Robert Janeš: Volite li glumiti ili ste samo usamljeni?

(Napomena: citati su iz predstave Zijah A. Sokolovića ‘Pas, žena, muškarac’ prema tekstu Sibylle Berg.)

Nitko nije savršen. Jer savršeno ne postoji.
Ili bolje, savršenstvo postoji, ali se neprestano mijenja.
Eto recimo, Svemir. Savršen. Ali se neprestano mijenja. A možda ni ne postoji, možda je samo misao. Kolektivna misao.
Život. Život kao pojava, ne kao osobno stanje pojedinca. Savršen. Ali neprekidno se mijenja. A možda ni ne postoji, možda je samo misao. Kolektivna misao.
Ja. Ja kao osobno stanje, ne kao pojava. Savršena. Ali svake sekunde drugačija, različita. I sigurno postojim. Makar kao vlastita, individualna misao.

“ŽENA: Kad si sam u svom stanu možeš se baviti svojim mislima, možeš činiti greške, a da te ne kritiziraju ili preziru. Kada je usamljen, čovjeku se čini da je otvoreniji za druge ljude. Imamo iluziju da srećemo ljude ali mi u njima zapravo vidimo ono što tražimo kod sebe. I kada se dvoje ljudi zaista uspiju sresti, kada između njih postoji neki prostor oni se nisu u stanju potpuno otvoriti, zato što uvijek, zato što uvijek traže i sreću sami sebe, ne mogu se odvojiti od usamljenosti. A tu je onda i strah da se krene u novi život, da se okrene novi list, oni javljaju strah, kod njih se javlja strah od napuštanja starih navika.”

Ti si nesavršen. Tebe se može uhvatiti i za glavu i za rep istovremeno. Ne zato jer ti to ne dozvoljavaš, nego si ili neoprezan ili lijen da bi ih čuvao. Ali što s tim tvojim ‘ekstremitetima’ onda? Kad ih tako uspješno mijenjaš: glavu za rep, rep za glavu.
Tko si ti? Poznajem li te ja?
Nakon sviju tih godina u kojima si promijenio stotine maski, desetke lica i milijune mišljenja ti si opet taj isti nesavršeni tip kojeg nitko ne poznaje jer se nikome ne da proučavati što na svakom od tih lica piše, što svaka od tih maski predstavlja, zbog čega se netom izrečeno mišljenje već u sljedećem trenutku promijenilo. Neprekidno iskrivljavanje istine, nepotrebno uljepšavanje iste kao i netaktična iskrenost kad je najmanje potrebna.
I zato s tobom nema kompromisa: ili te vole il’ te ne vole. Ili ti vjeruju il’ ti ne vjeruju. Ne znam kako bih rekla za sebe: jesam li odlučila voljeti te, ili sam jednostavno ne-odlučila ne-voljeti te? Jesam li odlučila vjerovati ti ili sam naprosto ne-odlučila ne-vjerovati ti?

“MUŠKARAC: Pitao sam se zašto mi je ovako dobro. I shvatio sam: zato što ne moram ništa više biti. Tako je malo potrebno. Sve što čovjek ne može prepoznati ili razumjeti plaši ga. A to onda kod njega stvara agresiju. Ni jedna metoda nije garancija protiv usamljenosti. Metode nemaju posljedicu ukidanja usamljenosti već smanjenja straha, straha od samoće. I samo tada se možemo odnositi prema drugima s uzajamnim poštovanjem. Znači, kada u drugome ne vidimo to što tražimo nego ono što jest, tek tada će ljudi moći naučiti razgovarati normalno i biti ravnopravni u razgovoru.”

Kažu mi da se mene ne može uhvatiti ni za glavu, ni za rep. Možda zato što na rep ne pristajem, a glavu dobro skrivam. Imam samo jedno lice i samo jednu masku i uravnoteženo mišljenje o onome što mi je bitno. Svaka majka bi me poželjela za snahu.
Imam i par tajni koje nikada nitko neće saznati. Ti se praviš kao da te ne zanimaju. Govoriš da svi imamo pravo na svoje tajne. Smiješan si. Ha haha ha! U toj svojoj glumi da te ne zanima. Da si tolerantan na neiskrenost jer si i sam takav.
A kad bih samo znao! Kad bi samo čuo! Da saznaš što sam sve pomislila u vezi tebe, što sam sve osjetila u vezi tebe… ne bi te bilo nigdje. I tahioni, i dilatoni i sfermioni bi bili ogromni stabilni svemiri prema tvojem egu.

“PAS: Možeš imati savršen život, i opet biti nesretan. Možeš imati naizgled savršen život.”

Ilustracija: Robert Janeš

Odgovori