriptivnih elemenata te usporavaju fabulu, ako se o fabuli uopšte može i govoriti. Odsustvo dinamičkih motiva tjera i strpljivog čitaoca na odustajanje nakon svake rečenice. Preočito je usiljeno forsiranje lokalnog idioma što direktno ukazuje na siromaštvo stila. Junaci djeluju blijedo, obrisi njihovih karaktera nisu dostatni niti da zadovolje formu roto-romana.

Odgovori