Oliana Ruta: Pjesma indigo boje

riječi skidaju ugodnu odjeću
sigurnosne savane;
riječi – od opreznog do očajnog –
razodjevaju dušu,
kao što lišće pada u jesen.
i gola kraljica nakon svega razumije
da je nova haljina izrađena od bodljikave žice,
a omča ne ubija tako nježno,
kao čovjek kome je nošnja od riječi pala pred noge.
i opet ona misli na rusalku
i čuje nečije riječi:
koliko je važno imati glas i biti sposoban govoriti o ljubavi.
je li to stvarno istina?
glas se tako lako čuje,
teže je čuti srce
koje šuti sa svim krikovima boli.
zbog toga vrijedi izgubiti glas,
da se ne razgovara o ljubavi.
ali isto tada bez glasa
postaješ
nečuveni
glas.

* * *

слова знімають затишні строї,
савани безпеки;
слова – від обачного до відчайдушного –
роздягають душу,
як опадає восени листя.
й оголена королева розуміє зрештою,
що сукня нова – з колючого дроту,
а зашморг не так пестливо вбиває,
як чоловік, котрому до ніг упали шати слів.
і знову ж вона думає про русалку
і чує чиїсь слова:
як важливо мати голос і вміти сказати про кохання.
та ж чи й справді це так?
голос так легко почути,
важче почути серце,
яке мовчить усіма криками болю.
для того ж то й варто втратити голос,
щоб не могти говорити про кохання.
але саме тоді безголосо
стаєш його
непочутим
голосом.

/prijevod: Volodymyr Krynytsky/

Amadeo Mondilijani: Uvod u programiranje života 2 (Divljak blog)

Sreću prvo treba potražiti u drugima, a onda u sebi. Što ja nisam nikada činio. Možda sam zato sada sam u stanu, ostavljen od žene, sam u sobi. No, ne žalim se niti me treba žaliti, a također mislim da to i nisu stvari koje se trebaju žaliti. Stvari koje se trebaju isticati kao nešto tužno, loše; već je to samo odraz onoga što predstavljamo u trenutku sadašnjosti. Mijene su normalne, što ne znači da se one također ne vraćaju u prvotni oblik. Kao mjesec koji mijenja svoje sjene i veličinu, puninu; oseka i plima mora; mijenjanje života i vraćanje istog u prvotni položaj.
Ne želim pisati o poglavljima života, ali ispada da sam ušao u treći period života. Ne po godinama, već po događajima koji čovjeku predstavljaju isto tako odrednicu. Odrednica pomoću koje se isto može razložiti svoj život.
Sada je teško biti sam jer nije ugodno kada je stalno tiho. Upalim si glazbu u stanu i slušam je, ali to nisu riječi žene, uskoro moje bivše supruge Jelice, koja je nekad bila dolje u dnevnom boravku naše bivše kuće, doma, pričala na mobitel ili kojoj su svakodnevno dolazile prijateljice pa su brbljale cijelo vrijeme dok sam ja bio gore u sobi, u svojoj iluziji tišine. Najviše se pokušavam na to priviknuti, na prazninu tih nepovezanih, ispraznih riječi koje sam slušao dok sam gore sjedio i pisao.
Potrebe su mi kao motiv da sam nešto bolje, da sam nešto više, da me te glupe i isprazne priče i njihova životna sranja, tračevi, gluposti prizemne čine boljim; dominantnijim i pametnijim. To mi je bila svojevrsna inspiracija za pisanje, stvaranje, jer sam uzimao fragmente prizemnosti i ubacivao u svoju veličanstvenu svakodnevicu profesora povijesti.
Ne mogu više prenijeti atmosferu života; barem ne onakvog života kakvog sam prije imao. A bilo je dobro. Baš dobro. Žena je nekada znala nešto skuhati, mogao sam jesti bez truda da nešto sam skuham, piti, nisam mislio o pranju veša i o tim stvarima, iako je moja uskoro bivša supruga Jelica bila dosta neodgovorna po pitanju spremanja, glačanja, kuhanja. Ipak, i to je bilo bolje od praznog hladnjaka i praznog stana.
Ja sam nesposoban za stvari čišćenja, kuhanja, no kao i svi, volim govoriti kako moja žena nije dobro kuhala i spremala. Ne razmišljam o rastavi braka, ali kao što sam naveo prethodno, osjećam posljedice prestanka istog.
Najviše takvu vrstu usamljenosti čovjek osjeća kada treba ići leći u krevet. Nedavno sam prisustvovao jednoj zabavi; u jednom lokalu gdje sam pravio društvo kolegici s posla koja me na tu zabavu i nagovorila. Alkohol kao takav često ljudima služi kao sedativ; u situacijama povrijeđenosti, međutim, alkohol i primjesa čovjeka koji pleše na podiju i zabavlja se nikako nije dobra kombinacija.
Iako ne mogu reći da sam ikada volio svoju suprugu, njezin nedostatak te večeri kraj mene u krevetu, nakon tog izlaska, bio je toliko jak da sam mislio da neću moći izdržati i da ću se baciti van; kroz prozor.
Moja samoća je potpuna sada kada me žena ostavila i kada je preminuo moj otac. Majka je još tu, iako ona živi sat vremena daleko od mene pa se ne viđamo često. Ostali smo sami nas dvoje i takvi sami ne možemo se viđati.
Ne mogu dešifrirati što je život u ovom trenutku u kojem jesam i kako bi on trebao izgledati i kako bih se ja u njemu trebao ponašati, ali mogu reći da to i nije bitno u tom kontekstu. Bitno je da se nešto događa jer onima kojima se ništa ne događa ili su došli do stadija sveca ili su davno umrli. Volim za sebe misliti da živim i da djelujem. Sada kada sam završio ovaj tekst, primjećujem da je 14 sati i 18 minuta.
Vani pada kiša i jako je tmurno. Dolazi prosinac i bit će hladno. I sada je vani vrijeme nezahvalno za išta.
Tako da idem leći na svoj novi kauč u stanu i pokriti se. Odspavati i odmoriti se što više mogu.

