Vesna Milosavljević: Ona

Ona nosi male minjđuše od belog zlata,
nemirne ružičaste nokte u sandalama srebrnim,
nokti na rukama su joj neravnomerno izgrickani.
Ona govori tiho, slatko, umiljato,
Pomalo frflja, pomalo afektira, šarmantan naglasak ima.
Ona moje ime nosi, jedino što ga drugačije izgovara,
opušteno i produženo.
Ona besramno svoju ženstvenost nosi,
Višak kilograma lepo joj stoji uz oslobođeni libido i nesputane emocije.
Ona se spretno, uvežbano spontanim osmehom smeje, blistaju joj savršeni zubi i iskre iz tužnih tamnih očiju,
Skratila je kosu i haljinu, i jedno i drugo vijore i mirišu
na slobodu.
Kažu da krv nije voda, biće da su u pravu oni koji tako zbore,
biće da je u opštoj podeli uloga ona dobila glavnu
i lepo joj stoji ta rola, dobro se snalazi u njoj,
ume sa ljudima i nekako je nemoguće ne voleti je
jer tako je komotna u svojoj haljini, u svojoj koži, u svome ja.
Nekadašnji arlekin sa prstima koji trapavo cupkaju po dirkama pijanina, postade srećnica, žena koja tajnu zna.
Bože, kako je lepa.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 7. dio

Prva žena (2)

“The Winner Takes It All” … ABBA

Nakon Nikolininog odlaska Brunina situacija je bila nezavidna. Situacija je u emocionalnom i ukupno u mentalnom smislu bila opsukurna i konfuzna.
S jedne strane, nedostajala mu je; s druge strane ju je mrzio; s treće strane, ova cjelokupna situacija otvorila je neke nove portale u Bruninu biću: u njegovoj psihi, emocijama i mašti. Situacija je do te mjere bila uvrnuta, neobična i opskurna, zatvorena vlastitim parametrima važnosti, barem se Bruni tako činilo, da ga je podsjećala na radnju i atmosferu Bunuelovog filma “Taj mračni predmet želje”.

Zaželio ju je još jednom. Zaželio je staviti joj ga, pa makar samo još jednom. Sinula mu je ideja; i plan.

Imao je određenih problema s kompjutorom i s otvaranjem pojedinih dokumenata. Bilo je potrebno skinuti i instalirati nekakve aplikacije; pokušao je, ali nije išlo. Bio je previše umoran i nervozan da bi se mogao koncentrirati na to. Odlučio ju je nazvati, i zamoliti za uslugu: da dođe kod njega i da ona pokuša to srediti. Bilo je to prvi puta da ju je zvao dva tjedna nakon njihovog konačnog prekida; dva tjedna nakon što je zaplovila nekim svojim vlastitim vodama. Smatrao je da nakon što oproba travu na drugim livadama, da će mu se htjeti vratiti.
Telefonski razgovor bio je uspješan. Pristala je doći, i pokušati mu pomoći. Bolje se razumjela u informatiku i kompjutore od njega. Na kraju krajeva, bila je diplomirana informatičarka, i profesorica informatike u jednoj srednjoj školi.

Začulo se zvono na donjim, ulaznim vratima zgrade. Podigao je slušalicu portafona. Bila je to ona. Ušla je u stan. – Bok. – Bok. – pozdravili su se.
– Kako si? – pitao je. – Dobro. Vidjela sam i boljih dana – odvratila je uz lagan smješak.
– Što ćeš popiti? Imam kavu, ako želiš; još je vruća.
– Može.
Stavio je mlijeko na stol, i čašu vode. Neko vrijeme pijuckali su kavu u tišini.
– Pa, u čemu je problem? – pitala je nakon nekog vremena.
– Imam problem s otvaranjem nekakvih dokumenata.
Ustao je i krenuo u radnu sobu. Ona je krenula za njim. Došavši do kompjutora, kliknuo je mišem, i probudio ga iz hibernacije.
– Poručuje mi da trebam skinuti aplikaciju za otvaranje dokumenta. Kliknem, pokrenem instaliranje aplikacije, pričekam do kraja, i opet ništa.

