Jutros su svi htjeli znati gdje sam. Mrzio sam radoznalost, kao i nepotrebnu ishitrenost. Nisam htio reći gdje sam, jer nisam nigdje bio, i nisam im trebao.
Jako su zainteresovani iz samo njima znanih razloga.
Mjesečari pojma nemaju. Idu, sanjaju.
U raskoraku sam i ne volim se.
Na pola sam puta za nigdje.
Dokučujem smisao bitisanja.
Pad kiše u proljeću ranom.
Žednu zemlju.
Upijanje vode, davno odslušane pjesme. Razmirice bogova. Bogovi pohlepe…
Jedna i jedina.
Dom. Apokalipsa. Kuća. Ružne misli. Paraliloped, usložena tijela.
Kraj i miris smiraja. Opsjednutost.
Izbor nikad ponuđen. Ogovaranja novovijeka.
Niko nije mislio isto, jer niko nije isti.
Jednog jutra znao sam. Tog jutra sam znao. I sutra sam znao. Onda sam zaboravio.
Zaborav je skup ako imaš šta zaboravljati, inače ti je svejedno. Dobra stvar kod zaborava je da se ne sjećaš, da si zaboravio i šta si zaboravio. Alzhajmer je svetost smiraja, sreća u nesreći. Put popločan. Povratak u djetinjstvo. Sunovrat nereda.
Mir je skup. To znaš kad ga izgubiš. Cijena je upitna kad nemaš potrebu mjeriti, niti mjeru znaš.
Vrijednost sopstvenog ja ne miri se.

Foto: www.pexels.com