Foto: www.pexels,com

Tino Prusac: Kako opet biti klinac

Sjećate se onih vremena kada nas je nije bilo briga ni za što? Kad nas je bilo baš briga i tko je predsjednik, a tko premijer. Politika je bila nešto jako daleko, nešto jako strano.
Sve što je bilo bitno je biti vani. To je bilo vrijeme kada smo doma odlazili samo da bismo nešto pojeli, i to samo kad se mora. Sada smo “kao” odrasli. Veliki smo. Odgovorni.
A svatko bi se od nas volio barem na trenutak vratiti u to divno, bezbrižno vrijeme. U redu, vrijeme ne možemo vratiti, ali te osjećaje i te uspomene možemo.
Svatko od nas sigurno se s osmijehom na licu prisjeća igara iz djetinjstva, kada su sve djevojčice preskakale gumi-gumi, dječaci se igrali kauboja i Indijanaca, a svi su zajedno po cijele dane trčali po parkovima i livadama.
Možda vas je život odnio daleko od mjesta gdje ste odrasli. Možda tu nema više vaše kuće ili vašeg stana. Ali, ništa vas ne sputava da prošećete tim vašim starim ulicama. Vašim skrivenim mjestima za igru. Možda je drvo ispod kojeg ste se igrali skrivača još uvijek tu. Možda je klupica još uvijek tu. Možda je sve još uvijek tu, ali tu su sada neki novi klinci.
A gdje su oni nekadašnji razuzdani klinci? Što rade? Tko zna? Možda su daleko, možda su blizu. I da, promijenili su se. I sve se promijenilo.
Ali ipak dijelimo jedan zajednički period. Možda i najljepši period života.
Pokušajte se opet igrati jedno popodne. Ili na dva-tri sata. I iskoristite to vrijeme da se ponovo igrate. Da, izgledat ćete glupo. Neki koji gledaju sa strane će vam se smijati.
Koga briga!
Vi ste došli s ciljem. Došli ste se prisjetiti jednog lijepog perioda svog života. Sve drugo je nebitno.
Igrajte se. Nemojte nikada odrasti.
Onog trenutka kada dopustite da taj klinac u vama odraste, nestat će i osjećaji. Nestat će i uspomene. Nemojte to dopustiti. Nikada!

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Ravnica

Pod kapcima ti,
još uvijek ravnica,
crna, teška,
masna blista

Miriše zemlja,
preorana,
nedostižna je,
jer ti si daleko,
a noć je već tu
i ne znaš se vratiti

Pod kapcima ti i čitavo nebo,
široko, plavo
i niski oblaci, k’o
bijeli jastuci od perja,
i tvoje bose noge
na strnjaku,
na drumovima blatnim

Pod kapcima ti i
tople ljetne kiše, i
krupne kapi
klize po obrazu

Što ti znači ravnica danas,
s tuđim ljudima
u tuđem kraju,
kad cikne pjesma iz grudi,
pucaju i žice i tvoj glas,
okrećeš glavu,
da lice ti ne vide,
tuđinci
jer opet umireš

Foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Od listopada

Znaš, taj zvuk lepeta
Nejakih krila
U tišini uskovitlanog
Crvenog lišća
Kad jutro ne počinje
Intermezzo
A noć odbija završiti
Pred svitanje
Čini se kiša će
Obići grad
Odnijeti žute putokaze
Zatvorene ceste
Upaliti usnule semafore
Crveno svjetlo
Ugasiti pod kapelicom
Treperavu šteriku
Znaš, zadnji put
Od listopada
Kad sam te voljela
Bez ostatka
Ptice su promijenile rutu
Volga zamrznuta
Rasuti bokeh po raskrižju
Krvavi otisak maginja
Krizanteme potonule
Na dno voge
Znaš, tišina se razbija
O zvukove listopada
A ti sanjaš
Ne budim te.

Foto: pixabay.com