Sjela je na stolicu s kotačićima i privukla ju stolu. Njeni brzi prstići zaplesali su po tipkovnici. Želja je u njemu bila sve jača, dok ju je tako promatrao za svojim radnim stolom i kompjutorom.
Primaknuo joj se sasvim blizu, praveći se kao da zainteresirano promatra što se događa na monitoru. Stavio je ruke na njezina ramena, i započeo ju lagano masirati. Kao u stara vremena.
U početku se nije bunila; činilo se da joj masaža ramena godi.
– Prestani … Što to radiš? – upitala ga je nakon nekog vremena. Sagnuo se i polušapatom progovorio na njeno uho, dok su mu ruke još uvijek bile na njenim ramenima:
– Hoćeš da ti ga stavim? Hoćeš mi ga popušiti? – pitao je.
– Nismo se tako dogovorili – odvratila je. – Ne, ne želim da mi ga staviš, niti ti ga želim popušiti!
Iznenada, digao je ruke s njenih ramena, odmaknuo se, i stao sa strane.
– Zašto si onda zapravo došla? – pitao je. – Znala si da ću te probati pojebati.
– Ne, nisam znala! Znam da si povremeno napaljenko, ali ovamo sam došla jedino i isključivo iz razloga jer si me molio i tražio da ti pomognem oko kompjutora.
– Dobro, u redu … – odvratio je. – Pa jel se viđaš s kim? … Jel te dobro jebe?
– Da, dobro me jebe … – odgovorila je gotovo smireno. I dalje je gledala u ekran, i prčkala po tipkovnici.
– Jel si se pojebala s jednim, ili s više njih? – pitao je znatiželjno.
– S trojicom, ako te baš zanima – odgovorila je mirno, s laganim prizvukom prkosa u glasu. Nije znao što da misli.
– S trojicom …? – ponovio je. – Odjedanputa?
– Da. I bilo je božanstveno … – odgovorila je. – A takve stvari tebe napaljuju, jel da? – rekla je sa zadovoljstvom u glasu.
– Da – odgovorio je. – Volim zamišljati kako te jebu trojica, ili čak više njih. Uvijek se uzbudim i napalim, i svršim, jako …
– Pa dobro, samo ti zamišljaj i dalje … – Evo, ovo ti je sređeno, pa možeš nastaviti dalje sa svojim aktivnostima …
– Hoćeš da ti poližem malu? – pitao ju je, mada je unaprijed znao da neće biti nikakve koristi od pitanja.
– Ne, hvala …
Uzela je svoju torbicu, i užurbano krenula u smjeru vrata.
– Hvala na kavi – rekla je.
– Hvala tebi – odvratio je.
Otprativši ju do vrata, pozdravio je, i zaključao za njom.

Premda se sve to činilo kao beskoristan razgovor, znao je da je mamac bačen. Dao joj je do znanja da ga još uvijek zanima, unatoč tome što se viđa najvjerojatnije s drugima, i unatoč tome što s nekim drugim održava seksualne odnose; bio joj ga je spreman staviti, i polizati joj picu. Doduše, to je tako barem njoj dao do znanja. Nije bio siguran za ovo vezano uz lizanje njene male. Tko zna, tko ju, kako, i gdje, praši? S kakvim organelama i spravama? Nije bio baš siguran da bi joj rado lizao picu u ovim njihovim okolnostima. Ali stavio bi joj ga, s kondomom, bez problema, i izjebo ju pošteno, i do kraja. Pomisao da se ona sada negdje s nekim seksa, uzbuđivala ga je.

