Miro Škugor: Kiki gaci cveću!

Po četvrti put pokušavao je pripaliti fitilj na voštanici koja se klatila u preširokom svijećnjaku. Prethodna tri neuspjela pokušaja dodatno su proširila mrlju lipanjskog predvečerja što je sve dublje natapalo njegovu narančastu košulju i kričavu kravatu kariranog uzorka.

„Valjda se konačno umorio i negdje primirio“, iskreno se ponadao sada već vidno iznervirani promotor kuhinjskog posuđa. Obazirući se oprezno na sve strane, pozorno je prinosio upaljenu šibicu k svijećnjaku. Još ga je svega centimetar dijelio do uspjeha. Ali, milisekundu prije nego li je u sebi uskliknuo: „Uspio sam!“, odnekud je dotrčao trogodišnji dječačić snažno puhnuvši prema šibici. Na dim ugašene šibice odmah se nastavio njegov vragolasti poklič: „Kiki gaci cveću!“ A potom je odjurio nekamo u vrt.

Promocija novog posuđa trenutno je prerasla u kaos. Promotor se sručio u stolac na pročelju stola jedva susprežući suze dok ga je osmero uzvanika nastojalo smiriti. Domaćica je dojurila iz kuhinje nudeći mu veliku čašu punu leda s tek prstom vode. Susjed Zvonimir neprestano je ponavljao: „Ma, dajte, molim vas! Odrasli smo ljudi. To je samo dijete. Sve će biti u redu.“ Gospođica Blaženka prednjačila je u nagovaranju promotora da nastavi i dovrši promociju. „Baš bi bilo dobro osvojiti novi ribež na prigodnoj lutriji“, razmišljala je usplahireno, uzdajući se u sve svoje atribute. Kikijev otac pak želio je samo jedno – dobro isprašiti tur svom potomku. I tijekom prošlonedjeljne mise također ga je doveo u stanje prigušenog bijesa. Još mu je u glavi odzvanjao Kikijev glasić koji je na svećenikovo:„Pomolimooo seeee!“, zdušno uzvratio: „Odmorimooo seee!“ Tajac koji je nakon toga ispunio crkvu pretvorio se u križ za koji nije znao koliko će ga dugo trebati nositi. No, posve sigurno znao je da kada ga se dočepa… „Kiikiiii, Kiiikiii!“ isprva je oštro dozivao sina. Nakon minutu ili dvije već je urlao isto ime u želji da glavnog krivca privede pravdi, ovdje i sada. A od Kikija – ni traga ni glasa.

Poslije pola sata, trud uzvanika urodio je plodom. Točnije, večerom. Promotor se koliko-toliko sabrao. Održat će promociju do kraja. Uostalom, večera se može skuhati i bez posebnih ukrasa ili atmosfere. Posebice kada društvo za stolom naglo ogladni. Uz domaćinovo asistiranje skoro besprijekorno je odradio ostatak predviđenog programa. Još samo flambirano voće i to bi bilo sve od njega za ovu prigodu.

U dubokoj tavi rastopio je maslac pa na njega dodao smeđi šećer, muškatni oraščić, piment, narančinu koricu i par žličica voćnog soka. Zatim je narezao raznovrsno voće te dohvatio bocu ruma i skoro polovinom njezina sadržaja zalio sočne kockice. „Kakvo će to biti finale!“, pomisli zaneseno, svemu do tada unatoč. A onda se redom dogodilo sljedeće: zvuk paljenja šibice, iskra, mali plamen pa huk otvorenog plamena. Kao nadrealni kontrast mraku što je upravo skliznuo sa Sljemenskih padina i doklizao do stola na terasi, iz tave s voćem suknuo je stup vatre visok oko dva metra.

Šok je umjesto itekako opravdane panike imao neočekivano paralizirajući učinak. Nitko nije stigao reagirati. Ni disati. A kamoli zazvati vatrogasce ili barem zavapiti: “Požar! Požar!“ Jedino je domaćinu u nekom dijelu primozga prostrujala fotografija njegove kuće u rubrici sutrašnje „Crne kronike“.

Nakon što je alkohol iz ruma ishlapio, sve oči bile su uprte u promotora. Nepomično je stajao pored zdjele, dok su mu preko oprljenog lica padale trepavice, obrve i vlasi iz pramena kose koji je samo trenutak prije krasio njegovo visoko čelo.

Odjednom je odnekud dojurio Kiki te iz petnih žila puhnuo u promotora. „Kiki gaci cveću!“ uzviknuo je radosno.

