Miro Škugor: Ljubav i žižule

Da je moja majka ipak smrtno biće, javili su mi iz Opće bolnice u Šibeniku, 28. rujna 2019. godine u 12:03 sati.

Sve što ću napisati nakon ove rečenice ima ogromni i prijeteći potencijal pretvorbe svake sljedeće riječi u banalnost ravnu upornom ispaljivanju pirotehničkih raketa pozorno složenog vatrometa što se nevoljko razlijeva po blistavom platnu podnevnoga neba. Uostalom, tako je to uvijek kada nakanimo pisati o smrti.

Moja majka bila je do prije nekoliko dana nepobjedivi borac u ringu života. Uzalud sam pokušavao dokučiti zbog čega je sudbina baš njoj priredila toliko teških mečeva. Zato sam, još od prve joj borbe, postao njezinim najžustrijim navijačem i samoukim trenerom.

Nakon što je u proteklih tridesetak godina preživjela gubitak mlađeg djeteta i supruga, uspjela je pobijediti karcinom, prilagoditi se ne baš komfornom ni ugodnom životu u domu umirovljenika, a potom posve poraziti opaku vrstu sepse. A onda su mi prošle subote iznenadno priopćili kako njezino tijelo više nije moglo izdržati tolike udarce. Srce joj je jednostavno stalo.

Na neki intuitivni način ta me vijest nije previše iznenadila. Jer, moja majka oduvijek je imala presitno tijelo za tako veliko srce.

Ono što me je iskreno te nadasve ugodno iznenadilo bili su čestitka i pismo koje sam pronašao u noćnom ormariću uz njezin krevet.
Na prednjoj strani čestitke netko je starinskim krasopisom napisao: ”Simpatiji.” Sadržaj je stao u četiri retka: ”Draga Slavka, Tebi i Tvojima sve najbolje za Božićne blagdane, kao i Sretnu Novu 2019 god. želi Vam…”
Pisamce novijeg datuma nalazilo se u otvorenoj kuverti na kojoj je istim rukopisom bilo ispisano njezino ime i prezime. U kratkom tekstu pisalo je: ”Štovana gđa. Slavka! Osobno se zabrinuto osjećam za Tvoje zdravstveno stanje. Želim da pobijediš opaku bolest i da se uskoro vidimo. Tvoj iskreni prijatelj. Srdačan pozdrav – ćao!”

Kraj rujna i početak listopada vrijeme je kada u Dalmaciji dozrijevaju žižule. To voće podrijetlom iz zapadne Azije, Srednjeg istoka i Kine odavno se, zahvaljujući našim pomorcima, izjednačilo statusom i značenjem s oskorušama, koje je moj kolega i prijatelj Arsen s razlogom uvrstio u jednu od ponajboljih mu pjesama “Djevojka iz moga kraja.”

Nekako u ovo doba moja majka je na šibenskoj tržnici kupovala skradinske žižule i slala mi ih u paketu autobusnom linijom za Zagreb. Bio je to za nju poseban ritual te višednevni projekt. Ljekovita svojstva žižule i konstantna briga za moje zdravlje davale su neobičnu važnost tom, za nju gotovo svetom, činu koji se logički nastavljao na sve načine kojima mi je svakodnevno iskazala svoju majčinsku ljubav.

Kada je paket stigao odmah sam je morao nazvati. “Jesan li ti lipe izabrala, dite moje?” pitala bi me brižno. “Jesi, majko. Ali, ti si meni lipša i slađa”, redovito bih joj odgovorio.

Odgovori