Već gotovo dva tjedna lišen seksualnih odnosa, uslijed novonastale situacije, jedini odušak i predah njegovoj nervnoj, ali i seksualnoj napetosti pružali su trenutci masturbacijskih opuštanja. Još uvijek nije mogao prestati misliti na nju. Međutim, sada su se u njegovim masturbacijskim maštarijama uz Nikolinu pojavljivala još dvojica, a ponekad i još trojica muškaraca. Svi su bili goli i ševili su se. Ševili su njegovu Nikolinu; ševili su je žestoko, i bez milosti. A on je to sve promatrao kroz pritvorena vrata spavaće sobe. Ni sam nije znao odakle su dolazile te maštarije, no, što je najgore, ili najbolje, jako bi se uzbudio tijekom takvih maštanja. Svršavao je obilno i često, uz obilje ejakulata. Kao da je otkrio jedan novi dio sebe, svoje psihe, koji mu je prije bio nepoznat. Pokazalo se da je njegovo zamišljanje vlastite supruge u raznim pozama, s dva ili tri muškarca istodobno, bio vrhunac i vatromet njegovih seksualnih odnosa s njom, i to sada kada ona fizički više nije bila s njim. Svojevrsna kruna bračne karijere. Barem u njegovoj glavi.

Za vrijeme zajedničkog života nikada se nije na taj način i u toj mjeri napaljivao, vezano uz nju. Sada, nakon prekida, i u stanju razdvojenosti, razmišljanje o vlastitoj ženi kao o bivšoj, i o mogućem općenju s njom, postalo je još slobodnije i još naglašenije, u čisto seksualnom smislu i smjeru. Nije znao je li to baš sasvim normalno. Očito, oslobođenost od emocija i od samonametnutih obzirnosti, može dati jednu sasvim novu kvalitetu seksualnom životu.

* * *

Prošla su još tri tjedna, kada je jednog ponedjeljka zazvonio Brunin mobitel.
– Bok, Nikolina je … – čulo se s druge strane. Željela se naći s njim. Rekla je kako je sve ovo prije bila greška, i kako ona voli samo njega.
– Ti si moja jedina prava ljubav…. – rekla je uvjerljivo.
Očito ševac nije ispunio očekivanja, ili je zakazao u nekom ključnom segmentu, npr. planiranja budućnosti – pomislio je Bruno; ili ju je jednostavno pojebo i odjebo, kao što to obično i biva.
– Ne znam baš … da bismo se trebali nalaziti. Rekli smo da ćemo neko vrijeme biti razdvojeni … – izigravao je Bruno i dalje nezainteresiranost, i prolongirao situaciju stavljajući određene naglaske na aspekte njihovog međusobnog odnosa.
– Ma ljubavi, daj …. – čulo se s druge strane.
– Da, sad bi da se vidimo i nađemo, a prije tri tjedna kad si bila kod mene nisi htjela ništa. Jel se sjećaš?
– Bila je onda druga situacija … – promrmljala je u vlastitu obranu.
– Osim toga – dodao je Bruno – ne znam hoću li moći preko svega što se dogodilo tek tako prijeći.
– Ljubavi, ti znaš da si ti meni sve na svijetu … Ono nije bilo ništa; to mi nije ništa značilo … Bio je to samo seks … – nastavljala je.
– Trenutno sam zaokupljen s nečim, daj me nazovi ili mi pošalji poruku kroz sat vremena … pa ćemo se dogovoriti oko nalaženja.
– Može. Volim te. Pusa! – začulo se s druge strane…
– … Kujo pokvarena … – promrmljao je Bruno sebi u bradu, nakon što je ugasio mobitel. Nasmiješio se sam sebi, i u sebi … Osjetio je navalu radosti i zadovoljstva; onog zadovoljstva kada znate da sve ide po planu.

Nakon pola sata stigla mu je SMS poruka: Tebe jedinog na svijetu volim. Ti si mi sve … (i nekoliko emotikona ružičastih srca … )
Sljedeća poruka glasila je: Ono s onim likom bila je greška. Znam, pogriješila sam. Bio je to samo seks. Ništa mi nije značilo.

