Nada Vukašinović: Pepeo

Cesta je bila vlažna. Brisači su se bučno pokretali s jedne strane na
drugu. Marko je pogledom je pratio rijetka događanja na cesti. Pojačao je radio. Nepoznata radijska stanica s nekim instrumentalom.
Dan je počeo s kišom, a sada lagano prelazi u susnježicu.
– Oprostite, možete li mi reći gdje je Ivanićgradska ulica? – pita policajca kroz otvoreni prozor kamiona, dok čeka na semafor.
U tamu se umotalo usko parkiralište ispred knjižnice u istočnom dijelu grada.
Uokolo krhke breze s crnim zarezima na sivkastoj kori. Izdaleka ih je primijetio. Mogao ih je prepoznati u mrklom mraku, znao bi da su breze i prelaženjem dlana po kori stabla.
Gledao je kako zemlja na travnjaku guta male potočiće vode.
Rijetkim prolaznicima to je bio nestvaran prizor.
Pod neonskim svjetlom, na uskom parkiralištu, pored naslaganih kartonskih kutija vidjela se prljavoplava karoserija kamiona s prebačenom vojničkom ceradom.
Mrzovoljni smetlari i sivi ljudi koji su izlazili iz malih trgovina s laganim plastičnim vrećicama u ruci, prilazili su i bez riječi odlazili dalje.
Nitko se nije zaustavio iako se dobro vidjelo ispod snopa blijedog uličnoga svjetla da iz gomile loše zatvorenih kartonskih kutija vire još dobro očuvane knjige.
Kafka u žutom platnu, Camus, Matoš, Krležine Zastave, Balzac, Musil …
Kome je danas još do knjiga ! Ostavljene u kartonskim kutijama na milost i nemilost snijegu i vjetru. Nezainteresirano su obilazili tu hrpu u velikom luku jer im se našla na putu. Zasmetala im kao kao što smeta globalni otpad. Teško da bilo što može privući njihovu pozornost. Ratno je vrijeme. Čiste se podrumi, pripremaju skloništa, prikuplja se sve i svašta, dolaze tužni ljudi s vrećicama. Puni autobusi, vlakovi, kamioni.
Smjer Zapad. Rijeke šutljivih ljudi.
– Treba prevoziti potrebnije stvari, takvo je vrijeme. Knjige će doći na red kasnije, kad prođe rat. – tako mu govore.
Pri samom vrhu najveće kutije poznati uvez, crno bijela naslovnica, veliki format, njegova zadnja knjiga. Velika monografija o šahu na kojoj je radio sedam godina. Glasno se nasmijao. Odjednom je sve izgledalo drugačije, postalo je svjetlije i toplije.
Je li to sreća na kraju dana ? Bilo je čudno, bilo je dobro.
Sjeća se vremena kad mu je šah postao strast. Bili su to dobre godine.
Marku je to bila zadnja knjižnica toga dana. Cijeli dan obilazi parkirališta ispred knjižnica i unosio loše upakirane kutije u kamion.
Otkopčava smeđu kožnatu jaknu, pogledava na naslaganu hrpu kutija pa na sat. Da je bilo bolje organizirano mogao je već biti kod kuće.
Ovako, čeka ga noćna vožnja, zimski uvjeti, snijeg sve gušći, a cesta nesigurna.
– Ne radimo više, završilo nam je radno vrijeme, nemamo vam koga dati da vam pomogne! – još mu zvoni u ušima.
Baca još jednu nepopušenu cigaretu u ugaženi snijeg.
Mrak u prozorima knjižnice, još jedno završeno radno vrijeme.
– I što sad! I njihovo radno vrijeme je završilo ! – kao da rat ima radno vrijeme!
Bljesnulo je svjetlo plastičnoga upaljača. Papir cigarete je bila vlažan i nikako da se zažari. Skupljala mu se gorčina oko usana. Konačno je povukao dim cigarete.
Postoje različiti trikovi i tehnike za potpalu vatre. Postoji i rutina.
Iz iskustva zna da papir dobro gori, ali isto tako da papir i sprječava
dotok kisika i guši vatru. Vraćaju mu se slike kao u usporenom filmu.
Gledao je knjige kako gore, kako postaju sjajne lomače, a onda ništa,
prah, pepeo. Vatra proždire sve što joj se nađe na putu. Sve što je bilo
bijelo i zeleno postaje crno. Gori knjižnica. Miris paljevine je drugačiji. Tu sliku je teško zaboraviti. Boje nestaju, tvrde korice se u trenutku urušavaju, tope i pretvaraju u hrpice pepela. Gasili su, vikali, polijevali vodom i slomljeni gledali što je ostalo od knjižnice.
Bio je to veliki požar. Udarna vijest te večeri u svim medijima.
Ne može se riješiti tog mirisa, pucketanja, dima i pepela u očima. Sve mu je to pred očima.
Odrastao je uz tu knjižnicu, živio je pored nje. Ona ga je stvarala. U dvorištu je bio šahovski klub.
A ovi ovdje su ostavili kutije s knjigama na mokrom parkiralištu i
zaključili donaciju jer im je završilo radno vrijeme.
Pokupiti knjige poput krupnog otpada, raščistiti parkiralište za novi radni dan, osloboditi mjesto za uglancane automobile, to je danas bionjegov posao.
Mogao bi i prespavati u Zagrebu, ionako ga nitko ne čeka, ali to bi bilo opasno za knjige.
Zrak je proparao reski zvuk sirene za zračnu uzbunu. Samo je stajao i čekao. Ono što se treba dogoditi dogodit će se.
Iz tamnog okvira ulaznih vrata u knjižnicu pojavilo se slabo svjetlo.
Izašla sitna spodoba umotana u šal i kapu. Nije mogao vidjeti je li muškarac ili žena. Otvor vrata su ispunile još tri osobe. Čekao je da se približe uličnom svjetlu. Bile su niže od njega i sitne građe.
– Žene su, knjižničarke!
– Uhvatio vas je mrak! Čekamo od pet sati. Mi ćemo dodavati kutije, a vi ih slažite!
Još jednom se oglasila sirena za zračnu uzbunu i zrak je postao gušći.
Preplavio ga je poznati miris paljevine i pepela.

Foto: www.pexels.com

Odgovori