Maja Šiprak: Krila

Živim
neopisiv strah od pada u ništavilo
od prosječnosti koja teče samim dnom
a krila nisu što su nekoć bila

krošnje stabala mrmore kraj
nebo umjesto suza razbacuje zvijezde
ipak
ne odričem se krila bez krvave borbe
nisam još spremna odustati
od svega što imam na svijetu
ljubav me stvorila
neka mi njena dubina bude grob

kad dođe dan
i uzmu mi krila
trenutak prije nego se utopim
u morima prosječnosti
hoću li požaliti što ih nisam predala bez borbe
i živjela u nadi
kako me negdje čekaju nova

previše toga mogu izgubiti
moram pokušati ne misliti na strah
još uvijek imam sve
još uvijek sam miljenica svijeta
i uspijevam zadržati krila

čemu onda
tako loš predosjećaj
Ikara kojeg u snu dohvaća okrutno more

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Treće mjesto

– Opet ti, ti stvarno ne znaš odustati, a ništa ne znaš o meni. Zašto to radiš? I samo da znaš, jasno mi je što radiš!
Smijeh se zveckavo rasuo poput bisera na keramičkim pločicama. Jedna je metalna žličica iznenada, poput riblje krljušti bljesnula na suncu, utihnuo je ženski razgovor za susjednim stolom, a novine su prestale šuškati.
– Ne znaš, jer ti nisam dozvolio, jer sam te uvijek držao daleko od sebe. Nikada nisi znala gdje sam. Podigao sam zid i ne puštam te blizu. A ti si samo i dalje umišljaj da nekome nešto značiš. Već sam ti rekao, nismo prijatelji, ništa zapravo nismo.
Sve si izmislila. Ti si nešto vidjela, ti si nešto čula… Nemamo ništa zajedničko, mi smo dva svijeta. Čak se niti rubovima ne dodirujemo. Eto, ne volim tvoju poeziju, ne zanimaju me tvoje priče, ne zanima me tvoj život! Nitko ne razumije tvoje priče! Imaš kritičare, urednike, promocije, novinare, ali ništa ti to ne vrijedi, tvoje će priče skupljati prašinu na polici neke seoske knjižnice. Ne znam što ti oni govore, a baš me i ne zanima. Nikada ja neću biti dio tvog svijeta, nikada neću biti tvoj čitatelj. Ti si za mene sitna riba. Ja sam radio s najvećima, pisao sam o onome što ti ne možeš niti zamisliti.
Možda smo se koji puta susreli na ulici, ili ušli na istoj stanici u tramvaj, ali sigurno je bila gužva i ja se toga ne sjećam. Nemamo čak niti dvije zajedničke ulaznice za kazalište. Ne znam kako si došla do mene, kako si me pronašla? Kako si saznala za adrese na kojima sam stanovao? Nikada te nisam tražio. Čitala si nešto što sam pisao? Ili si možda ispitivala moje prijatelje? Tko zna što si sve izbrbljala? Uhodila si moje prijatelje i onda pisala o njima. Da, to si ti, nespretna uhoda.
Trebala bi i sada malo pripaziti na svoje ponašanje.
I još govoriš, kako sam ja tebi nešto ostao dužan! Nekakav tehnički crtež! Crtala si nekakvu kućicu, što li? Tražila si mi kuću u oglasima, a onda je uređivala i namještala. Odakle ti hrabrost da uređuješ moju kuću? Nisam to tražio. Ne možeš na mene staviti daljinski upravljač ! Ne dozvoljavam ti da se miješaš u moj život!
I dugove ne priznajem, niti jednu kavu, ništa, a neću ti dozvoliti niti da izmišljaš događaje. Nisi me trebala čekati onoga dana na kiši.
Zašto se nisi udala? Imala bi na kraju bar nekakvo utočište. Sad kad si bolesna imala nekoga tko bi ti skuhao čaj i donio papuče.
Dosađuješ mi glupostima. Imam ja svoga posla, razumiješ?
A da odeš liječniku? Možda trebaš druge tablete? Ili da si kupiš psa? Da, to bi bilo dobro, pas bi ti trenutno bio najbolje društvo.

Jato brbljavih vrabaca spustilo se u sjenoviti hlad ispod stola. Iza raširenih je novina izronilo i bljesnulo tjeme starca. Uredno je složio novine pored sebe i znatiželjno pogledao ženu koja mu je prilazila.
– Gospodine Tomas, vrijeme je za ručak. Danas je riba na orli, to najviše volite! Što vas je toliko uznemirilo u novinama?
Žena u plavoj kuti pažljivo okrene invalidska kolica prema otvorenim vratima restorana Doma za starije osobe.
Putem je ponavljao o dugovima, o daljinskom upravljaču, papučama, hladnoj kavi i zelenoj tabletici koju još nije popio.
– Poslije ručka ćemo tražiti daljinski upravljač i vaše tabletice.

Foto: ww.pexels.com

Igor Petrić: Iznad očekivanja

Pokušat ću uzeti komad zemlje
i napraviti masku
s kojom želim bos hodati
i trčati
ulicama ovog malog grada,
nepokošenim livadama trnovitog cvijeća,
šumom otpalog lišća, svuda.

Kroz vodu, kroz blato,
sitan pijesak
prekriven oklopima sedefastih školjaka,
svuda ću je nositi,
skrivajući lice od pogleda
nepoznatih ljudi
čija sam imena možda nekad davno znao.

Svuda ću je nositi,
sve do kamena
otrgnutog iz utrobe gladne zemlje crnice,
na kojem ću je u prah pretvoriti,
vratiti zemlji od koje sam je uzeo,
na trenutak zastati,
ispričati se nebu i otići.

Foto: www.pexes.com

Grozdana Poljak‎: Zapis pred san

Kroz rupu u vremenu
Propadam stisnutih zjenica
Kiša ih vlaži nemirnim kapima
I psi zavijaju neprestano
U dubini mračnoj
Udaljenost od Tebe je sve veća
I zastrašujuća
Što sam bliže vrtlogu sve manje razumijem
Zašto sam ovdje
A ipak, ne znam, ne želim se baviti mišlju o dosta
Ne daj mi da zaspim
Ili barem ostani sa mnom
Sve moje sumnje će proći
(Nadam se)
Kada ponovo otvorim oči
I oprosti mi
Ovu moju malodušnost
Idem, ljubim te…

Foto: www.pexels.com