Bruni je bilo drago da je dobio njezinu poruku s priznanjem nevjere.
Uskoro ga je nazvala. Pristao je da se susretnu. Bilo je to u nekom kafiću s opskurnom i romantičnom rasvjetom. Njezina taktika bila je očekivana. Bila je dobro našminkana: usne, trepavice, minica. Dovoljno da privuče pažnju i da zavede muškarca, ukoliko bi to poželjela. Pri susretu ga je zagrlila. Bacila se na njega. Odjeća joj je mirisala na parfem i nikotin. Bila je vitka i vižljasta. Činilo mu se da je smršavila još više. Dinamičnost i energiju je zadržala. Kada su sjeli u separe, privinula se uz njega. Objesila mu se oko vrata, i nastavila s uvjeravanjem i zavođenjem. Zagrlila ga je i ljubila … Bilo je teško odoljeti njezinim izljevima ljubavi i nježnosti, no Bruno je znao zašto je ovdje … I dalje se pravio pomalo nezainteresiranim, uvrijeđenim i blago nedostupnim, dok je ona gotovo pa plazila po njemu.

– Dobro, ok, vidjet ćemo …- rekao je u jednom trenutku. – Samo polako … – nadodao je.

– Gle, ja bih sad morao ići; sutra me čeka naporan dan, a moram još pripremiti neke papire – rekao je prilično smireno.

Pogledala ga je. Rekla je: – Dobro, ljubavi; idemo … i ja imam za sutra dosta obaveza.

* * *

Sljedeći dan između podneva i dva sata, Bruno je svom snagom jedne ruke pritisnuo rukohvat velikih masivnih drveno-željeznih ornamentiranih ulaznih vrata zgrade u centru grada. Bio je to glavni ulaz s ulice u hodnik koji je dalje vodio stubama na prvi kat u prostorije odvjetničkog ureda.
Pozvonio je i sačekao. Žena u dobi od oko možda 30 godina  mu je otvorila. Predstavio se i rekao koga treba. Uskoro je u zasebnoj prostoriji razgovarao s muškarcem u dobi od oko 50 godina. Bruni je ponuđeno da sjedne.

– Želio bih kod Vas podnijeti zahtjev za rastavu braka. I volio bih da me Vi, ako je moguće, zastupate – izjavio je Bruno.
Između ostalog, prezentirajući odvjetniku svoj slučaj, istaknuo je da je razlog za pokretanje rastave bračna nevjera supruge, te da ima na mobitelu njezine sms poruke u kojima ona priznaje prijevaru.

– Ako će to pomoći, naravno.

Bruno čak nije niti očekivao da bi se SMS poruke mogle tretirati kao dokaz, ali odvjetnik je napomenuo da bi one mogle dobro doći da se pred sucem ili sutkinjom potkrijepi zahtjev za rastavom.
Odvjetnik je obećao da će još danas pripremiti sve potrebne papire i da će oni odmah sutra biti proslijeđeni dalje u postupak.

Kocka je bila bačena.

Na putu od odvjetnika odlučio je sjesti u jedan kafić na Zrinjevcu. Bio je kišan jesenji dan. Cijeli perivoj bio je prepun otpalog lišća, a kiša je jednolično rominjala. Dok su vani, na ulici, ljudi užurbano prolazili, nisu se vidjela njihova lica, nego samo smotra raznobojnih kišobrana: plavi, crveni, narančasti, žuti. I, naravno, noge; cipele. U lijepo uređenom kafiću bilo je ugodno, toplo i svirala je opuštajuća glazba. Dašku salonskog glamura pridonosila su tamnocrvena kožna sjedala drvenih stolica i klupa, uz prigušujuće smeđe tonove lakiranog drveta, posvuda naokolo. Bruno je naručio produženu kavu i čašu vode; konobar odjeven u košulju, prsluk i leptir mašnu te neizbježne crne hlače, pohitao je da izvrši narudžbu.
Bruno je izvadio mobitel i uključio ga. Na njemu je bilo već nekoliko poruka od Nikoline. Od one, u kojoj mu želi dobro jutro i lijep i ugodan dan, pa do onih kasnijih, u kojima ga pita bi li se mogli danas vidjeti, i predlaže mu lokacije.
Odlučio je sve staviti malo na čekanje, i razmisliti. Nakon što je popio kavu, i iskapio čitavu čašu vode, otipkao je poruku:

Trenutno imam neke obaveze. Što kažeš na večeru, kod mene, u 19.30?
Uskoro se pojavila poruka. Pristala je.

