Amadeo Mondilijani: Uvod u programiranje života 2 (Divljak blog)

Sreću prvo treba potražiti u drugima, a onda u sebi. Što ja nisam nikada činio. Možda sam zato sada sam u stanu, ostavljen od žene, sam u sobi. No, ne žalim se niti me treba žaliti, a također mislim da to i nisu stvari koje se trebaju žaliti. Stvari koje se trebaju isticati kao nešto tužno, loše; već je to samo odraz onoga što predstavljamo u trenutku sadašnjosti. Mijene su normalne, što ne znači da se one također ne vraćaju u prvotni oblik. Kao mjesec koji mijenja svoje sjene i veličinu, puninu; oseka i plima mora; mijenjanje života i vraćanje istog u prvotni položaj.
Ne želim pisati o poglavljima života, ali ispada da sam ušao u treći period života. Ne po godinama, već po događajima koji čovjeku predstavljaju isto tako odrednicu. Odrednica pomoću koje se isto može razložiti svoj život.
Sada je teško biti sam jer nije ugodno kada je stalno tiho. Upalim si glazbu u stanu i slušam je, ali to nisu riječi žene, uskoro moje bivše supruge Jelice, koja je nekad bila dolje u dnevnom boravku naše bivše kuće, doma, pričala na mobitel ili kojoj su svakodnevno dolazile prijateljice pa su brbljale cijelo vrijeme dok sam ja bio gore u sobi, u svojoj iluziji tišine. Najviše se pokušavam na to priviknuti, na prazninu tih nepovezanih, ispraznih riječi koje sam slušao dok sam gore sjedio i pisao.
Potrebe su mi kao motiv da sam nešto bolje, da sam nešto više, da me te glupe i isprazne priče i njihova životna sranja, tračevi, gluposti prizemne čine boljim; dominantnijim i pametnijim. To mi je bila svojevrsna inspiracija za pisanje, stvaranje, jer sam uzimao fragmente prizemnosti i ubacivao u svoju veličanstvenu svakodnevicu profesora povijesti.
Ne mogu više prenijeti atmosferu života; barem ne onakvog života kakvog sam prije imao. A bilo je dobro. Baš dobro. Žena je nekada znala nešto skuhati, mogao sam jesti bez truda da nešto sam skuham, piti, nisam mislio o pranju veša i o tim stvarima, iako je moja uskoro bivša supruga Jelica bila dosta neodgovorna po pitanju spremanja, glačanja, kuhanja. Ipak, i to je bilo bolje od praznog hladnjaka i praznog stana.
Ja sam nesposoban za stvari čišćenja, kuhanja, no kao i svi, volim govoriti kako moja žena nije dobro kuhala i spremala. Ne razmišljam o rastavi braka, ali kao što sam naveo prethodno, osjećam posljedice prestanka istog.
Najviše takvu vrstu usamljenosti čovjek osjeća kada treba ići leći u krevet. Nedavno sam prisustvovao jednoj zabavi; u jednom lokalu gdje sam pravio društvo kolegici s posla koja me na tu zabavu i nagovorila. Alkohol kao takav često ljudima služi kao sedativ; u situacijama povrijeđenosti, međutim, alkohol i primjesa čovjeka koji pleše na podiju i zabavlja se nikako nije dobra kombinacija.
Iako ne mogu reći da sam ikada volio svoju suprugu, njezin nedostatak te večeri kraj mene u krevetu, nakon tog izlaska, bio je toliko jak da sam mislio da neću moći izdržati i da ću se baciti van; kroz prozor.
Moja samoća je potpuna sada kada me žena ostavila i kada je preminuo moj otac. Majka je još tu, iako ona živi sat vremena daleko od mene pa se ne viđamo često. Ostali smo sami nas dvoje i takvi sami ne možemo se viđati.
Ne mogu dešifrirati što je život u ovom trenutku u kojem jesam i kako bi on trebao izgledati i kako bih se ja u njemu trebao ponašati, ali mogu reći da to i nije bitno u tom kontekstu. Bitno je da se nešto događa jer onima kojima se ništa ne događa ili su došli do stadija sveca ili su davno umrli. Volim za sebe misliti da živim i da djelujem. Sada kada sam završio ovaj tekst, primjećujem da je 14 sati i 18 minuta.
Vani pada kiša i jako je tmurno. Dolazi prosinac i bit će hladno. I sada je vani vrijeme nezahvalno za išta.
Tako da idem leći na svoj novi kauč u stanu i pokriti se. Odspavati i odmoriti se što više mogu.

Foto: www.pexels,com

Odgovori