Foto: www.pixabay.com

Tino Prusac: Pjesmotvor

Želio sam pisati o bojama cvijeća
poput pravog pjesnika
ali misao je skliznula u blato
zamagljena patinom
kao stara knjiga.
Pustit ću vrijeme
neka raste kao korov
i tražiti put u životu
kao igla kompasa
tražeći pravi sjever.
Pisat ću kao pjesnik
koji otkida šavove iz svog srca
i zaboravlja da bol nije privatno
vlasništvo.
Ako želim lutati
u pustinji sebe
kao neki pastir vjetra
ili biti pjesnik koji se povlači
u samoću
ne dirajte mi san koji se stalno
vraća
kao zadnja inspiracija zraka.
Pisat ću kao pjesmotvor
koji živi na rubu riječi
i napisati poetski alibi
za sjene prije svitanja
koje traže sveti gral.
Ponekad se izgubim
sretniji nego što izgledam
u noći koja me vara kao iluzionist
gdje cesta izgleda
kao čarobni štapić
i nikada ne mogu pogoditi
što će izvući iz svog šešira.

Foto: www.pixabay.com

Blaženka Slovenec: Baba je umrla u nezgodno vrijeme

Baba je umrla u nezgodno vrijeme, početkom listopada, kad padaju kiše kojima se ne nazire kraj, kad je sve mokro i blatnjavo, kad je puteljak koji vodi do groblja raskašen i trebaju kaljače. Ali taj dan, dan Babina sprovoda, bio je sunčan, vruć kao kolovoški, mjesec koji je Baba najviše voljela.

Stajali smo na groblju mi, njeni unuci, mi njeni potomci, koji imamo putne isprave svih mogućih zemalja nastalih nacionalnim revolucijama donedavno jedne zemlje. Kad bi netko slučajno tuda prolazio i pogledao nas, lako bi mogao pomisliti da se od Babe opraštaju oni koji su se slučajno zatekli u selu. A i groblje je bilo neobično, pa ako nisi znao da je groblje, lako si se mogao zapitati zašto je taj komadić prirode ograđen. Groblje zaraslo u korov na kojem su svi spomenici bili sablasno nagnuti na istu stranu. Nije bilo imena, datuma, ničega, samo su seljani znali koji spomenik ili drvo kome pripada.

Foto: www.pixabay.com

Iva Pejković: Ivin recept za poeziju nediljom

Uzme se gulilica, pa se oprezno i nježno ukloni kora, pod njom su slova, trebaju vam slova, svježa i raznolika, plod je najbolji kada u sebi krije mnoštvo samoglasnika. Treba vam dosta samoglasnika.
Suglasnike pohranite sa strane, najbolje u keramičkoj zdjelici, neka ostanu na hrpi za kasnije, trebat će vam kasnije.
Tvrdu, tvrdoglavu misao omekšajte u malo tople, slane vode. Najbolje je poslužiti se krupnom morskom soli.
Takve misli valja pripremiti za upotrebu, svaka domaćica ima svoju varijantu – neke natapaju više od dva sata.

Rođeni ste osamdesetčetvrte?

Čestitam, vama neće trebati puno, lako bubrite u autodestruktivni oblik.

Ako posjedujete neki od začina poput trulih ljubavnika, gorkih prekida, talijanskih korijena, majčinu dušicu ili pak samozavaravanje u granulama, dodajte odmah.

Pomješajte besram u prahu s malo tople, razmrvljene nade u promjenu.

Neka vam prsti pobijele od pritiska.

Ovo je najteži dio, nemojte odustati kada vam se učini da se smjesa ne spaja u finoću koju želite postići.

Nema ništa loše u malo mazohizma.

Kada ste obavili i taj dio, možete polako miješati na pari.
Miješajte dok ne dobijete željenu teksturu.

Ostavite da odleži najmanje 24 sata prije objave na Fejsu.

Slijedi konzumacija.

Obavezno pohranite.

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Probna vožnja

prepiru se
bez kontakta očima
dvije gospođe
oko slobodnog sjedala
tko je veći invalid

zar ćete ovdje svirati
pita preneraženi gospodin
deklariranog veseljaka
koji ne prestaje uštimavati gitaru
i pričati o pokojnoj supruzi

nižu spolne organe
srednjoškolske darkerice
u jezične ogrlice
vješajući ih o vratove
većinom gluhih putnika

pokisli migrant pokušava dograbiti
kroz prste mu ispali mobitel
iz kojeg još dopire glas
njegova oca
u nekoj arapskoj zemlji

više ne mogu kao nekad
u razmaku od samo jedne stanice
napisati pjesmu o tebi
priznah si pri izlasku iz busa
zatvarajući kišobran

Foto: Miro Škugor