* * *

Smatrao se dobrim kuharom. Kuhanje ga je zaokupljalo i smirivalo.
Putem kući kupio je svježe janjeće kotlete. Sudeći po veličini kostiju, činilo se da je janje bilo još gotovo beba kad su ga krknuli. To je jamčilo mekano i ukusno meso. Kod kuće je imao konzervu slanutka i crveni luk. To će dostajati za salatu s bučinim uljem uz aceto balsamico. Bila su samo četiri mala janjeća kotleta, pa je odlučio pripremiti još jedno jelo: rižoto s lignjama. Uz to servirat će masline punjene paprikom iz Konzuma. Imao je na zalihi i butelju Frankovke iz Erduta. Tempirao je pripremu tako da jela budu gotova do 19.30, kako se ne bi ohladila. Nije želio da janjeći kotletići dinstani u saftu od luka budu hladni kada ona dođe. Čak i nešto ranije od dogovorenog vremena, oko 19.25, začuo je zvono na ulaznim vratima zgrade. Ušla je u stan; pomogao joj je da skine crveni kaput za jesen i zimu. Objesio ga je na vješalicu u predvorju.
Bila je dotjerana u neku vrlo elegantnu kombinaciju: crna uska suknja, otprilike do koljena, crne najlonke, nekakva fina bluza, ogrlica …
Večera je protekla u ugodnom tonu. Nije bilo optuživanja; ničeg negativnog. Sve je bilo prilično svečano. Nakon toga odlučili su se opustiti uz vino u njihovom dnevnom boravku s foteljama i stolićem. Bio je tu i jedan kauč za sjedenje i pozamašni suvremeni tv, police s knjigama, stalak s DVD-ima, CD-ima …
Ona nije gubila vrijeme. Odlučila mu je još jednom, jednom za svagda, dokazati i potvrditi svoju privrženost … Kratko su se doticali usnama. Nije mu baš bilo do ljubljenja. Krenuli su na konkretnije stvari. Dok je sjedio zavaljen na kauču, ona se spustila dolje, i otkopčala njegove hlače. Vješto ga je izvadila van. Bio je nabrekao i poprilično tvrd. Uzela ga je u usta, pa ga izvadila van, vješto palucajući jezikom po glaviću. Oblizala ga je cijelog od korijena prema vrhu. U stankama između žustrog, ali vještog pušenja, tu i tamo, liznula bi jaja, potom cuclajući ih jedno po jedno. Malo nezgodan osjećaj, ali sve je to dio procesa. Zaustavio ju je. Nije želio da ga nadraži previše pa da svrši prije vremena. Počeo joj je raskopčavati košulju; pomogla mu je. Uskoro joj je ljubio grudi, jezikom joj draškajući bradavice. Otkopčala je suknju koja je odmah skliznula na pod. Dohvatio je njezine gaćice, i skinuo ih.
Vjerojatno je mislila da će joj lizati malu, ali preskočio je taj dio. Navukao je kondom, još jedan iz zalihe. Mirisao je na jagode. Ili mu se tako barem činilo. Stao je iza nje, rukom joj prelazeći po guzovima, kao da isprobava njihovu tvrdoću. Namjestio ga je, i ušao u njezinu malu. Činila mu se nekako široka; šira nego inače. Nastavio je započeti postupak; prvo polako, a onda sve jače i sve brže. Znao je da ima posla s iskusnom ženom; sigurno iskusnijom nego prije pola godine. Uz sva moguća ubrzavanja i usporavanja, trajalo je prilično dugo. I sam je sebe iznenadio. Imao je volju ševiti ju još i još i još; tvrdoća mu nije popuštala. Svakim prodorom, i zabijanjem, kao da ju je kažnjavao. Osjećaj je bio dobar. Potrudio se maksimalno: uhvatio ju je čvrsto, i ubrzao do krajnjih mogućnosti. Ona je očito svršavala, a tada je, napokon, i on.

Na odlasku ga je poljubila i zaljubljeno pogledala. Nije joj rekao ništa o zahtjevu za rastavu. Naime, to je trebalo biti iznenađenje.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Ravna ploča

Uz 35. susrete kazališta / pozorišta Bosne i Hercegovine u Brčkom

Izvedbom predstave “Ravna ploča” Bosanskog narodnog pozorišta Zenica u Brčkom su otvoreni 35. susreti kazališta / pozorišta Bosne i Hercegovine koji se odvijaju od 15. do 23. studenog 2018. u Brčkom.
Predstava govori o sudbini žene u tradicionalnoj, konzervativnoj sredini koja se ne uklapa u norme što ju je obilježilo i udaljilo od ljudi. Također, govori i o prevelikoj majčinskoj brizi i ljubavi čiji učinci nisu uvijek dobri za dijete.
U predstavi autora Dragana Komadine i u režiji Lajle Kaikčije, glavnu ulogu tumači prvakinja Kamernog teatra 55 Sarajevo Gordana Boban uz zeničke glumce Nusmira Muharemovića, Roberta Krajinovića, Muhameda Bahonjića, Predraga Jokanovića i Zlatana Školjića, priopćeno je iz Službe za odnose s javnošću BNP Zenica.
Zalud sva kazališna naobrazba ako se u glumi ne vidi duša, ako nije data, donesena kroz lik, ako nema duše, nema oduhovljena lika. A koliko je u ovoj predstavi doneseno duše, doneseno do boli. Ova se predstava ne pamti, ova se predstava boluje. Toliko emocija. Zgusnutih, teških, dovedenih u naboju oživotvorenih riječi do puknuća, savršenstvom teksta. Od Komadine do dramske komadine – gromade dramskog štiva.
Raznih trava ima, koje vidaju – liječe ovo / ono… s pravom se pita glavna junakinja ima li trava za ljubav. A što ako ljubav nema mjere. Što ako je ljubav slijepa pa oslijepi najmilije, ako se izgubi granica, ako se pređe, tragom one Miljkovićeve, ubi, unakazi prevelika ljubav.
Ne žive ove i ovakve tragedije u kamenitim pustopoljanama Duvna – TomislavGrada. Bogu iza nogu. Na žalost žive i to nama pred očima, nama pored očiju slijepim. Žive u susjedstvu. U neboderima. U zgradama. Saznamo za njih kad se objelodane u Crnim kronikama.
Predstava je ovo neupitno za malu scenu, svako i najmanje udaljavanje od publike šteti je.
Toliko je slojeva u ovoj predstavi. Slojevita predstava. Modernost glazbe. Znalost tradicijske kulture. Govor gluhog kola. Glazbeni efekti. Govor. Jezik. Idiom. Ikavica – Pun pogodak. Malo je znano kako se ikavica govori ne samo na jugu BiH, već su je govorili i govore i Hrvati i Bošnjaci u Srednjoj Bosni.
Neke od najljepši svojih stihova Musa Ćazim Ćatić napisao je na ikavici.
Utvare daju štih predstavi. Likovi naših strahova. Donesena atmosfera. U tom kraljestvu bez sunca. Prozor u svijet prekriven. Onako kako se u tim krajevima prekrivaju prozori kada netko umre.
Ima li uopće svijeta izvan njegovoga svijeta mraka – pita se glavni lik.
Toliko je humorističnog u ovom štivu, a nikome nije do smijeha.
Monolog majke, na tragu antičkih tragedija. Poentiranje predstave otkrivanjem teške i bolne tajne koja je razdire. Često otkrivena tajna olakša dušu. Duša majke još je čemernija. Teža. Ništa je olakšalo nije. Gorda Gordana u ulozi majke. Na ponos joj ova uloga. Pamtit će je i po njoj.
Predstava nema slabog mjesta. Na otvaranju „Susreta“ visoko je podignula vrijednosnu ljestvicu.
Što tek reći za lik doktora. Trebala bi čitava jedna psihoanaliza. I za kraj, na kraju, tragom spomenutoga u predstavi, glazbenoga i ljudskoga osobenjaka Tome Bebića:
Časmo na ovome svitu čovik se upita!?

Foto: s web stranice https://susreti.co.ba/2018/11/16/iz-ugla-mladena-bicanica-demoni-vistice-ljubav-i-mnogo-tuge-na-ravnoj-ploci/

Igor Petrić: Identitet

Pokušaj preskočiti ogradu izgrađenu na rubu litice
ispod koje more bijesno progovara,
vrišti tvoje ime.
Pokušaj zaspati otvorenih očiju,
govoriti zašivenim usnama riječi koje si zaboravio,
riječi koje nitko ne razumije.
Pokušaj ne misliti o ovome što čitaš
dovoljno je otići,
uzeti neko drugo ime
i krenuti ispočetka.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Rap sonata: subotom uvečer

Zalutao sam u klub Punkera. Sve smrdi na bljuvotinu;
počevši od šankera.
Sve puno lanca, marti, irokeza …
Slušaju se teške note. Iz zvučnika Prodigy
puca od ljepote.

Krenuh zatim. Upao sam u klub Bajkera.
Sve puno kožnih jakni, prsluka, kapa, tetovaža.
Na bini heavy-metal gaža.
Bajkeri žderu čevape, pljeskavice i kobasice.
Za snagu; loču pivo. Brade im sijede i masne.
Bajkerice s njima jedu živo; kobasice od prasice,
fine, krasne, i loču pivo …
Što ću ja ovdje, u sakou? Nije mi milo …

Odoh u klub šminkera. Na ulazu dva bodigarda.
Pretres svih; da ne uđe neka kriva petarda.
Puštaju me dolje. Djelujem bezopasno.
Sve sama fina marva. Sve nešto štikle, i najlonke,
na finjaka. Prigušena svjetla, loša glazba,
uštogljena ekipa; hoće im se mraka …
Pivo 30 kuna. Ekipa – k’o da im se tjedan dana
nije digla čuna. (Barmen se ne računa.)

Odoh u neku rupu. Ulaz se ne plaća.
Gužva neusporediva. Trešti disko-klasika.
Kvinovci: I want to break free …
Probijam se do šanka. Barmen mi nalikuje na skanka.
Pivo u boci 20. Ekipa čini se ok. Mlade ženske; umišljaju
da su već nakon pola pive pijane … Svi vesele se i plešu.
Guzice im se jedne o druge češu. Pridružujem se ritmu.
Neka koka okreće mi se, smješka se i pleše. Ocvala je već. Malo je starija.
Upadljiv ruž, i crna kosa u pletenicama. Hlače na prugice.
Starija ekipa danas se ne predaje.

Umoran na stolac sjedam. Od tri boce Tuborga na stolu,
koja je moja, gledam …
Ak’ popijem iz krive, možda dobijem nekakve boleštine il’ gljive…
Možda je vrijeme da odem doma, i da se predam.
Prilazi mi ona ženska. Zašto ne plešeš? – pita me.
U zaglušujućoj buci, sliježem ramenima. – Ne da mi se,
kroz usta procijedim. Pruža ruke prema meni, i prstićima zove.
Ne znam da li da joj se pridružim. Djeluje mi droljasto.
– Koji kurac hoće od mene? Nemam ja love. Vidio sam,
razgovarala je s ćelavim tipom kod šanka. Nije izgledao
kao njen brat. Možda joj je svodnik.
Ustah sa stolca. Probih se kroz rulju. Odoh u hodnik;
po stepenicama gore.
Vani na zraku, diše se bolje.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Blue

Uz knjigu Andreje Malte Ultraljubičasto

Nisam slučajno odabrao naslov recenzije; naime, blue je svojevrsno kodno ime za različite vrste depresije i pojave povezane uz nju, a priče Andreje Malte, koliko god težile simetrijama, ipak predstavljaju zrelu i dobru proznu asimetriju pomaknutu u doba (ženske) zrelosti. Naime, sve njih povezuje to blue, to plavilo spoznaje o tjelesnom (pr)opadanju, o tome da vrijeme neumitno kvari i dovodi do smrti i kraja. Stoga ne čudi toliko priča posvećenih samoubojstvu i to ponajviše iz aspekta razmišljanja o njemu, no, nema potrebe za postavljanje kliničkih dijagnoza. Samoubojstvo je već odavno jedno od temeljnih filozofskih pa i umjetničkih pitanja, a Andreja Malta o njemu će progovoriti na niz načina: od osjećaja napuštenosti, bolesti, neumitnosti nekoga kraja. Uostalom, depresija u doslovnom smislu, a to ne treba uzimati s podsmijehom, predstavlja neupitno izvanredan način za shvaćanje stvarnog poretka stvari, ona je neka vrsta otkrivenja, revelacije ove naizgled čvrste i zadane stvarnosti, koju iz tog stanja duboke potopljenosti možemo sagledati iz znatno drugačijeg ugla. Pisac, a Andreja Malta jest to, neka je vrsta posvećenika, mistika, koji od svakodnevice uzima ono najbolje ne bi li nam podastro jasnu, koherentnu, književno vrijednu priču, a koja nas, ako tome priđemo otvorena srca, uvodi u srce tame, u feminilnu dubinu u kojoj prolazimo novo embrionalno doba.
No, to obećaje nešto drugo, možda još važnije u pripovijetkama koje Andreja Malta vrsno gradi oko naizgled jednostavnih narativnih struktura: to je, u biti, neka vrsta nade, odnosno, vjere u to da će se po nužnom utrnuću ili kraju dogoditi ponovno rođenje. Blue ili depresija tu predstavlja samo kanal ili put kojim se njezine, ponajprije junakinje (jer Andreja piše više o ženama nego o muškarcima), suočavaju s novim izazovima koji stoje nakon jedne odrađene dionice života (majčinstva, mladosti, razvoda, napuštanja, bolesti). One zapravo predstavljaju i književno i filozofski osviještene crtice iz života – da se razumijemo, riječ je o prozi, ne o biografiji – iz kojih progovara nova žena, novi čovjek, nakon što je prošao onu danteovsku polovicu životnoga vijeka. No Malta ne poantira u patosu, naprotiv, svaki je njezin završetak ujedno i najava nekog novog mogućeg početka. To predstavlja još jednu vrijednost, naime, pripovijetke Andreje Malte vrlo često koriste motive pripovijedaka u pripovijetkama, drame u drami, pa čak i trostruke igre, no ta im ludičnost nikada ne oduzima čitljivost i sljedivost. Kratko i jasno: priča nikada ne pati zbog moguće i skrivene svrhe, Malta ne docira i ne educira, naprotiv, ona nas ostavlja na kraju tako da sami preradimo pročitano, a to je odlika vrsnog pripovjedača.
Usamljenost, posebna afektivnost prema životinjama, empatija prema slabima, tako tabuizirana seksualnost zrele dobi, odnos prema mladosti, odnos prema roditeljskom domu i suočavanje s njegovim umiranjem, rastanci i ponovni sastanci tematske su okosnice većine priča koje svojom fakturom odaju vrsnu pripovjedačicu, jasno, pripovjedačicu koja poznaje suvremenu „obveznu životnu lektiru“, ali koja će izgraditi vlastiti narativ, štoviše, autentičan glas koji posve ravnopravno stoji uz bok ne samo najprepoznatljivih autorica tzv. zadarskog ili dalmatinskog kruga, već i znatno šire, razmičući veo predrasuda vezan uz književnost koja nastaje izvan nacionalnog centra.